RT DOBRE NADE : OLIVER NAS JE UVIK ZNA TAKNIT U DUŠU
Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 6 years ago KolumneJesmo li baš Oliverovim pjesmama brodili našim životima ili je Oliverovo pjevanje vjerno pratilo brazde naših sudbina? Oliver je u svakoj pjesmi bespogovorno naš, iako uvik svoju zvizdu slidi. U Oliverovu pjevanju uvijek ima onog nečeg što možda i umijem, ali mi i ne pada na pamet raščlanjivati, objašnjavati, ima – ono nešto. Ima i srca i duše, ima života, koji je i grub i nemilosrdan, i nepravedan i opor, ali već u sljedećem trenu i dobar i lijep, milostiv, nevera pa bonaca, šaka suza, vrića smija. Lipi moj živote… Oliver nas je uvik zna taknit, u dušu.
Jesmo li to baš Oliverovim pjesmama brodili našim životima ili je Oliverovo pjevanje vjerno pratilo brazde naših sudbina? Infiša san u te, ljubav je tvoja kao vino. A onda ključ života :»U dugom bijelom holu/ tek koraci su moji/ i sjena što me prati/ a duge su minute/ u svaku od njih može/ po jedna vječnost stati…. Novi život se rađa… Piva klapa ispo’ volta. Oprosti mi pape. Evo mene među moje… Karoca gre. I mižerja, i malinkonija, i galeb i ja, i picaferaj. Skalinada, stara moja, romanca. Ča je život vengo fantažija…
Spominjem se samo nekih od, da i čovjek dobrodušnik i dobronamjernik ne povjeruje, Oliverovih sedamsto ili osamsto pjesama, i on im ne zna broja, pjesama kojima nas je uvijek zna taknit, u dušu.
Oliver je od onih pjevača koji drukčije i ne želi, ne može pjevati, u svakoj je pjesmi bespogovorno naš, iako uvik svoju zvizdu slidi. U Oliverovu pjevanju uvijek ima onog nečeg što možda i umijem, ali mi i ne pada na pamet raščlanjivati, objašnjavati, ima – ono nešto. Ima i srca i duše, ima života, koji je i grub i nemilosrdan, i nepravedan i opor, ali već u sljedećem trenu i dobar i lijep, milostiv, nevera pa bonaca, šaka suza, vrića smija. Lipi moj živote… Ovako je jednoga i kišnoga i sunčanoga opatijskoga dana besjedio čovjek koji od života nikada nije činija mirakul, živija je i piva, Oliver Dragojević.
I TUKAC BI NAUČIJA SVIRAT
„Meni je bilo određeno da ja pivan. Kad san ima dvi godine, ja san odma tražija zvukove, usnu harmoniku san počeja svirat s pet, otac mi ju je darova. Uvik san tražija neke instrumente, a kako me nisu gurali u ništa, ja san to sam odlučiva. Počeja san svirat klavir, pa gitaru, pa klarinet, tako se to pretvorilo u ono za šta san ima smisla i volija. Zato san u Splitu i završija muzičku školu, klarinet. Kad se to poveže, onda je ovo logičan slijed. Je, ja san se vrlo mlad osamostalija, sa devetnajst godina iša san u Njemačku. Najprije san svira u jednom internacionalnom bendu. Ono, mjesec dana na jednom mjestu pa dalje, svirali smo hitove toga doba, od »Beatlesa« nadalje, s Radija Luxembourg. U bend san uša zato šta je šef benda bija Hrvat, iz Splita, sluša me s mojin bendom u Splitu i pita bi li ja iša svirat vani, a meni je to bija izazov. Mislija san da ću vani naučit svirat, otvorit neke druge vidike. Svira san svaki dan od osan uvečer do četiri ujutru – i tukac bi naučija svirat. Kako san piva? Ja san bija – kopirant. Ha, ha, ha…
Skida san ono šta su ljudi volili, Raya Charlesa, Toma Jonesa, Jamesa Browna… Svira san, bija san glazbenik, ali san mora i pivat jer u bendu niko nije zna pivat, pa me dopala ta funkcija, pjevačka. Je, ja san svoj čovik bija prije nego šta san iša vani, ali ono šta bi zarađiva da bi doma, to je bilo normalno, takav je bija odgoj, familjarni, tako san ja bija već čovik od pomoći, dite od pomoći. A poslije kad san iša sam vanka, radija san za lovu i trošija je. Nemilice. Poslije pet godina san doša doma bez ičega, a doša san iz Meksika. Bilo je skupit lovu, vratit dugove i doć doma čist. Proda san instrument, uspija kupit magnetofon šta mi se sviđa i to je sve.
PRONAĆ SEBE MALO JE TEŠKO
Jesan li ka pjevač ima uzora? Ja nisan sebe zna uopće u početku, pronać sebe je malo teško. Pojavon Zdenka Runjića, ustvari, dozna san sve, sve. Da mi »Galeb« leži i da, recimo, »Ča će mi Copacabana«, pjesma koja je živa, dobra, ali se ja u tome ne nalazin baš, a piva san je dobro i sve je bilo OK. Ali, to meni izaziva napore i plesačke, i scenske, i neka gesta možda. A ja san volija sist za klavir, pivat i opustit se. I otputovat… Je, uvik san ima krasne stihove, Tomislav Zuppa, Jakša Fijamengo, Momčilo Popadić, Drago Britvić… Moja je srića šta san ja moga birat. Zdenko bi dobija dobrih stihova i onda bi napisa muziku i reka: »Šta misliš o ovome?«. Ja san u svin tekstovima mora pronać neku svoju intimu, inače pjesmu ne osjećan. Kad bi se unutra stopija s nečin šta mi je važno, ja bi to otpiva ka’ da ja to doživljavan, na taj način jedino i mogu. Je, je, dobro govorite, ka’ da cili život pivan svoj život. Mora san neć sebe u ton negdi, moralo se nešto slično meni događat ili da san baren na tragu toga. Runjić i ja bili smo prijatelji, nismo imali ni ugovora, ni sporazuma, ni dogovora velikih. On bi samo reka: »Prijatelju, iman pismu, pogledaj…«, a ja govorin: »Zdenko, odlična je, samo promini ovo…«. On odgovori: »Dat ću ti sutra drugu varijantu!«.
MOJ GALEBE
Recimo, »Galeb« je nasta spontano. Sin Zdenka je govorija kako se nikada ne piše o ton galebu, a toliko nan je bliz, da je to šteta. Onda je Zdenko kod Zuppe naručija tekst o galebu. Neću lagat, ja mislin da ga je Zuppa napisa za deset minuta, jer je to toliko dobra priča da to samo teče, to je toliko dobro sročeno, taj je čovik bija strašan. Pogledajmo tekstove »Pismo ćali«, »Romanca«, »Galeb i ja«, »Kapetane moj«, »Nemoj prišit, stara moja«, to je sve ono iz života, skupija je bit, bez puno riči, ali što je vrlo važno – slike, slike, slike. Rič ti može napravit ugođaj koji te vizualno sjeća na nešto, zato su vrlo bitne te slike u tekstu. Dobro, uđeš u dušu, nešto te potakne na tugu, jad, veselje, to je bitno. Ali, kad ti vidiš ono dok slušaš – to je za mene vrhunac. I taj osjećaj pripadnosti, to je vrlo bitno. To vražje more daje nešto, neku snagu, on je to napisa kad je iša u Zagreb, u nedostatku ovog mora, kamena. Ja san par puti doživija da me vriđaju neki stariji ljudi na rivi, govore: »Vi ste nas uništili!«. Govorin ja: »Valjda nisan ja, ja samo pivan«. Govori: »Znan ja, znan. Imali smo ćer i sina, ova se udala i išla je ća, sin se oženija i iša ća. Ostali smo žena i ja, stojimo u romancu i plačemo cili dan«. To je ono, kad si ti doli, ti to more ne osjećaš ka’ kad si u Zagrebu.
SIROMAŠNO I STRAŠNO LIPO DJETINJSTVO
Ima san siromašno i strašno lipo djetinjstvo. Otac je bija lučki pilot u kapetaniji, u Splitu, a mama je bila čistačica u jednoj vojnoj ustanovi, u Banovini. Oni su radili, nisu mogli bit tamo i vamo pa smo brat i ja podilili posal. Dok su mater i otac radili, brat i ja smo živili sami, on je kuva, a ja san čistija kuću. To smo počeli od svojeg ranog djetinjstva, negdi od pete, šeste godine.
Ja san rođen u Splitu, brat Aljoša u Veloj Luci, stariji je dvi godine. Didu od matere nisan upozna, umra je mlad, pa je s makine i dobija neku sučiju, tako su onda govorili, a baba Margarita je živila dugo, devedes’ godin’, nju san upozna. Od oca didu san upozna kad se vratija iz Australije, on je bija u Australiju dvajs godina, a baba je bila ode. A čin završi škola, u Velu Luku bi se našli svi, tete, barbe, dica, bilo je to invazija na otok. Uvik smo stali u jednoga barbe, i to svi, svi, tako da je to bila jedna veselica, Nova godina svako lito. A to je bilo lipo, po meni, to je bilo ljudski, pošteno. Bilo je humora, plača, svađe, to je sve život, oni pravi život. Niko nije bira ništa, šta je bilo, bilo je i to je to, bili smo zato – mršavi. Ha, ha, ha… Zato san ka’ dite bija na dohranjivanju u Vrliku, ima san tol’ko malo kila da su me uzeli tamo.
Kad san se vratija, bija san isto tako mršav, samo su me oni ljudi iz Vrlike za poć doma napunili jaja, kokoša, sira, govorili su da smo siromašna dica, gladna. Onda bi doša doma i kako san po naravi dosta skroman, nisan to čak ni ija, nego san podilija.
DICA I ŽENA SU ONO NAJBOLJE ŠTA IMAN
Ja san moju dicu naučija, a dica i žena su ono najbolje šta iman, na, ono – ni puno ni malo, nego koliko ti je ovog momenta dosta. Nemoj oblačit široke gaće ako ne mo’š. Nesrića je velika kad te nauče na puno i kad se to izgubi, a životna priča je kad nemaš ništa i san, nekin svojin trudon, moš to čak nazvat i samodokazivanjem i samopostojanjem, ustvari, nešto stvoriš. Mo’š dokazat da si to ti, da si važan na ovom planetu, i biološki, da, ali i ono drugo – da siješ oko sebe dobrotu neku, da si s ljudima koji te razumiju, da su i oni blagi. Taj pokret možda neće nikad opstat, ali triba pokušavat… Svit kakvi je danas je i zločest pa je tendencija roditelja da dicu nauče i na grubo da se, ka, mogu borit s ovima. Ne! To je krivo. Ne. On će to sam vidit, a s početnom bazom koja je pozitivna on će to lakše pribolit.
U SEDMON NEBU
Je, ovo proliće prvi put san piva u Parizu, u »Olympiji«? Moj je motiv za »Olympiju« bija šta su tu pivali oni ljudi koje ja strašno volin i šta san ih među ideale stavlja, da su oni bili na istoj pozornici. »Beatlesi«, Ray Charles i Jimi Hendrix, iako ja nisan taj tip, svi su oni bili na ton mistu, koje trpi sve – ali najprije poštovanje prema svemu. To je kultna dvorana, to je drukčija vibracija, publika se ponaša drukčije, i ona osjeća tu tradiciju, tu veličinu tog mjesta, to je nešto vrlo teško opisat… To san tija ostvarit i ostvarija san uz pomoć puno dobrih ljudi. Na toj bini bija san zbunjen, ja, koji san uvik težija da me neko sluša, to nosin od djetinjstva.
Kad san vidija u kojen san društvu, onda me je bilo, ono, prpa, ja san se počeja trest, ali kad san vidija da je to – to, da ja mogu to uzest sad ili nikad, onda san odlučija ovo drugo. I to vrlo lako. I, šta je velika srića, bija san odličan na pozornici, iako sam sebe ne hvalin nikad. Kad je završija koncert, doša mi je direktor »Olympije« i reka: »Vi, gospodine, kad god zaželite, ode imate slobodan ulaz«. Ja san bija u sedmon nebu. To je nešto, ne znan, lipo. Piva san dvadeset osam pjesama, dvije francuske, a ovo ostalo pisme koja ja pivan. Piva san i »Et maintenant« od Gilberta Becauda, to je njima, ono, zaštitni znak, on je prvi pjevač u »Olympiji«. Volija san ja Francuze, Aznavoura uvik volin čut, najdraža mi je njegova pisma »She«.
Nedavno je na jednon radiju glazbeni urednik pušta stare stvari, mora da je starog kova, pa je pustija Aznavourovu »Sur ma vie«. Ja, ono, slušan i govorin: »Ajme meni! Otvorija mi se i Bol i Zlatni Rat, di san svira, odmah mi je slika bila, to su te slike u pismi, to je to lipo.
LITO NA BRODU, PO’ ŽIVOTA
Je, volin živit miran život. Živin vrlo miran život s obziron na ono čime se bavin. Velika je srića šta smo mala zemlja, malo tržište, neman bodygarde, neman rešetke na prozoru.
To je strašno zadovoljstvo, da mo’š lipo, mirno radit, da nisi ugrožen. Ja znan da bi vani ima možda puno više love, bolju kuću i strašnu medijsku pozornost, ali to nosi sa sobon neke probleme koji meni najmanje tribaju. Ovo ode je sloboda, ja šetan po ulici i doživljavan samo lipe stvari: »Dobar dan, barba Oliver! Živi bili, šjor Oliver!«, kako ‘ko reče, uvik nešto pozitivno. Ljudi su takvi prema meni da kad me vide, znaš da me ne znaju, ali me znaju. Ono, ka’, znamo se, nije važno odakle. To ja volin. Odavna ne pivan liti, na brodu san cilo vrime, i spavan i jeden, živin na brodu, četiri miseca. Uvatit slobodno vrime u mom poslu to je čudo jedno, ja san to sebi odredija ima dvajst godin, svi znaju da liti ne radin i niko ne zove. Navikli su se već. Nisu to četiri miseca, to je po’ života…“.
GRIJEH MI NA DUŠU
To mi je 8.svibnja 2006.godine na opatijskoj Slatini, uz neka pića, ispripovijedao Oliver Dragojević, koji je, eto, ovog ljeta, otplovio u dobra spominjanja. Pamtio sam ga od „Picaferaja“, bio mi je i bit će mi jedan od najdražih pjevača, i u konkurenciji Aznavoura, uz čije pjesme mi i sada zasuze oči…
Na jednom od povrataka s godišnjeg odmora u Vrbniku, spremajući puste torbe i zamotuljke u bunker auta, u žurbi sam zaboravio jednu dugačku kartonsku kutiju. U njoj su bile sve kazete s Oliverovim pjesmama. Zauvijek će mi nedostajati iako su sve odavna prenesene na CD- tehniku.
S ljubavlju sam nizao i čuvao te kazete, prateći Olivera iz pjesme u pjesmu. Oliver i ja u Opatiji smo se prvi put vidjeli uživo, a već poslije nekoliko rečenica pričali smo bez ručnih kočnica, kao da se znamo godinama.
S „Vi“ smo očas prešli na „ti“. U početku mi je zeru nervoze podgrijavala činjenica da je naš „novolistovski“ fotoreporter Marko Gracin iz opravdanih iznenadnih razloga kasnio. Pusti čovika na miru, doć’ će, oli i bez njega ne pričamo ka ljudi, tješio me Oliver.
Strašno se Oliveru dopala moja karikatura, odmah mi je, nasmijavši se, rekao: “Je, to san ja! Ovo mi moraš poslat…“. Ne znam zbog čega nisam odmah nacrtao još jednu karikaturu za njega, kao što uvijek činim „skalpirajući“ moje sugovornike, ali znam da me na to podsjetio i dogodine.
Igrom slučaja ili sudbine našli smo se „na presjedanju“ iz aviona u avion na frankfurtskom aerodromu. Ja sam putovao Madridu, a Oliver svojim putem.
Nikada se više nismo vidjeli. I, grijeh mi na dušu, nikada mu nisam poslao tu karikaturu, kao što nikada u životu nisam nacrtao oca i majku. Čovjek misli da za one koje voli ima vremena, da će živjeti vječno…
Možda ću je jednog dana poslati Oliverovim najmilijima. Mislim da bi to sada bilo i neumjesno, kao što mislim, da je Oliverov posljednji oproštaj u Veloj Luci mogao proći bez bakljade.
Oliver od svojeg pjevanja i života nije nikada činija mirakul. I u tome je bila i ostala njegova veličina.