RT DOBRE NADE : STARI DOBRI „TESLA“

Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 6 years ago Kolumne

U prijetelevizijskoj eri naš prvi radioaparat »Tesla« u mom crikveničkom djetinjstvu bio nam je gotovo član obitelji. Kao jugoslavenski proizvodni prvorođenac nije imao kompleksa prema prijeratnim dostojanstvenicima i uvaženicima „Phillipsu«,»Blaupunktu« i „Telefunkenu“. Tata, mama i ja radio smo slušali za kuhinjskom stolom, a ja nekih večeri i s otomana, na kojem bih i usnuo pa bi me odnijeli u moju sobu i ne budeći me. I sada, kada u nekim tihim noćnim urama, u kojima sluteći skori san u mraku ne otvaram oči, slušajući neki dobri, topli ljudski glas s radija, vjerujem da pripovijeda baš meni, samo meni – zažalim što ne dopire iz starog dobrog „Tesle“. Ali, mudriji su od nas rekli da je nemoguće dvaput ući u istu rijeku. I život te
če…

U tek načetim pedesetim prošloga stoljeća jedan je daleki američki rođak moje majke svojima u Kordun u jednom od pisama, prepunom davnašnjih izvitoperenih germanizama u inače lijepom ijekavskom i štokavskom govoru Kordunaša, s bespogovorno pravilnim naglascima, dakle riječi kao što su štreka, švicati se, fajtina, germa (iliti pruga, znojiti se, vlaga, kvasac – iako su to moje bake zvale i nadigačem) – napisao da ima i kino u kući! Dobri rođak iz Pensilvanije u kojoj su našijenci, pa i moj pradjed Marko i brat mu Adam, u početku radili samo kao rudari, drvosječe ili u čeličanama, tim je riječima pokušao objasniti pojam televizora. U nas, dakako, još nitko nije imao televizora, a nije bilo ni domaće televizije. Prvi riječki televizori hvatali su RAI program, a zagrebački austrijski. Ja sam, pak, prvi televizor, osim u američkim crno-bijelim filmovima, vidio sredinom pedesetih prošlog stoljeća, na Zagrebačkom velesajmu. U američkom paviljonu, naravno. Budući da su kamere stalno snimale i kretanje posjetitelja, što smo očas dokučili, jedno smo vrijeme uporno šetali pored kamera i gledali se na malom ekranu. Sladeći se usput sladoledom kakav i danas nije uobičajenost u našoj svekolikoj ponudi jedne od najdražih svjetskih slastica – onaj između dvaju keksa. Valjda i ne moram potanko objašnjavati da su ga dijelili besplatno.

RADIO NA KUHINJSKOM STOLU

U toj prijetelevizijskoj eri naš prvi radioaparat »Tesla«, koji u mom crikveničkom djetinjstvu, kao jugoslavenski proizvodni prvorođenac, nije imao nikakvih kompleksa prema prijeratnim dostojanstvenicima i uvaženicima zvanim »Phillips«,»Blaupunkt« i „Telefunken“ – bio nam je gotovo član obitelji. Drvena je kutija „Teslina“ bila u skladu s tadašnjim „politiranim“ namještajem, u kojem su u spavaćoj sobi, recimo, svi dijelovi osim kreveta i ormara, trokrilnog, imali strana imena u našoj izvedbi – nahtkasl, šimizeta, psiha… Središte našeg življenja bilo je u kuhinji pa je u njoj bio i naš »Tesla“. Tata, mama i ja radio smo slušali za kuhinjskom stolom, a ja nekih večeri i s otomana, na kojem bih i usnuo pa bi me, ne budeći me, odnijeli u moju sobu.

Kao priješkolcu i pučkoškolcu radio mi se činio čarobnim. Iako je na skali našeg „Tesle“, prepunoj čudesnih imena gradova, koje nisam sve umio ni pročitati pa sam i Washington upravo tako i izgovarao, ona pomična kazaljka najčešće bila na Radio Zagrebu – bilo je i drugačijih dana. Tada bi tata okretao okrugli pokretač kazaljke, znalački polako, ne žureći. Iz radioaparata bi do nas dopiralo fijukanje, krčanje, znana i neznana muzika, govori znanog nam i neznanih nam jezika, miješanje dviju stanica, dok napokon ne bismo dočekali ono što smo željeli.

Mojim je roditeljima najvažnija emisija bila večernji dnevnik, za kojega se u kuhinji mogla i morala čuti muha. Mene dnevnik, naravno, do onih nekoliko sportskih minuta, nije zanimao. I tih kratkih dnevničkih sportskih trenutaka za cijeli sam život zapamtio jednu dahtajuću izjavu našeg najvećeg trkača-maratonca Franje Mihalića-Mihe. Poslije 42 kilometara i nešto metara utrke, na pitanje kako trenira rekao prostodušni je Miha rekao: “Trčim dok ne padnem od umora…. A … Onda se dignem… I trčim dalje.“. Obojica smo se od srca nasmijali tim riječima kada sam dobrog Mihu prije desetak godina intervjuirao u Hotelu „Jadran“ na Pećinama.

CRIKVENIČKO SUNCE NAD ZAGREBOM

Sve dok nisam krenuo u školu, k dobroj, strogoj, ali pravednoj i duševnoj, prvoj mojoj učiteljici Mariji Matejčić, koju su Crkveničani zvali jednostavno Matejčićka – uvijek me je s radija zbunjivala prognoza vremena. Nikako nisam mogao shvatiti kako to iz te čarobne kutije neki ozbiljni glas kazuje da je „danas u Zagrebu prevladavalo sunčano vrijeme“, kad sam ja pod velikom žarkom loptom cijelog dana jurio podatnim melom duge crikveničke plaže. Kako je to naše crikveničko sunce moglo istodobno biti i u Zagrebu? U tim dalekim godinama upamtio sam i dva odredišta iz čitanja vodostaja na rijekama. Svakog bi nas dana netko obavijestio koliko je visoka Sava kod Galdova, a koliko Drava kod Terezina Polja, a ja do danas nisam bio ni u tom Galdovu ni u tom Terezinu Polju. A opet bilo mi je drago čuti podatke o tom vodostaju, kao i do njegove mirovine čuti dobrodušnog Smiljana Viskovića, znamo se još iz naše Prve riječke hrvatske gimnazije, da će more valičasto. Smiljan je čovjek dokazano svekolikih znanja, vrstan pisac, a u prognozi i – poet. I kad su nam se spremale grde nevere, škure i ledene bure, nemilostivo uporne kiše – znao je naći riječi utjehe, navješćujući bolje vrijeme za tim.

KAPETAN DŽON PIPLFOKS I VIKTOR BECK

Mama i ja najviše smo voljeli dramske emisije. I kada je odavna utihnuo naš „Tesla“, nije u meni utihnuo daleki dragi program Radio Zagreba. Sve one dobre emisije samo su usnule u mojim spominjanjima. Zato se i ne pitam kud’ su se uputile dramske emisije za djecu. Niti kamo je otplovio neustrašivi kapetan Džon Piplfoks (učeći u školi njemački jezik mi to i nismo znali napisati na engleskom) plemenitog Duška Radovića, divnog pjesnika i duševnog pisca, koga sam se nedavno spomenuo u Crikvenici. Darovano mi je u mojoj Crikvenici da uvodno besjedim o osnivanju navijačke skupine „Rijeke“ s lijepim imenom „VAVIK VJERNA KIRIJA“. Bio sam ganut kada sam poslije punih pedeset i devet godina ušao u moju prvu školu u životu, tada zvanu imenom i prezimenom Vladimira Nazora; spomenuo sam se i mog lijepog djetinjstva i nogometnih, crikveničkih idola: Rata Blažića, Miluta, Dida i Ivića Milenkovića, Zrnčića, Vlada Lukarića i brata mu Ivana, Iva Cara-Solarića, Zrnčića i inih, „Strge“ Čubranića i „Aja“ Katnića… A navijačima „Vavik vjerne Kirije“ citirao sam neumrlog Duška Radovića, koji je bio navijač „Partizana“ pa je navijačima „crno-bijelih“ poručio: „Mi nikoga ne mrzimo, nama je dovoljno da volimo „Partizan“!“. Tako volite našu „Rijeku“, rekao sam, ne mrzite nikoga…

… Gdje je sada Kićo Brzogovorić, kuda pođoše Mendo Mendović i njegova Slavica… Gdje su sve one divne dramske emisije četvrtkom, poslije večernjeg dnevnika, koje nije propuštala moja majka? Jesu li arhivirane ili su u godinama nestašica vrpca izbrisane i na njih snimane neke druge emisije? U meni žive i danas. U mojim ušima kao da i sada šušti glas staroga gospodina zagrebačkog glumišta Viktora Becka: »Mojih šest sua…«. Dobri Pero Kvrgić jednom mi je rekao da su u njegovim mladim glumačkim danima Viktor Beck, Mato Grković i njegovi vršnjaci, iskusnici teatarski i gospoda, tako znalački i dojmljivo na sceni znali i gledati i – šutjeti.

