MORSKI TRAMVAJ: RIJEČKI BERLINSKI ZID

Ophodnje karabinjera otklanjale su svaku mogućnost prebacivanja preko prepreke, mada nije jasno čemu bi to prebacivanje moglo služiti – sa zapadne strane granične linije ostalo je tako malo netalijana da želje za odlaskom na slavensku stranu uglavnom nije bilo, dok je istovrsna želja s istočne strane bivala dodatno otežana vodenim pojasom Mrtvog kanala koji se moralo preći da bi se došlo do zida što je dijelio dva svijeta, talijanski i hrvatski (tada jugoslavenski).

         Ima tomu već neko vrijeme, Berlinski zid planetarno je poznata činjenica. Ako je možda i postojao netko tko za nj čuo nije, u trenucima rušenja te nevjerojatne građevine koja je rascjepljivala Berlin na dva dijela, time i na dva svijeta, morao je potkraj osamdesetih čuti htio − ne htio. Informacija o njome potaknutim tektonskim promjenama trčala je eterom munjevito i daleko, a u slučajevima poput berlinskog riječ je tektonskim promjenama dvostrukim: prvoj u danima podizanja (1961.), drugoj u danima nestanka zida (1989.).

Za Berlinski zid znamo i mi Riječani, dakako. Zanimljivo, za građevinu iste vrste i iste namjene, koja je cijepala njihov grad na dva dijela, čineći to onoliko bolno koliko to umjetne granice uvijek čine, s gustom žičanom mrežom, pa i bodljikavom žicom navrh zida, te uz poglede mrgodnih osoba u uniformama, za koje nikad nisi siguran hoće li posegnuti za oružjem o ramenu, za tu građevinu znamo manje. Čuli smo za nju, i to je uglavnom to. Ponešto se o njoj prozborilo i izvan gradskih granica, mada ne mnogo, zapravo daleko manje nego što bi trebalo i oko čega bi nam bilo pametno da smo se potrudili. A potrudili se nismo ama baš nimalo. Riječki zid sintagma je koja ne postoji u uhu. Vrijeme je da se to konačno promijeni, koliko zbog podsjećanja na neugodne trenutke iz ovdašnje kolektivne povijesti (što uvijek ima smisla, osobe tankog pamćenja osuđene su na ponavljanje), toliko i zbog aktualnog građenja slike o Rijeci (što je pak pitanje gradske samosvijesti, kulturne i medijske). Zašto tomu ne dodati razloge koji se tiču dojmljivog turističkog potencijala priče o Riječkom zidu (kada već urbani turizam počinje s razlogom iznalaziti ozbiljnije mjesto u gradskom životu)?

Zid o kojemu nižem ove retke pojavio se u životima riječkih građana kada je Kraljevina Italija uspjela isposlovati – o razlozima i načinima na ovomu mjestu nećemo, podosta se već reklo na mjestima drugim – službeno priključivanje zapadnog dijela grada u svoje teritorijalne granice. Uvod u to bio je 27. siječnja 1924. Rimski sporazum, taj „pakt prijateljstva“ kojim je Kraljevina SHS, dakle jugoslavenska strana, priznala aneksiju Rijeke Italiji, čijom će prvom posljedicom biti ono o čemu piše sušački književnik Nikola Polić: „ Po Fiumari su već povučene bijele (talijanske) i crvene (naše) granice. Naš inžinir s bradom Tegethoffa marljivo vuče ‘kistom bez predrisa’ kao subekspert ove zlokobne crte. Priča se da će ovaj kist, koji je zapečatio sudbinu nezavisne Rijeke, biti poklonjen riječkom magistratu, gdje će, uz zlatno Mussolinijevo pero dostojno figurirati kao trofej, kao amanet i kao neokaljana i čista uspomena jednog sretno sklopljenog pakta.“ (u feljtonu Zabave, korijandoli i sve ostalo, Primorski novi list 23 veljače 1924.).

Mentalno pripremljeni Polićevim riječima, protegnite ovih dana korak duž zapadne obale Mrtvog kanala: na dva se mjesta još uvijek pruža oku zapis godine 1924., uklesan u rubnim kamenim blokovima. Podno je pješačkih stopala, njima ponešto izlizan, ali bez znakova ozbiljnijeg popuštanja u obavljanju zadaće što su mu je te godine namijenili momci u crnim košuljama. Doista važna godina: gradsko je područje na zapadnoj obali Mrtvog kanala postalo službenom sastavnicom Kraljevine Italije čim je talijanski parlament prihvatio „ pakt prijateljstva“, sve se našlo potvrđeno kraljevskim dekretom, a 22. veljače 1924. razmijenjene su i ratifikacije. No, papiri i potpisi su jedno, a stvarnost na terenu drugo. Prethodno on nikad nije bio Italija, otud osjećaj nesigurnosti nove vlasti na priključenom području, koja je dobiveni teritorij vidjela nekom vrstom isturene utvrde prema barbarskom slavenskom svijetu na svojim istočnim bokovima. Uslijedilo je kovanje planova o pretvaranju Rijeke u žestoko utvrđen grad, o čemu su uvjerljivo svjedočili silni kilometri vojnih komunikacija pod gradom i u kamen-živac ukopan lanac fortifikacija nad gradom. Zlavi, rifiutare! Gradsko središte nije moglo ostati po strani od takva čitanja vojno-sigurnosne situacije, što je točka rađanja graničnog zida na potezu od lukobrana glavnoga lučkog bazena prema Mrtvom kanalu i duž njega, do točke doticaja zida s Rječinom, gdje se nalazio granični prijelaz.

         Tko se u međuratnom razdoblju poželio prošetati zapadnom obalom Mrtvog kanala, onako kako to bez ikakvih upitnika činimo danas, uživajući u pogledu na ljuljkave barke i radoznalo mjerkajući riblja jata što se naguravaju uz obalne dotoke svježe vode, to mu nipošto ne bi bilo moguće. Između njega i Mrtvog kanala našao se uzdignut čvrst betonski zid, širok četrdesetak centimetara i visok otprilike metar i pol, u kojega su bili gusto pobodeni metalni stupovi koji su držali žičanu mrežu, na vrhu s bodljikavom žicom, što je davalo prepreku ukupne visine oko četiri metra. Ophodnje karabinjera otklanjale su svaku mogućnost prebacivanja preko prepreke, mada nije jasno čemu bi to prebacivanje moglo služiti – sa zapadne strane granične linije ostalo je tako malo netalijana da želje za odlaskom na slavensku stranu uglavnom nije bilo, dok je istovrsna želja s istočne strane bivala dodatno otežana vodenim pojasom Mrtvog kanala koji se moralo preći da bi se došlo do zida što je dijelio dva svijeta, talijanski i hrvatski (tada jugoslavenski). Mrtvi kanal je gotovo imao ulogu srednjovjekovnog opkopa, postajući u očima nepoželjnih prepreka više.

Posljednje pojedinosti granične crte definirane su 1926. godine, pa se ona zaključno protezala zapadnom obalom Mrtvog kanala do pješačkog mosta, a otud sredinom toka Rječine. Više nego zanimljivo bilo je rješenje granične linije na točki gdje se nalazila kapela sv. Ivana Nepomuka, na desnoj obali Kanala. Granica je tekla kroz tu malu građevinu, pa su – nevjerojatno, ali istinito – dvije trećine kapele i prozor bili na talijanskoj, a jedna trećina i ulaz na jugoslavenskoj strani granice. Za komunikaciju između dviju gradskih obala moralo se koristiti prijelaz na pješačkom mostu preko Rječine, ispred hotela Kontinental, gdje su se ispriječile graničarske stražarnice i carinska zgrada. Grad je bio neumoljivo raspolućen na dva dijela, komunikacija tih dvaju dijelova bila je strogo dozirana i uvijek se mogla prekinuti. Bio je to riječki Berlinski zid mnogo prije svoga poznatijega njemačkog pobratima.

Dokad je Riječki zid obavljao svoju tužnu i ružnu zadaću? Dok nije srušen. Dogodilo se to u poraću, što znači da mu nisu naudila niti brojna žestoka saveznička bombardiranja grada potkraj rata, niti njemačke mine koje su razdrle utrobu luke, niti napadi Titovih partizanskih jedinica u oslobodilačkom naletu. Žilav objekt dočekao je potpuno neokrnjen početak ozbiljnijih zahvata u obnovi sušačke luke, za koju je cijelu godinu po prestanku ratnih sukoba vrijedio istovjetan opis: 90 posto njezine operativne obale stajalo je uništeno, gatovi su nijemo šutjeli razoreni minama, isto je bilo s lukobranom, a jedino se Supilova obala mogla pohvaliti kako je ostala donekle pošteđena, omogućujući ponovna pristajanja brodova velike tonaže. Veći obnoviteljski radovi organizirani su u sušačkoj luci počevši od svibnja 1946., što je već toga i sljedećeg mjeseca uključilo rušenje graničnog zida uz Mrtvi kanal. Na snimkama svečanog otvorenja pješačkog trga i mosta kojim su se riječka i sušačka strana grada 20. listopada 1946.  konačno našle spojene u jedno, trga i mosta što su simbolički moćno i vizualno efektno negirali postojanje granične crte između dva dijela današnje Rijeke, graničnog zida više nema ni u tragovima. Reklo bi se, ništa logičnije od toga: ako ga je ikad imao, zid je nestankom graničnog prijelaza izgubio ama baš svaki smisao. Uskoro će na liniji kojom se prestao protezati biti zasađen drvored…

Zid je, doduše, još neko vrijeme nastavio pružati otpor neminovnom na susjednom dijelu grada, na potezu od korijena riječkog lukobrana do Mrtvog kanala, što je bilo otprilike 50 posto njegove ukupne dužine. Tu se pružao oku  ponešto različit u odnosu na iščezli dio uz Mrtvi kanal, što valja primiti kao podatak kako mu je betonski dio bio visok oko dva i pol metra, a žičanog dodatka povrh toga nije imao. Istovjetno je prethodno izgledao kratak dio zida od Mrtvog kanala do graničnog prijelaza na mostu pred hotelom Kontinental, čiji su posljednji tragovi nestali za vrijeme izgradnje pješačkog trga i novog mosta. S jednim od posljednjih dijelova graničnog zida, onog od riječkog lukobrana (tada već Lukobrana Petra Drapšina) do Mrtvog kanala, grad oprostio početkom travnja 1947., nimalo za njim ne roneći suze. Radeći na obnovi luke, taj su, ne baš malen dio objekta srušili radnici Građevnog poduzeća Rijeka-Sušak. Znamo i imena ponekih zaposlenika Građevnog poduzeća koji su radili na uklanjanju posljednje dionice zida, što je čin ispisivanja važne stranice ovdašnje povijesti, pa zaslužuju biti zabilježeni. Rušenjem zida i planiranjem terena, ma što to drugo značilo, rukovodio je zidarski majstor Vjekoslav Strani (pomoćnik poslovođe), a ostale radove vodio je Božo Pilepić (poslovođa), uz pomoć zidara Stjepana Jurišića. Posebnim elanom se na mjestu rušenju zida istaknula radnica Lucija Perušić, iskrcavajući s još jednom radnicom potreban materijal iz kamiona.

Gdje li je završila betonska građa nastala rušenjem tih posljednjih metara zida, pa i onih prije? Je li možda ugrađena u operativnu obalu sušačke i riječke luke? Lako moguće. Pa ipak, premda zid nije bio građen od opeka, ili barem ne u cijelosti, dopuštam si metaforički kazati kako njegovih opeka danas možda gotovo da više nema, ali nas ništa ne sprečava da se prema njima, sa stajališta kulturne, medijske i turističke industrije, ponašamo kao da postoje. Štoviše, s tog se stajališta njihov broj, težina i ugrađena metraža čine u gradskoj priči neiscrpnim. Zašto ne početi od turistički uobličene pano-informacije o Riječkom zidu (da, nazovimo ga tako) upravo na mjestu gdje se on u zlo doba protezao uz Mrtvi kanal? Jučer, kada ga je bilo, pravio nam je štetu – danas, kada ga nema, neka nam bude koristan.

Turistima će zasigurno biti zanimljivo i to što im malen dio zida još uvijek možemo pokazati, možda kao ostatak ostataka, ali ipak… Čitatelj ovoga teksta uvjerit će se u to na samom ušću Mrvog kanala, na uglu gdje posluje današnja konoba Na kantunu. Desetak ili nešto više metara visinom okljaštrenog graničnog zida još je uvijek tu, sada kao granica između ulice i lučkog tertitorija.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }