RT DOBRE NADE : ”KOTOR“, NAJDRAŽI BROD MOG DJETINJSTVA

…Ima nekih praskozorja ili tek slutećih zora u kojima sanjam znani san. Moj otac i ja penjemo se onim pomičnim skalama na „Kotor“, mašemo mojoj majci koja nas gleda s prozora našeg prvog crikveničkog stana, dok najdraži brod mog djetinjstva znalački dela manovru  i hvata pravac prema Rijeci. Budeći se ne otvaram oči, nedam „Kotoru“ da isplovi iz mojih snova.

PARTIZANKA KRALJEVIĆ POSTAO PARTIZANKA – U Kraljevini Jugoslaviji zvao se Prijestolonasljednik Petar, u Titovoj Jugoslavijii Partizanka

U naš prvi crikvenički stan, u Ulici kralja Tomislava, uselili smo se prije mog šestog rođendana. Bile su to tek načete pedeset prošlog stoljeća, u kojima  sam, i ne shvaćajući to, zauvijek zavolio more. Gledano sa sadašnjeg Trga Stjepana Radića, koji su Crkveničani, tako se reče po domaću, bez glasa i između glasova r i k, zvali Cirkulom, duhom nalik nekakvoj poprimorčenoj grčkoj agori, jer se oko stare murve tu bistrila i politika i nogomet – stanovali smo na drugom katu. Ulaz je, međutim, bio s gornje strane, odakle gledano smo bivali na prvom katu. A propos sadašnjeg Trga Stjepana Radića, na njegovom rubu, na početku Mićeg parka 1940.godine podignut je spomenik Stjepanu Radiću, djelo akademskog kipara Zvonka Cara, Crkveničana, a da ča. Za svo vrijeme Titove Jugoslavije spomenik je bio uvažavan i poštivan, svijeće oko njega vazda uredno, a u Crikvenici su postojale (i sada postoje) ulice Pavla Radića i Đure Basaričeka.

KOTOR NAJDRAŽI BROD MOG DJETINJSTVA

ZIMMER FREI I ĐENO IZ BAJKE

Svakog jutra čim bih se probudio prilazio bih prozoru i gledao crkveniški porat, velu paladu i malu paladicu, prekoputnu Boduliju i Šilo usred njena vidokruga, ribarske brodove kojih je bilo čuda, gotovo pod prozorima naših soba, i barke vezane o malu paladicu. Veliki bijeli putnički brodovi  pristajali su uz velu paladu, a najveći među njima, meni ogromni, zvali su se „Partizanka“ i „Proleterka“. Bijeli brodovi mog lijepog crikveničkog djetinjstva.

Svako uplovljavanje bijelog broda za sve Crkveničane i Crkveniškinje bio je događaj. Ljeti su i prije nego što bi se brod, prepun furešta koje su zvali belogaćarima, nježno sljubio s kamenom velom paladom, obloženom i nekim čvrstim drvom, uvježbanim snažnim glasom visokih tonova izvikivali samo dvije riječi:“Zimmer frei! Zimmer frei“! Pred brod bi došao i legendarni crikvenički bombonar Đeno, kojem nikada nisam saznao ni imena ni prezimena. On je jedini u Crikvenici ljeti nosio bijelo platneno odijelo, kao da je i sam belogaćar, jer su takva odijela za Austro-Ugarske nosili samo stranci, furešti, belogaćari. Vidim ga i sada u tom bijelom odijelu s gospodskim slamnatim šeširom kako polako, korak po korak, vuče bijela drvena kolica s božanstvenim slatkišima. Lilihipi, minduli-manduli (njegova verzija mandulata, recept za koju, pričali su ozbiljni Crkveničani, ni za kakve novce nije htio prodati „Krašu“), ušećereno voće… Za mene je bio i ostao dobroliki tajanstveni dobrodušnik, kao iz bajke, kao iz meni i danas jednog od najdražih filmova „Casablance“, koju volim i zbog meni zauvijek dragog Humphreya Bogarta. Na veloj paladi naš je Đeno davao posebnu notu dragom šušuru.

PRIJE I POSLIJE – Godine 1895. u Rijeci je izgrađen putnički brod Cirkvenica, poslije prvog svjetskog rata preimenovan u Crikvenicu

Bijele smo brodove dočekivali i zimi, i za bure i juga, i kad je dažjilo i za škrtog ožujačkog sunca, za koje je naša gazdarica, dobra teta Marica (rođenjem Matejčićka, udajom Pavlićka, muž joj je, Osip, bil Jakovar) govorila: “Bolje da te kačka uji nego marčeno sunce ugri!“.

PODHUM JE NOĆIO U VRBNIKU

Zimi smo mi dečina s jednakim guštom gledali u brodove, a stariji dolazili iz činjenice da je u mnogim kratkim studenim danima dolazak broda  bio jedini zanimljivi događaj, iz puke znatiželje: “Morda će ki prit.“.

„PODHUM“ JE VONJAO VRBNIČKIM POMIDORIMA

Redovnu brodsku prugu na relaciji Vrbnik – Sveti Marak (za Vrbenčane Sveti Marek, pod Resikun) – Šilo – Crikvenica – Sveti Jakov (odavna Jadranovo) – Kraljevica – Rijeka držao je najčešće, ako ne i jedino, stari dobri „Podhum“. Taj je brod bio izgrađen još prije prvog svjetskog rata, zvao se  i za Austro-Ugarske i za Kraljevine Jugoslavije „Ante Starčević“ i bio u vlasništvu kompanije iz Senja. Poslije drugog svjetskog rata dobio je ime „Podhum“ i takvog ga pamtim.

KONOBAR ŠEGVIĆ Marinko Šegvić u karikaturi Miše Cvijanovića
GULAŠ ZA POLA POSADE
Daleke godine 1989. jedan od najpopularnijih članova posade na brodu „Liburnija“ bio je konobar Marinko Šegvić, Bračanin iliti Brocanin, vazda na škerac spreman. Tadašnji šef kabina Mladen Dragičević, za koga su putnici željni kabina govorili da ima ključeve od zlata, ispričao mi je dvije zlatne anegdote u kojima je u glavnoj ulozi bio dobrodušni Marinko: “Naš je Marinko tipičan drag ćakulon, narodni pričalica, šarmer s pokrićem , dobrodušan, a furbast, varao je i mlađariju i starije, koji bi na ješku naletjeli poput glavoča. Jednom lakovjernom čeljadetu reče da će i zatvorenih očiju pogoditi kakvu je pozu zauzeo. Naherilo se čeljade kao da je iz Chaplinova filma, čeka Bračaninov pogodak ili promašaj i pita:
Kako stojim?
A ka mona, po Gospu! Ha, ha, ha…
Šala je od boga, smiju se i Bračanin i žrtva, a smije se i mali od kužine. I sam duhovit, hvali se kako je već sad neloš kogo, samo mu koji put zagori – juha!
Humor je pomorački žestok, bez pardona, a reagiranje – strelovito. Sutradan jedan od „Liburnijinih“ vrhovnika priča kako je minule noći sanjao da je, oprosti bože, spavao s Elizabeth Taylor, a da joj ono zeru sramote ima – ravno dva kila!
A Marinko iz prve: „Bilo bi tu gulaša za po’ posade!“

„Podhum“ bi na povratku iz Rijeke obišao ista mjesta kao i u polasku, a noćivao u Vrbniku. Bio je vezn uz stari poret, iako je bio dulji od punte starog porta. Gledan iz Vrbnika nad morem, kao što pjeva stara pjesma, najljepše iz mog Roča, ulice u koju nikada nije ušao niti će ikada ući ni iole veći traktor, a kamoli auto – stari poret i „Podhum“ činili su slovo T. „Podhum“ bi ranim jutrom doplovio do Crikvenice, ljeti vonjajući zrelim vrbenskim pomidorima, najboljima na svijetu, žestokom domaćom rakijom, kakvu sada najčešće zovemo lozom, a onda su je neki zvali komovicom, a češće dropovicom, blagoslovljenim bijelim i crnim vinom, jer će žlahtina nadjačati  tek posljednjih četrdesetak godina. Ovovremensku njenu omiljenost tada je rijetko tko slutio, iako je otac mog gotovo susjeda Osipa Volarića (porodični nadimak Perić) još krajem tridesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu dobio visoko priznanje za svoju žlahtinu.  Nerijetko je sa svim tim delicijama na vrata naše dobre tete Marice kucala baba Jerka, prezimena Stašić, također z Roča, naše zajedničke uličice vrbenske. Smatra se da je na tlu Roča i nastala prva ulica u gradu Vrbniku. A za velih nevera, kada nevrijeme ne bi dalo „Podhumu“ otputiti se preko kanala prema Boduliji, prema Šilo još i nekako, a prema Vrbniku nikako jer je tamo senjska bura još nemilostivija – baba Jerka bi kod tete Marice i prespavala. Povečerale bi, povedale va škuron, da se ne troši letrika, izmolile se ča rabi i šle spat. Snom pravednica…

I „KEBAR“ JE BIO SKUPLJI OD BRODA

Plovidba brodom od Crikvenice do Rijeke, ma koliko mi bila znana, uvijek mi se činila nekako pustolovnom, kao da oplovljujemo Rt Dobre nade. Najčešće smo plovili baš „Podhumom“, brzom prugom, dakle „Partizankom“ i „Proleterkom“, tada najvećim našim bijelim brodovima, baš nikada. Tek poslije i novoizgrađenim brodovima, popularnim „pjesnicima“, jer su nosili imena i prezimena poznatih jugoslavenskih pjesnika, odabranih „po ključu“ – iz svake republike po jedan: Vladimir Nazor (Hrvatska), Vuk Karadžić (Srbija), Njegoš (Crna Gora), Aleksa Šantić (Bosna i Hercegovina), Ivan Cankar (Slovenija) i Kosta Racin (Makedonija); autonomni Kosovari i Vojvođani ostali su bez „svojih“ brodova. Poslije su uslijedili brodovi s imenima gradova, sve su to bili motorni brodovi, moderniji, udobniji, brži. Parobrodi su pomalo  završavali u rezalištima.

Da se razumijemo, od Crikvenice do Rijeke vozili su i autobusi crikveničkog poduzeća zvanog VAP(Vinodolsko auto poduzeće), također prijeratne proizvodnje s „nosom“ naprijed i skalicama na „repu“. Tim bi se skalicama kondukter uspinjao do krova, na koji bi slagao kovčege i ostalu prtljagu. Najpopularniji je bio najmanji autobus, od milja zvan „kebar“, a to vam je po crkveniški – hrušt. Tako je izgledao onako bucmast, više nalik igrački nego ozbiljnom autobusu. Autobusima se neusporedivo brže stizalo u Rijeku, iako se meni u pravilu nije žurilo, jer samo u Rijeku, bolje reći na Sušak, najčešće išao kod doktora. Od djetinjstva sam imao uhobolju pa sam s majkom doktoru Bakotiću išao i privatno na Pećine i  u Sušačku bolnicu, u kojoj mi je kao dvanaestogodišnjaku operirao treći krajnik. Imali su autobusi mnoge prednosti, ali su ih brodovi pobjeđivali u onom najbitnijem – nižoj cijeni putne karte. I onda se svaki dinar itekako vagao u rukama pa smo i na brodu odabirali najjeftiniju klasu.

CARSTVO PRIČA U NAJJEFTINIJOJ BRODSKOJ KLASI

A propos, kontrola karata je na brodovima bila rigoroznija nego u vlakovima, a razlike među klasama veće na brodu nego u vlaku. Najjeftinija klasa na brodu podrazumijevala je i zapljuskivanje valova, kišne kapi i nemilostivu buru, jedino je valjanje na valovima tokalo i bogatije i siromašnije. Ali, za boljeg je vremena ta najjeftinija brodska klasa nudila pravo carstvo nezaboravnih zanimljivih priča. O ratu tek minulom, podgrijana i „tršćanskom krizom“, što je opasno zaprijetila novim ratom, o ratu prvom svjetskom. Priča o plovidbama do Merikah, oneh praveh, što će reći SAD-a i oneh „tepleh“, što će reći Južne Amerike, iako je dosta Kotorana (Crkveničana) i Kiraca (onih iza brda Kotora, Bribiraca, Grižanaca, Tribaljaca…) crnčilo i na jugu Afrike. Priča o teškom životu mornarskom i ribarskom.

NIKAD VIŠE – “Liburnija”, brod dobre čeljadi, u riječkoj luci

Priča o rodbini bližoj daljoj, priča o opasnim bolestima, zbog kojih se mora čak do Rijeke. Priča o sinu, ki je študent va Zagrebu, uči za dohtora, bit će gospodin… A propos, kad je sin crikveničkog mesara Šepića tek postao liječnik(poslije je bio ugledni kardiolog u Rijeci i  Švicarskoj) njegov se otac pohvalio mom ocu: “Vidiš Marko, kuliko smo se ti i ja mučili da nan se neka ženska skine, a moj sin sad reče:“Gospođo, skinite se!“. Ha, ha, ha…“.

A more je do Rijeke i natrag bilo kao i ljudi. Katkad milostivo i dobro, katkad dešpetljivo, njurgasto i puno kativerije pa bismo tada brojali odrednice koje smo, srećom, lišo pasali: “Pasala je vela grota…“. Željeli smo što prije u sigurnost luke. Riječke  na polasku, nekad i sušačke na Brajdici, jer se pješice, na hodeć, prije stiglo do Korza nego brodom oko Molo longa. Crikveničke na povratku: “Fala Bogu da smo arivali!“.

VELI VALI! VELI VALI!

Kupajući se ljeti na našoj prelijepoj crikveničkoj pješčanoj plaži, koju sunce ljubi od tirkiznog praskozorja do purpurnog sutona, jedva smo čekali tada najveće “Jadrolinijine“ brodove „Partizanku“ i „Proleterku“. Ti su brodovi, moćno sijekući more, za sobom ostavljali veliku brazdu, tjerajući dio velikih valova prema Boduliji, a dio prema plaži. Kakva je to trka do mora bila, kakvi su to radosni kliktaji bili:“Veli vali! Velki vali!“. Bacali bismo se na valove kao da smo na Havajima, oponašajući  najvećeg  nogometnog vratar kojeg je iznjedrila naša zemlja, Vladimira Bearu.

ČUDO ZVANO „BODULKA“

Prije pedeset i devet  godina dogodilo se čudo neviđeno. Dvanaestog travnja 1959. godine otvorena je prva trajektna plovidba na našem Jadranu, drveni je trajekt imenom ženskog roda, „Bodulka“, preveo prve putnike, mahom uzvanike, jedan autobus, tri osobna automobila i nekoliko motocikala od Šila do Crikvenice. „Bodulka“ je tog dalekog dana više puta plovila s otoka na kraj i natrag, a svi smo se tog dana mogli besplatno voziti.

„Bodulka“ je imala kapacite za 130 putnika i 12 vozila, a bila je brod – drveni! Godine 1952. izgrađena je u šibenskom mornaričkom zavodu „Velimir Škorpik“ za potrebe Jugoslavenske ratne mornarice – kao desantni brod. S vremenom je za ratnu mornaricu zastarjela pa ju je kupila „Kvarnerska plovidba“ iz Rijeke. Brod je preuređen u brodogradilištu u Puntu, preinačen u trajekt i dobio ime – „Bodulka“. Trajektna linija Šilo-Crikvenica ukinuta je u ljeto 1980., kada je otvoren Titov most (od samostalne Hrvatske zove se Krčki most) kojim je Krk napokon cestom spojen s kopnom. „Bodulka“ je završila u Rovinju, gdje je dobila ime „Rovinjka“, a 2009. godine potonula je u rovinjskoj luci.

BRIŽNA NONA BARBA DOKTORA

KAO STVOREN ZA NOVOPEČENI BRAČNI PAR – “Osijek”

„Bodulka“ je ploveći na relaciji Šilo-Crikvenica časno obavila svoju zadaću. Pomogla i Bodulima i Gorincim (kako krčki Boduli zovu one preko konala) da brže i sigurnije doplove na drugu bandu, što su nekada uspijevali mukotrpno veslajući. Kada iz mozaika crikveničkih dragih uspomena premećem kamenčiće, kamičiće, na jednom doktor Uremović i sada jezdi svojim čuvenim biciklom. Doktor Uremović bio je prvi liječnik u mom djetinjstvu kojega se nisam bojao. Bio je dobar s mojim ocem i majkom i za mene je više od barba doktora bil barba Vlado. Dobrota mu je bila u živim plavim očima, pokretu, dobroj besede, srcu, duši, a ne samo u znanju. Nikada se ni pred kim nije postavljao kao Herr Doktor, von oben,  u svakom je pacijentu  gledao jedino čovjeka. A u siječnju 1975. godine, pri porodu moga mlađega sina samozatajni je, nevidljivi, dirigent bio barba Vlado, prvi čovjek riječke ginekologije. I  kad je bilo teškoća tješio je moju suprugu, rekavši u onom sudbonosnom trenutku radosti, misleći na mog oca i svog prijatelja Marka: »Dobili ste Kraljevića Marka!«. I ne sluteći  kumovao.

LEGENDARNI ZAPOVJEDNIK “LIBURNIJE” – Barba Pasko Nadramija u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Barba Vlado jako je poštivao i volio svoju nonu: „Nonić je va Merike bil  palir, kako se to zove, poduzetnik zidarski,  nona mi je ostala udovica sa petero djece, najmlađa je imala pol leta. Nono je dolazil par puti i saki put jedno dijete napravil, to je tako bilo. Ta najmlađa ni nikad oca videla, moja mat ga je jedamput videla, ali ga se ni sjećala. Nona sama, soldi su ostali tamo, a jedamput da je ovde donesal pun klobuk soldi, zlatnih dolari pa je posudil nekima za kuću, kuće su i sad, ali ni  niko soldi vratil. Nona je bila nepismena, nemaš dokazi i ča ćeš. A trebalo je prehranit decu. Sve naše crikveničke žene, jer su muževi bili ili u pečalbi ko zidari ili ribari ili u Ameirici, bilo kade,  obrađivale su zemlju, ka bila na Boduliji, va Šilu. Najprvo je ovde morala skupit ča će tamo delat, od gnjoja na dalje, aš su si imeli blago, onda to na leđima donest do barke, onda veslat, tamo iskrcat, kopat celi dan, večer nazad, a pet usta otvorenih čeka  I si su se odgojili!

KAPETANOVA ISTINA NA KROJAČKOJ PROBI

BROD S PET IMENA
„Kotor“ nije izvorno ime mog najdražeg broda. Kada je 1938. izgrađen u splitskom brodogradilištu, zajedno s blizancem „Sarajevom“, dobio je ime „Šumadija“. Imao je 479 brutto registarskih tona, a mogao je primiti 449 putnika. Pod tim prvim imenom brod je plovio samo tri godine. Kada je u drugom svjetskom ratu Italija 1941. godine okupirala ove naše krajeve, prisvojila je i sve brodove sušačke Jadranske plovidbe d.d., među njima i „Šumadiju“, nadjenuvši brodu novo ime – „Bruno Caleari“.
Tko je bio Bruno Caleari? Bruno Caleari (1908-1940.) bio je rođeni Sušačanin, koji je u Rijeci završio pomorsku Školu. Talijansku Zlatnu medalju za vojne zasluge zaslužio je boreći se u redovima talijanske ratne mornarice, od osvajanja Etiopije do svoje pogibije. „Bruno Caleari“ je, međutim, potrajao još manje od „Šumadije“. Po kapitulaciji Italije njeni dojučerašnji saveznici Nijemci dali su brodu novo ime, „Bonn“ i novu ulogu – postao je bolnički brod. Ime „Bonn“, pak nije potrajalo ni dvije godine. Brod je kratko vrijeme bio pod zapovjedništvom britanskih snaga, a po okončanju drugog svjetskog rata, 1945., vraćen je Titovoj Jugoslaviji i ponovno preuređen. U prvo vrijeme plovio je pod svojim prvim imenom „Šumadija“, a godine 1947. Dobio je ime „Kotor“, pod kojim je plovio osamnaest godina. Godine 1965. dobio je ime „Karlobag“. Nažalost, pod svojim petim imenom dogodine je, 1966., otplovio svoj posljednji vijaj – u rezalište Sveti Kaja pored Splita. Bilo mu je samo dvadeset i sedam godina.

U ožujku 1972. godine moja Gordana i ja na bračno smo putovanje, prema Podgori otplovili brodom „Osijek“ i ne sanjajući da će taj neveliki, ali lijepi brod jednog dana postati brod-restoran u riječkoj luci i dobiti novo ime – „Nina“. I prije te plovidbe „Osijekom“ poznavao sam jednog od njegovih zapovjednika, kapetana Sretu Latkovića, koji je poslije drugog svjetskog rata s dvojicom braće bio vrstan prvotimac titogradske (podgoričke) „Budućnosti“. Bio je vrstan zapovjednik, a na brodu i na kraju sjajan kozer, načitan čovjek i šarmer. Zauvijek sam zapamtio anegdotu iz njegovi prvih pomoračkih dana, anegdotu u kojoj je u glavnoj ulozi bio jedan stari, iskusni morski vuk, kapetan velikih bijelih brodova i – ljubavnik. Bio je naočit, pričao mi je kapetan Latković, u tamno plavoj kapetanskoj uniformi još privlačniji mladim strankinjama na brodu. A tu je i status prvog čovjeka na brodu igrao veliku ulogu, svi ga slušaju, svi ga uvažavaju… Rojile su se njegove ljubavne avanture. Na jednom vijaju sve je teklo znanim scenarijem, ali je u finalu kapetanovo muško oružje – zakazalo. Zlo i naopako. Slučilo se da je baš na povratku u Rijeku nesretni barba išao na krojačku probu za novu svečanu uniformu, a u ondašnjem „22.decembru“ (gdje su šivane sve pomoračke, vojne, milicijske odore) počeo raditi novi kroja. Uzima mladi krojač mjere i, baveći se budućim hlačama, upućuje neuspjelom ljubavniku uobičajeno pitanje: “Na kojoj vam je  strani „ona stvar“?“, da hlače ne budu nigdje naborane. Rezignirani kapetan mu odvrati: “Šivaj k’o da imam p….!“.

DOBROVOLJNI ZATVORSKI POSO

Najviše sam puta plovio na „Liburniji“, prvi put od Rijeke do Igumenice, u doba zapovjednika gospara Paska Nadramije, a posljednji put od Rijeke do Dubrovnika i natrag za zapovjednika Srđana Karlovića. Lijepe su to plovidbe bile, iako smo na prvoj plovidbi, poslije one jutarnje višesatne stanke u Splitu, isplovivši iz splitske luke uplovili u takvo mrtvo more da su bogami povraćali i neki članovi posade, i „bijelo“ osoblje i mornari, da vam već o putnicima i ne govorim.

Zapovjednik Pasko  Nadramija službeno je već bio umirovljenik, ali je „Jadroliniji“ zatrebalo njegovo iskustvo: „Trideseti šestoga sam pošo u pensiju, a već trideseti sedmoga bio na „Liburniji“. Ali mi pomorci smo vazda odmorni, ne more se pomorac umorit. Nije sada kako su navegali naši stari. Ako imaš hranu na brodu, ako imaš spavanje, ako znaš svoj poso, što se imaš odmarat? Nije brodski poso težak, ali je brodski poso dobrovolji zatvorski poso. Ograničen si i u ophođenju i u kretanju i u svemu. De facto poso čovjeka na brodu je poso od 24 sata, ali ja nikada nijesam osjećo neke teškoće.“.

Gospar Pasko nije patio što je pomoračku karijeru zapravo proveo ploveći uz obalu, a ne na oceanima i dalekim kontinentima. Pričao mi je: “Nijesam nikad zažalio. Znate zašto? Ođe je onaj nucleus, ođe san počo, sada san u svom fahu. Samo na brodovima teretnim imate druge poslove, a na putničkim drugu preokupaciju. Ođe imate samo manovru i – rukovanje s putnicima. A s tim trebate bit obazrivi, jer je putnik – najopasniji teret. Što van putnik može učinit, to…“.

Dobar je čovjek bio kapetan Pasko, iskusni morski vuk, ali i čovjek iznad svega. Vidjelo se to u odnosima s posadom, mornari su ga i poštivali i voljeli: „Sila je naš kapetan!“. Dobrota je zračila iz tog korpulentnog dobrolikog čovjeka. A vidio sam i kako ga u lukama daruju dobri  ljudi, ne novcem. Netko bio darovao košaricu grožđa i smokava, netko bocu dobrog domaćeg vina, sretan što dobrom kapetanu može barem tako zahvaliti za neko daleko ili  svježe dobročinstvo. Što bi rekla  dubrovčaka i gruška čeljad – žo mi je bilo što se Igumenica tako brzo pojavila. Nikada više nisam se sreo s kapetanom Paskom. I žo mi je…

MENI JE NAJLJEPŠE NA BRODU

NA BRODU MI JE NAJLJEPŠE – Kapetan Srđan Karlović u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Kada sam upoznao kapetana Srđana Karlovića, mlađeg od sebe, u travnju 1996. godine, on je bio mladi zapovjednički lav, pun znanja, umijeća, moći i – ljubavi prema brodu, moru, plovidbi. Bio je, a bome i ostao, otjelotvorenje antičke maksime   Navigare necesse est, vivere non est necesse. Ploviti je neophodno, živjeti nije. Moj kolega, fotoreporter Jani Fabijan i ja družili smo se s kapetanom Karlovićem kao da se znamo godinama. Odavna smo na Srđan i Cvijo, bez tituliranja, a njegova dobra supruga Eda, naša obiteljska liječnica, doktorica je – da je na ranu staviš. Pacijente liječi znanjem i dobrotom. Iako mi, u šali naravno, zna spočitnuti riječi koje sam stavio u naslov davnog velikog intervjua sa Srđanom – NAJLJEPŠE MI JE NA BRODU. Ma, naravno da je Srđan i dobar suprug i dobar otac, a od nedavnih godina i dobar nonić. Ali na brodu je on – on. S kojim je samo užicima, u milimetar, što bi se reklo, pristajao uz rive, palade, jedva metar duže od „Liburnije“, kako je u svakom trenutku na brodu u svemu – doma. Jednom je možda prekršio pravilo, baš meni za gušt, ali nije nikome naštetio, nikoga oštetio. Od ranog sam se dječaštva vozio „Jadrolinijinim“ brodovima, pristajao u mnogim lukama, bio u mnogim primorskim i dalmatinskim gradovima, ali do tog proljeća 1996. godine, iako sam ga puno puta gledao s prove ili krme raznih brodova, nikada nisam kročio na tlo grada Korčule. Rekao sam to na povratku iz Dubrovnika kapetanu Karloviću, a on se onako, kako to valjda samo on umije, dječački iskreno nasmijao i rekao, bili smo još na vi: “Koliko vam vremena treba?“. Na trenutak sam ostao zatečen ponudom, ali sam odgovorio: “Može li samo deset minuta?“. Srđan se opet nasmijao: “Ma može i trideset!¨“. I bio sam na Korčuli…

Srđan godinama plovi između Španjolske i Afrike, a kada god se sretnemo uvijek se sjetimo našeg zajedničkog vijaja od Rijeke do Dubrovnika i natrag, drage su nam te zajedničke uspomene. Samo što je Jani,  dobri čovjek vukovarske ravnice i vječnog Dunava, bolno prerano otišao u dobra spominjanja.

KANALI VENECIJE I MOĆNI DNJEPAR

“BODULKA” U CRIKVENIČKOM PORTU

Inđiravo sam vaporettima kanalima meni uvijek drage Venecije, tužne Venecije  osjećajnoga  Charlesa Aznavoura, drage umjetničke Venecije, u kojoj je moj sin prvorođenac sazrio i kao slikar, likovnjak, konceptualist i čovjek, čovjekoljubac. Klizio  sam brodom oko grada Gomelja, sporim, a tako moćnim Dnjeprom. U kasnim lipanjskim  večerima u kojima su lastavice klikćući ulijetale u gnijezda u visokim pješčanim, a u  noćima nalik bijelim lenjingradskim, sanktpeterburškim, domaćini su me učili kako valja iskapljivati votku iz dvodecilitarskih čaša – do pola napunjenim. Uz zdravice, dimljenu riječnu ribu, pravi raženi kruh i onu sasvim bijelu sušenu slaninu. Onu bijelu slaninu, u Slavoniji posutu mljevenom ljućom paprikom, koja se meni, iako ukusna, uvijek činila premasnim jelom.

U KAPITALIZMU ANTE STARČEVIĆ U SOCIJALIZMU PODHUM

Dok mi sve nije objasnio  moj  dobri prijatelj, naš „novolistovski“ fotoreporter Milenko Vuksan, naš Čiča, Slavonac: „Rđo mala, al’ od nje guzica ne rđa!“. Šibao me vjetar satkan od brzine nekih suludo brzih gumenjaka od Malog Lošinja do Ilovika. Godinu dana prije našeg vjenčanja Gordana i ja smo u jakoj drvenoj barci, na vesla, po bonaci vozili njenog malog nećaka, kojem su mogle biti četiri godine, od Supetarske Drage do – podaleko.

Na povratku su navalili poveliki valovi pa mi je u nadjačavnju s njima pukao lijevi škeram. Desnim sam veslom pokušavao učiniti što se dalo učiniti i ipak nekako stigao do kraja. S našom malom četirimetarskom „elankom“, koja upravo slavi trideseti rođendan, nauživao sam se dok je nismo prepustili sinovima i unučadi. A opet, nijedna od tih plovidbi nije mi ostala u srcu kao one nezaboravne najdražim bijelim brodom mog crikveničkog djetinjstva, koji je odavna otplovio u rezalište i dobra spominjanja.

NEDAM „KOTORU“ DA ISPLOVI IZ MOJIH SNOVA

Najdraži brod mog djetinjstva bio je „Kotor“ sa  šesnim kapitanskim drvenim nadgrađem. I sada mi je pred očima kako nekako samosvojno i ponosito uplovljava u

crikvenički porat. „Kotor“ je imao dušu… Moj je otac poznavao kuhara na „Kotoru“ pa bismo, ploveći od Crikvenice do Rijeke, nekad i nešto prezalogajili na „Kotoru“, nema gustoznije hrane od one u brodskoj kužini, od brudeta do gulaša. Naravno da se to mene onda nije posebno doticalo, shvatio sam to dvadesetak godina poslije, u mojim iskusničkijim bonkulovićkim danima.

“PODHUM” JE NOĆIO U VRBNIKU

Onda je meni draže bilo doći do kapitana i kroz prozore, preko prove, gledati kako brod klizi prema Rijeci, a najdraže biti uz kapitana i gledati kako naš „Kotor“ uplovljava u riječku luku. U odnosu na naš mali crikvenički porat riječka mi se luka, ionako velika, činila beskrajnom. Prepuna brodova svih vrsta, od onih najvećih koje smo tada zvali prekooceanskim, preko putničkih brodova, ribarskih koćara i plivarica i trabakula na Riva boduli, do kočopernih malih, a tako silno moćnih remorkera. Šušur kretanja, brodskih sirena, dovikivanja mornara i lučkih radnika i poneki rzaj onih teških konja, koji su vukli prekrcane prikolice. Gledao sam to širom otvorenih očiju  znatiželjna dječaka i ustreptala srca. Ali, u svoj toj mozaičnoj raskoši svekolikog svakojakog brodovlja meni je, možda i za dešpet svima – „Kotor“ bio najljepši. I na  pragu  mog sedamdeset i drugog rođendana nisam promijenio mišljenje. U „Kotor“ sam bio zaljubljen, znao sam ga nacrtati i ne gledajući ga. I sada na nekim uvodnim i zaključnim bijelim listovima moje dječje biblioteke, koju je sačuvala moja dobra majka, u mene gleda moj „Kotor“, narisan olovkom.

…Ima nekih praskozorja ili tek slutećih zora u kojima sanjam znani san. Moj otac i ja penjemo se onim pomičnim skalama na „Kotor“, mašemo mojoj majci koja nas gleda s prozora našeg prvog crikveničkog stana, dok najdraži brod mog djetinjstva znalački dela manovru  i hvata pravac prema Rijeci. Budeći se ne otvaram oči, ne dam „Kotoru“ da isplovi iz mojih snova.

KAO KARLOBAG OTPLOVIO U REZALIŠTE – Kotor se nije naživio

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!