Opatija je starija nego što se dosad smatralo – Nova istraživanja kažu da je crkva sv. Jakova izgrađena 300 godina ranije
Berislav Valušek je izgradnju crkve smjestio u vrijeme procvata većeg broja benediktinskih samostana na Sjevernom Jadranu u 11. i 12. stoljeću, zaključivši kako bi bilo nemoguće da je Opatija izuzeta od tog graditeljskog poduhvata. Tu tvrdnju je potkrijepio i nizom stručnih argumenata o arhitekturi i načinu gradnje same crkve, a zanimljivo je kako lokaciju same crkve povezuje s mogućnošću i ranije gradnje, odnosno postojanjem ranokršćanskih i rimskih ostataka…
Opatija – Crkva sv. Jakova u Opatiji jedna je od ključnih opatijskih građevina: po njoj je i sam grad dobio svoje ime. Točno vrijeme izgradnje crkve nije precizno definirano, iako većina dosadašnjih istraživača početak njenog postojanja smješta u prvu polovicu 15. stoljeća, točnije oko 1420. godine.
Međutim, novi rad poznatog riječkog povjesničara umjetnosti dr. Berislava Valušeka dokazuje da je opatijska crkva starija od postojeće datacije, a prema njegovim istraživanjima, njena izgradnja datira u 11. ili 12. stoljeće.
– Većina autora koji su se do sada bavili poviješću Opatije i istraživali starost samostana i crkve, uglavnom su se držali povijesnih izvora (Luigi Maria Torcoletti, Mirko Zjačić, Ivan Ostojić, Amir Muzur, Boris Zakošek, Antun Onsea, Juraj Batelja), dok same zgrade, samostan, zvonik i naročito crkva, najčešće nisu bili predmetom istraživanja. Romanički i gotički graditeljski sloj crkve donedavna nisu bili ‘prepoznati’, a ni o kasnobaroknoj arhitektonskoj adaptaciji crkve nije pisano, pa ovaj članak donosi nova saznanja o srednjovjekovnoj gradnji Sv. Jakova u Opatiji i naknadnim intervencijama, napisao je Valušek u radu objavljenom u 41. broju Radovi Instituta za povijest umjetnosti 41 kojeg izdaje Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba, publikacije koja ima međunarodni karakter i relevantna je na europskoj razina.
Valušek je iskoristio otkriće dvaju romaničkih, naknadno zazidanih prozorskih otvora na sjevernom pročelju crkve 2006. godine, kao i pronalazak fotografije glavnog i bočnih oltara iz 1906. na kojoj se djelomično vidi unutrašnjost gotičke apside, kao poticaj za detaljniju arhitektonsku obradu crkve i samostana.
U tom kontekstu, smjestio je izgradnju u vrijeme procvata većeg broja benediktinskih samostana na Sjevernom Jadranu u 11. i 12. stoljeću, zaključivši kako bi bilo nemoguće da je Opatija izuzeta od tog graditeljskog poduhvata. Tu tvrdnju, Valušek je potkrijepio i nizom stručnih argumenata o arhitekturi i načinu gradnje same crkve, a zanimljivo je kako lokaciju same crkve povezuje s mogućnošću i ranije gradnje, odnosno postojanjem ranokršćanskih i rimskih ostataka…
– Ususret nekim budućim istraživanjima možemo podsjetiti da sintagma »tradicija kultnog mjesta« u stručnoj literaturi označava kontinuitet gradnji svetišta od prethistorije do današnjih dana. U našem slučaju to bi moglo značiti da je na mjestu romaničke crkve nekada postojala ranokršćanska, a ispod nje poganski (rimski?) hram, što je samo pretpostavka koju bi tek trebala potvrditi arheološka istraživanja. Ali ono što je najvažnije, u svjetlu činjenice da je urbanizacija na prostoru liburnijskih srednjovjekovnih komuna započela u 11. i trajala do 16. stoljeća, a nju je pratila i gradnja sakralnih objekata, jest da Opatija ima i svoju romaničku prošlost. Iako nije riječ o ‘komunu’, tj. srednjovjekovnom naselju, poput ostalih liburnijskih, opatija sv. Jakova logični je dio ‘doba procvata’ u 11. i 12. stoljeću na sjevernom Jadranu, kada su benediktinski redovnici promicali romaniku kao stilski izraz vremena, zaključio je Valušek.
