RT DOBRE NADE : RIJEČKE PLAŽE MOG DJETINJSTVA I MLADOSTI

Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 6 years ago Kolumne , Regija

U moru sam se prvi put kupao na riječkom Gradskom kupalištu s nepunih pet godina, a proplivao dogodine u Crikvenici. Kada smo se 1959.godine preselili u Rijeku zauvijek sam zavolio more Kantride, na kojoj nam je, nažalost, otet meni najdraži riječki žal pored portića, koji desetljećima počiva pod pomoćnim igralištem „Rijeke“. Ali, u mojoj generaciji i meni zauvijek žive sve riječke plaže našeg djetinjstva i mladosti, na Kantridi i Pećinama, u Martinšćici – svaka ima svoju priču u našim srcima.

Početkom pedesetih prošloga stoljeća Rijekom su još uvijek jezdili tramvaji, od Školjića (Scoglietta) do Pod jelšun (Piopi), cvileći na nekim zavojima i pri odlasku na remizu. Riječani, Sušačani i Fjumani, čitali su »Riječki list« (alias »Novi list«) i »La Voce del Popolo«, iako je stari kolporter Zvonko u portunu kod »Zore« (iznad koje je bila redakcija »Riječkog lista« – a taj se lokal sada zove „Bodega“), na sadašnjem Jadranskom trgu, reklamirao i »Borbu« i »Vjesnik«. Mnogi su se još privikavali  na činjenicu da su Rijeka i Sušak  jedno, a ne »naš Sušak i njihova Fijuma«, ili obrnuto. Ali, i prije i poslije toga na Gradskom se kupalištu  kupao – grad. Kupala se Rijeka. U tim svježim godinama onoga poraća dva grada u jednom gradu, s obiju obala Rječine, nigdje brže i neosjetnije nisu postajali jedno kao na Korzu i Gradskom kupalištu, koje su Riječani uvijek zvali samo pridjevom – Gradsko.

Na Gradskom su se kupali prijeratnog iskustva poslijeratni činovnici, tada zvani i uvažavani i kao državni namještenici, o čemu još uvijek svjedoče neke uporne mesingane pločice na ulaznim vratima onih velikih starogradskih stanova u Zagrebačkoj ili u Ulici žrtava fašizma. U moru Gradskoga uživali su radnici Fjumani, od kojih su mnogima porodice generacijama pripadale »Torpedu«, koje je tada nosilo ime Aleksandra Rankovića, kao i neki unutarnji brodski motori sada najvremešnijih riječkih barki, ARAN. Solili su se tu i svi došljaci, kojima obiluje svako riječko poraće. Tada su u Rijeku dolazili iz svih krajeva Hrvatske i Jugoslavije i kao  svi furešti, riječi Kantrida, Vežica, Pećine i Kostrena izgovarali čvrsto naglašavajući prvi slog. Njihova će djeca i unuci od rođenja  pripadati pravim riječkim i primorskim naglascima.

Neki su prišlići znali plivati, u svježim ih je sjećanjima još milovala slatka voda njihovih zavičajnih potoka i rijeka, a neki su bome svoje žene, djecu i sebe tek učili tom čudu. Naravno da sadašnjih »leptirića« oko dječjih nadlaktica, koji su naslijedili plastične pojaseve ili »luftmadrace«, nije bilo ni u snovima. Protiv straha od mora borili su se napuhanim crnim »šlaufima«, zračnicama iz golemih kamionskih guma. A propos, ljudi s mora uvijek će prije skoka ili ulaska u more nekoga od kupača upitati : »Kakvo je more?«, po domaću: “Kakovo je more?“, a došljaci kontinentalci: »Kakva je voda?«.

PRVI PUT U MORU

U tim sam se godinama i ja  prvi put  kupao u moru,  baš na Gradskom kupalištu. Svjedoči o tome i jedna u moru brižljivo sačuvanih fotografija, u albumima i u staroj okrugloj limenoj crvenoj kutiji s poklopcem, oslikanim tipično amerikanskim načinom onoga poraća,  s nekim crvenim sanjkama, koje snježnom božićnom idilom vuče pomaman dvopreg konja, sanjkama s jelkom iza bračnog para. Tu je kutiju punu znana neznana kandiranog voća božanstvenog okusa u mom crikveničkom pučkoškolskom djetinjstvu našoj dobroj gazdarici, američkoj povratnici teti Marici,  poslala njena kći iz Amerike. Voljela nas je teta Marica, a mene posebno, i darovala nam i tu slast, što je i sada ćutim pod nepcem, i kutiju, koju je moja je dobra mama sačuvala do kraja svoga života. I  ovih dana prebirem po znanim crno-bijelim fotografijama, svjedocima nekih dalekih lijepih dana i mog života.

Među tim je fotografijama i moj prvi snimak s mora. I vječno znatiželjan i ljubopitljiv kakav sam nikada majku nisam upitao u kameru kojeg smo fotografa, profesionalca ili amatera, gledali. To će za mene i moje nasljednike ostati vječna tajna. Kupaći kostimi, mamin i njenih rođaka, međutim, rječito govore o vremenu, tek načetim pedesetim prošloga stoljeća. Ja čak i nisam imao kupaće  gaćice, snimljen sam u običnim bijelim. Na poleđini je maminim znanim čitljivim rukopisom, nalivperom, ispisana poruka, čitam je i prepisujem doslovno: Uspomena sa kupanja na Jadranu. Rijeka 18-VIII-1951.

Došli smo iz tada silno dalekih Fužina, iako je kilometraža od tog lijepog goranskog mjesta do Rijeke uvijek bila dvadesetak kilometara, nekoj  maminoj rodbini, koja je stanovala na Riva boduli, iznad svevremenske oštarije »Mornar«. Taj je lokal jedan od, nažalost prerijetkih u Rijeci, ako ne i jedini, koji ovih sedam desetljeća nije mijenjao ime. Prvoga jutra s balkona nad „Mornarom“, opčinjen bijelim parobrodima, trabakulima i velikim prekooceanskim brodovima, nisam oči skidao s riječke luke, tada još pune onog pravog šušura mnogoljudnog porta.

Poslijepodne smo otišli na prvo morsko kupanje u životu, laganim pješačenjem do nedalekog Gradskog kupališta. Bilo je kao iz filma… Drvene kabine, terase za sunčanje, trampulin (trampolino), veliko drveno kolo u moru za odmor i vragolije, banjin i strogo kontrolirani ulaz. Poznavao sam i poznajem  neke noniće sa sušačke, za pravo reć’, trsatske bande i njihove vršnjaka s Belvedera, koje i sada zazebe oko grla, kada se sjete kako su s odjećom i kutijom cigareta u visoko podignutoj lijevoj ruci vazda hladnu Rječinu preplivavali  nečujno poput ilegalaca. Samo da ih na domaku Gradskoga ne opazi strogi banjin. O, kako su zavidjeli plivačima i plivačicama, vaterpolistima »Primorja«, koji su zahvaljujući klupskim iskaznicama besplatno dolazili na gradsko kad’ god su htjeli. Ulaznica je jedno vrijeme bila dinar, kazivali su mi, a za taj je dinar bilo moguće kupiti dvije kuglice sladoleda, što je svim klincima najdojmljivija usporedba. Veći su mulci  za taj  novac vjerojatno mogli kupiti nekoliko cigareta, tada još prodavanih i na komad (!), ne samo na kutiju. A i jedni i drugi teško su dolazili do dinara. Uvijek ću pamtiti taj dan. Naravno da tog dana, još bez ikakvih pomagala, nisam proplivao. Ali, iskušao sam okus mora, u zagrljaju majke, i nisam se bojao.

