RT DOBRE NADE : DRAGI SPOMENAR MOJIH LETOVA

Avionom sam prvi put letio u veljači 1974. godine na tada čuvenu nogometnu »majstoricu« u Frankfurtu, kojoj je bilo odrediti tko će otići na SP te godine u Njemačkoj – Jugoslavija ili Španjolska. Nikada ni prije ni za vrijeme leta nisam osjetio strah. Jedino sam u mojim mladoroditeljskim godinama, u noći uoči leta, ne govoreći o tome nikome, razmišljao – kako bi moji sinovi i Gordana bez mene. Već sutradan, vozeći se prema aerodromu, o tome ne bih mislio. U cijelom mom životu, u kojem sam se naletio, od tog dalekog Frankfurta prije četrdeset i četiri i po’ godine, do Rima prije tri mjeseca, imao sam samo dva teža leta. Ne znam kada ću sljedeći put letjeti, ali bilo kada to bude i bilo u kojem pravcu da bude, radujem se letu. Svako je putovanje novi događaj, mala i velika pustolovina, jamstvo nekih budućih sjećanja. Znam da se od prošlosti ne živi. Ali – što je čovjek bez uspomena. Ovo je priča o mojim letovima.

PRIJE OSAMDESETAK GODINA – Hidroavion na crikveničkoj plaži.

Prvi avion izbliza vidio sam kao pučkoškolac u Crikvenici, nekako sredinom pedesetih prošlog stoljeća. Crikvenica, naravno, tada nije imala aerodrom, nema ga ni sada, a neće ga ni imati, ali ima more. Bio je to, dakle, hidroavion. Sletio je na zbonacanu morsku površinu zad vele palade, ne tako daleko od žala uz koji je sva mularija iz kuća na Cirkulu (danas, službeno, na Trgu Stjepana Radića) i oko njega, pa i ja iz Tomislavove ulice, proplivala. Najprije smo u plićaku ronili i to bočno(!), desnom rukom gotovo uz dno, a ubrzo počeli i plavat, proplivavši najprije – na pasića. Poslije su mulci plivali „na muški“ (kraul iliti slobodi stil), a curice „na ženski“ (prsno). A kad smo počeli skakat u more, najprije na noge, a tek onda na glavu, curice bi, skačući na noge, uvijek prstićima stisnule nos. Ni danas ne znam zašto. Ne sjećam se više tko je i kako izašao iz hidroaviona. Je li ga čekao neki kaić?  Ne spominjem se je li to bio vojni ili civilni avion (privatni u nas u to doba nije postojao), ali pamtim da jo to za nas bio veliki događaj. Ćo, si videl avion? Mi najmlađi svjedoci tog slijetanja hidroaviona tada nismo znali da su još u tek načetim tridesetim dvadesetog stoljeća hidroavioni slijetali na površinu crikveničkog mora, što su za povijest ovjekovječili ondašnji fotografi. „Uslikavši“ hidroavion na moru ispod Hotela „Esplanade“ i na glavnoj crikveničkoj plaži. Kakva je to tek atrakcija bila! U godinama mog prvog viđenog hidroaviona nisam u Crikvenici poznavao čovjeka koji se vozio u avionu, iako netko sigurno jest.

OD ZBORA OSTAO TRIO – S ove fotografije s otvorenja krčkoga aerodroma na kraju su ostali samo Neda Andrić i Tito, i iza njih u sredini Marijan Kalanj. “Izrezani” su Dragutin Haramija(lijevo) i Savka Dabčević-Kučar(desno), a s drugih fotografija i Miko Tripalo i još neki. Svako vrijeme nosi svoje breme..

Kada sam se prije pedeset i devet godina preselio u Rijeku sredovječni  su mi Fjumani s Torette pripovijedali da je Benito Mussolini dvadesetak godina prije, 1939., hidroavionom sletio u riječko more. Obišao je velike firme, od kojih su neke(poput ROMSA-e ponajviše) zapravo i financirale taj Mussolinijev boravak u Rijeci. Otpozdravljao je Benito razdraganoj masi ljudi, a na Korzu se pojavio na balkonu sadašnje zgrade RTV Rijeka. Mussolini je obožavao govoriti s balkona, nadimajući se poput žapca, ali tog puta, zabilježili su riječki povjesničari, samo je zadovoljno promatrao i slušao kako mu kliču oni ispod balkona. Iz ćakula nekih starih Fjumana, koji su odavna u dobrim spominjanjima, čuo sam i priče da je među „oduševljenim“ Riječanima bilo podosta onih radnika kojima se dolazak na Korzo računao kao radni dan, nisu gubili dnevnica, a pala je i neka marenda. Jedan od potomaka tih Fjumana rekao mi je da je Mussoliniju uručena i publikacija o radničkim rafinerijskim stanovima, u kućama u sadašnjoj Ulici Giuseppe Duella, koje i sada zovemo Case operai ROMSA, i da je u to doba već bivši socijalist, ali još veći fašist i populist, bio vrlo zadovoljan komforom tih stanova. Duce! Duce! Duce! A dobri moj sior Ettore Mazzieri, jedan od mojih prvih urednika (u „La Voce del Popolu“), pripovijedao mi je o drugoj strani medalje. Njegov otac je predugo bio bez posla, samo zato jer nije htio ući u fascio…

TITO JE PRVI SLETIO NA KRK

Drugog svibnja 1970.godine svečano je otvoren Aerodrom „Rijeka“ na otoku Krku. Poseban gost na otvorenju bio je jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, a glavni je domaćin bila predsjednica Skupštine grada Rijeka, Neda Andrić. Uz Tita je na otvorenju bila vrhuška rukovodstva Socijalističke republike Hrvatske, Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Dragutin Haramija, za Grobničane Dragić, i ini. Tako je zapravo Titov specijalni avion bio prvi zrakoplov koji je sletio na pistu krčkog aerodroma, s Titom i suprugom mu Jovankom i pratnjom. Poslije su o tome svjedočile fotografije u mnogim riječkim, primorskim i bodulskim institucijama i poduzećima – Tito i Neda Andrić u sredini, a ostali establišment uz njih, s lijeve i desne strane.

JOŠ MALO I POLETJET ĆEMO – Trofejni trener “Rijeke” Dragan Spasojević, Mišo Cvijanović i iza njih neizostavni Slavko Gržinčić.
PLATI TI DOK JA NAJDEN TAKUJIN
Prof. Slavko Gržinčić, Klanjac zaljubljen u svoje rodno mjesto, ali i u nogomet, „Klane“ i „Rijeke“ ponajviše i ponajprije, bio je godinama i u samom vrhu uprave „bijelih“ s Kantride. Nerijetko i vođa puta, ne samo na prvenstvenim utakmicama nego i na gostovanjima „Rijeke“ na europskim nadmetanjima. Za kolege iz Prve riječke hrvatske gimnazije do kraja života bio je i Ćiba. Nije bio baš ljubitelj avionskih putovanja, ali što se mora – nije teško. Strah ili barem nelagodu od letenja znao je poput mnogih ublažiti nekom „putnom“ prije ulaska u avion, iako je uvijek više volio dobro vino. Neki su zli ili barem smioniji jezici tvrdili da je Slavko jednom za šankom prijatelju uputio vehementnu poruku:
– Plati ti, dok ja najden takujin.
Ja to nisam čuo, ali se sjećam jedne anegdote za šankom u restoranu krčkog aerodroma. Nizale su se ture za turama, a onda se Slavko mašio takujina, otvorio ga i nešto mu nije bilo jasno. Soldi je bilo manje nego što je trebalo biti. Onda mu je, smijući se, jedan riječki sportski novinar rekao:
– Slavko ti ne moraš ništa platiti. Ovih nekoliko posljednjih tura mi smo platili soldima iz – tvog takujina.

Dogodine je nabujalo „Hrvatsko proljeće“, vođe kojega je Tito u početku podržavao, a onda je to službeno, u negativnom smislu, prozvano Maspokom, masovnim pokretom, koji je Tito na sastanku u Karađorđevu – ugušio. Smijenjeni su Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, a ponosni Dragutin Haramija, iako mu je nuđeno da ostane na položaju, dao je sam ostavku. Smijenjeni su i mnogi njihovi suradnici, od kojih su neki nešto niže rangirani, kao i neki studenti, završili i u zatvorima. Istodobno su u Srbiji pali Marko Nikezić i Latinka Perović, u Sloveniji Stane Kavčič, u… U našem su kraju preko noći nestale „kolektivne“ fotografije s otvorenja aerodroma na Krku – zbog Savke i Mike i njihovih najbližih suradnika. Godinama poslije toga od srca sam se nasmijao ugledavši nekadašnju vodoravnu fotografiju u bojama, s otvorenja Krčkog aerodroma – u skraćenom okomitom izdanju. Netko je jednostavno odrezao nepoželjne s lijeve i desne strane, a ostavio samo Tita i Nedu Andrić, koji su kao najvažniji gost i domaćin bili u sredini. Iza njih u sredini je bio i ostao – Marijan Kalanj. Valjalo je, naravno, samo promijeniti okvir, ako i on nije skrojen od „viška“. Sada nema ni te ostatak-fotografije, a živ je jedino Marijan Kalanj, ne baš zdrav, ali duhom čio, u svojoj rodnoj Klenovici.

BIJELO SVJETLO PRATI AVION

Na prvi let aviona s krčkog aerodroma, na relaciji Rijeka-Beograd , službeno je poletio avionski debitant, moj redakcijski pajdaš Igor Violić, a s njim i Dragan Čarapina, Čarli i Čarapinac naš, najbolji tehnički-grafički urednik u mojih pedeset pedesetak „novolistovskih“ godina. Čarli je kao avionski putnik bio za nas rutiner, iako su i njemu za nabrajanje svih letova bili dovoljni prsti obiju ruku. Jutrom su odletjeli prema Beogradu, a sa sutonom krenuli natrag. Kao debitant Igor je sjedio uz prozor. U jednom trenutku gurnuo je Čarlija i rekao:

DALEKI REFUL BURE – Mišo Cvijanović i Srećko Juričić

–        Čarapinac, pogledaj malo kroz prozor! Nas cijelo vrijeme prati neko bijelo svjetlo!

Čarli se glasno nasmijao i odgovorio:

–        Dobro je dok nas prati, Igore. To je svjetlo našeg krila.

I Igor i Čarli odavna su u dobrim spominjanjima, u koja su se bolno prerano uputili. U pedeset i dvije godine pustolovni je Igor proživio koliko netko vremešniji ne bi u tri dugovječnija života. U godinama u kojima je bio i kuhar na inozemnim teretnim brodovima, letio je s kraja na kraj Europe, a plovio po svijetu. Sjećajući se uvijek bijelog svjetla uz noćni avion na nebu između Beograda i Rijeke.

NEVIĐENI PARIZ, RIM I LONDON

Edo Domazet, jedan od pionira riječkog rukometa, igrač, trener i međunarodni sudac, a potom desetljeće i po’ visoko pozicionirani profesionalac u Talijanskom rukometnom savezu, na kraju šezdesetih i u početku sedamdesetih prošlog stoljeća bio je prvi čovjek propagande u „Novom listu“. Ugovarajući objavljivanje reklamnih tekstova JAT-a (Jugoslavenskog aerotransporta) u „NL-u„ isposlovao je i bonus za redakciju. Kada bi redakcija poslala novinara na službeni put u neku od europskih destinacija povratna je avionska karta bila – gratis. Redakciji je ostalo platiti hotel i dnevnice, a novinar bi poslije objavio reportažu o gradu u kojem je boravio. Netko je odabrao. Istanbul, netko Amsterdam, netko Rim, netko… Mene je zapala – pegula. U jeseni 1972. završio sam na riječkoj otorini, dr. Matutinović obavio je prilično tešku operaciju u mom lijevom uhu pa mi je određeno vrijeme zabranjeno letenje. Kada sam napokon dobio pravo na letenje – odletjele su te gratis karte JAT-a. A redakcija je tada rijetko slala novinare u inozemstvo. Nisam više siguran koji bih grad ja tada odabrao, ali sam siguran da bi mi u najužem izboru bili Pariz, London i Rim. U međuvremenu sam doletio u Rim, u više navrata, jednom i u Pariz, a London, u kojem su Marko i Nemanja bili više puta, a jednom i Valerija, Margareta i Ena, još uvijek čeka na me. Nikad ne reci nikad, ali mi se čini da će još čekati, ako me uopće dočeka. Da sam Splićanin mogao bih reći : “Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu!“, a ovako mi ostaje nada, koja, kažu, umire posljednja.

TIP I TAP I KINAS

OD FRANKFURTA DO LISABONA TRIDESET GODINA – Maskota nogometnog SP 1974. i nogometnog EP 2004.

Avionom sam prvi put, službeno, poletio u veljači 1974.godine, sa zagrebačkog aerodroma , na tada čuvenu nogometnu »majstoricu« u Frankfurtu, kojoj je bilo odrediti tko će, nakon izjednačenog stanja u kvalifikacijskoj skupini, otići na Svjetsko prvenstvo, iste te godine u Njemačkoj – Jugoslavija ili Španjolska. Tada sam sa dvadeset sedam i po’ godina bio najmlađi naš, a vjerojatno i uopće, novinar koji je izvještavao s Waldstadiona. Na svom prvom letu bio sam u društvu sa zagrebačkim kolegom i prijateljem Milivojem Nikolićem iz »Sportskih novosti«, Nikom, koji je na našim svakogodišnjim nogometnim utakmicama između zagrebačkih i riječkih novinara bio lijevi bek, a ja desno krilo. U Frankfurtu smo bili – cimeri. Nije bilo ugodno tih dana sletjeti u Frankfurt. Nekoliko dana prije našeg leta neki su Arapi oteli jedan avion s tog svjetskog avionskog mravinjaka, a baš u danu kojem smo mi sletjeli u Frankfurt tamo je štrajkalo devedeset posto državnih službenika i djelatnika gradskih komunalnih službi. To što je grad bio pun odbačena smeća, u bajama i uokolo njih, možda nas je najmanje smetalo, nama je ionako u ta dva i po’ dana bio važan jedino nogomet. Doduše, malo nas je štrecnuo štrajk policije, bojali smo se nove otmice aviona. Poslije smo obojica shvatili da za strah zapravo i nismo imali razloga. U pravilu je, naime, baš poslije neke otmice najsigurnije letjeti na toj liniji, otmičari odabiru druge avione i druge zračne luke. Nik i ja viđamo se na utakmicama naše nogometne reprezentacije na Maksimiru i nerijetko se spomenemo našeg dalekog Frankfurta.

Carinici nas onda, barem pri slijetanju i nisu zanimali, eventualno smo razmišljali što će biti na povratku, iako nam i posao i naše dnevnice nisu obećavali neku bogznakakvu kupovinu. Uostalom, od svega što sam donio iz Frankfurta ostala je samo figurica s dvojicom maskota WM-a 1974., Tipom i Tapom, kojima se trideset godina poslije igrala moja prva unuka Ena. U lipnju te 2004. godine Enica je svima koji su je tih dana pitali gdje joj je tata Marko odgovarala: ‘Tata je u Pojtugaju… Done’ će mi Kinas!’. Taj je dječačić obučen u portugalski dres bio maskota Evropskog nogometnog prvenstva 2004. godine. Poslije su se družile te dvije maskote, Tip i Tap i Kinas, protegnuvši se na tri desetljeća. Sada se najmlađa moja unučica Iskra, četrnaest joj je mjeseci, upoznala s Tipom i Tapom i već na pitanje: “Iskra, gdje je lopta?“ majušnim prstićima hvata još manju nogometnu „buba-maru“ njemačkog tandema. Gdje je završila maskota Evropskog prvenstva u nogometu 2004. u Portugalu? Spava među sačuvanim Eninim igračkama.

ORKANSKI UDAR BURE NAD URINJEM

IZ BRUHEA NA NAJDRAŽU RIJEČKU ULICU – Mak i Cvijo, senior na Korzu.
MAK JE VIDIO KRILO
Moj prvi unuk Mak prvi put je letio kad je bio još dječačić, koji ni u dječji vrtić nije išao. Otac njegov imao je izložbu u jednoj od „Venecija sjevera“, flamanskom, belgijskom gradu Bruhe, pa su Neno, Margo i Mak za Belgiju odletjeli iz Trevisa, a iz Belgije se vratili vratili u – Zadar. To je s Ryanairom bio najpovoljniji aranžman. Vozio sam ih u Treviso, a i otišao po njih na zadarski aerodrom. Čekajući ih pijuckao sam macchiato i gledao neku nogometnu utakmicu na ovećem televizoru u aerodromskom restoranu. Kada su sletjeli najviše me zanimalo kako je Maku bilo na prvom letu. Prvo što mi je rekao bilo je:
– Dedo, dedo, ja sam sjedio pored prozora…
– I što si vidio, Makiću?
-Vidio sam – krilo!
Sve četvero smo se nasmijali. Poslije mi je u autu prema Rijeci, dok nije zaspao, ipak pričao i neke druge detalje.

Ako ste češće letjeli sigurno ste zapazili da lokali u aerodromskim zgradama rade punom parom. Netko vrijeme do poziva u avion krati kavama, netko bezalkoholnim pićima, a nerijetki bome i žesticama – iako nisu pijanci. Oni koji se boje letenja tako pokušavaju odagnati strah , cigarete im nisu dovoljne. Ja nikada ni prije ni za vrijeme leta nisam osjetio strah. Jedino sam u mojim mladoroditeljskim godinama, u noći uoči leta, ne govoreći o tome nikome, razmišljao – kako bi moji sinovi i Gordana bez mene. Već sutradan, vozeći se prema aerodromu, o tome ne bih mislio. A slijetao sam u Frankfurt, Muenchen, Liege, Pariz, Manchester, Rim, Madrid, Barcelonu, Geronu, Moskvu, Kijev, Minsk, Gomelj, Solun, Ioanninu, Tel Aviv, Gdanjsk, Bukurešt, Košice, na „Marco Polo“, pored Venecije, u Treviso, na Ronchi, u Palma de Mallorcu, na Brnik, u Beograd, Sarajevo, Skoplje, ondašnji Titograd, alias Podgoricu, a u Hrvatskoj ili polijetao ili slijetao sa svih naših aerodroma, redom: Zagreb, Rijeka, Pula, Zadar, Split, Dubrovnik, a Osijek nekadya putničkog aaerodroma i nije imao. Od inozemstava sam sigurno neko i zaboravio… I, da budem iskren, u cijelom mom životu, u kojem sam se naletio, od tog dalekog Frankfurta prije četrdeset i četiri i po’ godine, do Rima prije tri mjeseca, imao sam samo dva teža leta.

U zimu 1979.godine kao novinar sam čarterom odletio u Košice, na nogometnu utakmicu Kupa pobjednika kupova između slovačke „Lokomotive“ i „Rijeke“. Čarter-letovi su inače najopušteniji letovi. Nema strogih ili bolje rečeno apsolutno profesionalnih stjuardesa. Čim se uzleti, svi se i u doslovnom i u prenesenom smislu raspojasaju. Kruži se avionom, pijucka, ćakula, smije, pjeva, dobacuje, dovikuje – svi smo naši. Tako je bilo od Krka do Košica, a i na povratku, iako je „Rijeka“ izgubila rezultatom 0:2. Bila je to moćna „Rijeka“, svi smo bili uvjereni da će u revanšu „Rijeka“ nadoknaditi manjak i nastaviti natjecanje (Tako je i bilo, na Kantridi je bilo 3:0 za „bijele“, ali to je već druga priča.).

Budući da svi avionski letovi imaju svoje strogo određene zračne putove, od Košica se, naravno, nije „ravnom crtom“ letjelo prema Krku, već na zapad do Austrije, a onda preko Slovenije prema Boduliji. Kad nas je kapetan obavijestio da smo nad Bečom dodao je kako na Krku ima „malo bure“, ali da ćemo ipak mirno sletjeti. U tom trenutku toj poruci gotovo nitko nije pridavao ni pažnju ni važnost. A kad smo već bili nadomak Krku, negdje baš kod onog golemog dimnjaka u Urinju – nešto je strahovito udarilo u avion, čuo se tresak kao da će se sve raspasti. U trenu sam pomislio : “Tresnuli smo o tlo!“. Bio je to, međutim, samo siloviti snažni bočni udar bure, pod pravim kutem. Osvrnuo sam se makinalno iza sebe, gdje je desno sjedio ondašnji igrač, a sadašnji sportski direktor „Rijeke“, inače tadašnji moj susjed iz nebodera u Čandekovoj 23 B Srećko Juričić. Srećka smo kao juniora zvali „Schnellinger“, jer je bio ne samo svjetlokos nego i blijede puti, U tom je avionskom trenutku bio bijel poput vapna, a ispod očiju su mu iskočili crveni kolombari, kao da ga je udario najgromovitiji boksački teškaš na svijetu. Kada smo ipak uspjeli nastaviti let, napraviti polukrug, jer se na krčki aerodrom uvijek slijetalo s one bande, i sletjeti, Srećko mi je rekao: “Ja se ne moram tuširati, sav sam mokar!“. I, a to je za mene bilo i ostalo čudo – nestalo mu je crvenih kolombara ispod očiju.

KUMBAJ, BELA,KUMBAJ – Zvonko Vukelić-Kenč u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

…Sutradan smo doznali da mi te noći uopće nismo smjeli sletjeti na Krk. Jedan naš prijatelj iz kontrole leta, da mu ime ne spominjemo, „rico“ omiljen u društvu, rekao nam je da su s Krka u nekoliko navrata poručivali pilotima da ne slijeću na Krk, već da slete u Puli, gdje su već čekali autobusi da putnike odvezu do Rijeke. Tako je inače u vis maior situacijama činjeno i s redovitim linijama. Ali, pilote su u onda popularnom Hotelskom naselju „Haludovo“, pored Malinske, čekale vatrene djevojke pa su umjesto glavama odlučivali oružjem između slabina. Srećom, bili su meštri svog zanata, sletjeli su kao da orkanskog udara bure nad Urinjem i nije bilo.

KUMBAJ, BELA, KUMBAJ

Zimu prije, baš nekako pred Božić, letio sam na nogometnu utakmicu Balkanskog kupa između grčkog prvoligaša „Ioannine“ (Janjine) iz istoimenog grada i „Rijeke“, koja je na Kantridi pobijedila 2:0. Letjeli smo čarter-avionom ljubljanske tvrtke Adria Airways. Ozračje u avionu, naravno, domaćinsko , osim naravno za one, koji uprkos mnogim letovima strahuju od uzlijetanja do slijetanja. Iako su na nogometnom travnjaku borci bez straha i mane, oštri defanzivci, neumorni vezisti, krtice-radilica , stasiti napadači nebeskih skokova i jakih udaraca, da im imena i prezimena i ne spominjemo. Čim se poslije uzlijetanja odvežu neki se od njih čak spuste sa sjedala, kleče s glavom među dlanovima i svako toliko prozbore: “Ajooooj, majko moja.“. A nama koji nemamo tog osjećaja vrag ne da mira. Kapetan-pilot uključio već robota, a netko od nas ga zamoli da svoje sjedalo prepusti Branku Devčiću-Britvi, popularnoj „Katici za sve“ u „Rijeci“. Vazda dobro raspoloženom Britvi nijedna uloga nije bila ni teška ni premalena, voljeli su ga u klubu od čistačice do predsjednika, da o igračima i ne govorimo.

REMEN “DO DASKE” – Dio pobjedničkog “Dinama” na “Kvarnerskoj rivijeri” 1967. Stoje:Ražić, član uprave Prelog, Stinčić i trener Zorko Srebrić, čuči ALE HRNIĆ..
PREZATEGNUTI REMEN
Ale Hrnić, rođen u Bosanskom Petrovcu, daroviti nogometaš petrovačke „Mladosti“, dolaskom na studij u Zagreb potpisao je ugovor s „Dinamom“. Bio je i dijelom pobjedničke mlade momčadi „Dinama“ na „Kvarnerskoj rivijeri“ 1967., u društvu s vratarom Željkom Stinčićem, napadačima Josipom Ražićem i Marijanom Čerčekom, središnjim braničem Zobundžijom, veznim igračem Marijanom Bradvićem i inima. Trener prve momčadi Branko Zebec u Hrniću je vidio budućeg standardnog napadača, nakon što je Ale na probnoj utakmici u dresu druge momčadi utrpao nekoliko komada prvom vrataru Škoriću. Međutim, prije finalne utakmice u Kupu velesajamskih gradova 1967. – Zebec je dao ostavku. Njegov nasljednik Ivica Horvat na Hrnića nije ozbiljnije računao pa je Ale odlučio pristupiti novopečenom prvoligašu „Proleteru“ iz Zrenjanina.
Moj stari prijatelj Ale sa zagrebačkog je aerodroma poletio do Berograda, a tamo su ga članovi uprave „Proletera“ čekali s automobilom. Bio je to Hrnićev prvi let, pričao mi je poslije da nije znao kuda će sa sobom. Kada mu je lijepa stjuardesa rekla da se veže, Ale je zategnuo remen „do daske“. Njegov susjed, iskusni avionski putnik, ¸prijateljski se nasmiješio i rekao mu:
– Vi, mladiću, izgledate i ne mislite više izaći iz aviona.
Olabavite slobodno, taj remen…
Kad god je Ale poslije letio, a bio je nogometni profesionalac, i kao igrač i kao trener, u Belgiji i Francuskoj, gdje i sada živi, uvijek se samom sebi nasmijao kada bi se opasivao prije polijetanja.

Sjedne, dakle, Britva, mangup i veselnik , za pilotsko mjesto, stavi na glavu slušalice, u jednoj ruci „volan“, a drugom, tobože znalački, svako-toliko pritišće neku dugmad, podiže i spušta neke kvačice i poluge, komentira sve to pilotu, koji , kao, skrušeno stoji uz njega. Onda netko vremešniji uz ozbiljnu facu potapše po ramenima nekog od tih avionskih nevoljnika i najozbiljnijim glasom kaže: “Vidite li vi, dečki, tko nas sada vozi?“. Ionako uplašenima tima na koljenima srca slete u pete, zapomažu: “Maknite Britvu maknite ga, sve će nas ubiti!“. Društvo se valja od smijeha, smije se valjda i sam Zeus, jer upravo nadlijećemo slavni Olimp. Ubrzo se Britva vraća među putnike, uz pratnju salvi smijeha.

Na dolasku u Grčku sletjeli smo u Solunu, jer je Janjina imala samo vojni aerodrom, na koji se smjelo slijetati i s njega polijetati samo danju. Na povratku nam je smiješila još jedna noć u lijepom grčkom gradiću , radosna i vesela jer je „Rijeka“ pobijedila 3:0. Noć se sve više približavala, a jednog važnog člana uprave još nije bilo na pisti. U posljednjem se trenutku pojavio, ne obazirući se na prijekorne poglede, s – dvjema balama svile na ramenu i kašetom suhog voća u jednoj ruci. Ipak polijećemo…

Ruta nas vodi preko mora do talijanskog Brindisija i u tom trenutku avion počinje učestalo propadati i svako toliko tresne svom snagom, kao da smo pali na zemlju, kao da se vozimo drndavim kamionom po makadamskoj cesti. E, sada već ne strahuju samo stalni mrzitelji letenja… Pilot nas njemu bliže umiruje objašnjenjem da je riječ o zrakopraznom prostoru, vakuumu, kroz koji propadamo do „čvrstog“ zraka, a da najniže možemo pasti na 1200 metara iznad zemlje. Smiruju se oni uznemireni, ali kapetan dodaje još jednu rečenicu: “Ako je motor u redu…“. Sad se crv sumnje , ako ne već i stvarnog straha, uvlači i u dio ostalih putnika. Među takvima je i član uprave Zvonko Vukelić-Kenč, nekada nogometaš „Kvarnera“ i „Rijeke“ i boksač(!), poslije i trener najmlađih, inače veselnik i noćnik, šarmer s pokrićem. Pričam mu, recimo, neku novost, a on se fakinski nasmije i kaže: “Meni kažeš, Šomi (to će reći Mišo), znam ja to već…“. Tada, međutim, kuraž nastoji vratiti dobrom Metaxom i pjevanjem uz jednako zabrinutog Jerolimova na kraju aviona, u repu. Pjevanjem iz sveg glasa:“Kumbaj, bela, kumbaj…“. Letjeli smo jedno vrijeme nad talijanskom jadranskom obalom, onda prešli k nama i mirnim letom dospjeli do Krka.

Kumbaj, bela, kumbaj…

PIJETAO LETI AVIONOM

Svi su ostali moji letovi bili manje-više u redu, iako je još na nekima bilo nekih neuobičajenosti. Jednom sam u ondašnjem SSSR-u , u koji sam iz Zagreba do Moskve letio pogolemim Tupoljevom, a jednog dana iz Minska do Gomelja manjim Jakovljevom (Jakom), u kojem je bilo kao u provincijskim autobusima iz meksičkih i južnoameričkih filmova B-kategorije. Ne samo da gotovo nitko nije poštivao poruku o vezanju pri uzlijetanju i slijetanju, nego se na redovnom letu cijelo vrijeme šalabazalo i guralo po avionu, pjevalo, glasno svađalo… Jedan sredovječnik poprilično natopljen votkom pjevao je toliko glasno da su nam bubnjići otpadali. I pričao, ili pokušavao pričati, sa samim sobom i gotovo svakim putnikom, znanim i neznanim. Pazeći pritom na život dvaju pijetlova u starinskoj košari na krilu, koje valjda nije uspio prodati na tržnici u Minsku. U jednom mu se trenutku, iako vezanih nogu, jedan pijevac oteo i zalepršao iznad i između glava putnika, ponekih i uspaničenih. E, tad je počeo psovati, a nije prestao ni kada je uhvatio kokota.

AVIONSKI DEBITANT KAO VODITELJ – Igor Violić i legendarna voditeljica Gordana Bonetti, inače Riječanka, na izvlačenju “Milijunera” 1967.godine

Jednom sam u itinereru od Zagreba do Palma de Mallorce morao u Münchenu i Barceloni presjedati i u polasku i u povratku. Bili smo u pravom šahovskom „cajtnotu“ da smo trčali aerodromskim  hodnicima. Vraćajući se s utakmice Hrvatska-Španjolska(0:1) na Evropskom prvenstvu u Poljskoj 2012.od Gdanjska do venecijanskog „Marca Pola“ presjedao sam u Frankfurtu. Tamo je, pak, ulazak u avion kasnio gotovo sat vremena, a  da nas baš nitko nije obavijestio zbog čega. Načitao sam se talijanskih i njemačkih novina, a razgledao i engleske i francuske do mile volje, i nasrkao kava iz automata, doduše besplatnih. Ali stalno pogledavajući na one u stojećoj fili – hoće li se pokrenuti.

Nad Madridom smo, leteći na uzvratnu utakmicu Kupa UEFA između „Reala“ i „Rijeke“, poslije briljantne pobjede „bijelih“ Kantrdi (3:1) , avionom kružili nad kraljevskim gradom četrdesetak minuta, uz povremenu poruku preko mikrofona da čekamo mjesto za prizemljenje na Barajasu. Iako je to bio čarter objašnjenje i nije bilo najuvjerljivije. Netko od tehnički upućenijih mojih suputnika vrlo sugestivno je tumačio da je možda kvar na motoru pa valja potrošiti gotovo sav kerozin da prilikom eventualnog pada ne dođe odmah do požara. Poslije smo sletjeli bez ikakvih poteškoća, ali smo sutradan – pokradeni. Ne u hotelu ili švrljanjima dojmljivim kraljevskim gradom nego na stadionu „Santiago Bernabeu“  „Real“ je pobijedio rezultatom koji mu je trebao (3:0), ali je zapravo trostruki strijelac bio belgijski sudac Shoeters. Isključio je čak trojicu igrača „Rijeke“, među njima i gluhonijemog Damira Desnicu zbog – prigovaranja!?! Da o drugim „štimanjima“ i ne pričam.

DAJ, BOLAN, ĆOEKU TE SENDVIĆE

Iz Beograda sam , u prosincu 1990., vraćajući se s utakmica „Partizan“-„Rijeka“(1:2) i „Partizan“-„Inter“(1:1) po običaju zaspao odmah poslije polijetanja, a probudio se koju minutu prije slijetanja u – Puli. Nevrijeme je , saznao sam tek tada, drmalo avionom dobrim dijelom puta, a na Krk zbog silne bure i nismo mogli sletjeti. Kad smo izlazili iz aviona jedna me neznana putnica, s licem još uvijek punim straha, upitala: “Kako ste podnijeli ovaj strašni let?“. Odgovorio sam joj iskreno: “Nisam o tome imao pojma, draga gospođo, ja sam se prije nekoliko minuta probudio!“. Prostrijelila me samo pogledom, paklenijim od munja koje su parale nebo za našeg leta. U pulskoj sam se aerodromskoj zgradi s velikim književnikom Mirkom Kovačem , koji je tada zapravo zauvijek napustio Beograd i skrasio se, na vrijeme, u Istri, dogovarao o intervju i – više se nikada nismo vidjeli.

PILOT NAD PILOTIMA – Branko Devčić-Britva, neumrli dobri duh Kantride, “Rijeke” i Rijeke u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Godine 1980. supruga i ja smo se iz Beograda vraćali čudesnom, a redovitom, linijom Beograd-Sarajevo-Rijeka. Budući da prethodne noći zapravo i nismo spavali jer je Beograd tresao potres, srećom bez žrtava i težih posljedica, u sarajevskoj sam zračnoj luci, čekajući kao na iglama najavu nastavka leta prema Krku, minutama i minutama u stavu visokog starta čekao naručena dva sendviča. Sve dok konobar nije, laganim, otegnutim glasom zazvao kuharicu: “Daaaaj, bolan, ćoeku te sendviiiiće, avion samo što nije kreeeeen’o…“. Jednom sam kao gost ex-trenera „Rijeke“ Dragana Spasojevića, tada trenera titogradske, to jest podgoričke „Budućnosti“, jedva stigao na povratni let. Dobri je Spaske želio odgledati što više finalne utakmice, u kojoj nije igrala „Budućnost“, a avion za Ljubljanu samo što nije poletio. I? Spaske je pojurio Mercedesom od stadiona do aerodroma, ne poštujući ni semafore ni neka druga prometna pravila, i iskrcao mog kolegu Belog i mene pred aerodromskom zgradom. Milicionari i aerodromsko osoblje povicima su nas požurivali da trčimo. Izletjeli smo na pistu i utrčali u avion – bez čekiranja i bilo kakve kontrole.

ALITALIJINA METALNA ŽLIČICA

TATA IDE U PORTUGAL – Marko Cvijanović (prvi zdesna) prije leta na Europsko nogometno prvenstvo u Portugalu.

Vraćajući se u travnju 1980. iz Bukurešta, kojeg su između dvaju ratova zvali i Parizom istoka, a tada sam osim uistinu širokih bulevara vidio i stotinjak ljudi kako usred središta grada, što bi Talijani rekli centro di centro, disciplinirano čekaju da kupe – papirnate salvete. Doduše, nama u Hotelu „Flora“ ničega nije nedostajalo. Ceausescua, naravno, nisam vidio, a ni njegova sina, iako je „Rijeka“ igrala protiv „Sportula“, kojem je Ceausescu junior bio patron. Letjeli smo avionom ALITALIJE, na relaciji Rim-Ljubljana-Beograd-Bukurešt, ukrcavši se u Ljubljani. Na povratku sam doživio utjecaj vremenskih zona. Iz Bukurešta smo poletjeli točno u dvanaest sati, a u Beogradu aterirali točno u – dvanaest sati. Što ti je geografija. Kavama i inim pićima u avionu dvorila nas je stjuardesa, koju je netko od nas zvao – Matilda, po jednoj tada u nas popularnoj pjesmi. Kava je bila odlična, talijanskim motom spravljena, a miješao sam je pravom metalom žličicom suvremenog, malo otkačenijeg dizajna, DESIGNED BY ALITALIA-PINTI INOX-1993. Kako to znam, kako to pamtim?. Jer „Matildi“ poslije ugodne ćakule nisam vratio žličicu, a ukucana sam slova i brojke pročitao baš prije pisanja ovih redaka. Vjerujem da ALITALIA zbog toga nije pala u minus. Letio sam i poslije toga nekoliko puta Alitaliom, ali mi se više nijedna žličica nije dopala, sve su bile plastične. Ne rekoh vam odmah, ali „Sportul“ je pobijedio „dovoljnim“ rezultatom, a na Minti Ružiću, dobrom čovjeku dobre uspomene, napravljen je očit prekršaj u domaćem šesnaestercu za jedanaesterac, ali je bugrski sudac baš i samo u tom trenutku – „obnevidio“. „Sportulu“ je pripao pobjednički pehar Balkanskog kupa, kojim se prethodne godine dičila „Rijeka“.

CRNI PSI U TREVISU

PLEMENITA DUŠA – Audrey Hepburn DOBRA VILA AUDREY HEPBURN
Letove smo nekada koristili i za kupovanje finih parfema, svjetskih žestica s imenom i prezimenom i prestižnih cigareta, čega u tek načetim sedamdesetim prošloga stoljeća nije bilo u našim prodavaonicama. Promućurni Francuz Hubert de Givenchy, koji je 1952. godine osnovao modnu dizajnersku kuću ubrzo je svoju muzu pronašao u božanstveno ljupkoj Audrey Hepburn, koju smo kao klinci zavoljeli najprije po filmu „Praznik u Rimu“, u kojem joj partner bio muževni Gregory Peck. Od tada se Givenchy okrenuo i parfemima pa smo u avionima odabranicama svoga srca kupovali najprije silno popularni ženski parfem Givenchy III, iznjedren 1970. Od žestica su kupovani francuski konjaci i viskiji raznih imena i podrijetala, a pušači od cigareta najviše šteke „Marlboroa“. Poslije su se mode i odabiri mijenjali, a odavna svega ima i u nas, samo je sve manje – novca. Onda smo, želeći obradovati neke nama drage, možda zanemarivali činjenicu da smo bježali od stvarnosti i pravih vrijednosti. Audrey Hepburn je, pak, do kraja svog čestitog života , ljupka i usprkos godinama i teškoj bolesti, bila istinska humanitarka, putujući na tužna i ojađena, sirotinjska i unesrećena mjesta, pomažući ponajprije nedužnoj djeci, ali i svim potrebitim ljudima. Bila je dobra vila, UNICEF-ova plemenita veleposlanica dobre volje.

Posljednji sam se put, i to ne za vrijeme leta, nego pri koračanju prema aerodromskoj zgradi – ipak zamislio i zabrinuo, makar post festum. Vraćajući se iz Pariza s utakmice Europskog nogometnog prvenstva 2016. (Hrvatska-Turska 1:0), u avionu sam se, po običaju, spremao zaspati. Sjedio sam do prolaza, što volim, jer je ipak komotnije. Desno od mene je sjedio čovjek po prilici tridesetih godina, još prije polijetanja zadubljen u neku džepnu knjigu , a do prozora je možda četrdesetogodišnjak temeljito tamanio lijepu jabuku. Zatvorio sam patentom unutarnji lijevi džep sakoa, u kojem mi je bio novčanik s dokumentima i eurima, najprije samo zažmirio, a ubrzo i zaspao.

Probudio sam se koju minutu prije slijetanja u Trevisu. Izašavši iz aviona koračao sam uz suputnike sa susjednih sjedala, a pred ulaskom u aerodormsku zgradu na čitača pored mene stuštila su se dva golema crna policijska psa. Pritrčali su i policajci i odveli neznanca, koji se i nije opirao. Nikada nisam saznao o čemu je riječ, mada sam pretpostavljao da su psi nanjušili neku drogu. Tada me zaista uhvatila nelagoda. Ako je uistinu neznanac imao droge, a ja sam čvrsto spavao, mogao mi je neki paketić mirno staviti u vanjski džep sakoa pa bi se crni psi okomili na mene. Dok bih policajce i suca uspio uvjeriti da s tom drogom zaista nemam bilo kakve veze, pitanje je koliko bi vremena proteklo. Tada sam prvi put pomislio da bi na kraćem letu ipak bilo bolje biti budan.

A opet, kada sam se ovog lipnja s Ronchija vozio do Rima i natrag, spavao sam snom pravednika. Doduše, uza me su bili moj Marko i njegovi prijatelji, moji znanci. A da nisu? Pasa, međutim, na Ronchiju nije bilo. Možda je, u Trevisu, ako je uopće onda bilo riječ o drogi, ipak bilo kao što najčešće s drogom biva – policajci s psima na vrijeme su saznali koga trebaju dočekati.

RADUJEM SE PRVOM SLJEDEĆEM LETU

Vratim li se priči o strahu od letenja, ne komentirajući najčitaniju istoimenu knjigu Erice Jong (objavljenu 1973. a prodanu u više od 20 milijuna primjeraka), vrijedi vic, koji je izvorno povezan s pomorcima, a ne pilotima i avionskim putnicima. U tom starom vicu pita prijatelj pomorca: “Kako te nije strah ploviti, kad znaš koliko brodova godišnje nestane, potone s posadom?“. A pomorac mu mirno odgovara: “Kako tebe nije strah svake večeri leći u krevet, kad sve medicinske statistike govore da najviše ljudi umre na krevetu?“. Ne znam, dakle, kada ću sljedeći put letjeti, ali bilo kada to bude i bilo u kojem pravcu da bude, radujem se tom letu. Svako je putovanje novi događaj, mala i velika pustolovina, jamstvo nekih budućih uspomena. Znam da se od prošlosti ne živi, ali – što je čovjek bez uspomena?

 

 

 

 

error: Sadržaj je zaštićen !!