RT DOBRE NADE : BISERNI DUH DOBROTE KREŠE GOLIKA

Prije točno pedeset godina Krešo Golik“ režirao je film „Imam dvije mame i dva tate“, koji je tog ljeta, na Petnaestom filmskom festivalu u Puli bio među najzapaženijim filmovima. Film „Imam dvije mame i dva tate“ 1999. će godine u odabiru 44 kritičara biti jedanaesti od dvadeset najboljih hrvatskih filmova uopće“, a sljedeći Golikov, poslije kultni , film „Tko pjeva zlo ne misli“ bit će proglašen najboljim hrvatskim filmom svih vremena. Pedeseti rođendan Golikovih dvostrukih roditelja kao da je prošao nekako šutke. Zato vam ovog puta pričam o filmu „Imam dvije mame i dva tate“, o Kreši Goliku i njegovim glumcima. Krešo Golik rođen je 1920.godine u Fužinama, a u dobra je  spominjanja otišao 1996. u Zagrebu. Počiva na Mirogoju, ali i dalje živi u filmovima „Tko pjeva zlo ne misli“, „Imam dvije mame i dva tate“, u TV-seriji „Gruntovčani“, u svakom sjajnom dokumentarnom i kratkom filmu, u svim filmovima drugih redatelja, kojima je pomagao znanjem i dobrotom, poštenjem prema redatelju, kamermanu, glumcima i filmu, udahnjujući svakom filmu svoju dobru dušu. Živi i u svima nama, jer je u svakom njegovom filmu i onaj biserni duh dobrote namijenjen samo nama, gledateljima.

JEDANAESTI OD DVADESET NAJBOLJIH HRVATSKIH FILMOVA SVIH VREMENA – “Imam 2 mame i 2 tate” na reklamnom plakatu

Prije točno pedeset godina Krešo Golik“, (koscenarist uz Mirjam Tušek), režirao je film „Imam dvije mame i dva tate“, koji je tog ljeta, na Petnaestom filmskom festivalu u Puli bio među najzapaženijim filmovima. Filmu je pripala Srebrna arena, Mia Oremović zavrijedila je Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu („za duboko proživljeno ostvarenje žene i majke“), a snimatelju Ivici Rajkoviću pripala je nagrada za „kvalitetan i inventivan rad kamerom“. Film „Imam dvije mame i dva tate“ 1999. će godine u odabiru 44 kritičara biti jedanaesti od dvadeset najboljih hrvatskih filmova uopće“, a sljedeći Golikov, poslije kultni , film „Tko pjeva zlo ne misli“ bit će proglašen najboljim hrvatskim filmom svih vremena. „Imam dvije mame i dva tate“ posljednji je rođendan slavio kada mu je bilo četrdeset godina. Ovaj pedeseti kao da je prošao nekako šutke. Danas ću vam zato pričati o filmu „Imam dvije mame i dva tate“, o Kreši Goliku i njegovim glumcima, ljudima koji su snagom svojih talenata i znanja, ali i ljepotom druženja i igranja, iznjedrili nezaboravne naše filmove.

FUŽINE NAŠIH DJETINJSTAVA

LUGAROV SIN S STRUČKOM CVIJEĆA – Krešo Golik u danima fužinarskog djetinjstva

S Krešom Golikom, po mnogim stručnjacima najboljim hrvatskim filmskim redateljem svih vremena, a kojega, nažalost, nisam nikada upoznao niti uživo vidio, vežu me dva , njemu i meni, tako divna zajedništva – djetinjstvo u Fužinama i ljubav prema filmu. Razdvajalo nas je dvadeset i četiri godine razlike u rođenju, Krešo Golik bio je dvije godine stariji od mog oca i četiri od moje majke.

Kada smo se iz Osijeka 1950.godine, slijedeći očev službeni premještaj, Golik je snimio svoj prvi igrani film „Plavi 9“, prvi naš poslijeratni film o sportu, nogometu naravno, pitku komediju s ponešto naivnosti i zericu propagandnog osuđivanja profesionalizma u našem sportu. Taj ću film prvi put gledati kao mali pučkoškolac u crikveničkom Kinu „Jadran“. Upamtio sam da su dvojicu centarforova iliti vođa navale, kako se onda govorilo, igrala braća Nalis. Iskusni glumac Antun-Tonči igrao je negativca Fabrisa, sebeljubivog, nadmenog i uobraženog standardnog centarfora, željnog novca, automobila i profesionalne karijere.

JUNAK DVAJU NAJSLAVNIJIH GOLIKOVIH FILMOVA – Relja Bašić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
KREŠO JE IMAO SEDMO ČULO
Velikog, istinskoga gospodina našega teatra i filma Relje Bašića spominjem se najprije kao negativca u Bauerovom filmu »Milijuni na otoku«, nama, klincima onoga poraća tako čudesno pustolovnom. U »Rondu«, nenadmašnom urbanom, decentnom, komornom Berkovićevom filmu, kao novopečeni studoš zagrebački, junoški iskreno mrzio sam hladnog preljubnika Stevu Žigona, ne prihvaćajući srcem finu unutarnju nadmoć kojom je prevareni muž, Relja, nadrastao sve nemilosti oko sebe i u sebi. U Golikovom „Imam 2 mame i 2 tate“ nisam osuđivao tatu Relju, koji je zaljubivši se u osjetno mlađu ostavio suprugu i dva sina, a u također Golikovom, kultnom »Tko pjeva zlo ne misli« već sam navijao za preljubnika Relju, alias gospona Fulira, iako mi je gospon Šafranek, alias Franjo Majetić, bio jedan od najdražih likova našega filma. Godinama sam uranjao u divni svijet Reljinih teatarskih uloga Teatra u gostima, u gostima u mojoj, ali i Reljinoj Rijeci, u kojoj je Relja pohađao i završio Pomorski tehnikum, bio honorarac u sportskoj rubrici „Novog lista“ i igrao košarku („Dve godine sam u ligi igrao košarku u »Kvarneru«, vjerojatno kao jedan od najlošijih u momčadi, ali najveći zabavljač, bio sam fulirant športski u ekipi, ali su me ljudi jako volili, uvijek se tih dana rado sjećam.“). Tih je godina Relja postao i odanikom riječkog teatra , u kojem su, makar došavši po kazni – zbog igranja za okupacije, briljirali Marija Crnobori, Viktor Starčić i drugi, a režirao Marko Fotez. Došao je i u kontakt s Anđelkom Štimcem, koji je vodio glumačku školu, na neki način ušao u svijet glume. U svim Reljinim predstavama u Rijeci, odigranim u njegovim moćnim glumačkim godinama (»Nisam ja Rappaport«, »Ljubavna pisma«, »Art«…), doživio sam one blagoslovljene trenutke zbog kojih volim teatar, trenutke u kojima povjerujem da je sve preda mnom zbilja, a ne tek draga čarolija. I u teatru i na filmu Relja je uspijevao u onome u čemu uspijevaju samo najveći, predavao se bespogovorno liku, ali
uvijek ostajao svoj. Upoznali smo se u našim iskusničkim godinama, napravili dva velika intervjua, očas spustili ručne kočnice, pričajući jedan drugome i priče, koje su ostale među nama. Prijateljevali smo na neki način, iako smo se nekada samo slučajno sreli i popili kavu u „Charlieu“ ili poslije neke premijere u Rijeci, čuli se ponekad telefonom, pripovijedali o njegovoj memoarskoj, sasvim nepretencioznoj knjizi… A onda je Relja prije godinu i po’ zauvijek otišao putem dobrih spominjanja.
Jednom uz kavicu, pričajući s poštovanjem i ljubavlju o redatelju Kreši Goliku, Relja mi je rekao i ovo: “Snimio sam više od stodvanaest filmova, najviše vanjskih, što koprodukcija, što pravih, i četrdesetak domaćih, a kad bi me netko usred noći probudio i pitao čega se sjećaš i što ti je bio lepi posal onda su to u prvom redu film »Rondo«, za koji sam 1966. godine dobio Zlatnu arenu, i »Tko pjeva zlo ne misli«, koji je po svim anketama prvi i najbolji hrvatski film. Prošo sam cijeli svijet, bio dvaput u Australiji, sedamnaest puta u Americi i tako dalje, i nisam bio ni u jednoj hrvatskoj kući koja nije imala kazetu filma »Tko pjeva zlo ne misli«. Za to nisam dobio ni dinara, ni kune, osim onog prvog honorara, iako je to najgledaniji, najprodavaniji i distribuiraniji naš film. Ali, to su bila ona vremena u kojima umjetnost nije nosila novac nego eventualno slavu. Sa Krešom Golikom sam radio četiri–pet puta, što filmova što televizijskih stvari, on je bio sjajan čovjek, bio je i asistent Zvonimiru Berkoviću u »Rondu«, bio je čovjek s izuzetno razvijenim osjećajem za odabir, režiser koji je najviše želio saslušati glumca, što glumac misli o toj sceni, a od svih varijanti znao je izabrati najbolju, imao je neko sedmo čulo.
S Krešom je uvijek bila krasna suradnja. Film smo stvarali na probama, doma razmišljali, dolazili s prijedlozima, to je bio kolektivni posao, u kojem je sjajnu ulogu skretničara imao Krešo Golik. Da, da, to je bila radost igranja…“ „


SAMOZATAJNI VELIKAN HRVATSKE FILMSKE REŽIJE – Fužinarac Krešo Golik

Mlađi Jugoslav igrao je poštenog i vrijednog brodogradilišnog radnika Zdravka, koji na trening dolazi pravo iz škvera, a na kraju, zaigravši umjesto ucjenjivačkog, uobraženog Fabrisa – odlučujućim pogotkom riješi ključnu utakmicu. Zdravkovu djevojku, trudbenicu i darovitu plivačicu Nenu, igrala je Irena Kolesar, tada još uvijek zvana i znana kao Slavica, po naslovnoj ulozi u istoimenom prvom našem poslijeratnom filmu. A propos, s Irenom Kolesar , kao tek darovitom i slućenom glumicom, moj je otac bio u istoj kazališnoj družini Trinaeste proleterske brigade „Rade Končar“. Krhku, nježnu tijelom i treperavom dušom, Irenu Kolesar upoznao sam u ranim sedamdesetim i intervjuirao zajedno s njenim partnerom iz „Slavice“, Marijanom Lovrićem (u filmu njenim dečkom Marinom), koji je tada bio na čelu drame riječkog teatra. I o ratnom smo Žumberku pričali.

STOJAN OSOJNAK GOLIKOV „GLUMAC“

VELIKAN RIJEČKOG NOGOMETA IGRAO U GOLIKOVOM FILMU – Stojan Osojnak u filmu “Plavi 9″(1950.) igrao je na terenu, a izvan igre centarfora je glumio Jugoslav Nalis

Kao dječak, naravno, nisam znao da su neki enterijeri „Plavog 9“ snimani i u brodogradilištu „3.maj“, koje je baš nekako tada izgradilo naš prvi poslijeratni teretni brod „Zagreb“ (koji je i dio rata bio na navozu). Nisam znao da je Jugoslava Nalisa na nogometnom igralištu, u dresu, dublirao jedan od najvećih riječkih nogometaša svih vremena Stojan Osojnak, maestralni tehničar, dribler i strijelac.

Na „špici“ filma „Plavi 9“ možete pročitati, među ostalima, i – S.OSOJNAK, s kojim sam bio dobar pola stoljeća. Inače, tada je slavni naš „plavi 9“ bio centarfor „Dinama“ Franjo Woelfl, u mladosti zvan Mariška, a poslije i Mara, malo sporaš, ali veleznalac širokog repertoara najčešće neobranjivih udaraca. A propos, Woelfl je igrao i postizavao golove za reprezentacije čak triju država – Kraljevine Jugoslavije, NDH i Titove Jugoslavije, za koju je osvojio olimpijsko srebro u Londonu 1948. Godine 1953. Woelf će prestati igrati, a u „Dinamu“ će ga zamijeniti – Stojan Osojnak! I to tako da će postati miljenik Zagrepčana, a zauvijek upamćen kao strijelac pobjedonosnog gola, protiv „Crvene zvezde“ , 1954., za drugi „Dinamov“ naslov prvaka Jugoslavije.

U mojim kratkim fužinarskim danima ranog priješkolskog djetinjstva nogomet , koji je Golik volio i rekreativno igrao i u redateljskim godinama – i nisam igra. Ali s ljubavlju se spominjem tog fužinarskog djetinjstva, kakvo je nekada provodio i lugarski sin Krešo.

U FILMU BEZ BRKOVA – Fabijan Šovagović u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije, nacrtanoj ispred Guvernerove palače u Rijeci

Pamtim lijepa ljeta, branje gljiva i borovnica, studene i duge, ali čarobne bijele zime, u kojima sam u nekim jutrima naučio poznavati tragove ptica, pasa, mačaka, ali i lisica , čak i one koji su došli glave mom omiljenom i neprežaljenom pijetlu, od kojega je na snijegu ostalo samo nekoliko sjajnih pera.

TRINAEST „KAŽNJENIČKIH“ GODINA

Od najranijeg djetinjstva volio sam kino i film, a još kao gimnazijalac , sve više gledajući  filmove, sve više sam i čitao o filmu. Tako sam doznao da je poslije „Plavog 9“(1950.) i osebujnog, za ono vrijeme čak na neki način avangardnog, minucioznog filma „Djevojka i hrast“(1955.) – Krešo Golik pao u političku nemilost. Netko mu je kao veliki krimen pronašao tekst, koji je za drugog svjetskog rata objavio u ustaškoj „Spremnosti“. Napis mladog Golika imao je naslov „Ustaša se živ ne predaje“, a u tom je tonu, naravno, bio i tekst. Zašto se netko toga sjetio baš ili tek te 1955.godine?