”NA PASIĆA“

Proplivao sam već na početku idućeg ljeta kada smo se iz Fužina preselili u Crikvenicu. Čak i bez tada prestižnog „šlaufa“, kako smo u Crikvenici tada svi zvali ono što je za Nijemce der Schlauch, crijevo. Kao i sva crkveniška dečina, tamo zad vele palade, najprije sam u plićaku ronio, i to bočno (!), a s vremenom „počel plavat na pasića“. Ubrzo smo svi mi muški  zaplivali »na muški«. To je tada bio kraul, a sada to zovu slobodnim stilom, kojim sam u šestom razredu na međuškolskom natjecanju čak osvojio neku brončanu medaljicu. Ženske su najprije plivale „na ženski“, to će reći prsnim stilom. Mi muški smo odmah počeli skakat na glavu, a ženske najprije na noge i to pritiskujući nosnice palcem i kažiprstom. U ovim mojim ponosnim i radosnim godinama peterostrukog djeda,  ćakulajući u podatnom moru, i muški i ženske  plivamo »na ženski«, a leđnim se samo odmaramo. Sve češće…

ŠLAUF

Nije svatko mogao imati šlauf!  Tada je, naime, u Crikvenici samo jedan otac vršnjaka moje generacije, rođene četrdeset i šeste, a i onih rođenih koju godinu prije ili poslije nas –   imao vlastiti automobil. Takav je auto tada zvan – osobnim automobilom. Ostalo su bili kamioni i poneki autobus i svi su još imali „nos“. Osobnim su automobilima zvani i oni koje su imali Kotar, Milicija, Ambulanta… A uz njih i Črni Miko, TAXI br.1 (jedini u Crikvenici!), privatni vodoinstalater Zvanić, možda još samo netko… I otac mog vršnjaka i prijatelja  Željka Andresa, koji je zajedno s ocem imao privatnu automehaničarsku radnju.

Željkov djed Ivan Andres imao je život za film, roman, bezbroj života u jednom. Rođenjem Srijemac iz Velikih Radenaca i izučeni kolar, vrlo mlad je otišao u fremt, poslije smo to zvali gastarbajterstvom, u Austriju, Njemačku i Švicarsku. Od rane je mladosti bio vatreni socijaldemokrat, a kad mu je poslije sudjelovanja u štrajku na Sušaku 1909. godine  zaprijetio zatvor otplovio je kao slijepi putnik u SAD. Tamo se osposobio za prijevoznika, konstruktora metalnih dijelova za gradnju nebodera i izradu kamionskih karoserija, postao i kooperant u proizvodnji automobila. Po povratku bio je 1920. jedan od punopravnih delegata na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Jugoslavije u Vukovaru. Dogodine je uspostavio prvu autobusnu vezu na liniji Crikvenica-Plase, kojom su, iskrcavši se s vlakova jugoslavenski i inozemni turisti stizali u Crikvenicu i vraćali se svojim domovima… Željko je, dakle, imao od koga dobiti šlauf, a je li ga baš i imao – i nisam siguran.

Kako je moj otac došao do meni tada silno važnog šlaufa? O tome nikad nismo dospjeli pričati, ali vjerujem da onome tko mu ga je darovao nije ostao dužan, ni novcem, ni dobročinstvom, nije bio od tih ljudi. Ponosan  sam kada čujem crikveničke  poznavatelje mog oca, koji mi o tome i sada, gotovo dvadeset i pet godina otkako je moj dobri otac prerano otišao u dobra spominjanja, i bez pitanja pripovijedaju.

Šlauf, dakako, nije bio bezgrešan. Prije svega, predškolskom je dječačiću i prvašiću bio potežak. Sreća je moja da mi je more bilo doslovno preko ulice. Uz to, onaj je vražji  ventil na zračnici, kao što je za automobilsku gumu bio i red, bio s unutarnje strane i uvijek je pikirao na nejake dječje slabine. Pogotovo kada bi se, oslobođeno bilo kakva straha od mora, od vode,  dijete razmahalo ručicama. I još nešto! Kada bi se djetetu omililo brzati morem zahvaljujući sigurnosti šlaufa teško bi se odlučilo odvojiti se od njega i napokon samostalno, samo zahvasaljući rukama i nogama, jezditi čarobnom plavom slanom vodom. Mnogi su roditelji morali sakriti nekamo šlauf ili ga, kao slučajno, probušiti i napokon svog nasljednika natjerati da pliva bez ikakva pomagala.

Istine radi većini od nas šlauf je služio samo za prestiž i – veli gušt. Pogotovo onim sretnicima, koji su se domogli zračnice velikog kamionskog kotača. Na takvom se šlaufu sjedeći moglo voziti i više mulaca ili pak jedan carski, »veslajući u rikverc«.

„ONO ZERU SRAMOTE“

Gosti, furešti iliti belogaćari, kako su užali reć’ stari Crkveničani, iz svojih Zagreba, Beograda, Bečeva, Grazeva, Muenchena i drugih bjelosvjetskih gradova, svojim su mezimcima već tada na plažu nosili »luft-madrace« i plastične kolutove, prozirne ili žarkih boja. Ti kolutovi nisu nikada bili ravni našim šlaufima. Bili  su  nekako prenježni, poput svojih malih posjednika, kojima nikada nije padalo na pamet na večer, na melu plaže, kao da je kopakabanski, s nama zaigrat na miće goli, u utakmicama u kojima je briljirao „naš Brazilac“ Aje, Katnić, peleovski dribler i žongler. Još manje  viriti ispod kabina od prugastoga platna i gledati u ono za što su moje dobre bake imale izraz »ono zeru sramote«, ženske, naravno. A kamo li ukrasti malo veću zericu sezonskog voća iz tuđeg vrta ili pak uzduž Crikvenice s asfalta skupljati koštice od marelica, razbijati ih velin kamikon i krckati jezgru, okusom nalik menduli, a osjetno gorčem.

PICIGIN I MALI NOGOMET KOD PORTIĆA

Kad smo se roditelji i ja 1959. godine iz Crikvenice preselili u Rijeku, na Torettu (Toretta Bassa e Toretta Alta, e!), a samo za nas došljake Turnić, počeli smo se kupati na Kantridi. Ja od prve na prelijepom žalu kod portića, a roditelji malo dalje od vele grote prema „Rivijeri“, koji su voljeli stari Fjumani, iako je u moru bilo i ledenih vrulja. Zavoljeli smo Kantridu, na kojoj se osim starih Kantridara i  sada, kao i u mom dječaštvu i ranom momaštvu, kupaju oni koji nemaju novca za godišnje odmore, vikendica ni starina na otocima, jahte pa da odjezde kud im se prohtije. Kako je ono pjevao Splićanin Mucalo? „Ra-ra-ra radnička odmara se klasa, pla-pla-pla plavi se Jadran talasa…“.

A opet, nije to  odavna  o n a   Kantrida. Nema vele grote, srušili su je bezumnici ni iz kakva razloga, opravdavajući se da ona i nije imala nikakve povijesne vrijednosti. Povijesne? Zar srce i duša, uspomene moraju imati verificiranu povijesnu vrijednost? Uz ili iza vele grote nježno su se znale ljubiti neke čedne dušice usred puberteta, a prije izgradnje dodatne zapadne tribine s vele su grote neki uzverani mulci i mladići i bez ulaznice mogli vidjeti dobar dio nogometnog travnjaka, a golove na riječki gol – idealno. Nema ni najljepšeg žala na Kantridi, onog pored portića. Odavna ga je prekrilo »Rijekino« pomoćno igralište. A kakav je vrhunski picigin igran u tom blaženom plićaku! Mislim da nas tu ne bi bili pobijedili ni piciginaši sa splitskih Bačvica, čak ni s neumrlim divnim novinarom i čovjekom Ćićom Senjanovićem i trojicom njegovih sinova, plemenitim Ćićom, koji me uvijek zvao – druže moj. Uostalom, između spli’skog i našeg riječkog picina razlika je samo u naglašavanju. Mi kažemo pici-GIN, a Splićani pi-CIGIN. Sve su ostalo nijanse, rekao bi Đorđe Balašević. Na toj plaži nismo igrali samo picigin.  Kada  je u moru bilo manje kupača igrali smo i nogomet na male golove, u moru jedva malo višem od naših skočnih zglobova, koje smo u Crikvenici zvali kičicama. Koje su to partide bile!

ČUVSTVENE ŠUTNJE NA GROTAMA

U hladovini pod borićima nedaleko od staroga talijanskoga bunkera, koji će u ranim sedamdesetim prošlog stoljeća biti pretvoren u restoran zvan »Arena«, igrali smo briškulu i trešete, ki fa meno, umijem ja to i na talijanskom, ali ovog puta neću. Punte smo borovim iglicama ispisivali po našim pocrnjelim tijelima punim morske soli. Na kraju nadmetanja svi bismo se zaletjeli u more.

Na grotama koje su od juga čuvale portić čuvstveno smo šutjeli uz svoje prve ljubavi, ili tek simpatije, koje su bujne kose pretvarale u konjski rep ili tek jednu pletenicu, nosile jednodijelne kostime i gumene kape za kosu, a mi prve kupaće gaćice izvan mamine kućne radinosti. Dok smo bili mulci znalo se, platno, sa strane vezice ili dva puca, a dvije boje obavezne, bijela i plava ili bijela i crvena, u jednoj boji uspravna traka naprijed, a sve ostalo u drugoj.

Mi muški ručnika, šugamana ili peškira, kako vam drago, i nismo imali, a marende još manje. Ako bismo sami odlazili na kupanje poharačili bismo u uokolnim vrtovima ponešto voća ili se nazobali svevremenskih i sveprisutnih amula, čak i vraćajući se s kupanja pješice na Torettu. Zašto pješice? U trolejbusima, onim starim plavim fiatima, poslije prebojanim u crveno,  bilo je užasno vruće, sparno i – skupo.

PUNJENE PAPRIKE, KRUMPIR-PIRE I ŠTRUDLA OD JABUKA

Kada bi na kupanje dolazili i naši roditelji o hrani bi se pobrinula mama. I sada ćutim i miris i okus maminih punjenih paprika s krumpir-pireom i crnim kruhom. Nigdje valjda punjene paprike tako ne prijaju kao na plaži, iako mi i sada dođe voda na usta kada se sjetim i maminog ćušpajza od mahuna, maneštre od fažoleti, i faširanih šnicla iliti polpeta. Ne pamtim da je itko iz mog okruženja to nazvao varivom, a polpete ili faširane šnicle kosanim odreskom – baš nitko! Poslije toga slijedile bi štrudle od jabuka. Coca-cole tada u nas još i nije bilo, nije bilo ni hodajućih ni stacioniranih prodavača na plaži pa nije bilo ni cockte, kojoj je jedno vrijeme puno ime bilo Jugo-cockta. Zato smo najčešće iz termosica pili sokove od sirupa koje je spremala moja mama. Najdraži mi je bio sirup od kupina, što smo ih, vjerovali vi meni ili ne, brali baš negdje gdje se već četrdeset i prvu godinu nalazi moj neboder u Čandekovoj ulici. Milina božja.

LA VITA E BELLA

Ali, nama je svaka minuta bila dragocjena, nismo ni jedne željeli propustiti. Zato bismo  posljednji  komad štrudle kusali trčeći bosonogi svojoj klapi na domak portića. I još žvačući  s grota skakali u more izvikujući sljedeći broj koji mora skočiti: “Peeeeet!“. Iako sam svoja riječka kupanja odavna s nogometne Kantride premjestio na plažu Ploče pored bazena, volim uroniti u daleke dane kod portića i vele grote. Dane u kojima smo živjeli svoju sadašnjost, ne opterećujući se prošlošću, ne strahujući od budućnosti, ne vjerujući mudrostima prohujaloga ni obećanjima dolazećega. Nije uzalud dobrodušni Roberto Beningni, koji se uvijek svojim roditeljima zahvaljivao za siromašno i lijepo djetinjstvo, rekao da je život lijep, la vita e bella.

Na našoj Kantridi.

„VIKTORIJA“ NA „VILA MARIJI“

Kada smo se 1963. godine s Torette preselili na Belveder počeo sam se s mojim gimnazijskim  pajdašima kupati na pećinskim plažama, od kojih je svaka imala neku svoju čarobnu privlačnost.  Na »Jadranu« je bilo nekako gospodski, Sablićevo je imalo najljepši žal, »Vila Olga« je, iako malena, imala neku  samosvojnost. Na »Parku«, do kojeg bismo dospjeli s „Vila Olge“, bez plaćene ulaznice, igrala se  prava brazilska nogometna »ševa. Što bi rekao moj stari sportski prijatelj Marijan Brnčić, jedan od najboljih igrača u povijesti „Rijeke“: „Ševa, ševa – kanarinac!“. Malog nogometa radi, dva protiv dva, kupali smo se na plaži broj 4.

Na Grčevu su najhrabriji među nama skakali  sa stravično izazovne visoke grote, ali smo  gledali i prvenstveni drugoligaški vaterpolo i to bez plaćanja, u kupaćim gaćicama ili  iz barki.

Na »Villa Mariji« smo neumorno igrali vaterpolo, sistemom »viktorije«. Jedan je od nas bio golman, branio je pravi vaterpolski drveni gol s mrežom, a u moru bismo se nadjačavali i nadmudrivali trojica protiv trojice. Golman bi nam okrenuo leđa i bacio loptu ne znajući kome će pripasti i vaterpolo bi počinjalo. Trajalo bi dok nam se svi prsti na rukama i nogama ne bi smežurali, a usnice  poplavile. U međuvremenu bi se, pod jedinim tušem, jedan naš nabildani znanac, želeći biti poput filmskog Herkula Stevea Reevesa, koji je jedan od filmova snimao i u našem kraju –  uporno tuširao. Vjerujući da će se barem jedna naša vršnjakinja  u jednodijelnom kostimu poput Esther Williams u filmu „Bal na vodi“ ipak zalijepiti za njegove bicepse i tricepse. A sve bi završilo u stilu pjesme »Uzalud vam trud svirači«.

Iznad »Vila Marije«  bila je nekakva baraka s terasicom na kojoj sam prvi put u životu na moru zalogajio, a da to nije bio sendvič donesen od kuće ili hrana iz mamine košare.  Baraka je nudila ono što smo mogli platiti – dva jaja na oko, s puno soli i papra, i dobar crni kruh. A bili smo sebi samima silno, silno važni.

Nekako baš na mjestu te barake poslije je niknuo „Zelengaj«, godinama već zvan »Borik«. Ne baš tako davnih godina naši stari pajdaši Joso i Mišo, dvojcu pašanaca i njihovim suprugama, Markovoj Jadranki, mojoj Gordani i meni, pjevao je baš  o n e   naše pjesme iz dalekih šezdesetih prošloga stoljeća. Naravno da je i „La prima cosa bella“ bila na repertoaru:“… I prati sono in fiore…“.

S TORETTE U MARTINŠĆICU

Iako smo se svi mi s Torette, svi mi s Turnića, kupali na Kantridi, netko kod portića, netko kod vele grote, komotniji stari Fjumani gotovo isključivo na „Rivijeri“, netko na Villa „Nori“ ( iliti „pod vilu“), tata, mama i ja nekoliko bismo puta na ljeto odlazili na cjelodnevno kupanje u Martinšćicu. Današnjem sredovječnom, a kamo li mlađahnijem, čitatelju, koji se rodio  poslije dolaska remontnog brodogradilišta „Viktor Lenac“ u nekada prelijepu uvalu Martinšćicu, teško je i zamisliti, još manje povjerovati da smo se taj izlet spremali danima. Najprije, sve su subote bile radne, pa je samo nedjelja dolazila u obzir, a drugo – mi još nismo imali svog automobila. Zato smo od Torette do Martinšćice, i to na onu drugu, kostrensku bandu stizali na dva načina. Najprije trolejbusom do Plumbuma, a onda nizbrdo na hodeć. Svatko ponešto noseći, ručnike i prostirke, košare s jelom i pićem, pijate i beštek, lubenicu…

Nekada bismo se „utaborili“ s ove strane, pored onog malog „drvenog škvera“, koji je izrađivao drvene brodice, a češće na suprotnoj strani, na prelijepoj plaži zvanoj Veli pesak, do koje je  valjalo ohohoj pješačiti. S Turnića bismo kretali što ranije da bismo zauzeli mjesto u hladu, pod granama štokakva raslinja. Iako tada „zeleni“ ni kao pokret ni kao stranka nisu postojali, moj otac nikada nije kršio neke grane. Čak se znao i posvaditi s onima koji su si tako stvarali hlad. Tek kad bismo se „utaborili“ predali bismo se užicima čistog i bistrog mora Martinšćice i blagoslovljenog sunca. Iako tu nije bilo mojih Torettara i Kantridara odvojio bih se od roditelja i upoznavao s vršnjacima, koji su dolazili s više strana, iz Kostrene, po skalama s Vežice, s Pećina, iako je tamo bilo obilje lijepih plaža. Sve ih je vukla lijepa velika uvala. Nekada bismo otišli preko ceste, gdje je na mjestu na kojem je odavna parkiralište radnika „Viktora Lenca“ bilo nogometno igralište s „golštangama“ propisnih dimenzija. Uvijek je netko imao neku balu, nekada čak i pravi „fuzbal“. Igrali bismo i najmoćnijem suncu za dešpet. Najumješniji među nama znali su s dana mora izroniti neke metke iz drugog svjetskog rata i iz njih vaditi barut. Nalikovao je onoj najsitnijoj paštici za juhu i bio nekako slatkast pa smo se njime znali i sladiti.

ŠKURO NEBO I MORE

Najdraže nam je i  najizazovnije bilo preplivavati uvalu, s jedne na drugu bandu Martinšćice i natrag. Odmarali bismo se na onoj povećoj bovi, na koju bi nas stalo i za jednu vaterpolsku momčad, pa nastavljali dalje. Uvijek ću pamtiti dan u kojem sam posljednji put preplivao Martinšćicu, bilo je to ljeta tisuću devetsto šezdeset i prvoga. S Velog peska zaplivao sam prema drugoj bandi, uživajući u vlastitim zaveslajima. Onda se odjednom nebo zaškurilo, onako prijeteće, najavljujući pravu ljetnu neveru. Crno nebo iznad mene, kao da će noć, crno duboko more ispod mene. Munje paraju nebo i sablasno osvjetljavaju već uznemireno more. Nisam krio ni tog dana, ne krijem ni sada, spopao me silni strah. Ipak sam nastavio plivati i dočepao se bove. Što sad? Bova nije bila točno u sredini uvale. Znaju to svi mulci iz tih dalekih desetljeća, bila je bliža sušačkoj strani. Odmorio sam se možda samo minutu-dvije i izabrao za ondašnje moje pojmove „kukavičku“, a za kasnije – razumniju verziju. Nisam zaplivao duljim putem natrag, neko kraćim do sušačke bande, a onda do roditelja – na hodeć, okolo.

Nikada više nisam preplivao uvalu u Martinšćici, nikada više i neću.  Čudesno lijepu uvalu naših djetinjstava odavna je zarobilo remotno brodogradilište, o kojem sam u ranim sedamdesetim prošloga stoljeća, prateći pomorstvo i brodogradnju, nekoliko godina i pisao. Velika draga čarolija zauvijek nam je ukradena. Nema više naše Martinšćice. Moja Martinšćica, lijepa i čedna, u kojoj je kao djevojčica ljetovala čak moje majke ujna Lepa, kći učitelja iz Petrinje, živi još samo u sjećanjima mojim i svih sjećajućih ljudi našeg kraja.

RONDINELLA, ŠERO I PINO

Vratimo se na kraju početku priče. Kako je bilo na Gradskom? Najbezbrižniji su bili mulci iz Staroga grada, Citta vecchije, Gomile. Samosvojni kao što mogu biti samo klinci rođeni u centru grada, od jutra do mraka na asfaltu i granitnim kockama, kojima tada još bijahu popločene mnoge riječke ulice pa i Korzo, na kupanje i s kupanja jurcali su bosi, samo u kupaćim gaćicama. Poneki bi usput pored dremljivih prodavača na veloj placi lubenici iliti anguriji očas promijenili vlasništvo. Okrijepivši se zdravije, makar ne i poštenije, nego danas njihovi unuci, koji prazne želuce pune bezdušnom bjelosvjetskom fast-food konfekcijom.

Mulci i ragazzi Starog grada lijepo su pjevali i preuranjeno muškarački psovali, na hrvatskom i talijanskom, bolje reći fjumanskom, hodali na rukama po Gradskom,  skakali u more »na lastavicu«, zbog čega je jedan od najumješnijih među njima zaradio i doživotni nadimak Rondinella. I oni koji su ga odlično poznavali tek kada je otišao u dobra spominjanja saznali su da se prezivao Tišma. U tada popularnom sportu skok u vodu, pak, možda ponajbolji bili su Predrag-Šero Stanković, poslije uvaženi pravnik i sveučilišni profesor, spiker neodoljivog glasa na Radio Rijeci, i Pino Bulva, do penzije, a i poslije, novinar »Edita«. Divili su im se mnogi, ali su najsretniji bili što su im se – divile mnoge.

ĆIRO, JOBO I FJUMANSKO-MAĐARSKI

Junaci  Gradskog ipak  su bili velemajstori riječkog, hrvatskog, jugoslavenskog i svjetskog vaterpola, još za života legendarni vratar Zdravko-Ćiro Kovačić i pakleni bombarder Ivica-Jobo Curtini. I sada se spominjem jednog, čini mi se drugoligaškog ili kvalifikacijskog susreta između domaćega »Primorja« i gostujućeg, vojvođanskog »Bečeja«. U trenucima u kojima se, popularno rečeno, »rezultat lomio«, igrači obiju momčadi počeli su se dogovarati o promjeni taktike. Dogovarali su se tako da suparnici ne razumiju ni jednu jedinu riječ? Pa, kako je to bilo moguće? Lako! Naši su govorili talijanski, bolje reć’ fjumanski, a gosti mađarski. Ha, ha, ha…

PLIVAČI OD MALENA

Naši sinovi i četvero naše unučadi proplivali su već sa četiri, pet godina, neki i prije – u vrbničkom portu. Startali su  „leptirićima“, onda bismo ih uvjerili da se jedan probušio – a samo s jednim bi ubrzo proplivali. One hrabrije bacali bismo s porta u more, a ako bi izronili plačljivijeg izraza lica hvalili bismo ih da su lijepo skočili. Tako su rano proplivali Nemanja i Marko pa Ena, Mak, Tea i Borjan. Naša mala mezimica Iskra 29. lipnja napunit će godinu dana. Već je uživala u moru, dogodine će i njoj „leptirići“ na ruke, a potom će proplivati poput njenih prethodnika. Moja Gordana i ja posljednjih smo godina našu vrbničku kuću prepuštali našim nasljednicima i više se kupali  na plaži Ploče pored bazena na Kantridi. Sami ili i s našim unukama i unucima, dok ne odu u Vrbnik.  Odavna se ne pržimo na suncu. Uživamo u moru i ćakulama, kavici i igranju remija pod suncobranima, uz dobru mladu konobarsku čeljad. Gordana se samo zabrine i naljuti kada otplivam čak do lučice uz „3.maj“, do mjesta nekadašnjeg „Bagno RIVIERA“. A ja i sada iz mora nikada ne bih izišao.

Vratili smo se našoj Kantridi, noseći zauvijek u srcu naše grote i usnuli žal pored portića. Nije život, Benignijev i naš, samo lijep, umije biti i dobar.  E vero! E vero!

TAKO JE SKAKALA ENA – Autorova unuka prvorođenica, Vrbnik 2013.
NA NOVOM PORTU U VRBNIKU 2013. – U moru Ena, Mak, Tea i njihov dedo Mišo. Borjan nema ni dvije godine i čuva ga mama, a Iskra će se roditi 2017.