Rt DOBRE NADE : SRETNA NOVA 1969. GODINA!

Na kraju 1968. godine u Rijeku sam donio samo jednu torbu na blagdane, ali je u nevidljivoj prtljagi sa mnom putovala i bogata poputbina moje nezaboravne , romantične, revolucionarne „šezdeset i osme“, koja se iz ključalog Pariza, do kojega ću prvi put u životu stići tek 2016.godine, prelila diljem Europe, snažno zapljusnuvši i Zagreb naše studentske mladosti. Tada smo uistinu mislili da je došlo vrijeme u kojem mi mladi ne samo želimo nego i možemo mijenjati svijet, na bolje. I danas bi mi bilo krivo da nismo – pokušali. Kakva bismo mladost bili da smo prespavali tu dragu „šezdeset i osmu“? Novu godinu prije pola stoljeća, kao i prethodne dvije, dočekao sam sa svojom Gordanom u starom, dobrom društvu, vršnjačkom. Tu godinu 1969. pamtim po dobru. Ovo je priča o staroj 1968. i njenoj nasljednici, Novoj 1969.godini. Priča riječka i ne samo riječka, priča o vremenu koje je nadživjelo pet desetljeća, priča moja i ne samo moja.

SRETNA NOVA 1969. S NASLOVNICE “NOVOG LISTA”

Kako sam prije točno pola stoljeća očekivao i dočekao Novu godinu? U Rijeci, naravno, jer je naša generacija riječkih studenata u Zagrebu za svaki državni praznik hitala kući. Prvi maj, Dan Republike, Nova godina…Uvijek vlakom, koji je bio jeftiniji, a bome i komotniji od autobusa. Današnjem je čitatelju to možda nepojmljivo jer su naši vlakovi spori i za dvadeseto, a kamoli za dvadeset i prvo stoljeće. Nama onda sporo truckanje putničkim ili u najbolju ruku ubrzanim vlakom nije smetalo. Živjeli smo za trenutak u kojem će nas lokomotiva dovući do Plasa i podariti nas silno žuđenim pogledom na Rijeku i cijeli Kvarnerski zaljev. Srca su nam bila ovoooooolika. Brza autocesta Rijeka na to i ne pomišlja, Kvarner dospiješ uhvatiti tek krajičkom očiju, a Rijeku vidiš tek kad se kroz nju voziš.

RIJEČKI GRADONAČELNIK 1968. DRAGUTIN HARAMIJA ČESTITA NAJBOLJEM RIJEČKOM SAOBRAĆAJCU I POZORNIKU – Haramija, Paus i Cvitić, Silvestrovo 1968.

Vlakom sam se na kraju prosinca 1968.godine prema Rijeci vozio s malo prtljage, s tek ponešto odjeće u ruksak-vreći, sličnom onoj, ali osjetno većoj, u američkih marinaca. U studentskom domu brzo sam se naučio košulje i donji veš najprije iskuhati u limenom lavoru u čajnoj kuhinji, a ostatak obaviti u praoni. Sušilo se na radijatorima centralnog grijanja ili na špagu ispod prozora. Tako je bivalo i s čarapama. Jedino tada i nikada u životu nisam ništa ispeglao. Baš nekako krajem tih šezdesetih godina prošlog stoljeća u modi su, srećom, bile najlon-košulje, nezdrave naravno, ali silno popularne, koje nisu peglane. Dovoljno ih je bilo oprati. A što se hlača tiče, kada bi otupjela ona oštra crta – završile bi u kemijskoj čistioni, makar i ne bile „zaflekane“. Tamo bi bile tako moćno ispeglane da ih mjesecima nije trebalo peglati.

Na kraju 1968. godine u Rijeku sam , dakle, ponio samo jednu torbu, ali je u nevidljivoj prtljagi sa mnom putovala i bogata poputbina moje nezaboravne , romantične, revolucionarne „šezdeset i osme“, koja se iz ključalog Pariza, do kojega ću prvi put u životu stići tek 2016.godine, prelila diljem Europe, snažno zapljusnuvši i Zagreb naše studentske mladosti. Tada smo uistinu mislili da je došlo vrijeme u kojem mi mladi ne samo želimo nego i možemo mijenjati svijet, na bolje. I danas bi mi bilo krivo da nismo – pokušali. Kakva bismo mladost bili da smo prespavali tu dragu „šezdeset i osmu“? Nije me bolno pekao naš poraz.

POSLJEDNJA CVIJINA “NOVOLISTOVSKA” KARIKJATURA U 1968. – Dragan Džajić

Te smo 1968.godine učinili koliko smo mogli, nismo zabili glave u pijesak, širom otvorenih srca i očiju upoznali smo svijet, ljude i nas, shvatili jednom za uvijek , kao što je to lijepo rekao naš profesor na Pravu dr. Oleg Mandić, da u svakom žitu ima kukolja. Pa i u mladom.

MILIJUNER BRACE BAJZEKA

Posljednji moj prilog u „Novom listu“, za koji sam, kao i za „La Voce del Popolo“ i beogradski „Fudbal“ redovito izvještavao s prvoligaških nogometnih utakmica, ali i pisao komentare i intervjue, crtao karikature, u 1968.godini, baš na Božić, bila je karikatura nogometaša Dragana Džajića, kapetana nogometne reprezentacije Jugoslavije, koja je u ljeto te godine osvojila drugo mjesto u Kupu europskih nacija(budućem Europskom prvenstvu) u Firenci. Bila bi i prva da je u prvoj finalnoj utakmici nije pokrao švicarski sudac Dienst.

„Novi list“ je objavio vijest, prispjelu na Badnjak, prenosim je doslovno: PARIZ, 24.decembra(Reuter) – U anketi pariškog lista „France Footbal“, u kojoj  je George Best, igrač „Manchester Uniteda“ proglašen za najboljeg nogometaša Evrope, Osim Dragana Džajića , koji je zauzeo treće mjesto, nalaze se još dva jugoslavenska igrača – Fazlagić i Osim.

“FRIŠKA” RIJEČKA GRADONAČELNICA – Neda Andrić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije iz 1970., objavljena u knjizi “MI”, humorista i satiričara Danijela Kokića, koja je ilustrirana Cvijinim karikaturama

Oni su dobili po jedan glas i dijele dvadeset i četvrto mjesto. S njima dijeli mjesto i poznati nogometaš „Celtica“, Johnstone. Baš 1968. upoznao sam , intervjuirao i portretirao Džajića, Osima i Fazlagića, iako sam s njihovih utakmica izvještavao i prije, a Džajić je za Silvestrovo bio u našem kraju, dočekavši Novu godinu s djevojkom Ivonom Puhijero , Dubrovkinjom i jugoslavenskom „misicom“, čini mi se u Lovranu. Ljubav nije završila brakom, ali to je već neka druga priča.

Novogodišnji broj „Novog lista“ bio je tipičan za one godine, ali, osvježen „šezdeset i osmom“, ipak mnogo bliži životu. Telegram glavnog urednika Stanislava Škrbeca, s njegovim portretićem u „štrihu“, uvodnik, na prvoj stranici , nije bio panegirik samoupravnom socijalizmu s nabrajanjem svekolikih radnih pobjeda, već posvećen – željama za bolji život, svima nama.

Odmah ispod tog mini-uvodnika u crvenom okviru upečatljiva je najava teksta na trećoj stranici – „MILIJUNER“ SE NASTAVLJA. Riječ je, naravno, o nagradnoj igri u kojoj je milijun dinara tada bio uistinu vrijedna nagrada. A propos, u ondašnjem Komitetu, partijskom dakako, na uvođenje te popularne nagradne igre , za glavnourednikovanja dobrog Miroslava-Brace Bajzeka, nesuđenog slikara, s kojim sam usprkos velikoj razlici u godinama, prijateljevao do njegovog odlaska u dobra spominjanja.,  – bilo je svakakvih negativnih komentara. Te kapitalizam, te klanjanje „zlatnom teletu“, te skretanje udesno… A čitatelji „Novog lista“, kojima će se ubrzo pridružiti i čitatelji „Glasa Istre“, bili su oduševljeni. Tada takvu nagradnu igru nisu imale nijedne novine u Jugoslaviji.

VIZIONAR DR.PRIKRIL , MARIJA CRNOBORI I VERA MISITA

SMIJEŠAK RATNIKA I POBJEDNIKA – Dwight D. – “Ike”

Na sljedećim stranicama „Novog lista“ nisu se kočoperili lokalni, republički i državni političari. Govorio je ugledni tadašnji riječki privrednik, a privrednike tada još nismo zvali gospodarstvenicima, Jure Vukasović, generalni direktor „Jugolinije“, tada jednog od najuglednijih linijskih brodara na svijetu. Osamdesetak „Jugolinijinih“ brodova tih je godina plovilo svim dijelovima svijeta, a imenjak Rijeke, brod „Rijeka“ za Novu je godinu očekivan u Baltimoreu. Danas bi „pravovjerni“ lektori, privrednike „za svaku sigurnost“ prekrstili u gospodarstvenike. Možda bi bili u pravu. Golema je, naime, razlika u glagolima – privređivati i gospodariti. U nas je sve više želja za gospodarenjem, a sve manje za privređivanjem. Novokomponiranim je kapitalistima najlakše gazdovati, skresati broj radnika, a ostalima plaće… Prof.dr.inž. Boris Prikril, također u velikom intervjuu, najavio je VELIKE PERSPEKTIVE RAZVITKA RIJEKE i bio je u pravu. Već rane sedamdesete dvadesetog stoljeća potvrdit će profesorova argumentirana predviđanja.

ISTINA ILI SIMULACIJA – Neil Armstrong, prvi čovjek na mjesecu 1969., umro je 2012. godine.
ČOVJEK NA MJESECU U 1969. godini 20. srpnja, zbio se povijesni događaj za čovječanstvo, oko 20.18 sati tročlana američka posada, koju su činili astronauti Neil Armstrong, Edwin E. Aldrin Jr. (s nadimkom Buzz) i Michael Collins, sletjela je na površinu Mjeseca. Polijetanje rakete sa svemirskom letjelicom pratilo je više milijuna građana, među njima I tadašnji američki predsjednik Richard M. Nixon, uz mnogobrojne znanstvenike NASA-e, koja je pozorno pratila svaku etapu svemirske misije Apollo 11. Pri slijetanju na Mjesec došlo je do nepredviđenih promjena u programu slijetanja, a modulu Eagle smanjivala se i količina potrebnog goriva. Ipak, Eagle je uspješno sletio u blizini Mjesečevog “Zapadnog kratera”, što su potvrdili senzori letjelice, ali i zaposlenici NASA-e zaduženi za upravljanje i kontrolu Misije. Programom Misije bilo je predviđeno da astronauti, po slijetanju na Mjesec, spavaju, no zbog uzbuđenosti oni su preskočili taj dio programa i pripremali se za izlazak iz lunarnog modula na tlo. Sutradan oko dva sata Neil Armstrong spustio se na Mjesec. Pri koračanju površinom Mjeseca, pošto je izrekao nekoliko zabilješki o površini Mjeseca, izrekao je svoju čuvenu rečenicu: ”Ovo je mali korak za čovjeka, a velik skok za čovječanstvo!”. Uskoro je na Mjesec izašao i Edwin E. Aldrin Jr., s kojim je Neil Armstrong u blizini sletjelog modula prikupio uzorke tla Mjeseca i postavio američku zastavu uz brojne poteškoće, jer je tlo bilo izrazito tvrdo. Potom je uslijedio telefonski razgovor s oduševljenim predsjednikom Nixonom. Astronauti su skupili oko 22 kilograma materijala s površine Mjeseca u istraživačke svrhe, ušli u modul Eagle i iz njega bacili više dijelova opreme za kretanje Mjesecom, a uskoro su zaspali. Kada se Eagle pripremao za povratak na Zemlju javila se mogućnost da astronauti ostanu na Mjesecu zbog malih poteškoća tehničkog karaktera, no kvar je ubrzo odstranjen pa je Eagle mogao poletjeti s Mjeseca. Na Mjesecu su astronauti ostavili više predmeta od povijesne važnosti, primjerice disk na kojemu su ugravirane riječi mnogobrojnih američkih uglednika. Na ploči pričvršćenoj za stube navodno stoji natpis: ”Ljudi s planete Zemlje ovdje su prvi put zakoračili na Mjesec u srpnju 1969. godine. Došli smo u miru za cijelo čovječanstvo.”. Po povratku na Zemlju, astronauti su se morali preodjenuti u posebna zaštitna odijela kako bi se spriječilo eventualno širenje bolesti kojom su se, smatralo se, mogli zaraziti na Mjesecu, a potom su čamcem prevezeni na USS Hornet i smješteni u izolirane prostorije. U karanteni su proveli 21 dan, a tijekom tog razdoblja posjetio ih je predsjednik Nixon. Medicinske pretrage dokazale su da astronauti na Mjesecu nisu zaraženi nikakvom bolešću, a tek naknadno je ustanovljeno da se na Mjesecu živa bića ne mogu zaraziti zbog nepostojanja života. Uskoro su im odali počast mnogobrojnim proslavama širom SAD-a, a predsjednik Nixon osobno ih je odlikovao Predsjedničkom medaljom slobode. Mnogobrojni su skeptici više puta sumnjali u slijetanje na Mjesec, smatrajući da je SAD lažirao scenu slijetanja i mnogobrojne fotografije sa Mjeseca kako bi u Hladnom ratu dokazao SSSR-u dokazao nadmoć na području svemirske tehnologije. Svoje tvrdnje o navodnoj teoriji zavjere potkrjepljuju činjenicom da se na fotografijama snimljenim na Mjesecu vidi američka zastava kako vijori, premda na Mjesecu nema atmosfere, tj. ne postoje vjetrovi ni strujanja zraka zbog kojih bi zastava vijorila. Stručnjaci iz muzeja i znanstvenih udruženja širom svijeta opovrgnuli su tu teoriju tezom da je zastava vijorila zbog snažnog vjetra prouzrokovanog ispušnim plinovima modula Eagle na površinu Mjeseca. Zaštićeno tvrdnjama istaknutih znanstvenika od daljnjih urotničkih teorija, slijetanje na Mjesec 20. srpnja 1969. ušlo je u povijest kao jedan od vjerojatno najznačajnijih svjetskih datuma. Međutim, sumnje u simuliranje spuštanja na Mjesec nisu prestale. Ni u ovoj, odlazećoj 2018. godini.

Tada popularni filmski i televizijski komičar Miodrag Petrović-Čkalja na pitanje Nikole Lorencina, poslije vrsnog filmskog i televizijskog redatelja, (u tada popularnoj novinskoj novinarskoj vrsti – izmišljenom intervjuu) tko pod drugim jamu kopa, lakonski je odgovorio: “Fizički radnik“! U rubrici RAZGOVOR S BIVŠIM RIJEČANIMA gostovale su dvije velike glumice iz pionirskih dana Narodnog kazališta „Ivan Zajc“, Marija Crnobori i Vera Misita, uz koje su tada u riječki teatar dospjeli, neki doduše za kaznu, jer su igrali, režirali ili dirigirali u Zagrebu ili u Beogradu u doba okupacije, i : Viktor Starčić, dr.Marko Fotez, Lovro Matačić(inače rođen na Piramidi!), Marijan Lovrić, Zlata Nikolić… Na pitanje što bi gradu Rijeci zaželjela povodom Nove godine velika Marija Crnobori, tada prvakinja Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, duhovito je odgovorila:“ Gostovanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta!“. A s kojom bi se ulogom opet predstavila riječkoj kazališnoj publici?

— Kao Klitemnestra u Eshilovom „Agamemnonu, u režiji Tomislava Tanhofera!“

Jedna je bila Marija Crnobori…

Vera Misita bila je ganuta što su je se sjetili novinari „Novog lista“. Na pitanja je odgovorila pismom:“… Prošlo je mnogo godina, a da me se nije nitko sjetio. Bilo je jubileja. Slavila se 20.godišnjica osnutka riječkog Kazališta. Nisu me ni obavijestili , a kamoli pozvali, iako je poznato da sam i ja jedan od osnivača ovog teatra. Utoliko me je više obradovalo vaše pismo i ganulo do suza i u srce , koje još uvijek kuca za tu meni dragu kazališnu kuću i dragu riječku publiku… Poznavajući Rijeku kada sam došla 1945., onako svu u ruševinama, ja čestitam ljudima koji su uspjeli izgraditi Rijeku u jedan od najljepših gradova i najznačajniju luku u našoj zemlji. Želim još većih uspjeha na svakom polju rada i izgradnje. A to znači : pravog čovjeka staviti na njegovo pravo mjesto i tada nema bojazni za daljnji napredak.“. A nova uloga na riječkim daskama što život znače?

Upravo se u Rijeci daje „Grička vještica“. Mislim s malo dobre volje mogla bih imati ponovni susret s dragom riječkom publikom . Mogla bih nastupiti u ulozi Marije Terezije, s kojom sam ovog ljeta u Zagrebu imala veliki uspjeh – napisala je dobra Vera Misita.

Vrag mi ne da mira pa vam moram ispričati jednu od anegdota s Verom Misitom, koju je u svojoj duhovitoj knjizi „Ulicama kružim ne bih li te sreo“ zapisao moj duhoviti stari pajdaš Vojo Šiljak. Piše dobri Vojo:“…Sedamdesetih godina 20.stoljeća, u pauzi snimanja vrlo popularne televizijske emisije „Mali noćni razgovori“ u Šubićevoj ulici, gdje se sada nalazi Tvornica kulture, okupili su se novinari, mi voditelji, kamermani, tehničari oko gošće emisije , poznate subrete Vere Misite, koja je u to vrijeme bila već u lijepim godinama života.

Teme razgovora bile su raznolike pa je netko spomenuo atraktivnu glumicu i pjevačicu Dunju Rajter. Svi su hvalili Dunju Rajter, ali je jedan zlobnik primijetio da Dunja ima tanke noge. Na te njegove riječi sjajna Vera Misita je rekla:

— Znate, i ja sam imala tanke noge, ali, Bože moj, kaj sam s njima delala!

PRVOROĐENCI VLADIMIR I SNJEŽANA

Novinar Edo Domazet, inače jedan od pionira rukometa u Rijeci, igrač i trener, ali i neusporedivo bolji kao rukometni sudac, a poslije više od desetljeća, do mirovine, u vrhu Talijanskog rukometnog saveza , objavio je zanimljive demografske podatke o Rijeci na razmeđi 1968. i 1969. godine. Na Silvestrovo 1968.godine, dan uoči Nove 1969.godine, Rijeka je imala 134.300 stanovnika, muškaraca je bilo gotovo dvije tisuće više od žena, što je u odnosu na 1967.godinu bilo 3.369 stanovnika više.

NENADMAŠNA TRAGETKINJA ANTIČKE LJEPOTE – Marija Crnobori

U 1968.godini u Rijeci je rođeno gotovo 1500 djece, dječaka nešto više od djevojčica, a istodobno je umrlo nešto više od 700 ljudi. Sklopljeno je nešto više od 1.200 brakova. Mladoženje su u prosjeku imale 26, a mlade 23 godine. Neki su u brakove jurnuli strelovito, bez razmišljanja, a nekima se očito nije žurilo, razmišljali su – desetljećima. U najmlađem riječkom braku sklopljenom 1968 godine mladenci su zajedno imali – samo 32 godine. Mladoženji je bilo sedamnaest, a mladoj petnaest godina. Brak je, razumljivo, bilo moguće sklopiti samo uz odobrenje roditelja. Istodobno je najstariji novopečeni bračni par imao čak 129 godina, a oboma je to bio – prvi brak. Nisu bili prerijetki ni brakovi u kojima je razlika među mladencima iznosila više od trideset godina. Ljubav je ljubav…U Rijeku se te godine, 1968, uselilo 4217 novih stanovnika, a iz Rijeke iselilo 1546 građana.

Prvog siječnja 1969.godine u Općoj bolnici „Braća dr. Sobol“ u Rijeci točno u 1,30 sati rođen je riječki prvorođenac te godine, VLADIMIR PIRIZOVIĆ, prvorođeno dijete MARICE i MATE, presretnih roditelja, Slavonaca, koji su se 1967.godine doselili u Rijeku. Vladimir je rođen s 2,970 kilograma i 49 centimetara visine, a porod su obavili dr. Nikola Matejčić i sestra Marica Radović. Na Sušaku, u Općoj bolnici „Dr. Zdravko Kučić“, u 1969.godini prva je rođena SNJEŽANA OPAČAK, točno u 10 sati. Visoka je bila 50 centimetara, a težila je 3,170 kilograma – na silnu radost mame MANDE i tate GRGE. Porod je obavio dr. Vjekoslav Weltrusky, a, nažalost brzopleti neki moj kolega, zaslužnu je sestru naveo samo kao – primalju.

I LIJE NA UGLU PETROLEJSKA LAMPA… – Šansonijer Hrvoje Hegedušić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije na stranicama TV_priloga “NL-a” 1969.

S VLADIMIROM i SNJEŽANOM Rijeka je postala mnogoljudnija i radosnija.

MILIJARDA NOVIH DINARA – ŠTEDNJA GRAĐANA

Daleke 1968.godine u trezorima riječkih banaka bila je pohranjena ušteđevina čak 70.000 Riječana. Zajedno su imali gotovo 270 milijuna novih dinara, od čega je bila najjača dinarska štednja – 63.000 štediša, 200 milijuna novih dinara. Oko 8.000 Riječana štedjelo je devize , ukupno oko pet milijuna dolara, što je tada predstavljalo 70 milijuna novih dinara. Teško je reći što bi to danas značilo? Za neke novoobogaćene Riječane mnoge bi od tih brojki bile smiješne, ali za dio Riječana koji se nikako ne uspijeva otarasiti obiteljskih ili osobnih minusa na tekućim računima –  bile bi u najmanju ruku blagotvorne.

Zaposleni su Riječani, međutim, u 1968.godini zaradili milijardu novih dinara. Plaćama, koje smo tada službeno zvali osobnim dohocima, ukupno 700 milijuna novih dinara, a preostalih 300 milijuna novih dinara honorarima, penzijama ili privatnim obrtima. Od te milijarde novih dinara Riječani su 320 milijuna utrošili na prehranu, 200 milijuna na kupnju kućnih aparata i inih industrijskih proizvoda, uključujući odjeću i obuću , a 120 milijuna na kupnju(oko 1500) automobila. A na kulturu? Jedva 2 posto. Čini li vam se posljednji podatak nekako suvremenim ili svevremenim? A pijača? Popijeno je 10 milijuna litara mlijeka , a vina , pjenušaca i žestica – 12 milijuna litara .Inače, pivo je tada smatrano prehrambenim proizvodom. Danas je vjerojatno najkonzumiranija alkoholna pijača. Najjeftinija je…

SILVESTARSKO PRASE JURI PARTEROM KINA

NA ELIZEJSKIM POLJANAMA – Charles De Gaulle i Mišo Cvijnović-Cvijo, 2016.godine

Prije pola stoljeća Rijeka je imala osam kinematografskih dvorana – od Zameta do Sušaka, a može i obrnutim redom. Sve su te dvorane, osim „JNA“ bile otvorene za Silvestrovo, Novu godinu i 2.siječnja – kao i u običnim, radnim danima. Kino „Sloga“ na Zametu, u koje smo kao mulci mi s Torette najčešće išli na nedjeljne matineje, za Silvestrovo je odabralo američki film „HOMBRE“ u bojama i kinemaskopu (cinemascopu – ali tada se drugačije i pisalo mi govorilo), s Paulom Newmanom i Fredericom Marchem u glavnim ulogama. Početak je bio u 17.30 sati – samo jedna predstava, dakle, za sva tri dana. U kinu „Viševica“, između željezničkog i autobusnog kolodvora(u prostoru kojega su odavno pekarna i automat-klub) 31.prosinca 1968. na programu je bio reprizni francuski film „FANTOMAS PROTIV SCOTLAND YARDA“ od 16, 18 i 20 sati. Prvoga i drugoga siječnja premijerno je prikazivan jugoslavenski film „SIROTA MARIJA“ s Milenom Dravić i Mijom Aleksićem u glavnim ulogama. Počeci u 16, 18 i 20 sati. Kino „Beograd“ na Žabici( već deset godina je to sjajno Art kino „Croatia“) 31.prosinca 1968. ,1. i 2. Siječnja 1969. premijerno je prikazivao domaći film u bojama i kinemaskopu“ SARAJEVSKI ATENTAT“ redatelja Fadil Hadžića s Bertom  Sotlarem i Lucinom Vinickom u glavnim ulogama.

Kino „Partizan“( izvorno i otkako je samostalne Hrvatske opet „TEATRO FENICE“- nažalost više zapuštena i zaboravljena nego usnula Trnoružica) za Silvestrovo je pripremio premijerni francuski film u bojama i kinemaskopu „OBRAČUN NA INDIJSKOM OCEANU“ s nježno lijepom Antonellom Lualdi u glavnoj ulozi, s počecima u 16, 18 i 20.30 sati , a 1. i 2. siječnja američki film u bojama i kinemaskopu, koji je i danas popularan – „DVANAEST ŽIGOSANIH“ s dvanaest sjajnih glumaca, od kojih je najavljivač posebno istaknuo dva imena i prezimena – Lee Marvin i Ernest Borgnine. Redatelj, naravno, Robert Aldrich. Počeci : 17 i 20 sati. U Kinu „Garibaldi“(sada prodavaonici DM-a) za Silvestrovo je igrao reprizni talijanski film u bojama i kinemaskopu, „ADIOS GRINGO“, od 17, 19 i 21 sat, a 1. i 2. siječnja premijerna talijanska  „ZLATNA GROZNICA“! Od 17, 19 i 21 sata gledatelje su na velikom ekranu čekali Giuliano Gemma i Teresa Gimpera.

SRETNA NOVA, DRAGI DŽIMI – Stjepan Stanić u Cvijinoj stalnoj rubrici PORTRETI u beogradskom magazinu “Humor”, 1969.

Kino „Jadran“, u ondašnjoj Ulici braće Šupak, a sada izgleda zauvijek pokojno u Ružićevoj, tada je jedino imalo non-stop gledanje od 16 sati, u sva tri blagdanska dana. Repertoar je bio zlatan, za Silvestrovo premijerna talijanska „ZLATNA GROZNICA“u boji i kinemaskopu , u ostalim dvama danima „ZLATNA BOGINJA RIO BENA“, premijera njemačko-španjolskog filma u boji i kinemaskopu, u glavnoj ulozi Pierre Brice . Kino „Neboder“(u HKD-u) za Silverstrovo je pripremio dvije predstave (od 16 i 18 sati), premijeru francuskog filma u boji i kinemaskopu „VIKONT SREĐUJE RAČUNE“, a 1. i 2. siječnja  po tri predstave( 16, 18 i 20 sati) premijeru američkog filma u boji i kinemaskopu „OSVETNIK IZ RIMROKA“ – u glavnim ulogama Audy Murphie i Broderick Crawford.

Što mislite, jesu li sve te silne kinematografske riječke dvorane bile dovoljno popunjene? Ne dovoljno, nego vjerojatno do posljednjeg mjesta. I nemojte misliti da su to bili samo samci i samice, nesretnici koji nisu imali društva za pravi, raspojasani doček Nove godine. Netko , naravno, nije imao kamo ili s kim dočekati Novu godinu i provesti novogodišnje blagdane, ali je netko – obožavao filmove. I u kinu bio s nekim najmilijim srcu. U nekim godinama u nekim riječkim kino-dvoranama su između prikazivanja dvaju filmova čak svečano dočekivane Nove godine, uz pjenušac, čestitanje i ljubljenje. Organizirana je i novogodišnja tombola, a nekada je prva nagrada, vjerovali ili ne, bilo živo malo prase, koje bi za ili poslije uručenja znalo projuriti parterom, uz urnebesni smijeh gledatelja. A kada i nije bilo takvih dočeka, mnogi bi se poslije odgledanih filmova, u posljednjem trenutku „ubacili“ na neko feštarsko mjesto uzduž i poprijeko Rijeke, makar i  – nenajavljeni. Na Korzu ili obali, na ulici uopće, tada u Rijeci Nove godine nisu čekane. To smo viđali samo na televizijskim snimcima iz New Yorka ili i Beograda.

MA, VIDI TI STAROG JARCA

ROĐEN 1969.GOIDINE – Robert Prosinečki-Žuti, jedan od naših najvećih nogometaša svih vremena, u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije.

Novogodišnji horoskop „Novog lista“ zanimljive je poruke nudio prvim rođenima u znaku vezanom uz kraj 1968. i početak 1969. godine, jarčevima ili jarcima, dakle. Uvijek se nasmijem kada pročitam da postoji znak jarica ili, uz znak bika i bikica ili bičica. Toga u prirodi, dakako, nema. Jarcu paše samo koza, a biku krava, a uškopljenicima ne rabi nikakva ženka. Nijedan od tih pojmova, naravno, vezan uz žene nije baš u pozitivnom znaku. Reći za neku ženu da je koza ili krava nije nimalo poželjno i lijepo, iako za to dobre koze i krave, nisu nimalo krive. Reći, pak, za nekog mladog ili muškarca u najboljim godinama da je u seksu pravi bik, može biti silan kompliment. A i za nekog poprilično vremešnijeg, kad se sazna da je ljubavnik nekoj osjetno mlađoj partnerici itekakav je kompliment neke vremešnije gospođe koja će reći: “Ma, vidi ti starog jarca…“.

Što je horoskop u novogodišnjem broju „Novog lista“ predviđao jarcima? Doslovno ovo: “Predstoji vam pregršt ljubavnih avantura, koje, međutim, neće uroditi trajnijim plodovima. Vaši pretpostavljeni, a i vi sami, suviše sebe opterećujete poslovnim zadacima. Toliki entuzijazam je sasvim izlišan, utoliko prije što za svoje pregalaštvo niste dovoljno nagrađeni. Istini za volju, valja reći da vi u svom altruizmu i ne primjećujete kakve sve žrtve podnosite u interesu zajednice. Probudite se već jednom, ovo nije vrijeme altruizma, dajte malo i drugima da rade.

GRADONAČELNIK DARUJE NAJBOLJEG SAOBRAĆAJCA I POZORNIKA

KRALJ NOGOMETA I NAŠ VELEZNALAC – Pele i Rudi Belin na Maksimiru 1969.
ODLAZAK LIJEČNIKA I NOGOMETNOG SUCA
U prosincu 1969. godine u Rijeci je umro dr. Matija Pađen (1898.-1969.). Rođen je u Ledenicama, a Medicinski je fakultet završio u Grazu. Bio je jedan od prvih i vodećih nogometnih sudaca u Jugoslaviji, a nogometnu je pravdu dijelio i diljem Europe. Sudački je ispit položio 1920. godine, dakle samo godinu dana nakon osnivanja Nogometnog saveza Jugoslavije. Godinama je bio i funkcionar u zagrebačkoj „Concordiji“. U drugom svjetskom ratu bio je u zloglasnom njemačkom koncentracionom logoru Mathausen, u Austriji. Bio je vrstan i ugledan liječnik i narodni čovjek. Dr. Matiju Pađena upoznao sam kao riječki gimnazijalac i honorarac u redakciji „La Voce del Popola“. Na Omladinskom igralištu, koje su stari Fjumani uvijek zvali „Campo Cellini“, jednom je fotoreporter „La Vocea“ Frane Morić, naslonjene na metalnu ogradu s južne strane gledališta , snimio dr. Matiju Pađena, urednika sportske rubrike “La Vocea“ Renata Ticha i mene. Godinama sam Franu molio da mi izradi tu fotografiju i – nikada je nisam dočekao. Najprije je, vjerojatno, klupko raznih filmova mirovalo u nekoj ladici u „La Voceu“, a onda je Frane otišao u dopisništvo „Vjesnika“, a na kraju završio u „Novom listu“. A film više nije pronašao. Nikada neću prežaliti tu nikad dobivenu fotografiju. Za kraj, jedan kuriozum iz 12. kolovoza 1946. godine.. Tog je dana odigrana prva utakmica kvalifikacija za Prvu jugoslavensku saveznu ligu, ujedno i prva službena utakmica „Kvarnera“. Protivnik Riječanima je bio klub Unione Operaia Sportiva Pula, a igralo se na Kantridi, s početkom u 17.30 sati. „Kvarner“ je nastupio u sljedećem sastavu: Gardassanich, Tiblias, Blasich, Pavanello, Macorin, Bertok, Nori, Laurencich, Burattini, Petronio, Cergnar. Puljani su iznenadili domaćina, dvostruki strijelac za pobjedu Puljana (2:1) bio je Chiraz. Jedini gol za „Kvarner“, prvi u službenim utakmicama, postigao je Antonio Nori. Sudio je Riječanin dr. Matija Pađen. ( Uzvrat je bio na rasporedu 18. kolovoza u Puli, gdje su domaćini i nesportski željeli eliminirati „Kvarner“, ali im to zahvaljujući drugom sucu nije pošlo za rukom i „Kvarner“ je postao prvoligaš u prvoj sezoni nogometnog prvenstva Titove Jugoslavije.).

Lijep je oproštaj s 1968. godinom najboljim riječkim milicionarima, tako su tada službeno zvani policajci, upriličio i riječki gradonačelnik Dragutin Haramija, za Grobničane ”naš Dragić“, partizanski prvoborac, intelektualac i čestit i ponosan čovjek. Poslije sloma „Hrvatskog proljeća“ 1971. godine i smjene njegovih istomišljenika i suboraca Mike Tripala i Savke Dabčević-Kučar   –  Haramija je odbio ostati na položaju. Iako mu je to, tvrdili su upućenici, ponudio Josip Broz Tito. Haramija je, a propos, predložio 1969. Nedu Andrić za prvu riječku gradonačelnicu, a njegova dobra sestra Adelija, za sve Grobničane „naša Beba“ – bila je prva predsjednica nogometnog kluba u Jugoslaviji. Naravno, „Grobničana“. Dobra naša Beba, živjela je za svog dobrog sina Aljošu, znalačkog suptilnog nogometaša („Rijeke“, „Orijenta“ i „Grobničana“), „Grobničan“ i Gromišćinu, ali za sve ljude dobre volje. Kada smo se posljednji put vidjeli, na Čavji, a dugo se nismo bili sreli, rekla mi je: “Mišo moj, ovo me zadnji put vidiš…“. Zagrlio sam je i poljubio i rekao: “To ste sad rekli i nikad više!“. Nažalost, pobijedila je njena slutnja. Plemenite se Bebe uvijek sjetim nježnom ljubavlju, u njoj su bile objedinjenje sve dobrote istinske Majke hrabrost.

Trideset i prvog prosinca gradonačelnik Dragutin Haramija čestitao je i uručio darove najboljem riječkom saobraćajcu ŽELJKU PAUSU i najboljem riječkom pozorniku JOSIPU CVITIĆU. Željka Pausa tada nisam poznavao, ali sam prije Silvestrova 1971.godine , nakon što sam položio teorijski dio ispita za vozača osobnog automobila, kod Željka Pausa, ozbiljnog i smirenog ocjenjivača, s malo riječi, ali suvislih i dostatnih, polagao praktički dio vozačkog ispita. U „fiću“ smo ispred zgrade MUP-a u Ulici žrtava fašizma sjeli Željko Paus, moj instruktor Vinko Hlaj i ja. Nisam baš neki tremaš, ali mi je, iako sam na uplaćenog „Spačeka“ još čekao, bilo stalo da položim iz prve. Krenuli smo nizbrdo, pa Fiumarom, koju smo tada više zvali Fiumera, prema kazalištu i Obali, koja je je bila dvosmjerna. Potom smo Splitskom ulicom (tada također dvosmjernom) izbili na Jadranski (onda Togliattijev) trg pa preko Žabice i ispod podvožnjaka u ondašnju Ulicu Nikole Cara (također dvosmjernu). Odmah iza kantuna ondašnjeg kafića „Vesna“, kod ulaza u pokojnu boćariju „Rikarda Benčića“, Željko Paus mi je smirenim glasom rekao: “Zaustavite se ovdje. Hvala.“. Naravno da sam dao desni žmigavac i zaustavio automobil, ali sam – šutio. Činilo mi se da je ta ruta bila nekako lagana. Znao sam po pričanju da se najčešće pada na kretanju uz pomoć spuštanja ručne kočnice na onoj grdoj uzbrdici od zgrade Riječke gimnazije prema Guvernerovoj palači. Paus je u trenu osjetio moju, makar neiskazanu, nelagodu: „Potpišite se, molim, položili ste. Čestitam!“. Josipa Cvitića nikada nisam upoznao.

DALEKA DOBRA GODINA

ČESTITKA ROGONJAMA S HUMORISTIČKE STRANICE NOVOGODIŠNJEG “NOVOG LISTA”

Novu godinu prije pola stoljeća, kao i prethodne dvije, dočekao sam sa svojom Gordanom u starom, dobrom društvu, vršnjačkom. Tu godinu 1969. pamtim po dobru. U njoj sam kao vrlo mladi novinar možda najviše napredovao, pisao sve autorskije, a karikature počeo objavljivati, kao što se onda govorilo – od Triglava do Đevđelije. U šest godina, od maloljetničkog početnika iz kasnog ljeta 1963. do te 1969., već sam postao iskusan nogometni prvoligaški autor, a počeo sam intervjuirati i naše poznate estradne pjevače, Dragu Diklića prvoga. Upoznao sam se i postao dobar sa svim zagrebačkim iskusnicima i mladim snagama sportskog novinarstva. Od doajena i odvjetničkog maestra dr. Jerka Šimića, brata Antuna Branka i Stanislava Šimića , džentlmena (i sjajnog novinara i karikaturista-portretista) Borisa Kolomičuka, Zvone Mornara preko Ice Kerchina, Zijada Kršlaka, Zlatka Maćešića-Maca  i Zvonimira Magdića-Amiga (tada još samo honorarca), preko mojih divnih prijatelja Mire Redea i Vjekoslava-Lele Markotića, Milivoja-Nika Nikolića, Darka Draženovića, Borisa Mutića, Vladimira Anzulovića-Zule, Uroša Kovačevića i Stanka-Stena Kučana (inače četvrtine Kvarteta „Melos“) do najmlađeg Ive Topića. Iako sam zapravo ja bio najmlađi…Nažalost, ostali smo još samo Miro, moj dobri Redli, Nik i ja, svi ostali su u dobrim spominjanjima

AVANTI RIKI, AVANTI POMPIERI – Čuvenom riječkom piromanu Rikardu-Rikiju Kovačiću suđeno je i 1969.godine.

Te sam 1969. godine, 12. rujna , na Maksimiru, konačno uživio gledao mog najvećeg nogometaša na svijetu – Pelea. „Dinamo“-„Santos“ 1:1. Pelea sam prvi put gledao 1958.godine, u jednoj od dvorana crikveničkoga gospodskog hotela »Miramare«, koji već desetljećima ne uspijeva uskrsnuti. Bio je to jedan od dvaju crikveničkih televizora, ekran je sniježio, ali te umjetne pahuljice nisu mogle skriti maestralnu igru nogometnih mađioničara Brazilaca, od kojih je nama mulcima najdraži bio baš Pele, najbliži nam godinama. Svakoga sljedećega dana pokušavali smo ga imitirati na melu naše prelijepe crikveničke plaže, »Aje« Katnić ubrzo je bio naš Pele… Da, 12.rujna 1969. godine, napokon sam i uživo gledao Pelea, kao mladi novinar, na Maksimiru, među šezdeset tisuća sretnika. Pele je opet »očešao« prečku, sjajan je gol za »Dinamo« dao Josip Gucmirtl, za »Santos« je izjednačio Edu, završilo je 1:1. Gilmar, Carlos Alberto, Clodoaldo, Pele i drugovi dogodine su Brazilu donijeli treći naslov prvaka svijeta. Da mi je netko 1958. rekao da ću uživo gledati Pelea vjerovao bih u to kao da će ispariti Jadran između kopna i Bodulije pa ćemo od Crikvenice do Šila na hodeć, pobirajuć usput glancarice i sićke . Godine 1990. U Firenci ću uživo gledati Maradonu, a ove godine na „Olimpicu“ u Rimu Messija i zaokružiti na neki način moju intimnu priču o najvećim „desetkama“ u povijesti nogometa. Ali, neka se nitko ne naljuti, iznimno poštujem i volim igru Messija, volio sam i igre, ne uvijek i ponašanje, Maradone, ali Pele je meni ostao najveći, najbolji, najdraži. Hvala zauvijek godini 1969., u kojoj sam uživo uživao u potezima Pelea, najmlađeg junaka mog iskrenog nogometnog djetinjstva.

ONO MALO DUŠE

JOŠ SAMO VEČERAS… Kantautor Drago Diklić iz šezdeset i devete.(Karikatura:M.CVIJANOVIĆ-CVIJO)

O Silvestrovu godine 1968. nismo ni slutili da će u 1969.godini u dobra spominjanja otići Brian Jones, Ho Chi Minh, Dwight D. Eisenhower, Judy Garland, Karl Jaspers, Salvatore Quasimodo, Franz Papen … I mnogi drugi ljudi koji su svojim životima ostavili duboke tragove u povijesti umjetnosti, znanosti, čestite politike, pobjedničkog obrambenog ratovanja… Dvadeset i osmog travnja te godine legendarni vođa francuskog pokreta otpora u drugom svjetskom ratu i jednako tako omiljeni  francuski predsjednik Pete republike Charles de Gaulle – dobrovoljno je dao ostavku, premda je još imao pravo ostati predsjednikom sve do 1973. godine jer su tada francuski predsjednici birani na mandat od čak sedam godina. Budući da je drugi mandat Charlesu de Gaulleu počeo 1966. godine, mogao je ostati predsjednikom sve do početka 1973. godine. De Gaulle je ostavku dao nakon što nije prihvaćen njegov prijedlog decentralizacije Francuske i reforme Senata. De Gaulle je u trenutku davanja ostavke bio u 79. godini života. Umirovio se na svom imanju La Boisserie kod mjestašca Colombey-les-Deux-Églises na prostorima Šampanje, gdje je imao lijep posjed od nekoliko hektara. Umro je već sljedeće godine, upravo uoči svog 80. rođendana.


TREĆI KANAL – Stalna Cvijina komentar-karikatura na TV-stranici “Novog lista” imenom svjedoči da je domaći program u stvarnosti imao – samo dva kanala.

U danima veselja nismo razmišljali ni o novom suđenju čudesnom riječkom piromanu Rikardu-Rikiju Kovačiću, znanom po čuvenom pokliču.“Avanti Riki, avanti pompieri“, koji jest bio palikuća, ali nijedan život nije odnio. Radujući se prvorođenačkom paru u Rijeci u prvom danu 1969., Vladimiru i Snježani, znali smo da će se još puno rado čekanih beba roditi diljem svijeta. U dolazećoj godini bebe iz 1969. godine proslavit će zlatni, pedeseti rođendan. Neke od njih odavna su svojim kreacijama, svaka na svom polju, postale i voljene i poštovane.

Robert Prosinečki-Žuti, jedan je od najboljih naših nogometaša svih vremena, a Gabriel Batistuta drugi po broju postignutih golova u dresu Argentine. Žutoga poznajem, dobar je k’o kruh. Prvi smo veliki intervju (i karikaturalno portretiranje) obavili još 1990. u Beogradu. Batistutu sam uživo gledao u njegovoj oproštajnoj sezoni u Serie A gledao na kup utakmici s „Triestinom“ (1:1) u Trstu, na Stadionu „Nereo Rocco“ –  iz slobodnog udarca postigao je gol za pamćenje. Neumrlog glumca Nebojšu Glogovca gledao sam na riječkim Malim scenama u Krležinoj „Pijanoj noći“, bio je, što bi rekli Rusi, hudožestvenik u svakom treptaju. Steffi Graf je godinama carevala među tenisačicama, a Oliver Kahn bio nogometni vratar nad vratarima. Catherine Zeta-Jones ima uz nehinjenu glumu samozatajnu, prirodnu ljepotu, a Danis Tanović je u europskim pa i svjetskim mjerilima filmski redatelj od formata.

Nekako iskonski, prirodno, na trenutak i surovo prelijepa Jennifer Lopez, s okom za gnjev i duboko suosjećujuću suzu, jedna je od mojih filmskih ljubimica. Neustrašivi fajter iz „Formule 1“ Michael Schumacher nije zaslužio tako gorku sudbinu vegetiranja. Predraga Mijatovića, Šukerovog suigrača u kraljevskom madridskom „Realu“, kao i Žutoga, karikaturalno sam portretirao i intervjuirao prvi put u prosincu 1990. u Beogradu, a kontroverznog Sinišu Mihajlovića, strijelca br.1 najpaklenijih golova iz „slobodnjaka“ u Serie A – nisam upoznao. A Davor Janjić? Glumčina. Pamtim ga još iz daleke duševne televizijske drame „Ono malo duše“, u kojoj , po prilici, iako još dječak izgovara iskusničku misao: “Alah je insanu dao samo ono malo duše, a i to malo – da pati.“. Kakva može biti godina koja iznjedri takve ljude, ako ne dobra i blagoslovljena.

Štioci moji dobri i strpljivi, u godini 2019. želim vam svima što više dobrih duša uz vas. Sve ostalo učinit će život, a s dobrim dušama uza se i poneke se nevolje dadu prebroditi.

VOLTAIRE, TETA NEDA I “MALI MIŠO” – Neda Andrić i Mišo Cvijanović u Fužinama
NEDA ANDRIĆ, JEDINA RIJEČKA GRADONAČELNICA Fužine dijela mog bezbrižnog priješkolskog djetinjstva i sada žive u meni. Iz tih se godina spominjem i roditeljskih priča o odličnoj studentici i rekordno diplomiranoj ekonomistici, Fužinarki, koja je bila i jednako tako vrsna skijašica. Vječitu Fužinarku u duši, u međuvremenu doktora znanosti, sveučilišnog profesora, ali i prvu i jedinu gradonačelnicu Rijeke, izabranu baš 1969.godine, suprugu, majku i baku, vazda nemirna duha, i u smirenijim umirovljeničkim danima, plemenitu Nedu Andrić (1927-2010.), koju mnogi u njenim Fužinama i sada pamte kao tetu Nedu posljednji sam put intervjuirao koju godinu prije nego što će otići u dobra spominjanja. Dragovoljno je i iskreno uranjala u vremeplov svoj i svoje porodice, za nju sam uvijek bio „onaj mali Mišo“. Uz ostalo moja mi je draga subesjednica, koja ni u vremenima ni u zlovremenima nije mijenjala svoju zastavu ljevice i poštenja, rekla: “Kad je Haramija (Dragutin Haramija-Dragić, prije Nede Andrić Predsjednik Riječke skupštine-op.a.) odlazio u Zagreb, za predsjednika Izvršnog vijeća SR Hrvatske, pozove me i veli: »Neda, znaš da sam ja tebe predložio za predsjednika Grada!«. Velim: »E, nećeš majci! Ja sam otkusurala svoj rok!«. Preko Instituta sam već bila pokrenula izgradnju turističku, gradili smo »Plavu lagunu«, Rabac gdje se američki general opatosio, Crikvenicu, Povile… Ali, na kraju ipak pristanem, dobiju me na – partijsku disciplinu. Prvi put nisam poslušala oca, koji je bio za to da ostanem u turizmu. U onom vremenu sam u cijeloj Jugoslaviji bila jedina predsjednica grada, velikog grada. Srećom, na direktorskim mjestima svih velikih, utjecajnih riječkih poduzeća bili su ili došli školovani ljudi, sjajna je ekipa bila u Lučkom odboru i mi smo – ruknuli! Šezdesetdevete smo u maju, kada sam postala predsjednica, pošli obilaziti velike gradove koji su orijentirani prema nama, Budimpeštu i Beč – samoinicijativno, bez republičkog i državnog blagoslova. Mađarima smo nudili naftovod, ali smo u Budimpešti saznali da se iz Jugoslavije nudi još jedan projekt naftovoda – iz luke Ploče kroz Bosnu za Mađarsku. Naravno, objasnimo Mađarima da je naš pravac najbliži, ekonomski najisplativiji, najopravdaniji, kažem im naftovod se od mora uspinje samo do Zlobina, trideset kilometara, a onda se do Mađarske samo spušta, silom prirode, imat ćete samo kontrolne stanice. Po povratku su nas počeli iz Zagreba »ribati«, ali je na kraju naš projekt naftovoda prošao, iste smo godine položili kamen temeljac. Imam još jednu veliku satisfakciju. Mi smo prvi u Jugoslaviji s našim, riječkim parama počeli graditi autoput. U martu 1971. položili smo kamen temeljac za početak gradnje autoputa, sami, na svoj brk, kod spomenika podhumskim žrtvama, Togunjac iz »Riječke banke«, zagrebački predsjednik Kolar i ja aktiviramo prvu minu i to ti krene. Tih deset kilometara smo završili za godinu dana, počeli smo u martu 1971., a završili za Dan pomorstva 1972. Onda smo napravili kontejnerski terminal. Kad smo kamenjem što smo ga za autoput počeli lomiti na Grobniku počeli nasipati morsku obalu na Brajdici domaći su počeli zijat: » Ča delate, ča delate, ča delate ? To će van se more odnest!«. A ja sam vjerovala dr. Prikrilu i ostalim stručnjacima i – nije more odnijelo terminal. Počeli smo raditi Sulzerove motore u »3.maju«, izgradili smo Robnu kuću »Korzo«… U mom smo mandatu izgradili deset osnovnih škola, deset gimnastičkih dvorana, četiri velika sportska objekta – Dvoranu mladosti, bazen na Kantridi, dvoranu na Kozali, rukometno igralište na Zametu… Ljudi to ne vjeruju sada, ali sreća da na svakom objektu piše kada je izgrađen. Prvi smo uveli besplatne udžbenike, 1973.godine… Naradila sam se za Rijeku, ali sa – zadovoljstvom. Nisam čak htjela prihvatiti Nagradu grada Rijeke kad sam bila predsjednica jer sam ja potpisivala te nagrade i to ne bi imalo smisla. Poslije toga se više nitko nije sjetio predložiti me… Puno smo napravili, a što je najvažnije sve to još živi. … Moj život? Možda bih ponovila sve, iako sam sve u životu radila u brzini, u trku. Ponovila bih cijelu turu s turizmom, s izgradnjom Rijeke. Zamjeram samo što mi je jedan čovjek na bezobrazan način nakalemio – koksaru. Neću mu reć’ ime, nomina sunt odiosa. Koksara je bila državni projekt, zadatak čak i jednog dijela Riječana, ali ne moj, jer sam se opirala, govorila da sam dvadeset godina gradila turistički Kvarner i sad ćemo to, oprosti na izrazu, zasrati koksarom, tim dimom. Uvijek sam se borila za turizam, kad sam 1953.godine došla u turizam, kad smo počeli bavit se turističkom statistikom, imali smo 15.000 smještajnih kapaciteta, a kad sam otišla – 480.000! Ali, Rijeka je ipak živjela, mislila industrijski. …Meni su, Mišo moj, Fužine uvek bile prekrasne, uvek sam u Fužinama bila za vreme ferija i za vreme godišnjih odmora, nisam putovala po inozemstvu nego sam išla doma, htela sam bit s roditeljima jer celi život nisam bila s njima. Konstantno sam bila u pokretu. Zato ti ja sada, u roditeljskoj kući, vrtim po tim knjigama, farbam neke stare, stare stolice, razgledavam fotografije… Ovo su sve očeve knjige, pogledaj ovo, Voltaire, početak novoga vijeka, knjige su iz 1786.godine, starofrancuski jezik. Otac je, inače, bio veliki slavist, veliki čovjek, za mene veliki čovjek… Našla sam i ovaj crtež–projekt naše kuće, koja je građena 1900. godine, 2000. smo slavili sto godina te naše kuće. A, vidiš, tu kuću i kuću u kojoj smo sada, kuću od mog pradeda, dobila je moja baka za miraz. Te su goranske familije u 19. stoljeću bile imućne, ovo je bilo sve po majci, po Plešetima i Mancetima, vidiš ovaj namještaj je od dede i bake, preko sto godina stare stolice, a ono crno od mojih roditelja, tu su oni živjeli, moj stan je dole, u Rijeci, jednostavniji je… Pišem li knjigu? Ma, slušaj, pišem pa prestanem, pišem pa prestanem… Knjigom samo želim reći da je turizam na ovom istočnom dijelu Jadrana počeo na Rijeci jer je to istina, zato sam knjizi već dala naslov – »Turizam se rodio na Kvarneru«. Tako mi je govorila teta Neda, Neda Andrića jedina riječka gradonačelnica u povijesti, jedina i – izvanredna. … Tita sam upoznala 1964.godine, bila sam potpredsjednik za obrazovanje i turizam Kotara Rijeka, predsjednik Širola je morao u Rijeci primiti Nkrumaha s Bakarićem, a Tita, koji je išao od Jelenja prema Crikvenici – ja. Tita smo dočekali još u Delnicama. Tito je bio vrlo duhovit čovjek, veseljak. Delnice su baš nekoliko dana prije toga dobile status grada. S Titom je došao i Ivan–Stevo Krajačić, Delničan Pleše drži govor Titu: »Dozvolite druže Predsjedniče da Vas pozdravim u ime Grada Delnica!«. Tito odmah uzvrati: »Jako mi je drago da ste to rekli, jer sam se celo vreme od Zagreba do Delnica svađao s Krajačićem, koji je govorio da su Delnice selo, a vi kažete da je grad.«. A kad smo išli od Jelenja prema Crikvenici, najedamput vidimo da Titov auto skreće negdje levo, a osiguranje i svi odlaze napred. Silvo nas je vozio i ja mu kažem da sad i on mora skrenut levo, za Titom. Bili smo treća, četvrta kola, i kad smo došli već je Titu domar prostro deku, pa stolnjak, pa pečene piceke, cvičeka. Protokolarac veli: »A vi ste?«. Ja velim: Potpredsjednik kotara!«, a Tito veli:» A ja vas još nisam vidio! Sjedite tu s nama.«. Velim da ne mogu sjesti, da sam u brizi, šef SUP–a je napred s kolima, odjurio, a mi smo tu. A Tito veli: »Pa što se brinete, pa ne čuvamo mi njega nego on nas!«. Ha, ha, ha…«

 

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }