RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (6) – ŠUKER KRALJ BRONČANE HRVATSKE

Na »Parku prinčeva« u Parizu pobijedili smo Nizozemsku 2:1 i osvojili broncu. To je bilo veliko veselje! Ta dodjela brončanih medalja najveći je trenutak u mojoj oružarskoj karijeri. Moju medalju čuvam doma, u ormaru – kaže Grobničan Mladen Pilčić-Šujo, oružar hrvatske reprezentacije, koji će sada u Rusiji biti na svom petom svjetskom prvenstvu. To nije uspjelo nijednom hrvatskom izborniku i igraču. Svi se mijenjaju samo Šujo ostaje.

NOGOMET JE MOJ ŽIVOT – Mladen Pilčić-Šujo

Tri su Riječana na  Svjetskom nogometnom prvenstvu Rusiji. Filip Bradarić nada se da će zaigrati na najvećoj svjetskoj smotri nogometa barem na jednoj utakmici. Prof.dr. Boris Nemec   bit će na klupi kao liječnik, želimo mu što manje posla. Treći će Riječanin biti u utrobi stadiona, u svlačionici i tek tu i tamo proviriti da vidi što se događa. Popularnom je Šuji ovo peto svjetsko  prvenstvo (Francuska, Japan/Koreja, Njemačka, Brazil i sada Rusija). To nije uspjelo nijednom hrvatskom izborniku i igraču. Svi se mijenjaju samo Šujo ostaje.

ŠUJIN DALEKI PREDAK PILAC

Grobničan  Mladen Pilčić-Šujo, nekadašnji više rezervni nego standardni igrač »Rječine« iz Dražica, godinama je bio oružar »Rijeke«, a sada je već gotovo dvadeset i jednu godinu u nogometnoj reprezentaciji Hrvatske, omiljen i u igrača i u izbornika. Otkud mu nadimak Šujo? U danima kada je do u detalje pratio jaku jugoslavensku prvu ligu omiljeni mu je strijelac bio tadašnji centarfor  skopskog „Vardara“ Dušan Šujica. U „Vardaru“ Šujica, u „Rječini“ Šujo. Mladen Pilčić za sve koji ga bolje poznaju je Šujo, iako ga mnogi zovu i Pile. Kad smo već kod nadimka, saznajmo otkud je prezime Pilčić. Vrsni riječki povjesničar Irvin Lukežić u knjizi „Grobnički biografski leksikon“ je napisao:

KAD TI JA KA’EM – Ćiro Blažević i Mišo Cvijanović u kavani AGMatoš nad Jelačić placom

PILČIĆ, porodica starinom iz Potkilavca. Prezime dolazi od jednog oblika osobnog imena Filip (Pilac). Godine 1624. Luka Pilčić ‘ex Grobnico’ oženio se za Jelu, kći Bartola Kralja iz Drenove. U starije doba prezime je glasilo Črv (Cherv). Sredinom osamnaestog stoljeća i početkom devetnaestog  pojavljuje se nekoliko ogranaka obitelji u Dražicama i Jelenju. Pilčići su se po tradiciji bavili poljodjelstvom i stočarstvom. Godine 1821. Andre Pilčić Antonov iz Potkilavca ubilježen je kao poljodjelac (agricola) i pastir (pastor). Sredinom dvadesetog  stoljeća Pilčića ima u Jelenju, Malim Dražicama i Potkilavcu.

DEBI NA POVIJESNOM SUSRETU HRVATSKA-SAD

ĆIRO GA NIJE VOLIO – DOVOLJNO – Robert Prosinečki-Žuti u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Šujo je sav u nogometnoj sadašnjosti, ali ne zaboravlja povijest:

– Uvijek pamtim moju prvu oružarsku utakmicu u A-reprezentaciji. Bilo je to 1990. protiv  SAD-a u Zagrebu, oružari smo bili  pokojni Nikola Marković iz »Dinama« i ja, selektor je bio Dražan Jerković. Iako je to bila prva službena utakmica  Hrvatske Nikola i ja radili smo neslužbeno. Službeno sam počeo devedeset i četvrte kod Martina Novoselca, u mladoj reprezentaciji u kojoj su iz »Rijeke« igrali Samardžić, Tokić i Tadić. U A-reprezentaciji sam prvi put oružar bio u odlučujućem kvalifikacijskom susretu s Ukrajinom, u Kijevu, za odlazak na SP u Francuskoj 1998., 1:1. Bokšić je bio strijelac odlučujućeg pogotka, kojim je Hrvatska prvi put u svojoj povijesti otišla na Svjetsko prvenstvo. Zvali su me igrači i Ćiro Blažević, oružar Mesić nije mogao sam. Prije te utakmice bio sam jako uzbuđen, čak malo preplašen, što sam uopće ušao u reprezentaciju, a utakmicu gotovo i nisam vidio. Dok je trajalo zagrijavanje i tekli prvi trenuci utakmice imao sam posla u svlačionici – čujem ovacije na terenu. Izađem, vidim 1:0, Ševčenko. Vratim se unutra, a kažu da je 2:0. Izađem opet, srećom i dalje je 1:0. Tada sam imao sreću, došao sam jedno tri-čet’ri minute prije nego što će Bokšić izjednačiti. Bio sam presretan. Fešta je bila fenomenalna, divan ugođaj, sve je bilo super…

U LENSU HLADNO, U NANTESU VRUĆE

RADOST PRVOG STRIJELCA NA SVIJETU – Davor Šuker

I ja pamtim te kvalifikacije, »vatreni« su nam se najeli živaca. S Bosnom i Hercegovinom na neutralnom terenu 4:1, a onda  doma tri remija zaredom: Grčka 1:1, Danska 1:1, Slovenija 3:3. Tek potom serija pobjeda. U Grčkoj 1:0,  u uzvratu s BIH  3:2 i Danskom 3:1. Onda možda ključna pobjeda u Sloveniji 3:1, s Ukrajinom doma 2:0 i u gostima  taman dostatnih 1:1, zlata vrijednim pogotkom Bokšića, koga zbog ozljede u Francuskoj nije ni biti.

Ali, vratimo se Šujinoj priči. Na prvoj utakmici na SP-u u Francuskoj, protiv Jamajke u Lensu  pamti Šujo svoju prvu utakmicu na svjetskom prvenstvu. U jednom je momentu bilo vrlo kritično, ali kad je izjednačio na 1:1 Prosinečki je otvorio put u prvu pobjedu, 3:1. S Japanom je, pak, šest dana poslije u Nantesu bilo –  najmanje plus trideset stupnjeva, a igrali smo u tri sata popodne, igrači su se dosta teško privikli na tu temperaturu.

BRONČANI DEČEC IZ ŠTRIGOVE – Prof.dr.Boris Nemec u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
ŠTEFOVA BRONČANA PRIČA
….I zamisli sad, ja ti takav, zaljubljen u nogomet, dođem na Svjetsko prvenstvo. I ne samo to, čovječe, ja , baš ja , ja, dobijem brončanu medalju Svjetskog prvenstva. Ja sam to izračunao, kol’ko je bilo svjetskih prvenstava ja sam među onih petsto ljudi koji su dobili brončanu medalju. Svih vremena! Bože moj, kud sam ja došao! A u veteranima »Medicinara« sam bio najslabiji igrač. Ali, ja njima velim: »Dečki, ja imam brončanu medalju! A vi se potrudite.«. Iako sam ja i s »Medicinarom« bio liječnički prvak Evrope i Svijeta. Je, je, desilo mi se i kad sam već bio cijenjen liječnik da sanjam da igram pravu nogometnu utakmicu, znaš ono, netko se od prvotimaca ozlijedio pa će izać i ja ću malo igrat. To su oni dječački snovi koji se nikada nisu ostvarili… (Ovo mi je rekao moj stari dobri sportski prijatelj Štef ili ako baš hoćete službeno – prof. dr. Boris Nemec, liječnik hrvatske nogometne reprezentacije, vrhunski liječnik, ali i danas u nogomet zaljubljen kao dečec korijenima iz Štrigove – op.a.).

Japanci su bili opasni, rastrčani, nezgodni, ali nas je Ladić spašavao fenomenalnim obranama. Šuker je u 77′ riješio pitanje pobjednika (1:0), ušli smo u drugi krug pa nam poraz protiv Argentine (0:1) nije ništa značio. Rumunjsku smo pobijedili 1:0, utakmica k’o protiv Japana, opet dosta vruće u Bordeauxu, odlučio je jedanaesterac Šukerov, koji je tada najavio kandidaturu za najboljeg strijelca. Je, je, pipao si je prije izvođenja vrat i puls kako mu tuče. Ali, bio je siguran.

ŠUJIN SHOW ZA PREDSJEDNIKA TUĐMANA

Prije one fine pobjede nad Njemačkom u Lyonu reprezentaciju je posjetio predsjednik Tuđman, a ja sam imao svoj show, bimo rekli. Zadivio sam predsjednika države, predstavnike Sabora i Vlade, Izvršni odbor Hrvatskog nogometnog saveza  i cijeli stožer reprezentacije i druge goste,  i možda i svojim glupostima barem deset posto pojačao naš optimizam. Pred sigurno tristo ljudi u toj sali ja sam unaprijed prenosio utakmicu Hrvatska-Njemačka, na mikrofon. Po meni mi smo tu utakmicu dobili 2:0, rekao sam – haubicama Davora Šukera. Rekao sam da je i Ćiro postao feldmaršal jer je u hladnim Karpatima potukao pukovnika Jordanescua, onda generala Vogtsa. Mnogi su pucali od smijeha, znaš već kako ja prenosim utakmice… Sutradan smo Njemačku tukli 3:0 i ušli u polufinale.

SVE NAS JE RASTUŽIO PORAZ PROTIV DOMAĆINA

Domaćini su nas rastužili u Saint-Denisu. U toj nesretnoj utakmici s Francuskom prvo je poluvrijeme bilo dosta tvrdo, ali su na poluvremenu u svlačionici svi naši bili sigurni u pobjedu. Boban je zbog ozljede tražio zamjenu, ali su ga i Ćiro Blažević i igrači hrabrili da nastavi igrati. Počelo je drugo poluvrijeme i samo što sam počeo slagati stvari čujem da je pao gol, izađem van i vidim da vodimo 1:0, Šukerovim golom. Vratin se vesel ‘nutra,  a vani urnebes  – kažu 1:1. Ta dva gola nisam ni vidio, a jesam, nažalost, onaj drugi Thuramov gol – 2:1. Zbogom, finale!

U svlačionici poslije razočaranje, kod Ćire i kod igrača. Doš’o je i Tuđman, pokušao ih tješiti: »Dečki, nema veze, napravili smo puno…«. Nije uspio. Svi smo bili jako tužni. Srećom, vratili su se »vatreni« u utakmici s Nizozemskom, tri dana poslije na »Parku prinčeva« u Parizu, pobijedili 2:1 i osvojili broncu. Mada je tu utakmicu, moram priznati, Nizozemska bila bolja, ali sreća je bila na našoj strani.

MOJA BRONČANA MEDALJA U ORMARU

To je bilo veliko veselje! Ta dodjela brončanih medalja najveći je trenutak u mojoj oružarskoj karijeri. Moju medalju čuvam doma, u ormaru, s par slika s prvenstva… Čuvam i uspomenu na divne dane s »Vatrenima«. Sa svima sam bio dobar, ne samo sa Šukerom, s kojim sam poslije i bio poslovno vezan, a i sada smo u dobrim odnosima, iako je on predsjednik HNS-a, a ja oružar. Svaki je igrač imao svoje želje. Šuker je uvijek mor’o imat’ tri podmajice s rukavima, za trening, za zagrijavanje, za utakmicu. Kao i Asanović. Jarni je uvijek nosio čarape sa štucnama,  najmanje kopačke imao je  Vlaović, sedan i pol, to je negdje četrdes’jedan. Ladić je volio obavezno bijele štucne, bez obzira kakav dres bio, uvijek sam znao što kome, kao što znam i za ove. U svlačionici su najtiši bili oni mlađi, Dario Šimić i Silvio Marić, a od standardnih –  Jarni.

KLUPKO BRONČANE RADOSTI – Vatreni poslije osvojenog trećeg mjesta na SP ’98. MLADEN PILČIĆ-ŠUJO čuči drugi zdesna, u sivoj majici

POBJEDNIČKI VOĐA AIME JAQUET

… U Francuskoj su 1998., na šesnaestom po redu svjetskom prvenstvu, trijumfirali domaćini. Pobijedili su u svih sedam utakmica, u skupini Južnu Afriku(3:0), Saudijsku Arabiju(4:0) i Dansku(2:1), u osmini finala, tek »zlatnim golom« Blanca Paragvaj (1:0), u četvrtfinalu, poslije rezultata 0:0,  jedanaestercima Italiju, pogocima Zidanea, Trezegueta, Henrya i Blanca (uz promašaj Lizarazua) i ključnu vratnicu Talijana Di Biagia, u polufinalu Hrvatsku (2:1), pogocima defanzivca Thurama, i u finalu Brazila (3:0), dvama pogocima najboljeg igrača prvenstva Zinedinea Zidanea i Petita. Ono što nije pošlo za rukom Raymondu Kopaczewskom Kopi, Justu Fontaineu (koji je 1958. u Švedskoj na 6 utakmica postigao 13 pogodaka i po tome je nedostignut na svjetskim prvenstvima), Platiniju, Giresseu, Tigani, Papinu i drugima ostvarili su: Barthez, Thuram, Leboeuf, Desailly, Lizarazu, Karembu (Boghossian), Deschampes, Zidane, Petit, Djorkaef, čiji je otac 1966. u Engleskoj odigrao kao branič 3 utakmice (Vieira), Guivarc’h (Dugarry). Vodio ih je Aime Jaquet.

ZLATNI ŠUKEROVI GOLOVI

A ĐE JE KAPA – Žandarm Ćiro ŽANDARMSKA KAPA
»Pitaš me za onu žandarmsku kapu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj? Dobar marketing? Slućajno! Slućajno! Nije to da ka’em: »Sad ću ja metnit’ šal pa ćeš ti vidit’!« ili:»Metnit’ ću kapu!«. Ma klinac! Ja u to vrijeme zovem Tuđmana, reko’: »Predsjedniće, treb’o bi nosit’ neku kapu…«. A predsjednik Tuđman: »Ma, odma’ kapu na glavu!«. Šta bi ja sad cirkus pravio. Al’ ispade kapa ćudo, đe god po svijetu hodam, na kraj svijeta, kažu: »Đe je kapa?«. Đe je sad ta kapa? Kod mene, u stanu. Nije u sefu u »Operi«, nije, ha, ha, ha… A vidiš, kad već govoriš o tome, sinoć mi je ćovjek medaljon od moje majke, zlatni, gdje je njena slika, i vratio mi. Anonimno, ja ka’em: »Ma, ćekaj!«, ka’e: »Nema ćekaj!«. I ode… Imam ja sef i u stanu, ali nemam ništa znaćajno, imam i u kući u Kraljevici, uvijek ostavim neku lovu tamo, a kad se vratim – nema je. Sin je uvijek pokupi. Ha, ha, ha…« (Miroslav-Ćiro Blažević ovo mi je, svojim mekim ć i kad bi trebalo biti č, još mekšim š, ispričao prije točno dvanaest godina – op.a.)

– Sjećam li se još uvijek svih šest francuskih golova? Naravno! Mislim da ih imam sve memorirane i da me probudiš u dva sata u noći ja ću uvijek znat’ ‘ko je centrir’o, ‘ ko je dod’o, ne mogu ti baš reć’ u kojoj minuti, al’ imam dovoljno sjećanja da ti ga opišem. Svaki gol! To mi je nedavnih godina pripovijedao Davor Šuker,  sa 46 reprezentativnih golova i sada uvjerljivo najbolji hrvatski strijelac svih vremena.

Zajednički smo se vraćali u drage dane ljeta osamdesetdevetoga, Francuske ’98, slavljeničkih noći u zemlji Voltairea i Napoleona, ali i u svakom našem gradu i malom mistu, u kojima  presretni ljudi poslije pobjeda naše reprezentacije, kao da su u Rio de Janeiru, zore dočekivali pjesmom.

Hrvatska–Jamajka 3:1

Stanić 1:0 (27), Earle izjednačuje (45), Prosinečki 2:1(53), šećer dolazi na kraju, Šuker 3:1(68).

– Štopanje lopte na grudi,  lažnjak kao da ću je šutnuti, pa ne, odlaganje,  tu je igrač izgubio malo ravnotežu i onda mi je samo ostavio blok, mislim da sam imao dosta sreće u tome, al’ sreća je uvijek vrlo bitna u šansi, lopta je preko vratara otišla u mrežu.

Hrvatska– Japan 1:0

–  Mislim da nam je tada bilo najteže, na 38 stupnjeva, vrućina, težina odigrati. Japan nam je mogao dati jedan crni dan,  nismo imali neku spektakularnu utakmicu, mislim dobili smo na iskustvo dobili. Zasluženo,  ali kako – mislim da samo 1:0 dovoljno govori.

PETI PUT NA SVJETSKOM PRVENSTVU – Mladen Pilčić-Šujo u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Hrvatska–Argentina 0:1

– Ne da smo već slavili ulazak u osminu finala, da nismo htjeli igrat’, mi smo svi išli na pobjedu, ali Argentina je dokazala da je vrhunski spremna momčad i – nije sramotno izgubiti od Argentine.

Osmina finala: Hrvatska–Rumunjska 1:0.

(Kažem Davoru: “Jedanaesterac, pogodak, ali i sučev zahtjev za ponovljenim udarcem. Sin me moj, Marko, podsjetio da si kažiprstom opipao bilo na vratnoj žili i ponovno krenuo prema lopti na bijeloj točci.“)

– Ako je svim navijačima bilo teško, možeš mislit’ kako je bilo meni. Al’ eto, naš’o sam si jedan trik, to je dokaz da nisam samo, ono, nogometaš, nego da i razmišljam u svim trenucima, i  teškim, vrućim, kada moraš »odbaciti svoj mozak na pašu«, da ne bi razmišljao o težini udarca, da l’ će ići lijevo ili desno. Trik mi je pomogao  – svladao sam rumunjskog golmana Steleu.

MIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆ – Rado viđen gost u našim krajevima
VADI RUKE IZ ĐEPOVA!
Miroslav-Ćiro Blažević o načinima kojima je vodio „vatrene“, o ulozi i snazi trenera vođe, onim njegovim tipičnim govorom:
– Jedan vel’ki poznavaoc nogometa je bio u „Rijeci“ naš trener Popescu, al’, na žalost, nije bio lider. Ja sam već tada strašno tražio formulu uspjeha jednog trenera. I nema nikakve dvojbe da egzistira samo tiranin, pedagog nema šanse. Nema šanse! Samo tiranin uspijeva. Na žalost… Trenerski svijet je svijet koji ja volim, al’ on egzistira samo na biću! Bić! Sve ovo drugo je sviranje klincu, uvjeravanje nema šanse. Zato sam tako žalostan kad moji neprijatelji i sad znaju reć’ :»Ćiri su igraći komandirali! Ćiri su Šuker i Boban komandirali!«. Ma nije mog’o ni’ko da mrdne, sine moj! Sad ću da ti kažem, evo, živi su i zdravi, ne trebaju me više. Ni’ko nije mog’o da mrdne! Kaki! Ni’ko nije mog’o sa astala da se digne dok ja ne ka’em: »Sad se digni!«! Ni’ko nije smio poćet’ jest’ dok ja ne ka’em: »Sad je-di!«! A ovi moji kritićari kažu: »Oni su Ćiri komandirali!«. Jebo te… Da nije bilo tako nikad ne bi napravili to što smo napravili. Jer, mili moj, afiniteti su razlićiti, i ako nisi apsolutni šef ne možeš napraviti jedinstvo, ne možeš napraviti jedan zakon da se moraš volit’, pa ne može jedan trener osam godina ostat’ na pedagogiji. Sjećam se kad smo trebali igrat’ protiv Rumunjske. Odredim da Boban bude vodonoša Prosinećkom i Asanoviću i ka’em to pomoćniku Ivankoviću. Dođe Ivanković i ka’e: »Šefe, Boban odbija ulogu, kaže da time uništva svoj personality!«. Ka’em:» Štoooo? Nek’ odma’ dođe ‘vamo u sobu!«. A soba ima i zvonce, pozvoni kapetan reprezentacije i uđe u sobu, a ruke mu u đepovima. Ja bez pozdrava, odma’ povićem: »Vadi ruke iz đepova!«. A Boban, pametan, ka’e: »Znaći, šefe, mogu ići.«. Ka’em: »Možeš!«. I igr’o je što mu je Ćiro rek’o! I te kako je igr’o!

Hrvatska–Njemačka 3:0

1:0 Jarni (45), 2:0 Vlaović (80), 3:0 Šuker (84).

– Njemačka je reprezentacija je takva, igra se utakmica, a uvijek – pobijedi Njemačka. Prvih dvadeset minuta smo se malo branili, mislim da  je ključ svega bio crveni karton Woernsa u 41. minuti, ali i istina da smo mi bili toliko zreli. Možda smo ih mogli pobijediti i dvije godine prije toga, na Evropskom prvenstvu u Engleskoj, ali smo tamo bili premlada zemlja na velikom takmičenju. Moj gol Koepkeu je bio spektakularan i mogu reći da mi je dao dosta daljnje želje da osvojim »Zlatnu kopačku«.

Hrvatska–Francuska 1:2

1:0 Šuker(46), 1:1 Thuram(47), 1:2 Thuram(70).

– Eh, Francuska! Kad god vidim taj moj gol na malom ekranu naježim se. Naježim se i pri pomisli na to, jer smo u tom trenutku mi bili u finalu Svjetskog prvenstva. Čuj, zemlja od ni pet miliona ljudi da igra u svjetskom finalu! Mislim da bi to bilo svjetsko čudo. Ali, Thuram, igrač kojem ako ikada vidimo da će još zabiti dva gola na jednoj utakmici treba mu skinit kapu, ha, ha, ha, odluči. Ne mogu krivit ni kapetana Bobana ni jednog suigrača, to je sastavni dio sporta. Bilo bi bolje da se to desilo negdje na prijateljskoj utakmici, al’ se desilo tamo i to je sastavni dio života. Ja tako gledam… Ali, ‘ aj’mo reć, što nam je Thuram odnio protiv Francuske vratilo nam se u borbi za treće mjesto protiv Nizozemske. Poštenjem, igrom i požrtvovnošću došli smo do trećeg mjesta, a bilo je vrlo bitno da budemo treći, a ne četvrti.

RADOST SVJETSKOG VELIKANA – Zinedin Zidane s peharom svjetskog prvaka

Hrvatska–Nizozemska 2:1

1:0 Prosinečki(13), 1:1 Zenden(21), 2:1 Šuker(36).

– Od svih golova koje sam zabio  možda je taj pobjedonosni protiv Nizozemaca najvažniji, jer je nama donio treće mjesto na svijetu, a meni »Zlatnu kopačku«. Iako nije bio neki spektakularan gol, ljudima se možda nije dopao. Neki  kažu: »Joj, sve je zabio kroz noge!«, ali oni koji znaju kako razmišlja  strijelac – ne misle tako. Bitno je da strijelac razmišlja, da se pripremi, da vratara opusti, da ga navede da ne reagira i – onda da gol.

U tu  je »broncu«  uloženo  znoja,  puno rada, u Poreču triput dnevno treniranje, pripreme i u Madridu, tri mjeseca  prije. Jer, nitko prije Svjetskog prvenstva u Francuskoj nije rekao: »Evo, dat ćemo ovu »Zlatnu kopačku« Davoru Šukeru!«. Ona je stvorena mukotrpnim radom, od »Osijeka« do »Real«– Madrida u tom trenutku, ali se na kraju sve isplatilo.

UŠLI SU U LEGENDU

”Vatreni“ brončani na SP u Francuskoj 1998. godine bili su: Aljoša Asanović (7 utakmica), Slaven Bilić (7), Zvonimir Boban (6), Robert Jarni (7–1 gol), Krunoslav Jurčić (3), Goran Jurić (–), Ardian Kozniku (–), Petar Krpan (1), Dražen Ladić (7 – primio 5 golova), Zoran Mamić (–), Silvio Marić (4), Marijan Mrmić (–), Robert Prosinečki (5–2), Anthony Šerić (–), Dario Šimić (6), Zvonimir Soldo (6), Mario Stanić (7–1), Igor Štimac (7), Davor Šuker (7–6), Igor Tudor (3), Vladimir Vasilj (–) i Goran Vlaović (7–1).

Izbornik, naravno,  Miroslav-Ćiro Blažević, u svojoj bogatoj i dugoj nogometnoj karijeri i igrač i trener „Rijeke“. I dva i tada Riječanina – liječnik prof.dr. Boris Nemec i legendarni oružar Mladen Pilčić-Šujo. Liječnik Boris Nemec i dobri Šujo jedini su od „brončanih“ na ovom SP-u Rusiji. Znanjem i trudom, ljubavlju prema nogometu i „vatrenima“ kao i uvijek. Štef će sve naše utakmice gledati, a Šujo samo na koju minutu izletjeti iz svlačionice i pogledati što se zbiva na travnjaku. Takav je život oružarski.

BRONCA OKO VRATA – Kapetan Boban upravo je dobio brončanu medalju, a na redu su Šuker, Krpan, Ladić, Soldo i Štimac

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (1) – RUDI DOBRIJEVIĆ NIJE VIDIO MONTEVIDEO

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (2) – ”DUCE“ NARUČIO TITULU – POZZO „ZABORAVIO“ FJUMANA

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (3) – RIJEČANIN GINO UKROTIO UDARCE SIR MATHEWSA

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (4) – LEGENDARNI GOL PERE RADAKOVIĆA

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (5) – ŠTRKLJA JE BIO MILJANOV PEDRO

error: Sadržaj je zaštićen !!