NA VALU: ZAŠTO SAM OTVORIO KNJIŽARU?

Dovraga, doista, zašto sam otvorio knjižaru? U vrijeme kad ljudi čitaju sve manje, poradi čega stradavaju i knjige i novine i revije s trafika. Kad pokloniti knjigu više nije IN čak ni u studenom-prosincu (u posljednja tri mjeseca godine samo 30 posto građana u Hrvatskoj kupuje neku knjigu), u trenutku kad se broj knjižara drastično smanjio, a njihove elitne pozicije zauzimaju DM-ovi i prehrambeni trgovački lanci.  

Mediji su zabilježili da je 21. prosinca 2018. u centru Rijeke otvorena prava riječka Knjižara Val. Primijetili su da su na otvorenju bili prisutni brojni uzvanici, riječki gradonačelnik te neki popularni autori poput Vedrane Rudan, Borisa Pavelića i Bobe Đuderije. Mediji su posebno istakli riječi splitske autorice Bobe Đuderije, koja se prisjetila splitske knjižare Morpurgo na Narodnom trgu, najstarije na svijetu ali po svemu sudeći za Split i Splićane izgubljene.

– Posebno sam sretna zbog ovog događanja, samo zbog njega sam danas stigla ravno iz Splita. Nedavno smo u mom gradu izgubili knjižaru Morpurgo, najstariju na svijetu, a sada nekolicina nas pisaca, novinara i drugih ljubitelja knjige pokušava Splitu vratiti “dušu”. Kad sam vidjela ovaj prostor, koji je upravo tako zamišljen – da stvori posebnu atmosferu uživanja u knjigama – pomislila sam da Splićani, koji uvijek vole hvaliti svoj grad, sada imaju nešto na čemu mogu biti zavidni Rijeci, kazala je Đuderija.

Zašto sam otvorio knjižaru?

Dovraga, doista, zašto sam otvorio knjižaru? U vrijeme kad ljudi čitaju sve manje, poradi čega stradavaju i knjige i novine i revije s trafika. Kad pokloniti knjigu više nije IN čak ni u studenom-prosincu (u posljednja tri mjeseca godine samo 30 posto građana u Hrvatskoj kupuje neku knjigu), u trenutku kad se broj knjižara drastično smanjio, a njihove elitne pozicije zauzimaju DM-ovi i prehrambeni trgovački lanci.

Zašto sam otvorio knjižaru, i to NA DRUGOM KATU u zgradi zaštićenoj kao spomenik kulture ali svejedno derutnog  hodnika i stubišta s čijih zidova otpada žbuka i pitura. Na mjestu gdje ne mogu ni nakratko parkirati a da me ne globe egzekutori gradskog proračuna u plavim kapicama?  Znate li vi možda odgovor?

Pomoći ću vam. Valjda zato jer sam lud.

Zašto sam otvorio knjižaru na drugom katu stare zgrade u trenutku kada propadaju i kafići u prizemlju. Evo, kafić prodaje i nekadašnji predsjednik uprave jedne velike državne tvrtke koji se upustio u avanturu privatnog poduzetništva. Netko bi pomislio da je kafić najsigurnije ulaganje, stoput sigurnije od knjižare. Ali što ako ipak nije? Ruši se svijet kakvog poznajemo. Što je uopće danas sigurno?

Zašto sam uložio cijelog sebe u ideju autentične riječke knjižare u gradu čiji građani po potrošačkim statistikama imaju sve manje simpatija prema knjizi? Grad koji je nominalno grad kulture i buduća Europska prijestolnica kulture ali bez izdavačkog plana i programa kojim će dočekati sljedeću, 2020. godinu. Zašto sam uopće osnovao izdavačku kuću i otvorio knjižaru u gradu u kojem su samo u godinu dana nestala tri izdavača?

Pa valjda zato jer sam lud. Jer želim propasti.

Lud, nesmotren, proračunat ili šegav? To ćemo tek otkriti.

Kažu da je sloboda najskuplja, a ja sam svoju skupo platio. Vjerojatno bih bio sjajan državni službenik, vjerujte, talentiran sam za to, volim red i disciplinu, stvoren sam da budem predradnik. Stvoren sam da budem niži časnik, čovjek s brojem, kotačić u sistemu, ali eto – odmetnuo sam se od sebe samog. Nikad od mene više smjeran birokrat s ključićem od ormarića.

Čovječe, zašto si otvorio knjižaru? Zar papir neće nestati? I pečat odlazi u povijest, zar ti to ne govori dovoljno? Zar nisu rekli da će sve biti na pametnim ekranima, telefonima, u pametnim stanovima bez papira.

Uostalom, i ovo što pišeš, ne pišeš na papiru. Kad si zadnji put koristio papir za pisanje? Priznaj, ne znaš se više ni potpisati. A na papir se možeš i porezati!

A onda, novije statistike bude optimizam. Kažu da nije sve još propalo. E-knjiga doduše nije uspjela, ali papirnata se održala. Građani više čitaju, standard je u porastu. Kod nas jednu knjigu mjesečno pročita svaki četvrti građanin. Daleko smo od Kine, gdje barem jednu knjigu mjesečno pročita čak 86 posto stanovnika (sigurno ih na to prisiljava komunistička vlast!). Više od 55 posto naših preostalih stanovnika kupuje knjige u knjižarama, a sve više i putem interneta.

Raste i broj onih koji su nezainteresirani za knjige. Društvo se i na ovom pitanju raspolutilo. Nekako se trudim uvijek pripadati onoj boljoj strani.

Želite li napokon čuti pravi razlog zbog čega sam otvorio knjižaru? Pa, zbog toga da u njoj mogu prodavati knjige!

U Hrvatskoj je prisutan trend u kojem su vlasnici knjižara ujedno i velike nakladničke kuće, koje monopoliziraju tržište, uvjetuju rabate i ponudu tuđih knjiga u svojim prodajnim mjestima, zaključno s dinamikom plaćanja. Do pretprošle godine veliki nakladnici držali su 95 posto knjižarske mreže u Hrvatskoj, a glavni biznis im je zapravo bio prodaja školskih udžbenika.

U takvoj situaciji mali izdavač bez knjižare nije imao šanse probiti se na police ili u izlog ukoliko nije imao hit-knjigu, a to je bez marketinga i snažne logistike gotovo pa nemoguće. Hit happens, but very rarely. Kod nekih knjižarskih lanaca odjava knjiga je skopčana i s neplaćanjem, što izdavačku misiju čini još težom, jer je imati gdje i kome prodavati i naplatiti svoj proizvod  najelementarniji stup poslovne logike.

Stoga mi je potpuno razumljivo da su svi riječki nakladnici, i oni aktivni i oni povremeni, odlučili pristupiti riječkoj knjižari na drugom katu u Ivana Zajca 20, povijesnom riječkom prostoru u kojem je nastao „Kako čitati grad“ Radmile Matejčić, časopisi Dometi i Novi Kamov, razne monografije i biblioteke u dugom tridesetgodišnjem djelovanju Izdavačkog centra Rijeka. Za mene, to je mjesto s dušom i povijesti, vrijedno najvećeg respekta, pa se tako i postavljam i tu činjenicu često ističem.

Uostalom, upravo ovdje sam 1989. objavio svoju drugu knjigu, „Paralelni slalom“, u koautorstvu s Edijem Jurkovićem. Strašno nam je imponiralo, nama mladcima, da su se oko nas uspuhali jedan Ljubo Stefanović, Ivan Molek ili Tadej Zupančić. Knjige su u ICR-u izlazile kao na traci, dvadesetak godišnje, plus časopisi, i bilo je predivno biti dio te intelektualne industrije. I, ništa manje važno reći – produktivne i poticajne stvaralačke atmosfere.

Kontekst je, dakle, važan. Možeš prodavati i otete knjige, ali to nema smisla ukoliko ne znaš najprije sebi objasniti što prodaješ.

Trenutno je Knjižari Val riječkih nakladnika 17, njihovih je najnovijih naslova 170, a tu je scenu jednostavno moguće vidjeti samo ovdje. Od petog izdanja „Kako čitati grad“, monografije Radoičić, ukoričene Grabovčeve Rijeke, Međuratne arhitekture Rijeke i Sušaka, automotodroma Grobnik, sportske biblioteke Vlade Vujnovića, izdanja talijanskog nakladnika EDIT, primorskih kuharica Naklade Kvarner, najnovijih monografija Rijeke, Opatije i Primorsko-goranske županije, najvećih naslova Muzeja Grada Rijeke: Veliki val, Pozdrav iz Rijeke, Littrow, Adamićevo doba, Riječki torpedo, Riječka luka, Riječka industrijska priča RIP…, pa do „domaćih“ slikovnica poput „Mačka z Voloskega“ i Trsatskog zmaja“ te pjesničkih antologija na čakavskom.

Tu je sve što kao kulturno podneblje imamo i što možemo ponuditi.

Zato sam otvorio knjižaru.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }