RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (2) – ”DUCE“ NARUČIO TITULU – POZZO „ZABORAVIO“ FJUMANA

Mussolinijevi podčinjeni svom su „duceu“, vođi i idolu, obećali ono što je on od njih malo uvijenije i naručio – titulu svjetskog prvaka. Predsjednikom Organizacijskog odbora mondialea imenovan general policije(!) Vaccaro i „duceov“ je cilj, korak po korak, ostvarivan, i uz pomoć sudaca. U finalu,  Italija Čehoslovačku pobijedila nakon produžetaka – 2:1. U rođenom Fjumanu Mariju Varglienu tih su se dana miješale radost i tuga. Bio je dijelom pobjedničkog klupka šampionske radosti, ali samo zlatna rezerva, koja je cijelo prvenstvo provela na klupi. To nije prežalio cijelog svog života.

Piše Mišo Cvijanović-Cvijo

Talijanski fašistički diktator Benito Mussolini brzo je shvatio koliko mu film kao medij može pomoći i u propagandi fašizma i veličanja ljubavi prema patriji i njenoj državi, ali i u gradnji i jačanju vlastitog kulta ličnosti. A i calcio (nogomet), kojim su Talijani bili i ostali opčinjeni. U specijalnim filmskim žurnalima, predigrama igranih filmova, Mussolini se „slikavao“ ne samo ne samo kao ljubitelj calcia nego i kao nogometni znalac.

Iako se njegovo nogometanje, u kojem je gol do pasa , u vojničkim hlačama, kao, driblao sve redom, poput silno nadimanje prilikom govora s malih polukružnih balkona – doimalo grotesknim. Benito Mussolini je, dakle, čvrsto odlučio da domaćinom Drugog svjetskog nogometnog prvenstva 1934. godine bude Italija, a kad već mondiale dođe u Italiju – da Talijani budu i svjetski prvaci. Svjetska nogometna fešta 1934., procijenio je „duce“, izvanredna je prilika za spektakularnu propagandu njegovog režima. Zato Švedska, Italijin  glavni protukandidat, nije imala nikakve šanse biti domaćinom, iako je, ironije li, kongres FIFA-e koji je o tome 1932.godine odlučivao održan u – Stockholmu.

FAŠISTIČKI POZDRAV I NA PLAKATU

Budući da je FIFA, za razliku od mundiala u Montevideu, inzistirala da se prvenstvene utakmice odigraju u više gradova, a ne samo u jednom, Švedska je praktički ostala bez šansi, jer u to vrijeme zapravo nije imala ni jedan jedini stadion s iole većim gledalištem.

Šezdesetak delegata FIFA-e u Stockholmu podleglo je rječitosti i obećanjima talijanskog delegata Maura, koji je tvrdio da će Italija imati niz velikih stadiona i da će svi biti popunjen i do posljednjeg mjesta. Proračunati su Šveđani osjetili da Italija ima veliku prednost prije glasanja pa su – odustali od kandidature.

Ni Šveđani ni ostali delegati, naravno, nisu znali da je Mussolini strogo naredio talijanskoj delegaciji da se bez dobivenog domaćinstva mondialea 1934. godine – u Rim ne vraća!

GENERAL POLICIJE VACCARO NA ČELU

KOD MUSSOLINIJA UOČI PRVENSTVA – “Duce” je prije SP 1930 primio izbornika Pozza i reprezentativce Italije.

„Duceovi“ podčinjeni potom su svom vođi i idolu obećali i ono što je on uvijeno i naručio – titulu svjetskog prvaka. Predsjednikom Organizacijskog odbora mondialea imenovan je  general policije (!!!) Vaccaro i inače Mussolinijeva desna ruka i „duceov“ se cilj, korak po korak, počeo ostvarivati. „Squadra azzura“ morala je trijumfom osvjetlati obraz talijanskog fašizma.

Glavni propagandni plakat svjetskog prvenstva prikazivao je nogometaša u talijanskom reprezentativnom dresu, snimljenog iz žablje perspektive, da izgleda još viši, moćniji, nedostižniji – dok pozdravlja „romanamente“, fašistički visoko uzdignutom desnicom.

PLAĆENI POVRATAK TALIJANSKIM KORIJENIMA

NARUČITELJ TITULE SVJETSKOG PRVAKA – Benito Mussolini navija na utakmici Italija-SAD 7:1

General Vaccaro i njegovi najbliži suradnici odmah su shvatili da su im uza svu propagandu neophodna i igračka, nogometaška pojačanja. Najboljim talijanskim igračima valjalo je dodati i asove iz inozemstva, što je tada bio novum u nogometnom svijetu. Privučeni za ono vrijeme velikim su novcima, darovima i beneficijama, ponajbolji su argentinski nogometaši, potomci talijanskih useljenika, preko noći prestali biti Argentinci i postali Talijani. Već te stockholmske 1932. godine talijanski je pasoš dobio slavni argentinski igrač Monti, za vilu i svu silu novca. Njegovim su putem ubrzo stigla i dva sjajna argentinska krila Orsi i Guaita.

Trojka nogometnih velikana obnoć je osjetila da u njihovim krvnim žilama zapravo ne teče argentinska nego talijanska krv. Sva trojica će na mondialeu 1934. biti među najzaslužnijima za osvajanje naslova svjetskih prvaka.

PRIJE 84 GODINE NA KANTRIDI – Prije prijateljske utakmice “Fiumana”-“Orijent” 5:1, 25.svibnja 1934. Riječani su u bijeli, a Sušačani u tamnim (crvenim) dresovima. Stoje slijeva:Bernardis, Kosovel, Blažević, Maras, Lovrić, Zuliani, Basta, Froglia, Narciso Milinovich, Grubešić-Beli, Zidarich, Traven i Bruno Kovačić. Čuče: Stane Vončina, Moro Brozičević, Vicich, Paškvan, Ban, Stefano Paulinich, Raicovich, Baffo, Crisman i Đorđe Dobrijević. NOGOMET RIJEKE I SUŠAKA ’34. Buran je bio finiš nogometnog prvenstva Prve župe Zagrebačkog nogometnog podsaveza(ZNP). „Orijent“ i „Viktorija“ do posljednjeg su daha vodili veliku bitku za osvajanje naslova prvaka. Odlučujuća utakmica između velikih rivala, odigrana 8. srpnja 1934., prekinuta je u 77. minuti. Pogotkom Maričića „Viktorija“ je povela 1:0, pogotkom kojega je izvjestitelj sušačkog dnevnika okarakterizirao nepravilnim, jer je strijelac bio u zaleđu, što je tada još zvano offsideom. Izjednačio je Dobrijević, a ubrzo potom Vinkić Mikuličić je sam krenuo „sa samog centra“ i doveo „Orijent“ u vodstvo od 2:1. Čudnovati izvjestitelj potom tvrdi da je Negovetić izjednačio iz offsidea – pucajući slobodan udarac! To je, dakako, nemoguće. Ali, tu nije kraj. Negovetić lijepim poluvisokim udarcem dovodi „Viktoriju“ u vodstvo od 3:2, a „orijentaši“ tvrde da je i to bilo iz offsidea. Stvara se prevelik šušur na terenu, slabi se zagrebački sudac Lepac se sasvim izgubio – pa prekida utakmicu! „Viktorija“ i „Orijent“ tada su ozbiljno zaratili – porukama. Padaju teške riječi pa se oba kluba žale ZNP-u, koji odlučuje da se, pod vodstvom istog suca, naknadno doigra još preostalih 13.minuta. Do toga, međutim, nije došlo jer je sudac Lepac – zakasnio na utakmicu. Tvrdilo se da je to bilo namjerno, jer ga je jedan „samoinicijativni“ simpatizer „Orijenta“ – odveo na kupanje! Tada je ZNP odredio da se odigra cjelovita nova utakmica u kojoj je „Orijent“, 2. rujna 1934., uvjerljivo pobijedio (3:0), pogocima Paškvana (2) i Baste, i osvojio naslov prvaka Prve župe. Slavili su: Baffo, Stane Vončina, Ban, M. Kovačić, Blažević, Dobrijević, Paškvan, Smojver, Basta, Mikuličić i Ahel, tugovali: Dragović, Rahelić, Garapić, Grego, Bandur, Blokar, Jug, Negovetić, Arsić, Maričić i Jović. „Orijent“ je s 33 boda bio prvak, „Viktorija“ s 32 boda druga, „Slavija“ s 26 treća, a „Kraljevica” s 26 četvrta, „Jela“ s 23 peta. Potom slijede: „Građanski“(Bakar) 12, „Delnice“ 12, „Jadran“(Kostrena) 12, „Primorje“(Krasica) i NGSK (Novi Vinodolski) – bez ijednog boda. Preko mosta, u Rijeci, koja se pod Italijom naravno zove Fiume, njen najbolji nogometni klub „Fiumana“ bilježi solidnu prvenstvenu sezonu. Igra u ligi kojoj je ime Prima divisione – Girone A (to nije Serie A!) i po odigravanju posljednjeg, 28. kola osvaja četvrto mjesto s 36 bodova. Prvak je „Udinese“(41 bod) ,druga „Pro Gorizia“ (41), treći „Treviso“(37) itd. Za „Fiumanu“ su u toj sezoni nastupali: Bencina (2 utakmice), Bercich (28 utakmica), Bernardis (19 utakmica), Carloni (20 utakmica – 8 golova), Celedin (2), Froglia (25 – 9), Kovacich (12 – 2), Kregar (12 – 5), Krisman (5 – 1), Maras (28 – 1), Narciso Milinovich (27 – 3), Neri (1), Pagnoni (17 – 3), Stefano Paulinich (18 – 1), Percovich (2), Puhar (3), Raicovich (25), Serdoz (18 – 2), Tomasich (2), Zidarich (28 – 9), i Zuliani (14 – 8) . Trener je bio Andrea Kregar. Zanimljivo je da samo tri igrača nisu bila rođena u Rijeci, Neri je bio rođen u Borgomarini, Percovich u Puli, a Tomasich u Opatiji. „Fiumana“ je često igrala prijateljske utakmice sa sušačkim klubovima, u Rijeci i na Sušaku i – pobjeđivala. U 1934.godini bilježimo sljedeće rezultate: „Fiumana“-„Viktorija“ 5:0, „Fiumana“-„Orijent“ 5:1, „Viktorija“-„Fiumana“ 0:3, „Orijent“-„Fiumana“ 0:3, „Fiumana“-„Viktorija“ 2:1

MUSSOLINI NA SVAKOJ UTAKMICI

Prije početka svjetskog prvenstva Benito Mussolini primio je u posjet delegaciju Organizacijskog odbora na čelu s generalom Vaccarom i reprezentaciju na čelu s izbornikom Vittoriom Pozzoom. Uz vatreni govor podrške, a zapravo naredbu da budu prvaci, „duce“ je nogometnu čeljad darovao i zajedničkim fotografiranjem. Prvenstvo je moglo početi… Mussolinijevo prisustvovanje svakoj utakmici talijanske reprezentacije pretvaralo je svjetski nogometni summit u vatrenu političku manifestaciju, kojom se učvršćivalo ozračje da Italija jednostavno ne smije izgubiti ni jednu utakmicu! Plemeniti i tihi čovjek Jules Rimet, prvi čovjek svjetskog nogometa, istinski sportaš i  odmjereni gospodin, s pravom je tada izjavio: “Imam dojam da je cijelo vrijeme ovog svjetskog prvenstva istinski predsjednik FIFA-e bio – Mussolini!“.

U DRESU AZZURA – Mario Varglien

BRITANCI SE PRAVILI ENGLEZIMA

Za razliku od mundiala u Urugvaju na mondiale u Italiji nije mogao doći tko je htio. Uvedene su kvalifikacije, u koje je morala čak i reprezentacija domaćina. Zanimanje je bilo iznimno, u početku su se za kvalifikacije prijavile čak 32, a na kraju je u njima sudjelovalo 29 zemalja – najboljih nogometaških reprezentacija na svijetu. Britanci su se, naravno, i dalje pravili – Englezima. Smatrali su da su oni i bez svjetskog prvenstva najbolji. Odustao je i prvi svjetski prvak Urugvaj, shvativši da ni blizu nema momčad za obranu titule. Zaslužnici za osvajanje naslova svjetskog prvaka su mahom „okačili kopačke o klin“, a u nasljednike, poslije poraza u oglednim utakmicama s Brazilom (1:4) i Čileom (0:1), nitko nije vjerovao.

JA SEM BIL BEK – Ivan-Ivica Belošević, reprezentativac Kraljevine Jugoslavije(11 puta) i Hrvatske (3 puta). (Sušak 12.9.1909- – Rijeka, 7.10.1987.)

ICO IGRAČ – BELA BEK

Određeno je 12 kvalifikacijskih skupina, ali je bilo danas nezamislivih razlika. Kuba je, primjerice, morala odigrati čak šest, Meksiko četiri utakmice, a Talijani i Čehoslovaci samo po jednu kvalifikacijsku utakmicu.  Najveće iznenađenje se dogodilo u desetoj kvalifikacijskoj skupini, u kojoj Jugoslavija (polufinalist s prvog mundiala) nije uspjela u nadmetanju sa Švicarskom i Rumunjskom.  Možda joj je presudilo ne igranje njenog najboljeg igrača Ice Hitreca, kojem je u dresu ciriškog „Grashopersa“ slomljena noga.

U kvalifikacijama je igrao i jedan rođeni Sušačanin, Ivan Belošević-Bela, punašni, ali znalački i teško prijelazni zagrebački branič, omiljen u društvu i za i poslije igračke karijere. Duhovit i na svoj način.

Jedne godine u tradicionalnoj anketi „Večernjeg lista“ za igrača godine u Jugoslaviji (od samostalne Hrvatske u Hrvatskoj) sudjelovao je i Bela. Princip je uvijek isti, nekadašnji igrači odabiru aktualne.

Razgovara, dakle, Darko Draženović-Darac s gospon’ Belom pa u uvodu kaže:

Vi ste bili igrač u doba Hitreca…

Neeeeee…

Kako – ne?

Ico je bil igrač, ja sem bil – bek!

CVIJET RIJEČKIH IGRAČA U VRHU TALIJANSKOG NOGOMETA

Rijeka ili službeno Fiume u to je doba bila neiscrpni rasadnik vrhunskih nogometaša. Počinjali su u riječkim klubovima, od kojih je tada najjača bila „Fiumana“, a onda odlazili u najbolje talijanske klubove i tamo nerijetko bili u glavnim ulogama.

Rudi Volk je bio ubojiti centroavanti  „Rome“. Ezio Loik poslije „Fiumane“ igrao je u „Veneziji“, „Milanu“ i „Torinu“, s kojim je osvojio pet uzastopnih naslova državnog prvaka, a s cijelom momčadi poginuo 4.svibnja 1949. u avionskoj nesreći na Supergi pored Torina. U dresu „azzura“ debitirao je 5. travnja 1942.godine u utakmici Italija-NDH 4:0. Bio je neumorni, znalački vezist, s Valentinom Mazzolom (ocem poslije jednako slavnog Sandra) bio je vođa pobjedničkog „Torina“ i Italije. Marcello Mihalich igrao je najbolje za „Napoli“ i bio reprezentativac, Berto Sternissa bio je do ozljede „strašni“ vođa navale „Milana“, Andrea Gregar igrao je za „Pro Patriju“, Mario Zidarich za „Livorno“, Claudio i Otorino Paulinich za „Cremonese“…

BRAĆA VARGLIEN PET GODINA UZASTOPCE PRVACI – “Juventus” 1931/32. Slijeva: Sernagiotto “Ministrinho”, Vecchina, Caligaris, Monti, Ferrero, Cesarini, Ferrari, Combi, Rosetta(kapetan), Minerati, MARIO VARGLIEN, Bertolini, GIOVANNI VARGLIEN i trener Carcano.

ČUDESNE KARIJERE BRAĆE VARGLIEN

PRVI SUSRET HITLERA I MUSSOLINIJA U VENECIJI – SVIJET 1934.
Čudnovati su se događaji diljem svijeta zbili u godini 1934. Dva tadašnja, a za nekoliko godina i ratna saveznika Benito Mussolini i Adolf Hitler sastali su se u Veneciji. Po Hitlerovoj naredbi ubijeni su Ernst Roehm, i drugi visoki dužnici SA, a Hitler se i službeno proizveo u – diktatora, prigrabivši si i ulogu Fuehrera i ulogu Reichskanzelara. Prilikom državnog posjeta Francuskoj u Marseilleu je ubijen kralj Jugoslavije Aleksandar I Karađorđević, a u Francuskoj je umro Raymond Poincare, iskusni političar i državnik, predsjednik Francuske od 1913-1920.godine. Nobelovu nagradu za mir dobio Britanac A. Henderson. Luigi Pirandello dobio je Nobelovu nagradu za književnost, Louis Aragon objavio „Bazelska zvona“, a Henry Miller „Rakovu obratnicu“. Pod predsjedanjem Maksima Gorkog održan je prvi kongres književnika SSSR-a. Nogometni klub „Schalke 04“, slaveći svoj trideseti rođendan prvi put je postao prvakom Njemačke, a to će potvrditi i dogodine. Sve je to zanimalo mnoge ljude, ovisno o afinitetima. Nešto drugo zanimalo je samo roditelje beba rođenih te daleke 1934. godine. Te bebe bile su: Brigitte Bardot, Sophia Loren, Shirley MacLain, Jurij Gagarin, Bettino Craxi, Stjepan Mesić, Leonard Cohen, Pavle Dešpalj, Branko Miljković… Poslije tri slavne glumice, prvi čovjek koji je poletio u svemir, jedan talijanski i jedan naš političar, svjetski i naš glazbenik, tragični pjesnik…

Dijelom pobjedničke „squadre azzure“ 1934.godine bio je i rođeni Riječanin Mario Varglien, koji je s mlađim bratom Giovannijem-Ninijem najslavniji bratski tandem u povijesti najtrofejnijeg talijanskog nogometnog kluba „Juventusa“.

DANI RIJEČKOG DJETINJSTVA – Mario Varglien sa sestricom Catarinom

Stariji brat Varglien je kao golobrad, u sezoni 1922/23 počeo u najstarijem riječkom klubu „Olympiji“, osnovanom 1904., godinu dana prije Mariova rođenja. Poslije triju sezona u matičnom klubu, po jednu je igrao za „Fiumanu“ i „Pro Patriju“, a onda nanizao punih četrnaest prvenstava u dresu „Juventusa“, s kojim je osvojio pet uzastopnih naslova državnog prvaka (1931, 1932, 1933, 1934 i 1935.) u društvu s mlađim bratom Ninijem (rođenim 1911.) koji je pak za „zebre“ igrao u čak – sedamnaest prvenstvenih sezona. Mario je za „Juventus“ odigrao u prvenstvu odigrao 352 utakmice i dao 17 golova, a računajući kup i druge utakmice nanizao 401 igru u  „zebrama“. Nini  je za „Juve“ u Serie A odigrao 380 utakmica(uz 34 gola), a prije toga i 10 u dresu „Fiumane“. Nini je triput igrao za A reprezentaciju, a Mario jednom za A i šest puta za B.

Poslije uistinu respektabilnih igračkih karijera braća Mario i Nini bili su u Italiji i cijenjeni treneri. Nini u čak sedamnaest prvenstvenih sezona (8 u Serie A), a Mario u osam sezona (6 u Serie A). Rođeni Fjumani bili su dika svojoj rodnoj Rijeci, umrli su u Trstu, Nini sa 79, a Mario sa 73 godine.

BRAĆA VARGLIEN U TRENERSKIM GODINAMA

MARIOVA RADOST I TUGA

Mario je bio jedan od najpouzdanijih pomagača u povijesti „Juventusa“, solidan tehničar, taktičar,  uvijek i isključivo u službi kolektiva, bez predavanja, bez opuštanja, bilo u kojoj utakmici, bilo protiv kojeg protivnika.

Vezist kakav bi bio cijenjen i u suvremenom nogometu. Nažalost, Vittorio Pozzo, legendarni talijanski izbornik, koji je itekako znao Mariove igračke i ljudske kvalitete – nije ga nijednom poslao u igri na Svjetskom prvenstvu 1934.godine. Iskusni, dvadesetodevetogodišnji  Mario bi sigurno besprijekorno obavio zadatak.

U Mariju su se tih dana miješale radost i tuga. Bio je dijelom pobjedničkog klupka šampionske radosti, ali samo zlatna rezerva, koja je cijelo prvenstvo provela na klupi. To nije prežalio cijelog svog života, koji je posvetio još dječačkoj ljubavi, nogometu. U A reprezentaciji zaigrao je tek pola godine poslije trijumfalnog mondialea i pridonio rimskoj pobjedi nad Francuzima(2:1).

JEDAN OD NAJBOLJIH MEĐU POBJEDNICIMA – Mitko Kokotović-Koka, svestrani reprezentativac iz “Građanskog”
PLJESAK KRIMEJE ČEHOSLOVAČKOJ
Istog dana kada je u Rimu igrano finale Svjetskog prvenstva u nogometu 1930. godine na Sušaku je igrano finale turnira u povodu 15. obljetnice Nogometnog kluba „Orijent“. Na rimskom Olimpicu igrale su reprezentacije Italije i Čehoslovačke, a na Krimeji nogometaši riječke „Fiumane“ i zagrebačkog „Građanskog“- za pokal „Orijenta“. I ta je utakmica imala međudržavni karakter, a izazvala je veliko zanimanje nogometnih navijača s obiju obala Rječine, koja tada nije dijelila samo Sušak i Rijeku nego i Jugoslaviju i Italiju. U gledalištu je bilo 2.000 navijača, što je za tadašnju Krimeju bio rekord. Utakmici su prisustvovali i talijanski konzul u Zagrebu Ramisi i jugoslavenski konzul u Rijeci Mirošević i predsjednik Zagrebačkog nogometnog podsaveza Berger, a domaćin im je bio sušački gradonačelnik – Đuro Ružić. Glavni sudac je bio dr. Matija Pađen, jedan od prvih ispitanih sudaca u povijesti hrvatskog nogometa. Momčadi su nastupile u sljedećim sastavima: „Građanski“: Bratulić, Huegl, M.Rajković, Sinković, Premerl, Pikić, Šipoš, Kokotović, Weber, Antolković i Ribić. ”Fiumana“: S. Raicovich, Maras, Bernardis, Teddy, Paulinich, Milinovich, Froglia, Zidarich, Zuliani, Serdoz i Crisman.
Zagrepčani su pobijedili rezultatom 1:0, pogotkom Webera iz opravdano dosuđenog jedanaesterca. Sudac dr. Matija Pađen je bio pravedan arbitar, igrač „Fiumane“ Maras zadržao je rukom napadača „Građanskog“ Ribića u trenutku u kojem je u šesnaestercu Riječana slobodno prodirao prema vrataru Bratuliću. Riječani su se, međutim, žestoko usprotivili sučevoj odluci, posebno je bio ogorčen predsjednik „Fiumane“ Delfino Costanzo. S vremena na vrijeme preko razglasa je gledateljima javljano stanje u rimskom finalu svjetskog prvenstva. Kada je spiker objavio da je Čehoslovačka, golom Puča povela 1:0 – Krimeja se prolomila od spontanog pljeska gledatelja. Iako je Italija deset minuta prije regularnog kraja izjednačila golom Orsija, a u produžetku pogotkom Shiavija pobijedila i prvi put u svojoj povijesti postala prvakom svijeta – predsjednik „Fiumane“ je i dalje bio toliko ljut da nije došao na ugovoreni banket. Nešto zbog pljeska Čehoslovacima, nešto zbog poraza svog kluba, nakon, po njemu – neopravdano, nepravedno dosuđenog jedanaesterca u korist Zagrepčana. A suvremenici njegovi, riječki i sušački, znali su ga kao dobrog i dragog čovjeka. U nogometu su sve ljepote, a ponekad i – svi vrazi.

TALIJANI U POLUFINALU NA JEDVITE JADE

Prvenstvo je odigrano nokaut-sistemom. Talijani su osmini finala pobijedili SAD 7:1, potom sa Španjolskom i poslije produžetaka igrali 1:1, a u ponovljenom  je susretu Pobijedili 1:0. Za Španjolce ja tada umjesto ozlijeđenog legendarnog Zamore, najboljeg vratara na svijetu, branio gotovo nepoznati vratar Nogues. Već u 4′ ozlijedio se španjolski napadač Bosch – a pravilo zamjena tada nije postojalo. Iako s igračem više punih 86 minuta, Talijani su na jedvite jade pobijedili i to u najmanju ruku sumnjivim pogotkom Meazze, koji je mrežu Španjolaca pogodio poslije očiglednog prekršaja nad vratarom Noguesom.

MARIOV MATIČNI KLUB, RIJEČKA “OLYMPIA” – Mario Varglien prvi zdesna u srednjem redu.

U polufinalu su se sastale reprezentacije dvojice  velikih nogometnih stručnjaka. Domaćine je predvodio Vittorio Pozzo, a Austrijance, naravno, legendarni otac Wunderteama, Hugo Meisl. Na milanskom San Siru, koji se odavna ponosi imenom Giuseppea Meazze, kišilo je već prije početka utakmice. To je odgovaralo Talijanima, a nije suptilnijim Austrijancima, predvođenim legendarnim Sindelarom. Pogotkom Guaite Italija je, međutim, zasluženo pobijedila u ušla u finale, u kojem će joj se, poslije uvjerljive  pobjede nad Njemačkom(3:1) hat-trickom velikog Nejedlyja, suprotstaviti Čehoslovačka, na vratima koje je briljirao František Planička, tada uz Zamoru najbolji svjetski vratar.

ULOGA SUCA EKLINDA

U finalu je trijumfirala Italija, u iscrpljujućoj utakmici, punoj iznenađenja, obrata, ali i čudnih odluka švedskog suca Eklinda, zna se u korist koga. Italija je pobijedila rezultatom 2:1, tek nakon produžetaka. U 90 minuta rezultat bio 1:1. Poveli su Čehoslovaci golom Puča i tada još silnije navalili ne bi li iskoristilie obezglavljenost „azzura“. Nejedly je sam došao pred vratara Italije Combija i pucao preko gola, a ubrzo Svoboda pogodio prečku. Kazna je stigla… Izjednačio je Orsi, a u produžecima pobjedonosni pogodak postigao Schiavio. „Duce“ je blistao, ostvario je svoj naum.

PRAZNIK U RIMU – Talijani prvi put nogometni prvaci svijeta.

Rim te noći nije spavao, slavilo se do jutra, a i sutra, prekosutra…Talijani su prvi put postali svjetski prvaci u nogometu. Ne toliko bučno, ali ponosno slavio je i Prag. Pražani su svoje momke smatrali moralnim pobjednicima jer su, čak i Mussoliniju usprkos, pošteni talijanski novinari u listovima hrabrih urednika, napisali da je švedski sudac Eklind očito bio naklonjen domaćinu.

„Duceu“ to nije umanjilo veselje. General policije Vaccaro i izbornik Vittorio Pozzo darovali su mu željenu, naručenu i obećanu titulu. Combi, Monzeglio, Alemandi, Ferraris IV, Monti, Bertolini, Guaita, Meazza, Shiavio, Ferrari i Orsi ušli su u zlatnu povijest nogometa.

…U borbi za treće mjesto Njemačka je pobijedila Austriju 3:2. U godini trećeg svjetskog prvenstva, 1938., Austrije više nije bilo. Hitler je svoju domovinu pripojio Njemačkoj, Italija je još 1937. napala Abesiniju. Fašistički i nacistički crni oblaci najavljivali su najstrašniji od svih ratova, drugi svjetski.

DVA BRATA U “ZEBRAMA” – “Juventus” 1934/35., stoje slijeva: Caligaris, Ramella, Gabetto, Cason, Cesarini, Ferrari, Valinasso, Diena II, Rosetta, MARIO VARGLIEN, Bertolini i Borel II. Sjede: Foni, Seraton, Depetrini, Tiberti, NINI VARGLIEN i Monti.

U SLJEDEĆEM NASTAVKU: ITALIJA OBRANILA NASLOV SVJETSKOG PRVAKA

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (1) – RUDI DOBRIJEVIĆ NIJE VIDIO MONTEVIDEO

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }