NA VALU: Veljko, posljednji novinarski romantičar

NA VALU: Veljko, posljednji novinarski romantičar

Fotografije: Arhiva IK Adamić

Ni kad bi rotacija izvrtila prvo izdanje, Veljkov dan ne bi završio. Sa svježim sutrašnjim novinama pod miškom, prije odlaska kući, priče o novinarstvu nastavile bi se negdje drugdje, u “Orijentovom ognjišću” na Krimeji, kod prijatelja Vlačine na Grobniku ili u “Onixu” na Krnjevu.

Dvadeset i dvije su godine prošle otkako je u svom domu na Donjoj Vežici preminuo Veljko Vičević, nezaboravni glavni urednik Novog lista devedesetih.

Umro je na 8. studenog 1997. od srčanog udara; prehodao je a da nije znao dva infarkta, treći je bio koban. Otišao je u legendu vrlo mlad, sa svega 44 godine, premda se nama koji smo ga pratili činio nekako zreliji. Samljeo ga je stres posla koji je toliko volio. Nikada u povijesti te kuće nije pristiglo toliko brzojava sućuti, pisama, pjesama, sjećanja, in memoriama, kao tih dana studenog 1997. Novina ih je objavljivala tri dana, dok nije postalo jasno da je previše…

Veljko Vičević je od 1990. pa do svoje prerane smrti u 44. godini kao glavni urednik potpisao ukupno 2.615 brojeva “Novog lista”. Po dužnosti je do 17. studenog 1991. bio i glavni i odgovorni urednik istarskog dnevnika “Glas Istre”. Pokopan je na groblju u Gradu Grobniku, na ispraćaju kakvog Grobnišćina ne pamti. Posmrtno je nagrađen nagradama za životno djelo: Nagradom grada Rijeke, nagradom HND-a “Otokar Keršovani”, nagradom HHO-a “Joško Kulušić” te nagradom Općine Čavle.

Pisao sam o Veljku na desetu obljetnicu, pa na petnaestu… Tada sam još radio u toj kući. Imalo je smisla ukazivati na Veljkovu ulogu, kako čitateljima, tako i zaposlenicima. Danas ne vidim previše smisla u tome da preostala desetkovana redakcija i uprava obilježava obljetnicu smrti Veljka Vičevića ili da se poziva na njegovo nasljeđe. Jednostavno zbog toga jer su uspjeli poništili sve na čemu je utemeljeno Veljkovo poimanje profesije.

Ali nećemo o njima. Ima dapače smisla pisati o Veljku Vičeviću, zadnjem romantičaru novinarske profesije, ali ne s pozicije sveca, jer je griješio kao i svi drugi.

No, ako je netko devedesetih stajao uz bok Ferala u obranu zdravog razuma, onda je to bio njegov Novi list u Rijeci, koja je njegovala i branila patriotizam na svoj način, i mudrošću i oružjem.

Percepcija riječkog novinarstva u devedesetima

Riječki su mediji u devedesetima obilježili nekoliko respektabilnih obljetnica: pedeset godina Radija Rijeka, pedeset godina dnevnika “La Voce del Popolo” i pedeset poslijeratnih godina “Novog lista”. U turbulentnim devedesetima su se u Rijeci rađali i umirali listovi, osnivale i gasile privatne televizije i radijske postaje, umirali glavni urednici na poslu. Upravo zahvaljujući Veljku Vičeviću, posljednje je desetljeće 20. stoljeća donijelo punu afirmaciju riječkom novinarstvu, koje tako zapažen status u hrvatskim okvirima nije imalo još od Supila.

