NA VALU : PISMO S FRONTA IZ GRADA RESORTA
Ante Tomić, Renato Baretić, Ivica Ivanišević, Tanja Mravak, Boba Đuderija, Olja Savičević, Predrag (pokojni) Lucić, Boris Dežulović, Jurica Pavičić, Edi Matić – brat bratu, samo njih desetak ima objavljenih više od stotinu knjiga i uprizorenih desetak filmova uz dobar broj stečenih Zlatnih Arena. I neka mi oprosti svekoliko riječko društvo, tzv. kulturna javnost, ali takav moćni stol u Rijeci nije moguće okupiti. Teško bi ga bilo okupiti i u Zagrebu. Rijeka je po uspješnim iliti recentnim književnim iskoračajima, još uvijek velika palanka.
Pišem ovo uoči odlaska u Šibenik i Zadar, gdje ću s autorom i prijateljem Borisom Pavelićem prvi put promovirati knjigu Smijeh slobode, a nakon što je već četvrto izdanje ove knjige prekjučer predstavljeno u splitskoj Kinoteci Zlatna vrata kao uvod u film Viva Ludež riječkih autora Marine Baničević i Saše Stanića, nedaleko ”ljekovitog palca“ Grgura Ninskog na sjevernom obodu Dioklecijanove palače.
U Splitu sam boravio dan nakon prosvjeda, prema procjenama policije, oko pet tisuća ljudi na Rivi protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. Ljudi koje već dobro poznajem uvjeravaju me da tamo nije bilo Splićana. Možda i jest, ali nitko za njih ne zna, tko su, gdje žive i gdje su škole završili ti “Splićani”.
Imam privilegiju družiti se s onim Splićanima koji za sebe kažu da su “prva linija obrane u borbi protiv gluposti”. Kao malobrojna sekta okupljaju se na kojekakvim promocijama, večerima, tužnim sprovodima, veselim pijankama, ponekad utorkom, često i kao podrška jedni drugima u toj uzaludnoj i unaprijed izgubljenoj ”borbi protiv gluposti“.
Kao i svaki zlokobni front, i ovaj je opasan. Linija fronta nije jasno razgraničena. Protivnik može doći s leđa, bubnuti te u bubreg, opaliti čepu ili zatući palicom. Na zidu tvoje kuće može osvanuti grafit, ili dva. Na njemu može pisati da si se prodao Jugoslaviji, ili da si četnik, mason, jugooficir, izdajica u svakom slučaju. Mogu te politi kablom govana na središnjem gradskom trgu i za to proći nekažnjeno. Feralovci su iskovali pravu riječ za tu pojavu: ”desnilo“.
A ja ipak volim to društvo argonauta, jer sam siguran da ću ih sresti bezmalo sve na kakvom prigodnom okupljanju. I tako za istim stolom sjede Ante Tomić, Renato Baretić, Ivica Ivanišević, Tanja Mravak, Boba Đuderija, Olja Savičević, Predrag (pokojni) Lucić, Boris Dežulović, Jurica Pavičić, Edi Matić – brat bratu, samo njih desetak ima objavljenih više od stotinu knjiga i uprizorenih desetak filmova uz dobar broj stečenih Zlatnih Arena. I neka mi oprosti svekoliko riječko društvo, tzv. kulturna javnost, ali takav moćni stol u Rijeci nije moguće okupiti. Teško bi ga bilo okupiti i u Zagrebu. Rijeka je po uspješnim iliti recentnim književnim iskoračajima, još uvijek velika palanka.
Valjda je rat, ili drčno podneblje, aerosol ili što (Karepovac?) stvorilo te splitske pripovjedačke veličine i taj način pisanja. I naravno, dugogodišnja novinarska praksa, borba s rokovima, prilika da se pišu kolumne, reportaže, blogovi… Stalni trening. A onda stvaralačka klima i konkurencija.
Pomalo je onda nevjerojatno da Split nema pravoga izdavača, koji bi prigrlio tu splitsku literarnu dječurliju u zrelim godinama, nego su svi oni uglavnom okrenuti prema Zagrebu i – srećom – prema Rijeci, gdje su pronašli svoje izdavačke niše. Splitsko stanje uma tzv. „desnilo“ ne bi, uostalom, oprostilo lokalnom izdavaču objavljivanje knjiga „izdajnicima i četnicima“. Split je, za razliku od Rijeke koja podupire literarne oaze nižim najmom, ostao bez svojih knjižara. Eno ih, unutar palače, svega dvije. Izvan palače, jedna spomena vrijedna. Najstarija knjižara na svijetu, Morpurgo na popularnoj Pjaci, zatvorena čeka rješenje svoje pat situacije – ne može biti ništa drugo osim knjižare ali uz najam koji nijedna knjižara u Hrvatskoj ne može servisirati.
Grad bez knjižara, ali s nebrojeno butik hotela, apartmana i uslužnih škabucina, postao je kako kaže Dežulović u ”Kronici jedne propasti“ – Grad Resort, skrojen po mjeri zakupitelja pub & grill ili food & wine prostora.
Vinko Radovani, duhoviti mladi vlasnik Konobe Hvaranin, koji je sa svojom konobom-utočištem sastavnim dijelom te ekipe splitskog intelektualnog pokreta otpora, kaže da ga je gost iz Pule pitao “tko je sad na vlasti u Splitu?“. Vinko mu je oprezno odgovorio: – Pa, čvrsto dugi niz godina Booking.com, ali su ljudi nezadovoljni i sve se više priklanjaju Expedia i AirBnb-u.
Do pozlate oguljeni palac Grgura Ninskog s početka priče, nad kojim su se tronuto i ustrajno preda mnom zavjetovali turisti Koreanci kao i niz doživljenih scena turizma u hvatanju travanjskog zamaha, upozorili su me da bih sada morao, na neko vrijeme izbjegavati Split kao takav – barem dok ne prođe predsezona, sezona i posezona. U butik hotelu u kojem redovito odsjedam, diskretno su mi dali do znanja da cijena noćenja uskoro ide 4 puta gore – s 33 na 130 eura!
