NA VALU: OBLJETNICE I JUBILEJI

NA VALU: OBLJETNICE I JUBILEJI

Fotografije: Arhiva Petar Grabovac i HNK Rijeka

HNK Rijeka može svoju stotu obljetnicu obilježiti već 2026., a novolistovsko pozivanje na Supila je marketinška priča.

Koliko svjećica treba biti na torti HNK Rijeka?

Usred ljeta se u javnosti potegla ova priča a inicirala ju je upravo HNK Rijeka svojom objavom o tome da klub slavi 73. rođendan.

Riječki klub je zapravo barem dvadeset godina stariji.

HNK Rijeka uskoro bi, s pravom, mogla proslaviti sto godina postojanja!

Povijest klubova, institucija, novina, koji od formiranja ne nose isto ime, stvar je utemeljene procjene kontinuiteta. Ideja o snažnom riječkom prvoligašu seže znatno prije nego u 1946. godinu u kojoj je dekretom osnovan “Kvarner”.

U Rijeci je još za Austro-ugarske 1904. utemeljeno Atletsko sportsko društvo Olympia, koje je obuhvaćalo i nogomet, dok je prvi registrirani nogometni klub bio Club Atletico Fiu­mano (Fiumei Atletikai Club), osnovan 20. veljače 1905. godine. Iste godine 23. travnja odigrana je u Rijeci na Glorijinom stadionu na Brajdi nogometna utakmica između ekipa Club Atletico Fiumano i engleske momčadi parobroda “Slavonia”.

Kada je 1924. godine Rijeka pripala Italiji, među sportskim se funkcionerima javila ideja o stvaranju jedne jake momčadi koja bi se ravnopravno nosila s vodećim klubovima toga vremena, i tako je došlo do fuzije Olympije i Glorije u jedan klub, osnovan 2. rujna 1926. pod imenom Sportski savez Fiumana (Unione Sportiva “Fiumana”), čime započinje nova stranica riječkoga nogometa, piše Marinko Lazzarich u knjizi “Kantrida naših snova”.

30. studenog 1924. odigrana je utakmica između Olympije i Glorije, iz kojih će 1926. nastati Fiumana

Sportski savez Fiumana prethodnica je Sportskog društva Kvarner, osnovanog 1946. u novoj državi. Ali, bandijere i države se mijenjaju, a ljudi su kontinuitet. Upravo je to karakteristično za Rijeku 20. stoljeća. U socijalizmu je bilo ideološki neprihvatljivo vezati svoju povijest na sportsko društvo koje je stjecajem okolnosti nastalo u fašističkoj Italiji, ali u povijesti Rijeke puno je takvih primjera.

U monografiji “Kantrida naših snova”, Marinko Lazzarich govori o nepravdi nepoznavanja rezultata novoosnovanoga kluba, čiji je rad zbog povijesno-političkih prilika često poistovjećivan s fašističkim režimom uoči Drugog svjetskog rata, a kako je grad Rijeka bio pripojen Kraljevini Italiji Fiumana nije mogla nastupati u konkurenciji najboljih zagrebačkih i sportskih klubova. Ipak, zaključuje; “Nepobitna je činjenica da će Fiumana biti svojevrsni nogometni ‘prototip’ poslijeratnog riječkog ligaša. S današnjim odmakom od osam desetljeća neki rezultati i uspjesi igrača u tamnocrvenim dresovima zvuče fascinantno”.

I dodaje:

Prva uprava Kvarnera na okupu – Kocijan, Sošić, Cucera, Tich i Radetti

“Današnji prvoligaš HNK Rijeka ne baštini samo stadion Fiumane (Kantridu) već i dio njene povijesti, slavne povijesti: na pitoresknom stadionu kapaciteta 8 tisuća gledatelja Riječani su mogli uživati u majstorijama domaćih znalaca, ali i virtuoza svjetske klase poput Combija, Caligarisa i Vojaka iz Juventusa, Molinisa iz Lazia, Contia i Meazze, velikih igrača Ambrosiane (Intera) i ostalih. U prvoj garnituri novoosnovanog poslijeratnoga Kvarnera zaigralo je čak osmoro nekadašnjih igrača Fiumane: Ravnich, Nardi, Petronio, Bertok, Burattini, Laurencich, Flaibani i Macorin, a njima su se pridružili u većem broju igrači iz ostalih nižerazrednih riječkih klubova. Mada je najjači gradski klub nosio novo ime, promijenio klupsko rukovodstvo i boju dresova, Kvarner nije stvoren ‘iz pepela’, ni iz čega – njegova prethodnica bila je legendarna Fiumana“.

Fiumana 1928. – osmorica iz Fiumane nastavila su igrati u Kvarneru

Drugim riječima, HNK Rijeka jest sljednik Fiumane iz 1926. godine a 2. rujna 2026. “Rijeka” bez dvojbe može obilježiti 100. godišnjicu kluba. To je, sasvim sigurno, činjenica na koju će ukazati nova monografija HNK Rijeka koja se upravo radi u izdavačkoj kući Naklade Val.

A u HNK Rijeka trebaju samo malo više pažnje posvetiti vlastitoj baštini.

Bista Laryja Flinta

Sportska i svaka druga historiografija upravo i služi da ustanovi temelje i veze među pojavama i događajima. Svatko tko se prihvaća Rijeke kao grada, mora imati u vidu da su Riječani/Sušačani tijekom 20. stoljeća živjeli u čak devet država, ne računajući vojne uprave. Desetak je putovnica i ausweisa trebalo promijeniti u 20. stoljeću a ne micati se s istog mjesta.

Zbog jasne linije kontinuiteta puno je lakše izreći i tvrditi da je HNK Rijeka sljednik Fiumane i da je kao sportsko društvo utemeljena 1926., nego tvrditi da je današnji Novi list sljednik Supilovog Novog lista od 2. siječnja 1900. godine.

Bista ispred zgrade Novog lista…

Idemo onda riješiti i tu enigmu. Je li Novi list d.d. doista baštinik glasovitog dnevnika Frana Supila s početka 20. stoljeća?

Pa naravno da nije.

Čemu onda bista Frana Supila pokojnog Julija Čikoša Sesije iz 1970. na ulazu u zgradu Novog lista?

To je pravo pitanje. Jer mogla je tu ispred zgrade Novog lista stajati i bista izumitelja Tesle, maršala Tita ili npr. Steve Krajačića koji je pustio u promet novu rotaciju, Hugha Hefnera ili Larryja Flynta, a ovo bi zadnje bilo više nego opravdano.

Priča o bisti je sljedeća.

Nekadašnji, dugogodišnji direktor i glavni urednik Novog lista Milan Slani, jedan od onih utemeljitelja svega vidljivog, donio je zajedno sa svojim suradnicima početkom 1954. odluku da se Riječki list preimenuje u Novi list, čiji je bio osnivač Socijalistički savez radnog naroda za Istru, Gorski kotar i Hrvatsko primorje.

Milan Slani bio je inicijator mnogih ključnih promjena vezanih za riječku novinsko-izdavačku kuću: od promjene imena “Riječkog lista” u “Novi list” u travnju 1954. i stvaranja objedinjenog NIŠP-a “Novi list”, do izgradnje “Kuće štampe” i pogona štamparije. Pedesetih i šezdesetih godina vodio je cjelokupni program tehnološke obnove i razvoja Novog lista. Naručio je i bistu F. Supila

U uvodniku se međutim ne spominje Supilo. Redakcija bijaše na Togliattijevu trgu, današnjem Jadranskom, iznad kavane Zora, a bilo je to punih deset godina prije nego će novolistovci useliti u novu zgradu na Bulevaru Marksa i Engelsa.

Slani je od Julija Čikoša koji je šezdesetih imao svoj atellier na Kozali naručio Supilovu bistu. Umjetnik je bistu slavnog Cavtaćana izradio od kamena, a Slani ju je ljubomorno držao u svojoj direktorskoj sobi. Ali ne zadugo, samo dvije godine. Jer kad se zagovnalo s Brijunskim plenumom i Rankovićem te nastala sječa glava partijskih kadrova, Milan Slani je bistu od straha sakrio – u skladište. I tamo je skupljala prašinu nekoliko godina.

Genijalni Stanko Škrbec, agilni glavni urednik i direktor Novog lista sedamdesetih, sjajno je kužio moć marketinga i inzistirao je na vezi sa Supilom. On je ponovno pokrenuo priču sa Supilom. Dao je, kako danas kaže, u zadatak Ćući Grabovcu za pronađe bistu i kad je ovaj to učinio, i na 100-godišnjicu Supilova rođenja 1970. postavio ju je desno u ulaznom holu, gdje je stajala narednih trideset godina.

Bilo je to vrijeme kad su glavni urednici trajali po deset, jedanaest godina, kad se vjerovalo njihovu autoritetu koji se stvarao godinama, a ne kao danas kada glavni urednici kao vršioci dužnosti traju u prosjeku po pet-šest mjeseci. Taman nešto obećaju sebi i ljudima, objave program, i već moraju sići s funkcije.

