RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (7) – TUGA U JAPANU – PEGULA U BRAZILU

Dva riječka nogometaša, djeca Kantride i „Rijeke“, s vremenom  i kapetani i reprezentativci, a poslije i igrači  u drugim istaknutim klubovima, u Hrvatskoj i inozemstvu, nisu imali sreće na svjetskim prvenstvima. Daniel Šarić je 2002. u Japanu/J. Koreji odigrao sve tri utakmice, ali je Hrvatska ispala poslije poraza od debitanta Ekvadora. U Brazilu 2014. Ivan Močinić je još prije prve utakmice s domaćinom teško ozlijeđen pa se poslije samo deset brazilskih dana morao vratiti kući. Uspomene na te dane u njima ne blijede ni sada.

Boško Balaban, rođeni Riječanin (15.listopada 1978.), koji je od svih igrača „Rijeke“ odigrao najviše reprezentativnih utakmica (35 utakmica – i dao 10 golova), a u Maksimiru sjajnom asistencijom za mat Bokšića protiv Belgije (1:0) u odlučujućoj kvalifikacijskoj utakmici vizirao naš  odlazak na SP u J.Koreju/Japan – tamo nije odigrao ni minute. Nepravda. Mirko Jozić zaboravio je zaslužnika, iako mu napadači baš i nisu briljirali.

Učitelj slavnih „Čileanaca“, mladih prvaka svijeta, među kojima su ponajbolji bili poslije „vatreni-brončani“ (JARNI, ŠTIMAC, BOBAN, PROSINEČKI i ŠUKER) – u Japanu je bio u nekom čudnom svom filmu. Na kraju je labuđi pjev posljednjih „vatrenih“, i njegovom krivicom,  okončan potpunim debaklom.

TUŽNI KRAJ BRONČANIH U JAPANU – Kapetan Robert Jarni u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Sve tri utakmice na SP-u 2002. odigrao je Daniel Šarić, rođen u Rijeci 4. kolovoza 1972..

Od prvih je pionirskih koraka na Kantridi, pod paskom učitelja Doričića, u dresu »Rijeke« trijumfalno je stavio točku na svoju bogatu igračku karijeru, osvajanjem dvaju Kupova.

U međuvremenu je igrao za »Sporting« (Gijon), zagrebački »Dinamo« (osvojivši 5 naslova prvaka Hrvatske i 3 Kupa) i »Panathinaikos«, briljirajući i na utakmicama Lige prvaka.

ELIMINIRAO NAS JE NAJSLABIJI PROTIVNIK

U početku karijere Daniel Šarić je bio vezist, a poslije  napadački desni branič. S Goranom Vlaovićem, Mariom Stanićem i Ivicom Kraljem igrao je još za pionirsku reprezentaciju Jugoslavije, a za A-reprezentaciju Hrvatske trideset puta.

Debitirao je kod Ćire Blaževića u kvalifikacijama za SP u Francuskoj ’98, na koje poslije nije otputovao, igrao na SP u Južnoj Koreji/Japanu 2002., za izbornika Mirka Jozića, a posljednju utakmicu u »kockastom« dresu odigrao u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2004. godine, na osječkom susretu (0:0) protiv Estonije. Izbornik Otto Barić više ga nije zvao.  I godinama poslije SP 2002. Daniel Šarić je bio i  razložan i iskren:

– Najžalije mi je što smo na SP u J.Koreji/Japanu ispali već poslije prvog kruga. Znam da su  odlazili posljednji »vatreni« (Jarni, Prosinečki i Šuker, Bokšić), da su dolazili mladi, ali ja i danas mislim da je Mirko Jozić vrlo dobro radio, a slabo nas vodio. Kiksali smo već na startu porazom protiv Meksika (0:1), onda golovima Olića i Rapaića pobijedili najjačega, Italiju (2:1), a najslabije igrali i izgubili protiv objektivno najslabijega Ekvadora (0:1). Možda nas je eliminirao baš taj naš mentalitet, a tada je pogriješio i izbornik Mirko Jozić. Po meni je trebao igrati isti sastav koji je pobijedio Italiju. Taktičkim promjenama u momčadi Jozić je dosta toga poremetio, odrazilo se to na igru.

POTONUO U JAPANU – Mirko Jozić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

U toj ključnoj utakmici ni po čemu nismo bili na nivou, nismo mogli odigrati ni jedan dobar pas, sve je išlo naopako, onako kako nije trebalo. Međutim, iako je Jozić bio kriv povukavši neke nelogične poteze, što je bilo jasno i nestručnjacima, puno je krivice bilo i na nama igračima.

SUDAC JE POKRAO TALIJANE

Protiv Italije je engleski sudac Graham Poll otvoreno navijao za nas, je, je –  ha, ha, ha…  Talijanski izbornik Giovanni Trapattoni je poludio! Ali,  mislim da je sudac to činio nesvjesno, uvjeren da golovi koje je poništio Talijanima nisu bili regularni. Ali – bili su regularni. Ne, poslije Italije i nismo nešto feštali, spremali smo se feštat’ poslije pobjede nad Ekvadorom i ulaska u drugo kolo – ali nije bilo sreće.  A opet, ostvario sam svoj dječački san, igrao sam na SP i u Ligi prvaka, to je vrh vrhova, o tome sanja svaki dječak kad počne igrati nogomet. I još nešto moram reći, igrao sam u reprezentaciji i »Dinamu« s velikim, velikim znalcem i dobrim, dobrim čovjekom Robetom Prosinečkim, „Žutim“. Imao sam, eto, i dozu sreće, bez čega ipak nema uspjeha.

RONALDO CAR PETE BRAZILSKE TITULE

NEISPUNJENE ŽELJE – Daniel Šarić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Svjetsko prvenstvo u Japanu/Južnoj Koreji bilo je 17.po redu, a prvo u trećem tisućljeću, prvo u Aziji, prvo odigrano u dvjema državama, Japanu i Južnoj Koreji i prvo na kojem su zaigrale reprezentacije Kine, Senegala, Slovenije i Ekvadora. I baš će nas početnik Ekvador pobijediti 1:0 u posljednjoj utakmici u skupini i – poslati ekspresno u Hrvatsku.

Na startu nas je pobijedio Meksiko (1:0), a u drugoj smo utakmici pobijedili Italiju – znamo već kako. Engleski sudac Graham Poll sudio je kao da Hrvat od stoljeća sedmog. U finalu su Brazilci dvama pogocima sjajnog Ronalda pobijedili Nijemce(2:0) i po peti put postali svjetski prvaci, što prije i poslije njih još nikom nije pošlo za rukom.  Slavili su: Marcos, Cafu (kapetan), Lucio, Roque Junior, Edmilson, Roberto Carlos, Gilberto Silva, Ronaldo, Rivaldo, Ronaldinho i Kleberson. Ronaldo je s 8 golova bio prvi strijelac prvenstva, Nijemac Oliver Kahn najbolji vratar.

OD USHITA SREĆE DO SRUŠENIH SNOVA

MOČIN TRENUTAK VELIKE SREĆE – Naslovnica Novog lista, 1.lipnja 2014.

Dvanaest godina poslije toga, uoči SP u Brazilu, 2014., nedjeljni broj „Novog lista“ 1.lipnja na više od četvrt naslovne stranice objavio je fotografiju 21.godišnjeg riječkog reprezentativca i ispod nje krupnim slovima tri riječ – MOČINIĆ U BRAZILU.

Snovi su postali java. Ivan Močinić i četiri godine poslije sjeća se svojih misli tog dana: “Bilo je lijepo probuditi se i shvatiti da nisam sanjao, da stvarno idem u Brazil na svjetsko prvenstvo. Bio je to najveći trenutak u mojoj nogometnoj karijeri. Sigurno! Pogotovo što sam prije posljednje pripremne utakmice prije Brazila, protiv Malija(2:1) u Osijeku, ozlijedio gležnja pa sam već izgubio nadu da ću otići u Brazil, iako sam se oporavio.“.

Nažalost, Ivanov se Brazil sveo na samo deset dana, u kojima je ushit pretočen u tugu. U kampu naše reprezentacije prije prve naše utakmice obnovio je ozljedu gležnja, „otišao mu je cijeli zglob“. Morao se suočiti prebolnom činjenicom – prijevremenog povratka u Hrvatsku, u Rijeku.

BRAZIL OD USHITA DO TUGE – Ivan Močinić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije TATA EFREM, TETA VIVIANA I ALEN HORVAT „Tata Efrem, kojeg sam gledao samo kao veterana, a kažete mi da je bio odličan igrač „Orijenta“, suptilni tehničar, odveo me na prvi trening. Išao sam u Dječji vrtić „Topolino“, da teta mi je bila Viviana, kao, što kažete, i vašem unuku Maku. Poslije sam, naravno, išao u Osnovnu školu „Gelsi“ pa mi je treniranje na najbližem igralištu INA-e, bilo logično. Tamo su trenirali pioniri i juniori „Rijeke“. Moji prvi treneri bili su Škerjanc i Pučić, a poslije ih se više izmijenilo. Možda je najbolji bio Alen Horvat, da njega nije bilo ne bih nikada potpisao profesionalni ugovor s „Rijekom“. (Ivan Močinić)

Ovih mi je dana pričao: „Deset dana sam bio u kampu u Brazilu i onda se morao vratiti u Hrvatsku. Sudbina. Ništa od svjetskog prvenstva, ništa od Brazila, a sve je bilo tako lijepo. U tih deset dana tek sam se „ušaltao“ s iskusnim igračima , prihvatili se me stariji, najiskusniji igrači, najviše Srna i Olić, Ola je tako dobar čovjek, tako dobar. A onda sam morao nestati, otići… Nisam bio toliko samouvjeren da ću i zaigrati, ali da sam bio zdrav bio bih uz teren na klupi, jer su sjedile sve rezerve.  Nadao sam se da ću i tako „biti u igri“, pa imao sam samo dvadeset i jednu godinu. Žao mi je bilo, jako mi je žao bilo.

Lijep je bio kamp s bazenom. Jesam li se i ja skinuo do gola poput Lovrena? Naravno da nisam, ne bi mi to ni palo na pamet. A što se Lovrena tiče – imao je što pokazati, ha, ha, ha…

POKRADEN U SAO PAOLU

Nažalost, prvu utakmicu protiv Brazila promatrao sam s tribina. Sjećam se kad smo poveli protiv  Brazila, autogolom Marcela, poslije čega je Jelavić ni kriv ni dužan slavio, skočio sam u zrak na tribinama, iako me boljelo. Skočio bih da sam i u gipsu bio, koliko sam se veselio.

A Marcela, inače, izuzetno cijenim i volim kao igrača. Kako on lijevom nogom prima loptu to je velemajstorski, mekano, nikada nije u panici, nikada ne nabije loptu bez veze, suptilni je tehničar, dribler, sklon kombinatorici… Uopće, volim igru Brazila, to je pravi nogomet. Za mene su Brazilci jedni od favorita za naslov svjetskog prvaka u Rusiji.

Na tužnom, prijevremenom povratku bio sam  jedini Hrvat u avionu. Do Münchena sam morao presjedati u Sao Paolu. Pet sati sam bio u aerodromskoj zgradi i – ostao bez cijele prtljage. Baš su mi sve pokrali. Dok sam ja još čekao let moje su stvari već bile u nekoj faveli. Dresovi i trenirke koje sam mijenjao s nekim nogometašima, dio opreme koju mi je dao Šujo, suveniri… Sve, baš sve. Ništa nisam donio iz Brazila.“.

VELIČANSTVENI NIJEMCI

ĆAKULE BEZ RUČNE KOČNICE – Ivan Močinić i Mišo Cvijanović

Iako to nije usporedivo, i nogometaši domaćina su „teško ozlijeđeni“ na  SP 2014. U svojoj su zemlji nastup okončali najtežim mundialskim porazom u svojoj povijesti. Njemačka je Brazil u polufinalu pobijedila rezultatom – 7:1!!! Tome se prije utakmice nije nadao na najvatreniji njemački navijač, ni najhazardniji ovisnički kladioničar. A ipak se dogodilo… Brazil je danima patio i plakao.

Inače, u kvalifikacijama za SP 2014. Igrale su čak  203 reprezentacije. Svih osam bivših svjetskih prvaka – Argentina, Brazil, Engleska, Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska i Urugvaj – kvalificiralo se za Brazil 2014. Međutim, branitelji naslova Španjolci, zajedno s Englezima i Talijanima, ispali su već u natjecanju po skupinama. Urugvaj je eliminiran u osmini finala, a Francuska u četvrtfinalu. Brazil je, rekosmo,  katastrofalno poražen u polufinalu i završio je prvenstvo na četvrtom mjestu.

JUNIOR RIJEČKOG „RADNIKA“ I „KVARNERA“ NA SP 1954. U ŠVICARSKOJ
GROZNI KRAJ GUIDA GRATTONA
Guido Gratton (Monfalcone,1932. – Bagno a Ripoli, 1996.), nije rođen u Rijeci, ali je nogomet službeno počeo igrati u Rijeci, u »Radniku«, u kojem ga je trenirao legendarni Rodolfo-RudI Volk ( Rijeka 1906. – Nemi pored Rima 1983.) jedan od najubojitih strijelaca u povijesti »Rome« sa 103 gola u serie A od 1929. do 1933. Gino je ubrzo prešao u juniore »Kvarnera« i postao suigrač Eugena-Genija Ravnića, koji mi je o Guidu, poslije standardnom igraču »Parme«, »Vicenze«, »Coma«, slavne »Fiorentine« (od 1953. – 1960. – 193 utakmice i 28 golova), »Napolija«, »Lazija« i reprezentativcu Italije (1953-1959. – 11 utakmica i 3 gola), sudioniku Svjetskog prvenstva 1954. u Švicarskoj, ispričao: – Guido i ja bili smo dobri prijatelji. Njegov je otac poslije rata iz Monfalconea došao raditi u brodogradilište »3. maj«, kao i mnogi Talijani iz tog kraja. Guido je u juniorima igrao spojku, bio je snažan, jak, nabijen, ali i solidan tehničar, vrijedan, uporan. Imali smo odličnu momčad, ravnu prvoj momčadi, ako ne i bolju, a i jedne i druge trenirao je Franjo Glaser. Protiv koga god smo igrali, juniora i seniora iz ovog kraja, davali smo po 4–5 komada i pobjeđivali. I sada znam napamet standardnu jedanaestoricu: Ravnić, Lizzul, Ratko Mihovilović, Sinosich, Dovier, Claudio Giurini, Rihar (zvan »Lolo«), Gratton, Calderara, Gulesich i Banić. Nažalost, od te jedanaestorice poslije smo samo Ratko i ja postali standardni prvotimci, ovdje su ostali živjeti i Lizzul i Banić, a svi ostali otišli su u Italiju, gdje je jedini slavan igrač postao Grattonn… Iako je prije SP ’54 u Švicarskoj bio u top-formi, Guido Gratton ni jednom nije zaigrao. Za utjehu je s »Fiorentinom«, sjajno surađujući s napadačima Julinhom, Virgilijem i Montuorijem, slavio naslov prvaka Italije u sezoni ’55/’56. Godine 1957., pak, doživio je jedan od najbolnijih poraza u karijeri, u susretu na zagrebačkom Maksimiru: Jugoslavija–Italija 6:1! Briljirao je Miloš Milutinović, srebrni jubilarac (25 utakmica u reprezentaciji) i dvostruki strijelac; ostale golove za domaćina postigli su Zebec, Lipošinović, Rajkov i Vukas. Čast Italije (mahom igrača »Fiorentine«) spasio je Cervato iz jedanaesterca. Kuriozum je da je to prva nogometna utakmica koju je, eksperimentalno, prenosio TV Zagreb, utemeljen prethodne godine. Mladen Delić je utakmicu prenosio za Radio Zagreb, a ton je, Delićevo reportiranje, preuzimao TV Zagreb. Očevici te zagrebačke utakmice spominju da se i prije i poslije utakmice Guido Gratton zanimao ima li koga iz – Rijeke. Život je skončao na grozan način, u šezdeset i četvrtoj godini, u svom domu u mjestu Bagno a Ripoli. Ubili su ga provalnici. Više od sedam tisuća ljudi bilo je na posljednjem ispraćaju u bazilici Santa Croce u Firenci.

Osokoljeni odličnom igrom i veličanstvenom pobjedom nad Brazilcima u polufinalu, Nijemci nisu ni slutili koliko će im biti teško s Messijevim Argentincima u finalu.

Pobjedonosni pogodak postigao je rezervist Goetze (ušao u igru u ’88) – u 113′ produžetaka! Nijemci su tako po četvrti put postali svjetski prvaci, igrajući u Brazilu najljepši njemački nogomet u povijesti. Svaku čast zaslužili su: Neuer, Lahm, Boateng, Hummels, Hüwedes, Schweinsteiger, Kramer (Schuerrle), Müller, Kroos, Özil (Mertesacker), Klose (Götze).

Ali, ni efikasni Nijemci nisu iznjedrili prvog strijelca mundiala, bio je to Kolumbijac James Rodriguez sa šest pogodaka.

Momci izbornika Nike Kovača – razočarali su. U prvom susretu protiv domaćina čak su, autogolom Marcela, poveli 1:0, ali je Brazil na kraju slavio 3:1. Pogocima Mandžukića (2), Olića i Perišića u pobjedi protiv Kameruna (4:0) podgrijali su i sebi i nama nadu da će pobijediti i Meksiko i ući u sljedeći krug. Otrežnjenje je bilo bolno, Meksiko je Hrvatsku sigurno pobijedio (3:1) pa su se „kockasti“ morali mnogo prije kraja prvenstva vratiti kući.

MOČIN DEBI U RUSIJI

Zlosretni Ivan Močinić u A-reprezentaciji debitirat će dogodine. Drag mu je taj debi: “Bilo je to 2015. baš u Rusiji, u Rostovu na Donu, na prijateljskoj utakmici, u kojoj je igrao dio naših najboljih igrača, a

ostalo smo popunili mi mlađi. Lijepo da ljepše nije moglo. Isplatilo se poslije ozljede vraćati. Sve se posložilo… Podsjetimo se osnovnih činjenica s Močinog reprezentativnog debija.

RUSIJA-HRVATSKA 1:3

ROSTOV NA DONU, 17.studenog 2014.

Stadion Olimp 2 – 15,800 gledatelja;

Sudac: Clement Turpin (Francuska).

Strijelci: 1-0 Smolov (15), 1-1 N.Kalinić (57), 1-2 Brozović (60), 1-3 Mandžukić (82)

RUSIJA: Lodigin (od 46. Rebrov) – Šiškin, Semjenov, Vasin (od 88. Ignaševič), Kombarov (od 65.  Novoselcov) – Glušakov (od 70. Mamajev), Jusupov – Ionov (od 65. Ignjacev), Širokov, Čerišev (od 70. Dzjuba) – Smolov

HRVATSKA: I.Kalinić ( Vargić) – Srna (od 46. Vrsaljko), Lešković, Vida, Pivarić – Brozović, Badelj, Močinić, Perišić – N.Kalinić (od 75. Milović), Mandžukić (od 87. Kramarić)

RIJEKA MI DAJE SNAGE

Nažalost, Ivana Močinića i kao igrača bečkog „Rapida“, ozljede ne napuštaju: “Ne igram već godinu i pol dana. To me koljeno muči i muči. Nastojim psihološki ostati jak, uporan… Teško je biti sam u Beču pa još i ne igrati i trenirati. Lijep je Beč, Austrija je zaista uređena zemlja, zna se red. U klubu su me dobro primili, korektni su. Ali, nedostaju mi moji riječki prijatelji, moja Rijeka. Imam ja i u Beču prijatelja, ali to nije kao u Rijeci, često sam cijeli dan sam.

Svaki dolazak u Rijeku daje mi snage da ustrajem.  Najveći motiv nalazim u Rijeci. Kako sam doživio „Rijekino“ osvajanje titule prvaka? Dvojako. Bio sam i sretan i tužan. Sretan jer je to „Rijeka“ napokon dočekala, a zaslužila je, tužan jer više nisam bio „Rijekin“ igrač. Volio bih da sam i ja bio tu. Velika je to stvar i za klub i za igrače i za navijače.

Za deset dana vraćam se u Austriju, ali ću opet kod Peharca u Pulu. Kaže mi da oporavak mog koljenja ipak napreduje, ali da moram biti i strpljiv i uporan. Ma, mogu ja hodati, čak i trčati, ali ne mogu činiti nagle pokrete ulijevo ili udesno. Jednostavno me boli, bolje rečeno probada, a nogomet se bez mijenjanja smjerova ne može igrati.“.

Ivan Močinić je vrstan nogometaš, dobar, pristojan mladić, odan obitelji, prijateljima, nogometu. Prvotimac „Rijeke“ i „Rapida“, kratko i hrvatski A-reprezentativac, postao je isključivo darovitošću i radom, upornošću.

Nogometni ga život nije mazio, ozljede su ga zakočile, ali ga neće i zaustaviti. Ivan je kao rijetko tko zaslužio konačni oporavak i povratak nogometu.

NA REDU JE FILIP BRADARIĆ

… To su, eto, bile priče o Riječanima na svjetskim nogometnim prvenstvima. Hoće li Filip Bradarić zaigrati za Hrvatsku u Rusiji – vidjet ćemo. Bez obzira hoće li u tom trenutku biti još  igrač „Rijeke“ ili član nekog novog kluba (možda čak i ruskog, moskovskog) bit će nam drago. Filip  zaslužuje priliku, a ako je dobije – neće razočarati. Jer je i znalac i borac, odgovoran i savjestan igrač.

Ali, to je već neka nova priča, koje ćemo se spominjati i na sljedećem SP-u, 2022. U Sjevernoj Americi.

(KRAJ)

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (1) – RUDI DOBRIJEVIĆ NIJE VIDIO MONTEVIDEO

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (2) – ”DUCE“ NARUČIO TITULU – POZZO „ZABORAVIO“ FJUMANA

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (3) – RIJEČANIN GINO UKROTIO UDARCE SIR MATHEWSA

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (4) – LEGENDARNI GOL PERE RADAKOVIĆA

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (5) – ŠTRKLJA JE BIO MILJANOV PEDRO

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (6) – ŠUKER KRALJ BRONČANE HRVATSKE