Tekst iz arhive. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (1) - RUDI DOBRIJEVIĆ NIJE VIDIO MONTEVIDEO

Na prvo svjetsko nogometno prvenstvo, kao reprezentativac Kraljevine Jugoslavije, trebao je otići i 24. godišnji Riječanin Rudi Dobrijević, tada prvotimac beogradske ''Jugoslavije“. Na posljednjoj oglednoj utakmici prije odlaska u Montevideu, u susretu Bugarska-Jugoslavija (2:2) u Sofiji – Dobrijević je teško ozlijeđen i zamijenjen. Rudi Dobrijević nije vidio Montevideo, a ubrzo je morao i završiti igračku karijeru. Prvi prvak  svijeta u nogometu postao je domaćin Urugvaj, a pobjednički pehar je uručuo legendarni čelnik FIFA-e Jules Rimet.  Jugoslavija je podijelila treće i četvrto mjesto.

Pisani spomenici iz doba kineskog cara Huang-Tia svjedoče da je još u 2.697.godini prije naše ere, radi bolje spremnosti vojnika, u kineskoj vojsci igrana igra tsuh-khi (gurati nogom-loptu). Je li to zapis o najstarijem igranju nogometa na svijetu? Možda... Što ne znači da nekakav nogomet nije igran i prije toga, ali o njemu nije pronađen odgovarajući zapis.

Poslije Kine različite vrste nogometa igrane su diljem svijeta, ali  kolijevkom modernog nogometa  s pravom smatramo Englesku. Izraz football (nogomet) službeno se prvi put pojavio u oglasu londonskog gradonačelnika Farndona 1314. godine. Zašto baš tada? Zašto baš po naumu gradonačelnika Londona? Prvi građanin Londona zabranio je igranje footballa u središtu grada  jer „igrači galamom i psovkama narušavaju javni red i mir“!

Prva nogometna pravila napisao je rektor škole u Uppinghammu M. Thring 1862.godine. A propos, u Hrvata će to učiniti istaknuti pravnik dr. Milovan Zoričić, na zamolbu uprave HAŠK-a (Hrvatskog akademskog športskog kluba) iz Zagreba, osnovanog kao Akademski športski klub 6. studenog 1903. godine u gostionici „Mirna koliba“. Na prvoj glavnoj skupštini bio je usvojen prijedlog baš novopridošlog člana, rečenog dr. Zoričića, da klubu bude ime – HAŠK. CENTENARIO - Stadion posvećen 100.obljetnici države Urugvaj i Prvom svjetskom nogometnom prvenstvu 1930.

Dr.Milovan Zoričić se izravno obratio tjedniku „The Football Association Itd“ u Londonu, a gospodin F.J.Wall poslao mu je publikacije  i ovlastio ga da ih prema potrebi prevede. Godine 1908. u izdanju HAŠK-a izašla je ukusno opremljena knjižica „Pravila nogometa“, za koju je naslovnu stranu izradio poznati slikar Menci Klement Crnčić. Dr. Zoričić je uz pravila dao i tumačenje, sastavljeno najviše prema engleskom ''Referee's Chart“. Dr. Milovan Zoričić pravni je fakultet završio u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Bio je predsjednik Upravnog suda u Zagrebu (1929.-1932. i 1935.-1945.) a nakon Drugog svjetskog rata(1945.-1946.) sudac Vrhovnog suda Hrvatske. Liga naroda imenovala ga je za člana međunarodne Vlade (1932.-1935.) za tada sporno Saarsko područje. Član Međunarodnog suda pravde u Haagu bio je od 1946. do 1958. godine. ENGLESKI NOGOMET 19.STOLJEĆA

Godine 1863., pak, osnovan je Nogometni savez Engleske, kao prvi nacionalni nogometni savez na svijetu, a već 1868. Startala je Prva savezna nogometna liga Engleske, a 1873. odigrana prva međudržavna utakmica na svijetu – Engleska-Škotska.

MOK PROTIV PROFESIONALACA

Nogomet je u velikom svijetu međunarodnog sporta točno 118 godina.  Na veliku svjetsku scenu stupio je na Drugim olimpijskim igrama modernog doba, 1900. godine u Parizu, na kojima je odigran  i   nogometni turnir. BEK - FRANCUSKI TITO
Ivica Bek (izvorno Beck), rođeni Beograđanin (1909-1963.), po ocu je bio vojvođanski Nijemac, po majci Čeh, a osjećao se Jugoslavenom i kozmopolitom. Trostruki »mundijalski« strijelac, fenomenalni napadač Bek, poslije prvenstva vratio se u Francusku, gdje je već bio internacionalac u klubu FC de Sete, s kojim je osvojio Francuski kup 1930., postigavši u finalnoj pobjedi nad FC Parisom (3:1) dva odlučujuća gola, a 1934. dvostruku krunu – Kup i prvenstvo. Još je igrao za Sainte Etienne i FC Nimes Olympique. Postao je francuski državljanin i odigrao pet utakmica za reprezentaciju svoje nove postojbine.
U drugom svjetskom ratu kao francuski patriot i neskriveni antifašist, čim je Francuska kapitulirala, pristupio francuskom pokretu otpora. Kao komandant odreda vodio je hrabro suborce iz akcije u akciju protiv njemačkih okupatora. U legendu je ušao junaštvom pri osvajanju jedne planinske tvrđave. Izvještaje višoj komandi uvijek potpisivao jednako – Tito.
Ivan-Ivica Bek poslije rata je bio trener. S vremenom je osiromašio i u Seteu radio kao dostavljač ribe biciklom i na tom poslu umro od srčanog udara 12. lipnja 1963.godine. U Seteu i počiva.

Kao što je i očekivano zlatnu su medalju osvojili su nogometaši iz postojbine nogometa, reprezentativci Velike Britanije, pobijedivši u finalu gostoljubive domaćine Francuze 4:0, pogocima Nicholasa (dva), Turnera i Zealeya. Ubrzo je, međutim, pukla ljubav između Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK-a) krovne organizacije svjetskog nogometa, FIFA-e. MOK je nepokolebljivo bio protiv igranja profesionalnih nogometaša na olimpijskim igrama, a FIFA je tvrdila kako bi baš profesionalni nogometaši podigli razinu kvalitete olimpijskog nogometa.  U to je vrijeme, naravno, poimanje amaterizma i profesionalizma u sportu bilo drugačije nego danas. Suvremene bi olimpijske igre bez ponajboljih profesionalnih sportaša odavna

izgubile svu draž vrhunskog natjecanja, bile i nekvalitetne i nezanimljive. Daleke  godine 1928,  na kongresu u Amsterdamu, FIFA je, sa samo jednim glasom protiv, engleskim dakako, uprkos MOK-u, odlučila od 1930.godine, svake četvrte godine, sama organizirati natjecanja najboljih nogometnih reprezentacija svijeta – s uistinu najboljim igračima! Tako su začeta svjetska prvenstva u nogometu. KARTOLINA ZA SVA VREMENA - Urugvajci, prvi nogometni svjetski prvaci

ZAŠTO BAŠ URUGVAJ?

Među zemljama koje su poželjele biti domaćinom povijesnog prvog svjetskog nogometnog prvenstva bile su Italija, Nizozemska, Španjolska, Švedska i Urugvaj.  FIFA je na kongresu u Barceloni 1929.godine odlučila da domaćin prvenstva snosi sve troškove organizacije, ali i  putovanja i boravka svim sudionicima prvenstva!  Vjerojatno i nema države koja bi danas pristala u takvim uvjetima biti domaćinom. I onda je malo tko vjerovao da će prvo domaćinstvo pripasti  ne baš imućnom Urugvaju.

Ali, predstavnik daleke prekomorske zemlje senjor Enrique Buero, uza sva jamstva,  bacio je na stol i dva presudna aduta – Urugvaj 1930. slavi stotu obljetnicu nezavisnosti, a uz to je i dvostruki nogometni olimpijski pobjednik. Čvrsto obećavši da će za godinu dana u Montevideu biti izgrađen  najveći nogometni stadion na svijetu, po slavnoj obljetnici unaprijed nazvan Estadio del Centenario, udoban za 100.000 gledatelja.

I bi Urugvaj!

Senjor Enrique Buero održao je obećanje, stadion Centenario završen je tjedan dana prije svečanog otvorenja prvenstva. RUDI DOBRIJEVIĆ

FRKA U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI

U Kraljevini Jugoslaviji, pak, te 1929.godine silno su uzburkane nogometne vode. Poslije deset godina stolovanja u Zagrebu Jugoslavenski nogometni savez preseljen je u Beograd.  JNS su 14. travnja 1919. godine osnovali vodeći ljudi oko HAŠK-a i »Građanskog«, najpoznatijih zagrebačkih klubova,  dr. Milovan Zoričić, Hinko Wuerth, dr.Ivo Lipovšćak, braća Pandakovići, dr.Veljko Ugrinić, prof.Fran Šuklje i drugi – i naravno dr. Franjo Bučar, koji je 1893. godine donio prvu nogometnu loptu u Zagreb, ne i u Hrvatsku kako se gotovo stoljeće tvrdilo, jer je prva nogometna utakmica na tlu Hrvatske odigrana baš u Rijeci, u čast otvorenja željezničke pruge Karlovac-Rijeka 1873. godine.

Prva zagrebačka nogometna lopta počela se kotrljati i letjeti u vrtu Hrvatskog sokola na sadašnjem Mažuranićevom trgu u Zagrebu.

.

Odlazak jugoslavenske nogometne reprezentacije  na Prvo svjetsko prvenstvo  zahtijevao je i da se tome  1930. žrtvuje nacionalno prvenstvo, u kojem je te 1929. godine  trijumfirao splitski »Hajduk«.

U prvoj jedanaestorici kojega su bili, što bivši što aktualni, sve sami reprezentativci, napisani velikim slovima: ČULIĆ, RODIN, Montana, VELJKO PODUJE, DEŠKOVIĆ, MIKAČIĆ (Guzina), ŠIME ODUJE (RADIĆ), BENČIĆ, Ante Bakotić, TONČI BONAČIĆ i LEMEŠIĆ.

Vodio ih je već tada legendarni Luka Kaliterna. ČESTITI KAPETAN MILUTINAC
Iako okrnjena neigranjem najboljih hrvatskih igrača nogometna reprezentacija Jugoslavije na Prvom svjetskom nogometnom prvenstvu u Montevideu 1930. godine podijelila je treće i četvrto mjesto, jer susret koji je trebao riješiti tu dvojbu nije odigran. Nogometni savez Republike Srbije tvrdi posljednjih godina da je reprezentaciji Jugoslavije ipak priznato – treće mjesto. Prije osamdeset i osam godinama jugoslavenski su nogometaši na povratku iz Montevidea u Beogradu dočekani pravim ovacijama. Slavljeni su: Jakšić, Ivković, Mihajlović, Arsenijević, Stefanović, Đokić, Tirnanić, B.Marjanović, Bek, Vujadinović, Sekulić i Najdanović (koji je odigrao samo jednu utakmicu). Najtragičnije od tih dvanaest igrača završio je njihov omiljeni kapetan dr. Milutin Ivković, zvan Milutinac, stasiti, neprelazni branič, čvrst kao stijena, oštar, ali uvijek fer igrač. Dr. Jerko Šimić, brat književnika Antuna Branka i Stanislava, inače ugledni zagrebački odvjetnik, ali i u upravama „Građanskog“ i „Dinama“, sportski novinar i publicist, s kojim sam se družio za mojih zagrebačkih studija – tvrdio je da je Milutinac bio najbolji jugoslavenski branič svih vremena. Dr.Ivković bio je plemenit, pošten, čestit čovjek, čovjekoljubac i antifašist – borac za pravdu. Bio je jedan od prvih u redovima bojkotiranja Olimpijskih igara 1936.godine u Berlinu, koje je Hitler želio prvenstveno iskoristiti za propagandu nacizma. Za fašističke okupacije Beograda bio je stalno proganjan, a nekoliko puta i hapšen, posljednji put 24.svibnja 1943.godine u 23.45 sati. Već sutradan s drugim rodoljubima strijeljan je u Jajincima „zbog komunističke aktivnosti“, iako nikada nije bio član Komunističke partije već borac za slobodu, pravdu, jednakost među ljudima. Očevici posljednjeg dana dr.Ivkovića ispričali su da se omiljeni Milutinac, kad je zavezanih ruku, sprovađan na stratište, u jednom trenu oteo stražarima i izveo svoj posljednji volej u životu, snažno opalivši jednog opakog visokopozicioniranog kvislinškog policajca. Takav je bio dr. Milutin Ivković.

Odgađanju prvenstva suprotstavili su se klubovi iz Zagreba, Splita, Sarajeva i Subotice pa je tadašnji selektor inž. Boško Simonović bio na pravom čudu. S prvotnoga spiska, poštivajući volju svojih klubova, morali su otpasti ne samo, recimo,  Splićanin Dešković, Subotičanin Beleslin i Sarajlija Bulat, nego i slavni zagrebački igrači, predvođeni, po nekima, najboljim hrvatskim i jugoslavenskim igračem svih vremena Icom Hitrecom: strijelac Aco Živković, vratar Maks Mihelčić, pomagač Danko Premrl...

PEGULA ZAMEĆANA

U Urugvaj su, dakle, krenuli samo beogradski nogometaši i trojica „gastarbajtera“, ali među nije bilo Zamećana, rođenog u Puli, Riječanina Rudija Dobrijevića, tada nezamjenljive desne spojke beogradske  »Jugoslavije«, a prije »Zameta« i »Fiumane«.

Nakon što je abdicirao i izbornik Ante Pandaković, novopečeni selektor inž. Boško Simonović u svojoj trećoj utakmici, posljednjoj prije odlaska u Montevideo, prijateljskoj u Sofiji protiv Bugarske,  15. lipnja 1930., na mjesto desne spojke odredio je dvadesetčetverogodišnjeg debitanta – Rudolfa-Rudija Dobrijevića. Utakmica je završila rezultatom 2:2 i – teškom ozljedom Dobrijevića.

Ne samo da nije otputovao u Urugvaj, ne samo da nikada više nije zaigrao u reprezentaciji, nego je ubrzo zauvijek prestao igrati nogomet. A da je otišao u Montevideo...

ČETIRI BRATA – ČETIRI SJAJNA NOGOMETAŠA

Hrvatski je nogomet upamtio više braće sjajnih nogometaša. U »Hajduku« su slavni bili Šime i Veljko Poduje, Mirko i Tonči Bonačić, Jozo i Frane, a manje najstariji Jere Matošić, Zlatko i Zoran Vujović, u »Dinamu« Ivica i Drago Horvat, Zvjezdan i Boro Cvetković, Dario i Josip Šimić. U Zagrebu su potekli i braća Rudi i Ico Hitrec, Zlatko i Željko Čajkovski, Bruno i Rudi Belin istaknuti prvotimci, a treći Roland prvoligaški igrač.

Rijedak je, međutim, slučaj da četiri rođena brata budu nogometaši uvaženih karijera, kao što je slučaj s nekadašnjim čuvenim riječkim nogometašima, braćom Dobrijević, jer su osim Rudija vrsni nogometaši bili i njegova braća Karlo, Đorđe i Makso. Jedini, makar i nesretni reprezentativac među njima, Rudi, rodio se 26. siječnja 1906.godine u Puli, iz koje se obitelj Dobrijević neposredno poslije prvoga svjetskoga rata doselila u Rijeku, na Kantridu u Lošinjsku (sadašnju Pionirsku) ulicu. U opojni svijet nogometa najprije je ušao najstariji od braće, Karlo, i imao čudesnu karijeru.

Počeo je u klubu „Fiume« (1919/20.), a dogodine  prešao u riječki »Juventus Enea« u kojem je na 8 utakmica dao 2 gola. Potom je kao socijalist koji se nije mirio s fašističkim režimom, zajedno s riječkim suigračima Pinterom, Lorenzom Muzulom i Spadavecchiom otišao u – Sarajevo. Poslije povratka (1924.) u dvjema je sezonama branio boje »Glorije«, u kojoj  je na 22 utakmice u talijanskoj drugoj ligi (Seconda Divisione) postigao 11 golova.  Nogometnu  je karijeru završio u prvoligaškoj „Triestini«, 1926/27. KAPETANI U POLUFINALU SP 1930. - Urugvajac Nasazzi i Jugoslaven Ivković (s peharom) u društvu dobrodošlice urugvajskih djevojaka

I Rudi je počeo u klubu »Fiume«, odigravši tri sezone u trećoj talijanskoj nogometnoj ligi, sa 27 ligaških golova postavši drugim strijelcem toga kluba.

Potom je prešao u prvu nogometnu ligu, ali ne talijansku nego – jugoslavensku. Postao je standardnim prvotimcem beogradske »Jugoslavije«, predvođene čuvenim reprezentativnim braničem dr. Milutinom Ivkovićem-Milutincem.

U četirima prvenstvenim sezonama (od 1927. do 1931.) Rudi je bio izuzetno cijenjen među suigračima i protivnicima kao vrstan vezni igrač, ali i odličan strijelac. Imao je nesvakidašnji pregled igre, duhovita i točna proigravanja i strelovitu ubojitost.

Primjerice, u sezoni 1925/26. u dresu »Fiume« po dva je gola postigao protiv suparnika iz Pule i Pordenonea, a tri protiv tršćanske »Ponziane«. Rudi je triput je igrao i za reprezentaciju Beograda.

Prije odlaska u Beograd, prema nekim povjesničarima sporta, radio je kao vozač u španjolskom konzulatu u Rijeci, a bio je i oženjen Španjolkom. Neposredno prije drugoga svjetskoga rata  jedno je vrijeme trenirao nogometaše »Orijenta«. Umro je 29. svibnja 1991. u staračkom domu na Kantridi. ĆIRO GLUMIO SELEKTORA PANDAKOVIĆA
Beogradski istaknuti novinar, publicist i književnik Vladimir Stanković napisao je izvanrednu knjigu ''Montevideo Bog te video“, posvećenju uspješnom sudjelovanju reprezentacije Jugoslavije na Prvom svjetskom nogometnom prvenstvu 1930. u Montevideu. Na temelju te knjige beogradski glumac, redatelj i producent Dragan Bjelogrlić-Bjela, sa suradnicima, stvorio je vrlo dobru i vrlo gledanu seriju i film. U filmu je nogometnog menadžera igrao poznati svjetski glumac Armand Assante, a uz mnoge izvanredne beogradske glumce na filmu je debitirao i - Miroslav-Ćiro Blažević. Do sada najuspješniji hrvatski nogometni izbornik, koji je s Hrvatskom 1998. na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998.godine osvojio treće mjesto bio je sjajan i dobro raspoložen na snimanju, a Dragan Bjelogrlić-Bjela oduševljen Ćirinim filmskim debijem:
– Ćiro ima nevjerojatnu koncentraciju, ubacivao je duhovite rečenice koje nisu u scenariju, a odlično pašu ulozi. Bilo je to sjajno snimanje i svi su oduševljeni što su dobili priliku raditi s takvom legendom – pričao je Dragan Bjelogrlić.
Bjeline riječi potvrdilo je i tristotinjak statista na setu, koji su Ćiri pljeskali i skandirali ime.
Ćiro je glumio Antu Pandakovića, izbornika nogometne reprezentacije Kraljevine Jugoslavije, koju je vodio točno devetnaest puta (od 30.svibnja 1926. do 13.travnja 1930.godine). Startao je domaćom pobjedom nad Bugarskom (3:1), a oprostio se porazom od Grčke (1:2) od u gostima. Devetnaest izborničkih utakmica u ono vrijeme, kada je malo reprezentativnih utakmica godišnje igrano, bilo je poprilično. Zbog zategnutih odnosa nogometnog Beograda i Zagreba, neposredno prije
odlaska u Montevideo – hrvatski igrači u dogovoru sa svojim regionalnim savezima bojkotirali su reprezentaciju pa je i Ante Pandaković odstupio. Umjesto njega došao je inž. Boško Simonović i postigao uspjeh.

Treći brat Đorđe, rođen 12.siječnja 1910., bio je možda najdarovitiji od braće, ali mu nije bilo suđeno igrati u većem klubu. Iznimno ga je cijenio Izo Matovinović, svojedobno odlični napadač trsatske »Slavije« i sušačkog »Orijenta«, strijelac prvog pogotka (u 3.minuti) na prvoj povijesnoj poslijeratnoj riječkoj utakmici 1945. godine, u kojoj je ekipa Narodnooslobodilačkog odbora Sušaka pobijedila ekipu Komande grada Rijeke na Omladinskom igralištu (2:1). Matovinović je  poslije sjajan nogometni sudac, njegov sin dr. Damir Matovinović sudio je i na Svjetskom prvenstvu 1982. godine u Španjolskoj, a unuk Domagoj Vučkov u Prvoj hrvatskoj ligi – dok se nije potpuno posvetio pravničkom sudovanju.  Barba Izo je svojedobno znalački pisao i u sportskoj rubrici „Novog lista“, a u knjizi izašloj (1969.) u povodu pedesete obljetnice »Orijenta«  barba Izo je napisao: »Nogometna vještina Đorđa Dobrijevića bila je u neusiljenoj igri, lakoći kretanja i baratanja loptom. Izvanredan tehničar, nikad pretjeran u driblingu, s najširim mogućnostima da igra napadača (spojku ili centarfora), pokrajnog pomagača ili braniča, svestran i kompletan nogometaš s jako ispoljenim smislom za kolektivnu igru, pucač s odmjerenim, točnim udarcem, riješio je mnoge »Orijentove« susrete. Gledaocima je najviše ostao u sjećanju njegov zgoditak postignut iz slobodnog udarca sa 18 metara, na utakmici u kojoj je »Orijent« s 1:0, 1934. na Krimeji pobijedio zagrebačku » Concordiju«, tada prvaka Jugoslavije«.

Đorđe je u »Orijent« došao iz »Zameta«, 1930.godine, i bio uzdanica najbolje momčadi »crvenih« s Krimeje prije drugoga svjetskoga rata, u kojoj je igrao i kasniji reprezentativac Slavko Šurdonja. Kao istinski domoljub i borac za radnička prava Đorđe je bio ilegalni radnik NOB-a, bio je sretan što je dočekao oslobođenje, ali je već u toj 1945. godini umro, shrvan bolešću u svojoj trideset i petoj godini života.

Najmlađi brat Maksimilijan, Makso, rođen 1915., igrao je u »Zametu«, beogradskoj »Jugoslaviji« i »Orijentu«, manje slavno od svoje starije braće, ali ne manje znalački i borbeno. Braća Dobrijevići nisu bili dugih karijera, a neki i života, ali su svi upamćeni kao dobri nogometaši i čestiti ljudi. Karlo je umro u pedeset i petoj godini, Rudi osamdeset i petoj, Đorđe u trideset i petoj, a Makso u sedamdeset i sedmoj godini. Počivaju na riječkim grobljima. Otac Giuseppe umro je u šezdeset i devetoj, a majka Marija u devedeset i prvoj godini. Nitko od mlađih Dobrijevića nije u riječkom sportu ostavio traga poput svojih očeva i stričeva.

''EL GRAN MILOVAN''

Ali, vratimo se u Montevideo 1930. Bez Hrvata, dakle, jugoslavenska reprezentacija u Montevideu ipak je postigla uspjeh, osvojila  treće mjesto. Najprije je neočekivano pobijedila Brazila rezultatom 2:1, pogocima Tirnanića (22') i Becka (30'), a čast Brazilaca spasio je Netto, sin čuvenog književnika Coelha Netta. Junak susreta bio je vratar Milovan Jakšić, najbolji vratar prvog »mundiala«, u južnoameričkim novinama prozvan »El gran Milovan«. Potom su Jugoslaveni pobijedili i Boliviju, 4:0, pogocima Becka (2), Blagoja-Moše Marjanovića i Vujadinovića, a onda na »Centenariju« zaigrali protiv domaćina. Poveli su već u 4. minuti pogotkom Sekulića, u 14. minuti i Marjanović je svladao uplašenog  Ballesterosa, brazilski sudac Almeido Rego pokazao je rukom na centar, ali onda poništio pogodak,  a potom domaćinu Anselmu dozvolio da izjednači iz zaleđa. Domaćini su pravilno poveli 2:1, a onda se dogodilo nešto što se nikada poslije nije dogodilo na svjetskim prvenstvima.

Igrala se 30.minuta, Urugvajci su napadali, ali im je lopta pobjegla u gol-aut. Iza crte u teren ju je vratio neki policajac (!!!), a Urugvajac Iriarte  je lagano vratio prema vrataru gostiju Jakšiću. U istom trenutku,  tek onako,  Anselmo ju je smjestio  u mrežu. Na sveopće iznenađenje sudac Rego pokazao je na centar. I nijemo je gledalište, kazuju anali, šutnjom priznalo nepravdu –  3:1. Završilo je čak 6:1 u korist domaćina. ŠARMANTNI TIRKE
Jedan od najboljih igrača reprezentacije Kraljevine Jugoslavije, i u Montevideu, bio je Aleksandar Tirnanić, popularni Tirke. Odličan dribler, brz, tehničar, nesebičan, solidan pucač. Bio je izvanredno desno krilo, od njegovih centaršuteva napadači su se, posebno Moša Marjanović, nadavali golova. Poslije igračke karijere Tirnanić je, poslije rata, u Titovoj Jugoslaviji bio je jedan od najdugovječnijih i vrlo uspješnih selektora. Prvi put se u toj ulozi proslavio na Olimpijskim igrama u Finskoj 1952.godine. Pod Tirketovom rukom Jugoslavija je osvojila srebrnu medalju i igrala izvanredno, izgubivši tek u finalu od Mađarske, iako je Beara obranio jedanaesterac slavnom Ferencu Puskasu. U narodu se posebno proslavila pobjedom nad SSSR-om. Prva je utakmica završila neriješenim rezultatom (5:5 nakon što je SSSR gubio čak 1:5) pa je sutradan igrana nova utakmica u kojoj je Jugoslavija pobijedila 3:1. To je tada bilo više od igre – Tito je još jednom pobijedio Staljina.
Izvan nogometa Tirke je bio pravi kavanski čovjek, kozer, šarmer. Ugledni beogradski sportski novinar Mile Kos, godinama i komentator u „Novom listu“, inače vrhunski intelektualac, odanik teatra i klasične glazbe, književnosti, autor posebnog stila, Znao je sve o Tirketu. Jednom mi je rekao da se o Tirketu u kuloarima, a i pred njim u njemu dragom društvu, pričalo da su najteže što je Tirke podigao u životu bile – ženske noge i karte.
Dražan Jerković, prvi hrvatski izbornik, s kim je Hrvatska u prvim trima utakmicama triput pobijedila, a i Jugoslavija jednom, jedini put kad ju je Draža vodio, ispričao mi je zanimljivo iskustvo s Tirketom. U poznim godinama Tirnanić je bio i izbornik reprezentacije Jugoslavije na Mediteranskim igrama 1971. u Turskoj u Izmiru. Sve je zapravo radio Draža, a Tirke je samo službeno bio iznad njega. Za Jugoslaviju su igrali samo oni vrhunski igrači koji su tada služili
vojsku (Ćurković, Katić, Pirmajer, Bora Milutinović...), a ostalo su bili nepoznatiji ili i drugoligaški nogometaši. Dobro su krenuli, ali su se igrači počeli ozljeđivati. Onda se vrlo dobri Josip Pirmajer-Sepi neopravdano nije pojavio ni na doručku ni na jutarnjem treningu. Ispriča to Draža Tirketu pa, mlad, ali i nepopustljiv kad je pravu, predloži:
- Treba ga smjesta poslati kući!
- Tako je, Dražo! U pravu si.
Draža, inače zvan i Jerac, a u mladosti i Suhi, sija od zadovoljstva.
A Tirke puši, pijucka nešto pa kao tek reda radi upita:
- Nego, Dražo, koliko je nama još igrača ostalo na raspolaganju!
- S rezervnim golmanom dvanajst...
- Nešto mislim, da mu samo uzmemo pare, da ga kaznimo novčano, a da ostane...
Ostane Pirmajer i Jugoslavija osvoji zlato. Dobri mi je Draža to pričao u svojim iskusničkim godinama, načet bolestima i nepravdama, koje su ga cijelog njegovog poštenog života pekle, ali se od srca nasmijao:
- Čuj, Mišo! Bil sam mlad, Pirmajer ni smel to napravit' , zasluž'l je kaznu, ne. Al' da nam se još ne'ko povred'l – mi ne bi imali ni jedanajst igrača. A stari je lisac sve to sto puta prošel, ne. Ha, ha, ha...
Za kraj Tirke iz svlačionice „Rijeke“ na Kantridi. Igra olimpijska reprezentacija Jugoslavije, sastavljena samo od drugoligaških igrača, koji, kao, nisu profesionalci. Tu su i neki igrači „Rijeke“, koja se nikako ne uspijeva vratiti u prvu ligu, a među njima i odlični strijelac Boško Bursać. Tirnanić je selektor, a ovaj put sve radi Otto Barić. Tirketa, naravno, nema na treninzima, a ima u kafiću – svi vole biti s iskusnikom u društvu. Pet minuta prije istrčavanja Tirke uđe u svlačionicu reprezentacije Jugoslavije i kaže:
- Živeli momci! Ko je od vas Bursać?
- Ja sam – tiho kaže Boško.
- Burazeru, ti ćeš da budeš kapiten, od svih ovih samo za tebe čuo.

UOČI FINALA ZAPLJENJENO NEKOLIKO TISUĆA PIŠTOLJA

Prije finala između Urugvaja i Argentine  trideset tisuća argentinskih navijača demoliralo je mnoge prilaze gradu. Bilo bi još gore da urugvajski carinici na granici nisu zaplijenili nekoliko tisuća – pištolja!  Naslov je ipak pripao domaćinu(4:2),  radovali su se kapetan Nasazzi, najbolji igrač Adrade i drugovi, točnije: Ballesteros, Nasazzi, Mascheroni, Andrade, Fernandez, Gestido, Dorado, Scarone, Castro, Cea i Iriarte, a   sutrašnji je dan proglašen nacionalnim praznikom Urugvaja. U Buenos Airesu je, pak, demolirana urugvajska ambasada, što je  diplomatske odnose između dviju zemalja prekinulo sve do uoči drugog svjetskog rata. Vrag je nogomet. Inače, Urugvajcima je prvenstvo donijelo  255.107 dolara, tada je to bila golema svota jer je vrijednost dolara bila neusporedivo veća nego danas. Plativši svima put i boravak, davši 10 posto prihoda FIFA-i, ostalo im je još više od 100.000  dolara. Nije čudo da se za sljedeće Svjetsko prvenstvo, 1934. godine, na kongresu FIFA-e u Ženevi, odmah javilo trinaest kandidata za domaćina. Ali, i  FIFA se »opametila« – neka svi izvole dati svoje uvjete, a ona će za dvije godine izabrati organizatora.

Ubrzo poslije Prvog svjetskog prvenstva nogometni odnosi Zagreba i Beograda su se smirili, već 16. studenoga 1930. godine u utakmici Balkanskog kupa u Sofiji, između Bugarske i Jugoslavije, koju su gosti dobili rezultatom 3:0 (2:0), pogocima Lemešića, Moše Marjanovića i Parunspergera (čiji sin živi u Rijeci),  nastupili su i igrači hrvatskih  klubova, ispisani velikim slovima u sljedećoj jedanaestorici: MIHELČIĆ (Slovenac po rođenju, Zagrepčanin po prirođenju i osjećajima), Ivković, MIKAČIĆ, Arsenijević, PREMRL, MARUŠIĆ, Tirnanić, Moša  Marjanović, LEMEŠIĆ, IVICA PAVELIĆ, PRAUNSPERGER. U »brzopoteznom« pak državnom prvenstvu, od 7.rujna do 9.studenoga 1930. godine, naslov će osvojiti zagrebački prvoligaš »Concordia«, austrijski je trener Puschner najčešće  povjerenje najčešće ukazivao Demiću, Pavičiću, D.Babiću, Raliću, Premrlu, N. Paveliću(Remecu), Martinoviću, R. Paveliću, Živkoviću, I. Paveliću  i Praunspergeru.

Braća Pavelići bili su sinovi dr. Ante Pavelića - „Zubara“, jednog od političkih boraca za uspostavu Prve Jugoslavije poslije prvog svjetskog rata. Bili su odlični studenti, a za ljetnih ferija, u Novom Vinodolskom, očevom zavičaju, igrali su nogomet s lokalnim nižerazrednim igračima, jednakim guštom kao za „Concordiju“ i reprezentaciju. Njihov, pak, suigrač Remec (rođen na Sušaku 1901.) uz to što je bio izvanredan nogometaš bio je i – operni pjevač. Čuveni naš operni pjevač Tomislav Neralić i u dubokoj se starosti sjećao da je u jednoj operi pjevao s Remecom.

U sljedećem nastavku donosimo - "DUCE" NARUČIO TITULU - POZZO "ZABORAVIO" FJUMANA