RADIO LUXEMBOURG POD POKRIVAČEM

Prije svih mogućih top-lista sve mnogobrojnijih naših radio-stanica, mi smo jedva čekali uvodnu glazbu neumrlog Glenna Millera iz emisije »Po vašem izboru«, držeći fige, stežući palčeve da čujemo Paula Anke »Diane«, »Mornarev ča-ča-ča« Marka Novosela, »Bernardine« Pata Boonea… Bilo je to, naravno, nekoliko godina prije nego što smo u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, u prijepodnevnoj nastavi, i podbulim licima i crvenim očima dokazivali razrednim frendovima da smo i mi cijele noći slušali najnovije hitove Radio Luxembourga. Nerijetko i s pokrivačem preko glave i tranzistora – da ne probudimo roditelje. Tada smo već zaboravljali ili junoški htjeli prebrisati donedavne godine u kojima smo s programa »Pjesama po željama« slušali »Ramonu« Zvonimira Krkljuša i »Cvjetale trešnje« Ive Robića, a neke naše vršnjakinje za sedamnaesti rođendan nagrađivane spominjanjem imena i prezimena uz slušanje Robićeve pjesme „Sedamanest ti je godina tek“… A tek zagrebačka »Vesela večer« i beogradsko „Veselo veče“ (također na valovima Radio Zagreba)! Pravo su imali stari Grci koji su govorili da su blažene bore smijehom zarađene. Uz te su se večeri oko radija okupljali ukućani i susjedi, rijetki su u pedesetim prošloga stoljeća bili radioaparati. U zagrebačkom je studiju vrlo popularan bio Frane Pejkovića šjor Marinko, a u beogradskom Rafajlo-Raf Maksić Mije Aleksića, po kojem je naš gimnazijski kolega Mišo Rapaić uz znani nadimak Rapa postao i Raf.

BEARA KOD STJEPANA RADIĆA

Prijenosi nogometnih utakmica u izvedbi Hrvoja Macanovića, Radivoja Marković i ubrzo Mladena Delića moju bi mamu uputili na čitanje knjige ili novina, a mog oca i mene do posljednjeg sučevog zvižduka držali u grču: »Hoće li naši nogometni ljubimci pobijediti?«.

Nogometne smo prijenose tata i ja nerijetko slušali zajedno. U nogometu se nismo nikada svađali jer smo voljeli iste momčadi, istu reprezentaciju, iste asove. Razlikovali smo se samo u reagiranju kad bi naši primili gol – tata bi opsovao, a ja uzdisao.

Najzanimljiviji radio nogometni prijenos mog djetinjstva ipak nismo slušali zajedno. Tog 18. svibnja 1957. godine s gomilom crikveničkih mićih i velih mulaca va crikveničkon mićen parku, pored male paladice, uz spomenik Stjepanu Radiću, bio sam gotovo zalijepljen za stup sa zvučnikom. Iz Bratislave, u kojoj su se u Kupu dr.Goerea, pred 45.000 gledatelja, sastali Čehoslovačka i Jugoslavija, spiker nam je najčešće dočaravao puste vratolomije Vladimira Beare, našeg najboljeg nogometnog vratara svih vremena, letove u noge domaćih napadača, parade dostojne njegova nadimka »balerina s gvozdenom šakom«. Iako je Beara činio čuda na kraju smo proklinjali pana Borovičku, naši su njegovim pogotkom izgubili 0:1. I poslije završene utakmice i prijenosa dugo smo još zanijemjeli stajali pored utihnulog zvučnika. A već sutradan, kad smo se birali za igrat’ na miće goli i određivali uloge u igri, bek, centarhalf, centarfor, krilo, netko bi uvijek ponosno viknuo: “Ja ću bit’ Beara!“. A to je značilo – golman, riječ vratar nismo baš rabili. Da mi je tada netko rekao da ću već za jedanaest godina kao, mladi novinar, upoznati intervjuirati Vladimira Bearu i da ću sa šjor Vladom ostati prijatelj do njegova odlaska u dobra spominjanja – ni u snu mu ne bih povjerovao.

