Rt DOBRE NADE : SMIRON LETI USPOMENA

Prije sto godina, 28. siječnja 1919.godine, u Škrljevu je rođen Ljubo Pavešić, boem i poet, gromačina od čovika, čovičina i čovečina tanane duše i srca, moj najdraži i najveći primorski čakavski pjesnik. U našem posljednjem velikom intervjuu, prije tri desetljeća, rekao mi je: “Boem sam bio, boem i ostao. Boeme se ne odričem, a neću se je nikada i odreći. Boema izumire, boema je bol, patnja u svim mogućim varijantama. Ne može biti boem onaj koji ima visoku mjesečnu penziju. To je lažni boem, hohštapler…  Moja poezija je moja autobiografija . Niš ni lažno, samo me neš moralo strest, od srca, tako… Najdraža pjesma? „Mamina starina“… Sedandeset let iman, kakov mi j, bil život?

I IZA MRKA POGLEDA – NJEŽNA DUŠA – Jumbo u Cvijinoj karikaturi nacrtanoj u vežičkom “kineskom zidu”

Nedajbog doživet ča san ja doživel. Ma, opet, čuj, meni je život bio i lijep, ljepuškast, ali mi je stalno neč falilo… Falilo… Falilo… „. I onda sam se pitao, kao što se i sada, vremešniji nego što je tada bio Ljubo, pitam  –  je li se baš to što je falilo vječitom dječaku iz Škrljeva prelilo u njegovu divnu poeziju, u velika iskrena druženja i vjerna drugovanja, u nas koji smo s Ljubom znali provoditi i dane i noći, ne uspjevši ga nadmašiti ni u poeziji ni u piću? Ovih je dana prošlo dvadeset i pet godina od Ljubova odlaska u dobra spominjanja. Pjesme Jumbove još za života njegova učinile su ga besmrtnim.

Cesta j’ črna / spod nje more peni,/ Učka siva,/ oblak škuri/ same črne seni… Tuga ljudska, prijateljska kao sa slikarske palete u stihove pretočena , „Garofuli“ daleke šezdeset i treće Nikoli Poliću (Nikice Poliću!) posvećeni. Tuga… A već u sljedećem trenutku riječi jedva od nezauzdana smijeha otrgnute: “Jednu stvar da ne pozabin. Ni mene naučil Nikola Polić pit, kako ča zlobnici govore, ja san bil samouk. Ha, ha, ha…“

JEDNA MISAL IŠĆE DRUGU… – Jumbo

Ljubo Pavešić. Jumbo. Gromačina od čovika. Sedamdesetu preko leđa prebacio, a punog, pravog života proživio barem za dvjesto i deset godina. Suza i smijeha. Bilo bi, stoga, i otužno i smiješno spominjati oficijelni mu curriculum vitae, pjesme i nagrade redati, podsjećati zbog čega je zavrijedio i dobio Nagradu grada Rijeke. I dobrano narušena zdravlja i sjetnih preludija u njemu, vazda zaiskri prpošna šala, zdrav humor, sprdnja i na tuđi , ali i na svoj račun. Što bi rekao onaj mudri stari Grk – blažene bore smijehom zarađene.

Pjesnik i novinar, čovičina i čovečina, tanane duše i srca.

Boem bio i ostao.

NAJDRAŽI MOJ ČAKAVSKI PJESNIK

PRVI ČAKAVSKI PJESNIK NAŠIH DJETINJSTAVA – I JUMBOVOGA – Drago Gervais u krokiju Iva Kaline.

…Tako sam daleke godine 1989., u mjesecu listopadu, počeo moj posljednji intervju s mojim najdražim čakavskim pjesnikom. Od prvog mog velikog intervjua s bardom čakavskih stihova bilo je već prošlo više sedamnaest godina i odavna smo već bili na ti, iako je bio pet godina stariji od mog oca. U jednoj dragoj noći, u kojoj ga nitko od nas za stolom jedne stare, odavna pokojne, oštarije nije ni pokušavao nadmašti u divnom pripovijedanju i pijenju, izričito mi je zabranio da ga i dalje oslovljavam s – vi: “Ćo, ja san za tebe Ljubo, a neću se najadit ni ako rečeš Jumbo, ma na – ti!“ Dobrom Ljubu, dragom Jumbu, jednostavno nisam mogao reći – ne. Volio sam ga i kao čovjeka i kao pjesnika, pisca, novinara, partizana…

Danas, o stotoj obljetnici njegova rođenja, neću spominjati sve njegove pjesme, sve njegove knjige, sve ono lijepo napisano, čime nas je darovao ne samo u godinama u kojima smo se družili nego – zavavik. Sva je naša djetinjstva oplemenila topla čakavska poezija Draga Gervaisa, svi i danas možemo naizust izrecitirati „Pod Učkun…“, mnogi su se prije nas i poslije, ponukani Gervaisovim stihovima, okušali u čakavskom pjesništvu, ali odavna osjećam i mislim, ma što književni kritičari i teoretičari pisali, da je Ljubo Pavešić – najveći primorski čakavski pjesnik.

PRVI PUT UŽIVO NACRTAN CVIJIN JUMBO – Ljubo Pavešić u karikaturi Miše Cvijanovića, nacrtanoj na MIK-u 71, na kojem su najljepši stihovi bili Jumbovi “Rečki organeti”.
VELI ČOVIK – MIĆI MIŠ
O Ljubu Pavešiću , dobrom čovjeku dobre uspomene, i danas među onima koji su ga poznavali kruži malo more anegdota. Danas ću vam ispričati jednu od meni najdražih. Oštarija u riječkom, bolje reć va sušačkon, zaleđu. Duboka noć. Poveda se, smeje, pije, a da ča… A kad se fanj pije mora se i čovik i čovek i čovjek poć i pocurat. Gredu se tako pocurat Ljubo i jedan kumpanj mu, ma ne va kondot nego vanka, zvezde nad njimin…
Odjednom zvjezdano nebo propara gromoglasan smijeh Ljubova sudruga. Altroke smeh!
-Ča se tako smeješ – pita ga Ljubo.
-Ćo, Ljubo, ha, ha, ha, ti tako veli čovik, a tako mići – miš! Ha, ha, ha…
– Trubilo! Na velen čoviku je i veli miš – mići, a na mićen čoviku je i mići miš – veli – vratil mu j’ Ljubo.

I sada čitajući mnoge od njegovih pjesama prosuzim, proplačem, toliko je u njima plemenite tuge, dobrote, nježne nostalgije, suptilne iskonske elegije. I iskrenosti i istine, svevremenske, čovječne. Cijeloga je života bio žedan ne pića nego ljubavi, dobrote, trošio se radeći sve i sva, a ne samo pišući poeziju, trošio se u nezauzdanim druženjima danima i noćima, nemilice, ali je njegov talenat bio toliko raskošan da je iznjedrio pjesme kakve nikada prije ni poslije njega nijedan čakavski pjesnik nije.

TEŠKO VA PARTIJU

Vavik koristIn ono ča je Balzac rekal: “Moje je zanimanje biti bez zanimanja!“ – rekao mi je na početku duboko u noć protegnute poslijednevne drage ćakule, prije gotovo tri desetljeća. Vežica, Ratka Petrovića sedamdeset i dva, „kineski zid“. Kvarner na dlanu , boca moćne domaće rakije, dropovice koju sam mu donio iz Vrbnika, i kave dobre supruge mu Ljubice na stolu.

Tri crno-bijela Jumbova pogleda sa zidova, tada prošlogodišnji portret boema i šarmera Dragana Čarapinine, vremešniji rad Antuna Žunića i moj kroki iz sedamdesete. Drugovali smo., tužili i smijali se, spominjali se… Dalekog dragog dana ovako mi se ispovijedao dobri Ljubo, za mnog od nas i Jumbo:

Rođen san va Škrljevu, 28.siječnja devetnajste, skupa sa Partijon, a član Partije san postal, ne znan ke, morda šezdeset i devete… Ha, ha, ha… Bil san više puti predviđen, kandidat, kako se to govorilo, ali su me vavik izbacivali i to sve zbog istog razloga, a taj, Cvijo moj, ni teško pogodit – piće i žene. Jedan put san bil još va uniforme pa san oficirin ulel gemište od cvičeka va čižme, a čižme su bile vane, bil je siječanj, pa se to smrzlo i – niš od Partije. I drugi put je bilo piće, a treći put su me pod jednin uslovon zadržali, da kade god piše gostionica – da je zaobiđen! Ha, ha, ha…

LJUBAV, ‘BOCUNIĆ’ I DIVOJKA Z BRKI

VOLEL JE LJUBOTA – Vladimir Jugo-Veli u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije.
VELO DEČJE SRCE
Ljubo Pavešić, što god tko o njemu mislio, bio je jedan i jedini. Iskren, dobar kao kruh, pun ironije na svoj račun, nekad nezgodan kad bi se zaputio u svoje nevere i fortunale, ali pravi prijatelji trebaju biti iznad toga. Puno puti smo povedali va njegovoj kamarice na drugen kate Radio-Reki, na kantune. Tu mi je daroval svoju najdražu zbirku „Mamina starina“ i napisal posvetu:
„Drugu, Vladu Jugu, čovičine, po sen; po životu i poslu. Rika, 23.decembra 1975.“
Vavek, kad me spopadne kriza, kad mi se zgjeda škuro i teško, kad mislin da ne znan kamo daje, to pročitan i onda pomislin da vredi poć daje. Mi okole Reki smo trdi, kot hrasti, teško nas je zrušit. Na njegovu sprogodu, na Trsatu 21. siječnja 1994, skupa bili su Rijeka, Sušak, Trsat, svi kulturni ljudi diljem Hrvatskog primorja, svi koji su Ljubota znali i voljeli. Tada mi se učinilo da s Ljubotom odlazi jedna epoha…
Tako je deset godina poslije Ljubova odlaska u dobra spominjanja pisao moj dobri prijatelj i kolega Vladimir Jugo, za njegovi Jugi i Halubje i Vlatko ale Veli. A u in memoriamu u „Novom listu“, uz ostalo, napisao i ovo:“…Vavek je bil med judi, bil je boem pa je živel tako da si ga moral volet al ne. Mislin da ga je puno više judi volelo leh ni. Bil je dobar kot kruh, imel je velo dečje srce, prosanjal je svojeh skor 75 let. Mislel je z srcen i ča god je nekemu rekal, niki mu ni to mogal zamerit. Uspomena na njega je čista kakovo mu je bilo i srce. Bil san š njin četiri dani prvo leh je umrl. Bil je slab, ma još mu je smeh med suzami bil na pamete. Znal je valda onu “smrt nije izvan mene, ona je u meni“, ma se ni dal do kraja.
Adio Ljubo! Ni Ti ni ja ne nadamo se da ćemo se nać na onen svete, ma volel bin kad bi tako bilo i kad bi tamo bila neka oštarija, volel bin da se najdemo i pogovorimo.
„Ča to more,
mat,
al stena
plače.“
Ljubo i Veli, Jumbo i Vlatko. Fale mi…

Potom Jumbovo vječno vraćanje djetinjstvu i mladosti, bosonogom djetinjstvu. Tek kad bi bila ljuta zima mati bi mu priksrbila cipele. Pri spomenu majke Jumbovo se lice i tada ozarilo dragošću vječnog dječaka . Nikada joj nije zamjerio što mu je, kao sušačkom gimnazijalcu, okončala karijeru nogometaša „Orijenta“. Umjesto možda i prvotimca „Orijenta“ postao je zaslužni član klape „Bocunić“, a i zaljubio se…

— Vrag ni spal, ja san se zaljubil. Imel san jednu divojku, ka j’ hodila va četvrti razred gimnazije , i toj san divojke pisal prvo ljubavno pismo – na čakavskom dijalektu. I sad još ne znan da l’ me je pušćala zbog nepoznavanja čakavštine… Odgovora ni bilo. Ćo, mene se srce kidalo od žalosti, dva leta san tugoval. Nakon ta dva leta priklonil san se jednoj klapi ka se zvala – „Bocunić“! Običavali smo svake subote poć pod neku poneštru kantat serenade. To su bili sve Sušačani: Zoran Kompanjet, Duško Bićanić, Vjekoslav Galetović, ja… Jedne večeri smo šli kantat serenadu Zoranovoj divojke, nećemo joj spominjat ime. Zoran se poprtil do poneštri. na prvon katu je bivala, i rekal: „Draga, bušni tvoga Zorića!“. A zad koltrini je stal divojkin otac. Zoran se spušća i govori: “Orko dio, nisan znal da moja mala ima – brki!“. Ha, ha, ha…

NA HODEĆ OD ŽUMBERKA DO TRSTA

Godine 1943. Ljubo je otišao u partizane. U partizanima je iznjedrena Ljubova poezija:

— Onda j’ došal rat i si smo šli va partizane, va rat. Napješačil san se od Žumberka do Trsta. Mogal san na stojeć i na hodeć, va maršu, spat. Nikad više takovega sna… Va Trstu, na Piazza Goldoni, polegal san se pod naš jugoslavenski tenk, prvoga maja četrdeset i pete. Dežurni me stiral pa san se šal premestit pod engleski tenk . Ma, to ne znači da san bil simpatizer Angloamerikanci… Ha, ha, ha… U Lokvama četrdeset i četvrte godine izdali smo u Drugoj brigadi zajedničku zbirku pjesama, u jedno dvadesetak primjeraka. Bila je to moja prva pjesma, ne znan već kako se zove. Va toj zbirke su sudjelovali i Mladen Bjažić i Čedo Variola, potle rata si smo delali na radiju. Ali, dobil san grdu kritiku od komesara divizije, da ča nisan pisal ratne , borbene pjesmi, nego ljubavne… Bil san demobiliziran četrdeset i šeste , a va škole rezervnih oficiri mene su nudili va Mariboru da kako kapetan ostanen aktivan. Komesar je bil Mirko Lenac, govoril je da ostanen, da ću poć studirat pravo… Ma, ja nisan otel ostat! Doma, doma, doma i doma! Još mi je Mirko Lenac „za poputbinu“ rekal da je Armija ko sunce čista, a kao čelik čvrsta i tako neš… Ali bez Ljuba Pavešića – rekal san. Ja san dobrovoljno šal va partizane, dobrovoljno i izlazin, aš je rat finil, rekal san. Ćo, ma i sad san – rezervni kapetan!

Valjalo je potražiti civilnog kruha.

— Dospel san va Zagreb na raspored, oštija. Raspoređen san na dužnost va Narodnooslobodilački odbor za Hrvatsko primorje, na dužnost, ha, ha, ha, blagajnika autobusnog poduzeća za Istru. Ja – blagajnik! Ha, ha, ha…Govorin, ja san pošten, ne bin zel, ali san ja sa svojin soldimi na čudu, a kamo li sa tuđin. Ha, ha, ha, ha, ha, ha… Bolje da me radi preventivnih mjera zajedno strpate va rešt, jer znan da bi va mojoj blagajne vavek neš falilo…

NESUĐENI GLUMAC, NOVINAR, GRGA ĆAKULICA…

STALNO MI JE NEČ FALILO – Ljubo Pavešić
DESET MINUTI LEVI BEK
”Na Rudanovu, igrališću spod gimnazije, sada su kući. Tu se pikalo i bižalo pred profesorin, aš je va ‘no vrime ta šport nosil sobun ukor direktora, a doma batine za poderani postoli. Uz dva klasičara dospel san tako i va športsko društvo „Orijent“, društvo radnika, školani i študenti. Nisan bil naročit igrač, ma san bil veli bek, levi bek. Jedne letnje nedlji, bile su i ferije, nastupil san za juniori i igral na leven beku va predigre utakmice zmed „Orijenta“ i „Fiumane“. Već va desetoj minute dobil san „črljeni kartun“, ma ne od suca leh od materi ka me stirala z igrališća, mašuć lumbrelun. Publika j’ to pozdravila pljeskajuć kod da j’ pal gol za Jugoslaviju. Slično, morda i gore, pasal je Ante Blažić, isto školan sušačke gimnazije, ki j’ bižeć prid materun iskal sklonišće med broskvamin „Viktorija i Mile Hreljanović“.
Tako je moja karijera zavavik finila.“(Ljubo Pavešić)

Upitao sam Ljuba, a ča ni bila parola: “Snađi se, druže“?

— Videt ćeš, ćo, kako ću se ja snać. Bil san šal va glumce, va kazalište. Bil je Đuro Rošić i neka, ne znan, Božena, zvala se Czund … Bila je audicija i tri su mi zadatki postavili. Pantomima – to san stravično odglumil! Drugo, „Galeotova pesan“, Vladimir Nazor, to san znal. Treće je bilo pročitat neki odlomak iz „Makar Čudre“ od Gorkoga. I to san znal. Zahvalili su mi se… Drugi dan pred večer šal san po rezultati . Govori mi Rošić: “Znate, imate vi smisla za glumu, ali nisam siguran da ćete dospjeti do neke više stepenice!“. Ha, ha, ha… Bil san očajan. Bez zaposlenja, niki me neće. Šal san va „Primorski vjesnik“ i sva je srića da je odgovorni urednik i direktor bil Mate Dorčić, njemu zahvaljujem ono što jesam, makar i mrtvome. Prvi novinarski zadatak mi je bil da iden va Slanu na Pagu va napušteni ustaški logor i što god još na putu naiđen, najveć va paškoj solane, a ja solanu nikada nisan videl ni razmišljal o njoj. Logor? Čital san tada Maupassanta, novelu „Užas“, tako me se dojmila da o tomu i danas razmišljam, o dječjim cipelicama i svemu onom ča smo i mi našli va napuštenom logoru. Napisao sam crticu o logoru, a srića i bog da san za ono drugo, solanu, naišal na nekog inžinjera… Ispit novinarski san položil.  „Primorski vjesnik“, „Riječki list“, „Glas Istre“, „Hrvatski glas“, „Vjesnik“, Radio Rijeka… Ma, brzo san bil kaštigan aš san zajebaval, moraš to napisat baš tako – zajebaval! Ja nisan nikada rekal ni protiv Tita ni protiv Partije ni protiv JNA, nego san vavik govoril protiv direktora i sekretara Partije. Direktora san zajebaval da nosi crvene brageši, a to su nosili bivši pitomci kraljevski, a sekretara Partije da bi on mesto urednika govornog programa moral bit muzički urednik. A zašto baš ja , govori on. Zač baš ti? Ča nisi ti sopal va Ljotićevoj fanfare? Ha, ha, ha… Zbog tih riječi odrapio san četire leta va Gradskoj biblioteci i još dva drugamo. Ma san se tamo baren načital dobreh knjig… Ni pasalo mesec dan ča san to rekal, a sekretar kod va zemlju da je propal. A onda su ga neki videli va Trstu…A već više od trejset let je va Merike. Onda san pomilovan, je li, dobroton Mića Devčića, ki je tad bil na radiju, molin te da to obavezno spomeneš. Mićo Devčić je došal va „Treći maj“, vidi da nisan baš jako zadovoljan , pa govori:“Biš tel poć, biš se vratil na radio?“. Odmah! Ćo, ono cvikanje karteli, to te ubija. I od tad san na Radio Rijeke.

NAPISANO LJUBOVOM RUKOM POSVETA PRIJATELJU NA PRVOJ STRANICI KNJIGE “NE POZABI NAPISAT” – U darovanoj mi knjizi Jumbo je istom kemijskom olovkom obavio naknadnu korekturu. Knjigu čuvam nježnom ljubavlju.

— Ja san prvi na Radio Zagreb prodro čakavštinom, u ranim šezdesetim sam pisao Jurinu i Franinu. To je bila „Vedra večer“, bil san i pisac i interpretator, skupa sa Czundom. Počel san se pojavljivat pod pseudonimom Grga Ćakulica. To je trajalo morda jedno dva leta . Osjetil san da štufivan, iz tjedna u tjedan pisat, to je vrag, tr znaš to i sam. Onda san promenil naslov va „Mantinjada bez mužike“, ma ni to ni bilo za sve ljude. Va čakavsken dijalektu, znaš to, se razlikuje selo od sela, po govoru i muzici govora , po melodiji i leksici… Onda je došla „Mantinjada z mužikun“, divne su bile Bakarke Jovanica i Nadalica, orko dio, ćo, to su – pjesme bile, ćo! Tako je niknula i emisija „S primorske poneštrice“… Za pravo reć ja san važgal čakavštinu Hrvatskon primorju, šla je va novinarstvo…

NI LAHKO LAGAT

A gdje je cijelo to vrijeme bila poezija?

— Poezija je moja slomljena, zalomljena autobiografija. Se ono ča san napisal to je poetska istina. Nikada nisan pisal dugo, moje pjesme su nastajale od pol ure do tri ure. „Ni ga ni“, nesreća broda, to san ja va pol ure napisal, jer ako je u glavi jasno, jasno je i na papiru. Poteškoću mi je jedino, ovaj, učinila pjesma „Kartulina z Kraljevice“ Zač? To ni bila istina, to san, moran ti to reć, lagal… To je naručilo Turističko društvo z Kraljevice, to mi j’ bila jedina pjesma po narudžbi, a sve ostale su moje… A ni lahko lagat.

KVARTET SLAVODOBITNIKA MIK-A 73. – Skladatelj Nello Milotti, pjevači Toni Kljaković i Tomislav Borić i pjesnik Ljubo Pavešić-Jumbo. Glazbu za Jumbove pjesme “Trsački prošijani” i “Štorija” napisao je maestro Nello, a pjevali su ih Toni i Tomislav. Nažalost, sva četvorica su otišla u dobra spominjanja.
NAJDRAŽA LJUBOVA PJESMA
Kada je Ljubo Pavešić po treći put osvojio „Srebrno jedro“, nagradu “Novog lista“/“Glasa Istre“ za najbolji tekst, stihove, na MIK-u, jedan mu je dan donio dvije velike radosti – proslavu 35.obljetnice mature, a navečer nagradu na MIK-u za divne stihove „Mamina starina“. Tada mi je rekao: “Ljudi rijetko kad znaju što im je najdraže, ali meni je ova treća uzastopna nagrada najdraža. „Mamina starina“ je posvećena mojoj mami, svim mamama svijeta . Jedina žena, koja je podnosila sve moje nepodopštine, jedina žena koja mi je bila bolja što sam ja bio neposlušniji, bila je moja mat. A takova je svačija mat…Zato ova nagrada nije samo moja, to je nagrada mojoj mami, svim mamama svijeta…

Pomagal san se sa konjakon, a pod ultimatumon san, da napišen do jutra , da njin donesen na uvid, je li. Ča? Ča, ča, ča, ča ča? ČA? Kartulina z Kraljevice mi pade na pamet… Konjaka malo, ma ne previše, čitan jeben ti boga, ja san mislel da san izmislel lumbrelu, a ono san budalaštinu napisal… Nanovo. Pisal san od pol noći do pet ur jutro, dok mravići nisu počeli delat. Na pet jutro gren spat, na deset ur se stanen, jeben ti boga, mačak mi se pocural va pjesmu, se je zaplavalo. Jedva san komać dešifriral… Mačak je bil prvi kritičar. Ha, ha, ha….

Tako je bila ta „Kartulina z Kraljevice“. A se drugo , moja poezija je je moja autobiografija . Niš ni lažno, samo me neš moralo strest, od srca, tako… Najdraža? „Mamina starina“… A morda i „Črni kapot“. Sve moje pjesme su na čakavštini, ali uzora među čakavskim pjesnicima nisam imao, nikakovoga uzora. Ali, vrlo cijenim Draga Gervaisa i Mata Balotu… Nikola Polić je pisao književnim jezikom, ali se možda čak i dodirujemo u nekim mislima i opisima, on štokavac i ja čakavac.

POSLIŠUĆ DRUGI KAKO KANTAJU MOJE BESEDI – PLAKAL SAN

Kako je Ljubo pisao pjesme?

— Kako pišen pjesmi? Ću povedat… Bil san va opatijsken cimitere na grobu Draga Gervaisa, Ivana Matetića Ronjgovega i dr. Iva Orlića i oni elegantni ancipresi su mi se pričinili kod da su jedne vele sopeli. Istoga dana na škatule od cigaret zapisal san te impresije – i još mi vavek va uhu bil kanat od tići…

GIMNAZIJSKI KOLEGA I DOŽIVOTNI PRIJATELJ LJUBA PAVEŠIĆA – Dr. Zoran Kompanjet u silueta-karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije.
NEOBIČNO NJEŽAN ČOVJEK Ljubo i Zorić, dva pjesnika iz iste školske klupe sušačke gimnazije, u drugom svjetskom ratu partizani, službeno – Ljubo Pavešić i Zoran Kompanjet. Dr. Kompanjet, Zorić, svom je starom pajdašu Ljubu , post mortem, posvetio i pjesmu, znao ga je u dušu. Jednom mi je ovo ispripovijedao:
Ljubo, to je pojam, ne samo čovjek. To je pojam. Prerano je umro, trebao je barem do osamdeset živjeti, još bi napisao nešto lijepo. Bio je čudan čovjek. Rekla mu je jednom pjesnikinja Vesna Parun: “Kad sam čitala vaše stihove mislila sam da ste žensko.“ Bio je neobično nježnog srca, neobično nježan čovjek. Htio je to skriti prijetnjama, glasom jakim, a bio je nježan i dobar, pošten u duši… U sušačkoj gimnaziji smo sjedili u istoj klupi i tako smo se smijali, da smo padali s klupe. A drugi su se smijali onako, normalno. Prijateljevali smo od gimnazijskih dana, nekad više, nekad manje, ali smo ostali prijatelji… Ljubo je tužan pjesnik, ja veseo pjesnik, on je veseo čovjek, ja tužan čovjek…

