RT DOBRE NADE : NEBODERI MOG ŽIVOTA

Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 5 years ago Kolumne

Prvi visoki neboder s čijeg sam vrha gledao ljude kako se duboko , duboko ispod trgom i ulicom kreću poput mrava, tražeći svoj mravinjak ili bježeći od njega, bio je tada novoizgrađeni zagrebački neboder, na kraju pedesetih prošlog stoljeća. Ondašnji Trg Republike, koji je za stare purgere, rođene Zagrepčance, naravno, i dalje bio Jelačić plac, kao i sada, izgledao mi je poput neke makete – ljudi, rekoh, poput mrava, a tramvaji poput igračaka. Sušački, riječki i mali neboder već pedeset i devet, a moj neboder u Čandekovoj četrdeset i jednu godinu, dragi su dijelovi mog životnog puta. Niknulo je poslije njih u Rijeci more nebodera, ali ja najviše volim baš moja četiri nebodera. Moj bi grad , grad kojem pripadam punih pedeset i devet godina, grad u kojem na Kozali zauvijek snivaju moji roditelji, moja baka Anka, stric i strina, ali su stasali moji sinovi, a raste i napreduje petoro mojih unuka, moj grad Rijeka, bio bi siromašniji bez prvih triju svojih nebodera, a bome i bez mog nebodera u Čandekovoj. Četiriju nebodera i mog života.

Prvi visoki neboder s čijeg sam vrha gledao ljude kako se duboko, duboko ispod trgom i ulicom kreću poput mrava, tražeći svoj mravinjak ili bježeći od njega, bio je tada novoizgrađeni zagrebački neboder, na kraju pedesetih prošlog stoljeća. Ondašnji Trg Republike, koji je za stare purgere, rođene Zagrepčance, naravno, i dalje bio Jelačić plac, kao i sada, izgledao mi je poput neke makete – ljudi, rekoh, poput mrava, a tramvaji poput igračaka. Ne spominjem se da sam pogledima kružio uokolo , panoramom belog Zagreb-grada. Na vrhu zagrebačkog nebodera, s adresom Ilica broj 1, a Ilica je posljednjim brojevima čak u Vrapču, posljednji sam put bio desetak godina poslije, za mojih studentskih godina.

S mojim stricem po kojem sam, voljom moga oca, dobio ime, iako smo ga u familiji, a i u krugu njegovih prijatelja i poznanika svi zvali Crnjom. Ne znam više kojim je povodom Crnja bio u Zagrebu, ali mi se nekako čini da je došao radi puta u München, u kojem će gastarbajterovati osam godina u BMW-u. Možda sam bio i još neki put, ali više nikada radi sebe već radi nekoga kome je to bilo prvo najduže putovanje liftom prema zagrebačkom nebu, nebu uopće. Meni je više od pola stoljeća draže mozaik zagrebačkih starinskih i novokomponiranih krovova smireno promatrati s Gornjeg grada. Kad izađem iz uvijek drage mi uspinjače, koja s dna krene iz Ulice Eugena Tomića, za kojeg odavna rijetko koji mladac zna tko je i što bio. S vremena na vrijeme pogledima uokolo Zagreba kružim i s Lotrščaka, s kojega, kao što je pjevao neumrli Ivo Robić, „top prepolovi dan“, svaki dan, točno u podne, tjerajući gornjogradske i ine uokolne golubove da krilima premreže nebo.

U mojim studentskim i honorarnim mladim zagrebačkim godinama više sam bio na dnu zagrebačkog nebodera, u popularnom „Izlogu“ ili i „Majmunjaku“. Dok smo u „Majmunjaku“ kavice ispijali stojećki, gledajući na Ilicu i prolaznike, moj dobri prijatelj Ivo Topić, tada honorarac u „Sportskim novostima“, koji će bolno prerano otići u dobra spominjanja, i ja uvijek bi nam prišao jedan stariji čovjek u pohabanom odijelu, zimi u još pohabanijem zimskom kaputu, željan besplatna pića i cigareta. Sasvim ozbiljna lica rekao bi nekom od nas: “Čujte, mladi gospon, to je bilo grrrrrrrrozno. Ja sam to videl. Vite, poluknite kroz staklo, baš tu je opal!“. Suosjećajuće smo klimali glavama, iako smo starčevu priču čuli sto puta. Znali smo da priča o nesretniku koji se 1967.godine bacio s vrha nebodera i ubio. Pričao nam je to baš svaki put kad bi se ogrebao za piće i cigaretu.

TICA ISPOD PONISTRE

Kada sam, dakle, prije šest desetljeća prvi put bio na „krovu Zagreba“, živio sam u Crikvenici u „Villi Jadranki“, u kojoj su primaća soba i moja draga sobica bili na prvom katu, spavaća soba mojih roditelja, kuhinja i „nus-prostorije“ na prizemlju, a u ograđenom dvorištu bijaše i „ljetna kuhinja“ – nisam mogao ni slutiti da ću ikada stanovati u neboderu. A još manje da će taj neboder biti viši od zagrebačkog, sušačkog i riječkog nebodera, da će biti, a možda i ostati, najviši stambeni neboder u Hrvatskoj, a vjerojatno i od svih stambenih nebodera u ovom dijelu svijeta, od Triglava do Bitolja.

U jednom od dvojice nebodera-blizanaca u Ulici Franje Čandeka , moj je broj 23-B, živim najdulje u životu, već punu četrdeset i jednu godinu i, da budem iskren, ne smeta mi ni jedan jedini kat, a ima ih s dva suterena, ravno trideset na ukupno gotovo sto metara visine. Sto metara…

Toliko je dugačko prosječno nogometno igralište. Silna je to visina. Najljepše je to iskazala jedna za mene onda vremešna žena, Dalmatinka, tada lađa nego ja danas. Došavši iz dalmatinskog zagorskog sela sinu i nev’sti prvi put u Rijeku, u stan negdje oko dvadesetog kata, zazirući od naginjanja na balkonsku ogradu, svijet ispod sinovljeva stana radije je gledala kroz prozor.

Kada je prvi put ugledala galebove kako lete duboko, duboko ispod ponistre, nehotice je izrekla pravu istinu: “Jebeš kuću di tice ispod ponistre lete!“. Kako se ono zvao jedan naš film iz davnih vremena, “Čovjek nije tica“, izvorno „Čovek nije tica“? Prvi film velikog beogradskog redatelja Dušana Makavejeva, jedan od burevjesnika „crnog vala“, film u kojem su igrali nedavno preminula Milena Dravić, Janez Vrhovec, Boris Dvornik, Eva Ras i drugi…

Galebovi i dalje lete i klikću oko našeg nebodera i slijeću na „klupice“ s one strane prozora – kamo im s vremena na vrijeme ostavimo nešto hrane. Slete strelovito i još strelovitije progutaju ponuđeno jelo. Voljeli su ih gledati naši sinovi dok su bili mali, poslije i sva naša unučad, svi smo bijelim, besprijekorno čistim ljepotanima tepali:“Galeb-Gašo!“. Raduje im se sada i mala Iskra, a jedan od galebova toliko se udomaćio da sleti na „klupicu“ i kad nema hrane i snažno kljunom kuca o staklo – pozivajući nas na red: “Prijatelji, gdje je hrana?“. To nas kucanje u dnevnom boravku, udubljene u neku ćakulu, knjigu ili TV-emisiju čak toliko zavara da ponekad poletimo prema ulaznim vratima, misleći da to neko čeljade kuca.

Kada sam se 1959.godine s roditeljima preselio iz Crikvenice u Rijeku naš je prvi stan bio na Toretti, na ondašnjoj adresi zvanoj Bulevar Marxa i Engelsa 40, ispod koje je desetljećima, sve do ZTC-a, koji mi je, neka se njegovi obožavatelji ne ljute, nagrdio moju Torettu, bila trolejbusna pa autobusna stanica. Na tlu na kojem je moj neboder bio je golemi kupinjar, kupina iliti ostružnica bilo je toliko da smo ih tog prvog našeg riječkog ljeta mama i ja nabrali toliko da je skuhala voćnog sirupa za cijelu jesen, zimu i proljeće. Kada je moj sedmi razred Osnovne škole „Podmurvice“, nekoliko dana prije Silvestrova u poslijepodnevnim već škurim zimskim urama slavio Novu godinu donio sam i bocu tog sirupa od kupina, pa smo se poslije nekakvih skromnih sendviča i keksa krijepili tamnom slatkom, vodom razrijeđenom, tekućinom. Sudbina mi je odredila da se poslije roditeljskih stanova na Toretti, Belvederu i Kantridi, ranog bračnog i mladoroditeljskog podstanarstva na Zametu 1977. uselim u stan u Čandekovoj 23 B na šestom katu, s predivnim pogledom na more iz kuhinje i triju soba. Dugo nam je, pogotovo za južine, neugodno vonjalo od rafinerije, ali sam s Torette pamtio i još neugodniji vonj iz plinare pa sam se nekako sviknuo – nije to bilo svakog dana. Otkako su utihnula rafinerijska postrojenja naš nam je oveći balkon postao još miliji.

Uvijek se nasmijem ili barem nasmiješim kad moja Gordana u ćakuli, oči u oči, ili telefonskoj ili mobitelskoj, nekoj od svojih prijateljica zna reći: “Nama je najljepše na našoj jahti!“. Na jahti? Ma, naravno da novinarska i profesorska plaća, uz ponešto poštenih honorara, nije nikada bila ni blizu kupovanja ni veće barke, naša je tridesetogodišnjakinja u vrbničkom portu dugačka četiri metra. A jahta? Jahtom moja Gordana, za unučad baba Goga, zove naš balkon, na kojem smo gotovo svakog sunčanog dana, milujući pogledima naš prelijepi Kvarner, od Učke s desne do Krčkog mosta i dalje s lijeve strane.

Nerijetko na balkonu doručkujemo, objedujemo i večeramo, pijuckamo s familijom, dobrim susjedima i prijateljima kave i neka druga pića, ljeti i dugo poslije ponoći igramo remi, a Gordana svakodnevno njeguje svekoliko cvijeće. Kad god mi netko od mojih prijatelja i znanaca zna reći da nikada ne bi živio u neboderu, s toliko susjeda, s prenapučenim liftovima, s tolikim mnogoljudljem – ne pada mi na pamet tražiti protuargumente. Meni ljudi, ako su dobri, nikada ne smetaju.

Među susjedima s našeg kata, a šest je stanova, nikada ni bezazlene razmirice, a kamo li svađe, nije bilo. Ispod nas su naši prijatelji od davnina, družina Ujčič i Fabčič, svakodnevno smo jedni kod drugih. S mnogim ostalim ćakulam u liftu, na parkiralištu, u kafiću u susjednoj „Andrei“, mnoge znam u ime i prezime, neke novopridošle i ne, ali i s njima razmjenjujem neke misli. Mnogi su u ovim četirima desetljećima otišli u dobra spominjanja, ali su se rodila djeca i unučad, u nekih i praunučad. Zajednički se radujemo tim rođenjima, prvim prohodanim koračićima, prvim izgovorenim riječima, odrastanju… Iskren da budem, što bi rekli Dalmatinci, u dobre sam i s nekoliko neboderskih pasa i kuja, čim im se obratim skaču od radosti prema meni ili i po meni, mašući repom i umiljavajući se. Pa kako onda ne voljeti život u neboderu. Što su govorile moje dobre bake: “Gdje čeljad nije bijesna kuća nije tijesna!“. Neka nama našeg nebodera…

DOBRI SILVIO IZ RIJEČKOG NEBODERA

Jedne daleke subote, vrućeg srpnja 2003.godine, nekako usred dana, zove me stari prijatelj Sandro Damiani, tada prvi čovjek Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitoga Zajca u Rijeci. Iako drugujemo i prijateljujemo desetljećima, ćakulamo i polemiziramo, suglašavajući se ipak više nego sukobljujući, o teatru, novinarstvu, politici i drugim fenomenima naše zbilje, ali i prošlosti, ne sjećam se kada me je Sandro posljednji put zvao na kućni telefon. Što te je natjeralo, pitam se, da me zoveš subotom u ovo doba, a on mi u prvoj rečenici ne taji: »Umro ti je prijatelj…«. Ima nešto u čovjeku, ne znam što, da u kobnom trenutku i ne mora čekati sljedeću rečenicu. Iako ne želim čuti nove Sandrove riječi, prokleto dobro znam što će mi reći: »… Umro je moj brat Silvio… Jutros u Kopru… Srce…«. Bljesne bolna asocijacija. Prije nepunih deset godina, u rujnu 1993., jedne sam besane noći navio sat-budilicu, naručio rano telefonsko buđenje i dogovorio poziv dr. Đure Marinovića iz sušačke bolnice, koronarna, naravno. A kada je gotovo zorom zazvonio telefon znao sam da nije buđenje, znao sam da me zove stari prijatelj, znao sam da će mi reći da je moj otac otišao u dobra spominjanja. Ima nešto u čovjeku…

Prije pedeset i četiri godine, kada sam kao riječki gimnazijalac počeo objavljivati prve karikature u »La Voce del Popolu«, šaljući ih s Belvedera u riječki neboder poštom(!), dobio sam od urednika sportske rubrike, dobrog novinara i dobrog čovjeka Renata Ticha, pismenu poruku da se napokon vidimo u redakciji, ondašnja Ulica Rade Končara, čini mi se broj 42, ili 44, riječki neboder, i dogovorimo o daljnjoj suradnji. Dođem u dogovoreno vrijeme u riječki neboder, ukoračim u prvu redakciju u mom životu, pronađem onako silno uzbuđen sobu sportske rubrike i u njoj, među golemim hrpama naslaganih talijanskih sportskih novina, „La Gazzetta dello Sport“ najviše, ugledam »nekog dečka« s naočalama, dao bih ruku u vatru mog vršnjaka, jedva višeg od tih papirnatih piramida… Od silnog uzbuđenja umalo da zaboravim što smo pripovijedali, a za nekoliko dana razgovaram sa sior Renatom, kojega su svi zvali Vecchio, iako, objektivno, nije uopće bio tako star, i kažem mu da sam razgovarao s – »nekim dečkom«. Vecchio se smije, i onim dobrim očima i onim dobrodušnim licem, treska onom lavljom glavom i kaže mi onim svojim nikad svladanim, ali simpatičnim hrvatskim: »Mulac jedan! Ni to decko, je to nas novinar Silvio Stancich, ha, ha, ha…«.

Ne kori me dobri čovjek, obavještava me… Godina je tisuću devetsto šezdeset i četvrta, tek načeta, meni je sedamnaest i po’ godina, Silviju jedva prevaljene dvadeset i tri… Ja, naravno, tada ne znam da je Silvio rođen u Rimu, da je završio i Srednju muzičku školu u Rijeci , sadašnju Ivana Matetića Ronjgova, Kastavci bi rekli Ronjgovega, i izvanredno svira na klaviru; da navija i da će do kraja života navijati za „Rijeku“ i »Romu«. Ne znam, naravno, ni da je u nekim tekstovima potpisan sa „a cura di Silvio Stancich“, u nekim „il nostro inviato Silvio Stancich“, a u neki samo pseudonimom, stiliziranim inicijalima imena i prezimena – „esse“, da je novinar od nerva, zaljubljen u kraljicu novinarstva vijest, ali i sjajan izvjestitelj, reporter, beskompromisni kritičar i vatreni, temperamentni, streloviti polemičar, nepogrešivo egzaktan, ali i, ili baš zbog toga, elokventan, jak na riječima i porukama… Ubrzo smo postali dobri…Odavna to smijem reći, pregrmio sam mladenačke taštine i lažne skromnosti, još u mojim počecima volio je moje tekstove, znao mi je reći da je mene z guštom prevodio na talijanski, i u izvještajima i u intervjuima i u komentarima…

 

Ne znam zašto je prije trideset godina otišao u Kopar, ali znam da je jednak novinarčina bio u za nj novom mediju, televiziji, tada i u nas silno gledanoj TV-Capodistria. Tada više nije bio sportski novinar, petnaest je godina uređivao dnevnik, sam radio sjajne serije, reportaže, aktualne i dokumentarne. Kada je od Jugoslavije nastalo nekoliko država, javljao se prepoznatljivo samosvojno iz tih novih zbilja, suveren u informaciji i procjeni, bespogovoran u komentaru, godinama je imao tjedni jednosatni talk-show, bio je nepogrešivi autentični kroničar i komentator svoga vremena. Silvio nije radio kao novinar, Silvio je b i o  i  ž i v i o kao novinar.

Naši su susreti s vremenom prorijeđeni, ali ne i prekinuti. Viđali smo se češće u Kopru nego u Rijeci, naše prijateljstvo nije otanjalo, svaki je novi susret, nerijetko slučajni, očas brisao vrijeme iza prethodnoga. Kad bi pročitao neki moj tekst koji bi mu dopao ruku, a i dopao mu se, zvao me je telefonom, češće kući, rjeđe u redakciju, hvaleći me. Kada u mom tekstu nešto ne bi bilo po njegovu guštu, kada bi mu nešto zasmetalo – nije bio diplomat, žestoko bi me kritizirao. Kao pravi novinar, kao pravi prijatelj. A zapravo bi me zvao da se do sita napričamo, o svemu, životu, našim familijama, politici, ne samo o novinarstvu i sportu, I, češće me je zvao kad bi osjećao, nepogrešivo znao, da mi je teško, u trenucima zlovremena oko mene, nego u trenucima mojih radosti.

Puno mi je pomogao kada je moj sin prvorođenac kretao na studij slikarstva u Veneciju, tada je u Kopru bio talijanski konzulat i za Sloveniju i za Hrvatsku. Znao sam da imam nekom svom doći u Kopar, kad god mi zatreba. Drago mi je da se posljednjih godina, s vremena na vrijeme, viđam i ćakulam i s njegovim sinom Ardenom, također vrsnim novinarom. Posljednji smo se put naćakulali prije godinu dana, 7. prosinca 2017., na Rujevici, na utakmici „Rijeka“-„Milan“ 2:0. Brata mu Gianfranca odavna nisam vidio.

