Razgovor s Mirkom Žoržom, autorom filma o košarci u kolicima “Gurati naprijed” čija će se premijera uskoro održati u Rijeci

Marin Ružić 5 years ago Scena , Sport

Rijeka – Prvi susret ovoga portala i autora ovih redaka s košarkom u kolicima bio je u svibnju prošle godine kada se u Kostreni održao XI. kup Hrvatske u košarci u kolicima. Manifestacija koju su organizirali Hrvatski savez košarke u kolicima i Košarkaški klub osoba s invaliditetom Kostrena okupila je u sportskoj dvorani u Kostreni najbolje hrvatske ekipe koje su se kroz dva dana natjecanja nadmetali za trofej osvajača kupa RH.

Iako sam se tijekom svog života susretao s mnogim oblicima raznoraznih sportova, ono što sam tih dana vidio i osjetio u dvorani u Kostreni, moju je percepciju bavljenja sportom okrenulo naglavačke. Sve ozljede, upale mišića i ostale teškoće s kojima se susreću osobe koje se na ovaj ili onaj način bave sportom u usporedbi s voljom, željom, količinom truda i energijom koju osobe u kolicima moraju uložiti da bi se uopće bavili sportom, odjednom su postale tako beznačajne. Kada jednom shvatite kroz što sve mora proći osoba u kolicima da bi nastupila u jednoj košarkaškoj utakmici i koliko je truda, volje i energije uloženo u samo jednu jedinu utakmicu, i onda shvatite da košarka u kolicima ima svoje prvenstvo, derbi utakmice, kup natjecanja, gostovanja, reprezentaciju i zapravo sve ono što ima i obična košarka, tada vam ne preostaje ništa drugo nego svim tim ljudima koji se time bave i onima koji im u tome nesebično pomažu, beskrajno im se diviti.

Osoba koja je na sličan način kao i ja doživjela taj fenomen i odlučila svojim znanjem i iskustvom na svoj način pomoći tim hrabrim ljudima zove se Mirko Žorž. Mirko je došavši u doticaj s košarkom u kolicima došao na ideju o cijelom tom zasebnom svijetu i njegovim zakonitostima snimiti film kako bi širem krugu ljudi približio svijet invalida, posebno svijet invalida sportaša. Film koji nosi naslov “Gurati naprijed” u završnoj je fazi i uskoro će ugledati svjetlo dana. Razgovor s Mirkom Žoržom donosimo vam u nastavku teksta.

TM: Tko je Mirko Žorž i čime se inače bavi?

MŽ: Iako mi je posao digitalno izdavaštvo, fotografija i film su mi prva ljubav koja traje. Djed i otac su majstori fotografije, tako da sam prve kadrove napravio negdje s tri godine. Iako nisam htio da mi to bude posao, oduvijek se time bavim i radim na projektima koji za mene imaju posebno značenje. Sudjelovao sam na popriličnom broju skupnih fotografskih izložbi širom svijeta, imao sam i samostalnu, ali zadnjih nekoliko godina se više bavim filmom. Član sam i benda Asheraah u sklopu kojega radim kao VJ na live nastupima s vlastitim materijalom.

TM: Kako ste i kada došli na ideju o snimanju filma o košarci u kolicima?

MŽ: Trenera Sinišu Kuharića poznajem godinama, i kada sam vidio da je najavio prvu utakmicu košarke u kolicima u Kostreni, to me je isti tren zaintrigiralo pa sam ga pitao da li im treba fotograf. Sportska fotografija me nikad nije privlačila ali ovo mi je djelovalo kao nešto sasvim posebno, bio je to novi izazov. Nakon utakmice i upoznavanja ekipe, dok sam gledao sve te fotografije, shvatio sam da se iza toga krije potencijalno zanimljiva priča koju nitko još nije ispričao. Tako se rodila ideja koju su svi objeručke prihvatili i vrlo brzo smo krenuli u realizaciju.

TM: U kojoj se fazi nalazi film i kada planirate premijeru?

MŽ: Prije nekoliko dana sam završio kompletnu montažu. Trajalo je izuzetno dugo jer sam imao više terabajta video materijala na kojem se nalazi puno ljudi. Trebalo je sav taj materijal detaljno pregledati, označiti u kojem se kadru tko nalazi, te na kraju odabrati što bi bilo prikladno za koji dio filma. Imali smo sreće da su ljudi na intervjuima bili izuzetno pričljivi tako da je bilo pregršt iskoristivog materijala. Samo jedan sugovornik je imao 55 min vrlo zanimljivog razgovora. Nakon određivanja iskoristivog materijala, rough cut filma je imao gotovo 3 sata. Onda sam mjesec dana radio na detaljima i došli smo na finalnu verziju od 23 min. Trenutačno Dubravko Stašek radi na zvuku i glazbi. Tu je također puno posla jer je mnoštvo kadrova s treninga i utakmica, pa se treba napraviti dobar balans između pozadinskog zvuka igre i govora ljudi. Usporedno tome uskoro kreće color grading i imali smo sreće da nam se javilo dvoje ljudi koji će nam napraviti transkript na hrvatskom i stručni prijevod na engleski jezik. To će omogućiti i domaćim ljudima koji ne čuju da pogledaju film, dok je prijevod bitan radi međunarodnih festivala.