Za kaznu Krešo Golik čak trinaest godina nije smio , službeno ili neslužbeno, biti redatelj igranog filma, ali od filma, srećom po sve nas, nikada nije odustao. Režirao je i snimao kratkometražne i ine filmove, a kao pomoćnik redatelja ( a i scenarist ili koscenarist) u tim godinama surađivao s vrhunskim hrvatskim i drugim jugoslavenskim redateljima – korist je bila višestrana. Profitirali su  redatelji: France Štiglic („Deveti krug“), Fedor Vidas („Martin u oblacima“), Branko Bauer („Prekobrojna“, „Doći i ostati“, „Nikoletina Bursać“ i „Četvrti suputnik“), Obrad Gluščević („Lito vilovito“), Soja Jovanović („Orlovi rano lete“), Zvonimir Berković („Rondo“) i Antun Vrdoljak (Kad čuješ zvona“, „Ljubav i poneka psovka“). Profitirali su glumci radeći s velikim znalcem i dobrim čovjekom, a, ma kako to zvučalo čudno, profitirao je i Golik – radeći, uz druge redatelje pekući i dalje zanat, usavršavajući se. A najviše su profitirali – gledatelji. Među njima i ja. Sve više sam i cijenio i poštivao Krešu Golika i njegove filmove. I one u kojima je bio redatelj i one u kojima je bio pomoćnik redateljev i one u kojima je bio scenarist. Svi Golikovi filmovi imaju dušu. I , ponovit ću to uvijek, ne mogu prežaliti što tog samozatajnog, a velikog čovjeka našeg filma nisam nikada upoznao, intervjuirao, vidio uživo.

GLEDATELJI I KRITIKA

Vratimo se, međutim, filmu „Imam 2 mame i 2 tate“. Film je više prigrlila publika nego kritika, a malo ga je, ironije li sudbine, skrajnulo sljedeće Golikovo djelo, remek-djelo – „Tko pjeva zlo ne misli“. Da se nisu pojavili gospon Fulir i gospon Šafranek i ostali, film „Imam dvije mame i dva tate“ bio bi još cjenjeniji. Siže filma vjerojatno znate. Priča prati bivše supružnike u novim brakovima. On(Relja Bašić) oženio se lijepom, mladom, atraktivnom ženom (Verom Čukić), a ona (Mia Oremović) se udala za starijega glazbenika (Fabijana Šovagovića).

O ČETRDESETOM ROĐENDANU FILMA “IMAM DVIJE MAME I DVA TATE” – Mia Oremović i Igor Galo u Puli

Dvojicu sinova (Igora Gala i Davora Radolfija) su podijelili. Naizgled je sve u redu, ali ipak nije sve tako. Djeca se ne razvijaju kako bi roditelji željeli, osobito stariji sin s kojim se otac neprekidno sukobljava. Bivši se supružnici sastaju nadajući se da bi dogovorom mogli riješiti probleme odgoja. Ni jedno ni drugo u novom braku nije našlo ono što im je nedostajalo u starome, ali ni natrag se ne može.

Ali, život teče…Jedna od kritika svela se na ovo: “Mozaičke strukture, film prikazuje svakodnevice dviju obitelji – osobito sukobe – kojih su djeca, a osobito Đuro, izravni svjedoci, o čemu svjedoče i njegovi monolozi u kadru. Sukobi se pojavljuju na dvjema razinama: unutar samih obitelji i između obitelji. Ovaj posljednji utemeljen je na dvama kontrastnim tipovima načina života svake od njih: bogatstvo-siromaštvo, intelektualizam-primitivizam, materijalno–duhovno, što se u krajnjoj konzekvenci manifestira sukobom u odgoju i odnosu prema djeci. Usporedno prateći njihove obiteljske živote – u svemu gotovo oprečnih životnih stavova, te ritmički izmjenjujući dramske i komične elemente, Golik stvara slojevitu sliku svojevrsne dvostrukosti obiteljskog života unutar koje je svaki lik diskretno, ali precizno profiliran, ali u kojoj je ipak dominantna promatračka, ili, barem osvjedočavajuća pozicija djeteta ne samo kao promatrača, već i kao žrtve odnosa odraslih.”.

NUŠIĆEV RAKA I TETA ZLAT

ZAUVIJEK ZAHVALAN PLEMENITOM UČITELJU – Zrinko Ogresta u karikaturi u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
DOBAR FILM JE OGLEDALO DUŠE
Profesor Krešo Golik klonio se velikih riječi. Kada su upućivane njemu – njega nije bilo, kada su upućivane drugima činilo se kako se srami umjesto njih. Manje znači više – njegov je duhovni i stvaralački credo, misao koju je često izgovarao. Manje znači više i neizgovorena riječ je – zlato, učio nas je profesor Golik. Manje znači više je – obveza.
ČEMU NAS JE UČIO
(bilješke tijekom studija 1977-1982.)
Golik:
*Duhovna hrana ne mogu vam biti – filmovi. Kamera je pribor za jelo, a hrana je – život. Snimajte filmove nadahnute životom, a ne drugim filmovima.
*Ne jurite u igrani film. Ni alpinisti ne osvajaju Himalaju u hipu. Nema redatelja ako se ne peče zanat asistirajući drugima, snimajući dokumentarce i kratke filmove.
*Film može biti dobar samo ako je ogledalo vaše duše , kakva god ona bila.
*Biti profesionalan ne znači samo znati snimiti film. To znači i završiti ga na vrijeme.
*Ako ti dvije različite osobe dadu istu primjedbu na scenarij, znaj da je greška u scenariju, a ne u tim osobama.
*Čuvaj se mode i neukusa.
*Režija je – izbor.
*Ne razumijem do kraja tvoj scenarij, ali ga osjećam. Snimaj.
*Puno je filmskih putova i stilova. Ali samo je jedan – moral.
( Redatelj Zrinko Ogresta o svom učitelju, u knjizi GOLIK Petra Krelje

STRANICA IZ KNJIGE SNIMANJA FILMA “IMAM DVIJE MAME I DVA TATE” – Krešo Golik znalački je vodio igru

Nemam ništa protiv ove kritike, ali u njoj nema pohvale maestralnosti Kreše Golika da sve te situacije filmski ispriča na tako ljudski, prirodan način, vodeći iskusnike hrvatske glumce, ali i dvojicu dječaka i jednog zapravo debitanta, kojem su zapravo još u tim brucoškim danima neki u novinama tepali da je naš Alain Delon ili James Dean, buntovnik bez razloga. Jednog dalekog dragog poželio sam napraviti intervju s već odavna poznatim i priznatim glumcem Igorom Galom, iako se nikada prije toga nismo ni čuli ni vidjeli i – odmah je pristao.

Rekao sam da mogu doći k njemu u Pulu, a on je predložio da se nađemo na pola puta, u staroj dobroj oštariji u Cerovlju. Sprijateljili su nas u trenu iskrenost, otvorenost, svjetonazor čovjekoljublja i kozmopolitizma i naćakulali se mnogo, mnogo više nego što smo predviđali. Igor Galo, sin istarskog talijanskog vojnika, koji je u ratu prešao partizanima, zauvijek je od oca i majke, djevojački istarske Božić, naučio da ljude ni po čemu ne treba dijeliti osim po njihovo dobroti ili zločestoći. Po dobroti je pamtio i pamti i Krešu Golika:

— Ja sam vrlo rano počeo glumiti, u drugom razredu gimnazije u Kninu – pričao mi je Igor Galo. Kninska je gimnazija obilježavala pedeset godina postojanja i netko je predložio da se napravi Nušićeva »Gospođa ministarka«, mene je dopala uloga Rake i to je bio moj prvi susret s teatrom. To je bilo vrlo ozbiljno postavljeno, režirano i kostimirano, publika je bila oduševljena, dosta dugo su me ljudi pamtili, to me zarazilo. Kad smo se preselili u Pulu priključio se eksperimentalnoj omladinskoj sceni, koja je imala dugu tradiciju, amaterizam je u Puli bio dosta razvijen, što mi, nažalost, sada nemamo, a u tom je amaterizmu bio raspon od djece do penzionera.

Vodila nas je kazališna glumica u penziji Zlata Beroš, zvali smo je teta Zlata. Ta je omladinska scena bila avangardna i uspjehe u to doba imala na nivou Hrvatske i Jugoslavije. Igrali smo sve, od Držića do – zabranjenih predstava poput »Hodanja prugom«, bila je anti nečega. Bili smo konfliktni, očito nismo u svemu bili po guštu sredini i politici, ali je ukupno klima bila vrlo pozitivna, pomažuća.

JEDNOG DRAGOG DANA U CEROVLJU – Karikatura, portretirani i portretist u dragoj oštariji u Cerovlju- Igor Galo i Mišo Cvijanović-Cvijo

Na zadnjem festivalu jugoslavenskih amaterskih scena na Hvaru mi smo bili kao najbolji iz Hrvatske, a Beograđani su s »Bubom u uhu«, u kojoj je igrao Dragan Nikolić, onda već treća godina beogradske akademije, osvojili prvo mjesto, po načinu rada bili au zapravo već profesionalci. Dragan i ja smo se, naravno, poslije sretali kao profesionalci…

KAKO LJUBITI VERU ČUKIĆ?

Čak ni tada nisam mislio da ću biti glumac i živjeti od glume, i dalje sam mislio da je to zabava, zezanje da divno provedeš mladost, da treba nešto ozbiljno završiti. Upisao sam u Zagrebu šumarstvo, ali sam radi džeparca statirao u nekim filmskim koprodukcijama, čak i u nedavno repriziranom filmu »Tri sata za ljubav« Fadila Hadžića. Tamo me uočio Drago Bahun, pomoćnik režisera Kreše Golika, koji me pozvao na audiciju za film »Imam 2 tate i 2 mame«. ( Već sljedeće godine u Hadžićevim »Divljim anđelima« igrao sam glavnu ulogu.).

SVI U JEDNOM KADRU – Dvije sudbinski isprepletene obitelji
VJEKOSLAV REŠAK JE MIRJAM TUŠEK
Scenarij za film „Imam dvije mame i dva tate“ nastao je na temelju istoimenog romana književnice Mirjam Tušek (Split 1920-Zagreb 2005.), koji je 1968.godine izdala riječka izdavačka kuća „Otokar Keršovani“. Scenarij su zajednički napisali književnica Mirjam Tušek i redatelj Krešo Golik. Rođena Splićanka diplomirala je na Filozofskom fakultetu, a živjela i pisala u Splitu i Zagrebu, javivši se u književnosti najprije pseudonimom – Vjekoslav Rešak. Pisala je romane, pripovijetke i drame, a objavila je sljedeća djela: Mati, 1954.; Djevojčice, 1959.; Ruke pod glavom 1961.; Imam dvije mame i dva tate , 1969.; Ništa nije kako jest , 1968.; Posljednje dijete , 1957.–1971.; Igra , 1970.; Zdravstvena stanica , 1982.; Židovka , 1991.; Levi , 1996.
Svojevrstan je kuriozum da je pisac i redatelj (uz ostalo i kultnog filma “Rondo” 1966.) Zvonimir Berković posredno utjecao na dio karijere svoga prijatelja Kreše Golika. Mirjam Tušek je, naime, ekranizaciju romana “Imam dvije mame i dva tate“ (1968.) , potpisanog pseudonimom Vjekoslav Rešak, najprije ponudila baš Zvonimiru Berkoviću , koji ju je nagovorio da odustane od pseudonima, ali i – odbio režirati film. Njegove su, naime, osobne obiteljske prilike tada sličile sižeu romana Mirjam Tušek. Pojavio se Krešo Golik, napravio klasik i uskrsnuo redateljsku karijeru, koja je zbog politike ili politikantstva bila “u stanju mirovanja”. Zvonimir Berković je dvije godine poslije trebao režirati i film “Tko pjeva zlo ne misli“ , ali je opet odbio projekt. Naime, “Dnevnik malog Perice“ Vjekoslava Majera – po kojem je nastao najpopularniji hrvatski film svih vremena – bio je neskrivena inspiracija za Berkovićev kratkometražni film “Moj stan“, koji je 1963. nagrađen u Cannesu. Berkoviću se činilo pretjeranim da se još jednom prihvati Majera , a Krešo Golik je iznjedrio čudesni film, koji je će naknadno i od stručnjaka biti proglašen najboljim hrvatskim filmom svih vremena. Zvonimir Berković je, pak, i u razgovorima u intimnom krugu i u intervjuima isticao da se zbog svoje odluke nikada kajao.

Po mom iskustvu Krešo Golik je jedan od rijetkih redatelja koji je fenomenalno poznavao glumca, osjećao njegov senzibilitet, što najbolje od glumca može dobiti i imao jako dobar nos za pronalaženje budućih glumaca, ne mene, naravno, nego, recimo, Milenu Dravić u »Prekobrojnoj«. Branko Bauer je režirao, a Golik bio pomoćnik. Krešo Golik tada još nije bio podoban jer je imao, kao, negativno endehazijsko iskustvo, iako je on tada bio gimnazijalac i objavljivao neke literarne tekstove. Dugo je ispaštao, u pedesetim je snimio »Djevojku i hrast«, avangardni film, potpuno na tragu novog evropskog vala, i zbog toga opet srozan, da bi tek 1968. Opet dobio prvi samostalni film. Da nisam slučajno došao u njegovu varijantu teško da bi od te moje prve uloge ikada bilo nešto. Naravno, za mene su svi u tom filmu bili face, ali nisam imao kompleksa, sve je to za mene bila čarolija pa sam više bio okupiran Verom Čukić nego Reljom Bašićem ili Fabijanom Šovagovićem.

Vera me toliko impresionirala da dobro da nisam – zakovrnuo, s njom sam se morao ljubiti, ha, ha, ha. Šalim se, naravno. E, tu je redatelj nezamjenljiv,  da zna u kakvom ste položaju, da te omekša, pomogne ti da to najlakše savladaš. Redatelj nije čovjek velikih gesta, redatelj je onaj koji razumije ljude, zna ih usmjeravati, voditi. Krešo je bio taj.

GOLIK JE FILMU DAVAO SVOJU DIMENZIJU

SJAJNI SNIMATELJ GOLIKOVIH KULTNIH FILMOVA – Ivica Rajković

Gdje god je Golik bio pomoćnik, pomogao redateljima, nastao je cijeli niz odličnih filmova, Bauerovih, drugih redatelja, Vrdoljakovih. Svi su ti filmovi bili izuzetno dobri u bilo kom profesionalnom, zanatskom smislu, čisti, glumački fenomenalno odigrani, pitkih priča. A kada se Krešo izvukao i Vrdoljak počeo sam raditi sve se to na neki način u mnogim filmovima izgubilo. Bilo u kojoj ulozi da je bio Golik je davao neku svoju dimenziju filmu.

Odigrao sam sedamdesetak uloga, najviše na filmu, a nešto i na televiziji. Naravno, ima mojih filmova koje jako volim, ali je sigurno da je prvi uvijek bitan, on je bio prijelomnica, prvi dodir s filmom u profesionalnom smislu. Ali on je bio i jedna od posljednjih mojih iluzija – to je još bila igra, bio sam još dječak, igrao sam se. Drugo su situacije u kojima je film nudio igru. Sada film nije igra, nitko se više ne raduje i ne igra, svi obavljaju neke zadatke, odrađuju. To je kao nogomet, dok je igra svi se raduju, i oni na terenu i oni koji gledaju, čim je zadatak – nitko se ne raduje. Zato na filmu i nemamo Ronaldinha, takvi su ljudi lepršavi, njih se ne može kontrolirati, ali oni čine ono radi čega se ide na stadion.

ĐURO I DRAŠKO

PAPUNDEK DEBITIRAO KOD KREŠE GOLIKA – Duško Valentić kao hipi debitirao je u filmu “Imam dvije mame i dva tate”
DEBITANT PAPUNDEK
U filmu “Imam dvije mame i dva tate” prvi put se pred kamerom u igranom filmu pojavio tada mladi Duško Valentić, koji će popularnost ekranske publike osvojiti ulogom Papundeka u „Velom mistu“ U filmu Kreše Golika pripala mu je mala uloga hipija, koju je prihvatio svim srcem, jer Je bila u skladu s njegovim svjetonazorom – „Vodimo ljubav, a ne rat!“: Hipiju se posrećila hipijevska uloga u prvom glumačkom dodiru s filmom.
Nedugo zatim Dušku Valentiću scenarist Ivo Štivičić i redatelj Ivan Hetrich ponudili su ulogu u TV-seriji “Kuda idu divlje svinje”, koja će s vremenom postati antologijska, rado gledana u mnogim repriznim prikazivanjima pa i nedavnim. Mladi je Duško presretan potpisao ugovor, a mjesec dana poslije položio prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Prvog dana – šok! Trebalo je snimiti kadrove s budućim profesorom Izetom Hajdarhodžićem (u seriji je Paganini), koji se neugodno iznenadio kad ga je ugledao. Po regulama Akademije morao je Duška Valentića prijaviti, nije se mogao praviti da ništa ne zna (kad su u istim kadrovima), a mladi studenti nisu smjeli glumiti. Velik glumac i čovjek nije ga prijavio, ali su iz tajništva ipak pozvali Valentića – da ga izbace iz Akademije. Kočoperni se Duško snašao i ostao na Akademiji. Kako?
– Ugovor za snimanje serije potpisao sam prije nego što sam izašao na prijamni – znao je o tim danima pričati budući Papundek, ne samo Papundek, nego i veliki kazališni, filmski i televizijski glumac. Tako smo raščistili i preventivno zaustavili sve nedaće koje bi me zadesile.

Krešo Golik uvijek je volio igru. U filmu „Imam dvije mame i dva tate“ igraju prvi put dječaci Davor Radolfi (uz to i narator) i Tomica Žganec, koji će glumiti (i biti narator) i u „Tko pjeva zlo ne misli“. Golik je vodio nježno, očinskom rukom, a oni su mu vjerovali, nisu prestali biti zaigrani i razigrani dječaci, a glumili su „kao veliki“. Golik im je u Kreljinoj knjizi GOLIK posvetio svoj tekst iz kojeg ću vam pročitati nekoliko pasusa.

Citiram, dakle, Golika: “Bila su to dva draga dječaka u ono vrijeme kad smo se družili oko filmske kamere. Snimali smo jedan zgodan film koji se zvao „Imam dvije mame i dva tate“, a njih dvojica su igrali glavne uloge, dva brata, zapravo dva polubrata – Đuru i Draška. Izvan filma zvali su se Davor Radolfi i Tomica Žganec, imali su tad, misli, 11 i 9 godina. Tokom snimanja morali su svaki dan po osam ili devet sati biti na raspolaganju ekipi. Priznajem da sam se uoči snimanja bojao da će to djeci teško padati, kako će im brzo dosaditi, no dečki su se sjajno uklopili, čak su u taj zamorni filmski posao unijeli duh vedrine, te su čitavu ekipu preobrazili….

…. Bili su i ostali su „čisti“ u odnosu na glumu, nije ih posebno impresioniralo što su se našli na sceni sa značajnim glumcima poput Mije Oremović, Fabijana Šovagovića, Relje Bašića…Čak je možda bilo obrnuto. Što jednom reče Šovagović: “Kako ćemo mi, profesionalci, igrati uz njihovu dječju prirodnost, a da nas ne demaskiraju?“…

…Kako već biva u filmskom svijetu svi smo se nakon filma rasturili, vraćajući se svaki svom pravom životu. Tu i tamo viđao sam dečke koji više nisu bili Đuro i Draško već ponovno Davor i Tomica. Opet se godinama nismo vidjeli dok prije desetak godina nisu priredili sjajno iznenađenje. Bio sam pozvan na projekciju u omladinski klub „Jabuka“ i tamo se odjednom sudario s dva radosna lica. Nisu više bili dječaci, zapazio sam njihove „leptir-mašne“, ali im je iz očiju naprosto zračila ona ista nepatvorena vedrina. Bili su još uvijek Đuro i Draško.

Kasnijih godina viđali smo se tu i tamo na ulici, nakratko, u žurbi. Tomicu sam sreo sa suprugom i djetetom u kolicima. Davora sam viđao češće, ali na TV ekranu kao vođu „benda“, s kojima svira južnoameričku muziku. Mnogo je godina već prošlo, ali meni je svaki susret s njima poseban doživljaj. Iako uvijek prekratak. Mislim da su mi se zaista zavukli pod kožu.“.

POSLIJE SU GODINE BRZALE

REDATELJ S NAJDRAŽIM GLUMCIMA – Krešo Golik, Tomica Žganec i Davor Radolfi

Poslije su godine brzale. U dobra su spominjanja otišli Krešo Golik, Fabijan Šovagović, Mia Oremović, a prošle godine i Relja Bašić, scenograf Željko Senečić. Od četvero roditelja iz filma „Imam dvije mame i dva tate“ živa je još samo Vera Čukić, koju sam ovih godina vidio  na malom ekranu, na TV-klasiku, u jednom tužnom životu, bolje rečeno čovjeka nedostojnom preživljavanju beogradskih penzionera. Od Golikovih junaka iz filma, koji je navršio pedeset godina, upoznao sam samo trojicu, Relju Bašića, Igora Gala i Fabijana Šovagovića, svu trojicu karikaturalno portretirao.

U DOMU RELJE BAŠIĆA – Zoranov i Đurin tata potpisuje se na karikaturalni portret Miše Cvijanovića-Cvije

Prije deset godina dobri je Igor u Puli organizirao prikazivanje filma „Imam dvije mame i dva tate“ u Kinu „Valli“ i dvodnevno druženje. Prije tog susreta Davor Radolfi je tada rekao: “Drago će mi biti opet vidjeti sve te ljude, vesele me ti neki momenti. U to vrijeme sam glumio u ZKM-u i Krešo Golik me izabrao između 200 klinaca. Kako sam bio dijete, nisam uopće bio svjestan u čemu sudjelujem. Danas je taj film u analima hrvatskog filma i svi ti glumci su velikani pa tek sada shvaćam dio čega sam bio.“.

Davorova/Đurina mama, tada već devedesetogodišnja Mia Oremović (90), prisjećajući se kultnog filma Kreše Golika “Imam dvije mame i dva tate”, pozivom njenog filmskog sina Zorana, alias Igora Gala, bila je istinski dirnuta. U dobra je spominjanja otišla dvije godine potom, 24. srpnja, sedam dana prije svog rođendana, u domu za nemoćne osobe u Križevcima.

NA KONCERTU DRAŠKOVOG TATE – Relja Bašić, Vera Čukić i Igor Galo

Iako je njezina skrbnica Ankica Jaki tvrdila da je glumica željela biti pokopana u Križevcima, urna je na kraju položena u grobnicu Hrvatskog društva dramskih umjetnika na groblju Mirogoju. Na glumičinu posljednjem ispraćaju bilo je samo osmero prijatelja. Netko od njenih osjetno mlađih kolega rekao je tim povodom da je bilo vrijeme godišnjih odmora. Bilo bi bolje da je šutio, makar i ne ostao filozof.

Krešo Golik rođen je 1920.godine u Fužinama, a u dobra je spominjanja otišao 1996. u Zagrebu. Počiva na Mirogoju, ali i dalje živi u filmovima „Tko pjeva zlo ne misli“, „Imam dvije mame i dva tate“, u TV-seriji „Gruntovčani“, u svakom sjajnom dokumentarnom i kratkom filmu, u svim filmovima  drugih redatelja, kojima je pomagao znanjem i dobrotom, poštenjem prema redatelju, kamermanu i glumcima i filmu, udahnjujući svakom filmu svoju dobru dušu. Živi i u svima nama, jer je u svakom njegovom filmu i onaj biserni duh dobrote namijenjen samo nama, gledateljima.

GOTOVO JE , GOTOVO… – Snimak za uspomenu filmskoj ekipi na kraju snimanja filma. Golik i mali Radolfi u sredini ekipe

 

 

 

 

 

 

error: Sadržaj je zaštićen !!