U svom posljednjem danu Silvio je sam, dobra je Silvana njegova već bila u dobrim spominjanjima, valjda i ne popivši kavu što si ju je sam skuhao, a uz kavu i bez nje pušio je come un Turco, možda i četiri kutije cigareta na dan, spremajući se kao i svakoga dana, ne priznavajući godišnji odmor, za odlazak u redakciju – otišao u dobra spominjanja. Poslije četrdeset profesionalnih novinarskih godina i ohohoj prije toga, jer je od dječaštva pripadao trojstvu svoga života, sportu, novinarstvu i glazbi, jednako znatiželjan i ljubopitljiv, kao svaki rasni novinar, intelektualac, doslovno do posljednjeg otkucaja njegovog plemenitog srca. Bio je čovjek koji nikada nije mijenjao svoj poziv, svoje prijatelje, svoj svjetonazor, svoju bandjeru, bandjeru čestitosti, i u godinama kada su mnogi odvoljeli nekim drugim kolorima, čak i crnom, koji i nije boja nego stanje, s kojim se Silvio nikada nije mirio. Koliko god sam te daleke subote bio tužan što je otišao naš Silvio, i danas se ponosim našim nikad ni za mrvu okrnjenim prijateljevanjem. Možda bih naizust mogao ponoviti gotovo sve što smo, otvarajući si po tko zna koji put dušu, rekli na našem posljednjem susretu na terasi koparskoga Circola. Dobri moj Silvio bio je prvi novinar koga sam upoznao u životu, u danu u kojem sam prvi put ušao u neki neboder u gradu na Rječini, u riječki neboder, u prvu redakcijsku sobu, sportske rubrike meni uvijek dragog lista „La Voce del Popolo.

VILIN KONJIC HRVATSKE ARHITEKTURE

Sušački i riječki neboder, kako ih zovu svi Riječani i Sušačani koji dulje pamte, prvi su istinski neboderi na tlu Hrvatske, a bome i Jugoslavije, jer su poslije njih sagrađeni zagrebački neboder na Trgu bana Jelačića, br.1, i „Beograđanka“ niknuli mnogo godina poslije njih, ma koliko dobar dio Zagrepčana i danas misli drugačije. Projektant Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku Josip Pičman, lik kojega se od nedavnih dana prelijeva po stubama što od Građevinske škole vode prema Strossmayerovoj ulici, baš nekako preko puta Hotela „Neboder“, vilin je konjic zagrebačke i hrvatske arhitekture.

Rođen je 1904. godine u Lekeniku, osnovnu je školu pohađao u Ozlju , gimnaziju u Zagrebu, a diplomirao je 1929.godine na arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Iznjedrio je građevine koje i danas vole Zagrepčani, Umjetnički paviljon, Planinarski dom na Sljemenu, Zakladni blok, ali je najčuveniji Pičmanov projekt baš prvonagrađeni natječajni rad za Hrvatski dom na Sušaku, sušački neboder, početak gradnje kojega, nažalost, nije dočekao. Stručnjaci taj projekti i poslije devedeset godina smatraju jednim od najvrjednijih arhitektonsko-likovnih djela cjelokupne hrvatske arhitekture između dvaju svjetskih ratova. Nažalost, kobni brzojav sa Sušaka, u kojem je Općina Sušak arhitektu Josipu Pičmanu , kao autoru najuspješnijeg rješenja, poručila da će mu povjeriti izvedbeni projekt Hrvatskog doma – stigao je post festum. S danom zakašnjenja… Razočarani arhitekt, načekavši se odluke Općine Sušak, uvjeren da njegov projekt nije prihvaćen – sunovratio se s jedne zagrebačke višekatnice i nedugo poslije toga preminuo u bolnici. Bile su mu tek trideset i dvije godine. Bio je arhitekt koji je u sebi nosio vizije i rješenja budućnosti, suvremenosti i svevremenosti.

Vremena, što ga u svom nestrpljenju nije mogao dočekati. Godinu dana trajalo je mrcvarenje davanja i nedavanja izvedbe Pičmanu za njegov prvonagrađeni rad; načinio je tri varijante ovog Doma, dok u konačnoj depresiji nije poduzeo svoj beznadni skok — istog dana kad je Odbor definitivno odlučio da mu se povjerava gradnja: telegram je stigao prekasno.

Godinu dana poslije smrti mladog arhitekta rođeni Sušačanin, također čuveni arhitekt, Zdenko Kolacio, o Pičmanu je, uz ostalo, napisao i sljedeće retke, citiram ih doslovno:

»Otišao je sa ovog svijeta zbog sudbine talenta, jer se rodio da bude umjetnik, a nije bio trgovac ni činovnik, ni mešetar, ni industrijalac, jer se nije dovoljno duboko klanjao i ljubio ruke, koje upravljaju svijetom i vrte poganu zemaljsku kuglu — iz koje talenti lete po centrifugalnim zakonima. Ugledati sunce kao čovjek sa uravnoteženim mozgom , a osim toga i sa naklonošću umjetnosti, to je sto posto grijeh za koji nema oprosta — to znači: život pokloniti zajednici koja čovjeka — u većini slučajeva — ne razumije, jer je on pred njom i priječi joj put. A kad on stvara za dobro te zajednice i krvlju izrađuje životne perspektive u kojima će se ona bolje ćutiti i gdje će moći punim plućima da diše — ona ga šiba i pljuje.«

Koliko velikih istina u tih nekoliko rečenica, istina koje, nažalost, vrijede i za ovo vrijeme.

Na temelju Pičmanove ideje , dijelom „srezane“ zbog manjka novca ili volje, izvedbeni projekt stvorio je arhitekt Alfred Albini, ali se gradnja otegnula. I drugi svjetski rat je učinio svoje pa je sušački neboder dovršen tek 1947.godine.

Međutim, i bez potpunog ostvarenja Pičmanovog ingenioznog projekta i sada ga stručnjaci smatraju prometejskim arhitektonskim rješenjem. Na tlu negdašnjeg sirotinjskog kortila, u kojem je u siromašnoj obitelji rođen i najslavniji sušački nogometaš svih vremena Slavko Šurdonja, sin lučkog radnika bez stalnog posla, na oskudnom i strmom prostoru, niknuo je prelijepi objekt višenamjenskog sadržaja, koji je i danas uz nedavnih godina obnovljeni hotel, zapravo neusporedivi dom riječke teatarske i likovne umjetnosti, društvenog života.

SENTIMENTALNA ODANOST HKD-U

Mnogo me lijepih trenutaka, nezaborava iz dječaštva, mladosti, zrelosti i ovih dragih djedovskih dana veže uz djelo Josipa Pičmana. U Kinu „Neboderu“, još kao žitelj Crikvenice, prvi put sam u Rijeci bio gledao neki film, francuski akcijski „Inspektor voli gužvu“, a poslije i prvi film u cinemascopu, tada vrlo gledane „Komanče“. Kao riječki gimnazijalac jednom sam sudjelovao u kvizu i točno odgovorio na postavljena pitanja, o čemu svjedoči tekst u meni dragoj Zoščenkovoj knjizi, bile su to još godine u kojoj su i nečitači cijenili knjige, a o nama knjigoljupcima da i ne govorimo. U Hotelu „Neboder“ imao sam maturalnu zabavu. Iako je tada za maturalne zabave najprestižniji bio Hotel „Kvarner“ u Opatiji nama je bilo lijepo na Sušaku. Pogotovo kada je prošao uvertirni valcer, za kojega smo se gotovo svi ponašali poput brodolomaca oko kojih kruže morski psi – svi smo se zbijali u sredinu. Zašto? Zato jer osim dvojice naših kolega mi ostali naše smo partnerice , brojeći u sebi „jen-dva-tri, jen-dva-tri“, vrtjeli – kako smo vrtjeli. Sve poslije toga bilo za pamćenje. A kada smo preboljeli te junoške plesačke valcerske komplekse – taj valcer još i više! U godinama obnove zgrade riječkog teatra, kojem je tada na čelu bio maestro Dušan Prašelj, moj dobri stari prijatelj, koji je sebe i u svojim moćnijim godinama zvao „starom grintom“, kazališne su predstave igrane u HKD-u. Duško je tada iznjedrio revije mjuzikla, koje su teatarski osvježile i preporodile Rijeku. „Jalta,Jalta“, „Poljubi me Kato“, „Guslač na krovu“ zagrebački i „Violinista na krovu“ beogradski, „Kosa“, „Isus Krist superstar“, „My Fair Lady“…

Nezaboravno. U tim sam godinama u Hotelu „Neboder“, gdje je odsjedala gostujuća glumačka čeljad, intervjuirao i dvije divne operne pjevačice, divne u svakom pogledu, Gertrudu Munitić i Mirjanu Bohanec, a u ime „Novog lista“ našem dobrom Šeci, neumrlom Slavku Šestaku, uručio nagradu za najboljeg glumca, nezaboravnog profesora Higginsa, u „My Fair Lady“, Pigmalionu“ na način mjuzikla.

U Galeriji „Kortil“ moj je prvorođenac Nemanja, naš Neno, tada već akademski slikar, jedan od najboljih u svojoj klasi na Accademia di Belle Arti u Veneciji, u kojoj će poslije klasičnog magisterija u Veneciji, i profesorovati, 1999.godine imao prvu veliku samostalnu izložbu u svom rodnom gradu. Posjetitelja i odanika likovnosti bilo je toliko da je moj prijatelj Pero Mrljić oduševljeno rekao: “Toliko ljudi na izložbi ne bi imao ni Džamonja!“. Nemanja će poslije više puta izlagati u „Kortilu“, a nekoliko kuća od HKD-a prema Piramidi mu je i atelje.

Kada je , pak, moja unuka prvorođenica, sada sedamnaestogodišnja Ena, bila priješkolka i učenica prvog razreda Osnovne škole „Nikola Tesla“ bila je plesačka početnica u „Porto RI“ plesačkoj udruzi. U početku je bila stidljiva i presamozatajna, ali nije odustajala. Znala je svoj put. Kao prvoškolka imala je nastavu do 16 sati, a vježbanje plesa je u HKD-u počinjalo u 17 sati. Već umorna znala bi u autu zaspati još do slasičarnice u „Kontu“, u koju bismo pošli na njoj omiljene kolače od marcipana. Bilo je predizborno vrijeme pa se preko puta slastičarne, s megaplakata smiješio riječki gradonačelnik Vojko Obersnel. U jednom sam trenutku Enu upitao:

-Ena, znaš li tko je onaj čovjek na plakatu?
-Kako ne bih znala, dedo? To je muž moje tete doktorice!

Ena je poslije prešla u „RiS“ Ivone Brnelić i bivala sve bolja i bolja. Sa svojom je plesnom skupinom osvajala prva mjesta u Riminiju, Poreču, više puta u Novom Sadu. Plesala je više puta u HKD-u , a ove godine i njena mlađa sestra Tea, učenica četvrtog razreda OŠ „Nikola Tesla“, u „RiS-ovoj“ mlađahnoj skupini plesala je u HKD-u. U plesu očito, srećom, nisu na svog dedu, iako sam imao i imam sluha ne samo za pjevanje i jezike već i za ples – ali nikada nisam prošao ni prijateljsku, a kamoli plesnu školu. U mladim godinama moje generacije mi dečki više od plesa voljeli smo nogomet, a na plesu najviše „borbu prsa o prsa“, neki jedva pokretni sentiš. Ali, kada baba Goga i ja gledamo na plesnom podiju Enu i Teu srca su nam ovoooooolika.

VELIKE MALE SCENE

Uvijek sam volio ići u Kino „Neboder“. Iako je nama sa zapada Rijeke, Torette, Kantride, Zameta bio najdalji „Neboder“ je uvijek imao dobar repertoar filmova, ugodan ambijent. Radi moje prve riječke dječačke ljubavi prvi put sam u kino otišao s kravatom oko vrata, u Kino „Neboder“. Za vremena „stolovanja“ Čede Salevića , u našim već iskusničkim godinama, Gordana i ja gotovo i nismo propuštali film u HKD-u, bilo da je riječ o novim ciklusima divnih filmova azijske kinematografije, bilo da je riječ o našim i uokolnim premijerama, bilo da je riječ o serijalima kultnih filmova koji su obilježili svekoliku povijest pokretnih slika. Velika je sreća naša da je taj put nastavljen Art kinom „Croatia“.

Već četvrt stoljeća HKD vežemo uz Male scene, za koje smo , pak, zahvalni njihovom ocu, velikom posleniku i odaniku teatra Nenadu Šegviću, i njegovoj suradničkoj čeljadi, koja nam je u dvadeset i pet godina darovala more sjajnih predstava. Sve najbolje maloscensko iz Hrvatske i našeg uokolja, mnoge nesvakidašnje predstave iz bliže i dalje Europe. Kazališna Rijeka i Hrvatska su se, baš zahvaljujući riječkim malim scenama, sučeljavali i nadmetali s Europom, učeći od nekih, ali mnogima i pokazujući što i kako stvarati, u svakom slučaju činiti sve protiv i pomisli na samodostatnost, samozadovoljstvo, samoljubivost.

HKD teatar i Male scene u minulih su četvrt stoljeća iznjedrili i, na neki način, odgojili novu riječku kazališnu publiku, pravu, sudjelujuću publiku, odanike teatarske, kojima, i malim scenama zahvaljujući, odavna odlazak u teatar nije vezan uz pošto-poto vezivanje kravate i oblačenje tamnoga odijela, odnosno večernjih haljina i kompleta. Ali jest želja i moć naslutiti, osjetiti, spoznati i predstavu i poruku, a radost ostati s ljudima teatra i poslije predstave, za okruglim stolom, uz čašicu – pića i razgovora. Doslovno. Zato se u predvorju HKD-a u pravilu poslije svake predstave neosjetno korakne u novi dan, nitko ne žuri kući. A propos tih okruglih stolova, zauvijek će nad njima lebdjeti dobri duh neumrlog Dalibora Foretića, a u dobra je spominjanja lani otišao i umni Darko Gašparović. Ali, i medijatorstvo Tajane Gašparović, divno oplemenjeno ne samo riječima aktera već i gledatelja, itekakvih upućenika, a ne samo odanika u teatar i dalje skladno pletu divne niske bisernog druženja na Malim scenama. I sam sam bivao dijelom glasa naroda iz gledališta, vox populi, iako samo poslije jedne blagoslovljene, bolno plemenite i velike predstave, zvane „Ćeif“, rekao samo jednu rečenicu: “Poslije ove predstave valja samo šutjeti i plakati.“.

AL CAPONE KAO LEGENDA

Riječki je neboder, tvrdili su suvremenici, zapravo nastao željom Kraljevine Italije da dokaže Kraljevini Jugoslaviji, preko puta Rječine, da i ona u Rijeci (Fiume) može izgraditi visoki neboder, doduše bez višenamjenskog atributa , namijenivši ga dvojnosti namjene- poslovnom i stambenom prostoru. Nadmetanja je svakako bilo, ali je zainteresiranija bila Kraljevina Jugoslavija. Sušak je status grada dobio 1921., ali je za samo nekoliko godina samostalnog života postao gospodarskim središtem, turističkim mjestom i najvažnijom tranzitnom stanicom za Hrvatsko primorje i Dalmaciju. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća triput je manji od Rijeke, broji tek 16.000 stanovnika, ali za Kraljevinu Jugoslaviju znači mnogo više nego Rijeka za Italiju. Bilo je kako je bilo, ali ostaje činjenica da se Rijeka (Fiume) za neboder odlučila baš poslije Sušaka.

Legenda bez dokaza, kao uostalom i većina legendi, i danas pobuđuje zanimanje tvrdnjom da je u izgradnji riječkog nebodera, na ondašnjoj Piazza Regina Elena, financirao Al Capone, kao i jednu vilu na Biviju. Gradnju riječkog nebodera službeno je financirao Marco de Arbori, za kojeg se pričalo da je bio Al Caponeov računovođa, navodno novcem čikaške mafije, zarađen znanim načinima – krijumčarenjem alkohola, kockom i prostitucijom. Projektant je bio poznati tršćanski arhitekt Umberto Nordio, u suradnji s kolegom Vittoriom Frandolijem. Činjenice govore da je riječki neboder građen u razdoblju od 1939. do 1942.godine, a djelo je tada najuglednijeg tršćanskog arhitekta Umberta Nordija. A maštati je uvijek moguće.

Zanimljivo je da je istodobno s riječkim neboderom izgrađen starim Riječanima uvijek dragi „mali neboder“, treći od triju najslavnijih nebodera u gradu s obiju obala Rječine. U malom neboderu je godinama antikvarijat istog imena, „Mali neboder“, mojih starih pajdaša i prijatelja Saše Dmitrovića i Tome Vučinića, Riječana kordunaško-ličkih, odnosno žumberačkih korijena, ljudi koji najprije vole knjige, a tek potom žive od njihove prodaje. Zato je je u tom dragom ambijentu uvijek odanika knjiga koji dođu na čašicu razgovora s isto ili sličnomišljenicima, a suprotnosti u razmišljanjima rješavaju se uistinu demokratski. Saša je i vrlo plodan, točan, temeljit, ali i pitak povjesničarski publicist.

Pića se donesu iz susjednog kafića, koji je u nekim davnijim godinama njegovao i gastro ponudu iz pradavnih vremena – tvrdo kuhana jaja. U taj je lokal dolazio rado i Zvonko Lukanović-Luka, dobar nogometaš, trener i čovjek, koji je prerano otišao u dobra spominjanja. Na trsatskom groblju sniva u blizini svog suigrača i prijatelja Branislava Braca Švegovića. S obojicom sam bio dobar. Prije nekoliko godina u slučajnom susretu u Viškovu Lukin mi je mlađi brat rekao da je Luka silno želio da mu nacrtam karikaturu. Srce mi se steglo. Samozatajni se Luka ustezao da mi to predloži, a ja sam, kao što to u životu, nažalost, biva, vjerovao da ćemo se družiti još godinama, desetljećima. Kad god kročim u dragi antikvarijat u potrazi za nekom dragom knjigom i ćakulom, sjetim se i dobrog Luke.

… Sušački, riječki i mali neboder već pedeset i devet, a moj neboder u Čandekovoj četrdeset i jednu godinu, dragi su dijelovi mog životnog puta. Niknulo je poslije njih u Rijeci more nebodera, ali ja najviše volim baš moja četiri nebodera. Moj bi grad , grad kojem pripadam punih pedeset i devet godina, grad u kojem na Kozali zauvijek snivaju moji roditelji, moja baka Anka, stric i strina, ali su stasali moji sinovi, a raste i napreduje petoro mojih unuka, moj grad Rijeka, bio bi siromašniji bez prvih triju svojih nebodera, a bome i bez mog nebodera u Čandekovoj. Nebodera i mog života.