U desku Novog lista 15. siječnja 1992. na dan međunarodnog priznanja hrvatske neovisnosti. Slijeva: Veljko Vičević, Boris Maljković, Zdravko Businello, Giancarlo Kravar, Edo Stojčić, Vladimir Jugo, Ivan Fabijan, Silvano Ježina i Mladen Mihajlović

Usprkos rečenim činjenicama, percepcija riječkog novinarstva tijekom cijeloga prošlog stoljeća veoma je loša. Čini se da cjelokupna pisana povijest novinstva u Hrvatskoj, od Horvatovih studija do novinarskih almanaha i monografija, gotovo ignoriralo tiskarstvo i novinstvo Rijeke, izuzev Supilove časne iznimke. Novinstva Rijeke i čitave regije nakon 1945. dublje se nije se doticao pak nitko, čak ni onovremeni najrazvikaniji kroničar hrvatskog novinstva Božidar Novak.

Riječkog novinarstva nije bilo u novinarskim udžbenicima, ni u antologijama. Takav je zagrebocentrički tretman novinarstva, pa time i riječkih medija na hrvatskome prostoru početkom devedesetih godina. Pojava utjecajnog, Vičevićevog “Novog lista” to će zauvijek promijeniti.

Početak devedesetih

Početkom 1990. godine “Novi list” je, pored lista talijanske manjine, jedini dnevnik u Rijeci. Te burne 1990., kad ponovno raste svijest o Gradu, potaknuta Fabriovom kronisterijom “Vježbanje života”, lomi se stari sustav preko novog. U lipnju ukinut je omladinski list “Val”, polumjesečnik koji je trajao petnaest godina, a ugasio se s promjenom političkog sistema i sustava financiranja zajedno s kompletnom omladinskom štampom u Hrvatskoj, s brojem 288.

Prosvjed u redakciji protiv pokušaja državne Agencije za restrukturiranje i razvoj 1992. da, po sili zakona, preuzme upravljanje “Novim listom”

Na čelo “Novog lista” 5. srpnja 1990. dolazi Veljko Vičević, komentator unutrašnjopolitičke rubrike. Rođen je 14. rujna 1953. u Podćudniću, na Grobnišćini. Osnovnu školu završio je u Čavlima, gimnaziju u Rijeci, a studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Novinarstvo je prvi put okusio 1974. godine, kada se pojavio u prvoj “Ljetnoj školi novinarstva” Novog lista. Surađivao je zatim u sportskoj rubrici “Novog lista” i zagrebačkim “Sportskim novostima”. Profesionalno u “Novom listu” radi od 1. srpnja 1981. godine, ali ne kao novinar nego na poslovima korektora i lektora, a tek potom prolazi stepenice u sportskoj i unutrašnjopolitičkoj rubrici. Bio je komentator, kasnije urednik i pomoćnik glavnog urednika. Od 1985. do 1989. profilirao se u jedno od udarnih pera “Novog lista”, a za seriju napisa u aferi “Agrokomerc” dobio je 1987. godine nagradu “Zlatno pero” Hrvatskog novinarskog društva. Od 1988. godine Vičević je i član redakcijskog kolegija, a 5. srpnja 1990. Radnički savjet “Novog lista”, prvi put voljom većine članova redakcije, imenuje ga glavnim i odgovornim urednikom, procjenjujući da će na čelu samostalnog i nezavisnog riječkog dnevnika odgovoriti izazovima višestranačja.

Prvi jači potres na riječkoj medijskoj sceni izazvat će ujesen 1990. pojava “RI Telefaxa”, prvoga privatnog dnevnika u neovisnoj Hrvatskoj, koji je počeo s izlaženjem 29. listopada 1990. List koji su pokrenuli bivši novinari “Novog lista” Josip Povrženić i Igor Violić tiskan je u nakladi od pet do deset tisuća dnevno i zamišljen kao gradski list za Rijeku i Opatiju, Pojava konkurentskog dnevnog lista u “Novom listu” je motivirala dodatne resurse. Izlaženje već posustalog “Ri Telefaxa” potpomogla je prekinuti agresija JNA na Sloveniju, jer se list tiskao u Ljubljani, a posljednji 207. broj tiskan je 10. srpnja 1991.

Teške ratne godine

Ostavši za rata ponovo jedini riječki dnevnik na hrvatskom, “Novi list” bez nacionalne mreže dopisnika, oslonjen na Hrvatsku izvještajnu agenciju (HINA), teško prati događaje u Hrvatskoj, koji se smjenjuju strelovitom brzinom. Vičević je na velikim mukama jer nema infrastrukturu za praćenje rata i zbivanja u regiji. “Novi list” se kao i mnogo puta do tada oslanja na domaćeg čitatelja, ali već zbog tisuća ljudi, stalnih čitatelja “Novog lista” koji su na frontu u Lici, nema ni od toga prevelikog uporišta. Standard je nizak jer su mnoga poduzeća u problemima, a nakon Markovićevog jakog dinara, prosječna plaća pala je na ekvivalent od 100 njemačkih maraka. Naklada pada na 28.000 primjeraka, prodaja je još i manja…

Najbliže se približio Supilu – Veljko Vičević u društvu grafičara

Vrijeme je to idealno za brutalnu pljačku nacionalne imovine, nazvane “pretvorba”, vrijeme nerazjašnjenih ubojstava na marginama rata, porasta svakovrsnog kriminala, uz istovremena svakodnevna granatiranja hrvatskih gradova i okupaciju jedne trećine hrvatskog teritorija.

Da stvar bude gora, istovrsni princip pretvorbe i etatizacije spremao se i “Novom listu” 1992. godine. Pokušaji državne Agencije za restrukturiranje i razvoj da, po sili zakona, preuzme upravljanje “Novim listom”, naišao je na žestok otpor Uprave i redakcije na čelu s Vičevićem. U Veljkovoj odlučnosti i borbenosti bilo je ponekad i prijeke naglosti, a taj stil “kusali” su i oni koji su 1992. pokušali udarom unutar redakcije promijeniti uređivačku politiku i podržaviti Novi list. Kad to nije uspjelo, nego je u konačnici 1993. urodilo pretvorbom “Novog lista” prema vlastitom elaboratu, pokušaji discipliniranja te kuće nastavili su se narednih godina.

Uspon Vičevićevog  “Novog lista”

Pozicija “Novog lista” kao jedinog neovisnog dnevnika u Hrvatskoj očvrsnula je otvaranjem dopisništva u Zagrebu 6. travnja 1993. Ogorčeni situacijom u matičnoj splitskoj kući, petnaestak novinara i honorarnih suradnika “Slobodne Dalmacije”  pod vodstvom Tončija Bonaćija prelazi u novoformirano zagrebačko dopisništvo “Novog lista”, koji je do tada u Zagrebu prodavao tek tristo primjeraka novina. Vičević je kao urednik prigrlio i neke kolege koji su u državotvornim medijima ostali bez posla, a na čelo Hrvatskog novinarskog društva 1995. dolazi Riječanka, šefica zagrebačkog dopisništva NL-a Jagoda Vukušić.

Kravatu je navlačio samo iz pristojnosti – s američkim veleposlanikom Peterom
Galbraithom

Često je citiran i kolumnist “Novog lista” Roman Latković, za kojim je 10. siječnja 1996. objavljen komentar tjeralica Hloverke Novak Srzić u Dnevniku HTV-a na račun njegova teksta o Tuđmanu. I honorarca Latkovića, i ovo šareno društvo domaćih i novopridošlih jahača pera prigrlio je Vičević i štitio im svima leđa koliko je mogao. Veljko nije dao dirati ni u najslabijeg među novinarima, Vinka Peršića, branio ga je kao da mu o njemu ovisi produkcija. Svi su imali posla i zato je možda jedna od najvećih njegovih kadrovskih pogrešaka bilo neprimanje u sastav redakcije onih mladih novinara koji su stasali u riječkoj omladinskoj štampi. Te je gotove kadrove prigrlio “Jutarnji list” u svojem osnivanju 1998. godine i nije pogriješio.

U ratnoj i poratnoj Hrvatskoj nije bilo lako biti nezavisnom novinom, niti biti njen novinar. U tom civilizacijskom nevremenu Veljko je uspio od, za hrvatske prilike nevažne provincijske novine, učiniti novinu od formata koja se čita, citira, čak i fotokopira. Nikada prije, nažalost niti poslije Veljka, “Novi list” nije bio toliko čitan i uvažavan u Zagrebu i Hrvatskoj.

Znao komunicirati i motivirati

U rotaciji s Leonidom Kerestedžijancem, prvim ruski veleposlanikom u Hrvatskoj

Pitanje koje se nameće, čime je to Vičević uspio? Osim goleme energije koja, pokazalo se, nije bila neiscrpna, osim volje, znanja, mudrosti i čiste “šljake”, Veljko je, nepobitno, znao komunicirati i motivirati. Oko njega je uvijek bilo živo, rasprave u redakcijskom desku znale su trajati i po sat-dva vremena, ali posao nikad nije patio. Bio je, u motivacijskom smislu, novinski Ćiro Blažević. Znalo bi ga se naći na raznim pozicijama u redakciji, gdje hrpice novinara upijaju njegove novinske štorije. Na onoj mekoj grobničkoj čakavštini, naravno. Svoj kraj volio je i podržavao, dok je NK “Grobničanu” napisao monografiju. Paralelno ali ne i slučajno, Veljkova je zasluga za povratak domaće besede na stranice tog lista.

S pedantnošću prave Djevice, pazio je na svaki detalj, nerijetko uz uredničke obavljajući i lektorske poslove. Novina mora, govorio je, proći kroz mene, a to bi doslovce činio velikom količinom pročitanih redaka i za tisak opremljenih tekstova.

Tužan skup – komemoracija u Novom listu

Ni kad bi rotacija izvrtila prvo izdanje, Veljkov dan ne bi završio. Sa svježim sutrašnjim novinama pod miškom, prije odlaska kući, priče o novinarstvu nastavile bi se negdje drugdje, u “Orijentovom ognjišću” na Krimeji, kod prijatelja Vlačine na Grobniku ili u “Onixu” na Krnjevu.

Nikad ga nisam vidio na Korzu. Redakcija mu je bila profesionalna obitelj, ali je pored nje, naravno, Veljko imao i pravu obitelj, uz majku i brata, suprugu Ljiljanu i kćeri Anu i Tenu, koje je strahovito volio. Iz strasnog, ozbiljnog i ponekad strogog urednika znao bi se pretvarati u nježnog oca kad bi s druge strane žice zazvao dječji glas…

Za ljude koje je primio u redakciju, Vičević je pronašao posao. Kao glavni urednik dnevnika bio je i pokretač tjednih izdanja “Novog lista”: političkog “Novog tjednika”, revije za žene “Nova”, gradskog tjednika “Vida” i sportske “Viktorije”. U njegovo vrijeme 1996. godine pokrenuti su zavičajni prilozi Goranski, Primorski, Otočni i Liburnijski “Novi list”, kao i “Mediteran” tjedni kulturni prilog, koji izlaze do danas.

Je li vrijedilo?

No, je li sve to vrijedilo? Nevjerojatno puno toga se promijenilo. Po profesiju, na gore. Na burzi je više od šesto novinara. Naklade su, ne prepolovljene, nego četiri puta manje u odnosu na Veljkovo vrijeme. Novine se čitaju na internetu i pametnim telefonima, a tko nema profil na facebooku, twitteru ili instagramu je luzer ili čudak.

Novinar Mario Barak upisuje se u knjigu žalosti

Kako bi se u takvom svijetu snašao Veljko Vičević, onaj kojeg smo poznavali? Novinarski romantičar i pravednik, razbarušeni odmetnik u jeansu koji je raznim pretendentima mogao reći s ruba naslovnice: No passaran.