Mit i marketing

No, vratimo se Supilu i bisti.

Proslava i akademija povodom 25. godišnjice Novog lista 1972. u hotelu Ambasador u Opatiji

Točno 2000. godine, na stotu obljetnicu pokretanja Supilovog Novog lista direktor i glavni urednik Zdenko Mance odlučio se na novi korak – bistu će premjestiti ispred zgrade. Nije baš pretpostavio da će se kameni materijal na suncu, toplini, kiši i zimi s vremenom uništiti, pa je na sugestiju upravo Škrbeca Supilo odliven u bronci. Od tada tamo stoji. Stavljaju mu i kravate i maske i šalove, ali…

U zaglavlju današnjeg dnevnika piše da je Novi list utemeljio Frano Supilo 2. siječnja 1900. To je i istina. Ali jasno je, Supilo nije utemeljio OVAJ Novi list, koji je svoje ime dobio 1954. nego onaj sa Sušaka, s početka prošlog stoljeća. Što taj Supilov Novi list ima npr. s pokušajem poduzetnika Roberta Ježića da si 2008. kupnjom Novog lista osigura mjesto u vječnosti?

U najavi novog kalendara za 2020. piše kako Novi list iduće godine slavi 120 godina postojanja.

Teško je braniti tu tezu. Bila bi to naime velika obljetnica, da postoji vlasnički kontinuitet, pravna i politička sljednost Supilove novine.

Pored Supilovog Novog lista, koji je izlazio na Sušaku i u Rijeci od 1900. do 1907., pa zatim i Riečkog Novog lista koji u nastavku izlazi do 1915., treba povijesne istine radi, reći da u Rijeci i na Sušaku između dva rata izlaze još TRI Nova lista.

Poslijeratni pak dnevnik nastaje 1947. godine spajanjem redakcija sušačkog “Primorskog Vjesnika” i riječkog “Glasa Istre” (koji su izlazili triput tjedno) u jedinstven gradski list pod imenom RIJEČKI LIST, Glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda za Istru, Gorski Kotar i Hrv. Primorje, a prvi broj izlazi 2. ožujka 1947. Tek sedam godina kasnije u travnju 1954. Riječki list „u hodu“ mijenja ime u Novi list, kad ga je pridjev „riječki“ počeo već i teritorijalno ograničavati.

Sve te proslave

Proslava 40. obljetnice Novog lista 1987. u Kazalištu Ivana Zajca

Prvu značajnu obljetnicu “Novi list” slavi u ožujku 1962. kada je “povodom petnaestgodišnjice dnevnika Novi list” predana zgrada nove tiskare “na upravljanje kolektivu izdavačkog poduzeća Novi list”, kako piše na spomen ploči. (vidi sliku)

Druga značajna obljetnica slavljena je 1972. u opatijskom hotelu Ambasador kada je velikih skupom uglednika “Novi list” je obilježio svojih prvih 25 godina.  (vidi sliku)

A onda je 1987. Novi list na akademiji u Kazalištu Ivana Zajca slavio svojih 40 godina. (vidi sliku)

Kako to da samo tridesetak godina kasnije slavi 120 godina?

Između prestanka izlaženja Supilovog Novog lista i riječkog Novog lista s Toglliatijeva trga iznad “Zore” prošlo je 39 godina i dva Svjetska rata.

Kontinuitet od Supila naovamo izmišljena je marketinška priča, mit, urbana legenda. Postoji ideja o imenu Novog lista. To je dominantna ideja o novini u Rijeci 20. stoljeća.

Sa Supilom je moguće nesmetano manipulirati. Tako je za dnevno-političke potrebe u sedamdesetima bio revolucionar i promicatelj jugoslavenske ideje, u osamdesetima vizionar i naprednjak, a u devedesetima za neke hrvatski sin iz Cavtata i reformator hrvatskog novinarstva a za druge najobičniji jugofil čije biste treba posmicati.

Danas je Supilovih 120 ili 150 – lijepa brojka na koju se želimo zakačiti.

I zato… pustimo Supila, neka mirno sniva u svojoj niši u Cavtatu. Njegova ambicija i strast poklapala se s novolistovskim ambicijama iz nekih davnih desetljeća, pri čemu se nameće usporednica s Vičevićem. I svaki put kad vam netko spomene Supila i današnji Novi list u istoj rečenici, imate ga pravo upitati: Dajte vi to meni malo objasnite!

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }