RT DOBRE NADE : PRVI DAN ŠKOLE

Borjan je četvrti član mog najdražeg kvinteta na svijetu, kvinteta moje unučadi, koji će u ponedjeljak poći u školu. Mom Borjanu i svim novopečenim prvašićima želim prvu učiteljicu kakva je bila moja prva učiteljica, plemenita i dobra meštrica Marija Matejčić. Bila je i stroga i pravedna, puna svekolikih znanja i iskustava, a dobra i blaga, vjerovao sam joj kao mojim dobrim bakama. Kao dječačić volio sam je mnogo, mnogo više od preostalih dviju mojih crikveničkih učiteljica, a kao čovjek još više cijenio. Vjerujem  da u svakoj od učiteljica  ima ne samo znanja i iskustva nego i dobrote naše dobre Matejčićke. Jer, što je znanje bez dobrote?

NAJDRAŽI KVINTET MOG ŽIVOTA – Moja unučad: Ena, Mak,Tea, Borjan i Iskra (Mišo CVijanović-Cvijo)

Borjan je četvrti član mog najdražeg kvinteta na svijetu, kvinteta moje unučadi, koji će u ponedjeljak poći u školu. Ena je vicematurantica naše Prve riječke hrvatske gimnazije, Borjanov  brat Mak će, kao i Enina sestra Tea u četvrti razred osnovne, najmlađa od nas jedanaestoro Cvijanovića, mezimica naša , mila Iskra će u – jaslice. I Borjan, eto, ulazi u život obveza. Baš u posljednjem tjednu prije škole Borjana je dvaput posjetila Zubić vila, dvije mliječne jedinice označile su završetak dana i godina bez pravih obaveza.

Od ponedjeljka i Borjan će biti školarac, ući u svijet obaveza, ali i radosti, novih znanja i umijeća, novih prijatelja i prijateljica. Učiteljice  će mu, kao i svim prvašićima, novopečenim školarcima, učenicima, kakve su moje dobre bake zvale dijacima, biti najpametnije na svijetu. Naravno da ćemo imati feštu, jer smo feštali i kada su đacima postajali naši sinovi Nemanja i Marko pa unučad, Ena, Mak i Tea. Borjanu će u čast baba Goga napraviti prvu od dviju njegovih ovogodišnjih torti. Bez truna brašna, samo orasi, jaja, šećer i čokolada, s prirodnim tučenim vrhnjem, bjelinu kojega i o najsvečanijim prigodama najmlađi unuk ili unuka ima pravo i  – kažiprstom  iskušavati.

OPROŠTAJ S NAJDRAŽOM UČITELJICOM – Drugi razred Osnovne škole “Vladimir Nazor” u Crikvenici snimljen na kraju školske godine 1954/55. ispred Sokolane. Gore prva zdesna stoji plemenita meštrica MARIJA MATEJČIĆ. U prvom redu drugi slijeva sjedi Mišo Cvijanović-Cvijo

A druga Borjanova torta? Druga će biti za rođendan, Borjan će u školu s nepunih sedam godina. Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba, mili moj Borjane …

PREZRELA LUBENICA, A PRED ŠKOLOM UČITELJICA

Nekada se ravnoj Panoniji govorilo: »Kada u polju ugledaš prezrelu lubenicu, a pred školom učiteljicu znaj da je kraj ljeta!«. Ovaj nam rujan nije samo sa suncem krenuo, bilo je i tamnih oblaka i moćne kiše, s večeri je i lampalo, a lubenica je, da ne griješim dušu, bilo i zrelih i slasnih, ali ih odavna na veloj placi više nitko ne reklamira kartonskom porukom nevještih „štampanih“  krupnih slova – KRALJICA SLASTI.

Iako će službeno demisionirati 23. rujna ljeto se ipak primiče kraju. Bit će još i sunca i kupanja, nadajmo se da će biti i babljeg ljeta, ali ča je bilo – tega više ni, kao što je bisernim glasom pjevala zaboravljena samozatajna pjevačica Maruška Šinković.

TITO NA VELOJ PALADI – U kolovozu 1953.godine Crikvenica je bez velikog osiguranja i pompe srdačno pozdravila Josipa Broza TITO U CRIKVENICI
Mjesec dana prije nego što ću krenuti u školu, šestog kolovoza 1953. godine, dva dana prije mog sedmog rođendana, u Crikvenicu je došao Tito. Bilo je pravo vruće kolovoško ljeto i svi smo pohrlili na velu paladu. Crikvenica i njeno zaleđe bili su partizanski kraj, svi su jedva čekali da vide Tita, njihov im je vrhovni komandant i poslijeratni predsjednik bio zaista najdraži gost. Iz vizure današnjih dana Titovo je osiguranje bilo zanemarivo, kao da ga i nije bilo. Osiguranje najnezanimljivije prvoligaške utakmice na Rujevici ili i onih s uistinu minimumom gledatelja u Zaprešiću ili Velikoj Gorici višestruko je mnogoljudnije, da o opremi i ne govorim. Ali, jedno od mene podosta mlađe čeljade , kad sam se spominjao tog dalekog crikveničkog dana, reče mi:“Cvijo, ma ki bi tad otel Tita ubit?“.
Sjećam se da su se na veloj paladi svi htjeli rukovati s Titom, a jedna je teta Mira čak povikala: “Druže Tito, daj mi ruku!“. (Tada još nije bilo amerikaniziranog povika: “Daj pet!“, namjerno to ne pišem na engleskom.). Svatko je s Titom htio prozboriti barem rečenicu. Bio sam silno ponosan što je moj tata koračao odmah iza Tita, u društvu s Titovim osobnim pratiocem Milanom Žeželjem, svojim ratnim komandantom iz Trinaeste proleterske brigade „Rade Končar“, u kojoj je ratovalo i podosta Primoraca. Fotografije tog trenutka na sve misleća moja majka, do odlaska u dobra spominjanja, čuvala je u pedantno ispunjenim albumima. Danima poslije toga uvjeravao sam sebe da je Tito i mene, kao neke druge crkveniške mulce, pomilovao po glavi, a nije, iako sam bio na veloj paladi…
…Kao novinar nikada nisam izvještavao s Titovih boravaka u riječkom, primorskom i istarskom kraju, niti sam se gurao, niti su me određivali za taj posao. Kako sam sazrijevao, sve više sam shvaćao da je i Tito, kao i svaki čovjek, imao svojih vrlina i mana. Odavna me nije fascinirala priča o Jožekovom kuhanju velike sušene svinjske glave svojoj braći i sestrama. Povijesni filmski snimci Titovih presudnih javnih govora bivali su manje uvjerljivi nego u trenucima kazivanja , smjenjivanje mnogih suboraca upitno, predugo vladanje pitanje mjere. Ali, lagao bih, kada ne bih rekao da mi onog dana u svibnju 1980. godine pred golemim cirkuskim šatorom na Preluku, kamo sam s nogometne utakmice na Kantridi došao da odvezem kući moga oca i svoje sinove, u gotovo nestvarnoj tišini, kada mi je moj dobri otac saopćio vijest koja je bila više objava nego novost – nije bilo žao. I ne samo meni…
Neumrli barba Marko Car, za života crkveniški ugostiteljski doajen i najstariji crikvenički nogometaš, ispričao mi je prije točno deset godina štoriju o jednom od sljedećih dolazaka Tita u Crikvenicu, kada je barba Marko u tada najelitnijem crikveničkom hotelu „Miramare“: “Drug Tito je bil došal brodon, a š njin je bila ona predsjednica Sirimavo Bandaranaike iz Cejlona. Oni su na brodu spavali , mi smo in pripremili jelo, ono – baš se po redu. A jadni Tito ni niš jel, ha, ha, ha. Neš ni imal apetiti. Direktor je bil Vlado Krištafor i odlučil je da posle se to, pršut i ostalo – pojimo mi, ugostitelji. Ha, ha, ha…To j’ bila prava fešta! Inače, osiguranje Titovo ni bilo strogo, on je sedil na terasi va „Miramaru“ i ljudi su slobodno dolazili rukovat se š njin. Ali, čuj Mišo, on je htel malo ić na plažu, ali mu osiguranje ni dalo, ha, ha, ha…Ljudi su smeli njemu, a on ni smel na plažu, okupat se…“.

Od dalekog ljeta godine tisuću devetsto pedeset i treće, u kojem sam krenuo u školu, u onu staru dobru Osnovnu školu »Vladimir Nazor« u Crikvenici, moja ljeta završavaju krajem kolovoza, ili su barem završavala. Od mog školovanja, preko školovanja mojih sinova i profesorovanja pa tajnikovanja moje supruge. Tako sam počinjao i zaključivao  i godine.

Naravno da znam da je Silvestrovo kraj, a Nova godina, 1. siječnja, početak kalendarske godine. Meni, međutim, već šezdeset i pet ljeta godina počinje u prvim danima rujna, a završava krajem lipnja. Takav mi je taj mojih i moj školnički bioritam.

POSLJEDNJE BEZBRIŽNO LJETO

U kolovozu 1953. godine u Crikvenicu je na šestodnevni odmor stiglo dvadesetoro djece  britanskih vojnika palih u drugom svjetskom ratu. U Domu »Partizana«, dragoj, odavna pokojnoj »Sokolani«, u malom je salonu izlagao crikvenički akademski kipar Zvonko Car, učenik Meštrovićev, Kršinićev i Frangešov, o čemu je u jubilarnom 2000. broju »Riječkog lista«, alias »Novog lista«, pisala crikvenička nevjesta Radmila Matejčić, a svjedočile fotografije maestrovih skulptura: Nonica, Supruga Anka, Osvetnik…

LEGENDARNI GOLGETER NK “CRIKVENICE” RATO BLAŽIĆ NA RAMENIMA NAVIJAČA NA CELLINIJU – Godine 1953. “Crikvenica” je u Rijeci pobijedila “Kvarnera”(2:1), po završetku crkveniški navijači(među njima i moj otac) iznijeli su strijelca sjajnog gola s terena

Na dvodnevnim međunarodnim  speedway-utrkama oko nogometnog igrališta pored Dubračine pobijedila je ekipa Argentine, a Crkveničan i nama mulariji idol Mika Šnjarić nije imao sreće, dvaput je pao on, a jednom mu je pao – lanac.

Tri tisuće gledatelja prvi je put na morskom plivalištu »zad male paladice«,  gledalo balet na vodi u živo,  gostovala je ekipa pariškog »Racinga«, a prije samo u kinu »Jadran«, upijajući očima  nezaboravnu Ester Williams u filmu »Bal na vodi«. U Primorskoj podsaveznoj ligi – Rijeka, pak, nogometaši »Crikvenice«  nakon prvih triju kola bili su na čelu sa svih šest osvojenih bodova, pobijedivši »Nehaja«(4:0), »3.maja«(5:4) i »Opatiju«(2:0). Legendarni Rato Blažić postigao je čak sedam golova,  Ivo Lukarić dva, a Zrnčić i Mladen Car-Pavina (sa 11 metara) po jedan.

A mi, crikvenička mularija, mahom rođena 1946., a tek poneko i 1947., nismo ni slutili da provodimo uistinu posljednje bezbrižno ljeto u našim ponaosobnim i zajedničkom životu. Iako su nam naše brižne majke već kupile i pokazale pučkoškolske pisaljke i pločice, s jedne strane na crte, a s druge na »kocke«, s obaveznom pravom morskom spužvicom za brisanje, već u rujnu se ispostavilo da smo mi bili prva generacija kojoj to više nije trebalo. Prva smo slova učili pisati u bilježnicama u kojima su na listovima bile zeleno otisnute crte za veličinu malih i velikih pisanih slova i po njima ukošene crte za pravilan nagib: »Tanka kosa gore, debela ravna dolje!«. Prije šezdeset i pet godina.

CRVEN, BIJELI, PLAVI, ZVIJEZDA!

Nikad neću zaboraviti dan u kojem sam krenuo u školu.

POSLIJE PEDESET I DEVET GODINA U SVOJOJ PRVOJ ŠKOLI – Mišo Cvijanović-Cvijo govori na osnivanje udruge navijača “Rijeke” VAVIK VJERNA KIRIJA u Crikvenici

Od moje Tomislavove do Vinodolske ulice, u kojoj je u staroj austrougarskoj zgradi živjela osnovna škola s imenom Vladimira Nazora, koji je prije drugoga svjetskoga rata bio na čelu crikveničkog dječjega doma, jedva da je bilo stotinjak metara.

Promet je tada bio takav da su se prstima jedne ruke brojali prolazeći kamioni i tek poneki autobus i osobni automobil, ali me u školu ipak poveo moj otac. Možda me je htio ohrabriti iako sam još prije škole znao i čitati i pisati, more pjesmica recitirati, crtati… Dan je bio lijep, školsko dvorište prepuno djece.

Neki su mulci jurcali jedni za drugima, neki su ćakulali, neke su djevojčice preskakivale preko konopa po znanim komandama: »Crven’, bijeli, plavi, zvijezda! Crven’, bijeli, plavi, zvijezda!«… Samo smo se mi prvašići, tada su nas zvali i pačićima, lijepo i uredno obučeni, umiveni i počešljani, nekako uvukli u se.

STARA PERNICA – Ovu dvostruko veću pernicu od prvašića iz 1953.godine darovao mi je stari dobri prijatelj Marijan Jurinčić Antonica, punu ljuštura od školjaka, uz divnnu poruku:”Dajem ti ove glancarice i sićke da te podsjetim na dane kada si ih skupa s nama sakupljao na plaži tvoje voljene Crikvenice…”

Širom otvorenih znatiželjnih očiju upijajući sav taj  novi svijet kojem do tog dana nismo pripadali, iako smo pored školske zgrade znali i prije prolaziti. Čvrsto smo stezali zaštitničke roditeljske dlanove, silno uzbuđeni, pomalo ustrašeni, ali još više sretni, jedva čekajući da uđemo u zgradu.

DOSTOJANSTVENA SIJEDA ŽENA LIJEPIH SVIJETLIH OČIJU

Ovoga ljeta na poziv crkveniških navijača „Rijeke“, koji su osnivali udrugu VAVIK VJERNA KIRIJA, pozvan sam da im se obratim na osnivačkoj skupštini, pričom o dalekim i ovim danima isprepletenosti Crikvenice i Rijeke,  „Rijeke“i „Crikvenice“, nogometu, i mojoj najdražoj igri. Tada sam poslije punih pedeset i devet godina opet ušao u zgradu moje prve škole u životu, u kojoj sam završio šest razreda – pa se preselio u Rijeku. Bože, kako su one moje ustreptale dječačke oči 1953. drugačije vidjele to drago dvorište. Onda mi se činilo golemim, a sada tako malim.

MLADORODITELJSKI DANI – Moja prva učiteljica Marija Matejčić s kćerkom jedinicom Timotejom-Teom i suprugom. Fotografiju sam prvi put vidio u knjizi ŽIVOT, zbirci tako ljudskih, do bola iskrenih ispovjednih stihova, crkveniški čakavskih, Tee, udane Jerić, divne neumrle pjesnikinje.
PISMO MOJE PRVE UČITELJICE
15. VIII 1992.
Dragi moj Mišo!
Dužna sam da ti se javim, nakon svih tvojih pokušaja da doznaš nešto o meni. Lijepo je od Tebe da si bio toliko ustrajan. Kad god bih pročitala Tvoju rubriku pod – Cvijo – kako sam bila sretna da se onaj uvijek nasmijani dječačić razvio u svestranog dopisnika. I Ti si jedan od one mnogobrojne djece kojeg se rado sjećam. Kriva su ova vremena – da smo se udaljili od milih i dragih. Lakše bi se podnašao taj život da smo nekako bliži jedan drugome i da nije čovjek čovjeku postao vuk. Jednom sam doznala da ti stanuješ u riječkom neboderu – nebu pod oblake. To si ja ne mogu zamisliti, koja sam čvrsto prizemljena, a i što bi onda da liftovi ne rade? Bilo bi ti bolje da si na Cvijanović brdu! Moj život je pri kraju – godine ne donose ništa dobro. Smanjenje snage, bolest, ali me spašava to što mi je duh budan. Mnogo čitam i patim radi ovog rata. Zašto se ljudi mrze? Nisam nikada nikome želila zlo – sve sam probleme rješavala na miran način. Ako te dužnost nanese da dođeš u C dođi do mene. Ja živim prema mostu, Frankopanska 14 – to je blizu autobusne stanice.
Voli te tvoja učiteljica

Sada su u toj dragoj zgradi službene i svečane prostorije Grada Crikvenice, knjižnica, prostor umirovljenički, kino-dvorana… Kada sam zakoračio u moju nekadašnju školu preplavila su me gotovo do suza moćna plima dragih sjećanja. Toliko, da sam poželio i ono uistinu nemoguće, da se samo na tren vratim u početak rujna 1953. godine. Ali, i bez toga, sve je u meni bilo tako živo, dobro i lijepo kao onog dalekog dana.

Pored otvorenih vrata stajala je dostojanstvena žena čestitih godina, lijepe sijede kose i otvorena pogleda lijepih svijetlih očiju, u tamnoplavoj haljini s bijelim točkama veličine ondašnjeg dinara. Nisam znao ni tko je ni kako se zove. Ne spominjem se više je li nas baš ona prozvala ili povela u razred, ali sam taj dan i nju, moju prvu učiteljicu Mariju Matejčić, zauvijek zapamtio. Po dobru. Bila je i stroga i pravedna, puna svekolikih znanja i iskustva, a dobra i blaga, vjerovao sam joj kao mojim dobrim bakama. Kao dječačić volio sam je mnogo, mnogo više od preostalih dviju mojih crikveničkih učiteljica, a kao čovjek  još više cijenio.

„TRUMANOVA JAJA“, KRPENJAČE  I „FUZBAL“

Bili smo generacija onoga poraća, koje je vonjalo i na »Trumanova jaja«, slani žuti topljeni sir i mlijeko u prahu. U prvoj nam se školskoj godini nadvio novi rat nad glavama, »Život damo, Trst ne damo!«. Mulci su i zimi nosili kratke hlače s čarapama na haltere poput djevojčica, meso je kupovano i na mići kvarat,  krali smo i dulo i zrelo voće, igralo se »brusi, brusi škarice« i »črna baba kuliko je ur«, djevojčice su pjevale »došla majka s kolodvora«, a mi nabijali i krpenjače, bali od gumi i ki put pravi »fuzbal«.

Imeli smo prave koštačice za rabat, sličice nogometaši, špekule staklene i metalne, »falše« karte za poć va kino, šestice, to će reći stari kovani novac, od kojeg je stari bombonar Đeno samo srebrnjake s likom čestitoga cara Franje Josipa mijenjao za lilihipe i minduli-manduli. Nije nam uvijek bilo lako, ali naše djetinjstvo ne bismo dali ni za što na svijetu, kao što, sada kad smo odavna penzioneri, djedovi i bake, neki i pradjedovi i prabake, ne bismo ni naše živote mijenjali, iako su
bili i lijepi i gorki.

PISMO KAO MELEM NA DUŠU

I DANAS ZAPLAČEM NA OVU DOBROTU – Pismo moje dobre prve učiteljice, plemenite Marije Matejčić, čuvam s nježnošću i ljubavlju

Čemernog kolovoza ratne godine tisuću devetsto devedeset i druge, onim svojim starinski sitnim, ali ipak čitkim rukopisom, godine su činile svoje, moja mi je prva učiteljica napisala jedno od najdražih pisama što sam ih primio u životu.

Napisavši  uz ostalo i ovo : »Kriva su ova vremena – da smo se udaljili od milih i dragih. Lakše bi se podnašao taj život da smo nekako bliži jedan drugome i da nije čovjek čovjeku postao vuk…Mnogo čitam i patim zbog ovoga rata. Zašto se ljudi mrze? Nisam nikada nikome željela zlo – sve sam probleme rješavala na miran način… I ti si jedan od one mnogobrojne djece, kojeg se rado sjećam… Voli te tvoja učiteljica… «

Toga dalekoga petka, prije dvadeset i šest godina, bio sam sretan i potresen do suza, čitajući po tko zna koji put pismo što mi ga je napisala moja dobra učiteljica.

I kada je pismo prvi put dospjelo u moje ruke i svaki sljedeći put kada sam ga čitao bio sam joj zahvalan do neba. Živimo u sve bezdušnijem vremenu, u vremenu virtualnosti i, tobože  – neimanju vremena.

NOBELOVAC IZ 1953.GODINE S TITOM– Sir Winston Churchill 1953.godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Tito je još u II.svjetskom ratu imao naklonost i podršku iskusnog Britanca, a jednom je, izbjegavajući politički odgovor, uz smijeh, rekao da je od Churchilla naučio dvije važne stvari – cigare i viski
GODINA 1953.
U godini dalekoj i dragoj, godini mog polaska u školu 1953., Nobelovu nagradu za književnost nije dobio književnik nego političar, doduše tada već ocvali, ali jednako slavan i u uvažavan svijetu sir Winston Churchill. Preko „velike bare“ ugledna Pulitzerova nagrada pripala je Ernestu Hemingwayu za čuveno djelo „Starac i more“. S one strane „željezne zavjese“ veliki ruski pisac Mihail Aleksandrovič Šolohov je objavio roman „Tihi don“. Bile su to godine u kojima su ljudi čitali knjige… I gledali slike, Rimljani upravo one ingenioznog Pabla Picassa, kome je u „vječnom gradu“ otvorena velika izložba. Život će me podariti dvama posjetima madridskom Pradu, onom starom i onom novom, u kojem me je do bola dirnula Picassova „Guernica“. Jednom sam u Veroni, i ne planirajući, bio na izložbi Picassovih kazališnih scenografija. U Veneciji smo s našim Nemanjom Gordana i ja u onom majušnom muzeju Peggy Gugenheim u palači Venier dei Leoni vidjeli i Picassov rad, a u Barceloni nam se napokon posrećilo da sav slikarski put velikog Katalonca ne bude negdje u svijetu nego baš u njegovom barcelonskom muzeju. U Moskvi je 1953. godine svečano otvorena zgrada Lomonosovog univerziteta, visoka 240 metara, sa 45.000 soba. Uživo sam je prvi put ugledao prije četrdeset godina, iz svoje sobe u Hotelu „Jubilejnaja“ i – nisam je poželio obići. Kroz prozor je uistinu djelovala monumentalno ali me monumentalnosti već tada i nisu baš privlačile. U godini 1953 umro je Josif Visarionovič Đugašvili – Staljin, zvan i Koba, a još više hazjajin, gazda, čelični vođa SSSR-a. Staljinova zloglasna desna ruka, Lavrentij Berija, čelnik NKVD-a, nadao se da će baš on zamijeniti Staljina, ali je iste noći uhapšen i ubrzo smaknut. Generalni sekretar KP SSSR-a i prvi čovjek mnogoljudne i višenacionalne zemlje, koju je cijeli svijet kolokvijalno i dalje zvao Rusijom, postao je Nikita Hruščov. Prije šezdeset i pet godina umrli su francuski slikar Raoul Dufy, ruski skladatelj Sergej Sergejevič Prokofjev, hrvatski slikar Emanuel Vidović, slovenski/jugoslavenski političar Boris Kidrič, Ibn Saud, vladar i osnivač Saudijske Arabije, češki i hrvatski violinist Vaclav Huml… Svatko je od njih ostavio trag, netko u svom, a netko i u narodima svijeta. Te 1953.godine rodilo se troje poslije poznatih jugoslavenskih glumaca – Neda Arnerić (otac joj je prije legendarnog šjor Ćira Kovačića bio vaterpolski vratar sušačke „Victorije“), Tanja Bošković (koju smo u našem „Zajcu“ prvi put gledali u „Dumanskim tišinama“, obnaženu i lijepu) i Bogdan Diklić ( Bjelovarac sa stalnim poslom i mjestom stanovanja u Beogradu). Vršnjaci su im i slavni čovjek svjetskog filma John Malkovich, našijenac korijenima, Kim Basinger i Pierce Brosnan. U 1953.rođeni su poslije političari Ivo Sanader , Vesna Pusić , Tony Blair i Benazir Butho, glazbenici Branimir Štulić i Đorđe Balašević, košarkaš Dragan Kićanović… I mnogi drugi diljem svijeta. A nogometaši samodopadne i u nogometu Velike Britanije igrali su 4:4 s „Ostatkom svijeta“, za koji su igrala i četiri velika naša asa: Vladimir Beara, Zlatko Čajkovski, Bernard Vukas i Branko Zebec. Njihove sam likove već poznavao sa sličica. Poslije ću ih gledati i kao gledatelj i kao novinar, intervjuirati Bearu i Čajkovskog, a jednom im , u dresu zagrebačkih novinara, biti i dijelom predigre njihovoj utakmici veterana Jugoslavije i Mađarske na Maksimiru.

Neka se nitko od mlađih štioca ne naljuti, ali nije isto nekoga nazvati mobitelom, poslati konfekcijsku SMS poruku, čestitati jednom te istom rečenicom Novu godinu ili neki drugi praznik ili blagdan baš svima s registra adresa.

Pritisnuti nekoliko puta kažiprstom i, tobože, zadovoljiti sve, a zapravo – riješiti se svih. Uz to dodati također konfekcijski „smajlić“, jer bi smiješak trebalo nekako drugačije osmisliti. A moja je dobra prva učiteljica prije dvadeset i šest godina sa svog Petaka pošla do , doduše obližnje, pošte, kupila omotnicu, papir i marku, vratila se kući , uzela kemijsku olovku i iz srca i duše napisala pismo. Ispovjedno, suosjećajuće, toplo , ljudsko. Iako su je već tištile i visoke godine, bolesti, rat koje nijedno dobro čeljade nije ni slutilo, a kamoli željelo. Sjetila se jednog od svojih učenika,  a nas je  imala mnogo, a mi samo nju, jednu i jedinstvenu. Kakva je to dobra duša bila!

Pazim to pismo i čuvam nježnošću ljubavi onog sedmogodišnjeg dječaka u meni. Moja prva učiteljica… Daleke godine tisuću devetsto pedeset i treće… Daleke godine tisuću devetsto pedeset i treće dobrom me dušom i rukom uvela u tajnoviti, čarobni svijet svekolikih znanja.

U njenim posljednjim radnim godinama, otišavši u mirovinu poslije našeg završenog drugog razreda, u našoj je dobroj učiteljici bio silni, neugasivi žar da nas nauči ne samo lijepom pisanju (»tanka kosa gore, debela ravna dolje«…), pitkom čitanju, uživljenom, ne naštrebanom recitiranju, točnom računanju, poznavanju prirode i društva, već još silniji plam da u mozaik naših tek potrčalih života zauvijek ugradi sjajne kamenčiće najljepših duginih boja – ljubav, razumijevanje, poštenje…

GLEDAJTE LJUDE UVIJEK U OČI

Kad su moji sinovi bili na pragu polaska u školu jednom smo, ne dogovarajući se, šetajući Crikvenicom  sreli moju dobru prvu učiteljicu, plemenitu gospođu Mariju Matejčić. Srce mi je bilo ovooooooliko. A ustreptalo poput onog negdašnjeg dječačića, njenog učenika.

Kada sam miloj mojoj učiteljici predstavio sinove, oni su, rukujući se, sramežljivo pognuli glave. Dobra im je meštrica rekla: “Nemanja i Marko, gledajte i mene i ljude uvijek u oči, kao što je gledao vaš tata kad je bio mali!“.

Nikada te riječi neću zaboraviti. Kao što si nikada neću oprostiti što se više puta nisam našao s istinskom plemkinjom pedagogije. Koliko mi je dobra moja prva učiteljica još mogla znanja i iskustva darovati! Podučiti me i u godinama u kojima sam i ja, u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, mojim učenicima nastojao dati što više znanja, iskustva i dobrote.

Ali, to je valjda usud našeg odnosa prema najmilijima, nikada ne pomislimo da će jednom otići u dobra spominjanja, nerazložno misleći da ćemo za njih još imati vremena.

ŠTO JE ZNANJE BEZ DOBROTE?

Predavali su mi poslije moje prve učiteljice akademski kipari, Meštrovićevi učenici, čuveni pjesnici i pisci, doktori znanosti evropskih i svjetskih dosega i statusa, vrhunski znalci, umnici i iskusnici, ali i sada dajem ruku u vatru da me nitko poslije mojih najbližih nije toliko volio kao moja prva učiteljica. Prvo i jedino pismo moje učiteljice, dobrodušno i iskreno, nekako starovremenski toplo, a tako jednostavno, primio sam  u zlovremenima u kojima mi je ohrabrenje bilo potrebnije možda nego ikada.

…U sutrašnjem prvom školskom danu mom Borjanu, samosvojnom, nepokolebljivom i razložnom, a opet i razigranom dječačiću, onom pravom dobrom fakinu, kome sam od njegovih najmanjih dana tepao, namjerno umjesto glasa Č govorivši Ć (dećko, mećko i šećko) i svim novopečenim prvašićima –  želim prvu učiteljicu kakva je bila moja prva učiteljica. Vjerujem  da u svakoj učiteljici  ima ne samo znanja i iskustva nego i dobrote naše dobre Matejčićke.

Jer, što je znanje bez dobrote?

NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO GRADA CRIKVENICE 2018. – Dr.Marijan Katunar
ŽIVOT POČINJE U SEDAMDESETOJ
Prije petnaest godina, jednog blagoslovljenog petka, prvašići Osnovne škole »Vladimir Nazor« iz školske godine 1953/54. proslavili su u crikveničkom hotelu „International“ zlatni jubilej, pedeset godina od polaska u školu. Pred popularni »Inter«, hotel koji je prije pedesetak godina niknuo na našoj nekadašnjoj crikveničkoj placi, došli su ljeta 2003.: Željko Andres, Boško Antić, Mirjana Babić Jurić, Krešimir Brnić, Aleksandra Car Domijan, Augustin Car, Ljerka Car Gašparović, Mirjana Car Lolić, Nikica Car, vaš autor Mišo Cvijanović, Majda Čevra, Marijan Katunar, Damir Knez, Vojka Knez Ivančić, Anđelka Kostrenčić Tomljanović, Ivica Lončarić, Meri Lončarić Šoštarić, Andrija Malnar, Tatjana Matejčić, Ivica Matošić, Branko Mužević, Mladen Pađen, Damir Pavlić, Franjo Pobor, Zvonko Ružić, Ivana Strižić Morožin, Dragica Sušnik Mihanović, Ratimir Šarar, Ksenija Šimunić Jeličić, Davorka Švast Somek, Marina Turina Baričević, Ankica Vritvić Stanojević, Darko Žic i Mirjana Zoričić Župan. Neki s nama nisu bili iz opravdanih i neopravdanih razloga, a Mirjana Car, Nikica Dundović, Smilja Kozina, Boro Katnić, Katica Kostrenčić, Franjo Manestar i Boris Korati odavna su već, bolno prerano, bili u dobrim spominjanjima. S nama su, naravno, bile i razrednice završnih osnovačkih razreda, prof.Miroslava Risović i prof.Vesna Prijić, koja nam je na rastanku, uz ostalo, rekla da je Krležu zavoljela tek u zrelijim godinama, kada je pročitala rečenicu u kojoj je veliki Fric naše književnosti rekao da pravi život počinje u sedamdesetoj, ali da se mi sastanemo već dogodine, ne čekajući naše sedamdesete Nažalost, nismo je poslušali… A u međuvremenu su još neki od slavljenika te drage večeri iz ljeta 2003. otišli putem dobrih spominjanja, među njima i dobra Marina Turina-Baričević, inicijatorica te nezaboravne fešte. A propos, jedan tih „zlatnih“ jubilaraca, dr. Marijan Katunar ovoga je ljeta nagrađen Nagradom Grada Crikvenice za životno djelo. I ovim putem, srdačne čestitke, naš Marijane.

 

 

 

 

error: Sadržaj je zaštićen !!