Norveški rukometaši u finalu svjetskog prvenstva – pomoćni trener Opatijac Željko Tomac

Tomac sa suprugom Magdom i kćerima Teodorom i Martom živi u Trondheimu, trećem po veličini gradu u Norveškoj, a kada su u Opatiji, stanuju na Lipovici. Kćeri su krenule tatinim stopama te su obje vrsne rukometašice koje su nastupile i za Hrvatsku reprezentaciju, a Marta je danas norveška reprezentativka koja se okitila zlatom na Svjetskom prvenstvu.

Opatija – Drugo polufinale Svjetskog rukometnog prvenstva odigrali su jučer Njemačka i Norveška, a Norveška je slavila s 31:25 te se pridružila Danskoj u finalu. Na klupi kao član stručnog stožera pobjedničke momčadi u svim je utakmicama i Opatijac Željko Tomac, pomoćni trener norveške reprezentacije.

Tomac preko trideset godina živi i radi u Norveškoj. Cijeli svoj radni vijek je rukometni trener, a posljednjih petnaestak godina i trener muške rukometne reprezentacije, radi u Rukometnom savezu Norveške te je zadužen za edukaciju trenera mlađih reprezentacija. Sve te godine promovira Opatiju u Norveškoj, koja je zahvaljujući njemu postala vrlo poznata u norveškim rukometnim krugovima te često ovdje održavaju seminare Norveškog rukometnog saveza, kao i pripreme mlađih uzrasta rukometaša.

Tomac sa suprugom Magdom i kćerima Teodorom i Martom živi u Trondheimu, trećem po veličini gradu u Norveškoj, a kada su u Opatiji, stanuju na Lipovici. Kćeri su krenule tatinim stopama te su obje vrsne rukometašice koje su nastupile i za Hrvatsku reprezentaciju, a Marta je danas norveška reprezentativka koja se okitila zlatom na Svjetskom prvenstvu.

– U Opatiju dolazimo vrlo često, tu nam je uvijek prekrasno. Opatija je, jednostavno – Opatija! Ako pitate moje prijatelje i kolege iz Norveške koji su nas ovdje posjetili kako im se sviđa, reći će vam da nikako ne razumiju zašto bi netko iz Opatije otišao živjeti bilo gdje drugdje na svijetu. Možda uspiju tek djelomično shvatiti kada im objasnim ekonomsku situaciju u našoj zemlji te novčane poteškoće u hrvatskom sportu. Mnogi Opatijci uzimaju Opatiju “zdravo za gotovo” i nisu ni svjesni koliko su ljudi koji dođu iz drugih krajeva zadivljeni i očarani našim, parkovima, zgradama, lungomareom, hranom i pićem, istaknuo je Željko Tomac. Prije no što je postao trener, i sam je igrao rukomet, zatim je od 1981. do 1986. godine bio trener RK “Zamet”, kada dobiva poziv za trenerski angažman u Norveškoj i odlazi s obitelji.

Ovaj vrsni rukometni stručnjak poznat je i po tome što je u Hrvatsku donio mini rukomet, danas vrlo popularan kod najmlađih uzrasta djevojčica i dječaka.

– Uz pomoć Željka Milanovića, tajnika Rukometnog saveza PGŽ-a, koji me za vrijeme svjetskog rukometnog prvenstva 1993. godine posjetio u Norveškoj i vidio mini rukomet, došli smo na ideju kako bi bilo dobro da se igra i u Hrvatskoj. Preveli smo pravila i u Rijeci krenuli s igranjem mini rukometa. Rijeka je prvi hrvatski grad u kojem se počeo igrati mini rukomet, a u prvoj generaciji “minića” bio je i naš poznati rukometaš Mirza Džomba. U toj ranoj školskoj dobi, negdje od prvog do četvrtog razreda, kada se igra mini rukomet, najvažnije je druženje djece. Sve se svodi na igru, treneri su često roditelji i bitno je druženje između djece međusobno te djece i roditelja. U Norveškoj je mini rukomet zaista samo igra, bez prevelike sportske stručnosti gdje je važno djecu naučiti da zavole sport, da budu zadovoljni dok treniraju i da uživaju u igri. U Hrvatskoj se sport u tim ranim, dječjim uzrastima shvaća preozbiljno, traže se talenti, pa iako je talent, naravno, uvijek dobrodošao, djecu treba naučiti da su najvažniji upornost i rad. Sport u ranoj dječjoj dobi, posebno kolektivni sport, uči djecu socijalizaciji i društvenim vrijednosti i tu je ta važnost sporta kod djece, istaknuo je Tomac.

Kristina Tubić / PodUčkun.net