NA VALU: PISMO S OTOKA

Dragan Ogurlić 5 years ago Kolumne

Otok je preimenovan u Melada, a talijanski jezik postao službeni, iako je na otoku bio samo hrvatski živalj, njih 450 stanovnika. Godinu dana kasnije ovdje će biti podignut konc-logor, a vojnika i karabinjera bit će znatno više nego mještana.

Uzeo sam predah i odmaram se na predivnom otoku, za kojeg Nijemci u njihovu časopisu Focus kažu da je jedan od sedam najljepših hrvatskih otoka.

Nalazim se 18 nautičkih milja od Zadra, na pučinskom otoku Molatu, koji sa sjeverne strane gleda na Velebit, a s južne se za bistroga vremena se s poluotoka Banastra nazire talijanska obala.

Dovoljno smo daleko, i nemamo pitke vode, pa smo izvan domašaja interesa turskih hotelskih lanaca i ruskih skorojevića. Na otoku nekretnine imaju domaći, Zadrani, Zagrepčani, mi Riječani i Slovenci.

A mogao sam početi i drugačije.

Pozdrav s ustaničkog otoka, bivšeg koncentracijskog logora, na kojem ljetujem uz razvijen osjećaj pijeteta prema svemu što su prošle molatske žrtve i ovaj narod.

Dakle, ovaj, jedan od najljepših hrvatskih otoka koji danas administrativno pripada Gradu Zadru, bio je otok patnji i suza desetina tisuća logoraša uglavnom s područja Dalmacije 1942. i 1943. godine. Ovdje su u zloglasnog talijanskom konc-logoru u uvali Jazi nedužni zatočenici umirali od gladi, žeđi, bolesti, batina, a mnogi su završili pred steljačkim vodom nakon prijekog suda. Iz ovoga su logora mnogi transportirani u koncentracijske logore diljem Italije, i nikad se nisu vratili.

To nije bila sudbina Josipa Bašića Bepa, čiju sam knjigu pročitao ovih dana i ostao zatečen potisnutom spoznajom o brutalnosti ljudske vrste.

Talijanska okupacija otoka

Josip Bašić umro je prije dvije godine, ali je ostavio svoje svjedočanstvo ukoričeno u svega stotinu primjeraka. Razumijem ga, i ja sam zbog puno manjih poriva pisao knjige, a njegov je ratni put upravo fascinantan.

Još je fascinantnija šutnja hrvatskih vlasti, svih ovih godina, prema pogromu koji su talijanski fašisti i Mussolinijeva država učinili ovom narodu nakon što ga je poglavnik Ante Pavelić predao na pladnju 18. svibnja 1941. ugovorom između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (Akt XIX br. 452). Bio je to akt potpune izdaje hrvatskog naroda na ovim prostorima. Dalmacija je anektirana sa sjedištem guvernata u Zadru, a formirane su tri provincije: Zadarska, Splitska i Kotorska, s prefekturama i kvesturama.

Meni ni dan danas nije jasno kako se u svjetlu tih činjenica bilo tko može pozivati na tvorevinu i stečevinu NDH, koja se mjesec dana po formiranju odrekla više od trećine svoga najljepšeg obalnog i otočnog područja. Nije to bilo, pokazat će se, samo prepuštanje teritorija, nego i osuda na progon i smrt mnogih koji nisu mislili isto što i talijanski okupator ili su posjedovali ono što je trebalo silom oduzeti.

Na Molatu se već 11. travnja 1941. iskrcao u uvali Jazi, danas omiljenom pješčanom kupalištu, jedan vod talijanskih karabinjera, mjesec dana prije službene predaje Dalmacije. Na centralnom trgu (Trzno) uz Seoski prosvjetni dom podignuta je talijanska zastava, koji čin su mještani bojkotirali. Otok je preimenovan u Melada, a talijanski jezik postao službeni, iako je na otoku bio samo hrvatski živalj, njih 450 stanovnika. Godinu dana kasnije ovdje će biti podignut konc-logor, a vojnika i karabinjera bit će znatno više nego mještana.

Strahote i torture konc-logora

Od ožujka 1942. otok s tri mjesta bit će praktički izoliran; nitko nije smio napuštati otok bez propusnice lasciapassare, a policijski sat trajao je od 18 sati do jutra. Logor nije predstavljao samo prostor ograđen žicom; čitav otok je bio logor blokiran s mora i kopna. Logor Molat bio je dio sustava koncentracijskih logora koji su ustanovljeni u Italiji na prostorima zemalja koje je okupirala.

U svom vrijednom rukopisu Josip Bašić navodi i opisuje aktivnosti pokreta otpora na otoku. Sve te njihove raznovrsne aktivnosti, od umnožavanja materijala do diverzija i skrivanja oružja, bile su pogibeljne za svakoga tko bi bio otkriven, ili za njihove obitelji ukoliko bi pobjegao u partizane. Završavale su u logoru u uvali Jazi; tako je i Josip bio uhapšen i odveden u konc-logor Molat zajedno sa svojom obitelji i još 40 Molaćana u siječnju 1943.  Imao je 16 godina.

U logoru je bilo 12 baraka. Danas su vidljivi samo njihovi temelji. U svakoj baraci bilo je po 200 logoraša, više nego što je dopuštao kapacitet. Kroz logor je prošlo oko 20.000 logoraša a stalni kapacitet bio je 2-3 tisuće. Opasan bodljikavom žicom, logor su čuvali stražali s puškomitraljezima u pet stražarnica kamene gradnje, sačuvanih i danas.

U Dalmaciji je puk govorio: Sačuvaj nas Bože gladi, rata i otoka Molata.

Mortalitet logoraša bio je oko 20 posto – svaki peti koji je ušao u logor tu bi i preminuo, a svaki drugi interniran je brodom “Amiraglio Viotti” (Crna Marica) na stratišta ili u druge konc-logore na Apeninskom poluotoku i otocima Italije kojih je bilo oko 200. Hrana koju su dobivali dnevno iznosila je 12,5 dkg kruha te tekućina u kojoj bi se našlo zrno riže, boba, graha ili paste. Imali su pravo na litru vode dnevno. Glad i žeđ je dovodila do umiranja naročito djece, iznemoglih i bolesnih logoraša. Umiralo je dnevno po dvoje-troje logoraša.

Paketi koji bi pristizali logorašima namjerno su se kiselili kod logorskih vlasti i takva bi se ustajala hrana onda dostavljala adresantima, što bi dovodilo do trovanja i bolesti. Stražari su bili naročito okrutni prema djeci, prisiljavajući ih da se tuku za mrvice kruha. Bašić piše da su čuvari hranu iz paketa prodavali logorašima, a neki su jadnici bili prisiljeni ponuditi i svoja imanja, samo da bi preživjeli. Živi kosturi bolovali su od tifusa, dizenterije i svraba. U prvoj godini logora preminulo ih je do studenog prema dokumentima 422, a svakodnevno ih je pokopavao hrabri svećenik Eugen Šutrin, koji je koliko je mogao pomagao logorašima te bio njihova veza s obiteljima i antifašističkim pokretom otpora.

Danas se na brdu zvanom Hrica nalazi spomen groblje za umrle logoraše, njih više od tisuću iz svih krajeva Dalmacije. Na području nekadašnjeg logora u Jazima, zabranjena je gradnja kuća i vikendica, ali samo spomen ploča podsjeća na strahote ovog mjesta. U središtu Molata nalazi se i antifašistički spomenik koji gleda prema pučini, s imenima poginulih Molaćana u 2. svjetskom ratu.

Nema pravde za logoraše

Prvi koji je od predsjednika posjetio ustanički otok Molat bio je Josip Broz Tito 1953. godine. Došao je nenajavljen i bez protokola, a ubrzo je njegov posjet privukao cijelo selo. Bilo je to znatno prije obnove m/b Galeb – u Brguljskom zaljevu usidrila se jahta Podgorka. Mnogo godina kasnije na otok će 2014. doći hrvatski predsjednik Ivo Josipović.

Potom će Molat i bivši koncentracijski logor kao i groblje logoraša posjetiti 2016. hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Njezine su riječi, naravno: “Logor u Molatu dio je povijesti koju ne smijemo zaboraviti.” Bila je i otišla.

Ipak, najglasniji po pitanju zaštite logoraških prava bio je predsjednik Stipe Mesić, koji je bivše logoraše shvatio najozbiljnije. Jer oni ne samo da nisu dobili obeštećenje od talijanske države, već njihovi mučitelji, osuđeni u odsutnosti, nikada nisu procesuirani i živjeli su ili još žive nekažnjeno u Italiji.

U međuvremenu Molaćani se stidljivo pridružuju turističkom valu. Otok je skromnih turističkih kapaciteta, ali s potencijalnim državnim nekretninama koji sutra mogu biti hoteli, odmarališta ili dom umirovljenika. Na otoku je 80-ak stalnih stanovnika, a njihova starosna struktura izrazito je nepovoljna. Zaposlena su svega tri državna službenika. Ljeto zamaskira problem i dovede mladost, promet i turiste, a onda sve utihne u rujnu, najljepšem mjesecu u godini. Talijani dolaze, najčešće iznajmljenim jahtama. Velika većina ne zna, niti bi trebala znati što se ovdje događalo pod zapovjedništvom colonella Fantolija i još trojicu upravnika koje je poslijeratna vlada DFRJ proglasila krivim za ratne zločine.

No, i mi bismo trebali znati da onda kad masa kliče “Za dom spremni” na koncertu notornog Thompsona na splitskoj rivi u glavnom gradu Dalmacije – to je ništa drugo nego contradictio in adiecto, nesvjesno klicanje režimu koji je prodao Dalmaciju i njene ljude tuđinu i njegovim kvesturama, ujedno stravičan rezultat obrazovnog sustava i aktualne sljepačke vladajuće politike koja nikako da se odredi spram izdajničke i zločinačke NDH.

A što je dalje bilo s Bepom Bašićem? U ljeto 1943. prebačen je zloglasnim brodom Crna Marica u koncentracijski logor Fertillia na Sardiniji, a zatim u logor Renicci di Anghiari kraj Arezza, gdje su nakon kapitulacije Italije probojem 4.000 logoraša kroz bodljikavu žicu uspjeli pobjeći. Mjesecima je tražio put do obale, skrivajući se uz pomoć talijanskog puka od ostataka talijanskih fašista i njemačke vojske. U skrivanju mu je naročito pomogla obitelj Ducci iz grada Urbina, s kojima je ostao prijatelj i nakon rata. U regiji Marche u proljeće 1944. priključuje se bataljunu talijanskih partizana a u kolovozu iste godine uspijeva doći do Barija odakle se prebacuje na otok Vis. Postaje s 18 godina pripadnik 26. Dalmatinske divizije koja će sudjelovati u operacijama oslobađanja Splita, Šibenika, Knina, Mostara, Ličkog Osika, Senja, Sušaka i Klane te će skoro poginuti u krvavim borbama za Rijeku, a svoj ratni put zaokružuje u Monfalconeu nedaleko Trsta. Nikad nije dočekao pravdu za svoje logoraške dane.