Moć mu je bila nebitna, rugao se moćnima. Kravatu je stavljao iz pristojnosti kad bi dolazili ambasadori svjetskih sila. Uz obavezne traperice.

Da je Veljko živ, da nekim čudom uskrsne i bane iz tamo neke amazonske prašume jer se nakon dvadesetak godina izolacije poželio novinarstva, bilo bi mu vjerujem vrlo neugodno. Teško da bi se snašao u ovom politički, korporacijski i marketinški ovisnom novinarstvu sa stotinu zabrana, obzira i kalkulacija.

Istovremeno, ne dvojim da bi začas prokužio prozirnu shemu uređivanja današnjeg posrnulog Novog lista, jednostavnom deskripcijom svakodnevnog čitatelja: Podrška Plenkoviću ma što radio, predsjednica na najjače, pohvale Vladi, Milanović i Bernardić su zlo, Komadina je nepotist, dolje Mišković i HNK Rijeka, a u osmrtnicama – svi su dobrodošli.

Novinarstvo koje se mjerilo metrom strasti, kakvo više ne postoji

Neovisnost za koju se on borio, potpuno je poništila zavisnost, snishodljivost, rukoljubje, uvlačenje na maksimum.

Zato, ostavimo Veljka u njegovu vremenu. Ta uspomena ne blijedi.

Veljko je, zajedno s nama brojnim suradnicima, devedesetih prošao onu bolnu tehnološku tranziciju od koje nas je hvatao užas – s pisaće mašine na kompjutore. S fiksnih telefona na prve mobitele. S Plamagove na ofsetnu Goss rotaciju. S olovnog sloga na fotoslog a s njega na CTP tehnologiju. Strahovito veliki tehnološki pomaci u sićušno kratkom vremenu. I sve je nekako prošlo, uz puno psovki na račun bespotrebnih izuma, ali civilizacija je donijela još nešto što bi on zasigurno teško prihvatio – zabranu pušenja u službenim prostorijama, tj. redakciji.

Veljko na rubu stola na raznim pozicijama u redakciji s cigaretom u ruci, drži slovo o važnoj stvari, to je bila njegova pozicija trenera i dodavača, motivatora, šefa i prijatelja. A u šest popodne – Čavoglave na najjače. Za motivaciju, ratno je doba. Tamo negdje u rovu naši su dečki.

Takvog ga pamtimo. U dim su otišle borbe sa Šarinićevim novinama, s Tuđmanovim emisarima, u lijepu povijest odlazi podatak o čitanosti neovisnog Novog lista u Zagrebu…

Danas se ipak moramo upitati: za koga i zašto?

Kome vrijedi Veljkova ostavština?

Kome vrijedi smrt čovjeka koji je izgorio izgarajući na poslu svakodnevno stvarajući novine? Kroz njega je prošlo 2.615 brojeva, bio je grudobran za 150 novinara i stotinjak honoraraca, preživio je pokušaj pretvorbe i otimačine, osnovao zagrebačko dopisništvo sa 16 ljudi koje je prije toga spalo na jednog čovjeka, podigao mizernu ratnu nakladu sa 28.000 na 40.000 primjeraka, prodavao u Zagrebu 1.000 novina, uveo nove sadržaje i gomilu priloga koji su poslužili i kao nova marketinška baza, otvorio novinu čitateljima kroz pisma čitatelja koje je svakodnevno objavljivao, zajedno s redakcijom prošao brojne tehnološke stepenice u svega nekoliko godina, bio nevjerojatno posvećen poslu služivši kao primjer i svima ostalima, i k tome uspijevao biti čovjek.

Danas, nakon bitke u kojoj smo svi generali, mogli bismo čak i reći „džaba si krečio“. Tvoj Novi list je izdao profesiju.

Zato, kažem, pustimo Veljka u njegovu vremenu.

Među legendama.