Rt DOBRE NADE : CRTAO SAM CRTAČE

Jednom me je jedan mlađi kolega, intervjuirajući me, upitao mogu li objasniti kako nastaju moje portret-karikature crtane uživo. Rekao sam mu iskreno ono što i sada mislim, moja ruka kao da sama od sebe slijedi moje oči. I sada crtam veoma brzo, portret je gotov za dvije-tri minute. Više od pola stoljeća crtam flomasterom pa i ne mogu ništa dotjerivati, sve je zapravo gotovo samo jedna linija. Ali, nikada ne volim varati portretiranoga, a ni u ludilu – sebe. Ako portret nije po mom guštu, kriteriju, osjećaju – rasparam ga i crtam novi. Prvi moj slavni „skalp“, kako mi portret-karikaturisti nazivamo portretiranje uživo, bio je portret tada jednog od najboljih nogometaša na svijetu, Portugalca Eusebija, slijedio je iste te 1970. godine jednako slavni nogometaš Franz Beckenbauer. Uživo sam crtao velikane glume i režije, slikarstva i književnosti, glazbe i novinarstva, politike, ali i ribare i prodavače, majstore svih vrsta, prijatelje i znance. Danas ću vam pričat o jedanaest posebnih mojih karikatura crtanih uživo. Tu moju jedanaestoricu, kao da je riječ o meni uvijek i vazda dragom nogometu, čine – slikari i karikaturisti. Crtači. Crtao sam uživo jedanaest crtača, a trojica od njih su mi se revanširali – nacrtali su mene, dvojica uživo, a jedan ne. I tih jedanaest portreta crtača i tri njihova portreta mog lika čuvam posebnom ljubavlju, nježnom pažnjom.

Prvi portret u mom životu, ne karikaturalni već , recimo, realni nacrtao sam u petom ili šestom razredu, kao učenik Osnovne škole „Vladimir Nazor“ u Crikvenici. Bio je to portret mog oca, nisam ga crtao uživo nego gledajući u crno-bijelu fotografiju, formata razglednice. Moj dobri profesor likovnog odgoja, akademski kipar Zvonko Car, učenik Meštrovićev, koji je na zagrebačku akademiju otišao zahvaljujući i podršci Vladimira Nazora, tada upravitelja dječjeg doma u Crikvenici – bio je oduševljen tim portretom. Uvrstio ga je u godišnju učeničku izložbu . A portret sam, da samome sebi ne povjerujem, izradio u akvarelu, na što se više nikada nisam usudio. Poslije izložbe nije mi, nažalost, palo na pamet uzeti taj očev portret i sačuvati ga za uspomenu, bez obzira što bi o njemu mislio u zrelim godinama. Je li baš dobri Zvonko Car, koji je sve nas dobre crtače, bez obzira naša službena imena, od milja zvao „Jožiću moj“, odredio ili barem naznačio moj put karikaturista-portretista? Možda. Ali, svijet sam, na neki način, uvijek gledao očima slikara. Možda sam trebao i odabrati svijet slikarstva, likovnosti, kojim kroči moj sin prvorođenac Nemanja? Ali, zarad crtanja, koje nikada neću prestati voljeti, ipak se ne bih odrekao svijeta pisanja. Kao novinar s vremenom sam uspio ne pomiriti, jer rata i nije bilo, već sljubiti crtanje i pisanje. Koliko sam desetaka tisuća karikatura objavio u životu ne bih mogao reći jer sam ih objavljivao od 15.rujna 1963.godine do danas i ne mislim prestati. S vremenom sam za sve moje velike intervjue uživo crtao moje subesjednike, dvaput za vrijeme intervjuiranja – jednu bih darovao sugovornicima, a drugu, s njihovim potpisom, sačuvao za sebe.

RUKA SLIJEDI MOJE OČI

Jednom me je jedan mlađi kolega, intervjuirajući me, upitao mogu li objasniti kako nastaju moje portret-karikature crtane uživo. Rekao sam mu iskreno ono što i sada mislim, moja ruka kao da sama od sebe slijedi moje oči. I sada crtam veoma brzo, portret je gotov za dvije-tri minute. Više od pola stoljeća crtam flomasterom pa i ne mogu ništa dotjerivati, sve je zapravo gotovo samo jedna linija. Ali, nikada ne volim varati portretiranoga, a ni u ludilu – sebe. Ako portret nije po mom guštu, kriteriju, osjećaju – rasparam ga i crtam novi. Prvi moj slavni „skalp“, kako mi portret-karikaturisti nazivamo portretiranje uživo, bio je portret tada jednog od najboljih nogometaša na svijetu, Portugalca Eusebija, slijedio je iste te 1970. godine jednako slavni nogometaš Franz Beckenbauer. Uživo sam crtao velikane naše glume Peru Kvrgića (u četiri navrata!), Relju Bašića i Fabijana Šovagovića, opernu pjevačicu Gertrudu Munitić, filmske redatelje Veljka Bulajića i Živojina Pavlovića, književnike Jožu Horvata i Slobodana Selenića, političara Miku Tripala, nekoliko ambasadora u Hrvatskoj na čelu s Peterom Galbraithom (koji je rekao da nikada u životu nije dobio originalniji dar), velikog našeg nogometnog asa Roberta Prosinečkog, nenadmašnog šansonijera Zvonka Špišića, neumrlog pjevača Olivera Dragojevića i njegovog prijatelja Gibonnija, violončelisticu Anu Rucner, nogometnog idola mog djetinjstva Stjepana-Štefa Bobeka, nekada kultnog TV-voditelja Olivera Mlakara, beogradskog velikog glumca i dobrog čovjeka Nikolu Koju, najslavnijeg sarajevskog kazandžiju hadži Nasira Jabučara, jednog od najvećih kazališnih redatelja na svijetu Ljubimova, velikana svjetskog tenisa Nikolu Pilića, velikog čovjeka naše glazbe Ferdu Pomykala, barda čakavske poezije Ljuba-Jumba Pavešića, junakinju našeg prvog poslijeratnog filma „Slavica“, nježnu dušicu Irenu Kolesar, mog neumornog kolegu Peru Zlatara… I nikada se nisam bojao. Iako sam za mnoge od tih portretiranja imao zaista tek poneku minutu vremena, a dobar dio je bio pod teretom neumitne istine: “Sad ili nikad!“.

SAMO TRENUTAK BEZ CIGARETE – Rudi Stipković-Stip u Cvijinoj karikaturi nacrtanoj u neumrloj prizemnici “Sportskih novosti” u Savskoj u Zagrebu

Danas vam neću pričati o crtanju tih i mnogih drugi znamenitih , a gotovo u pravilu dobrih ljudi. Danas ću vam pričat o jedanaest posebnih mojih karikatura crtanih uživo. Tu moju jedanaestoricu, kao da je riječ o meni uvijek i vazda dragom nogometu, čine – slikari i karikaturisti. Crtači. Crtao sam uživo jedanaest crtača, a trojica od njih su mi se revanširali – nacrtali su mene, dvojica uživo, a jedan ne. I tih jedanaest portreta crtača i tri njihova portreta mog lika čuvam posebnom ljubavlju, nježnom pažnjom, nerijetko se spominjući ne samo crtanja već i dragih druženja s tim ljudima, od koji su neki, nažalost, u dobrim spominjanjima. Ne pada mi ni na pamet, odrediti poredak po nekakvim egzaktnim mjerilima, jer takva mjerila ne bi bila ni realna ni ljudska. Neću krenuti ni po abecednim odrednicama, krenut ću od godina u kojima sam se s njima družio i portretirao.

