RT DOBRE NADE : NIJE TRST NA KRAJ SVIJETA

Pedeset i pet i po’ godina je prošlog od mog prvog odlaska u inozemstvo, koje se tada za nas Riječane zvalo samo – Trst. Mama i ja s tršćanskog smo željezničkog kolodvora sutradan krenuli prema Veneciji. Od tih početnih šezdesetih prošlog stoljeća Trst je, malo po malo, a onda sve više i više – postajao i postao naš. Iako je, naravno, bio talijanski. U Trst smo sve češće odlazili u kupovinu, kojoj tada još nitko nije ime amerikanizirao u shopping. Kupovali smo traperice, šuškavce, košulje, majice japanke, „špagerice“, cipele, prošli godinama od Ponte Rossa do cijenjenih i skupih butiga , u devedesetim počeli kupovati sve više hranu, a u svim godinama nalazi i lira i eura za neke gušte, dobra ića i pića. Dva možda najdraža dana u Trstu vežem uz dobrog duha San Giusta, neumrlog dobrog čovjeka Libera Laganisa, i moje izlet s unukom prvorođenicom Enom sa samo jednim ciljem – nekupovanjem. Možda moja Gordana i ja još ovoga blagoslovljenog „babljeg ljeta“, ili i kalendarski načete jeseni skoknemo do grada, koji nije samo triještinski, već i dio naših djetinjstava, mladosti, odrastanja i zrelenja. Nije Trst na kraju svijeta.

Viale XX settembre

Početkom šezdesetih i moja je generacija, rođena 1946.godine, počela putovati u inozemstvo, a nama Riječanima prvo inozemstvo zvalo se Trst. Moje prvo inozemstvo darovala mi je naša obiteljska dobra prijateljica Mary Barth, s kojom smo se upoznali i odmah sprijateljili za jednog njenog ljetovanja u Crikvenici, na koje je pošla sa sinovima, godinu-dvije mlađih od mene. Bila je dobra duša, nizozemska Židovka iz Amsterdama, supruga vremešnijeg odvjetnika. Naužili su se jada i straha u doba njemačkog nacizma, istinski su suosjećali sa žrtvama u porodicama moga oca i majke, ali je dobra Frau Mary živjela u sadašnjosti i za budućnost, puna iskrenog radovanja životom. U dopisivanju s nama uvijek je poslije pozdrava na kraju pisama i razglednica ispisivala D.S.M , inicijale naših riječi – drago srce moje. Inače smo se sporazumijevali njemačkim jezikom, uz podosta hrvatskih riječi u njenom toplom vokabularu.

U dalekoj godini 1963., u ljetu kojem sam završio drugi razred Prve riječke hrvatske gimnazije, pozvala je moju majku i mene na nekoliko dana u Veneciju, u kojoj je ljetovala sa sinovima. Radi toga smo mama i ja prvi put u životu dobili pasoše , prvi put krenuli u inozemstvo. Nisam još bio navršio sedamnaest godina i silno sam se radovao Veneciji, neusporedivo manje Trstu, ime i pojam kojega sam upamtio još u prvom razredu crikveničke Osnovne škole „Vladimir Nazor“, po „Tršćanskoj krizi“, za koje su se i na mitingu u Crikvenici, s terase zgrade „Bellevuea“ i iz mase ispod orili povici: “Trst je naš! Život damo – Trst nedamo! Zona A, zona B, bit će naše obadv’je! Druže Tito, ljubičice, nedaj Trsta i Gorice!“.

MESNI DORUČAK I KORNETI

BILE SU NAM NAJVAŽNIJE NA SVIJETU – Traperice Super Rifle

U Trst smo dospjeli autobusom, jugoslavenska i talijanska kontrola na granici bila je temeljita, ali se ne sjećam nikakvih neugodnosti. Ono malo dozvoljenih lira, kupljenih službeno u banci, o čemu je svjedočio i trokutić-štambilj na pasošu, uredno smo pokazali našim carinicima. U Trstu smo se sa željezničkog kolodvora uputili prema industrijskoj zoni, zona industriale, k nama sasvim nepoznatoj familiji Bubnich, podrijetlom iz Obrova, kojoj nas je preporučila naša riječka prijateljica, s Belvedera, Istrijanka Ida Bačić. Imali smo u početku malo zazora, ali nas je neposrednost signore Bubnich ubrzo osvojila. Budući da smo sa sobom imali obaveznu maminu obilnu poputbinu, u kojoj je osim njenih finih kolača bilo i tada popularnog mesnog doručka (koji je uistinu bio mesni, a ne neka mješavina više nalik pašteti, kakav je sadašnji) i popularnog riječkog peciva zvanog korneti – podijelili smo to s domaćinima. Tog su nas dana odveli i na kupanje na Barcolu, sasvim s one strane Trsta, na pravo gradsko kupalište s kabinama i banjinom. Spomenuo sam se toga jedne od venecijanskih studentskih godina mog prvorođenca. Bio je početak ljeta, a vozio sam ga na prvi jutarnnji vlak Trst-Venecija. Obično bih tada obavio usput i špežu u tršćanskim supermarketima, najčešće u PAM-u „Giuliji“, ali je valjalo čekati do devet sati. Uputio sam se zato do Barcole i tamo, što na grotama, što u blagoslovljenom crnogoričnom hladu, zatekao pravo more Triještina svih naraštaja. O, kako bih se bio rado okupao da sam imao kupaće gaćice! Kupio bih ih odmah, ali i te butige još nisu bile otvorene. Sjedio sam malo, čitao sportski dnevnik „La Gazzetta dello Sport“, popio odličan macchiato na terasi simpatičnog bara, mi bismo rekli kafića, i uputio se prema „Giuliji“. Na povratku u Rijeku već sutradan sam u „bunker“ auta stavio najlonsku vrećicu s kupaćim gaćicama, ručnikom i japankama. Sljedećeg dolaska u Trst s guštom sam se kupao na Barcoli.

PRVA COCA-COLA

ZABORAVIO SUPRUGU U TRSTU – Prijateljski smijeh o 85.rođendanu “zaboravnog” Mike Šnjarića, prvog zdesna. U sredini Marijan Jurinčić-Antonica, lijevo Mišo Cvijanović – tri odanika Crikvenice. ZABORAVIO SUPRUGU U TRSTU
Sportski idol crikveničkih dječaka u pedesetim prošloga stoljeća, motociklistički as Nikola Šnjarić, za sve Mika, junak i otac „spidveja“ (speedwaya) u Crikvenici, često je odlazio u Trst, nekada kupiti nešto sebi, a nerijetko kupiti nešto prijateljima. Kad bi s Mikom išla i supruga mu Ružica, vrijedilo je pravilo mnogih bračnih parova. Dok supruga ide iz trgovine u trgovinu, suprug sam ili s kumpanijun gre va oštariju, va kafić, a dogovore se kade će se i va ku uru nać, za poć’ doma. I ja sam nerijetko tako činio, a najmilije mi je bilo guštat u dobroj kavi u kultnoj kavani „Stella Polare“, rođenoj još 1865.godine (!), kada ju je vodio Antonio Carmelich, našijenačkih korijena. Ali mi se nikada nije dogodilo što se jednom dogodilo Miki.
Ostavio u to prijemobitelsko vrijeme dobri Mika svoju Ružicu da u miru reda butige, a on otišao na kafe, ali ubrzo ugledao neke Crkveničane pa ih pozvao na marendu. Poslije marende društvo nastavilo otavić po otavić vina, ne misleći da vrijeme teče. U neko doba govori jedan od Mikinih pajdaša: “Gremo doma, Mika!“. I svi zajedno krenu do Crikvenice. Parkira Mika na Petaku, zvoni na svoja kućna vrata, zvoni, ma se niki ne javlja. Čudi se Mika: “Ma, kamo je šla Ružica?“. A onda se domisli – ostala je va Trstu! Ča će nego valje va auto pa natrag va Trst. I o Mikinom 85. rođendanu Marijan-Antonica i ja „natjerali“ smo Miku da nam to još jednom ispriča. Pa smo se sva trojica od srca nasmijali.

Našeg prvog tršćanskog dana mama i ja prošvrljali smo malo i središtem grada, polako s noge na nogu. U jednom trenutku moja se mama ukočila, ukopala na mjestu. I sada mi je pred očima taj daleki tren u kojem se instinktivno trgnula i stala, ugledavši na nedužnoj tršćanskoj ulici jednako tako nedužnog talijanskog „bersaljera“ s onim velikim pijetlovim perjem za kapom. I zanijemila.? Ožiljci drugog svjetskog rata još su bili duboki u njenoj duši. Kad je došla sebi samo je progovorila: “Joj, Mišo, takvi su nas haračili…“.

Prespavali smo kod Bubnicha, a sutradan ujutro poslije doručka ostavili im još konzervi mesnog doručka, korneta i maminih kolača i pošli na željeznički kolodvor. Najprije smo sjedili u kolodvorskom parku, u kojem će u minulom desetljeću niknuti spomenik „Elisabetti d’Austria“, popularnoj Sissi, koju uvijek zamišljamo kao mlađahnu Romy Schneider. Stari su Triještini voljeli Austriju („Beata Austria…“) kao i moje bake, tvrdeći da nam nikada nije bilo tako dobro kao za cara Franje Josipa.

Čuvši naš govor na klupi nam se, pristojno zamolivši za dozvolu kombinacijom fjumanskog i hrvatskog jezika, pridružio vremešniji neznanac i predstavio se: “Arničević!“ (U dokumentima je bio Arnicevich.). Raspričao se o Rijeci, bella Fiume, e, a rado se sjećao i stalnih odlazaka na Sušak, gdje se u oštarijama dobro jelo, ali i sušačkih lokala u kojima su uz glazbu pjevale lijepe pjevačice, a zabavljalo i do jutra, tutta forza, spominjući se najviše, najradije dvaju – „Sarajeva“ i „Kosova“. Skratio nam je čekanje do našeg vlaka za duždev grad, pozdravio nas poželjevši nam buon viaggio i otišao. Bio je simpatičan, vjerujem i dobronamjeran.

Prije vlaka , inače skrbna moja majka, častila nas je u kolodvorskoj restauraciji – prvim coca-colama u životu! Konobar se čepova riješio pred nama i utočio svakom dio čarobne tekućine u dvodecilitarske čaše u kojima je već bila kriška limuna. Tada sam mislio da je to najčarobnije piće na svijetu, samome sam sebi bio Pat Boone iz jednog od kultnih filmova (i pjesme) puberteta moje generacije – „Bernardine“. A poslije baš i nisam bio ljubitelj coca-cole…

U vlaku prema Mlecima nisam se odvajao od prozora… U Veneciji smo spavali u nekakvom, danas bismo rekli, hostelčiću u srcu grada, „Casa Cammuri“, kojeg za cijelog studija mog sina prvorođenca u Mlecima, nisam uspio pronaći. Kupali smo se na Lidu, vozili gondolom, grickali ohlađene kriške kokosovog oraha, nepca i dušu darivali božanstvenim sladoledima, kupili tada uobičajene konfekcijske suvenire, plastične gondole, a ja i knjižicu o Omaru Sivoriju, meni najdražem igraču moje talijanske nogometne simpatije „Juventusa“, pisali razglednice mom ocu i rodbini… I inđiravali, inđiravali..

Ali, to je već neka druga priča. Vratimo se mi našem Trstu.

„SUPER FIFLE“ I „ROY ROGERS“

“ZLATNI DEČKO” TALIJANSKOG NOGOMETA U ŠUŠKAVCU – Gianni Rivera 1970.

Od tih dalekih početnih šezdesetih prošlog stoljeća Trst je, malo po malo, a onda sve više i više – postajao i postao naš. Iako je, naravno, bio talijanski. U Trst smo sve češće odlazili u kupovinu, kojoj tada još nitko nije ime amerikanizirao u shopping. Bezbrojni su autobusi i mnogi vlakovi iz cijele Jugoslavije kretali prema Trstu, a neki su čak i iz Rijeke kretali i vlakom, s presjedanjem u Pivki. U odnosu na ondašnje naše prodavaonice odjeće i obuće sve nam se u Trstu činilo bajnim, čak i konfekcijske lutke, koje su otvarale i zatvarale oči i izgovarale samo jednu riječ: “Ma-ma!“.

Jedno su nas vrijeme najviše mamile traperice, koje su Dalmatinci zvali rebatinkama, a Beograđani farmerkama. Najpopularnije su bile „Super Rifle“, koje smo tako i zvali (ne „rajfl“), potom „Lee“, a tek onda kultne „Levi Strauss“. Ljeti su bile popularne i „Roy Rogers“, kupio sam ih u golemom skladištu kod željezničkog kolodvora, tako i zvanom „Magazzini ala stazione“. Bile su svijetlo, svijetlo plave i nisu bile od tipičnog jeens materijala. Volio sam ih više od svih svojih traperica, imam ih čak na nekoliko fotografija , na kojima su, naravno, bijele jer su fotografije crno-bijele. Da budem iskren, kao prijepubertetski dječak volio sam i čuvenog filmskog kauboja Roy Rogersa, vrlo popularnog američkog pjevača i glumca, koji se izvorno zvao Leonard Franklin Slye . O Royu Rogersu mi je knjigu u bojama iz Londona donio prijatelj mojih roditelja, crikvenički gimnazijski profesor engleskog jezika Momčilo Kozlina (Poruka navijačima „Hajduka“: „Naš prijatelj nije bio rođak omiljenom „bilom“ nogometašu, reprezentativnom žongleru iz šezdesetih prošlog stoljeća, Aleksandru-Aci, koji je „Ajduka“ volija ka da je fetivi Splićanin ). Knjigu o Roy Rogersu u Crikvenici, naravno, nitko nije imao. U školi nikada nisam učio engleski, nego njemački jezik, pa sam neke engleske riječi naučio zahvaljujući toj knjizi. Kad sam u sedmi razred krenuo u riječkoj OŠ „Podmurvice“ Roy Rogers mi više nije bio važan, ali su mi kao gimnazijalcu vrlo važne bile traperice njegova imena i prezimena.

ŠUŠKAVAC ILI ŠUŠTAVAC

DOBRI JE BORIS OBRADOVAO MOJE SINOVE – Veliki čovjek riječkog sporta BORIS KRAMARŠIČ između Mate Parlova i njegova sparing-partnera Foestina STARA KURVA
Boris Kramaršić bio mi je jedan od najdražih ljudi u riječkom i inače sportu, a bome i u životu. Dobri Fjuman, vršnjak Ettorea Mazzierija, u svijet sporta ušao je više kao funkcioner, obojica su u drugom svjetskom ratu dopala njemačkog konc-logora. Boris je toliko omršavio da ga ni rođena majka na povratku nije prepoznala, a on, kad se vidio u ogledalu – pao onesviješten. Boris je bio jedan od osnivača NK „Kvarnera“, a poslije i menadžer Mate Parlova, vodio je Matu do naslova profesionalnog svjetskog i europskog prvaka. Imao je čuvenu omiljenu psovku: “Pić-mać“, izgovorenu onim mekanim čakavskim Ć, pretpostavljate što je to značila. A za sebe je govorio da je – stara kurva. Pod kurvom je, naravno, smatrao – zavoj, krivinu. Jedne daleke zime, kad su moji sinovi bili još dječaci, u dogovoru sa suprugom, odlučio sam da im za Novu godinu kupimo prvi kompjuter, tada popularni Commodore 64. To je tada bilo teško izvedivo. Jedno vrijeme to je bilo omogućeno uvesti samo tvrtkama ili privatnim poduzetnicima, a o carini da i ne govorimo. Onda sam jednog dana s poprilično lira otišao u Trst – ravno u Borisov ured, između Piazza Oberdan i Giovannijeve prodavaonice; Boris je bio veletrgovac metalima. Ispričao sam mu što me muči. Odveo me u obližnju specijaliziranu prodavaonicu, isposlovao i sconto. Platio sam, uzeo željeni Commodore 64, s „džojsticima“, naravno, igre su bile iznad svega Neni i Mari, uzeo račun i garancijski list I? Commodore 64 sa svim popratnostima ostao je kod Borisa, a račun i garancijski list otišli su sa mnom u Rijeku. Boris će novogodišnji dar donijeti baš na Silvestrovo, a sve ostalo znamo još samo Gordana i ja. Tajna.
Teku poslijepodnevni silvestarski sati, a Borisa nema pa nema. Mi rezervnog novogodišnjeg dara nemamo. Negdje oko 20 sati išuljam se u kuhinju, stavim račun i garancijski list u oveću žutu omotnicu, naslovim je na Nemanju i Marka, a unutra uz čestitku dodam i da je to dar, a da će ga dobiti sutra ili prekosutra. I stavim omotnicu u ladicu. Gordana i ja nastavimo čekati, a dečki ionako pojma nemaju…Ponoć sve bliža, nešto poslije 23 sata – zrrrrrrrrn! Zvono na vratima! Otvaram, a pred vratima – „Stara kurva“, dobri moj Boris. Smije se dobrodušno kao što je to valjda samo on umio. Kad je otvorio paket, Neno i Mare samo što glavama nisu strop razbili. Toliko su od sreće skočili uvis. Borisa su omele neke posljednje fešte, nevrijeme i gužva u prometu. Pojeo je kod nas, če bi Vrbenčani rekli – se po redu. I predjelo i juhu i sarmu i svinjsko pečenje i kolače, kucnuli smo se i čašama dobra vina – i dočekao Novu godinu s nama. A tek onda pošao svojima na Bivio.
Dobri moj Boris, dobra naša „Stara kurva“.

U kasnim pedesetim i tek načetim šezdesetim prošloga prestižni su postali šuškavci, lagani najlonski ogrtači (u pravilu tamnoplavi, ali je bilo i crnih i smeđih), s opasačem, koji su neki zvali i girtlom, kapom i torbicom s patent-zatvaračem, veličine srednje bilježnice. U tu su mini-torbu mogli stati presavijeni šuškavac, opasač i kapa, ako se lijepo slože – a da torba uopće ne nabrekne. I u godinama u kojima šušakvci odavna nisu bili u modi, nije ih čak bilo ni u prodaji, moj je dobri otac sačuvao tu torbu. Držao je u njoj servisnu knjižicu i ostale dokumente vezane uz njegov automobil. Moj prvi urednik u „Novom listu“, Rado Škalamera, zvan Škalac, čovjek enciklopedijskog znanja, ali i paprenjak tankih živaca, ljutio se i na spomen riječi šuškavac i žmigavac. Po njemu, naime, taj lagani kišni ogrtač nije šuškao već šuštao pa je trebao biti šuštavac. A žmigavac ne žmiga već miga pa je trebao biti migavac. Škalac nije bio bogznakakav vozač, ali je šuškavac nosio. Poznati tršćanski trgovac Giovanni, rodom travnički Ivan, zaradio je planine novca samo na šuškavcima, ne samo prodajom u njegovom dućanu pored tršćanskog željezničkog kolodvora nego i liferovanjem (samo njemu znanim načinima i putevima) u Jugoslaviju, Bugarsku, Rumunjsku… Namlatio je šuške, a brojeći silne novčanice uši su mu se napatile od šuštanja. Šuškavci su imali samo jednu manu, koja meni, srećom, nije mogla nauditi – bili su neobranjivo ranjivi na žar cigareta. Koliki su strastveni pušači šuškavce načeli vrhom upaljene cigarete, a pomoći nije bilo. Šuškavac je bilo gotovo nemoguće krpiti, a ako je i bilo moguće – krpa je bila previše uočljiva. Pušačka je tuga pregolema…