HRVOJE I RADIVOJE

Hrvoje Macanović bio je rodonačelnik sportskog reporterstva na Radio Zagrebu, a Radivoje Marković alfa i omega na Radio Beogradu. U jednom davnom intervjuu, poslije legendarni šjor Mladen Delić rekao je da je najviše o radio-reporterstvu naučio od Hrvoja i Radivoja. A propos, nedavnih je godina unuka Radivoja Markovića bila članicom Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca u Rijeci i ugodno se iznenadila da smo neki od nas poznavali njenog djeda. Jedan od najboljih riječkih sportskih novinara svih vremena, dobri sior Ettore Mazzieri s Radivojem Markovićem je bio ne samo kolega već i prijatelj. O Radivoju Markoviću i danas s poštovanjem i zahvalnošću priča riječki Rabljan Srećko Ružić, koji je uz svoj redoviti inžinjerski posao, godinama prenosio nogometne utakmice „Rijeke“. Kada je „Rijeka“ kao drugoligaški prvak igrala kvalifikacijsku utakmicu za ulazak/povratak u Prvu ligu, u Crvenki protiv istoimenog domaćina, Srećku je nedostajala – logistika: telefonske linije, ton-majstor, tehnika…Tada već vremešni Radivoje Marković, čovjek široke kulture i znanja, ali i izvorne plemenitosti i čovjekoljublja, čovjek koji je s mikrofonom doslovno obišao svijet, reportirao sa svjetskih i evropskih prvenstava i olimpijskih igara – omogućio je Srećku sve da slušateljima Radio Rijeke dočara sudbonosnu utakmicu u Crvenki. Inače, prije Srećko na radio Rijeci je utakmice prenosio i profesor Veljko Poduje, u dječačkim splitskim danima jedan od „tića i rebaca“ legendarnog trenera barba Luke Kaliterne, poslije vrsni lijevi half „Hajduka“ i reprezentacije Jugoslavije. Čak i jugoslavenske reprezentativne jedanaestorice u kojoj je zaigralo – deset „ajdukovaca“! Da, deset, a bilo bi ih i svih jedanaest da vratar Otmar Gazzari nije imao talijansko državljanstvo.

Profesor Poduje, inače suprug moje gimnazijske razrednice profesorice Marije, nije kao reporter imao temperamento mediteransko kazivanje, ritam i brzinu, ali je bio točan i bespogovorno pravičan, nikada nije podlegao navijačkom prenošenju. Naravno da je bio stručan, jer je uz profesorovanje, bio i nogometaš i nogometni trener i nogometni sudac.

„GONG“ SE NIJE BOJAO

Radio Rijeku, da se ne lažemo, u ranim smo mojim crikveničkim pedesetim prošlog stoljeća slušali rjeđe, a i program joj je bio kraći. Možda je pamtim najprije ili čak i samo po rado slušanoj humorističkoj emisiji »Gong«, emitiranje koje je počelo 1952., a završilo 1956.godine. Naravno da tada nisam znao da je alfa i omega »Gonga« bio svestrani Mario Kinel, da je kapitan Bepo Sardelica bio Ivo Marjanović, kapitan Vinko Reful – Eulo Tijan, i u životu kapitan, lučki, noštromo Tone Kostrenjan bariton u riječkoj Operi Branko Medanić, Zvonimir Krkljuš i najavljivač i pjevač i sve što je trebalo, mali Ivica zapravo Branka Strmac, Kuzma Škrljevčan dobri Jumbo, Ljubo Pavešić, Mićel Trsaćan duševni barba Izo Matovinović, Berto Krasičan Alfons Margitić, direktor Hotela »Neboder« i amater-glumac, otac poslije i sada znane glumice Lele Margitić. Da vam sada ne spominjem i sjajnu plejadu riječkih tadašnjih kazališnih glumaca, a da su među piscima tekstova bili i sjajni novinari ovoga lista Josip-Pepi Đurić i Joža Vlahović…
Kao vicematurantu Prve riječke hrvatske gimnazije, dragi Pepi, Josip Đurić (tada potpisivan i kao Gjurić) bio mi je prvi urednik u životu, uistinu vrstan sportski novinar i urednik. Koju godinu poslije s neumrlim Jumbom sam i ja u nekoj oštariji znao probdjeti noć, barba Izo Matovinović jedan je od ljudi koji su plemenitošću, dobrotom i čovjekoljubljem zavrijedili status čovjeka dobre uspomene. Jožu Vlahovića sam u svježim sedamdesetim i portretirao u onoj čovječnoj tehničkoj redakciji „Novog lista“, kojoj je posebnu notu maestralnosti, duhovitosti i šarma davao Dragan Čarapina. Joža je i u Zagrebu i Beogradu bio vrh vrhova ondašnjeg novinarstva. Možda bi današnjim slušateljima Radio Rijeke humor i satira na ondašnji način bili čudni, nedovoljno oštri, iako je, sjećajući se dalekih dana „Gonga“ Mario Kinel rekao i ovo: »Naš »Gong« nije politički udarao samo po (tuđoj) vanjskoj politici (što je za ono vrijeme bilo pragmatično) nego se usudio napasti i gradske vlasti pa čak i partijski komitet!«. Dio „Gongovih“ kvaliteta i popularnosti baštinila je i „Primorska poneštrica“, s Jumbom, Jugom, Vedranom (Rudan) i inima, ali je i njoj, „Poneštrici“, netko „mudar“ zakrenuo vratom.

RADIO RIJEKA NA PRVOM MJESTU

Dolaskom u Rijeku, prije pedeset i devet godina, Radio Rijeka je ubrzo postala nezaobilaznom svakodnevicom u domu mojih roditelja, na Toretti, na Belvederu, na Kantridi… U nekim sam godinama, u nekim prigodama, surađivao s radijskim kolegama, od kojih su mi mnogi bili i jesu i više od kolega. S Andreom Marssanichem, nekada i divnim i znalačkim suigračem u ekipi „Novinara“ u Ligi veterana, prijateljujem više od četiri desetljeća. Najdraže su nam teme, naravno – nogomet i ribe. U Hrvatskoj smo, naravno, istomišljenici – najdraža nam je „Rijeka“, a u Italiji smo suparnici, jer Andrea i ja nikada ne možemo biti protivnici. Andrein je „Milan“, a moj „Juventus“. To me, naravno, nije spriječilo da s „milanistima“, riječkim i talijanskim, odem na dva derbija na San Siro (stadion Giuseppea Meazze), gdje smo zajednički navijali za „rosso-nere“. Sa samo jednom razlikom, oni „Inter“ ne podnose, a ja ne volim, ha, ha,ha. Riječka je peškarija jedan od naših hramova. Andrea je, naravno, neusporedivo vještiji ribolovac, posebice i kao podvodni strijelac, a ja ne zaostajem u poznavanju riba. Jedna nas od najmanjih i najjeftinijih riba na peškariji uvijek vraća našim različitim, a po njoj, sličnim djetinjstvima. Stari su Fjumani uvijek voljeli zalogajiti papalinu, a Crkveničani mog najranijeg djetinjstva saraga, po kojem ih Novljani i sad zovu – Saragarima. E? I? Papalina je po crkvenišku – sarag.

RADIO PRIČA PONEDJELJKOM

U sedamdesetim sam se godinama prošloga stoljeća Radio Rijeci znao javljati raportima s »Melodija Istre i Kvarnera«, popularnoga MIK-a, a s vremena na vrijeme i komentarima u „Pomorskoj večeri“; tada sam nekoliko godina u „Novom listu“ pratio pomorstvo, brodogradnju i luke. U osamdesetim sam ostvario svoj dječački san, prenosio sam dvije prvenstvene utakmice nogometaša »Rijeke«. O, kako mi je srce tuklo prije prvih izgovorenih riječi. Zar je zaista došao trenutak da mene netko sluša ne trepćući kao što sam ja nekada netremice slušao Hrvoja Macanovića i Radivoja Markovića, koji je na reprezentativnim utakmicama svim našim igračima izgovarao prezimena, često imena, a inozemni su igrači za njega najčešće bili – “golman, desni bek, levi bek, desni half, centarhalf, levi half, desno krilo, desna polutka, centarfor, leva polutka i levo krilo.”. Uz pojmove, što ih pišem fonetski – penaltik, drop-kik, ofsajd…

Nisam, doduše, reportirao svih devedeset minuta, već uključujući se učestalo, kad bi me režiser ili voditelj prijenosa najavio, ali mi je i to bilo nezaboravno iskustvo.

Svjedočio sam remiju »Rijeke« na beogradskoj Marakani (1:1 sa »Crvenom zvezdom«), kada je naš Vlado Kotur nezaboravnim udarcem s osamnaestak metara postigao pogodak za pamćenje. U program Radio Rijeke uključivao me tada radijski, a odavna »novolistovski« novinar Igor Duvnjak. Njegova kći Marija ovoga ljeta kreće očevim putem, na stranicama „Novog lista“. Drugi put sam prenosio susret na Kantridi, iako je malo nedostajalo da ga i ne prenosim. Dobri Izo Čubranić, Bašćan, naravno, meštar od tehnike, nije uspio u određeno vrijeme prije početka utakmice s Grobničkog polja (s utrka) stići na Kantridu. Na kraju je sve ipak dobro završilo iako ja zbog ondašnje nervoze ni dan-danas, vjerovali vi meni ili ne, ne znam koga su »Bijeli« tada pobijedili i – jesu li. Ha, ha, ha…

U devdesetim sam, četiri i po’ godine, zahvaljujući poticaju mog dobrog pajdaša Željka Kesovije, svakoga ponedjeljka pripovijedao svoju radio priču, amarkordovsku dakako. Kes bi me uvijek ovako najavio: »…Ispričat će nam je naš prijatelj i kolega Mišo Cvijanović…«, na čemu mu je moja dobra majka do kraja života bila zahvalna. Često je ulogu “tonca” imala mila i milolika Izova kći Lucija, iako sam sa svim “toncima”, od veterana Janka, Ferda i Ranka, do Damira, Pere, Vjeke i inih bio, što bi rekli Dalmatinci – u dobre. Korpulentni dobri Kes kao reporter je, napisao sam to jednom u velikom intervjuu s njim, počeo u – brijačnici. Kad bi ga brijač kao dječaka posjeo na stolicu mali bi Željko imitiranjem nekog sportskog radioreportera uveseljavao cijelu brijačnicu. Kažu da je baš njegova doskočica vlastitog najavljivanja: “Iz Rijeke se javlja vaš debeljko, Kesovija Željko.“. Nekada smo se češće viđali na Korzu, sada više na PRESS-mjestima stadiona na Rujevici. Drag nam je svaki naš susret.

I MENE SU INTERVJUIRALI

U svim tim mojim dragim druženjima s Radio Rijekom ne smijem zaboraviti ni nekoliko mojih dragih većih intervjua. Odavna nemam ni straha ni treme pred radijskim studijskim mikrofonom, zelenim i crvenim svjetlom (a bome ni pred TV-kamerama), a i ćakulon sam. Ali, moram reći da je svih pet mojih kolegica naše razgovore visokom profesionalnošću i dobrodušnošću učinilo još ugodnijim. Nažalost, četiri su sudbine odvele s Radio Rijeke. I ne sluteći i ne želeći Miomira Prijić je morala je otići u Italiju, a Ljerka Radojčić u poduzetnike, a posljednjih godina u časopisno novinarstvo. Ivanka Zorić preko Irske je dospjela u Zagreb, a odavna, grijeh mi na dušu, ništa ne znam o njoj. Osjećajna Vesna Pavan, koja je intervjuirala i moju Gordanu i mene, bolno je prerano otišla u dobra spominjanja. Peta moja intervjuistica Tatjana Sandalj, jedna od mojih najdražih gimnazijskih učenica, i sada je na Radio Rijeci – i dobro je da je. I za Radio Rijeku i za nju. S Tatjanom, odanicom riječke kulture, teatra posebno, osim s vremena na vrijeme na Korzu, najčešće se viđam na Malim scenama i u parteru HNK Ivana plemenitog Zajca. U pauzama razmijenimo dojmove i sudove – ne samo o kazalištu.

Naravno da mi jednako drago bilo i gostovanje u dragoj emisiji „Ćo ti, ćo mi“, u kojoj smo razgovarali moj stari dobri kolega i prijatelj Franjo Deranja, posljednjih godina autor vrlo dobrih i čitanih knjiga. Kako se samo dobri Franjo radovao kada su slušatelji emisije (uživo) odgonetnuli značenje od mene upućenih svih triju čakavskih rjeđe rabljenih ili manje znanih riječi. Iz crikveničkog djetinjstva spomenuo sam riječi utralo i drakmar, a iz polustoljetnog druženja s Vrbnikom – čičić. Crkveničani i Vrbenčani znaju ča, odnosno če je to.

MOJI UČENICI NA RADIO RIJECI

Tatjana Sandalj nije jedina iz mojih gimnazijskih razreda na Radio Rijeci. Uz deset mojih godina profesorovanja u mojoj i moje porodice Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji sentimentalno sam vezan uza sve moje učenike, a ponosan što se i program Radio Rijeke odavna ne može zamisliti bez njih. Ma, naravno da ih ja nisam stvorio novinarima, nosili su to oni u sebi. Možda sam im samo u njihovim junoškim danima odškrinuo neka vratašca svima nama zauvijek opojnog svijeta novinarstva, dao ponešto znanja i zanata – i puno ljubavi. Premostio neke nedoumice i pustio ih da jurnu snagom svoje darovitosti, želje za znanjima i izazovima. Na Korzu najčešće izmijenim misli s Alenom Čemeljićem, katkad nam se pridruži i Tajana-Tajči, u gimnaziji Petrović, supruga mu. Blanka je za mene i sada Kukec, a samo službeno Uzelac, kao što i s maloga ekrana pristiglu Antonelu Galić nikada, neka mi oprosti, ne doživljavam kao Prušu. Ivica Vrkić, Saša Vuksan i Hana Peharda meštri su svojih uloga, Larise Smokvine, nažalost, više nema na valovima Radio Rijeke, šteta i za nju i za Radio Rijeku. Ako sam zaboravio spomenuti još neko moje dobro gimnazijsko čeljade neka mi ne padne grijeh na dušu – ja sam samo godinu dana mlađi od Radio Rijeke.