RUDI STIPKOVIĆ-STIP

U dalekim šezdesetim prošlog stoljeća, kao novopečenom zagrebačkom studentu, domašu u Studomu „Sava“, odavna zvanom „Stjepan Radić“, dvije su mi stare prizemnice u Savskoj ulici, koju su purgeri zvali samo Savskom (jer u davnini bijaše Savska cesta), odavna samo u dobrim spominjanjima, donosile toliko radosti. Računajući s dolaskom iz pravca savskoga mosta lijeva je bila ona tipična kontinentalna prizemnica s razmeđe dvaju burnih stoljeća, devetnaestoga i dvadesetoga, golemog krova nad ljudskim prizemljem. U toj je lijevoj  prizemnici bila stara dobra pekara, zvana i pekarnom, u kojoj smo mi vazda gladni studoši, ali i kojekakva druga noćobdijska i slučajnička čeljad, kupovali tople štruce netom iz krušne peći izvađena kruha, koji je još mirisao i dobrotom i tradicijom, ili se sladili žemljama i nekim drugim pecivom. U nekoj hladnoj zimskoj noći, u urama u kojima je posljednja četrnaestica  odavna spavala na remizi, od pekarne do vratnica Studoma »Sava«, kroz maglu za koju bi loši pisci rekli da se mogla nožem rezati zimi, išli smo, kak bi rekli Zagrepčanci, cipelcugom, koračajući bez žurbe jer nam je i ruke i nepca i dušu grijala mirisna krušna blaženost.

Desna je prizemnica bila nekako neuglednija, netipičnija, vanjskim bi izgledom više pripadala najsiromašnijim trešnjevačkim radničkim kućicama pa bi neupućenik u sve prije povjerovao nego u ono što je u nekoliko njenih sobica stvarano. U toj je desnoj prizemnici bila redakcija „Sportskih novosti“, dnevnog sportskog lista koji je tada ne samo diljem Hrvatske već i ondašnje Jugoslavije prodavan u nakladi zbog koje bi danas svi hrvatski vlasnici dnevnih novina gladili bradu. Zašto sam zauvijek vezan za „Sportske novosti“? Zašto u meni i sada živi ta daleka draga prizemnica u Savskoj? Prije punih pedeset i pet godina, 15.rujna 1963.godine, u tim sam se novinama prvi put javio kao novinar, objavljena mi je moja prva karikatura, portret tada odličnog nogometaša „Dinama“ Zdenka Kobešćaka, koga, i to je život – nikada nisam upoznao. Ko novopečeni vicematurant u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji bio sam i radostan i sretan i ponosan, tada još i ne sluteći, iako sam to potajno želio, da od toga dana više nikada neću izaći iz novinarstva.

Pišući kao brucoš o sportu za „Novi list“ i „La Voce del Popolo“ znao sam tek poneku vijest napisati za rubriku sitnih vijesti, koju je jedno vrijeme uređivao istinski gospodin dr. Slavo Svoboda. Rubrika se zvala „Jučer i danas“ i imala je točno jedanaest vijesti od kojih je svaka počinjala inicijalom slova iz tih riječi. U pravilu je bila personalizirana. Prvi čovjek »Sportskih novosti« bio je čestiti partizanski borac, Likota Vladimir Orešković, zvan „Gazda“ – ali ni u primislima nalik „gazdovanju“ Ivice Todorića. Oreškovića je vozio dobrodušni šofer Ban, a „Gazda“ je svima ipak bio više otac nego gospodar, najbitnije je financijske i ine stvari rješavao i nikada se time nije hvalio niti je želio biti hvaljen. Štitio je leđa i redakciji i svakome od novinara ponaosob, a list je žurnalistički vodio šjor Zvone Mornar, vrstan i kao urednik i kao komentator i kao izvjestitelj i kao – vatreni „Hajdukovac“. Vilko Luncer bio je zakon za atletiku i skijanje, Joco Kosijer za košarku, ali sam se ja tada više družio s „nogometašima“ –  Romanom Garberom, Borom Poljakom, Milivojem Nikolićem-Nikom, Mirom Redeom-Redlijem, Ivanom Topićem-Topom, Zvonimirom Magdićem-Amigom…

NACRTANO PRIZEMNICI U ZAGREBAČKOJ SAVSKOJ, NA NOVINSKOJ KARTICI – Cvijo u karikaturi Rudija Stipkovića-Stipa.

I s karikaturistom i tehničkim/grafičkim urednikom Rudijem Stipkovićem-Stipom s vječitom cigaretom u ustima, a ni poneka cuga mu nije bila mrska. Stip je tada bio zakon za hrvatsku sportsku i estradnu portret-karikaturu, poslije i političku. Kao klinac bio je darovit juniorski vratar, iako rastom nizak, akrobatikom i srčanošću silan. U prijemobitelskim i prijekompjuterskim vremenima zahvaljujući baš Stipu mogao sam u nekim kasnim noćnim urama, kad je rotacija već vrtjela sutrašnje „Sportske novosti“ koristiti bogatu redakcijsku foto-arhivu i na miru crtati portrete naših i stranih sportaša. Danju smo, pak, i Stip i ja portretirali valjda baš sve zaposlene u toj dragoj prizemnici u Savskoj, ne nadmećući se tko će biti bolji već želeći učiniti ugodu portretiranim. Kada sam se 1970.godine za stalno zaposlio u „Novom listu“ i dalje bih za nekih službenih dolazaka u Zagreb svraćao do starih pajdaša u „Sportskim novostima“ i obaveznu neku cugu u kafiću, zapravo ugodnom pajzlu, lijepog imena – „Vuglec Cvjetnog naselja“. U kolovozu te godine Stip i ja smo prvi put nacrtali – jedan drugoga. Stip je crtao moj desni, a ja njegov lijevi profil. Ja njega, naravno, dvaput – jedan je portret s njegovim potpisom otputovao sa mnom u Rijeku.

Stip je, nažalost, prerano otišao u dobra spominjanja, rođen 1939. u Začretju u dobra je spominjanja otišao 2004. godine u Zaboku, odradivši cijeli radni vijek u „Sportskim novostrima“ i njenom tjedniku „SN-reviji“. U „Sportskima“ je (dok su se još zvale „Narodni sport“), kao četrnaestogodišnjak, objavio svoju prvu karikaturu – nogometaša „Dinama“ i jugoslavenske reprezentacije Dionizija-Bate Dvornića. U pola stoljeća objavio je dvadesetak tisuća karikatura, zaslužio mnogo priznanja i nagrada, i onu za životno djelo, ali i treću nagradu na tada prestižnom festivalu karikature u Montrealu – za portret Tita s bijelim golubom mira. Stipove su karikature nadživjele autora, ne samo u monografiji, koju je iznjedrio Fadil Hadžić, nego i post mortem objavljivane u mnogim našim novinama i časopisima. Za sve nas koji smo ga poznavali, družili se s njim u nekim dalekim vremenima, Stip je i dalje i u nama i s nama

MOMO KAPOR

MOMO KAPOR I MIŠO CVIJANOVIĆ NACRTANO FLOMASTEROM SLAVNOG PISCA U “AMBASADORU” – Uz svoj karakteristični potpis Momo Kapor je napisao: “Ja, sleđa i intervjuu od obostranog interesa – šta možemo kad smo talentovani.”

Zašto toliko volimo retke Mome Kapora? Da li zato što smo i sami nekada kunjali u trećim razredima sporih vlakova, što su, bog bi znao zašto, uvijek stajali u nekim nama nepoznatim tamama? Vlakovi iz kojih su naši očevi i suputnici iskakali na svakoj drugoj stanici da napune boce vodom , a mi smo ih suha grla i s pomalo bojazni bodrili – samo da uskoče u vagon prije nego što zastenje parnjača i odvede nas dalje. Da li je Momo Kapor naš jer smo i mi nekada bili došljaci , stranci velikih gradova, dok je u našim rodnim gradićima i selima ostajalo naše sve , dok otrovani velegradom i životom nismo počeli sumnjati i u to sve? Ili je Momo Kapor dio nas zato jer piše tako da ga na dušak pročitamo i kažemo: “Baš tako bih i ja to napisao.“?. Baš tako.

Sjedimo u aperitiv-baru opatijskog hotela „Ambasador“, tak Momo Kapor i ja, otkravljujemo led spominjanjem zajedničkih znanaca. Pokojni Vlado Udatny, Lucifero Martini, Marijan Lovrić… Ali, što razgovor dalje tečer, osjećam da prestajem biti hladni, profesionani, novinar. Opet sam čitalac Mome Kapora.

Siječanj je. U suncu se kupa stara dama Opatija. Ispod nas – „lungo mare“.

To je bio uvod mom intervjuu s Momom Kaporom u revijalnom dvobroju „Novog lista“, s nadnevkom od 1-2.veljače 1975.godine. Momo Kapor je tada bio najčitaniji jugoslavenski pisac novog vala, voljen i obožavan posvuda, a tiskan najviše u Zagrebu. Kapora sam čitao još u starom beogradskom „NIN-u“ (Nedeljne informativne novine) novinskog formata u dva dijela, prvi politika i ekonomija, drugi kultura – svi smo gutali Kaporove priče, ilustrirane njegovim prepoznatljivim ležernim , nježnim crtežima. Jedva sam čekao taj dogovoreni intervju, iako mi je moj kolega iz Opatije, neumorni Kiko, Ivo Kirigin, na tom intervjuu silno zamjerio – Opatiju je čuvao kao zjenicu oka. Intervju je, međutim, bio čitan i spominjan, a uspjelo mi je nešto što nikome do tada, a možda i poslije, nije uspjelo u intervjuu s Kaporom – crtali smo se uzajamno. Na svojem je crtežu Kapor napisao „kaporovsku rečenicu“: “Šta možemo kad smo talentovani.“. Diplomom je je bio slikar, poslije pisanja u novinama pisac, književnik, a zapravo divni pripovjedač. Uz ostalo mi je rekao: „Slikar? Kada sam završio akademiju, a bio sam dobar student, shvatio sam da mi diploma ništa ne znači. I, novinarstvo, ta svespašavajuća profesija, dade mi azil, prihvati mene, odbludjelog sina.

PISAC I SLIKAR – Momo Kapor, u Cvijinoj karikaturi, nacrtan u aperitiv-baru opatijskog hotela “Ambasador”

I ideja da ću jednog dana biti slikar ostade do sada neostvarena. Slikarstvo je moje – rezervno zanimanje… Ljudi istih godina prošli su u ovoj zemlji iste stvari. Mnogi o tome pričaju, a malo pišu. Za mene je pisati i pričati isto – pričanje priče… Sve što radim  to su , zapravo, još uvijek stilske vježbe za nešto što ću raditi poslije, ako bude sreće. Ja sam još uvijek mađioničar u provincijskom hotelu. Strašna je opasnost kada se čovjek poistovjeti s javnom predstavom o sebi. To je smrt. Poznajem gomile ljudi koje je ubila ta narcisoidnost. Zadovoljstvo je kraj umjetnosti… “

Nažalost, u posljednjem ratu, posebno onom u Bosni i Hercegovini, Sarajevu u kojem je odrastao, Momo Kapor je ubio onog Momu Kapora mladosti njegove, mladosti moje i mnogih generacija poslije nas. Lijepo je prije osam godina napisao Miljenko Jergović: “Vrag se počeo uvlačiti u njega potkraj osamdesetih. Kada se zarati, izvještavat će s hrvatskih i bosanskih ratišta, u vrijeme međunarodnih sankcija protiv Beograda grmjet će protiv Amerike – koja mu je u prethodnome životu bila kulturni i identitetski Jeruzalem – psovat će i kleti nezavisne medije, Žene u crnom i borce za drukčiju Srbiju, svjedočit će u Haagu u korist Miloševića, bit će u nekakvom odboru za zaštitu lika i djela Radovana Karadžića… Sve je, nesretnik, učinio da od građanina postane seljak. I pritom je žrtvovao tri svoja grada, rodno Sarajevo, Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li konačno osvojio srce tog jednog Beograda. Na kraju, na drugi svijet ispraćaju ga sve oni koji su daleko od njegovih dobrih knjiga i od senzibiliteta i sentimenta s kojim ih je pisao, dok crnoga đavla u njemu vide, i baš nimalo ga ne žale, urbana, građanski orijentirana djeca, čiji je upravo on, prije trideset i koju godinu, bio predšasnik. Kao da Kaporova smrt s njegovim životom nema previše veze. Žao mi je…Bio je i dobar crtač : da imam neki njegov crtež, držao bih ga na zidu radne sobe, da ga stalno vidim. Kao što i njegove knjige na vidljivom mjestu držim…”

BOŽIDAR JAKAC

JEDAN OD DEVET CVIJINIH KROKIJA SLAVNOG PORTRETISTA BOŽIDARA JAKCA – Svi su portreti nacrtani u galopu u riječkoj Filodrammatici, tada zvanoj Domom JNA.

U Titovoj Jugoslaviji filigranski portretist Božidar Jakac bio je najpoznatiji po portretu Josipa Broza i jedinog našeg književnog nobelovca Ive Andrića. Iako je portretirao toliko poznatih ljudi da vjerojatno ni sam nije znao – koliko. I likom je bio kao da je iskoračio iz neke mape portreta starih majstora. Upoznao sam ga gotovo slučajno. U dvorani riječke Filodrammatice , koja je tada zvana Domom JNA, bila je promocija na kartonu otisnutog Jakčevog portreta Josipa Broza Tita. Za vrijeme predgovora strelovito sam „skalpirao“ devet portreta, iz profila, Božidara Jakca, i „na kraju balade“ slavnog portretista zamolio da ih pogleda i potpiše se na sve. Vjerojatno sam se zacrvenio od komplimenata, ali i od maestrovog pitanja: „Lahko dobim jedan portret?“. Nisam odgovorio : “Seveda.“ Ali, bio sam ponosan, ma kako vam to sada, dobri štioci moji, izgledalo banalno. Osam tih portreta čuvam i danas, deveti su maestro Jakac i njegova supruga odnijeli sa sobom. Božidar Jakac tog se dana valjda svima prisutnima potpisao portrete Tita, a poput dječaka iskreno se nasmijao kada mu je neko od protokola predstavio dvojicu uglednih Riječana, koji su također čekali potpis slavnog slikara. Obojicu sam, naravno, poznavao, a prezivali su se – Mulc i Lenac. I kad su se udaljili Jakac se smijao: “Tisti pa Mulc, a tisti pa Lenčina… Ha, ha, ha…“.

Razmijenili smo brojeve telefona, mobitela još nije bilo, jer smo se dogovorili o intervjuu, u dogledno vrijeme. Dobio sam i tri adrese, u Jakčevom rodnom Novom Mestu, u Ljubljani i negdje u slovenskom dijelu Istre, sada više nisam siguran je li to bio Portorož, Izola, Piran… Moram priznati da se slikareva supruga češće javljala telefonom, ali su se i maestro i ona radovali novom susretu. Neki put se, međutim, ispriječila nečija bolest, neki put neke neodgodive obveze, neki put, da budem iskren, uvjerenje da – ima vremena. Nikada se više nismo vidjeli. Jednog je dana Tanjug donio vijest pod neumoljivim naslovom – Umro je slikar Božidar Jakac. Žao mi je i danas… Božidar Jakac nije bio samo Titov portretist nego i partizan, profesor na ljubljanskoj akademiji, ali iznad svega, do kraja života – dječački zaneseni crtač. U dobra je spominjanja otišao u devedesetoj godini života.

MIODRAG VLADETIĆ-MAC

DOBRI OSJEČANIN NACRTAN U RIJECI – Miodrag Vladetić-Mac u Cvijinoj karikaturi

U travnju 1986.godine iz Osijeka sam dobio pismo dobrog čovjeka, nastavnika (likovnog odgoja) i karikaturista Miodraga Vladetića-Maca, a u omotnici i Macovua karikaturu u bojama – mog lika. Dio pisma doslovno ću prepisati:

Poštovani kolega Cvijanoviću,

Ispunjavam dato obećanje, makar i nisam naročito siguran da sam potpuno uspio. Mislim da ćete se složiti da je bilo premalko vremena da bismo jedan drugog dovoljno likovno proučili. Uostalom, vidjet ćete što će Vam reći kolege i Vaši najbliži. Nadam se da ću nakon par novih viđenja načiniti i nešto bolje nego što je ovo. Ako niste zadovoljni slobodno derite i bacite u koš!..

….

Nadam se uskoro mojoj karikaturi u Vašoj interpretaciji.

Vas i vašu cijenjenu porodicu srdačno pozdravlja Vaš

                                                                                                           Mac

Dobri je Mac cijeloga života bio dobar i samozatajan čovjek, a bio je sjajan crtač, plemenit nastavnik i pedagog. Upoznali smo se za jednoga od njegovih dolazaka u Rijeku. Kao izvanredni student dolazio je polagati ispite na Pedagoškom fakultetu , gdje je 1988. diplomirao likovnu kulturu i povijest umjetnosti. Maca, naravno, nisam nacrtao u bojama, jer sam u životu jedva nekoliko karikatura nacrtao u bojama (i objavio u beogradskom sportskom tjedniku „Tempu“).  Maca sam flomasterom nacrtao bezmalo u jednom potezu. Nisam ga pitao je li mu se moja karikatura dopala.

REVANŠ U KOLORU – Mišo Cijanović-Cvijo u karikaturi Miodraga Vladetića-Maca.

Onda su godine počele brzati, došao je rat i – nikada više jedan drugome nismo uputili pismo. A telefon je samo telefon, razgovor ode u zrak, a samo neke misli ostanu zauvijek u nama. Znao sam da Mac ima problema s dijabetesom, ali nisam slutio da će tako brzo, poslije svog 83. rođendana otići u dobra spominjanja. Kad god mi umre netko dobar uvijek me prostrijeli ista bolna misao – koliko smo si još toga mogli reći.

Rođeni, ali i izbrušeni crtač, osebujni karikaturni portretist, nagrađivan je i u Hrvatskoj i u inozemstvu, primjerice u Anconi, ostavivši za sobom više od šest tisuća neponovljivih crteža, ponajviše junaka iz svijeta sporta u dalekim pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća u Osijeku je bio omiljen i kao pjevač, glasom i interpretacijom nalik onda silno popularnom Marku Novoselu. Bio je i izvanredan stolnotenisač, slavonski juniorski prvak, obožavao je ping-pong kako smo tada zvali taj temperamentni sport. U radu je najveći dio posvetio svojoj voljenoj osječkoj Osnovnoj školi „Vijenac“, potičući dobre crtače, a rado je spominjao i da je bio razrednik poslije najboljem svjetskom strijelcu (1998.) Davoru Šukeru. Kažu da su Macovim portretnim karikaturama najoduševljeniji bili Robert Prosinečki i Goran Ivanišević (o čemu svjedoče i neke fotografije), ali je prava istina da Macove karikature nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Iako smo se ovlaš družili Maca pamtim kao divnog crtača i dobrog čovjeka.

DIMITRIJE POPOVIĆ

Pred djelima Dimitrija Popovića uvijek osjetim neku nadnaravnu, neodoljivu, vapijuću potrebu za šutnjom, suočenjem s iskonom, sudbinskim. Ja, običan smrtnik, kao da uspijevam dosegnuti onu uzvišenu, treperavu, tananu nit što u svakom čovjeku, u Čovjeku, spaja i razdvaja moć i nemoć, prolaznost i vječnost. Ti božanstveno stvoreni , rođeni likovi , ta budna snoviđenja, kao da me vuku u bezdane vlastitih sumnji i kušnji, da bi me već u sljedećem času , neosjetno , vinuli iznad svih sumornosti svakodnevice , zovom čudesnim, ljudskim i nadljudskim.

Pred Popovićevim , tako živim, likovima iz neprekidne kolone Čovječnosti kao da bih vječito ostao sam , a nikada usamljen, kao da bi tu , u isti mah i spokojnu i uskovitlanu, ljepotu nagrdila i neka glazba iz dubine duše…

… A valja nam razgovarati.

CRTEŽ JE IZVOR LIKOVNOSTI – Dimitrije Popović u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije, nacrtanoj u Popovićevom ateljeu u Zagrebu.

Razgovarali smo u Zagrebu, u Dimitrijevom ateljeu, daleko od zbilje svakodnevice, tada žestoko ustalasane prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, ploveći na opojnim valovima Popovićeve mnogostruke likovnosti u srži koje je uvijek – crtež. Je li crtež ono iskonsko u svakom likovnom umjetniku, pitao sam i Dimitrija i sebe, a moj dragi subesjednik nije tajio. Pripovijedao mi je onim svojim karakterističnim laganim, ali duboko dojmljivim tempom: “Tako mnogi misle, ja to cjelokupnim svojim radom mogu da potvrdim. Od najstarijih vremena uvijek je bila linija, uvijek je bio crtež, u osnovi, kao znak, kao govor, kao jedan od osnovnih načina komuniciranja u likovnim umjetnostima. Crtež je temelj svih likovnih umjetnosti, osnovni pokazatelj temperamenta umjetnika, prirode njegovog načina izražavanja. Linija je nešto što direktno proizlazi , što oblikuje duh, onaj najneposredniji trag koji bilježi osjećanje, misao; crtež je registar duhovnog impulsa.

Raspon unutar crteža, od grafičkog do slikarskog, od plošnog do iluzije prostora, trodimenzionalnih iluzionističkih predstava, tih figurativnih sklopova – strahovito je važan. Naročito na onom području koje možemo označiti humanističkim, onom vrstom umjetnosti koja u središte svoga istraživanja postavlja ljudsko tijelo, odnosno ljudski duh. Kao način izražavanja crtež je tu superioran među likovnim tehnikama. S druge strane ako govorim usko stručno, crtež je jednako tako i nemilosrdan. Onaj tko se bavi crtežom u njemu odmah poznaje ruku – ili je majstorska ili nije.

U renesansi je crtež bio svetinja, naročito u firentinskoj školi, da ne govorimo i o sjevernjačkoj renesansi, o Duereru, Holbreinu…Tu je i cijelo moderno slikarstvo, u kojem je vrhunski crtač, jedan od najboljih poslije onog klasičnog razdoblja, Pablo Picasso. Kada promatrate njegove slike, to je jedan fantastično organiziran, fantastično jak i ekspresivan crtež. On je u biti uvijek slikar forme. Kada sam davno, još kao student, čitao neke Picassove intervjue pomalo me čudilo, a sada mi je potpuno jasno, kada je rekao da izbjegava puno kolora , jer osjeća da mu boja na neki način oslabljuje sliku, otklanja je od suštine. Kad mu , kaže, nestane žute boje, on istisne ljubičastu ili crvenu. Duhovno je govorio o boji, koja je, naravno, vrlo važna u drugom kontekstu, koloristikom, koji sa sobom nosi drugi psihološki efekt. Naravno, sad smo došli do generalne podjele, koja uvijek postoji, do crtačke i slikarske varijante, ali ja i dalje mislim da je crtana forma ipak ono što nosi sliku, čini njen život.

Zaboravivši na vrijeme , krenuvši od možda i nehotičnih ispitujućih i preispitujućih uvertira do spuštanja ručnih kočnica, uranjujući u od djetinjstva opojni nam svijet crtanja – napričali smo se za čitav jedan živo. Život crtača.

LADISLAV ŠOŠTERIĆ

Jesen njiše prorijeđene krošnje divljih kestena, otpadne pokoj kostanj i otkotrlja se cestom, ali mladi mačak, ovogodišnjak, već dovoljno mudar i lukav ne poleti za njim, na milost i nemilost zahuktalim automobilima. Iz spokojna, uredna dvorišta i stare, ali brižljivo čuvane, njegovane kuće i Učka i more na dlanu. Široki nesputani vidici. Rubeši. Dom netom umirovljene meštrice biologije Nede i slikara Ladislava Šošterića. Za goste kava samo što nije, iako je domaćini i ne piju. Ćakula ljudska, o brižna i nasmijana, kao i život naš svagdašnji. A gore, na katu, u ateljeu, kovitlac svekolikog, vječnog svemira, svega znanoga i slućenoga , slućenog i ovjekovječenog na nadrealističkim platnima pred kojima čovjek mora stati, ostati, potražiti i sebe i svijet. Pronaći se i izgubiti pa ponovno tragati kao što to čini i Ladislav Šošterić. Valjda otkada i zna za sebe. U životu i življenju slikarskom, koji je počeo crtanjem: “Od malih nogu sam kao crtač odskakao od svoje generacije. Budući da me nije imao tko čuvati, tata i mama bili su učitelji, onda sam uglavnom bio u školi. Dok je mama držala nastavu ja sam sjedio u zadnjoj klupi i uvijek sam onog dečka koji je sjedio pored mene gnjavio da mi crta auto ili kamion sa šoferom. On je to, kako je znao, šematski, crtao i dok nije nacrtao nisam ga pustio na miru. Onda bih crtao po školskoj ploči kredom i ono što nisam znao morala mi je nacrtati mama, one teže stvari. Recimo, u selu je bila pleh-muzika s onim instrumentima velikim i to me je fasciniralo pa sam to znao crtati, ali nisam im znao nacrtati – kape. I tako, malo po malo…

U RUBEŠIMA I UČKA I MORE NA DLANU – Ladislav Šošterić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije, crtanoj u kući Ladislava i Nede Šošterić.

Poslije sam počeo svašta slikati, i onaj kič, one rožice kao neke čestitke, gdje god sam vidio crtao sam, izmišljao, crtao… Imao sam brdo toga nacrtanog. I onda, kad sam već išao u riječku gimnaziju, već smo bili ovdje u Rukavcu, jednoga dana negdje sam pročitao da je Gogolj u momentu duševnog rastrojstva zapalio svoje rukopise i ja kažem sebi: “’Ajde da i ja zapalim pa ću i ja biti nešto slično!“. Tamo u Rukavcu je pol zgrade bila škola, a pol je bio župni dvor, koji je za vrijeme rata bio zapaljen tako da nije imao krov nego samo zidove. I ja sam sve to tamo zapalio…

…Ljudi su me nagovorili da pođem u umjetničku školu kada tako dobro crtam i ja sam dobio o sebi sliku da sam stvarno veliki crtač. Kad je čovjek mlad onda tako misli. Međutim, kad sam došao u Zagreb i kad su me primili , a tri dana smo polagali prijemni ispit , na Školi za primijenjenu umjetnost, tamo je zapravo bilo sedam stotina takvih neznalica kao što sam ja. Vidiš da si nitko i ništa i da moraš sve početi iz početka…“.

Učio je temeljito, a sebe i svoje slikarstvo, nikada nije smatrao definiranim, definitivnim, odabravši svoj , slikarski i ljudski, ne uzmičući ni pred kim i ni pred čim. Iako su mu slike čudesno lijepe i dojmljive, Šošterić od svog slikarstva, temeljitog i moćnog, nikada nije činio  mirakul. A prepreka je bivalo. I kritičarskih i onih iznjedrenih neupućenošću. Lijepo mi je to oslikao jednom davnom anegdotom:“… Sjećam se da sam jednom slušao na radiju skladatelja Jakova Gotovca. Ispričao je anegdotu iz svog putovanja vlakom od Splita do Zagreba. Suputnik je kupio harmoniku, rastezao je mijenjao registre i objašnjavao sve o njoj, a onda je, ne znajući s kim putuje i razgovara, rekao: “Što ja pričam kad se vi u to ne razumijete!“. Meni je jednom prodavač nudio crvenu košulju, rekavši: “To vam uz sve paše!“. A trideset godina usklađujem boje i nikada nisam siguran jesam li ih uskladio. Košulja? Još je neraspakirana, nikada je nisam obukao.“.

S Ladislavom Šošterićem upoznale su me njegove slike. Kada sam jednu , s tehnikom starih majstora, a idejom suvremenom, možda i svevremnom, ugledao na izložbi poželio sam je imati. Tada smo moja Gordana i ja pošli do Šošterića u Rubešima i – ugovorili kupnju, a na ćakuli ostali još dugo i dugo. Poslije smo kupili još tri Šošterićeve slike. Koliko su stajale više i ne pamtim, ali su nam cijene, na rate, bile dostupne, a čestitost maestra Šošterića – nepojmljiva običnom smrtniku. Devalvacija je nemilosrdo potkopavala ondašnji dinar. Vrativši se s ljetovanja u Vrbniku donijevši sljedeću ratu novca rekao sam da bi je trebalo povećati jer je dinar opet devalvirao – slikar nije htio ni čuti: “Dat ćete mi onoliko koliko smo se dogovorili! Ni dinara više…“. Životi naši svagdašnji nisu krivci, ali su nas s vremenom odvojili od Šošterića, ali nas njegove slike u našem stanu i dalje vežu snažno kao i sjećanja na drage ćakule u Rubešima.

SREĆKO PUNTARIĆ-FELIX

Kada se s milicijom baš i nije bilo zgodno šaliti on se s njom sprdao. Kada je na zagrebački Jelačić plac opet vraćen banov spomenik , kada se diljem Hrvatske više nego ikada orila pjesma: »Ustani bane, Hrvatska te zove, zove…« on je nacrtao usnulu legendu na postamentu i konja koji ga drma kopitom i poručuje: »Ustani bane«. Kada je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman još bio u punoj snazi i slavi on se narugao enormnoj dodjeli državnih ordena, nacrtavši čovjeka kako pred sobom gura karijolu prepunu ordenja i kaže: “Ima li još netko tko nije dobio orden?“. Kada su bili najcrnji dani rata njegove su karikature neprijatelje, snažnije od svih instant–komentara, šibale toliko duhovitom pokudom da bi joj se, da su mogli doći do novina, od srca smijali i kuđeni. Nema situacije, prilike i neprilike, čovjeka i nečovjeka, na ovome svijetu, kojima se neće obratiti njegova karikatura, svježa, oštra i ubojita, ali i toliko dobrodušna da joj se, jednostavno, čovjek nasmije od srca.

Tko je i kakav je karikaturist, fakultetskom diplomom inžinjer, Srećko Puntarić-Felix?

DOBROTOM I PROTIV ZLA – Srećko Puntarić-Felix nacrtan u svom ateljeu i prodavaonici na domak Kvaternjaka u Zagrebu; Cvijo je po običaju bio brz.

— Prezime Puntarić? Ja sam to malo ispitivao, izgleda da je ipak po pojmu puntar, buntovnik, iako me neki ljudi s mora pitaju jesu li moji porijeklom iz Punta na otoku Krku, pa Puntar, Puntarić. Ne. Ipak je ova verzija, dakle, puntati se, buniti se, Puntarići su mali buntovnici. Ha, ha, ha…Tu su negdje, Zagorje, Prigorje, Zagreb… U principu mogu reći da je to i moja sudbina karikaturista, karikaturisti su na neki način buntovnici. Rođen sam pedesetdruge u Zagrebu, u Petrovoj ulici, po horoskopu sam bik, onaj zadnji dio bika, ha, ha, ha… Imam neke elementarne osobine znaka. Moji su roditelji i živjeli u gradu, u Zagrebu, ali su mene, kad sam prohodao, dali djedi i baki, po tati, u Prigorje, odnosno Markuševac, sad je to praktički Zagreb. Rastao sam u divnom ambijentu, prostranstvu livada i šuma, u nečemu što je neobično bitno za djetinjstvo – oazi samoće, u kojoj dijete sazrijeva. Gradsko dijete tu samoću traži negdje u sobi, a dijete sa sela negdje u prostranstvima livada i šuma. Odrastao sam u tim prostranstvima, na livadama. Da, da, crtati sam počeo već kod djede i bake, moja karikatura kao hobi ima korijene još u tim godinama, u ranom djetinjstvu. U tim godinama ja sam tada puno šarao po tekama i po knjigama, sve moje knjige su našarane nekakvim karikaturama.

U osnovnoj školi u Markuševcu dobio sam svoju prvu publiku, je l’, svoj razred. Zabavljao sam kolege u razredu, svi su se smijali. Najprije sam to pokazao kolegi u klupi, on je to pokazao onima ispred i iza sebe i tako je krenulo. Imali smo profesora, koji se zvao Marović Davorin, to je bio čovjek koji je tek stigao s fakulteta, prvo radno mjesto mu je bilo u našoj školi, predavao je likovni odgoj, to je bio naš prvi susret s pravim bojama, s pravim temperama. On je osnovao likovnu grupu, to je bilo u petom razredu, znam da smo dobili prave velike tempere, prave kistove, prave široke kistove, pravi papir, to smo, naravno, nemilosrdno trošili… Tu je on već nas prepoznao, poticao, bilo nas je više, nazovimo to, likovno nadarenih… Zahvaljujući njemu dosta ljudi je prepoznalo sebe, svoj talenat. U srednjoj školi isto. Dosta brzo sam artikulirao face s nekakvim karakteristikama, odmah sam išao na geg, to bi išlo po razredu, a nekada bi nastavnici to uhvatili. Bio sam najbolji učenik u razredu pa je to bio nekakav paradoks, bio sam odličan učenik, najbolji u razredu, a crtao sam nešto što nije baš… Čak sam i neki ukor zaradio, ha, ha, ha… Čim sam krenuo u srednju školu počeo sam tražiti suradnju u tim nekim omladinskim  listovima, koji su tada bili strogo politički profilirani, oni kruti omladinski listovi, ali sam prvu karikaturu objavio baš u „Kerempuhu“, mislim sedamdesetpete… Da, sjećam se te prve karikature, kako ne. To je bilo baš vrijeme gripe, to je bila veljača, ozbiljno političko vrijeme, nacrtao sam grupu ljudi kako stoji na ulici i dolazi policajac i veli: »Ne gripiši se!«. Igra riječi, naravno, milicajci su tada govorili: »Ne grupiši se!«. Da, to je bio onaj »Kerempuh« formata A–4. I onda je mene u tom »Kerempuhu« krenulo…

Blagoslovljen da je taj daleki „Kerempuh“. Odavna za Ferlixove karikature (svakog dana u „Večernjem listu“) ne postoje vremenske i državne barijere, zato se obožavatelji njegovih karikatura generacijski ne dijele, zato se u mnogim obiteljima, kafićima, redakcijama već ujutro pita: »Jesi li vidio današnjeg Felixa?«, a jedan od mojih starih pajdaša, kada bih mu donio novine s najnovijom Felixovom karikaturom, nakon što bi se do suza nasmijao, ima je samo jedan komentar: »A, budaleee!«. A to je, njegovim rječnikom, kompliment nad komplimentima.

Sa Srećkom Puntarićem–Felixom, najboljim suvremenim hrvatskim karikaturistom, razgovarao sam u njegovoj kao iz bajke majušnoj, a lijepoj autorskoj galerijici u Zagrebu, u Harambašićevoj 10, jedne večeri u kojoj su zagrebačku maglu i studen, što se uvlačila do kostiju, rastjerale Felixove karikature, otopile su očas i led našeg dotadašnjeg nepoznavanja, grijale i srce i dušu.

BORIVOJ DOVNIKOVIĆ-BORDO

BORDO MIRAN KAO BUBICA – Crtanje Borivoja Dovnikovića u zagrebačkoj Kavani AGM

Švrljamo sin moj prvorođenac, slikar venecijanski i riječki, i ja zagrebačkom Petrinjskom. Škola hodanja. Ćakulamo, kad, pored nas, promače poznato lice. Poruka mi izleti sama od sebe: ”Neno, ovo ti je Bordo!“. Čovjek se ukopa, okrene: „Molim?“. Što ću? Predstavim i sina i sebe čovjeku, za kojega znam valjda otkad i sam pripadam svijetu crtača, karikature, stripovi  i crtani filmovi kojega me prate od djetinjstva do ovih godina, i ne samo mene već i sav svijet, jer ga sav svijet animiranog filma i cijeni i uvažava. Upoznajemo se poslije čudesna povoda, ali očas rušimo zidove osobna nepoznavanja, stojeći crtam Bordoov profil i darujem maestru kroki, dopada u se, dobro je, ugovaramo intervju nakon Bordoova povratka iz Kine. I nepristojnost, ili barem preglasno izrečena misao, može, eto, pomoći novinaru.

Borivoj Dovniković–Bordo ispovijedao mi se mjesec dana poslije toga. Obojica smo već poslije prvih nekoliko rečenica spustili ručne kočnice, otvorili duše kao da se poznajemo godinama, desetljećima. U Bordou su, u tih nekoliko dragih ura, drugovali vječiti dječak i iskusnik, isprepletali se treptaji radosti i tuge, nepravdi i prkosne, ali gospodstvene nadmoći nad sitnim dušama, zavidnicima i bezdušnicima, i vječita ljubav prema crtanju, jer možda nikada čovjek nije toliko svoj, samo svoj, kao s olovkom u ruci nad bijelim papirom:: „Počeo sam crtati  vrlo, vrlo rano. Otkad znam za sebe crtao sam, olovka je uvijek morala biti na dohvatu. Svi su papiri bili su namijenjeni meni. Nisu mi, naravno, kupovali specijalne teke ili blokove, nego što se nađe, nepotrebni papiri, papir za kruh. Prije drugog svjetskog rata to je bio izvanredno fini papir, kao roto–papir, malo žućkast, po njemu s prekrasno dalo olovkom crtati. Moji crtački geni? Mati je bila Slovenka, od Maribora. (Vrlo interesantno, Slovenci su nekada bili gastarbajteri u Slavoniji.). Ona je vjerojatno bila bedinerica u Osijeku. Otac se u nju zagledao – i vjenčali su se 1928 .godine. Neobično su se voljeli, pogotovo kad su dobili dva sina, pa se može zamisliti kako mu je bilo kad je umrla, mlada, mlada, imala je dvajs’šest godina. Mati je izrazito krasan rukopis imala, možda je bilo nešto u tome što se tiče mojih crtačkih gena. A među tetkama, običnim ženama sa sela, kasnije sam, već pod njihove stare dane, vidio da je jedna crtala začuđujuće dobre ukrasne ornamente za vezenje jastuka, peškira. Nešto je i tu bilo gena u našoj porodici.

PREPAD U PETRINJSKOJ – Borivoj Dovniković-Bordo, u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije, nacrtan u Kavani AGM u Zagrebu

Bez obzira na sve naše peripetije za vrijeme rata, moj je otac dosta mojih crteža sačuvao. U početku NDH morali smo napustiti zavičaj i prebjeći u Srbiju, i on je, među malobrojnim stvarima koje smo ponijeli sa sobom, imao i te moje crtarije. Imam ih, hvala Bogu, i danas. Ali, i brat bi mi također bio izvrstan crtač. Umro je sa tri i po godine, četiri. Imam jedan njegov crtež kod kuće, na papiru iz onog notesa u kojem su trgovci upisivali špeceraj kupljen na kredit, da bi ga se na prvog platilo. Da je ostao živ, bio bi veliki crtač, možda bolji od mene.

… Sve ostalo o Borivoju Dovnikoviću odavna piše u enciklopedijama. Izvanredan karikaturist, jedan od rodonačelnika Zagrebačke škole crtanog filma, pitak , ali i nešuteći kolumnist na Pilslovom portalu „Autograf“, i oko i olovka, flomaster, i um i duh služe ga kao i cijelog života: “Usprkos svemu, ja još uvijek s radošću crtam. To je najljepše. Apsolutno. Pogotovo kad se zezam. Čitav je moj život bio zapravo uživanje, uvek sam radio ono što mi se u jedno vrijeme sviđalo. Najljepše je to stvaralačko zezanje …“

DAVOR ŠTAMBUK

DRAGE ĆAKULE U “CHARLIEU” – Davor Štambuk i Mišo Cvijanović-Cvijo

Iako je njegov stari pajdaš Pero Zlatar i njemu zahvaljujući napisao knjigu »Šarmeri bez pokrića« Davor Štambuk, svjetski karikaturist francuskog šarma i galskog humora, spli’skog temperamenta i zagrebačkog štiha, u svakom je društvu, ne samo za uobičajenih ćakula i tura kod prijatelja mu Čarlija u kultnom zagrebačkom »Charlieu« bio  – šarmer pokrićem. Rođen 29. prosinca 1934.godine u Splitu, Višu je pedagošku školu završio u Zagrebu, iznimno uspješno bavio se novinskim novinarstvom, ali radio i na TV–Zagrebu, stvorivši i vodivši 1980. popularni TV–serijal »Most generacija«, autor je animiranog filma »Sulejman veličanstveni« (1975.), objavio je nekoliko knjiga seksi-karikatura: »Sex made man« (1979. u Francuskoj), »Sex &..« (1992.), »Summer time« (1994.), »In vino veritas« (1995.) i ove godine »Split tease«. U »Ici Parisu«, »France Dumancheu«, »Paris Matchu«, »Playboyu«, »Ježu«, »Startu« i mnogim drugim našim dnevnicima, tjednicima i časopisima objavio je oko šest tisuća karikatura… („ Radeći seksi karikaturu na neki način sam se dirigirao pomalo sa striptizetom, koja fenomenalno dobro izgleda i koja se nikada ne skine do kraja, uvijek ostavi malo mašti. Takva je moja seksi-karikatura, znate sve o čemu se radi, ali nikada sve ne kažem do kraja –  moja karikatura nikada nije bila vulgarna.“) Bio je pionir erotske karikature u Europi, u Francuskoj, zemlji karikature, afirmirao se i stekao iznimnu popularnost, svrstavali su ga, uz Lassalvya i Hoviva, među tri najuspješnija autora erotske karikature. Karikature su mu uvijek bile bez riječi, a to je iskreno objašnjavao ovako: “Kad sam došao u Pariz osim pozdrava – nisam znao ni jedne francuske riječi, ha, ha, ha… Ali, i kada sam govorio francuski – cijenio sam karikature bez riječi, crtež sve govori.“

… I od života nikada nije bježao. Sve dok 7.ožujka ove godine nije otputovao u dobra spominjanja. Sutradan je bio – Dan žena.

Kao klinac precrtavao sam Davorove karikature naših slavnih nogometaša, potpis mu je bio u inicijalu imena i prezimena – DŠ. U našim iskusnim godinama u „Charlieu“, neumrlog dobričine i ljudine Mirka Brauna-Čarlija, upoznao nas je Pero Zlatar. U „Charlieu“ je u zagrebačkim danima bio redovit, iako je živio i u Splitu , a „skoknuo“ bi nerijetko do Pariza, a za otvaranja bačava beaujolaisa – neizostavno. Rado smo se družili i ćakulali, bio je iskusni znalac i pilac vina i konjaka, a kada je apstinirao , časteći znane i neznane mnogim turama, za sebe je naručivao – vitamin B. Pivo, naravno… U „Charlieu“ je imao samo jednu manu, od Davora čovjek nije mogao doći do vlastitog novčanika. Istinski šarmer činio je to iz gušta…

Kako je postao karikaturist?

ŠARMER S POKRIĆEM – Davor Štambuk u Cvijinoj karikaturi, nacrtan u “Charlieu” u Zagrebu

– Crtač sam, valjda, na majčinu stranu, želju za crtanjem imao sam od ranoga djetinjstva, risao sam, crtkarao. Prvu nagradu dobio sam u osnovnoj školi kad sam precrtao sa neke kartoline pjezaž, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da ću jednoga dana završit’ u to. Ja sam mislio postat’ kazališni režiser. Kako sam rođen u Plinarskoj ulici u Splitu, a na dnu Plinarske vam je kazalište, prvi dječački izlasci sa deset godina bili su kazališni. Visio sam u tom đačkom parteru, na nogama, stajalo se. Tu sam upoznao Lepu Smoje, koja mi je tumačila da na drugačiji način moram gledati predstave nego moji vršnjaci, teatar me stravično privlačio, čak sam režirao male predstave u podrumu svoga djeda u Velom varošu. Ajme, kad su roditelji čuli da bi’ ja u teatar: »Joj, kakav teatar?«. A, vidite, indirektno su me naveli da budem zaista pravi, pravcati boem, koji gleda na život s jedne dosta vesele strane. Naravno da imam svojih privatnih itekakvih rana, da me u poslu raduje uspjeh, ali s druge strane na neki način imam totalno nesređen privatni život i neuspjeh u braku. Da, da, čovjek ne može sam od sebe pobjeći. Moja mi kćerka Rahela zna reć’: »Kad vidim kako živiš ti se zapravo nikada nisi ni trebao oženiti!«. E, a ja joj kažem: »Da se nisam oženio e bi’ tebe imao!«.

Osnovno sam školovanje završio u Splitu i baš zahvaljujući jednom svom profesoru koji mi je predavao povijest, ja sam, na neki način, završio u karikaturi i novinarstvu. Dok je on predavao ja sam crtkarao karikature, sve dok on jednog dana nije rekao: »Daj da vidim što ti uvijek radiš! Boga ti! To je jako duhovito! Zašto ne počneš raditi portrete-karikature svojih školskih kolega?«. Tako sam počeo crtati svoje kolege, ubrzo i nogometaše. Pero Zlatar, s kojim sam se sprijateljio, a bili smo u istoj gimnaziji, uzeo je te karikature nogometaša i objavio ih u »Sportskoj panorami«, u kojoj je glavni i odgovorni urednik bio pokojni Boris Janković-Argus. Poslije me Roman Garber angažirao da počnem pisati za novine i počeo me slati na podsavezne nogometne utakmice, ovdje u Zagrebu, čak sam jednu godinu bio dopisnik »Narodnog sporta« iz Splita. I, mislim da su dobro pogodili, čak sam im digao i tiražu u Splitu. Ne pamtim honorar za prvu objavljenu karikaturu, ali jednu

stvar znam sigurno, tadašnji su honorari u novinama bili toliki da sam ja sebi svaku večer mogao dozvoliti izlazak u »Gradski podrum« na večeru i da sam se kroz vrijeme studentskih dana sam izdržavao.

IGOR BREŠAN

CRTANO PRIJE NEPONOVLJIVE KAŠTRADINE – Igor Brešan u Cvijinoj karikaturi, crtanoj u lokalu uz jedan od splitskih bazena.

Igor Brešan u novine je prvi put ukoračio kao dječak, koji se napokon usudio poslati karikaturu Ivice Hlevnjaka-Bukle u »Slobodnu Dalmaciju« i za koji dan ugledati je u novinama. Tu i gotovo svih trideset i pet tisuća objavljenih karikatura i sada čuva. Spominjem se Igorovih portret-karikatura iz tih dalekih šezdesetih godina prošloga stoljeća, ali i onih potom. Uspijevao je u onome što samo najboljima među nama polazi za rukom, likovi su bili očas prepoznatljivi, a stil, s malo, ali istančanih poteza, u čitatelja je upamćen jednom zauvijek. Ali, u Igoru, naoko smirenu čovjeku, buktjeli su i ne sagorijevaju mnogi bogomdani, ali i njegovani i brušeni talenti da bi se zadovoljio samo karikaturom, iako je u Hrvatskoj i onoj Jugoslaviji bio u vrhu. Igor je bio i ostao i pjesnik i skladatelj i pjevač, likovnosti je odan i kao galerist istančana ukusa i dobrih namjera, u suradnji sa suprugom djela najvećih naših umjetnika dovodi i u mala mista, a vani kad se predstavlja, ide s retrospektivama najvećih. U „Slobodnoj Dalmaciji“ u glazbenoj je kritici bio i umnik i osjećajnik, a urednik poput najboljih nogometnih trenera, koji stvaraju i igrače i igru i pobjedničke rezultate, iako je fakultetskom diplomom zapravo inžinjer strojarstva i brodogradnje. Kao da je niknuo u renesansi. A iza svega toga čovjek je u kojem plamti pravedni gnjev buntovnika, ali i tiho plače duša odana ljepoti i dobroti. Jednog dragog dana prije dvanaest godina, a u povodu objavljivanja njegove knjige poezije »Raspete nade« u izdanju »Adamića« iz Rijeke, a uz nju i prvog samostalnog pjevačkog CD-a s tim pjesmama koje je uglazbio – napričali za sve minule godine, za sva minula desetljeća. Uz ostalo mi je rekao:

– Ovo šta ja radin, šta i ti radiš, ponavljan – šta i ti radiš, to moraš registrirati, to su umjetnički radovi. Ti umjetnički radovi, autora sa toliko iskustva, ne smiju u novinama biti reproducirani na dva puta tri centimetra jer se u tisku sve izgubi. A ja san Edo Murtić u ovon poslu, ka šta si i ti Zlatko Prica u ton poslu. E, sad zamisli da je Edi, mom prijatelju pokojnon, objavilo dva sa dva sliku, više mu ne bi moga ni’ko pokucat na vrata. Moj život karikature sada se odvija po kolonijama umjetničkih vrijednosti, na nekim izložbama di to ima značenja, druženjima. Iz pjesme se rode sva prijateljstva. Na jednoj od naših veselica, kad se pivalo po ulicama Blata na Korčuli, Tonči Padovan i Branko Bačić, tada ministar mora, posli su rekli: »Mi smo po duhovnosti centar svita!«.

“MURTIĆ” I “PRICU” NA JEDNOM OD SPLITSKIH BAZENA – Igor Brešan i Mišo Cvijanović-Cvijo

Ja san tada bija urednik »Pometa« i reka san in da ja livon nogom napravin svjetski festival karikature, tako Blato ima svoj festival, a svi guštamo. Ali, moj novi gazda vjerojatno i ne zna da san zapravo oslipija na toj karikaturi. K’o manijak san crta pa san sa dioptrijon dogura do dvadeset i dva! Srećon me operira dr. Vukas, Zdeslav, e Bajdin sin, bila je vrlo riskantna operacija i na jedno i na drugo oko, mogu mu bit zahvalan šta su mi spasili oèi. I ja bi sad mora radit karikature eventualno za sto kuna. To ne dolazi u obzir! A kad je »Slobodna Dalmacija« imala daleko veću tiražu, sto, sto pedeset pa i sto sedandeset iljada, moje su karikature bile jedan od zaštitnih znakova te novine.

…Ćakulali smo i uz odličnu kaštradinu i dobro vino, a kad sam ga nacrtao Igor mi je, potpisavši se na karikaturi, napisao je duhovitu poruku:“Ovo nisam radio ja, ali kao da sam radio.“. A propos vrednovanja karikatura u našim novinama ne zaboravljam što mi je jednom rekao jedan od mojih glavnih urednika, poslije i direktor, kada sam mu spomenuo uistinu nepošteno niske honorara za karikature: “Cvijo, pa ti to nacrtaš za dvije minute!“. Nisam mu ostao dužan:“ Evo vam flomaster, pokušajte vi.“

MARIO MAVRIĆ

Ne sjećam se kada sam upoznao Marijana Mavrića, Marija, ali znam da je to bilo u Vrbniku; bio je to dobar dan. Mojsijevski gorostas u kratkim hlačama, s golemim starinskim sandalama, od čvrste kože, s potplatima od automobilskih guma. Te su sandale i sada za neke „Kirice“, iako ih je Mario godinama kupovao od majstora s Paga. Očima, rukom, slikama i dušom slikar, poštenjem, čestitošću, temeljitošću, iskrenošću, odanošću i svjetonazorom – čovik. Čovičina, u vremenima i zlovremenima. Nekog čudesnog unutarnjeg mira, i u nemazećem životu i blagoslovljenom življenju, u druženju i kazivanju, nebrzanju, a stizanju kamo je naumio. I samotnjak i iskonski pater familias, na čelu njegova kvarteta „4 M“: Mate, Maro, Meri i Mario. Čovjekoljubac i hodoljubac Mario kao da korača putima starih priča, kakve su nam bake pričale uz lelujanje plamičaka petrolejki.

Naša druženja nikada nisu ukoračila u svakodnevnost, ali su nam uvijek draga, pričamo bez ručnih kočnica. Tako je bilo i jednog nedavnog smirenog sunčanog dana u Selcu, uz miris zbonacanog mora, na kojem je kao na Mariovoj slici drijemao njegov oslikani kajić, kojim sada dovesla do nekoliko metara dalje vezane jedrilice, legendarni je brod „Mate“ otplovio u dobra spominjanja.

— Ne volin reć da rišen otkad znan za sebe, a vavik san risal. Bilo j’ vrimena kad bi mi mat rekla: “Odi van se igrat, ča stalno to…“. Va školi kad smo bili, ovdi va osnovnoj školi, risal san bolje nego drugi dica. Volil san risat, a bil san dobil jedamput i nagradu ko najbolji crtač va školi, ovdi va selačkoj. I to mi je čini mi se jedina nagrada… To j’ bila slikovnica „Po šumama i gorama“, na onaj tekst pjesme, i crteži. Zgazit ćemo izdajnika, je bil evako partizan, narisan, raširenih ruki, stal je na ustaših ili ne znan na koga, onako, socijalistički realizam…

ČOVIČINA – Marijana Mavrića Cvijo je nacrtao u njegovim Selcima

Va Selcih san bil va onoj osnovnoj smo mi govorili, četiri razredi, a osmogodišnja j’ bila va Crkvenici. Srednju školu, grafičku, likovnu, ja san šal va Zagreb, e, na trgu, ja mislin da se još zove maršala Tita. Dobro se naučil zanat, fotografiju, crtali, slikali, puno se polagalo na tehniku, ziučiš zanat; primijenjena umjetnost. Talenat nosiš va sebi, samo treba jako puno delat, inače – ča će ti od toga talenta. Jedan moj pokojni kolega je bil rekal, meni se čudil:“Kako ti to misliš – radno vrime? Delaš od osan… Ča ni slikarstvo ono – kad naiđe?“. A nego kako, nego od osan? Kad naiđe? Čoviku naiđe da se najiš i da poslije toga legneš. Ako budeš tako čekal neće bit niš od slikarstva. Znaš ono, joj, da j’ meni soldi pa samo slikat. Niš ne bi! Da ti je soldi, skital biš se po svitu…

Za Klovića mi prvi Zvonko Car rekal, profesor, e, i da ja nis Mavrić on to ne bi meni rekal. Ti, Mavriću, onaj tvoj Grižanac, ha, ha, ha… To ti ni on drugima govorel. To se često sjetin, sad, kad govorin, aš va Grižane dolaze dica kod mene, ono, škola u prirodi, pa in o tomu govorin. A va to vrime ni se o Kloviću pričalo ko velikon slikaru. Kako san se doma izboril da gren va slikarsku školu va Zagreb? Pa, Zvonko Car je govorel roditeljima da moran poć, a ja san još bil načinil i nezgodaciju, ocu san rekal da j’ Zvonko nastavnik rekal da neka ja iden učit za slikara. A otac je rekal, ha, ha, ha: “Ča ćeš celi život gaće na šćapi nosit?“. Tako se je onda računalo za umjetnost. Ma i sada… E, ali san to prenesal nastavniku, onako dičje, pantavo: “Otac mi je rekal da ću ja celi život nosit gaće na šćapi!“, ha, ha, ha. Onda je Zvono Car ćapal moga oca nigdi na srid Crkvenice pa ga je osramotil: “Bartole, ča ja nosin gaće na šćapi?“. Ha, ha, ha… Onda je opet otac na mene: “Ča moraš se od kuće govorit?“. Komedija. Zvonko mi je puno ostal va sjećanju. On je mene bil izdvojil, ja nis risal oni dupini ča bi on bil narisal na ploči, onda su to ponavljali šest miseci. On je meni daval zadaci, ča ja moran narisat do drugi put. Onda bi bil prišal kod mene: “Ča si načinil, ovo, Selčane? Len si mi, len si mi Selčane, toga više treba!“. Jedamput me doma peljal, va kuću, a ja san bil ponosan, znaš kad te nastavnik zame doma. I bil mi dal komplet uljenih boj! A, Isuse Bože, znaš ča, mene ti je to peklo va torbi noseć do Selac. Ja san prišal doma i valje san šal s tin risat. On mi je rekal neka zamen kakov karton od škatulje, karton natopin ujin pa onda na taj karton risat…

To su, eto, samo iskrice iz stvaralaštvom bogatih života mojih dragih crtača, koje sam crtao uživo. Svaki od razgovora s tim ljudima, odanim crtanju, slikanju, likovnosti oplemenio je moj život, koji nije bio posvećen ponajviše crtanju. Ali, i sada crtam jednakom ljubavlju kao onaj crikvenički priješkolski dječačić, koji je crtao na svakom dostupnom mu papiru, a jedno vrijeme najradije  najdraži bijeli brod „Kotor“, vezan uz crikveničku velu paladu. Samo u crtanju čovjek može biti sam, ali i tako moćno sljubljen s cijelim svijetom.

error: Sadržaj je zaštićen !!