RT DOBRE NADE : PRVI PRVOLIGAŠKI POGODAK „RIJEKE“
Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 6 years ago KolumneBio je kraj vrelog kolovoza 1958. godine, na stadionu Karaburma u Beogradu. U 17′ lijevi branič „Rijeke“ Mihovilović prebacio je loptu do radilice Nidže Demića, a on je, prebacivši cijelu domaću obranu, dao „u prazno“. Natrčao je Čolović i dodao Medleu na lijevo krilo. Uslijedio je čuveni „Kekecov“ brzi dribling, njegov čuvar Čokić zaostao je, a poslije znalačkog centaršuta u šumi igrača u šesnaestercu „Radničkog“ oniži Milenko Plavšić, zvan Pišta, bio je najprisebniji i sa šest metara matirao Vidinića – „Radnički“- „Rijeka“ 0:1! Bio je to prvi prvoligaški pogodak u povijesti „Rijeke“, koja je na kraju slavila pobjedu od 3:2. Ne znam je li u gledalištu još itko navijao za „Rijeku“, ali znam da smo otac i ja skočili od radosti.
Prije točno šezdeset godina, krajem kolovoza daleke i drage 1958. godine, s roditeljima sam desetak dana proveo na ferijama u Beogradu. Budući da je i moj dobri otac bio odanik nogometa, iako ga u životu nikada nije igrao, odveo me na dvije utakmice. Najprije smo, u predvečerje, prvenstvene sezone 1958/59., na Stadionu JNA, pri gradnji kojega je jedan od prvih organizacijski neimara bio i Ivica Smolčić, poslije veliki čovjek „Rijeke“ i riječkog, primorskog i istarskog nogometa, gledali prijateljsku utakmicu u kojoj je osjetno podmlađeni „Partizan“ pobijedio vrlo jakog beogradskog „Radničkog“ sa čak 5:1!
Svih pet pogodaka postigao je nadahnuti Srđan Čebinac, brat blizanac poslije slavnijeg reprezentativca Zvezdana. Reprezentativnog je vratara Blagoja Vidinića u jednoj minuti čak dvaput svladao! Srđan će poslije s istim tim Vidinićem igrati u OFK Beogradu, potom otići u inozemstvo, a na kraju igračke karijere, početkom sedamdesetih prošloga stoljeća, zaigrati i u drugoligaškoj „Rijeci“. Srđan je riječki zet pa je ostao živjeti u Rijeci. Izgledom je neusporedivo mlađi od podataka u osobnoj iskaznici, rođen je 1939. I brat mu Zvjezdan umalo je postao riječkim zetom, a prije nekoliko godina otišao je u dobra spominjanja.
PET GOLOVA SRĐANA ČEBINCA
Tu daleku utakmicu nikada zauvijek ću pamtiti. Tada sam prvi put gledao nogometnu utakmicu pod svjetlima reflektora, opčinjen ambijentom u kakvu me nikada nije bilo. Mnoge sam igrače znao sa sličica, što smo ih mi u Crikvenici skupljali, kupujući „čikuladice“, zapravo neke okamenjene šećerne tablice, ponajprije „Partizanove“ iskusnike Belina, Valoka, Kaloperovića i Pajevića, uz koje su te večeri blistali poletarci Kovačević, blizanci Čebinci, Jusufi i Rede, moj dobri prijatelj i jedan od najčestitijih sportskih novinara i ljudi koje sam upoznao.
Tada nisam znao da je istoga dana „Rijeka“ pobijedila labinskog „Rudara“, pogocima Cice Gereša (2), Velje Naumovića (2) i „Kekeca“ Medlea, ali sam znao da će za koji dan, u subotu 30. kolovoza 1958.godine, na stadionu na Karaburmi zaigrati svoju prvu prvoligašku utakmicu protiv beogradskog „Radničkog“, u kojem su uz Vidinića reprezentativci bili Petaković i Rade Ognjanović (igrali su i na netom završenom SP-u u Švedskoj), Ljubenović i Ljuba Ognjanović, inače dentisti. „Radnički“ je prethodne sezone tek u finišu iz ruku ispustio šampionsku titulu pa se „Rijeka“ već na startu namjerila na jakog protivnika pa još u gostima.
PIŠTIN POVIJESNI GOL I BALONČE ČIKA PERE
Ali, sve je za „Rijeku“ krenulo sjajno. U 17′ Mihovilović je s lijevog beka prebacio loptu do radilice Nidže Demića, koji je loptom prebacio cijelu domaću obranu, „u prazno“, natrčao je Čolović i dodao Medleu na lijevo krilo. Uslijedio je čuveni „Kekecov“ brzi dribling, njegov čuvar Čokić zaostao je, a poslije znalačkog centaršuta u šumi igrača u šesnaestercu „Radničkog“ oniži Milenko Plavšić, zvan Pišta, bio je najprisebniji i sa šest metara matirao Vidinića – „Radnički“- „Rijeka“ 0:1! Bio je to prvi prvoligaški pogodak „Rijeke“ u povijesti, a i prvi gol te prvenstvene sezone.
Ne znam je li u gledalištu još itko navijao za „Rijeku“, ali znam da smo otac i ja skočili od radosti. Do kraja utakmice pala su još četiri gola. Redom: R.Ognjanović (s 11 m) 1:1, Čolović 1:2, Naumović (s 11m) 1:3, Lj.Ognjanović iz daljine 2:3. U blizini nas dvojice sjedio je vremešniji čovjek, koga su očito mnogi gledatelji dobro poznavali, a i voljeli. Prezime mu nikada nisam saznao, ali se sjećam da je za sve bio – čika Pera.
Njegovo navijanje i za jedne i za druge, pljeskanje svakom lijepom potezu, bilo mi je neobično, a slavljenje svih pogodaka – čisti amarcord. Dostojan velikog talijanskog režisera Federica Fellinija. Čika Pera je u rukama držao demižon, demejanu od pet litara, za njega je to, naravno, bilo – balonče.
Balonče s pet litara – vode! Kako bi koji igrač postigao gol, od Pište Plavšića do Ljube Ognjanovića – čika Pera bi svoju glavu obilato zalio vodom. Kad bi vode ponestalo otišao bi natočiti novu. Neki se slavni i povijesni pogoci zalijevaju francuskim šampanjcem, ili bar nekim drugim pjenušcem, a prvi je povijesni prvoligaški pogodak „Rijeke“, gol Pište Plavšića, eto, zaliven beogradskom vodom.
PODRŠKA BEOGRADSKE PUBLIKE „RIJECI“
Superina, Đorić, Mihovilović, Dunaj, Pavković, Demić, Plavšić, Naumović, Gereš, Medle i Čolović osvojili su prva dva prvoligaška boda (tako je onda vrednovana pobjeda) u povijesti „Rijeke“, koja je tim imenom preimenovana od „Kvarnera“ 1954. Poslije jedanaest čemernih nižerazrednih sezona riječki se miljenik velikom pobjedom vratio prvoligaškom nogometu.
Tugovali su domaćini: Vidinić, Čokić, Mrdalj, Ljubenović, Diskić, Ristić, Buđa, R.Ognjanović, Prljinčević, T.Marković i Lj.Ognjanović. Jedan od njih, Radmilo Ristić, točno dvadeset godina poslije, 1978., na svom oproštajnom suđenju, bit glavni sudac na finalu Jugokupa, u kojem će „Rijeka“ pobijediti „Trepču“ (1:0) i osvojiti prvi državni trofej u povijesti riječkog nogometa.
Lijevi branič „Rijeke“, u mladosti studentski jugoslavenski reprezentativac, Ratko Mihovilović, zvan Raca, već tada i honorarni sportski novinar, poslije te utakmice u „Novom listu“ je napisao: “Podršku smo imali i od publike, koja nas je bodrila jer smo igrali bolje od našeg protivnika. Superina je nepotrebno skrivio penal, a Prljinčević je prije gola faulirao Pavkovića… Naša ekipa ima znanja, u njoj se točno zna tko što mora činiti, u našoj momčadi ima zalaganja i zato mislim da ćemo mnogim prvoligašima zadati dosta muke. Onaj koji nas misli pobijediti mora biti zaista bolji od nas.“.
Zanimljivo je da je „Rijeka“ u Beograd otputovala sa samo petnaest igrača. Umjesto junaka prvoligaških kvalifikacija, koji je gips s noge trebao skinuti tek 1. rujna, branio je Fulvio Superina, a vratarska zamjena bio Čandrlić, uz kojega su na klupi za zamjene bili i Lekan (nije riječ o Leganu!), Lukarić i Osojnak. Izvjestitelj „Novog lista“ bio je nekadašnji vratar „Kvarnera“ Teodor-Feđa Nikolnikov. Izvještaj je, međutim, tiskan tek 2. rujna 1958. Jer „Novi list“ tada nije izlazio ponedjeljkom. Ali, što je tada bilo neuobičajeno, pedeset posto od jedine sportske stranice (velikog formata) bila je posvećena odličnom startu „Rijekle“ u prvoj ligi.
GENI RAVNIĆ JUNAK PRVOLIGAŠKIH KVALIFIKACIJA
Vratimo se sada dva mjeseca unatrag, kvalifikacijama za ulazak u Prvu ligu. U još vrlo vitalnom 82.godišnjem Eugeniju-Geniju Ravniću (u novinama tada pisanom Ravnik, katkad i Raunic i Raunich), rođenom Kantridaru i Fjumanu, te slavne „bijele“ kvalifikacije žive i danas:
“Prije tih ćuvenih kvalifikacija za uć u Prvu ligu, ja i Fulvio, e, Superina, smo branili malo jedan, malo drugi. Pred kraj san ja branio šve u prvenstvo. U Šibeniku smo protiv „Šibenika“ prvi put igrali u bijelim dresovima. Prije smo bili sve, šareni, prugasti, pa ovako pa onako, kako je ko kupio ili dao dresovi, e. Onda je pokojni Mile Ognjanov, ćika Mile, naš trener, reko: “Sad ćemo mi igrat stalno u bijelim dresovima!“. Tako šmo poštali „bijeli“. Kad je zavrsilo prvenstvo ćika Mile kaže ovako, meni i Superini: “Sad ste jednaki, ko će bit bolji taj će branit u kvalifikacijama.“. A ja san se bio udebljao, ovako.
I nista, ja svaki dan na Kantridu, vruće, u leto je to bilo, skinuo ja par kila i poćeo branit. Na Kantridi smo igrali prvu sa „Spartakom“, tukli 3:0. Onda smo isli u Kruševac protiv „Napretka“, tamo san razbio nos, tamo su mi dali uspomenu. Ali smo igrali 0:0!“.
Ravnić i u trećoj kvalifikacijskoj utakmici nije dobio gola, iako je „Rijeka“ posljednjih deset minuta igrala s igračem manje. Stevanu Đoriću teže je ozlijeđeno rame pa je odmah prevezen u bolnicu. Sudac Stanišić nije priznao dva očita prekršaja u šesnaestercu domaćina nad Radakovićem u 16′ i Naumovićem u 29′, ali kada se Tonković u 31′ sam bacio u šesnaestercu „Rijeke“ Stanišić je na sveopće čuđenje – dosudio jedanaesterac za domaćine. Zaludu su bili svi protesti igrača „Rijeke“. Lopti je prišao iskusni Leškov i oštrim udarcem pogodio – zrak pored Ravnićevih vrata!
Prije odlučujuće utakmice na Kantridi trener „Rijeke“ Milorad Ognjanov, čika Mile, odveo je u karantenu samo četrnaest igrača: Ravnika, Superinu, oporavljenog Đorića, Mihovilovića, Dunaja, Pavkovića, Demića, Čolovića, Plavšića, Osojnaka, Radakovića, Gereša, Medlea i Naumovića. Ulaznice na tribini i najvećem dijelu stajanja – bile su rasprodane.
Geniju se i sada ozari lice kada se sjeti te utakmice:“ Zadnju utakmicu smo igrali na Kantridi i tukli „Napretka“ 6:2! To je bila prava fešta! Ćuj, ja neću reć, ali tako kazu, da ja san ih nosio u Prvu ligu.“
ZNATE, JA SAN OTAC OD STOJANA
Josip-Cico Gereš, poslije liječnik, postigao je tri pogotka, Ivan Medle-Kekec dva, a šesti – veteran Stojan Osojnak. Prvi put sam šjor Stojana intervjuirao kao maturant Prve riječke hrvatske gimnazije, 1965., a u jednom od mnogih sljedećih intervjua ispripovijedao mi je priču o tom golu „Napretku“:“ U odlučujućoj kvalifikacijskoj utakmici na Kantridi smo pobijedili „Napretka“ 6:2. Dao san jedan gol – nezaboravan! Kao lijevo krilo povukao sam se na centar, baš ispred tribine. Njihov golman ispuca jednu loptu sa šesnaest metara, ja ju štopan, pogledan, golman je još uvijek bio na šesnaest metara od gola, ja san je takolepo zahvatio levačon, onaj drop-kick, išla je zzzzzzzzzz, visoko, visoko… Golman osjeti da ta lopta ide u gol, on nazada, nazada, nazada, udari u stativu, padne, a lopta u stativu i u gol. Ha, ha, ha… Mišo, roditelji su mi branili igrati nogomet, jesu jesu… Imamo kuću, a dole uz cestu je konoba i ima jednu poneštru. Pa bin rekal roditeljima, bin lagao: “Danas popodne iman v Reke školu!“. A prije bin u konobi na tu poneštru obesil kopačke i san šal okolo, zel ih, pa na Volosko na korijeru i v Reku. Ha, ha, ha… Stalno su mi roditelji govorili: “Ča to će ti dat kruh? Ča gubiš vreme?“. Moj otac je šal na utakmicu samo jedamput, kad smo igrali baš tu kvalifikacijsku utakmicu protiv „Napretka“. Kad smo pobijedili 6:2, a ja san taj lepi gol dal. Šal je na tribinu i čuje kako svi viču: “Stojane! Stojane!“. Bilo mu je drago pa je ovima okolo potiho rekal: “Znate, ja san otac od Stojana!“. Ha, ha, ha… To mu je bilo jedini put.“.
Ulazak u Prvu ligu izborili su Ravnik, Đorić, Mihovilović, Demić, Pavković, Dunaj, Gereš, Radaković, Naumović, Medle i Osojnak. Junak kvalifikacija je, rekosmo bio Geni Ravnić, koji je jedini živ, srećom i zdrav. Prvi je u dobra spominjanja otišao trener čika Mile, u 56. godini, počiva u niši na trsatskom groblju. Kada poslije nekog pogreba s noge na nogu prođem trsatskim cimiterom, obiđem posljednje počivalište mog dobrog prijatelja Švega, grobove mojih gimnazijskih profesora, zastanem i pored niše Čika Mileta i mojih prvih sportskih urednika u „Novom listu“, Pepija i tete Mire Đurić, blizu su. Poklonim se sjenama njihovih dobrih duša.
ČIKA MILE, VELIKI TRENER I ČOVJEK
Čika Mileta cijenili su i voljeli svi njegovi igrači, Geni i sada kaže: “Je, od svih mojih trenera na Kantridi najbolji je bio ćika Mile Ognjanov, najbolji. Najbolji. Svima je Vi govorio. On je stvorio jednu dobru cjelinu. Kad smo išli u Prvu ligu mi smo odlićno igrali, nismo imali komplekse, ma ne… Kad je poćelo prvenstvo meni je još noga, posle pripremne utakmice u Austriji, bila u gipsu. Prva utakmica „Radnički“-„Rijeka“ u Beogradu je branio Superina, smo dobili 3:2. Posle te utakmice je bila odmah pauza i ćika Mile je reko: “Moraš! Moraš!“. I onda san protiv „Vojvodine“ na Kantridi igro, prva moja utakmica u Prva liga je bila, dobili smo 1:0. Medle je dao onaj ćuveni gol, onom Vasiću…
Ko je bio u toj generaciji najbolji igrać „Rijeke“? Sve se vrtilo oko toga – Naum! Naumović je bio dirigent pravi ekipe. Onda, Dunaj je dobro igro, Demić je dobro igro, Medle ko krilo, Stojan Osojnak je bio na kraj karijere, a Lukarić je poćeo, ćika Mile ga je podržao: “Mali će bit pravi igrać!“. I tako je i bilo. Pero Radaković je tu sezonu bio u vojsku, a posle je dobro igro. Ali, znas, Dunaj je trćo za njega…“.
„KEKEC“ JE DOBIO PRAVO NA ŠPRICER
O ulozi trenera Ognjanova u slavnim prvoligaškim kvalifikacijama i prvoj prvoligaškoj sezoni pričao mi je i kapetan i stameni centarhalf te generacije Marko Pavković: “Punih pet sezona igrao sam sve utakmice osim jedne, kada sam ozlijeđen u prometnoj nesreći. „Rijeka“ je puno dobila dolaskom trenera Mile Ognjanova. Tada se momčad konsolidirala. Prije je znala pobijediti velikog, a onda izgubiti od malog protivnika. Čika Milino je geslo bilo: “Uvijek treba igrati ozbiljno!“. Bili smo momčad koja nije imala „zvijezda“, ali homogena, u kojoj nije bilo “stranog tijela“, bilo nas je iz raznih krajeva, ali smo zajedno stasali u „Rijeci“. Čika Mile je bio divan, ozbiljan čovjek, s mnogo znanja i autoriteta je vodio momčad, stvarao igru. Sjećam se kada nam nije dozvolio diskutirati o njegovim odlukama, ali je imao divan pristup. Primjerice, znao je da Medle ne može završiti ručak, a da ne popije špricer. Znao je to dobri čika Mile pa bi ga, da to „Kekec“ ne čini skrivečki, tiho pozvao, da nitko ne čuje i u četiri mu oka rekao:“Medle, idi popij špricer!“. Medle bi nam zatim sav sretan znao reći: “Znate kaj, frajeri, nemrete vi kak ja. Ja dobim i od trenera da popijem špricer!“.
NAUM: “NA KANTRIDI SU BILE MOJE ZLATNE GODINE.“
Za suigrače Veljo, a za navijače i Naum, Naumović je bio najplemenitija riječka »desetka« svih vremena. Kreator i vođa igre prve velike »Rijeke«, koja je sredinom šezdesetih prošloga stoljeća dvaput bivala četvrta u Jugoslaviji, rušeći dotadašnju nedodirljivost »velike četvorke«, ostavljajući za sobom »Hajduka«, »Dinama«, »Partizana« ili »Crvenu zvezdu«. Status vođe izborio je autoritetom znanja, maestralnim igrama, ali i, s desetkom na leđima(!), današnjom borbenošću i nepredavanjem, odgovornošću i nesebičnošću. U dresu »Rijeke« odigrao je četiristo utakmica ( i postigao 155 golova), na prste se mogu nabrojati one u kojima nije bio među najboljima. U sedam »bijelih« prvoligaških sezona izostao je sa samo osam prvenstvenih utakmica! Koliko je puta Veljina maestralna lopta sama prelazila braniča, a lijevim krilima Medleu i Vukoju, ali i dijagonalama na desnu stranu Lukariću i Zadelu, bio otvoren, slobodan put prema protivničkom vrataru, nerijetko su baš tako postizali golove. i vođe navale, dakako: Osojnak, Veselica, Gulin… A kad je bilo gusto? Suigrač Veljin, reprezentativac Marijan Brnčić, i sada zna reći: »Kad si Velji dao loptu kao da si je stavio u banku!«.
Kada smo se posljednji put vidjeli, a razgovarali »na radio stanici« na Kozali, već dobrano narušena zdravlja, Veljo se rado vraćao u te daleke dane: „ Bile su to mirne, sretne godine, u kojima te ni’ko nije pitao ni ‘ko si ni odakle si već jesi li dobar čovjek i kako igraš, nije bilo ljubomore. Možda je i to bila zasluga trenera Milorada Ognjanova, to drugarstvo, taj duh nas je i uveo u Prvu ligu 1958. Čika Mile je stvarao novi tim, od najboljih riječkih igrača i nekoliko igrača iz Zagreba i Beograda. Sjajan je trener bio, kopirajući pomalo Mađare uveo je sistem 4-4-2 – čak prije Brazilaca! I uspio! Zahvaljujući tome postali smo prvaci četvrte zone (druge lige tada nije bilo – op.a.), pobijedili u kvalifikacijama i postali prvoligaši. Nikada neću zaboraviti ono slavlje kada smo na Kantridi pobijedili »Napretka« 6:2 i ušli u Prvu ligu. Navijači su nas odnijeli do svlačionice. Bili smo tako dobro društvo da smo se mnogi i okumili; Ćiro Blažević je kum i meni i Marijanu Brnčiću. U »Rijeci« sam odigrao moje zlatne godine. Trener Pavić i generalni sekretar Slobodan Ćosić često su me zvali da se vratim u »Zvezdu« – nisam htio i nikada se nisam pokajao. Poslije sam u »Standardu« iz Liegea osvojio tri Kupa Belgije i jednu titulu prvaka, a u »Rennesu« Kup Francuske, ali u Rijeci su bile moje zlatne godine. Najbolje sam surađivao s Medleom, Osojnakom, Lukarićem i „Bakulom“ Zadelom. „Bakulo« je bio i znalac, a dosta je i trčao, umeo i gol da da, pa Gereš, Veselica brz, tražio je loptu »u prazno«, poslije Gari (Vukoje – op.a.). Iza nas bili su Pero (Radaković – op.a.) i Dunaj, Đorić i Ratko (Mihovilović – op.a.), Pavković, Vranković, Brnčić, Milevoj, golman Jantoljak… Sve su to bili dobri igrači, a koje nisam spomenuo neka se ne ljute, ne mogu sve odjednom…“.
Nikada se više nismo vidjeli.
PAROLA „TRST JE NAŠ“ POKOPALA „KVARNER“
Mlađe čitatelje iznenadit će činjenica da je riječki „Kvarner“, koji je u prvom prvenstvu Titove Jugoslavije(1946/47.) osvojenim bodovima osigurao ostanak u Prvoj ligi, iz nje izbačen – zbog politike! Zbog te nepravde je „Kvarner“ („Rijeka“) jedanaest godina igrao u nižerazrednim i drugoj ligi. Što se to zbilo te daleke 1947.godine? Prvenstvenu sezonu 1946/47. „Kvarner“ je uspješno okončao, među četrnaest prvoligaša osvojio je deveto mjesto, ispred „Budućnosti“(Titograd), „Ponziane“(Trst), „Željezničara“(Sarajevo), „14.oktobra“ (Niš) „Nafte“(Lendava“). E, onda se umiješala politika s vrha države. Budući da se još uvijek vjerovalo da bi Trst mogao pripasti Jugoslaviji, zbog čega je tršćanska „Ponziana“ i igrala u jugoslavenskoj prvoj ligi – počinjen je nogometni zločin. Jedanaestoplasirana „Ponziana“, s bodom manje od „Kvarnera“, zadržana je u ligi, a devetoplasirani „Kvarner“ morao je u kvalifikacije sa zagrebačkom „Lokomotivom“. Dotučeni nepravdom Riječani su „izgorjeli“ u tom doigravanju. „Ponziana“ je u prvenstvu 1947/48. bila osma, a 1948/49. posljednja, deseta pa se vratila talijanskom nogometu.. A „Kvarner“(od 1954. „Rijeka“) je poslije slavodobitnih kvalifikacija u prvoj ligi ponovno zaigrao tek u sezoni 1958/59.
VELEMAJSTORSKI POGODAK IVANA MEDLEA
Te sezone 1958/59. u drugom kolu, u izvještaju s prve prvoligaške utakmice „Rijeke“ na Kantridi prvi put je uporabljen izraz – teren travnat! Naime, tog je ljeta Nogometni savez odlučio da se prvoligaške utakmice smiju igrati samo na travnatim terenima, trava je na Kantridi, dakle, točno šezdeset godina. A uokolo tog zelenila oko 20.000 gledalaca. Nikada do tada toliko ljudi na Kantridi, a bome i automobila na kantridskim ulicama, kolone, u kojima ima i automobila inozemnih registracija – Prva liga je Prva liga.
Na novi travnjak igrače „Rijeke“ i „Vojvodine“ izveo je zagrebački sudac Mikulan, pomagali su mu Riječani Brane Glažar i Linić. Gostima su nedostajali reprezentativci sa Svjetskog prvenstva u Švedskoj (Krstić i Boškov) koji su bili u vojsci su kao i „Rijekin“ Radaković. Novosađani su igrali i bez Ivoša, Roganovića i Bene, kažnjenih vremenskim kaznama zbog incidenta na utakmici s „Partizanom“, a Riječani bez ozlijeđenog Gereša.
Od prve minute pravi šušur, navijači naoružani zvonima i čegrtaljkama, a i grla ne štede. Konačni je rezultat postavljen već u 40′ minuti. To je tada mogao samo Ivan Medle, popularni „Kekec“. Novosadski vratar Lazar Vasić, inače profesionalni novinar, jedan je riječki napad prekinuo istrčavanjem izvan svog šesnaesterca i oštrim prekršajem. Sudac Mikulan dosudio je slobodan udarac u korist „Rijeke“, igrači „Vojvodine“ postavili su živi zid, ali je Medle majstorski preko živog zida pogodio same lijeve rašlje – 1:0. Vasić je loptu jedva dospio popratiti pogledom.
Danas bi se taj pogodak vrtio na svim televizijama i portalima, onda smo samo još više voljeli našega „Kekeca“. Bio je to prvi prvoligaški gol „Rijeke“ na Kantridi. Usprkos tom pogotku Vasić je branio odlično, spasio svoju momčad od većeg poraza, ali je i oporavljeni Ravnik (od ozljede na austrijskoj turneji) nastavio braniti u velikom stilu, a vrijedni Dunaj i Demić pružili velike partije. RAVNIK, ĐORIĆ, MIHOVILOVIĆ, DUNAJ, PAVKOVIĆ, DEMIĆ, PLAVŠIĆ, OSOJNAK, NAUMOVIĆ, MEDLE i ČOLOVIĆ pobijedili su i u drugom kolu. Novak ili povratnik u Prvu ligu startao je dvjema pobjedama i dvjema odličnim igrama. Prva liga imala je tada dvanaest klubova, debitantica „Rijeka“ s 12 bodova (pobjeda je vrednovana s dva boda, a ne tri kao sada) osvojila četvrto mjesto, ostavivši za sobom i tada slavne „Partizana“ i „Hajduka“. Na kraju cijelog prvenstva bila je osma i, studentskim rječnikom rečeno, upisala drugu godinu.
ŠTO JE BILO S PIŠTOM?
… Za kraj, strpljivi moji štioci, još nekoliko rečenica o strijelcu prvog, povijesnog prvoligaškog gola „Rijeke“. Milenko Plavšić-„Pišta“ rođen je 1932.godine u Bačkoj Palanci, gdje je i počeo igrati nogomet. Po zanimanju je bio obućar, ali se time u Rijeci, u koju je došao 1957.godine, nije bavio. U jednom davnom „blitz“-intervjuu simpatični „Pišta“ je rekao da mu je prije pogotka „Radničkom“ najdraža utakmica u dresu „Rijeke“ bila 1957. u Grazu, kada su Riječani „Sturma“ pobijedili 3:1. Najboljim igračem kojeg je u životu vidio smatrao je Miloša Milutinovića, najboljim vratarem Vladimira Bearu, a najpopularnijim sportašem u gradu Rijeci – Stojana Osojnaka. Bio je uvjeren da će „Rijeka“ zadržati prvoligaški status, a upitan za koga poslije „Rijeke“ navija odgovorio je – lalinski: “ Navijam za „Vojvodinu“, moliću fino!“.
Milenku Plavšiću slavni pogodak na Karaburmi bio je jedini prvoligaški pogodak, a iz „Rijeke“ je otišao na kraju te prve prvoligaške sezone. U sezoni 1959/60. bio je standardni igrač ljubljanskog „Odreda“ (koji će se poslije nazvati „Olimpijom“) i od tada više nismo ništa čuli o njemu.
A i to je život…