TM: Film je autorski i financijski isključivo vaše djelo ili ste imali suradnike (sponzore)?

MŽ: Film je prvenstveno djelo dvije osobe: ja sam se uhvatio produkcije, kamere, režije i montaže, a Dubravko Stašek je zaslužan za zvuk i glazbu. Podršku članova KKOI Kostrena imali smo od samog početka i svi su nam pomagali koliko su mogli u realizaciji projekta. Posebno se iskazao trener Siniša Kuharić koji nam je uvijek bio na raspolaganju i mogu sa sigurnošću reći da bez njegove nesebične pomoći ovaj film ne bi postojao.
Financijsku podršku države/grada nismo ni tražili jer nismo željeli nepotrebno gubiti mjesece na dokumentaciju i natječaje da bi na kraju ostali kratkih rukava. Cjelokupan dokumentarac nije imao budžet, radili smo sve s vlastitom opremom i trošili smo svoj novac za sve što je bilo potrebno. Znali smo što znači DIY (Do It Yourself) snimanje i to nam nije predstavljalo prepreku. I dalje smatramo da je bolje napraviti kompromis kada je u pitanju novac, ako to znači da će se projekt napraviti kako treba i da nam nitko neće diktirati što se može reći i na koji način. Sponzore također nismo imali. Iako su mnogi znali da se dokumentarac snima, nitko se nije ponudio da nam financijski pomogne da se podigne razina produkcije. To smo i očekivali, tako da nije bilo iznenađenja. Ono što čovjeka posebno veseli je kada njegov entuzijazam prepoznaju i drugi. Posebno bih se zahvalio fotografu Robertu Pichleru koji je odvojio vrijeme i odradio snimanje dronom u dvorani. To nam je omogućilo da dobijemo posebnu perspektivu na igru.

TM: Koliko je dugo trajalo snimanje filma?

MŽ: Snimanje je trajalo nešto više od godinu dana. Najveći problem je bio balansirati naše poslovne i obiteljske obaveze s onima svih sudionika u filmu. Dobar dio je također ovisio o datumima košarkaškog kupa te redovnih utakmica i treninga, sve je to trebalo uskladiti, a kada se radi bez financijske podrške isključivo u slobodno vrijeme, onda stvari potraju malo duže.

TM: Kakvi su vam planovi s filmom nakon premijere?

MŽ: Nakon premijere u Rijeci film namjeravamo prikazati u nekoliko hrvatskih gradova, a trenutačno je u fazi i prijevod tako da ćemo ga prijaviti na više međunarodnih festivala dokumentarnog filma kojih po svijetu ima zaista puno. Od trenutka kada se pojavila ideja za film, imali smo dva cilja. Prvi je bio podizanje svijesti o radu košarkaškog kluba osoba s invaliditetom “Kostrena” tako da se skupe donacije za klub. Drugi, meni još bitniji, je bio pokazati kako se članovi ovog kluba svakodnevno bore i žive punim plućima bez obzira na njihov invaliditet. Nadamo se da će i drugi invalidi širom svijeta koji pogledaju dokumentarac vidjeti da postoji “svijetlo na kraju tunela” u obliku druženja i sporta.

TM: Kakvo je za vas bilo iskustvo snimati ovaj film i družiti se s ljudima u i oko košarke u kolicima?

MŽ: S tehničke i produkcijske strane, ovo iskustvo je bilo neprocjenjivo. Čovjek može pročitati stotinu knjiga, može pogledati isto toliko dokumentaraca, ali znanje koje smo stekli u zadnjih godinu dana je zlata vrijedno za sve buduće projekte. Nema do praktičnog, terenskog rada. Imali smo sreće da su doslovno svi povezani s ovim filmom istinski divni, topli ljudi koji su napravili sve da se osjećamo dobrodošlo u njihovim domovima. Upoznali smo ne samo igrače nego njihove roditelje, supružnike, braću i sestre, prijatelje. Svi mi u životu imamo probleme, svi se borimo, ali neki ljudi poput ovih koji su prikazani u dokumentarcu imaju realno teže živote od većine stanovništva. Ti se ljudi i dalje smiju, prepreke pretvaraju u prilike, rade stvari koje ne bi nikada rekli da osoba u invalidskim kolicima uopće može raditi. Jeste li ikada pokušali postići tricu u košarci? Nije lako. Ajde sada zamislite da sjedite u kolicima i da vam je pola tijela oduzeto. Nekome bi to bilo nezamislivo, njima je to izazov kao i mnoge druge stvari u životu koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Ono što me posebno oduševilo je da sam na snimanju pronašao rođaka kojeg nisam ni znao da imam, a još k tome smo i susjedi. Tako vam Ivan Milinović i ja danas pijemo kavu i družimo se, a povezala nas je košarka u kolicima i ovaj dokumentarac. Čovjek nikada ne zna gdje će završiti, koga će upoznati i kako će mu to promijeniti život. Ovo od početka nije bio posao, nije bilo nešto što smo Dubravko i ja krenuli “odraditi”, i sretan sam što je završilo tako da smo bogatiji radi ljudi koje smo upoznali i priča koje su s nama podijelili.