Razgovarali smo s transseksualnim studentom u Rijeci o strahu, društvu i predrasudama: ‘Moje tijelo, moja odluka’

Piše Matea Jakovljević / Kišobran

Kišobran 5 years ago Novosti

Iako smo obavili klasičan intervju koji je na kraju postao pravi prijateljski razgovor, ovaj članak neće izgledati kao tipična forma intervjua.

On je od djetinjstva znao da nije poput ostale djece. U pubertetu je počeo osjećati seksualne privlačnosti, a danas ga više privlače žene nego muškarci. Rođen je ženskog spola, a više od godinu dana razmišlja o tome kako nije žena, te kaže da je to promjena koja nije došla preko noći. Trebalo mu je mnogo hrabrosti da spozna, a kasnije i prihvati činjenicu da on ipak nije žena. Bojao se kako će on sam, ali i okolina prihvatiti takvu promjenu. Spoznao je da ako ga netko voli zbog toga kakav jest, prihvatit će ga u svakom aspektu. Na takvo shvaćanje i pogled na svijet najviše je utjecala veza u kojoj je bio.

Naravno, strah postoji. Najveći strah mu je okolina i društvo, ljudi koje ne poznaje i ljudi koje treba upoznati. Kada prolazi ulicom nije ga strah jer nitko ne zna tko je on, ali problemi se javljaju u trenutku kada pojedinci shvate da je transeksualac. Komentira da druge države imaju puno bolji sustav i prihvaćanje transrodnosti.

Prokomentirali smo i homoseksualne osobe koje se također nalaze na udaru komentara i odbijanja. On ih naravno podupire i kaže kako svatko ima pravo na slobodu izbora, a prije svega na slobodu življenja.

Uputio nas je detaljnije u proces promjene spola. Transeksualne osobe ne moraju nužno ići na promjenu spola. Transeksualnost nije samo fizičko obilježje. U Hrvatskoj se mnoge transeksualne osobe ne upuštaju na promjenu spola jer je to iznimno zahtjevan pothvat, a i financijski ga je teško ostvariti. Također, smatra da je ženski spol medicinski lakše promijeniti u muški.

Pitali smo ga da opiše kako izgleda njegovo upoznavanje s novim ljudima. Lakše mu je upoznavati ljude preko interneta jer postoji puno manja mogućnost odbijanja. Ljudi ga često sude zbog toga tko je, a samim time i odbijaju. “Kada ne znaju jesi li žensko ili muško pogledaju tvoje atribute i zaključe sami.” On se predstavlja kao muško iako fizički još uvijek ima ženska obilježja. Ako sami zaključuju, često zaključe krivo, no on im to ne zamjera. Najsigurnije se osjeća kada upoznaje transeksualne i homoseksualne osobe jer se međusobno razumiju i podupiru.

Dotaknuli smo se i teme njegovih roditelja koji ne podupiru njegovu odluku. Oni smatraju da je to samo trend, faza, a ne ono što on doista je. On ih opravdava na jedan način i kaže da je to vrlo vjerojatno posljedica života u maloj sredini i generacije kojoj pripadaju.

O Rijeci misli sve najbolje – grad smatra otvorenim, a za Riječane i Riječanke komentira kako prihvaćaju svih.

S nama je podijelio i neka neugodna iskustva. Na jednom festivalu bio je u društvu i dečki koji su se skupili pored njih pogledali su ga i pitali: „Jesi li ti muško ili žensko?“, a on nije htio odgovoriti jer se nije htio nikome objašnjavati. Nakon toga mu je jedan dečko rekao da ako je muško da će ga baciti u rijeku, a ako je žensko onda će mu dati ruku. Prijatelj mu je uskočio u toj situaciji i stao u njegovu obranu.

Jednom je on stao u obranu svoje prijateljice kojoj su pijani turisti uništavali imovinu, a zatim su ga počeli tući i trgati košulju. Kada su mu rastrgali košulju i shvatili da ima ženske atribute, odustali su.

On nije samo transeksualna osoba. On je čovjek. Iako našem društvu možda teško shvatljivo, muškarac koji je prije bio žena. Ne određuje ga to što je transeksualac nego to što on doista jest, individualac kao i svaki drugi. Ističe kako ima puno drugih zanimacija koje često kao tema za razgovor padaju u drugi plan kada ljudi saznaju da je trans. Nije mu teško objašnjavati i razgovarati o tome s ljudima koji su mu bliski i s onima koji imaju dobre namjere. Ne želi nametati svoja mišljenja i poglede na svijet nikome, pa ni bližim osobama. Njegova teorija je da treba pustiti ljude da sami donese zaključke i da odaberu ljude s kojima će se družiti po onome tko oni zapravo jesu.

Za kraj, postavili smo mu nekoliko pitanja koja mogu poslužiti kao zaključak ove priče.

Da možeš nešto napisati na plakat koji će se objesiti po gradovima i mjestima diljem Hrvatske, što bi napisao? Tvoja misao o tome kako suzbiti fobiju od transeksualnih osoba.

„To bi mogao biti i plakat koji se već pojavljivao u javnosti – onaj s natpisom ‘Moje tijelo, moja odluka‘. Mi odgovaramo sami za sebe i nitko nam ne treba govoriti što ćemo raditi, savjeti su uvijek dobrodošli, ako su dobronamjerni, ali na nama je što ćemo napraviti.“

Misliš li da postoji način na koji bi se društvu u Hrvatskoj mogao približiti pojam transrodnosti?

„Mislim da je jako teško promijeniti mišljenje starijoj generaciji, ali nije nemoguće. Mislim da bi se kroz osnovnu školu trebalo osvijestiti djecu o tome da transrodnost postoji, a onda kroz srednju školu detaljnije objasniti. U školskom sustavu nerijetko učitelji već u početku postave kriva mišljenja jer ih i sami imaju. Mediji također pridonose javnom mišljenju. Organiziran je i prvi transpride u Hrvatskoj i komentari medija su bili pozitivni.“

Što bi poručio našim čitateljima?

„Nevezano za moju transeksualnost, pružite ljudima šansu, upoznajte ih i ne sudite po nekim nebitnim karakteristikama. Osobnost je ona koja čovjeka čini onim što on doista je. U većini slučajeva ljudi ne prihvaćaju nešto jer nisu dovoljno educirani o tome pa sud donose brzopleto. S obzirom na to da se mozak razvija prije nego ostatak tijela, ono smo što osjećamo da jesmo, a ne što smo po biološkim određenjima.“

Tekst je objavljen u suradnji sa studentskom medijskom platformom Kišobran.