OVAJ ISTO LEPI

Tršćanski su trgovci, bolje reći prodavači i prodavačice, bili pravi majstori. Teško je bilo izaći iz butige bez barem nečeg kupljenog. Neki su se sa „Slavima“ (izgovorno, fonetski – Zlavima, da ne uporabim onaj ružni izraz, koji nas je nazivao „robovima“) lako sporazumijevali; bili su tršćanski ili uokolni Slovenci. Oni pravi Talijani radi zarade su vrlo brzo naučili neke naše fraze, a bili su bezgranično uporni. I danas pamtim prodavačicu od koje sam zaiskao svijetloplavu košulju mog broja, kakva je tog ljeta bila u modi. Ma, naravno da je odmah rekla da ima takvih košulja, a kada se vratila iza scene, s trijumfalnim osmijehom na licu i u vatrenim crnim očima, pružila mi je – žutu košlju! Uz maestralno pojašnjenje:

-Ovaj isto lepi , se tako nosi, e! Come no? Ma ste rekli cete uzet…

A propos tršćanskih košulja, jedan je moj daljnji rođak probao nekoliko košulja i odlučio se za jednu koja mu je najviše odgovarala. Nasmiješeni mu je prodavač, malo riječima, malo rukama, poručio da tu košulju ostavi na pultu i odmah donio jednaku košulju, istog broja i dezena, što se lijepo vidjelo kroz celofan na gornjem dijelu originalne kutije.

-Moze ovaj?

-Da, da,može…

Kad je rođak u Rijeci raspakirao košulju , brzo se lišivši onih „špenadli“, želeći se boljoj polovici pokazati u punom svjetlu, spoznao je da ta košulja – nema leđa! Imala je samo prednji dio i rukave. Ha, ha, ha… Reklamacija? Ne budimo smiješni…

TOPLA „TANGERICA“

Doduše, nama Riječanima to se  rijetko događalo. Kad smo se riješili Ponte Rossa, na kojem je sve bilo jeftinije nego u drugim dijelovima Trsta, ali je kvaliteta bila – kakva je bila, išli smo većinom u birane, znane butige, zaobilazivši već i „Upim“ i „Coin“, a godinama još cijeneći „Godinu“ , ne zanemarujući „Standu“. S cipelama smo prešli put od „Bate“ i sličnih marki, od silno mekanih i podatnih japanki, za razliku od naših pretvrdih iz „Borova“, preko jedno vrijeme trendovskih „špagerica“ („espadrila“) i dospjeli  do uvijek poprilično skupog „Rossinija“. Dobro, tada u tršćanskim butigama nije bilo Armannija i inih odjevnih delikatesa, ali sam, recimo, vrlo solidna i lijepa odijela, marke „Maximillian“ kupovao u „Stopu“ i uvijek uz njih dobio kravatu ili košulju gratis. I to ne bilo koju, već po vlastitom izboru. Naravno da sam znao da sam sve to zapravo platio, ali mi se to kao kupcu činilo lijepim – nitko nije bio dužan darovati me košuljom i kravatom. Kada bih sljedeći put došao prodavač ili prodavačica bi me dočekali s osmijehom – znajući odmah moj broj. Tako je bilo i s maxi kaputima, trendovskim ogrtačima…“Tangericu“ sam, pak, kupio još kao brucoš. Uobičajene su bile sivozelenkaste boje, a roba tipo jaka tenda s unutrašnjosti nalik vunenom kožunu, a zapravo imitacijom, ali pamučnom. Kod „Giovannija“ sam odabrao ipak „tangericu“ od tamno smeđeg samta, somota, veluda i bome svih zagrebačkih studentskih zima nije me iznevjerila , grijala me tutta forza. Moja ondašnja djevojka, a već četrdeset i šest i po’ godina supruga, lijepih je haljina kupila u odavna pokojnoj, maloj, a lijepoj butigi u Via Carducci. Nisu bile jeftine, ali su bile i lijepe i visoke kvalitete. Jednu od tih haljina, možda najljepšu, sačuvala je za uspomenu, a kada ju je, na naše uporno nagovaranje, naša unuka-prvorođenica, Ena, lani odjenula – pristajala joj je kao da je za nju po narudžbi krojena i šivena.

„DASH“ LAVA COSI BIANCO

Osim odjeće i obuće jedno je vrijeme u vrhu kupovanja bio prašak za veš-mašine, koje i sada radije zovem tim germanskim riječima nego perilicama, jer mi i to nije nalik našem jeziku, kojem bi bile primjerenije riječi pralja ili peračica. Na tome, naravno, ne inzistiram, iako sam odavna nadživio godine mog prvog urednika Škalca pa bih na tu vrstu njurganja možda i imao pravo. Nekada tako slavni „Dash“ i sada rabi propagandne poruke od više od pola stoljeća unatrag, „…perche „Dash“ lava cosi bianco ili „piu bianco non si puo“. Ali nikada više neće imati onu slavu  i prođu s kraja šezdesetih prošloga stoljeća, kada je bio prodavan u ovećim valjkastim kartonskim kutijama s drškom. Onda ste uz „Dash“ ili u „Dashu“, skrivene u prašku, razne kućanske i ine aparate –  kuhalo za espresso kavu,

fotoaparat, fen ili štokakav drugi aparat, konfekcijski, dakako… Moram reći da smo , bilo o kojoj kupovini da je bilo riječ, mi Riječani, Istrijani i Primorci, bili uvijek ležerniji od kupaca i mušterija iz udaljenijih dijelova Hrvatske i Jugoslavije. I ne pamtim neke davnašnje kupovine poslije kojih se s podosta lira nisam vratio kući. Samo u dalekim, dalekim počecima i mi bismo potrošili i posljednju liru, makar na naranče u plastičnim mrežicama. Oni koji su do Trsta putovali cijeli dan ili cijelu noć očajavali su kada bi se neumoljive kazaljke satova primaknule kraju radnog vremena prodavaonica. Čak i desetak minuta poslije kraja radnog vremena kucali su na spuštene metalne roloe ili staklena vrata, kukajući i kumeći prodavače da samo zericu otvore vrata pa da barem još nešto kupe, bilo što, bilo pošto. Lira je ostalo u novčanicima, a mnogi bi u Trst opet krenuli tek dogodine. Tugo moja…

„IVAN GROZNI“

Piazza Unita

E, ali kupovanja u Trstu, s cjenjkanjima ili bez njih, uz trijumf povoljno kupljenih želja, imala su i neizostavno polje gorke riže na povratku. Carinu na Kozini, a zapravo u Krvavom Potoku. To me ime uvijek zbunjivalo. Mislio sam i mislim, naime, da je krvavo ime primjerenije nama koji smo živjeli pod srednjovjekovnim Turcima nego Slovencima na krajnjem zapadu Slovenije. Tu Osmanlije nisu haračile, jer su prema Beču, sa Sulejmanom Veličanstvenim na čelu, jahali i pješačili drugim stazama i bogazama, putevima i bespućima. Inače, oni rijetki koji su u Trst došli automobilima obavezno bi prije granice, prije Peseka, dakle, stali uz ili i u šumici između Bazovice i Peseka i počeli se pripremati za obmanu carinika. Neki bi stare cipele bacili u grmlje, a obuli nove. Neko mršavije čeljade na se bi navuklo po dvije ili tri košulje, bluze, dvoje traperice ili i nekoliko sukanja, džemper na džemper, šuškavac po svemu. Originalnim bi kutijama i najlonskim vrećicama „ukrasili“ šumarak. Oni iz autobusa preoblačenje i preobuvanje obavili bi u nekom od triještinskih portuna. Na što su jedni i drugi ličili – možete zamisliti. U Krvavom Potoku ili Kozini, kako vam, dva bi carinika ušla u autobus, uzeli pasoše, pregledali i svima osim šoferu naredili da izađu. U zgradi koja je i danas na istom mjestu bio je duuuuuugački pult. Svatko je morao svoju prtljagu otvoriti i staviti na pult. Onda bi carinici počeli po svemu „rudariti“, kopati polako i pedantno, tražeći neko bogznakakvo blago, iako su bili toliki psiholozi da su znali da nitko od nas nije švercer većeg kalibra – takvi se i nisu vozili autobusom. A opet, neki su na nama trenirali strogoću, iživljavali se.

PLEMENITI I HRABRI PINKO – Pinko Tomažič, tršćanski Slovenac i neustrašivi antifašistički borac strijeljan je već 1941.godine

Najgori je bio jedan korpulentniji rošo, zvali smo ga „Ivan Grozni“, ime je bilo pravo, a „prezime“ – sasvim primjereno. Ono pravo, slovensko, nisam nikada saznao. U svakom od nas gledao je državnog neprijatelja broj 1. I carinio nemilosrdno. „Ivan Grozni“ ni Bogu ne bi popustio. I poslije pustih desetljeća „Ivan Grozni“ živi u gorkim sjećanjima mnogih Riječana i Primoraca, i ne samo njih. Mene je jednom ocarinio za samo jedan jedini odjevni predmet, tu „Giovannijevu“ konfekcijsku „tangericu“, koja vjerojatno i nije morala biti carinjena.. Drugi put se, što bi kontinentalci rekli, „nakopistio“ na moj uistinu lijepo sređeni omot, dar mojoj budućoj zakonitoj. „Ivan Grozni“ je smjesta rasparao jedan kantun ukrasnog papira i kad je ugledao nešto bijelo čipkasto – slavodobitno je uskliknuo “O, to su skupe zavjese!“. Iako sam mu i prije paranja rekao da je riječ o kombinaciji bijele čipkaste košulje i crvenog pulovera. Rasparao je onda sve i ugledao ono što sam unaprijed rekao. A to carinjenu valjda i nije podlijegalo, iako je rečeni crvenokosi Ivan Grozni često bio i ad hoc zakonodavac, a ne samo primjenitelj zakona. Ali, vrag , bio i crvenokos, nije uvijek crn – samo mi je pokazao rukom da mogu slobodno u autobus. I danas mi je žao onog ukrasnog papira s fjokićem.

GUŠTI SU GUŠTI

Gušti su gušti. I u dalekim godinama u kojima se u Trst ponajviše išlo radi odjeće i obuće znali smo krenuti prema Trstu, a grada i butiga i ne vidjeti. Moj redakcijski pajdaš Igor Violić, otac glumice Nine, i naš prijatelj Pero Mrljić, meštar od distribucije novina, što je u vremenima naklade višestruko veće od sadašnjeg „Novog lista“ bio i teži i izazovniji posao, tada još nismo imali vlastitih automobila. Pero bi posudio puničin fiat pa bismo do Trsta otišli – na marendu. I to samo nadomak grad, u oštariju „Al Palombaro“, na onoj prilaznoj nizbrdici od kamenoloma prema gradu. Ne znam više je li kuhao kuhar ili kuharica, ali hrana je bila – za prste polizati. Budući da tada nije bilo alkotesta zalili bismo finu špežu i finim vinom i u Rijeku se vratili bez ičeg kupljenog, na čuđenje carinika. Godinama već vozeći se tom nizbrdicom prema Trstu iskrivim vrat ne bih li ugledao otvorenu staru dobru oštariju, ali mi se čini da ona živi još u samo nekim našim dobrim spominjanjima, u kojima su odavna i Igor i Pero. Desetljećima već volim tršćanski „Buffet da Pepi“, iako u ovoj mojoj dijetalnoj fazi, na jednostavne, a tako ukusne i moćne delicije iz tog dragog lokala ne smijem ni pomisliti. Riječ je o kuhanim „svinjarijama“ na bezbroj načina, koji mogu zadovoljiti svakog bonkulovića zaljubljena u kuhanu svinjetinu  Sve se kuha u kaldajama pred očima gostiju i reže na pultu pred njima. Različite kobasice od austrijskih Wurstela do kranjske klobase, rebarca, bunceki iliti kračice, kuhana šunka, obrazine, svinjska isjeckana njuška… Kiseli kupus više, a manje kisela repa se podrazumijevaju, a kada sam jednom pročitao koliko senfa i hrena troše tjedno shvatio sam koliko tek svinjetine pripreme, a triještinski oblapornici, od građevinskih radnika do redovnika, od bogataša do studenata, ali i zalutali gosti ili namjernici u slast pojedu Posljednjih godina u jednom kantunu je i vegeterijanski dio, ali to svinjetinu ni najmanje ne zabrinjava. Ne znam kako se to kaže u Trstu, ali vjerojatno nekako slično misli našeg naroda: “Nema ‘tice do prasice. Jednom smo tri generacije Cvijanovića, Mak, Nemanja i ja, blagovale u „Buffetu da Pepi“ i sva trojica smo bili zadovoljni , iako  Mak još ni u dječki vrtić nije išao.

TRŽAŠKI PARTIZANSKI PEVSKI ZBOR

DOBRI DUH SAN GIUSTA, TRSTA I SVIH LJUDI DOBRE VOLJE – Libero Laganis

Lokal postoji još od daleke godine 1897., a osnovao ga je Pepi Klajnsic (Klajnšič), tršćanski Slovenac ili Pepi S’ciavo ili Pepi lo slavo u blizini Cassa di Risparmo, na kantunu Piazza della Borsa, u središtu Trsta., a uglavnom ga vode tršćanski Slovenci. Od 1908-1914.godine bio je to Paolo Tomažič. Porodici Tomažič najtragičnija je bila 1941. godina, u kojoj su talijanski fašisti osudili i strijeljali Pinka Tomažiča, istinskog antifašista , borca za slobodu. Spomen na njega, njegovu mladost darovanu borbi protiv crnog zla, borbi za slobodu, na najplemenitiji način njeguje Tržaški partizanski pevski zbor „Pinko Tomažič“, pjevajući samo partizanske pjesme, pjesme boraca za slobodu, ne samo samo na slovenskom i talijanskom, nego i na hrvatskom, srpskom, njemačkom, engleskom, francuskom… Posredstvom i mog Nemanje već su dvije godine pjevali u Rijeci. Baš na mostu kod „Konta“, nad Rječinom, koja od pobjedničke 1945.godine svojim mostovima više ne razdvaja, nego spaja nekada nasilno odvojene Fiume i Sušak, u jedan ponosan grad. Grad, koji čine svi njegovi ljudi, Fjumani i Sušačani, Riječani i oni – koji to postaju, jer je to rodni grad njihove djece i unučadi. Ta ljubav prema Rijeci i domovini, taj divni spoj lokalpatrotizma i domoljublja, ali i internacionalizma i kozmpolitizma, slobodoljublja, do neskrivanih suza ponosa i sjećanja uzvisila nam je divna čeljad Tržaškog partizanskog pevskog zbora „Pinko Tomažič“. Gledao sam moje Riječane uokolo i bio ganut i sretan, pjevali smo i pjevušili uzdignuta čela i „O bella cao…“ i „Internacionalu“ i „Hej brigade, hitite“ i „Konjuh planinom“ i „Na Kordunu grob do Groba“ i slušali recitacije u nas, nažalost, davno skrajnutih partizanskih pjesama… I Pinku Tomažiču u čast.

DOBRI DUH SAN GIUSTA

OBOŽAVATELJ TRŠĆANSKE JOTE – Bogdan Tanjević-Boša u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
TRIJEŠTINSKA JOTA
Čestiti i umni košarkaški trener Bogdan Tanjević-Boša, koji je sa sarajevskom „Bosnom“ bio europski prvak, a Boša medalje osvajao i s državnom reprezentacijom, u ranim je devedesetim prošlog stoljeća trenirao košarkaše tršćanskog „Stefanela“. Jednom je pozvao nekolicinu hrvatskih novinara u goste, među njima i mene. Naravno da je glavna tema bila košarka, ali i grozni, nepravedni ratovi koji su zadesili i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Plemeniti je Boša pomagao koliko je najviše mogao, svim potrebitima, ne dijeleći ih ni po naciji ni po vjeri, jer je uvijek u životu vjerovao ponajprije u ljude, dobre ljude.
Pozvao nas je u restoran „Da Gigi“, tamo negdje preko puta Akvarija, da ne idem baš u detalje. Iako je blagovanje bilo riblje, uz dodatak školjaka i rakova (škampi su škampi!) dobri nas je Boša želio posebno iznenaditi neuobičajenim predjelom:
-To je čudo, to bih jeo svakog dana.
Kad je konobar donio to „primo piatto“ mi smo se Riječani od srca nasmijali. Bila je to – jota! Srećom po Bošu i mi smo voljeli jotu, a odlična je bila i ta triještinska. Jer, jota je jota.

Zalogajio sam u Trstu i u nekim drugim lokalima, poslije pustih desetljeća nedavnih sam se godina uvjerio da je pizza u pizzeriji „Alla Bella Napoli“ i dalje po mom guštu, ona s četiri sira, naravno, a osim plazma-televizora na zidu, sve ostalo je kao i nekada, s obaveznim „kockastim“ crveno-bijeli stolnjacima, kao nekada u mojih baka na selu. Mogu živjeti bez pizze, iako je moja unučad obožava, ali pizzi u „Alla bella Napoli“, u Viale 27.settembre – ne mogu odoljeti. Ali, od svih restorana, pizzerija, oštarija, tratorija u Trstu je samo jedna imala istinsku dušu, ona u Via Risorti na San Giustu – „Antica Hostaria Da Libero“, dobrog Čovjeka, da s velikim Č, Libera Laganisa:.

Blagoslovljen dan kada me moj Nemanja, bolje od GPS-navodio do te  strme, strme ulice, u kojoj sam i parkirao na strmoj uzbrdici. Već je sam izgled bio čisti Fellinijev amarcord. Usred lokala okrugli stol, za njim četvero ljudi igra karte, talijanske naravno, a ispod stolne površine dodani pretinci za čaše, da ne smetaju kartama. U četverolistu igrača jedan sjedokosi punačkiji dobroliki čovjek i žena još punačkija, ne baš kao prodavačica cigareta u „Amarcordu“, ali poprilična. Pored njih likovi ostalih dvojice kartaša nekako su mi izblijedjeli. Ubrzo sam saznao da su oni tako pamtljivi, osebujni i samosvojni, gazda i gazdarica Libero i Nerina Laganis. I? Dok je trajala partida, ili barem jedno miješanje, stari gosti i nisu ništa dodatno naručivali, a povodeći se za njima bome ni mi novi. Kružio sam pogledom uokolo. Stolova je bilo i poviše nas na galerijama, a na zidovima nešto poput „antimuzeja“ nedavno preminulog našeg Trokuta, a izlošci – darovi vječno zahvalnih gostiju. I to svakovrsni… Svatko je darovao nešto iz svog ili iz života svojih. Vidio sam staru peglu na ugljen, kakvom su i moje bake peglale, ali najprije znalački mašući njima, da se razjari žar. Vidio sam slike nekih neznanih slikara, vidio sam mozaik čudesnih i znanih predmeta, većih i manjih, među njima čak i jednu umjetnu nogu, protezu… Kad je partida završila, ili barem jedno miješanje, prišao mi je dobroliki Libero i pitao, na talijanskom, što želimo. Besprijekornim mu je talijanskim odvratio Nemanja, zaželjevši najprije maneštru od bobići, a potom fritaju sa kobasicama. Libero je zavrtio glavom, rekavši da maneštre više nema, a da ćemo fritaju malo pričekati.

KNJIGA I PETOKRAKA

Kada se Libero udaljio Nemanja i ja smo nastavili pripovijedati na hrvatskom, a to Liberovom uhu nije promaklo. Za koju minutu donio nam je pića, sjeo za naš stol i progovorio – istarski, istrijanski. Najprije se toplo osmjehnuo i rekao: “Ostalo je još maneštre od bobići, jušto dva pijata, ha, ha, ha…“. Možda su ti pijati ostali Nerini i Liberu…A onda nam je, malo po malo, ljudski pripovijedao o svom životu, od rođenja u Oprtlju do iskusničkih godina, o drugom svjetskom ratu, fašizmu i danima u partizanima, o vojničkim danima u Titovoj Jugoslaviji, na jugoslavensko-rumunjskoj granici, donijevši nam i knjigu koju mu je JNA darovala kao dobrom vojniku i petokraku s vojničke „titovke“, čuvajući oboje kao suho zlato. Raspitivao se uljudno, prijateljski, ljudski o mojim precima, bilo mu je drago da je moj otac bio partizanski prvoborac, ali i da Nemanja studira na Accademia di Belle Arti u Veneciji, a da inače živimo u Rijeci. Bezmalo je zaboravio na nastavak partide, a dobra, strpljiva siora Nerina kružila je među stolovima. Dospjela je i kuhati i dvoriti i proćakulati, makar u hodu, sa svim gostima

OTOK SUOSJEĆANJA I NADE

TRI RATNA DRUGA – Pjesnik Ljubo Pavešić, nogometni vratar Vladimir
Beara i glumac Pero Kvrgić kao Titovi partizani Dan pobjede 1945.
slavili su u Trstu.(Karikature: Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO)

Liberova je oštarija bila otok nade svakoj dobroj duši, tršćanskim intelektualcima, slikarima i pjesnicima, siromašnim studentima, napuštenicima i osamljenicima života, umirovljenicima praznih takujina, putnicima namjernicima, doteturalim odanicima čaša . Svakome je Libero gledao u oči, svakoga saslušao, svakome darovao ljudsku pažnju. Tko je imao dovoljno lira plaćao je, tko nije imao dovoljno ostatak bi donio nekog drugog puta, tko ne bi imao ni lire u džepu možda jedini topli obrok tog dana, a možda i tjedna, blagovao bi na vjeresiju, a i taj bi „račun“ dobri Libero nerijetko – tobože zaboravio. Imao je Libero dušu za cijeli pitomi San Giusto, Trst, svoju Istru, cijelo čovječanstvo. Bio je i bez fakulteta znalac i intelektualac, s otvorenim srcem uvijek na dlanu. Nije veliki tršćanski i europski intelektualac, povjesničar i pisac  Claudio Magris samo zbog dobre hrane i pića prijateljevao s Liberom. U svakom razgovoru Libero je bio stopostotno otvoren, razborit, djelom borac protiv nepravdi , uvijek na strani tlačenih, u vremenima i zlovremenima, istinski osjećajan i suosjećajan. A u našim čemernim ratnim devedesetih prošlog stoljeća, Liberova je oštarija bila i poput lokala Ricka u čudesnom filmu „Casablanca“. Mnogi su nevoljnici triju ex-jugoslavenskih nacija i vjera, bježeći i odlazeći spasa radi na Zapad najprije svraćali do Libera. Ponosno nam je pokazivao odeblju bilježnicu tvrdih korica s porukama svojih gostiju, koji su ga, s pravom, doživjeli kao dobrotvora, kao čovjeka kome su mogli istočiti svu svoju tugu, nemoć, jad, žal… Nije se Libero time hvalisao, Bože sačuvaj, Libero je istinski volio sve svoje goste, davajući svima dobrom mjerom ne samo božanstvene maneštre, fritaje i ina domaća jela nego i cijelog sebe. Nježno je Libero odlazeći držao tu svetu knjigu svjedočanstava.

…  Taj davni dan i sada u mom srcu i duši iskri svjetlošću dobrote.

UVIJEK ĆU ŽELJETI I NEMOGUĆE

OD REPORTERA DO DIPLOMATA – Dobroslav Silobrčić (na karikaturi prvi slijeva) bio je hrvatski veleposlanik u Norveškoj, ali i konzul u Trstu. Desno od Silobrčića su Vojo Šiljak, Josip Jemeršić(tehnički realizator), Miljenko Jelača(glazbeni urednik), Ivanka Golubić(pomoćnica i glazbi i tehnici). Zvonko Zmazek nije nacrtan jer je bio na godišnjem. Odmoru. Bila je to ekipa iz najslušanije emisije Radio Zagreba – “Taxi za Babilon”.(Objavljena je u dvobroju “Novog lista” 5/6.rujna 1970.). Autor:Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO
KONZUL SILAC
U vrijeme studiranja mog prvorđenca u Veneciji trebao mu je neki dokument, potvrda, što ju je mogao dobiti i u hrvatskom konzulatu u Trstu, a ne zbog toga dolaziti u Rijeku. A meni je to bila skuža da skoknem do Trsta , obavim neku uobičajenu špežu i malo prošvrljam meni dragim gradom. Konzul u Trstu tada je bio Dobroslav Silobrčić, kojeg sam poznavao još s kraja šezdesetih prošlog stoljeća. Obojica smo kao zagrebački studenti već honorarčili kao novinari, Silac na Radio Sljemenu, ja za „Novi list“ i „La Voce del Popolo“ i još poneke sportske listove. Silac , Vojo Šiljak, i Zvonko Zmazek poslije su iznjedrili najslušaniju emisiju Radio Zagreba „Taxi za Babilon“, a onda bili sjajni i na malim ekranima u „Malim noćnim razgovorima“. Zmazek je za domovinskog rata bio časnik, a onda bolno prerano otišao u dobra spominjanja. Silac je otišao u diplomate, Trst, Vatikan pa veleposlanik u Norveškoj, a Vojo je i sada odličan voditelj, a piše i pitke sjećajuće knjige. Nazovem, dakle, Silca i kažem da bih ga nešto trebao, a on me najprije prijateljski ošpotao, što ga još nikada nisam posjetio, a iz Rijeke sam za sat vremena u Trstu – da na miru popričamo. Kaže mi: “Dođite sutra u 12 sati u konzulat, čekam vas.“. Dođemo Nemanja vlakom iz Venecije i ja autom iz Rijeke u 11.40, a u konzulatu fila kao kod doktora. Stoje ljudi po skalama, a ispred vrata netko i sjedi. Vidim , ispast će da smo zakasniti. Izađe neka službenica, pardoniram je i kažem: “Imamo dogovoreno kod gospodina Silobrčića u 12 sati. Molim vas recite mu samo da smo tu, a mi ćemo čekati koliko bude trebalo.“ Sljedeće minute izlazi Silac, smiju mu se i oči i brkovi. Uvodi nas u svoju kancelariju, doznaje o čemu je riječ i poziva nama neznanu i kaže: “Gospođa će to odmah napraviti!“. Pa me opet kori: “Čuj, stari, ti bi mogao barem jednom tjedno do mene, da odemo na neku dobru klopu, i ne znaš kol’ko mi fali dobro društvo!“. Kucamo se čašama viskija s ledom i „pitamo za zdravlje“. Ubrzo se pojavljuje gospođa sa željenim dokumentom. Zahvaljujemo se, a poslije pitam Silca:
-Stari, tko je gospođa?
– Ona je generalni konzul, a ja pomoćni – i nasmije se od uha do uha.

Libero je svakog tjedna odlazio u svoj Oprtalj, po dobre domaće namirnice i pravu domaću rakiju. Poslije sam doznao da je jednom godišnje u svoj zavičaj zvao četrdesetak svojih stalnih gostiju, zapravo starih dobrih prijatelja, u svoj zavičaj. Na njima je bilo samo da se dovezu, sve ostalo je namirivao Libero. Kakve su to ljudske fešte bile… Iz rodne Istre Libero je najprije otišao u Cremonu, a od 1966. je živio u Trstu. U jeseni 1969. otvorio je svoju toplu ljudsku oštariju. Kada je bolest uzela maha Libero je oštariju prepustio svom unuku Samueleu, 2002. godine. Nasljednik je zauvijek upamtio djedove riječi: „Ako netko nema dvadeset lira – zaboravi. Dat će sljedeći put.“ U dobra je spominjanja dobri Libero otišao 2007.godine, u osamdesetoj.  Nikada više nisam bio u tom dragom kutku ljudske dobrote na San Giustu. Ako ipak pokleknem i uđem, bit će mi teško. Uvijek ću željeti nemoguće, vidjeti Libera i njegovu Nerinu za kartaškim stolom, čuti Liberov karakteristični glas, a ne samo oćutiti miris fritaje… Možda bih ipak trebao smoći snage i ući. Liberu bi bilo drago…

NOSTRO CVIJO U „IL PICCOLU“

U ranim devedesetim, u kojima sam u „Novom listu“ radio za, po prilici jedva 300 njemačkih maraka, a to je onda značilo i 300.000 lira, jer je novopečeni hrvatski dinar toliko težio, moja je supruga kao srednjoškolska profesorica zarađivala dvostruko manje. A našem je venecijanskom brucošu za vrlo skroman život u Veneciji trebalo – 800.000 lira.

Mjesto u studentskom domu nije mogao dobiti, a venecijanski su stanovi, bilo kakvi bili, bili papreni skupi, čak i kad ih dijele trojica, četvorica. Tada sam se, kao nekadašnji karikaturist početnik, pismom obratio meni neznanom redakcijskom čelniku tršćanskog dnevnika „Il Piccolo“. Pismo su mi na valjan talijanski korigirali prijatelji iz „La Voce del Popola“ i – dobio sam dobrodošlicu. Za stranicu „Littorale, Quarnero e Istria“, koja se bavila Hrvatskom i Slovenijom, onim dijelovima u kojima žive Talijani, crtao sam karikature hrvatskih i slovenskih političara. Najčešće su me potpisivali samo sa Cvijo, a nerijetko i nostro Cvijo. Za talijanske pojmove honorar po karikaturi je bio skroman, a za naše – vrlo dobar. Karikature bih slao po noćnom vozaču „La Voce del Popola“, koji je u praskozorje u Trst vozio „La Voce del Popolo“, a prije dana se u Rijeku vraćao s „Il Piccolom“  Honorare sam podizao na blagajni „Il Piccola“, zajedno s riječkim dopisnicima i mojim prijateljima Andreom Marssanichem i Francom Rocchijem. Nas trojica bismo onda našeg tršćanskog urednika, znalca i dobra čovjeka Pierluigija Sabatija , pozvali na piće u susjedni bar „Grata cello“, popričali, poslije obavili špežu i radosni se vraćali u Rijeku. Te bi moje lire završile u Veneciji, ne kao presudne, ali itekako dobrodošle.

IZLET S ENOM

ENA U HALJINI IZ VIA CARDUCCI – Ena s dedom Mišom i babom Gogom, u haljini kupljenoj prije nego što su rodili njeni roditelji

U mojih pedeset i pet tršćanskih godina, jedan od mojih najljepših dana u Trstu proveo sam s mojom unukom prvorođenicom, Enom. Tada je bila učenica šestog razreda Osnovne škole „Nikola Tesla“. Krenuli smo samo nas dvoje s jednim jedinim ciljem – da ništa ne kupujemo. Htio sam Eni pokazati koliko je Trst lijep grad. Gdje sve nismo bili! Najprije smo se uputili do susjednog Grignana, prošetali plažom i marinom, pojeli sladoled, pogledali samo izvana čuveni dvorac „Miramare“i otišli na Barcolu. Ena je sve to snimala, a i ja sam je snimao, čak i uz onu malu skulpturu djevojke na Barcoli. U gradu smo švrljali rivom, šetal po Piazza Unita i lijepim manjim trgovima, obišli Ponte Rosso, gdje sam Enu fotografirao uz slavnog Jamesa Joycea, naravno brončanog, podignutog baš na „Crvenom mostu“, o 100.obljetnici njegova dolaska u Trst, u kojem je živio desetljeće i po’, napisavši jednom da njegova duša u Trstu, ili tako nekako. Odveo sam Enu u kultnu kavanu „Stella Polare“, pizze smo jeli u „Alla Bella Napoli“, a poslije se u Viale 27.settembre osladila prvi put crvenkastom gratattom, mrvljenim ledom s voćnim sirupom. Vidjeli smo i spomenik Giuseppeu Verdiju i majušni amfiteatar u srcu grada, zavirili u dobri antikvarijat knjižni… Ušetali smo i u Stari grad, čisti neorealizam i u 21.stoljeću, s peškarijom u kojoj je bilo moguće kupiti u vodi već omekanjeni suhi bakalar, da se kazarinka ne muči doma. ..I bilo nam je neopisivo lijepo.  Na povratku sam je na jedvite jade natjerao da joj kupim jednu lijepu decentnu bijelu majicu, s ukusnim crnim detaljima, na ramenima od tanke kože, u stilu već desetljećima skrajnutog op-arta. Ena je stalno govorila: “Dedo, ne moraš mi ništa kupiti!“. I nisam morao, želio sam to, želio sam joj i tako zahvaliti na jednom lijepom, opuštenom tršćanskom danu .

To je Trst, koji volim , iako me u njemu nije bilo od prošlog ljeta. Možda moja Gordana i ja još ovoga blagoslovljenog „babljeg ljeta“, ili i kalendarski načete jeseni skoknemo do grada, koji nije samo triještinski, već i dio naših djetinjstava, mladosti, odrastanja i zrelenja. Nije Trst na kraju svijeta.

 

 

 

 

 

error: Sadržaj je zaštićen !!