Ma ni šlo kod po loju. Neč san se bil razjadil , muza mi pobigla z kolena, pa san potle dan na dan z golen razumon otel pjesmu finit. Ni hodilo. Trošil san hartu i hartu… A nda kako da j’ došlo samo od sebi…Ćo, na jednen englešken rečniku za vrime rata pisal san pjesmi, aš ni bilo harti. Rečnik mi potle nestal, i š njin pjesmi. A šešnajst pjesam na čakavsken dijalektu je puno. Nikada mi više ni palo na pamet da jih znova napišen. I moral san poć spočetka… Dogodi se , dogodi da napišen pjesmu pa mi bude žal ča san je napisal, aš mi se pričinja da san neč zgubil. Po noće, prvo leh ča zaspin, niman više o čen mislet se dokle ne zilezne novi motiv, nova ideja. Ćo, a poslišuć drugeh kako kantaju moje besedi, moje pjesmi, plakal san…

A propos, Ljubo je divnim literarnim bisernim krokijima, pojasnio kako su nastajale neke njegove pjesme: „NI GA NI“ (Na Viliju božju 1959.leta s porta va Bakru partil je drveni brodić „Igrane“, nakrcan s piriton. Čin je pasal Sešćicu, ulovilo ga j’ velo jugo. Teret se trmbuljal, mastil, brod nagibal, grabil more i četire milji od Žurkova potpnul. Va ten paklu od vetra i vali sedan molnari ni doplavalo do kraja. Od teh su četiri pušćali udovice i šesnajst miće dece. Njimin, dece, mami uz kanat povedaju  od nesrići pred Žurkoven.), „NEBULOZA“(Na ov brodić od magli ukrcal me j’ kako maloga od kuverti na Viliju božju 1937. leta pjesnik Nikola Polić va Gradsken podrumu na Sušaku uz božićnjak od boc i žmulji. I počelo j’ naviganje. Spočetka fanj škodi, osobito kad su veće neveri. Ma, z letin je mali od kuverti položil ispit za „piccolo cabotagio“ i zaten za „lungo corso“. Ni se tekol za Morfejon. Na ovoj drugoj, duljoj rute, mali ume dignut jidro i zajadrit po veloj bure. A kad zbonaca, požaleje za brodićen od magli za prvun posadun.),“DVA ANCIPRESA“(Potle vele zimi – 1929. leta – uz Kačićevu pjesmaricu našla se doma i zbirka „Čakavski stihovi“ Draga Gervaisa, storena va Crkvenice. Za šaku suheh smokav pjesmice se vadilo napamet. Poslišuć vnuka , majka Kata bi rada posegnula va baul. Uri z Dragon v Rike i na Slatine ne moru se pozabit. A ćakuli, partidi šaha i kanat z barbun Jivon Matetićen va Klubu kulturneh radniki v Rike?! Kako bi se bil leh razjadil na parafraziranje: „Ča je more da bi bilo vino/mrkači bi pili i po dnu hodili.“. Već let su oba, i pjesnik i kompozitor, pod opatijskemi ancipresin.

ČA SAN BIL NEPOSLUŠNEJI MOJA MAT MI JE BILA JOŠ BOLJA – Ljubo u karikaturi Miše Cvijanovića, 1989.
Ljubo Pavešić
MAMINA STARINA
(Mojoj matere)
Mah se prti po kuće,
daž zidi nabuhnjiva,
vetar jih šuši, muli,
vrime starinu skončiva
Sled svitla cesi s krova,
kod da škurinu reže,
neč se vidi, skoro niš,
pauk je spušćal mreže.
Sako malo tud pasivan,
Srce šćiplje tiha radost,
Još mi živa je starina
Morda nova, stara mladost.
Posvetila je slipica
svetu sliku majkinu,
se diši po starosti –
po pasanen vrimenu.
Za me vavek vrt cvate
I z loznjaka rožje,
lipa, murva i ostruga
i blagoslov – drvce božje.
Sako malo tud pasivan,
srce šćiplje mića radost,
još mi živa je starina
jako stara, nova mladost.
Sušak, 15.jenara 1972.
(Rojna kuća va Škrljeven. Prazna… Rastrešena familja. Pa ipak… Kuća, zajik, običaji, kamik, more, kanat, tuga, uspomeni, domovina – se je mamina starina. I zbirka oveh pjesam.)

Elegičan ton? To su žalopojki za onen čega više ni. Promenil se pjezaž, usahle su i osušile se dve lipi pred kućun, brata više ni, ni oca ni, ni prijatelji ni, a morda ni vrimena ni. Ni već onoga posebnoga duha, a ni više ni praveh kumpanij. Ni Tina, Alfirevića, Matkovića… (va Zagrebu), ni Polića, Vidasa, Kreša Kovačića (va Sušaku)… Se j’ pomrlo. Već otkad su finili kalamburski razgovori; noveh kumpanij ni. Tu su i leta , šlo j’ svojen puton… A umelo se ćakulat o mužike, o literature, o pjesmah , od ranoga jutra do gluho doba noći. I pilo se, altroke! Ma, sadahna j’ drugo vrime. Ali, ovo ti moran reć, mene su se spunile se želji z mladeh dan. Bil san na Stražilovu na grobu Branka Radičevića i va selu Vinci – rodnen mestu Leonardoven. To su bili moji ljubimci. Kad san došal na Stražilovo, niš se nisan začudil. Baš takovoga san i zamišljal, čitajuć Branka… A va rodnoj kuće Leonardova da Vincija, skupa s Gustavom Krklecom, kad smo se vrnjivali prama Pistoje, leh smo se fermivali po oštarijah i impresionirani , zvan sebe, pili črno toskansko vino, jako kod strel božja i – mučali.

I ovo ti moran reć, nemoj mislit da će čakavština izumrijet kad ne bude Ljuba Pavešića. Ali, mislin da je ima sve manje i manje i da će jednog dana bit ono ča je rekal Vladimir Nazor – čakavština će izumrijeti. A da l’ će to biti za dvjesto , tristo, petsto ili šesto godina… Mladeh čakavci je va Brseču, na Trsatu, va Kastvu… Sagdere kade su dobri učitelji, al’ nastavnici, čakavci, tamo je i dobreh i lipeh pjesam na dijalektu. I danaska se domišljan prelipeh dječjeh pjesam, „Šterna“ z Brseča, „Palentar“ z Kraljevice… Ma, pred malo vrimena šal san obać jedan naš kvarnerski otok , glavni gradić i njegovu pučku školu. Va višeh razredeh niki ni čul za Draga Gervaisa, a još manje za Nika Pinčića. Samo su se čudon čudili, oni i ja. Sadahna, znaš zač ni mladeh čakavci. Pisat se mora počet od mićeh nog…

BOEM I POET

A boema, Ljubo?

I MED SUZAMI SMEH – Ljubo Pavešić na MIK-u

— Boem sam bio, boem i ostao. Boeme se ne odričem, a neću se je nikada i odreći. Boema izumire, boema je bol, patnja u svim mogućim varijantama. Ne može biti boem onaj koji ima visoku mjesečnu penziju. To je lažni boem, hohštapler… Sedandeset let iman, kakov mi je bil život? Nedajbog doživet ča san ja doživel. Ma, opet, čuj, meni je život bio i lijep, ljepuškast, ali mi je stalno neč falilo… Falilo… Falilo,,,

… Tako je dalekog dragog dana u noć pretočenog pripovijedao dobri Ljubo, dragi Jumbo. Bolest ga je već dobrano načela, glas mu je već znao zajecati, poneka se riječ otegnuti, ali su misli bile biserne, poruke kristalno jasne, bistre poput dropovice u boci, dobrano ispražnjenoj, da se ne lažemo. Taj će razgovor živjeti u meni dok me bude. I onda sam se pitao, kao što se i sada, vremešniji nego što je Ljubo tada bio, pitam –  je li se baš to što je falilo vječitom dječaku iz Škrljeva prelilo u njegovu divnu poeziju, u velika iskrena druženja i vjerna drugovanja, u nas koji smo s Ljubom znali provoditi i dane i noći, ne uspjevši ga nadmašiti ni u poeziji ni u piću? Ovih je dana prošlo dvadeset i pet godina od Ljubova odlaska u dobra spominjanja. Pjesme Jumbove još za života njegova učinile su ga besmrtnim.

UKRCAO JE MLADOG LJUBA PAVEŠIĆA NA “NEBULOZU” – Nikola Polić u karikaturi najslavnijeg hrvatskog i jugoslavenskog karikaturista Pjera Križanića.

A život ide dalje. Možda je to najljepše rekao Jumbo na kraju „Nebuloze“:

Tu sedi sad mlajarija

i vraški se diverti

za stolon je leh još starac,

nekad mali od kuverti

Si su drugi na Trsatu,

od brodića leh je pena,

na hrbatu od oblaka,

smiron leti uspomena

Jedan je, jedini bio Ljubo Pavešić, naš Jumbo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }