RT DOBRE NADE : LJUDSKA GROMADA DRAŽAN JERKOVIĆ

Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 5 years ago Kolumne

Na današnji dan prije deset godina u dobra je spominjanja otišao Dražan Jerković. Suhi, Jerac, Draža, legendarni »Dinamov« centarfor, jedan od šestorice ravnopravno najboljih strijelaca na mundialu u Čileu 1962., jednom jugoslavenski selektor i povijesni, prvi hrvatski izbornik. Draža je u sebi sjedinio sve odlike rasnog vođe napada, tako se to tada zvalo. Bio je snažan, nadmoćan u skoku, velemajstor volej–udaraca, nenadmašan i neponovljiv u najatraktivnijem nogometnom udarcu, udarcu škarama, ali i lukavac, spreman kazniti i najsitniju neopreznost protivničke obrane, samo za trenutak neodlučnog vratara. U milenijskoj je anketi proglašen najboljim igračem „Dinama“ svih vremena. Bio je idol i navijačima zagrebačkih »modrih« i tada državnih »plavih«, ljubimac cijeloga Zagreba, pojam. Ali i poslije, kao istaknuti nogometni stručnjak, ljudska gromada, uvijek i vazda s nepokolebljivim vlastitim stavom, u vremenima onim i ovim, makar i na vlastitu štetu. Zato se naužio i slave i nepravdi, ali i u dobru i u zlu ostao dostojanstven, čestit, ljudski uspravan.

U studenom 2008. godine sa zagrebačkog sam aerodroma odletio u Zürich, radi triju intervjua, jedne reportaže i dragog susreta s dr.Željkom Matušom i njegovom milom suprugom Teom, koju je zvao i Mišicom. Željko je kao dentist u školskoj ambulanti na rubu Züricha dočekao zasluženu zubarsku mirovinu, iako je po reprezentativnim nogometnim uspjesima bio najtrofejniji hrvatski nogometaš.

S reprezentacijom Jugoslavije osvojio je 1960.godine olimpijsko zlato u Rimu i bio europski viceprvak u Parizu, a 1962.godine na Svjetskom prvenstvu u Čileu osvojio četvrto mjesto. Dobra je Tea bila vrsna profesorica njemačkog jezika, ali nekoliko mjeseci poslije tih ciriških naših dragih druženja iznenada otišla u dobra spominjanja, što bi rekao nježni pjesnik, a kus čovika, čovičina, neumrli Ljubo Pavešić, naš Jumbo, „srce je pomolalo“. S Matušima sam se osjećao kao da sam kod kuće, Željko me kasno u noć te moje ciriške večeri odveo do mog hotela u srcu Züricha.

U Gossauu sam jednog od sljedećih dana bio u domu Ilijasa Pašića, jednog od najvećih igrača u povijesti sarajevskog „Željezničara“, sudionika SP-a 1958. u Švedskoj, potom zlosretnika u „Dinamu“, kojega je teško ozlijedio „bili“ Ivo Bego, poslije internacionalca i trenera u Švicarskoj, a jedno vrijeme i trenera „Rijeke“. Popularni je Paja toliko zavolio naš primorski kraj da je kuću izgradio u Kraljevici. Godine 2015. tihi će se Paja preseliti na ahiret. Počiva u voljenom Sarajevu. U St.Gallenu sam te kasne jeseni napokon upoznao jednog od naših najvećih nogometaša svih vremena, a rastom najnižeg, Dugorešana Željka Perušića.

Darovao sam mu fotokopiju stranice iz onog velikog „Novog lista“ iz zime 1956.godine s izvještajem s prijateljske utakmice između „Orijenta“ i „Dinama“ na Krimeji, gdje je on prvi put zaigrao u službenoj utakmici za zagrebačke „modre“. Prošle je godine i dobri Perica, kako su ga zvali u „Dinamu“, otputovao u uspomene. Počiva u Dugoj Resi. U lijepom malom Ennetbadenu upoznao sam do posljednjeg rata najslavnijeg našeg kuhara Stevu Karapandžu, iako smo po nekim dalekim, dalekim korijenima – čak i rod. Njegova je baka, zvana Dujinka, bila rođenjem Cvijanovićka iz mojih predaka Brezove Glave, sada službeno prigradskog naselja Grada Karlovca.

Srca prepuna lijepih švicarskih druženja vratio sam se u Rijeku i , ne dospjevši još ćakule iz diktafona prenijeti na ekran kompjutora, a potom na stranice „Novog lista“, odletio na jednako drago druženje i drag novinarski zadatak u bližem inozemstvu.

DALMOŠ LJUBIMAC ZAGREBA

Beograd 2. prosinca 2008.godine. U predvečerje 85. rođendana najvećeg znalca i gospodina našeg nogometa, Stjepana-Štefa Bobeka, u njegovom stanu u Ulici 27. marta, nedaleko od Hotela „Metropol“, nogometni idol mog dječaštva i ja obavili smo jedan od nekoliko naših velikih intervjua, da Štefu sutradan ni za minutu ne okrnjimo rođendansku feštu. Potom u slavljenikovim duhovitostima uživamo moj stari pajdaš Dragan Milanović, nekadašnji »Zagrebov« nogometaš, a tada savjetnik u Gospodarskoj komori Hrvatske u Srbiji, i ja. Odjednom iz susjedne sobe dolazi Štefov mlađi brat Oto i kazuje nam tužnu vijest: »Draži su na Rebru odsjekli dio lijeve noge ispod koljenja. Šećer…«.

Jauknuli smo unisono. Draža je ostao bez noge! Draža, Suhi, Jerac, Dražan Jerković… Legendarni »Dinamov« centarfor, jedan od šestorice ravnopravno najboljih strijelaca na mundialu u Čileu 1962, jednom jugoslavenski selektor i povijesni, prvi hrvatski izbornik. Iako je poslije operacije smogao snage i za crni humor na svoj račun (“Ionak’ mi leva ne treba, s njom nikad nisam zab’l gol.“) sedam dana poslije, na današnji dan prije deset godina, dobri naš Draža već je bio na drugoj strani, u dobrim spominjanjima.

Prvi veliki centarfor u povijesti zagrebačkog »Dinama« bio je Dražin nogometni uzor Franjo Woelfl, zvan Mariška pa Mara. Naslijedio ga je Stojan Osojnak, rođen u Pobrima ponad Opatije, u kojoj je u istoimenom klubu zaigrao pravi nogomet, a potom u asa izrastao u »Rijekinu« predšasniku »Kvarneru«.

Šjor Stojan je čak i glumio, naravno samo na terenu, u jednoj od prvih naših komedija u onom poraću, filmu »Plavi devet« našeg Fužinarca Kreše Golika. Ali, istinski, legendarni »plavi devet«, najbolji centarfor, a po milenijskoj anketi i najbolji nogometaš »Dinama« svih vremena – bio je i ostao Dražan Jerković. Korijenima Dalmatinac, purgeri bi rekli Dalmoš, po ocu Petru s otoka Hvara, iz Bogomolja, rođen 6.kolovoza 1936.godine u Šibeniku, Draža je je kao malen dječačić dospio u Zagreb i do posljednjeg daha bio pravi Zagrepčanec.

Draža Jerković u sebi je sjedinio sve odlike rasnog vođe napada, tako se to tada zvalo, bio je snažan, nadmoćan u skoku, velemajstor volej–udaraca, nenadmašan i neponovljiv u najatraktivnijem nogometnom udarcu, udarcu škarama, ali i lukavac, spreman kazniti i najsitniju neopreznost protivničke obrane, samo za trenutak neodlučnog vratara. Bio je idol i navijačima zagrebačkih »modrih« i tada državnih »plavih«, ljubimac cijeloga Zagreba, pojam. Ali i poslije, kao istaknuti nogometni stručnjak, ljudska gromada, uvijek i vazda s nepokolebljivim vlastitim stavom, u vremenima onim i ovim, makar i na vlastitu štetu. Zato se nauživao i slave i nepravdi, ali i u dobru i u zlu ostao dostojanstven, čestit, ljudski uspravan.

S PASOŠEM U BEOGRAD

Draža je bio točno deset godina i dva dana stariji od mene. Prvi put sam ga uživo gledao na Kantridi, kada je meni bilo trinaest, a njemu dvadeset i tri godine. Prethodne je godine bio prvak s „Dinamom“, reprezentativac, a ja učenik sedmog razreda Osnovne škole „Podmurvice“, na prvenstvenim utakmicama uvijek ispod grota, uz žičanu ogradu na samom centru. Draže se, dakle, spominjem iz njegovih slavnih golgeterskih dana, a upoznali smo se u njegovim stručnjačkim godinama, i očas zbližili, sprijateljili, do razgovora bez tajni i okolišanja, ali uvijek s ljudskom mjerom, ne uvjetovanom već spontano iznjedrenom. Nešto je bilo za novine, nešto samo za nas. I kada mu je prijatelj i kum Vlatko Marković, kojeg je kao došljaka iz Bosne, za mnoge u klubu i oko kluba zvan Bosanac, prijateljski i zaštitnički prigrlio i uveo u dane i noći poznatog i cijenjenog Zagreba, okrenuo leđa, zadao bol – nikada o tome nije javno progovorio. To je ostajalo inter nos… Dan prije Dražina odlaska u dobra spominjanja Vlatko je otišao na pokajanje u bolnicu. Za nastavak prijateljstva bilo je prekasno.

U druženju s Dražom bolje nego u knjigama svih znanstvenika odavna sam spoznao razliku između poštenog nacionalista, hrvatskog dakako, i zločestog šovinista. Da je Hrvat, Draža nije nikada tajio, nije mu za to Jugoslavija bila prepreka. Kada se Hrvatska osamostalila, ni na kraj pameti nije mu bilo hvaliti se time, busati u prsa. A za neke iste ljude u Zagrebu prije je bio preveliki, a poslije nedovoljno veliki Hrvat. Dražino pošteno i otvoreno hrvatstvo nije udaralo ni na jedno drugo pošteno – stvo. Draža je u svakom gledao jedino čovjeka. Nikada neću zaboraviti detalj s priprema jugoslavenske nogometne reprezentacije 1973. godine u prelijepom slovenskom Podvinu, za selektora Vujadina Boškova.

Draža je »skoknuo« iz Zagreba i najprije naletio na liječnika reprezentacije dr. Branka Nešovića, prije i centarhalfa »Crvene zvezde«, koji, naravno, u igračkim dvobojima s Dražom nikada nije pobjeđivao. Pozdravili su se i zagrlili, a onda je dr. Nešović upitao Dražu: »Kad ćeš malo do Beograda?«. Draža se nasmijao, i glasno i onim svojim uskim očima, i odgovorio: »Čim dobijem pasoš!«. Nasmijao se i doktor i – još jednom zagrlio Dražu.

I svih minulih hrvatskih samostalnih godina Draža mi je uvijek lijepo pričao i o jugoslavenskoj nogometnoj reprezentaciji iz njegovih dana i o reprezentativnim suigračima iz hrvatskih, ali i nehrvatskih klubova: Milanu Galiću, Fahrudinu Jusufiju, Vladici Kovačeviću, Dragoslavu Šekularcu, Milutinu Šoškiću, kojem je, inače, u »modro«-»crno-bijelim« derbijima redovno punio mrežu. I nikada nije prežalio što svi zajedno 1962. u Čileu nisu postali prvaci svijeta :“Pitaš me je li Jugoslavija šezdesetdruge u Čileu mogla biti više od četvrtog mjesta? Je, je, je… Za to četvrto mjesto mislim da smo dobili po sto pedeset dolara, ali moram priznati da uopće nismo puno govorili o lovi, to što se posle pričalo – nije istina. Puno smo imali peha, i ja sam mogao biti apsolutno najbolji strijelac, a ne dijeliti to prvo mjesto s još nekoliko igrača, mogao sam dati deset golova. Međutim, stalno sam osećal zadnju ložu, tako da nisam mogo ni nogu pošteno dić, udarit….“

PRVA LAŽ U ŽIVOTU

Za jednog velikog intervjua 2.000.godine, u decentno uređenom dnevnom boravku Dražinog ondašnjeg stana na lijepom i tihom Ksaveru, Draža mi je ispripovijedao svoj život:

»Rođen sam, tridesetšeste, u Dalmaciji, a osjećam se Zagrepčanom. Imal sam godinu i pol kad sam se odsel’l iz Šibenika. Otac je bio željezničar pa smo se selili kako je njegova služba zahtijevala, otišli smo u Varaždin pa u Bijeli Manastir pa u Bubnjavce, tamo kod Karlovca, na granici sa Slovenijom. Od četrdesete do četrdesetpete smo bili u Zdenčini, a otac je radio u Zagrebu, u ministarstvu, u kontroli prihoda, u Zagreb smo se doselili četrdesetpete. Rat? Pamtim, pamtim, kako ne. Mi smo bili u Zdenčini, često su partizani dolazili, a tamo su bili ustaše, Nijemci, gestapovci. Tu je, prema Pisarovini, bila razmjena zarobljenika. Često sam išao u Zagreb i na Duhove, mislim četrdesettreće, kad je bombardiran Zagreb, mama i ja smo se našli na Jelačić placu. Uhvatila nas je uzbuna i otišli smo u sklonište, pod Gričom gore… Sjećam se svega  Puno puta sam noći prospavao ispod madraca, koji je bio na stolu, da ne bi od granata ili nečega stradao.

U ratu sam krenuo u školu, prva dva razreda u Zdenčini, a treći i četvrti u Zagrebu, u željezničkoj koloniji, tu pokraj »Dinamova« stadiona, samo s one strane, je, je. Kako sam ušao u nogomet? Ja sam se tada vrtio oko »Dinama«, gledao treninge, Woelfla i drugih, a baš mi je Mara Woelfl, na neki način, bio uzor. Jednog dana stariji su igrači prije početka treninga pucali na gol, na golu nije bil, jasno, ni Arneri, i on je pucal, pa sam se ja stal na gol, bran’l sam kaj sam mogal, meni je bilo važno da mi pucaju ti igrači. Trener je bil Benda Huegl i veli: »Mali, javi se ti treneru Kokotoviću!«. Kokotović je bil trener juniora. Ja sam se jav’l, došal sam k’o golman, ne, a Kokotović veli: »Šta ti igraš?«. Velim: »Ja sam centarfor!«. Ha, ha, ha… To je bila prva moja laž u životu, iako sam ja, doduše, bran’l slučajno. To me dovelo u »Dinamo«. Mislim da je to bio jedan od rijetkih slučajeva u životu di sam lagao. Jednostavno, nisam mogao reći da bih ja bio golman, žel’l sam biti centarfor. Uvek sam to žel’l…

FALA TI PETRE, FALA TI MAMA

Tako sam završio u »Dinamu“, počel redovito dolazit na treninge, ali moram priznat da nisam baš imao puno volje za učenje. Tata pokojni me stalno teral: »Moraš učit! Jesi nauč’l?«. Velim: »Jesam uč’l!«. Veli: »Ne pitam te jesi uč’l, nego jesi nauč’l!«. A mama, čim je tata otišel vani negde, pustila me van, igrat nogomet. Kad odem na Mirogoj svojim roditeljima zahvalim se mom Petru i velim: »Fala ti Petre šta si od mene naprav’l čoveka!«. A mami velim: »Tebi fala za sve ono ljudsko što si mi dala, za sve ono što je meni bilo lijepo«. Mama je pravila ustupke, kao svaka dobra mama, tata je bio željezničar,vol’l disciplinu, strog, principijelan, takav je bio čovek. Je, išao me gledat, ali nikada nismo komentirali moje igre. Ja danas uopće to ne mogu shvatit! Za jedan svoj ugovor, koji sam potpisal sa »Dinamom«, mogal sam tada kupiti dvokatnu kuću, tu gore, na Pantovčaku, kol’ko sam novaca dobio, a da nikada ni o čemu u vezi s nogometom nisam pitao tatu niti se savjetovao s njim. A sve novce sam davao doma. Imao sam plaću deset puta veću od tatine, uvek sam je donesal kući… Ne, ne, ne, ne, nikad nisam pred tatom i mamom opsovao. Jedamputa smo mi dečki bili u parku, a moj tata je u pola tri dolaz’l iz ureda. Netko iz našeg društva je rekao jednu ružnu riječ za jednu žensku, a moj otac pita: »Gospođo, šta su vam rekli?«. Jasno, on je pozvao mene i ni me još niš pital nego mi je već šamar opal’l! A ja nisam niš govor’l. Sjećam se, već sam igral za prvu momčad, i u pola deset sam došal navečer kući, s jezera sam išal, tamo smo se sklizali. Tata me je istukal, mama me išla braniti i onda je i nju, neću reć da je udar’l, nego odgurnul. Takav je bil, ali ja njemu puno zahvaljujem, bio je tvrdoglav, ali principijelan, pošten… Nastojao sam takav biti, naslijedil sam puno od njega.

Rodbina u Dalmaciji? Imao sam dva bratića. Jedan je živio u Zadru, to je Branko Periša, je, je, dugogodišnji predsjednik KK »Zadar«, a njegova su ti dva brata bila u ratu. Oni su svi četrdesetprve otišli u partizane, a tek četrdesetpete su se prvi put vidjeli s ocem, bili su nekoj dalmatinskoj brigadi. Taj mi je bratić jedan, Krešo, koji je poslije bio major ili potpukovnik, poklon’l prve kopačke, loptu i kompletnu garnituru, sve. Zahvaljujući tome sam u mom frtalju, di je sada pomoćno igralište »Dinama«, bilo je to četrdesetpete, šeste, sedme, mogal igrat sa starijim dečkima. Od mlađih sam samo ja imao ulaz među te starije igrače, starije od mene po desetak godina, prihvatili su me stopostotno onog momenta  – kad sam donesal loptu.

DA SU ME TUKLI – JESU

Uvek pamtim prvu službenu, prvenstvenu utakmicu. Bilo je to pedesetpete protiv »Sarajeva« na Maksimiru, trener je bil Oskar Jazbinšek. Čuval me je Švraka, dobar centarhalf, ali oštar. Sjećam se pucao sam jednu loptu, on mi je metnuo đon, ja sam udar’l po njegovom đonu, krv mi je počela iz kopačke izlaziti…. Krvavi debi. Prvi prvenstveni gol sam već ubrzo zabio, na utakmici protiv »Partizana«, jedan uvaženi novinar je tada napisao – da nisam ništa kriv šta sam zab’l gol. Ne, neću reći koji je to, vrlo uvaženi, novinar bil, znaš ga dobro, neću reći jer se ljuti i sad, iako to meni odavna više nije važno. Ha, ha, ha… Prošlo je puno godina, on je to napisal, a ja sam to zapamt’l. Mislim da je golman »Partizana« bil Slavko Stojanović…

Slušaj, Mišo, da su me tukli – jesu. Najkrvoločniji je bil taj Švraka, pa Bolfek! Vrlo nezgodan je bio Spajić, nije tol’ko tukao, kolko je u stanju bio, recimo, iglom te upiknut, zagazit, isprovocirat… Sjećam se jedne utakmice, tu na Maksimiru, sa »Zvezdom«, sudi Leo Lemešić, bilo je ljeto, vrućina. Spajić je pljunuo prema meni, izmaknul sam se  i –  pljunul ga i to je bilo ono, čuj, grozno. On je došel sucu Lemešiću i rekal da me treba izbacit, jer da sam ga pljunul. Međutim, ja sam u međuvremenu pljunul u zrak i podmetnul se, sam sebe sam pljunul, ha, ha, ha, tak da sam ja rekal:»Ne, gospon Lemešić, vi’te, on je mene pljunul!«. I? Nitko nije izlet’l van. Ha, ha, ha… Je, s »Dinamom« sam bil jedamput prvak države, osvoj’l dva Kupa, s reprezentacijom Jugoslavije bil četvrti na svijetu, i prvi strijelac svijeta, i drugi u Evropi. Radovao sam se kad smo pedesetosme postali prvaci, ali to nisam nekako euforično doživ’l. Čak se i ne sjećam je li i kolika je bila nagrada za to treće »Dinamovo« osvojeno prvenstvo. Sjećam se, međutim, da smo znali dobiti neku premiju, dobiti mogućnost da u diplomatskom magazinu kupimo grombi štof za kapute. Kako je išlo dalje, sve veći novci su se dobivali, ali ni približno ovome danas. Glupo je govoriti da se nije dobivalo, u svako vreme dobivalo se nešto, grombi kaput ili nešto drugo. Generacija ispred mene, Woelfl i ovi, išli su u Slavoniju pa su dobili po dve kante masti, uvek je dobrom nogometašu bilo bolje neg običnom čoveku. Suigrači? U navali je bil Luka Lipušinović, Dvornić i Benko su već tu završavali, igral je i Crnković, Horvat, Čonč, Šikić, branili su Kralj i Majerović, bil sam najmlađi, stariji su me dobro primili. Ja sam bil de facto »Dinamovo« dijete, imao sam trenera koji me je jako volio u juniorima, to je pokojni Branko Horvatek. Svoje prve prave nogometne korake zahvaljujem njemu, puno me je naučio, bio sam ljubimac njega i njegove žene Pavice. I njima se na Mirogoju uvek zafalim.

Inozemstvo? Čuj, znaš da sam otišal u »Gantoise«, ali sam imal vel’ki peh. Na prijateljskoj utakmici protiv »Fulhama«, di sam zab’l tri gola, doživel sam nešto čudno. Jednostavno su mi se – oduzele noge! Posle te povrede nisam uopće odigral ni jednu prvenstvenu utakmicu. Kad sam se vrat’l u Zagreb trebao sam ići na operaciju, imao sam povređen diskus, četvrti lumbalni. Međutim, ja sam u zadnji čas odustao od operacije. Je, baš sam pobjegao.

GOVORNIK NADMAŠIO IGRAČA

Onaj moj čuveni govor kad smo osvojil Kup maršala Tita u Beogradu, šezdes’pete protiv »Budućnosti«, 2:1? Ne, nisam baš imal nekih specijalnih velikih komplikacija, ali su me zafrkavali, iako je to bila jedna dost benevolentna rečenica. Je, je, da taj pehar nosimo u kolijevku hrvatskog nogometa, naš dragi voljeni Zagreb. I to je neke zasmetalo. Obično se govori da sam ja taj govor imal napisan. Ne! Govori su se prije utakmice morali dati delegatu. Tak sam i ja moral dati. Kad smo prethodno izgubili jedno finale, kapetan je bio Crnković, od govora, jasno, ni bilo niš i ja nisam htel unapred pisat govor, da ne bu peh. Dan prije utakmice pokojni Šibl, naš predsjednik, pokojni Otto Hofman i ja bili smo u šetnji na golf igralištu na Košutnjaku, pa me Šibl pital je l’ znam kaj ću reći i ja sam otprilike rekal kaj ću reći. Veli: »To je u redu!« Kad smo poslije pobjede došli na prijem kod gradonačelnika Zagreba Vece Holjevca, on mi je rekal: »Slabo si igrao!«. Velim: »Je, slažem se da sam slabo igrao, ali šta je bitnije, kak sam igral ili ono kaj sam rekal, ja sam se koncentrirao na ono kaj ću reć, zato sam lošije igral!«. A Holjevac mi veli: »Onda je bolje da si se koncentriral na to kaj ćeš reći nego kako ćeš igrat!«. Ha, ha, ha…Eto, tako je to bilo, nikakvih ja posle problema nisam imal s tim…

Je, proglašen sam najboljim igračem »Dinama«. Drago mi je, iako sam u intervjuu rekao da moramo znati koji su kriteriji da se bira najbolji igrač »Dinama«, jer ću doć u situaciju reći da najbolji igrač »Dinama« nikada ne može biti niti Boban niti Šuker. Neeee! Nije uopće sporno da su oni dostigli i evropsku i svjetsku klasu, ali su to postigli u drugom klubu, Boban u »Milanu«, Šuker u »Realu«. A ako govorimo o najboljem igraču u »Dinamu« – onda kriterij moraju biti igre u »Dinamu! Sada neki vele da se Jerković hoće uspoređivati sa Šukerom i Bobanom. Ne! Oni su postigli više od mene na evropskom i svjetskom nivou, ali kad govorimo o igrama u »Dinamu« onda je bilo neusporedivo više igrača, mogao bih navesti dvadeset imena, koji su »Dinamu« dali više od Bobana i Šukera. O ukusima se ne raspravlja, ali o kriterijima da. Na temelju kriterija ja sam sastav’l listu od deset najboljih igrača »Dinama«, da je bilo tko od tih deset osvojio prvo mjesto, a ne ja, ne bih imao ništa protiv. U moje igračko vrijeme, recimo, bio je dobar igrač Mara Woelfl, pa Ivica Horvat, Crnković… Čuj, trebalo je tada odigrat pedeset utakmica za reprezentaciju, a Horvat je odigrao čak šezdeset, a manje se utakmica tada igralo… Izvan »Dinama«? Bajdo Vukas je bio sama »špica« kvalitete. Bio je strašan igrač! Straaaašan igrač. Moj tip, recimo, bio Mara Woelfl, ali Vukas je bio strašan igrač. Bajdo je bio kompletan igrač, koji je mogal trčati, koji je mogal dribljati, koji mogal zabit gol, bil je najbolji strelac prvenstva…. Dakle, sve je to spoj’l, usudim se reći da je to sigurno bil najbolji naš igrač kojeg sam ja gledal…. U reprezentaciji Jugoslavije je isto bilo odličnih igrača, Šekularac, Galić, iako moram reći da se meni od svih s kojima sam igral u reprezentaciji najviše sviđao Joško Skoblar. On je bil strašan igrač. Da je igral u »Zvezdi«, »Partizanu« ili »Dinamu« bio bi sigurno nadmašio i Džajića, koji je isto bio vrhunski igrač – drugo je bilo igrati u »Zvezdi«, a drugo u OFK Beogradu.

MOJA JE STRANKA – HRVATSKA

Kak sam postal prvi hrvatski selektor? Po mojim informacijama Izvršni odbor Nogometnog saveza Hrvatske odlučio je 1990. da ja budem prvi hrvatski izbornik – nitko izvan ili iznad nogometa. Iako sam ja prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana poštival, nismo se uvijek po sportskim pitanjima slagali, pogotovo kad je jedamput izjav’l da u Evropu iz Hrvatske mogu ići samo »Hajduk« i »Dinamo«. Ja velim, to je normalno ako je ne’ko vlasnik nečega pa veli: »Ta dva kluba mogu ići jer ja plaćam!«. Ali, ako sam ja vlasnik nekog drugog kluba i imam mogućnosti da osiguram tom klubu da ide u Evropu – onda će ići taj klub. A što se tiče politike jednom je pital jesam li ja u HDZ-u. Velim da nisam, a on veli da moram biti. Ja velim: »Gospodine predsjedniče, ne moram, moja je stranka – Hrvatska!.« A da je bilo i nekih drugih koji su se gurali da dođeju za selektora  – bilo je. Znam točno i koji jesu, ali ih neću spominjati. Bilo pa prošlo. Kak’ je bilo odabrati prve hrvatske reprezentativce ? Čuj, Hrvatska još nije bila međunarodno priznata, još nije bila ni članica FIFA-e, imao sam signale da će biti vrlo velikih problema. Prvo od Nogometnog saveza Jugoslavije, šta je i bilo, drugo od inozemnih klubova u kojima su igrali naši igrači, koji mogli biti suspendirani, i treće, prvu utakmicu nisu mogli igrati igrači koji su igrali za mladu reprezentaciju Jugoslavije protiv Rusije u Moskvi, Boban, Šuker, Bokšić, Jarni i , mislim, Panadić. Doduše, da su htjeli  – mogli su, ali je svatko o tome morao sam odlučiti. Prosinečki je, recimo, tada bio u »Crvenoj zvezdi«, njegovo bi igranje tada za Hrvatsku bilo stvarno vrlo delikatno, kad sam vidio u kakvoj je Prosinečki situaciji nisam previše ni inzistirao. Morao sam se orijentirati na one igrače koji mogu igrati. Čuj, Mišo, nitko me nije odbio, ponavljam, teško je reći da li je netko mogao doći, a nije. Možda je i mogao, uz neki osobni rizik. Ali, svi su imali albije, ili im je zabranio Savez ili im nisu dozvoljavali njihovi klubovi. Asanović je, recimo, apsolutno htio doć’, iako je imao problema u klubu. Na kraju je došao i na poluvremenu morao otić’ avionom jer je njegov klub igrao važnu utakmicu. Prema tome, kad mi još nismo imali legitimitet, svaki je igrač morao preuzeti odgovornost.

Je, sastav’l sam reprezentaciju i od igrača od kojih su već bili na zalazu igračke karijere, Cico Kranjčar i Mlinarić, ali sam htio dati neko značenje zaslužnim igračima, nekima koji su svojim igrama, svojim renomeom nešto dali hrvatskom nogometu. Koliko god kao trener i izbornik tvrdim da u svaku utakmicu moraš uć’ tako da je trebaš dobit’, moralo se takvim igračima odati priznanje pozivom u prvu hrvatsku reprezentaciju. Igrali su i Slovenac Židan i kosovski Albanac Shalla… Uzeo sam ih i rekao: »Oni sada igraju u Hrvatskoj i pristali su igrat’ za Hrvatsku, nema razloga da ih ja ne pozovem iako nisu po nacionalnosti Hrvati!«. Jasno, nisam ja to odlučio samoinicijativno, konzultirao sam se u Savezu, jer sam morao napraviti i kvalitetnu reprezentaciju.

SVE MI JE BILO NAJDRAŽE

Za »kockasti« dres se, mislim, odluč’l Hotko, koji je u Gradu Zagrebu bio zadužen za šport. Jasno, uz konzultaciju s ljudima iz Saveza, a vjerojatno je tu svoju ulogu imala i politika. Odluka je, međutim, bila zajednička, mislim da je dizajner bio Šutej… Dolazak reprezentacije SAD-a koštal je dvesto tisuća maraka, to je bil vel’ki novac, to Savez nije mogal dati. Jedan čovjek iz Kanade, inače iz Osijeka, mislim da se zval Opačak, stupio u kontakt s Amerikancima, a glavnu riječ oko skupljanja novca je imao gospodin Jura Klarić, on je najveći dio novca skupio. Sjećam se da su svakih pola sata u Savez dolazili faxovi od poduzeća koje je on tražio da daju. Tako je je od skupljenoga plaćeno Amerikancima i još je dio novca ostao u Savezu.

Pred utakmicu smo bili i »Laguni«. Imali smo prije toga samo jedan trening. Moram priznati da smo najmanje govor’li o nogometu, a najviše o značenju te utakmice, o problemima s Nogometnim savezom Jugoslavije jer nam nisu dozvolili da se igra kao međunarodna utakmica, a mi smo opet baš na tome inzistirali. I plakat smo štampali na kome je pisalo da je međunarodna utakmica Hrvatska–SAD. I sad čuvam taj plakat tu u stanu, vel’ki je metar i pol sa onim svim i banom Jelačićem. Čuj, ja se s nekim igračima nisam ni poznavao, znao sam tko su, ali sam se upoznal tamo, na licu mjesta. Zato je prije utakmice najviše toga bilo u pojedinačnim osobnim kontaktima, onda tek sa grupama, onda na stadionu rad po linijama, da znamo kako ćemo uopće igrati, ha, ha, ha.

Odmah sam išao s idejom da svi igraju, da svi dobiju svoju minutažu. Ne bi’ imal dušu bilo kome to uskratiti, tim više što su svi imali pritisak – da ne igraju. I mogli su biti kažnjeni. Bilo bi nepošteno s moje strane da sam bilo koga izostavio, minutu, dve, ali je svaki moral zaigrat u tom dresu. A moja je bila i ideja da se na klupi posloži više hrvatskih trenera, bil je Lukarić iz »Rijeke«, iz »Osijeka« Grnja, bil je Kobešćak… Bila je ideja da čim više ljudi osjeti tu prvu, povijesnu hrvatsku utakmicu. To nije bila ničija pojedinačna utakmica, to je bila utakmica Hrvatske. Čuj, Mišo, inače nije moj stil da generaliziram, ali ti moram reć da je meni sve na toj utakmici bilo najdraže. Bilo šta , bilo koga izdvajati, one koji su pribavili novce, one koji su napravili dresove, onoga koji je ugovarao susret, bilo koga od tolko ljudi zaduženih  da do te utakmice dođe, tih trideset tisuća ljudi na Maksimiru, a ne samo igrače i nas na klupi – ne bi bilo pošteno. Sve skupa kad se zbroji – to je bila Hrvatska.

Al, i ovo ti moram reć, iako je važnost utakmice bila iznad rezultata meni je bilo drago da smo pobijedili SAD. Ja sam ti takav čovek, kad sam se pikulal, vol’l sam da pobijedim u pikulanju, kad smo pljuvali u dalj nastojal sam da pljunem više od drugih, kad smo igrali na male golove vol’l sam da pobijedim. Često sam se svad’l s nekim novinarima, dragima. Oni su govorili:»Draža, u nogometu je prvo igra!«. Ja velim:»Poslije pobjede!«. A tko može spojiti to jedno i drugo – to je genijalac! Kao igrač i trener nisam ratovao ni s novinarima ni s kolegama. Ja sam bil zajeban, nisam baš bil onaj savitljiv, ali jedini novinar s kojim nisam razgovaral je bil pokojni Darko Tironi, a sada je jedini čovek s kojim ja ne razgovaram Ćiro Blažević. U celoj mojoj karijeri nisam razgovaral samo s dva čoveka. Tko me jedamputa prevari s njim više ne pričam.

ZA MENE JE RIJEČ UVIJEK BILA NAJVAŽNIJA

Dražan Jerković je prije trideset i devet godina u jednoj utakmici bio i jugoslavenski izbornik …

– … i pobijedio Grčku 4:1! Tu me napal ugledni zagrebački novinar , znaš već koji, ne, da nisam pozvao neke standardne igrače-reprezentativce, da imam nešto protiv »Hajduka« – pričao mi je ne jednom Draža. A ja sam jednostavno tada vodio mišlju da u reprezentaciji, za jednu utakmicu, ne za kvalifikacije ili prvenstvo, trebaju igrati oni koji su u najboljoj formi, pa sam a conto toga dal šansu nekima svježima- Iz »Rijeke« debitantima Avramoviću i Hrstiću i samo nešto reprezentativno iskusnijem Cukrovu, prvu priliku i Anti Miročeviću iz Crne Gore i Sliškoviću iz »Veleža«, recimo, Bakoti iz »Zagreba«. Je, je, ja sam možda jedini nepobjedivi izbornik na svijetu, ha, ha, ha, četiri selektorske utakmice – četiri pobjede. Čuj, znaš me, ne zavaravam se ja da bi bilo tako da sam i dalje ostal, nisam ja od današnjih nekih izbornika i trenera, koji misle da su baš oni najbolji i najpametniji na svijetu.

Poslije triju pobjeda s reprezentacijom Hrvatske, u Zagrebu, Rijeci i Murskoj Soboti, protiv SAD-a, Rumunjske i Slovenije – Draža je sam odustao od uloge izbornika hrvatske reprezentacije. Zašto?

– Zato jer nisam htio biti na dvije funkcije, a tada sam bio sportski direktor »Zagreba«, iako nikada nisam imao ugovor, ali, za mene je riječ uvek bila i ostala najvažnija. Zato sam napisal pismo Savezu i rekal da imam moralnu obavezu prema »Zagrebu«, ali da ja apsolutno podržavam Savez da ima profesionalnog izbornika, da mogu izbornik biti jedno izvjesno vrijeme dok Savez ne nađe čovjeka. Čuj, očito je da su gospoda Vedriš i Grabovac već imali drugu opciju kad su mi rekli da putujem s reprezentacijom u Australiju. Rekao sam da imam posao u »Zagrebu«, da ne mogu istodobno biti i selektor i trener u klubu, da je to po meni nakaradno, opredijelio sam se da ostanem u klubu i nisam putovao sa reprezentacijom u Australiju, otišao je Poklepović i bilo je kako je bilo…

Pitaš me, jesam li na početku slut’l vrhunce do kojih su došli »vatreni«?  Pa, nisam baš… Teško je to bilo u onom trenutku mislit’. Mogu samo reć da sam ja to priželjkivao, svi smo mi to željeli, ali neke argumente čvrste da će se to i ostvariti – nisam imao. Lagao bih kad bih rekao da jesam. Moramo itekako biti zadovoljni. Nema puno stvari u čemu je Hrvatska u svjetskom vrhu, a treba znati da više zemalja ima u FIFA-i nego u Ujedinjenim narodima. Kad se govori da je Hrvatska danas, recimo, dvadeseta na rang-listi svjetskih nogometnih reprezentacija – to je odlično! A kad se kaže da je Hrvatska treća to je isto kao da se kaže da je prva – iako nije isto. Ali je ogromna stvar. Nemojmo očajavati kad jednom i ne odemo na neko evropsko ili svjetsko prvenstvo, jači od nas često ne odu. ..Treba znati da je nas sada četiri, pet milijuna, a da smo prije bili ipak u zemlji od dvadeset i dva milijuna stanovnika pa je izbor bio veći, jača prva liga, jača konkurencija. Druga stvar što nam prvoligaški nogomet u Hrvatskoj nije kvalitetan, a nije iz objektivnih razloga, financijski ne može ukorak sa svijetom, zato je to što reprezentacija ipak ide dalje još veći uspjeh. Kada procvate naše gospodarstvo bit će bolji i nogomet. Ljudi, za to treba vremena, ne može se to preko noći. Oni koji nemaju strpljenja bolje da se ne baviju tim stvarima.

… Je, je, ne gledam reprezentaciju na Maksimiru. Ne dobivam ulaznice pa i ne idem na Maksimir. Ne, ne… Da se razumijemo, imam ja novca za platit ulaznicu, stvar je u principu. Ali, svaku utakmicu gledam na televiziji. Apsolutno! Svaku! I uvek se nerviram kad gledam, dugo se nisam tak nerviral kao kad sam gledal one utakimce na Islandu i na Malti. Jer znam da su naši igrači bolji od protivnika. Neki kuršlus je postojao. Ali, pobijedili smo Švedsku u Zagrebu, remizirali s Mađarima, poprav’li stvar.

DA SAM IMAL SINA…

Danas je točno deset godina kako je u dobra spominjanja otišao Dražan Jerković, čovjek koji je u svom čestitom životu bio i voljen i poštivan, to zasluže samo oni uistinu najbolji. Kad god poslije onog još nikad uređenog rotora preko savskog mosta autom uđem u Savsku uprem pogled prema skretanju za zgradu u kojoj je živio Draža , kojemu su „Dinamo“ i Hrvatski nogometni savez zauvijek ostali dužni – istinske zahvalnosti. U svom je posljednjem stanu gledao na „Zagrebelo“, kampus Nogometnog kluba „Zagreb“, koji je s njim na čelu bio i veliki i gospodski klub iako nikada bogat poput onog maksimirskog. Plemeniti Draža je istočio i posljednju kap svoje velike duše i srca za taj i takav „Zagreb“, koji su poslije neki novokomponirani nogometni silnici, bezdušnici , nečasni skorojevići besramno sami odveli na giljotinu. Mileći Savskom poželim i nemoguće, da barem još samo jednom popričam s dobrim Dražom, koji je kao rijetko tko umio biti veći od svih nanesenih mu nepravdi i nije nikada kukao . A opet, i danas pamtim što mi je rekao jednom na Ksaveru:

Ne, ne, ne, meni ničega u mom životu nije žao. Sve bih ponov’l. Fino mi je bilo, lijepo mi je bilo, zadovoljan sam i sportskom karijerom i životom. Možda bi, eto, bilo kompletno da sam se i ožen’l. Imal sam puno prilika, djevojaka, al’, eto, kad puno biraš onda na koncu ne izabreš nikoga. Vol’l sam žene, ali sam tada smatral da je život jedna lepa zabava. To je predugo trajalo, a kad je čovek stariji sve mu je počelo smetat, znaš. Da sam imal obitelj, da sam možda imal jednog sina, familiju, onda bi bilo kompletno. Ovako, mislim da mi nešto fali. Nemam nekog, kome bih danas rekal:“ Vi’š tu statuu?, To sam ja pucal.“. Nažalost…

______________

POVIJESNI “KOCKASTI” – Prva reprezentacija Hrvatske, prije pobjede nad SAD-om(2:1) na Maksimiru, 17.listopada 1990. Stoje slijeva: kapetan Cico Kranjčar, Ladić, Kasalo, Peršon, Gabrić, Asanović, Vulić i Dražić. Čuče: Mlinarić, Cvjetković, Shalla, Mladenović, Židan i Ćelić. ČETIRI DRAŽINE REPREZENTACIJE
Skoplje, 15.studenoga 1978. – Balkanski kup
JUGOSLAVIJA – GRČKA 4:1(1:1)
Gradski stadion. Gledatelja: 12.000. Sudac: Bogdan Dočev(Bugarska). Strijelci: Mavros (Grčka) u 31′, V. Halilhodžić u 33′, 58′ i 82′, Savić u 47′ (Jugoslavija). Žuti kartoni: Hrstić i Rožić(Jugoslavija), Ravouisis(Grčka).
JUGOSLAVIJA: Avramović(»Rijeka«), Džoni(»Dinamo«), Hrstić(»Rijeka«), Cukrov(»Rijeka«), Zajec(»Dinamo« – od 53′ Rožić(»Hajduk«), N. Stojković(»Partizan«), Bakota(»Zagreb«), V. Petrović(»Crvena zvezda«), V. Halilhodžić(»Velež«), Slišković(»Velež« – od 46. A. Miročević(»Budućnost«), Savić(»Crvena zvezda«).
GRČKA: Konstantinou, Xanthopoulos, Iosifidis, Firos, Ravousis, Nikoloudis(od 46′ Ziakos), Damanakis, Delikaris, Ardizoglou, Galakos i Mavros.
Zagreb, 17.listopada 1990.
HRVATSKA – SAD 2:1(2:0)
Stadion na Maksimiru. Gledatelja: 30.000. Sudac: Sergio Coppetelli(Italija). Strijelci: Asanović u 29., Cvjetković u 33. i Dayak u 80. Žuti kartoni: Shalla(Hrvatska), Murray i Balboa(SAD).
HRVATSKA: Ladić (»Dinamo« – od 70′ Gabrić (»Rijeka«), Z.Vulić (»Mallorca«), Dražić (»Hajduk«), Ćelić (»Hajduk«), Kasalo (»Nuernberg«), Peršon (»Dinamo« – od 71′ Židan (»Dinamo«), Shalla (»Dinamo«), Z.Kranjčar (»St.Poelten«), Cvjetković (»St.Truiden«), Asanović (»Metz« – od 58′ Mladenović (»Dinamo«), Mlinarić (»Cannes«). Izbornik: Dražan Jerković. kapetan: Zlatko-Cico Kranjčar.
SAD: Meola, Trittschuh, balboa, Armstrong, Fraser, Banks(od 81′ Windischmann), Harkes, Eichmann(od 57′ Bliss), Krumpe(od 46′ Dayak), Murray i Vermes. Izbornik: Bob Gansler
Rijeka, 22.prosinca 1990.
HRVATSKA – RUMUNJSKA 2:0(1:0)
Stadion na Kantridi. Gledatelja: 5.000. Sudac: Gerhard Kapl(Austrija). Strijelci: Z.Kranjčar u 24′ i Bogdan u 49′. Žuti kartoni: Peršon(Hrvatska) i Petrescu(Rumunjska).
HRVATSKA: Ladić (»Dinamo« – od 46′ Gabrić (»Rijeka«), Peršon (»Dinamo«), Jarni (»Hajduk«), Mladenović (»Dinamo«), Bogdan (»Karlsruher«), Kasalo (»Nuernberg«), Cvjetković (»St,Truiden« – od 66′ Jurčević (»Zagreb«), Z.Kranjčar (»St. Poelten« – od 86′ Rubčić (»Rijeka«), Šuker (»Dinamo«), Boban (»Dinamo«), Ćelić (»Hajduk« – od 66′ Štimac (»Hajduk«).
RUMUNJSKA: Prunea (od 46′ Tene), Petrescu, Sandoi, Popescu, Moga, Stanici (od 46′ Ursea), Charegi (od 75′ Cristea), Dumitrescu, Hanganu (od 61′ Manaila), Badea (od 46′ Kadar), Timofte
Murska Sobota, 19.lipnja 1991.
SLOVENIJA – HRVATSKA 0:1(0:0)
Gradski stadion. Gledatelja: 4.000. Sudac: Igor Bučar(Slovenija). Strijelac: Komljenović u 65′
SLOVENIJA: Simeunović, Jančič, Englaro, Galić, Jermaniš(od 68′ Cvikl), Zulić, Židan, Čeh(od 80′ Lorger), Pate, Novak, Gliha(od 80′ Vidović)
HRVATSKA: Ladić (»Dinamo«), Z.Vulić (»Mallorca« – od 30′ Vuković (»Osijek«), Dražić (»Hajduk«), Župetić (»Zagreb«), Bogdan (»Karlsruher«), Ištvanić (»Dinamo«), Jurčević (»Zagreb« – od 46′ Komljenović (»Rijeka«), Mladenović (»Dinamo« – od 80′ Kalapač (»Zagreb«), Asanović (»Metz« – od 80′ Biškup (»Zagreb«), Boban (»Dinamo«), Cvjetković (»St.Truiden« – od 46′ Šeparović (»Olimpija«)