BARBARININE POVIJESNE TRI RIJEČI

Prije točno gotovo sedamdeset i tri godine, 16.rujna 1945.godine, u Voloskom, u Štangerovoj ulici broj 9, Barbarina Ožegović-Kosić, za najbliže i Rina, ustreptala je srca, još uvijek gotovo ne vjerujući ni drugima ni sebi da to i može i smije u eter izreći hrvatskim jezikom, progovorila svojim lijepim glasom: »Ovdje Radio Rijeka.«. Tako je počela povijest Riječanima, Primorcima i Bodulima, Goranima i mnogim drugima najdražeg radija. Druga je spikerica, Ida Modica-Milković nastavila na talijanskom jeziku. Suživot, convivenza, život. Barbarinina, bolje rečeno Rinina, kći Javorka bit će kao i ja rođena dogodine, sudbina će mi odrediti da dolaskom iz Crikvenice u Rijeku u školskoj godini 1959/60. budemo u istom sedmom razredu Osnovne škole »Podmurvice« u Rijeci, a dogodine u osmom. Javorka, poslije udana Škifić, bila je poslije vrsna riječka liječnica i dobro čeljade, kao i u osnovačkim godinama. Život joj nije uvijek uzvraćao dobrotom, prerano smo je ispratili na posljednji počinak na Kozali. Ni danas ne znam kako se slučilo da nikada nismo prozborili ni riječ o njenoj mami, prvoj spikerici Radio Rijeke, ne samo u našim osnovačkim godinama nego i u onim kojim novinarskim. Je li i to bila Javorkina samozatajnost?

A kad već spominjem opatijsku Štangerovu broj 9, u njoj žive Ivica i Desa Mihelčić, s kojom su njeni i moje majke preci u kumstvu više od stoljeća. Ona iz Korduna, suprug iz Muna. I potomci. U skladu čestita i mirna života.
Ovdje Radio Rijeka.

TAXI ZA BABILON

U nekadašnjim prostorijama Radio Zagreba u Šubićevoj, preko puta „Šubićevca“, kojeg smo u ranim studentskim godinama smatrali najboljim samoposlužujućim restoranom u Zagrebu – prvi sam put bio daleke 1970.godine. Intervjuirao sam Dobroslava Silobrčića i Voju Šiljka, Zvonko Zmazek je bio odsutan. Pripovijedali smo o tada, poslije dnevnika naravno, najslušanijoj emisiji Radio Zagreba zvanoj »Taxi za Babilon«, koju su Zvonko, Silac i Vojo maestralno radili. ( Usput sam „u čekaonici“ intervjuirao i tada popularnog Krunoslava-Kiću Slabinca, a i „skalpirao“ ga karikaturalno.). »Taxi za Babilon« ubrzo ih je odveo na male ekrane, u »Male noćne razgovore«. Bili su novinari ispred vremena. Poslije je Zvonko, istaknuvši se u Domovinskom ratu, prerano otišao putem dobrih spominjanja, a Silac otišao u diplomaciju. Posljednji put smo se do sita napričali za njegova konzulovanja u Trstu, poslije je bio u Vatikanu pa veleposlanik u Oslu. Vojo još uvijek druguje s mikrofonima i kamerama, a piše i knjige – razgovora, ali i viceva. Viđamo se u pravilu na sajmovima knjiga u Rijeci i Puli. Radio Zagreb odavna najčešće slušam vozeći se automobilom. I sada me dirne ona uvodna »špica« Glenn Millerova, poslušam neke vijesti u »punim satima«, neki dobar prijeponoćni jazz ili »vječno zelenu« glazbu. U ostalim sam terminima »zalijepljen« na Radio Rijeku. Prije nekoliko godina nastojao sam ne propustiti čuti moj dragi par Istrijana, Šjoru Špiju i Bell Moretta, velikih umjetnika i ljudi, naravno da im znam i prava imena i prezimena. A na Radio Puli, da se još malo pohvalim, novinarka je i dobra Daniela Dorani, jedna od polaznica/polaznika Škole novinarstva “Astoria”, privatne, u kojoj sam bio autor programa i voditelj nastave. Neće mi to očijukanje s Radio Pulom, dakle, zamjeriti ni moja Radio Rijeka ni moj Radio Zagreb. Neće ni moj prvi „Tesla“, koji, nažalost, odavna nije uza me.

NIKOLA TESLA

 

O Nikoli Tesli sam učio u osnovnoj školi i gimnaziji, za jedne ekskurzije razgledao i Teslin muzej u Beogradu. Za jednu sam diplomu, što ju »Novi list« dodjeljivao najboljim radnicima-inovatorima, nacrtao i Teslin karikaturalni portret, s kojega je netko od tadašnjeg „mudrog“ rukovodstva „Novog lista“ izbrisao moj karakteristični potpis Cvijo – pa to više i ne mogu dokazati. A i ne moram. Znamo to Tesla i ja, a i vremešniji čitatelji moji, sviknuti na moj stil crtanja. Tesla je za mene jedan najvećih ljudi koje je iznjedrio svijet, ne samo naša domovina, u kojoj je po nekima dalekim podrijetlom Kordunaš (iz sela Tesle), a po nekima i Ledeničan, izvornim prezimenom Draginić, kao i mog oca i moj dobri prijatelj Mile. Čiji bio da bio, Tesla je odavna čovjek i znanstvenik Svijeta. Dočekao sam, nažalost, i godine u kojima je u Gospiću miniran spomenik tom najvećem čovjeku kojeg je ova zemlja ikada iznjedrila, a da se od ličkih tadašnjih čelnika nitko baš i ne ražalosti, makar protokolarno. Naprotiv, jedan od njih, inače fakultetski obrazovan, poslije je izjavio: »Mi se Tesle uopće ne sramimo!«. Je li to izjava ovog tisućljeća?

MOJA UNUČAD I VELIKI UČENJAK

Jedan dio negdašnje riječke Ulice Nikole Tesle, što se sada zove Cambierievom, volim i voljet ću zauvijek. U toj je ulici još kao djevojčica stanovala moja supruga, u toj ulici, u tom istom stanu, žive naše prve dvije unuke Ena i Tea, sa svojim roditeljima, Markom i Valerijom. Od dolazećeg će kolovoza u Pionirsku 2, u stan mojih roditelja, u kojem sam proživio posljednje dvije i po’ momačke godine. Ena je riječka gimnazijalka, a pučkoškolka je bila u Osnovnoj školi „Nikola Tesla“, u kojoj će na jesen u četvrti razred njena sestra Tea, a dogodine iz OŠ“Dolac“ u peti razred i Nemanjnin i Margaretin prvijenac Mak. Borjan će na jesen k starijem bratu Maku, a kad dođe vrijeme za njim i u OŠ „Nikola Tesla“.

Naravno, da se mojih četvero unuka od malena razumiju i u televizore, tranzistorske radioaparate, mobitele, laptope, tablete. I jednogodišnjoj Iskri, koja oponaša braću Maka i Borjana, sve to, uključujući i daljinske upravljače – draže je od plastičnog Mickeya Mousea, gumene patkice i žabice. A svih tih i mnogih drugih čuda ne bi bilo bez našeg Nikolice, Nidže, Nikole Tesle.

MIŠIĆ JE UTIŠAO „TESLU“

„Tesla“ je bio prvi radioaparat u mom životu… Kada ga je već počelo gaziti vrijeme prvih tranzistorskih prijemnika, koje smo zvali tranzistorima, i prvih crno-bijelih televizora, završio je u sobi moje bake Anđe u Kordunu. Za gastarbajterovanja u Münchenu moga strica Miloša, po kojemu sam dobio ime, iako je za sve znane bio Crnja, dobri je »Tesla« bio ako ne jedini, a ono najčešći večernji, a katkad i dnevni, razgovor mojoj baki Anđeliji. Voljela je slušati izvorne narodne pjesme, čuti vijesti i večernji dnevnik, ali, kao i svi na selu, najpažljivije je čekala i slušala prognozu vremena. Već su i za njenom generacijom bila vremena u kojima su poljodjelci u predvečerje krivili vratove upirući poglede na sve četiri strane svijeta, govoreći više za se nego za druge: »Mili Bože, kakvo će sutra biti vrijeme?«. U neko doba godine, kada je ljetini trebalo više sunca nego kiše, najmanje su se radovali prelijetanju rijetkih roda: »Eto ptice vremenjače, bit će kiše…«.

… Jedne od onih ljetnih zvjezdanih noći, u kojima onima koji spavaju na mirisnom sijenu u sjeniku kroz pukotine na krovu svijetli samosvojni mjesec ili trepere zvijezde znane i neznane, a svima nam u san dolaze vile i vilenjaci, jedan je rasanjeni mišić pregrizao konopčić kojim su birane radiostanice na »Tesli« – od Zagreba do »Glasa Amerike« blagoglagoljivog Grge Zlatopera. „Teslu“ nisu odnijeli na popravak, imali su već i tranzistor i televizor, došla su druga vremena. A onda su poslije mog oca Marka i mlađeg strica Veljka u dobra spominjanja otišli baka Anđa i moj Crnja. Ostao je negdje na tavanu stari zaboravljeni „Tesla“, nikada nisam provjerio je li preživio minuli rat.

Iako sam cijelog honorarnog i profesionalnog života bio novinski novinar, gostujući na radiju, zericu i na televiziji, a sada i na portalu – radio sam uvijek smatrao najintimnijim medijem. Novine i portale valja čitati, televiziju valja gledati, radio je dovoljno slušati.

U nekim tihim noćnim urama, u kojima sluteći skori san u mraku ne otvaram oči, slušajući neki dobri, topli ljudski glas s radija, vjerujem da pripovijeda baš meni, samo meni – do suza zažalim što ne dopire iz starog dobrog „Tesle“. Ali, mudriji su od nas rekli da je nemoguće dvaput ući istu rijeku. I život teče…