RT DOBRE NADE : KO TO MORE PLATIT?

Gledam ovih dana opet „Velo misto“ na malom ekranu. Iskren da budem, više nego nekada smetaju mi grozomorne kulise (ne samo na Voćnom trgu), poneka pretjerana patetika, poneka preglumljenost. Ali me i sada do suza raznježe scene čovječnosti, poštenja – i siromaja i ponekih novcem i položajem iznad njih. Proplačem na svaki blistavi kamenčić mozaika čestitosti, dobrote, odanosti, plemenitog zanosa i ideja, borbe za bolje danas i sutra. I neizmjerne ljubavlju prema balunu i ljudima. Zato još jednom skidam kapu ponajprije Miljenku Smoji i Joakimu Marušiću, a onda glumcima. Tom je svijetu baluna do kraja života pripadao i dobri prof. Veljko Poduje (1907-1993.) s nepunih petnaest godina prvotimac „Ajduka“, sa sedamnaest reprezentativac, s „Ajdukom“ dvaput državni prvak, Višanin korijenima, Šibenčan rođenjem, koji je poslije drugog svjetskog rata za svoj grad odabrao Rijeku. Ovo je profesora Poduje i moja priča o junacima „Velog mista“, od Duje do Rica i svih s njima, i stvarnim trenerima i igračima , od barba Luke Kaliterne do Nikole Gazdića i mnogih uz njih. A što se „Ajduka“ tiče, bez obzira na aktualni status, velik je nogometni klub koji ima svoju operetu i svoju televizijsku seriju. Po tome je »Ajduk« zaista prvak svita i okolice, kao što je to študent Duje reka 1911. u zlatnom Pragu. Ko to more platit?

OTAC MALOG I VELOG MISTA – Miljenko Smoje, zvan Šunje, u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Nogometna je povijest zabilježila da je prvi nogometni klub iz našeg kraja, koji je zaigrao s vršnjakom mu, splitskim „Hajdukom“, također osnovanim 1911. godine, bio Slavenski športski klub „Opatija“. Bilo je to u Splitu, 7. prosinca 1913.godine, na Krajevoj (iliti kraljevoj) njivi, kako je u začecima splitskog nogometa zvano igralište poslije znano kao Stari plac. Sve do Poljuda, koji je iznjedrio veliki riječki, hrvatski i jugoslavenski arhitekt Boris Magaš. „Hajduk“ je obećavao brzi revanš u Opatiji, ali je trebalo proći devedeset godina da se to i ostvari. Prva je utakmica završila bez golova – 0:0. Neobično za ono vrijeme. U splitskom listu „Sloboda“, organu Hrvatske Pučke Napredne Stranke, u broju 283, od 9.prosinca 1913.godine, to je ovako objašnjeno: “Prvi dan je kiša i silno blato onemogućilo igru tako da već u 30.minuti bio je sudac prisiljen da prekine igru. Premda terrain nemoguć ipak se je vidjela velika pretežnost Hajduka…Moramo napomenuti krasni udarac gostiju prvog dana , kojega je Kaliterna teškom, ali lijepom, robinsonadom obranio.“. Mlađim čitateljima valja reći da je izraz robinsonada nastao poslije čuvenih parada tadašnjeg engleskog vratara Robinsona, ali je odavna završio u povijesnim knjigama, a i parade se rjeđe rabe. Sutradan je „Hajduk“ pobijedio rezultatom 3:0.

KADE SU IGRAČI „HAJDUKA“?

VELJKO PODUJE I BARBA LUKA KALITERNA PRVI PUT NA KRIMEJI, 1923.GODINE – Veljko Poduje stoji drugi slijeva, a barba Luka je najviši u tom redu
NAJMLAĐI REPREZENTATIVAC
Prof. Veljko Poduje (1907-1993.) bio je prvotimac druge generacije „Hajduka“, od 1922. do1932., kao lijevi half, vezni igrač suptilne tehnike i kombinatorike. Za „Hajduk“ je odigrao 248 utakmica i postigao 25 golova. Prvu međunarodnu utakmicu je odigrao 8. srpnja 1922. godine, dakle s nepunih petnaest(!)godina, protiv praške momčadi „Malostransky“. Od „bilih“ šest golova na toj utakmici, golobradi je Veljko dao dva, 6:1 za „Hajduk“. S „Bilima“ je 1927. I 1929. bio državni prvak, a u reprezentaciji Jugoslavije debitirao točno na svoj sedamnaesti rođendan, 28.rujna 1924. Desetljećima je po tome bio najmlađi jugoslavenski reprezentativac-debitant, a do kraja Jugoslavije jedan od nekoliko najmlađih. Na debiju protiv Čehoslovačke(0:2) u Zagrebu, pred 8.000 gledatelja uz Veljka je igralo još sedam debitanata, a zajedno deset igrača „Hajduka“. Izbornik Dušan Zinaja odabrao bi i jedanaestog, vratara Otmara Gazzarija, ali je on imao talijansko državljanstvo. Zato je branio Fridrich. Evo te jedanaestorice: Fridrich (4 utakmica u reprezentaciji), Dujmović (1), Rodin(3), Kurir(2), Kesić(1), Veljko Poduje(1), Benčić(1), Tonči Bonačić(1), Mirko Bonačić(1), Radić(1).

Deset godina poslije „Hajduk“ će prvi put gostovati u našem kraju., 12.svibnja 1923. na Krimeji protiv „Orijenta“ i pobijediti rezultatom 3:2. Majstor „robinsonade“ iz 1913.godine na Krajevoj njivi , Luka Kaliterna, tada je bio trener „Ajduka“, ali i sudac na toj utakmici, ogovorno s domaćinima .I? Izvjestitelj je u sušačkim novinama napisao da je Kaliterna „bio dvanaesti čovjek Hajduka“. A što se igre tiče „Hajduk je predveo igru kratkih pasova“. Sutradan je „Hajduk“ pobijedio i sušačku „Victoriju“, 4:0. Prije tih dviju utakmica došlo je do sukoba između uprave domaćina i Luke Kaliterne, koji na gostovanje nije doveo „prvu mašu“, dakle ne prvu momčad, već pomlađenu, gotovo golobradu ekipu. Na pristaništu u luci Baroš (Rijeka je već bila pripala Italiji, a Sušak Kraljevini Jugoslaviji) domaćini su povikali: “Eno Kaliterne, a kade su igrači „Hajduka“?”. Od , samo uvjetno rečeno, starijih igrača bio je, naime, samo Ante Kesić. U jednoj svojoj ispovijesti barba Luka Kaliterna je to ovako opisao:

– Kade su igrači ?

-Evo ih!

-Ma to su dica!

-Dica koja znaju igrati!

-Ma, slušajte, šjor Luka, mi smo u goste zvali „Hajduka“!

-Ovo je „Hajduk“.

-Je za vas, ali mi ove ne priznajemo. Nećemo vam platiti troškove gostovanja i možete se vratiti kući.

A ja im kažem: “Lako ćemo se pogodit. Ako nas tučete, nećete platit ništa! Ni jednog dinara!“.

BAČO TRČAO I NA SUŠAKU – Ante Ružić-Bačo (u seriji ga igra Krešimir Zidarić) bio je omiljeni splitski pučki trkač, koji je pobijedio i sinjski vlak. Svake godine o fešti Svetog Duje trčao je splitskom rivom, a između dvaju svjetskih ratova trčao je i na Sušaku i pored Hotela “Continental” pobrao pljesak Sušačana

Rezultate, dragi štioci, eto, znate, a u dresu „Hajduka“ najstariji je bio 23.godišnji Ante Kesić, splitski pašticer, slastičar, kod kojega će početkom drugog svjetskog rata biti pohranjeni „Hajdukovi“ trofeji. Dvadeset je godina bilo Mirku Bonačiću, a osamnaestogodišnjaci su bili Tonči Bonačić, Benčić, Šime Poduje, Budanko, V.Kaliterna, N.Kragić i Bavčević. Najmlađi su bili šesnaestogodišnji Renzo Gazzari i Veljko Poduje. Tko je tada mogao slutiti da će Ljubo Benčić dvadeset i devet godina poslije toga biti trener „Rijekina“ prethodnika „Kvarnera“? Tko je tada mogao slutiti da će barba Luka Kaliterna na kraju jesenske sezone prvenstva 1959/60. preuzeti „Rijeku“ i na kraju je spasiti od ispadanja iz Prve lige? Ne dozvoljavajući da se to slavi prije stvarnog kraja! Kad je „Rijeka“ praktički već osigurala prvoligaški opstanak , ali teorijski još nije, barba Luka je znao reći: “Vapor je u portu, ma ni još vezan!“. Takav je bio barba Luka.

S BARBA LUKOM KOD LEGENDARNE MURVE

U barba Lukin bespogovorni autoritet uvjerio sam se prvi put 5. srpnja 1959.godine, na finalnoj utakmici „Kvarnerske rivijere“, u kojoj su se njegovi mladići sastali s vršnjacima beogradskog „Partizanom“, kojima je kapetan bio moj dobri i veliki prijatelj, jednako tako veliki novinar Miro Rede. Već u 3.minuti zagrebački sudac Marek pokazao je na „bilu točku“ u šesnaestercu „Hajduka“.

OČALINKO, MEŠTAR I DUJE – Ivica Vidović, Boris Dvornik i Mustafa Nadarević

Splićani su prosvjedovali, nastala je mučna situacija, ali sudac, naravno, nije promijenio odluku. Gerum je iz jedanaesterca svladao vratara Damira Delića, a taj je pogodak na kraju i odlučio o pobjedniku. U vatrenom ozračju poslije tog gola pretemperamentni Stipe Ilić zaradio je isključenje, ali nije htio napustiti teren. Čak je demonstrativno sjeo na travu, ne mareći o sučevoj naredbi. Tada se s „bile“ klupe uspravio barba Luka, i sada ga vidim u onoj bijeloj košulju dugih, a iznad lakata zasukanih rukava, sa slamnatim šeširom na glavi, i krenuo prema prgavom Stipi i nešto mu rekao Što? Ne znam, bio sam među mulcima na suprotnoj strani, ispod grota. Ali pamtim da se Stipe ustao i smjesta otišao u svlačionicu. Jedan je bio barba Luka.

JEDAN OD RIJEČKIH GLUMACA U “VELOM MISTU” – Bruno Petralli
RIJEČKI GLUMCI U „VELOM MISTU“
Svoj su obol „Velom mistu“ dali i riječki glumci, navodimo ih abecednim redom njihovih prezimena: Ivan Bibalo, Raniero Brumini, Marija Geml, Danilo Maričić, Giulio Marini, Bruno Petrali, Ksenija Prohaska, Mia Sasso i Glauco Verdirosi. Nažalost, poput mnogih glumaca „Velog mista“, većina je otputovala u dobra spominjenjima. Među nama su samo Marija Geml, Bruno Petrali i Ksenija Prohaska. Uz Rijeku je na neki način bio vezan i vojvođanski glumac Ivan Hajtl. Njegov sin Stjepan, zvan Stevo, bio je vrstan grafičar u „Novom listu“. U Rijeci sada snima i glumi „Rico“, Aleksandar Cvjetković. Ove smo ga jeseni gledali „na daskama“ Kazališta Ivana plemenitog Zajca u prvoj ovosezonskoj dramskoj premijeri „Michelangelu“, a igra i u TV-seriji „Novine“.

O, kako sam bio ponosan kada sam već idućeg ljeta, za ljetovanja u Makarskoj, upoznao barba Luku. Moj dobri otac, koji se u Rijeci se upoznao s Kaliternom, i sam nogometni zaljubljenik, odveo me na Stari plac. Rukovao se s barba Lukom baš pored legendarne murve , a ja sam se, s nepunih četrnaest godina, rukujući se s legendom koja hoda, zacrvenio kao da sam nešto zgriješio.

– Oli i ti voliš balun? – upitao me barba Luka.

Samo sam potvrdno kimnuo glavom. Nadahnut tim susretom još strasnije sam tog ljeta trenirao s mulcima makarskog „Zmaja“, koje je vodio prijeratni „Hajdukov“ znalački , neumorni desni half , partizanski prvoborac Gaetano-Gajo Rafanelli, sjajni demonstrator i pravedni učitelj. Iako u duši tako silno željan da njegovi sinovi, moji vršnjaci, Joško i Hrvoje, postanu „bili“ prvotimci.

PROF.VELJKO PODUJE OSLOBODIO ME TREME

Tko je dalekog svibnja 1923.godine mogao slutiti da će tada šesnaestogodišnji Veljko Poduje poslije drugog svjetskog rata za svoj grad odabrati baš Rijeku, u kojoj će do mirovine profesorovati u srednjoj ekonomskoj školi, ali biti i, nogometni trener, djelatnik i sudac, radio reporter na Radio Rijeci i publicist. Rijeku u kojoj će 1993. otići u dobra spominjanja i zauvijek počivati. O prof. Veljku Poduji čitao sam u mnogim „Hajdukovim“ knjigama, slušao ga kao radio reportera , čitao njegovu knjižicu o opstanku „Rijeke“ u Prvoj ligi (1959/60.), a osobno ga upoznao u svibnju 1965.godine, pripremajući maturalnu radnju.

NETJAK – Ivo Gregurević u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije, nacrtanoj u osamdesetim prošlog stoljeća

U našem IV b razredu Prve riječke hrvatske gimnazije samo nas je četvoro maturiralo odličnom ocjenom, iako ja taj četvrti razred nisam prošao s peticom. Zato sam na maturi bio u odličnoj formi. Nisam imao poteškoća ni s hrvatskim ni s njemačkim jezikom, a maturalnu bih radnju valjda i sada položio s odličnim: “Pojava fašizma u Njemačkoj, zaključno s napadom na Poljsku“. Potpisujući se na taj odlično položeni ispit zrelosti, da budem iskren, nisam znao kud ću sa sobom. Inače stroga naša razrednica i profesorica povijesti Marija Poduje, ne tajeći zadovoljstvo mojim radom i obranom, čestitajući mi, srdačno se smiješila i u moje ime. I danas ne tajim da sam bio ponosan, a dobroj našoj razrednici nikada nisam rekao koliko sam treme imao, ne na maturi, nego na prvom dolasku u njen stan, na konzultacije u vezi s mojom maturalnom radnjom.

U nepretenciozno, decentno, s mjerom, uređenom stanu na Belvederu, u prvim trenucima nisam znao što ću i kuda sa sobom, iako sam iz povijesti i povijesti umjetnosti kod razrednice imao uvijek samo odlične ocjene. Srećom po mene u gostinsku je sobu ušao razredničin suprug prof. Veljko, s onim dobrodušnim razoružavajućim osmijehom, pružio mi ruku i rekao: “Dobro došao! Ti si, dakle, taj mladi karikaturist i novinar.“ Trema je moja nestala poput ljetne jutarnje magle. Izmijenili smo poneku rečenicu o nogometu i novinarstvu, a onda je dobri profesor suprugu i mene prepustio crnim oblacima njemačkog fašizma.

NONO ISPOD KLUPE

BARBA LUKA NA KANTRIDI – Pero Radaković i Jure Raspar upijaju riječi mudrog učitelja

Zašto se danas spominjem barba Luke Kaliterne, prof. Veljka Poduja i „Hajduka“? Zato jer HTV opet reprizira i dalje rado gledano „Velo misto“, sagu o „Hajduku“. Nogometni klub »Hajduk« službeno je osnovan 13. veljače 1911. godine, odobrenjem Carskog namjesništva u Zadru, poticajem četvorice Splićana, praških studenata, Fabijana Kaliterne (Lukinog starijeg brata), Vjekoslava Ivaniševića, Lucijana Stelle i Ivana Šakića uz pomoć Vladimira Šore i profesora Josipa Barača, koji je klubu nadjenuo ime »Hajduk». Prva službena utakmica protiv lokalnog »Calcia« i pobjeda od 9:0, prvi pogodak za »Hajduk« postigao je Šime Raunig i to – koljenom. Već godine 1926. skladatelj Ivo Tijardović »Hajduku« je za petnaesti rođendan darovao operetu »Kraljica lopte«, praizvedenu na Staron placu, a Miljenko Smoje i redatelj Joakim-Žaki Marušić, za sedamdeseti rođendan,1981., iznjedrili su TV-seriju »Velo misto« – a to nema nijedan slavni nogometni klub.

JEDAN OD DVOJICE FERATA – Otac redatelja “Velog mista” Joakima Marušića, Anđelko Marušić, “Hajdukov” reprezentativni pomagač i partizanski borac, imao je nadimak Ferata, kao i Miho Kurir. Anđelko Marušić u dva je izdanja objavio knjigu svojih sportskih uspomena
TRI FERATE
Aljoša Vučković iznjedrivši televizijskog Feratu, omilio ga je toliko mnogim naraštajima, da ga i sada mnogi njegovi obožavatelji zovu – Feratom. Televizijskog je Feratu stvorio Miljenko Smoje, a sugestijama mu šuga dao redatelj Joakim Marušić-Žaki, ali su u 117.godišnjoj povijesti „Hajduka“ dva igrača uistinu imala nadimak Ferata. Prvi je bio Miho-Mijo Kurir, obrambeni igrač druge „Hajdukove“ generacije. Za „Ajduka“ je odigrao 282 utakmice i postigao 38 golova, a dvije utakmice za reprezentaciju Jugoslavije. Drugi Ferata bio je Anđelko Marušić, zvan i Sokol zbog strelovitih pravodobnih startova – otac redatelja Žakija! Anđelko Marušić bio je pomagač i središnji branič treće „Hajdukove“ generacije, a u „bilom“ dresu igrao je 394 puta i postigao 15 golova. Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je 16 puta. Rođenog Omišanina kao darovitog nogometaša prvi je uočio – prof. Veljko Poduje. Pričao mi je: ”Anđelka sam baš ja otkrio, kao trener omiškog „Komite“, i preporučio ga „Hajduku“. Na Starom placu je postao izvanredan igrač, half i centarhalf i reprezentativac. Ali, ni Kurir ni Marušić, nisu živjeli poput televizijskog Ferate, iako je Marušić još prije drugog svjetskog rata pripadao naprednom pokretu. Poslije je Anđelko kao partizanski borac teško ranjen pa više nikada nije zaigrao nogomet. Bio je, međutim, u rukovodstvu partizanskog ratnog „Hajduka“, kao i moj brat Šime, kao i barba Luka Kaliterna, a kapetan momčadi je bio Jozo Matošić.“.
Zanimljivo je da je redatelj Joakim Marušić-Žaki(Split 1937.-Zagreb 1985.) jedini od svih koji su stvarali „Velo misto“ bio – prvoligaški nogometaš! Bio je kao centarhalf juniorski reprezentativac, a poslije u dresu „Zagreba“ igrao u prvoligaškim sezonama, od 1957. do 1960.godine, u društvu s iskusnicima , ex-reprezentativcima Klaićem i Dvornićem te Mačekom, Antom Vidoševićem, Rezarom, Medvedom, Beseredijem, Joksimovićem..

Za premijernog prikazivanja »Velog mista« jedan od najboljih igrača u bogatovoj »Hajdukovoj« povijesti, profesor Veljko Poduje (1907.-1993.) bio je na pragu sedamdeset i četvrte. Bio je i dalje dobre naravi, kristalno jasan umom, rječit i iskren – guštao je u seriji. Bio je to jedan od nekoliko mojih intervjua s čovjekom dobre uspomene, kojemu sam u „Novom listu“ napisao i In memoriam, poslije kojega mi se moja dobra razrednica zahvalila rukopisnim pismom. To pismo čuvam ljubavlju i nježnošću, kao i moj karikaturalni portret njena supruga, crtan uživo:

– Nije ovo ni kronika ni drama, ali je to Smoje majstorski povezao – pripovijedao mi je prof. Poduje. Ako su nedjeljom na večer ulice prazne – znači da su to ljudi prihvatili. A »Velo misto« je za ljude i pisano i snimano. Ne znam Smoju, ali ga volim, u »Nedjeljnoj Dalmaciji« pročitam svaki Smojin tekst. Lijepo piše, pogađa u dušu, neizmjerno voli Split i Dalmaciju, »Hajduka«, ali i ljude, zato ga i vole čitaoci. Jedino je možda malo pretjerao s onim riječima, znaš, Mišo, stari Splićani nisu toliko beštimali, barem ne u to vrijeme, u Splitu smo živjeli od 1915. godine. Ali, Smoji svaka čast!

MARJETA I FERATA – Vlasta Knezović i Aljoša Vučković

I moje unuke, Silvija i Vjera, i ja jedva čekamo nedjelju, gledamo i svaku reprizu, a one me po tko zna koji put pitaju: »Nono, koji si ti?«. Ne znam… Ima me i u Peguli (koji bi kao nesvršeni praški student odgovarao Šori, ali Šore nije igrao nogomet već samo bio u upravi) i u Tončiju (koji dijelom odgovara karakteru i životu Tagliafera, brzog kao lastavica, sa strašnim udarcem) i u svim ostalim. Kao što ima i brata mi Šime, Dujmovića-Fjake, Rodina (unuk kojega je, također Janko, meštar od informatike u „Novom listu“ – op.a.), barba Luke Kaliterne… Brat Šime , znam da si ga poznavao, pisao si kao i on za beogradski „Fudbal“, i ja bili smo jako vezani uz Luku Kaliternu. Bili smo Lukini suigrači, a poslije nam je bio trener. Poslije treninga uvijek bismo prošetali, pričali o nogometu. Tada bankovni činovnik, Luka bi nas u kavani častio – bijelom kavom i bijelim kruhom. Ima naravno i Nikole Gazdića , koji je bio prvi istinski ljubimac „bilih“ navijača (Nikola Gazdić, zvan Janjčić (1900-1921). U dresu „Hajduka“ odigrao je 91 utakmicu i dao 106 golova – op.a.).

A propos, mlađa profesorova unuka Vjera prije nekoliko godina je duboko zaronila u djedovu arhivu, novinske isječke, pripremajući knjigu o svom voljenom nonu. Jednog ljeta mi je, spominjući se uvijek zajedničkog gledanja »Velog mista« i scene u kojoj su ogorčeni navijači »Bilih« kamenovali »Ajdukovu« baraku, rekla i ovo: “U trenutku kada se na malom ekranu jedan igrač sakrio ispod klupe nono Veljko se nasmijao i rekao mi:

-E, to sam ti ja!.

VELIKO HVALA SMOJI

Prof. Veljko Poduje živo se sjećao gorke Janjčićeve sudbine:

– Igrao sam kratko vrijeme s Gazdićem, a jednom smo zajedno sjedili na klupi za rezerve, kada je „Hajduk“ igrao protiv reprezentacije Sarajeva. Ja sam bio početnik, a Janjčić je bio s nama samo zato da ne misli o bolesti, tada neizlječivoj tuberkulozi. Znali smo već svi da mu se sprema najgore. Bio je kolosalan tehničar, nenadmašan dribler, as kakav i danas nedostaje našem nogometu. Odličan je nadimak, Rico, smislio Smoje. Gazdića smo i zvali Janjčićem zbog guste, velike, kovrčave kose. Bila je velika nepravda kada je isključen iz kluba. Barba Luka Kaliterna pričao mi je da su poslije tog velikog poraza u Zagrebu svi igrači sjedili zajedno, a Gazdić je, ogorčen kritikama za slabu igru, sjeo za drugi stol. Barba Luka mu je rekao da dođe k njima:

U ŽIVOTU JANJČIĆ, U SERIJI RICO – Daroviti Nikola Gazdić, vilin konjic “Ajduka”, kojeg je na malom ekranu utjelovio Aleksandar Cvjetković

-Neću – rekao je Janjčić

-E, onda više nećeš igrat u „Ajduka“!

BARBA LUKA GA KAO GIMNAZIJALCA STAVIO NA GOL “HAJDUKA” – Inž.Srđan Mrkušić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
NIJE BALUN ZA FINI SVIT
»Moj je otac bio Kotoran, Bokelj, deda je bio upravnik gimnazije u Kotoru, a otac mi je diplomirao pravo u Beču, Austrougarska, je li, tad, a prvi službu je dobio u Sinju. Majka je Drnišanka, čuvena porodica Skelin, danas vidim ima nekih košarkaša i veslača Skelin, verovatno vučemo iste korene. Zahvaljujući Miljenku Krstuloviću postao sam prvi golman »Hajduka«. Kao splitski gimnazijalac branio sam za mali AŠK. Split je bio mali u to vreme, svi smo se znali, pjaca i riva bile su glavne, tu je sve bilo, politika i sport, sve se tu dešavalo. Jedne večeri priđe mi jedan moj prijatelj, kaže : »Znaš da se Luka Kaliterna interesira za tebe?«. Ostanem zapanjen: »Kako ja? Pa ja branim u malom klubu, nepoznatom. Ma idi, šta me zafrkaješ, šta bi mene Luka zva!«. On se ne da: »Vidio te na nekim utakmicama, interesira se za tebe!«. Ja kažem: »Šta ću ja u »Hajduk«? Tamo je Čulić, Krstulović, Kriše …«. Međutim, šta se desi? Čulić se često povređivao, Miljenko Krstulović trbuhom za kruhom ode u Sarajevo, »Slavija« mu dala posao, bio je mehaničar limar, to je bio čisti amaterizam, prvi golman »Hajduka« ne mož’ da nađe posao u Splitu. Iz čista mira, sreća moja, ja kao gimnazijalac, sedmi razred, upadnem u prvi tim »Hajduka«. A ja sam igr’o krišom fudbal. U to vreme igrat fudbal, za đake, bilo je nakaradno, zabranjeno. Kad je moja majka saznala da ja igram fudbal, kad je počela da plače: »Ajme, sinko moj, propast ćeš! Nije balun za fini svit, ajme šta će reć ‘judi, šta će reć prijatelji naši?«. A ja kažem: »Mama, molim te, ma šuti, učit ću, vidi’ ćeš da ću učit’.«. I ona se nekako smiri. Ja sa dozvolom roditelja nastup’o…“. Najlepše dane i uspomene detinjstva proveo sam u »Hajduku«, to je nezaboravno, to su uspomene divne, to je moj pravi početak, moje prve igre. Moji suigrači u Splitu bili su veliki igrači, Lemešić posebno, njemu sam se divio i kao igraču i kao čoveku.“. (Ovo mi je 2006.godine u Beogradu ispričao inž. Srđan Mrkušić, nekada slavni vratar „Hajduka“, beogradskog BSK (prije 2.svjetskog rata) i „Crvene zvezde“, reprezentativac Kraljevine Jugoslavije i SFR Jugoslavije. I premijerno i reprizno šjor Mrka je guštao u seriji “Velo misto”.)

Gazdić je potom otišao studirati u Beograd, a na onoj čuvenoj utakmici protiv “Građanskog“ u Splitu, snimljenoj i u „Velom mistu“, zaigrao je zahvaljujući pismu, moleći da barem još jednom zaigra za „Ajduka“.

Znali su da je u posljednjem stadiju tada smrtonosne tuberkuloze i ispunili su mu posljednju želju. Igrao je velemajstorski, postigao jedan zgoditak, a na njemu je načinjen prekršaj za jedanaesterac, što ga je u zbilji u pogodak pretvorio Mantler.

-Drag mi je lik Duje, volim i Meštra, oduševljen sam kako govore po splitski. Ipak, načelnik Vice mi je najdraži Taj je načelnik, u zbilji bio Vicko Mihaljević, dijete siromašnih roditelja. Umro je mnogo prije, ali sam o njemu kao dječak samo dobro slušao. Bio je široke duše, druželjubiv i darežljiv, volio je sirotinju. Svi splitski ridikuli kod njegove su se kuće (ne u Manole!) jednom godišnje gostili. Buzančić ga odlično igra.

Ako su u ime svih nas konzultanti serije bili, čini mi se, Anđelko Marušić i Ljubo Benčić – dobro su obavili svoj posao. I Anđelkov mali, Joakim, ali iznad svih – Smoje. U ime svih »Hajdukovaca« i moje mu, veliko – hvala.

MAESTRALNI DUJE – MUJICA

“DUJIN” UČENIK I SUIGRAČ – Prof.Veljko Poduje, reprezentativni igrač “Hajduka” bio je i suigrač i prvotimac trenera Luke Kaliterna. (Karikatura crtana uživo: Mišo Cvijanović-Cvijo)

Opet teče štorija o »Ajduku« , opet je pričaju Duje, Meštar, Ferata, Pegula, Tonči, Dotur Vice, Vaša Svitlost i Vaša Visost, Netjak, Violeta, Marjeta, baba Marta…Alias Mustafa Nadarević, Boris Dvornik, Aljoša Vučković. Mladen Barbarić, Milan Štrljić, Boris Buzančić, Ljubo Kapor, Špiro Guberina, Ivo Gregurević, Zdravka Krstulović, Vlasta Knezović, Etta Bortolazzi… Spiritus movens »Ajduka« u seriji je Duje, koji je u Pragu studirao čak deset godina, jerbo da je manje – u Splitu bi rekli da to i nije neka skula. Duju, rekoh, maestralno igra velikan našeg glumišta Mustafa Nadarević. Mustafin Duje kao da je Splićanin od kolina, njegov je spli’ski drag i najtankoćutnijem spli’skom uhu. A Mujica je u svijet teatra ušao u Rijeci, točnije na Sušaku, kao amater u »Viktoru Caru Eminu«, pod iskusničkom rukom vrhunskog redatelja Anđelka Štimca, meštra i nezaboravnih režija u »Ivanu Zajcu«. S Mustafom su počinjali i Igor Violić, novinar od kalibra, otac glumice Nine, i Ivić Bralić, poslije dentist, za neke najdarovitiji u tom triju riječkih glumačkih nada. Igor i Ivić bolno prerano otišli su u dobra spominjanja, a mi višepamteći Riječani ne zaboravljamo da je Mustafa Nadarević u tandemu sa sjajnim boksačem Bekirom, mlađim, koji nije uzmaknuo ni pred šampionom Mitrovićem – bio izbacivač u »Husaru«, najpopularnijem riječkom plesnjaku s početka šezdesetih prošloga stoljeća.

U „Velom mistu“ Duje je prvi vratar i prvi trener »Ajduka« – iako je u stvarnosti bilo drugačije. Duje u sebi objedinjuje dvojicu braće Kaliterna, Fabjana i Luku, a Kaliterne su Splićani “od kolina”, prezime Kaliterna u Splitu se spominje već četiri stoljeća. Inž. arh. Fabijan Kaliterna u dresu »Hajduka«, kao desno krilo, odigrao je samo jednu utakmicu i postigao jedan gol, ali je istinski »otac splitskog sporta«; jedan od osnivača »Hajduka« bio je i utemeljitelj još nekih sportskih klubova u Splitu. Brat mu, legendarni barba Luka, jest jedan od pionira splitskog nogometa i jedan od prvih vratara »Ajduka«, ali nije prvi.

»Hajdukov« prvi vratar bio je Josip Buchberger, bosanski Nijemac. Godine 1912. Buchberger je u kavani »Troccolli« na slici Ferdinanda “iskopao oči”.

REDATELJ, FERATIN SIN I PRVOLIGAŠKI NOGOMETAŠ – Joakim Marušić-Žaki
ŽAKI JE BIO DIVAN, VELIKI REDATELJ
Sve ono najljepše što me veže za mladost, veže me i za Marjetu, ali i za divnog, velikog redatelja koji mi je bio prijatelj. Joakim Marušić, kojeg sam od milja zvala Žaki, nije bio dovoljno poštovan koliko je trebao biti. Nismo ni svjesni koliko smo velikog redatelja imali. Nije čudno što su neki likovi u ‘Velom mistu’ umrli ili nestali, a Marjeta ostala. Ona je zapravo tiha voda koja brege dere. Nježnost koja nas uči kako trajati. Danas je nemoguće napraviti takvu seriju, toliko veliki zalogaj. To je bila takva mašinerija, gotovo holivudski posao u smislu truda, angažmana, mnogo ljudi i tehnike. Mi, glumci, nismo ni imali vremena razmišljati o konačnom rezultatu. Žaki je fenomenalno odabrao likove i dobro pogodio glumce. Imali smo i savjetnika za dalmatinsko narječje. Danas, kad gledam Mustafu Nadarevića kako genijalno i bez pogreške priča dalmatinski, vidim da smo uistinu bili virtuozni i veliki profesionalci. Tada nismo mogli ni sanjati da će ‘Velo misto’ postati brand. Aljošu Vučkovića (Feratu – op.a.) vidjela sam prije nekoliko godina u jednoj robnoj kući. Bio je to dirljiv susret. On je tako topao i nježan čovjek. Moju kćer Bojanu uvijek lijepo pozdravi. Zapravo, on i ne može drukčije pozdraviti ljude. To se i vidi u liku Ferate. Ima još nešto. Ta naša mladost, pa i zaljubljenost tijekom gimnazijskih dana, rezultirala je divnom igrom, partnerstvom i kemijom na platnu. Ferati i Marjeti se vjeruje. Aljoša je išao u splitsku gimnaziju kod Pazara, a ja u onu na drugom dijelu grada. Sjećam se da sam ga prvi put zapazila na nogometnoj utakmici koja se igrala između ekipa naših škola. Tu smo se upoznali, počeli se družiti i izlaziti u šetnje, no ubrzo je on otišao na studij u Beograd. Iako se nismo ni poljubili, osjetili smo jedno privrženo prijateljstvo jedno prema drugom, a naši su se putevi kasnije susreli tek na snimanju ‘Velog mista’. Tada među nama nije bilo mladalačke ljubavi, ali jest glumačke kemije. Miljenko Smoje je bio božanstven. Često se čujem i družim s njegovom Lepom. Ona je prekrasna i ima njegov duh. S druge strane, sam je Miljenko bio prevelik da bih se previše družila s njim. Nisam se usudila sjediti s njim jer je za mene, koja sam tek počinjala u ovom poslu, Miljenko bio nedodirljiv. Čini mi se da i danas imam takav odnos prema nekim ljudima, primjerice, Peri Kvrgiću ili Borisu Buzančiću. (Vlasta Knezović, Marjeta u „Velom mistu“, u intervju iz 2011.)

Jednom su ga nakon tog čina odmah pustili iz zatvora, drugi put ne – pa je na vrata na Krajevoj njivi stao Luka Kaliterna. I od tada bio nezamjenjiv, sve do 1923.godine, čuvajući »bilu« branku 160 puta, što je za ono vrijeme, računajući i pauzirajuće godine prvog svjetskog rata, bilo puno. Buchbergovi nastupi zaustavili su se na desetorostruko manjoj brojci 16. U vrijeme igranja za »Hajduka« Kaliterna je bio i veslač splitskog »Gusara«, s kojim je triput bio prvak Jugoslavije, a nastupio je i u osmercu reprezentacije na Evropskom prvenstvu 1924. u Zürichu, ali i na regati u Crikvenici 1923. Luka Kaliterna je bio poznat kao »pozicioni vratar«, čučeći je pomno pratio igru i »čitao« misli protivničkih napadača i rijetko se kada bacao. Jednom je, međutim, razljućen bahatom samouvjerenošću purgerskog reprezentativca Perške na njegov povik »Gooool!« još glasnije, toliko glasno da su to čuli i gledatelji, odvratio: »Je ti govno!«. I pravom »robinsonadom«, – ščepao balun.

U DOBRIM SPOMINJANJIMA

Od premijernog prikazivanja „Velog mista“ prošlo je, eto, trideset i sedam godina. U dobra su spominjanja otišli premnogi akteri »Velog mista«. Partili su i scenarist Miljenko Smoje i redatelj Joakim-Žaki Marušić, Meštar Boris Dvornik i božanstvena Zdravka Krstulović, dotur Vice Borisa Buzančića, dobri Kiki Kapor i nezamjenjivi Ivica Vidović, veliki Fabijan Šovagović i samosvojna Semka Sokolović, lelujavi Ratko Buljan i stameni Josip Genda, šjor Pučanstvo Mate Ergovića, dobra baba Marta, Etta Bortolazzi i neumorni Bačo, alias Krešo Zidarić, major Stojan iliti Slobodan Aligrudić… I ne samo oni, nažalost. I to je život, a ča je život vengo fantažija. Kada gledamo reprizno „Velo misto“, oni su opet ne samo u nama nego i s nama.

Neke je život i prije odlaska u dobra spominjanja promijenio, neki su se i sami mijenjali, makar i kontra sebe. Iako je u »Velon mistu« kao Meštar uporno ponavlja da neće politiku u svoju butigu Boris Dvornik početkom devedesetih prošlog stoljeća nije odolio stranačkom zovu, vladajuće stranke, naravno. I to je razumljivo, prije se moglo biti u samo jednoj stranci, zvanoj Partija, sada je svatko napokon mogao odabrati kamo će. Tako je odabrao i Boris Dvornik, iako mnogi tvrde da i nije – nego je odabran. Tužno je bilo nešto drugo. Iako se za života u njega kleja u njega, naziva ga od milja i Stricen, Borisa Dvornika nije bilo na sprovodu tada proskribiranom Miljenku Smoji. A baš ga je Smoje dvjema ulogama , Rokom Prčem u „Malom mistu“ i Meštrom u „Velom mistu“, načinio još omiljenijim i slavnijim glumcem nego što je prije bio. Ali, moj neumrli prijatelj i drug, divni novinar i čovjek da ga na ranu metneš, Ćićo Senjanović uvjeravao me da Boris nije kriv.

OTAC “AJDUKA” I MNOGIH SPORTOVA U SPLITU – Inž.arh. Fabjan Kaliterna, stariji brat vratara i trenera Luke, bio je spiritus movens splitskog sporta. U liku Duje autor Miljenko Smoje zapravo je spojio braću Kaliterna

Volija je Ćićo do bolno preranog odlaska u dobra spominjanja, i Smoju i Dvornika. U politiku je ušao i Boris Buzančić, alias Dotur Vice, njenom voljom pristao je biti i gradonačelnikom Zagreba. Je li se opekao? Ne znam… Ali, neki su me moji zagrebački prijatelji uvjeravali da se veliki glumac i časni čovjek Buzančić, poslije, zgađen mnogim nečasnostima oko sebe, odrekao političkog života.

…Gledam ih sve ovih dana, doduše ne baš svaki nastavak. Mnogi koji su mi se onda činili vremešnim, sada mi djeluju mlađi. Idu i moje godine…Iskren da budem, više nego nekada smetaju mi grozomorne kulise (ne samo na Voćnom trgu), poneka pretjerana patetika, poneka preglumljenost . Ali me i sada do suza raznježe scene čovječnosti, poštenja – i siromaja i ponekih novcem i položajem iznad njih. Proplačem na svaki blistavi kamenčić mozaika čestitosti, dobrote, odanosti, plemenitog zanosa i ideja, borbe za bolje danas i sutra i neizmjerne ljubavlju prema balunu i ljudima. Zato još jednom skidam kapu ponajprije Miljenku Smoji i Joakimu Marušiću , a onda glumcima, među kojima je, da budem zericu osoban, divna Dara Vukić, Dujina mater. Dara je moja Kordunašica iz Cerovca od roda Vukića, iz kojega je bila i moja prabaka Ružica, a i baka Anđa bijaše rodom Cerovčanka, Macut. Dobra je Dara u svijet glume ušla odmah poslije rata u Karlovcu, zajedno s prijateljicom Zlatom Perlić. Život ih je razdvojio, Dara je sebe našla u splitskom, a Zlata u riječkom glumištu. I toga sam se spomenuo ovih dana, kao i činjenice da su u partizanskoj glumačkoj družini bili i Etta Bortolazzi i moj otac Marko, moj Matan, koji je i Zlatu Perlić znao kad je još bila „karlovački djevojčurak“.

„Velo misto“ melem je na ranu sadašnjih navijača „Hajduka“. Bez obzira na aktualni status velik je nogometni klub koji ima svoju operetu i svoju televizijsku seriju. Po tome je »Ajduk« zaista prvak svita i okolice, kao što je to študent Duje reka 1911. u zlatnom Pragu.

Ko to more platit?

KATE, TONĆI, PEGULA, DUJE I ŠUNJE – Junaci “Velog mista” i otac serije Miljenko Smoje i Splitu znan i kao Šunje. DITE MOJE, OVO NEMOJ NIKA’ ZABORAVI’ Drugi svjetski rat jako dobro pamtim, specijalno nam je bilo gadno dolaskom Talijana u Split. Moja je obitelj već prošla jednu Golgotu s Talijanima u Zadru, moj otac je baš zahvaljujući istarskom pjesniku Rikardu Kataliniću Jeretovu, zvali smo ga barba Rike, koji je bio predsjednik svih izbjeglica iz talijanskih krajeva, krenuo dalje. Kad su bili izbačeni iz Zadra imao je šesnaest godina, bio je u šestom razredu gimnazije, pa je, poznavajući njemački jezik, dobio stipendiju i izučio je za kriminalističkog inspektora u Beču. Poslije je još bio na doškolovanju i bio je šef tehničke službe na policiji u Splitu do četrdeset i prve. Moja cijela obitelj, i s majčine i s očeve strane, bila je u partizanima, jer je u samim njedrima obitelji bila gajena užasna antipatija prema talijanskom okupatoru, fašizmu. Žalosti me da ljude koji su iz patriotizma otišli u partizane, oslobađat’ zemlju od okupatora, što su, uostalom, devedeset i prve radili svi ovi momci – danas proglašavaju za najveće ubojice. A kad vam njemački veleposlanik u NDH u svojim memoarima napiše da su ustaše bili banda ubojica i da nikad na tim prostorima nije takvih zvjerstava bilo nego kada su ustaše došli na vlast onda mi danas stvarno nije jasno da netko ne povuče tu paralelu između tih ustaša i partizana, koji su se zaista išli borit’ protiv okupatora. Jedna od najstrašnijih stvari koju sam doživio bilo je vješanje onih četvero ljudi u Splitu, što je bilo prikazano u Smojinoj seriji »Velo misto«. Tog jutra ja sam imao urtikariju i djed me vodio kod nekog svog apotekara na Solinsku cestu i mi smo točno izbili iza škole, gdje sam ja, kao klinac od devet godina, vidio to četvero ljudi kako vise. Preko puta ženske koja je visila stajala je žena sva u crnini, očito njena majka, i ponavljala mi: »Dite moje, ovo nemoj nika’ zaboravi’!«, a ustaša koji je čuvao te obješene došao je i kundakom tukao tu staricu. To mi se užasno usjeklo u pamćenje. Stravična slika… Sjećam se svakog jutra oglasa, plakata na kojima su bila imena i prezimena strijeljanih ljudi za odmazdu, jako dobro se toga sjećam. Sjećam se i u drugom svjetskom ratu bogobojazne Dalmatinske zagore, koja je jako vjerovala u Boga, vjeruje i danas, ali to te ljude nije ništa smetalo da nam dolaze u grad i traže žuto za žuto – zlato za polentu, a kad tog zlata u nas više nije bilo uzimali su dijelove namještaja, a specijalno su bili osjetljivi na singerice, šivaće mašine. Inače, četrdeset i prve moj otac je bio automatski izbačen s posla, službe, i gospodin Mrkonjić, otac pjesnika Zvonka, nas je zapravo spasio od gladi. Imao je dućan i uzimao je amaterske radove za fotokopiranje i razvijanje filmova i to davao mom ocu da radi kod kuće. (Ovo mi je 2000.godine u Zagrebu ispričao pariško-zagrebačko-splitski karikaturist Davor Štambuk.)

 

 

 

 

 

 

 

#wpdevar_comment_3 span,#wpdevar_comment_3 iframe{width:100% !important;}
error: Sadržaj je zaštićen !!