RT DOBRE NADE : TAJNA ZELENO-CRNOG „PELIKANA“
Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 5 years ago KolumnePrva pisaljka u mom životu bila je neka davna obična olovka, kojom sam još u priješkolskim godinama danomice neumorno crtao. U školi smo u prvom razredu najprije pisali olovkom, a tek poslije metalnim perom, uglavljenim u drveno držalo, umačući ga svako toliko u bočicu tinte za koju je u školskim klupama bilo udubljeno posebno mjesto. Prva kemijska olovka doputovala mi je iz Londona. Polovica te kemijske olovke imala je prozirnu površinu, iza koje je u nekakvoj gustoj tekućini, izvana nalik ulju, plutao – gardist Kraljevske garde engleske! Pokazivao sam je vršnjacima kao svjetsko čudo. Prvo moje nalivpero bilo je zeleno-crne boje, najjeftiniji „Pelikan“. Opredijelivši se prije pola stoljeća za flomastere , kojima i sada bilježim što valja zabilježiti, crtam karikature uživo i sa snimaka, a rišem i životinje mojoj unučadi – nalivpera sam prepustio prošlosti, a kemijske olovke sadašnjosti onih koji ih vole. Sedamnaestogodišnja Ena sjeća se tih mojih crteža, a sedamnaestomjesečnoj sam Iskri prvi put nacrtao mog omiljenog psa kako trči. I, da ‘prostite – kaka. I ostalo troje moje unučadi , Mak, Tea i Borjan, i ja uvijek smo se smijali kada je svatko od njih u toj dobi, mirisao crne balotice ispod repa simpatičnog psića krupnih očiju i , glumeći neugodu, govorio:“Puj, puj, puj, mudi, mudi…“. A miris flomastera meni nikada neugodno ne vonja, čak miriše. Blaženiji je samo miris dobre mekane olovke. Znaju to i bolji i lošiji crtači od mene.
U sedmom ili osmom razredu Osnovne škole „Podmurvice“ već nas je više u razredu imalo nalivpero, neki najjeftiniji „Pelikan“ zeleno-crne boje. Tada nam je to već bilo i dopušteno.
Do tada su profesori i nastavnici bili protiv nalivpera u rukama učenika jer će nam, zamislite, pokvariti rukopis. Ne sjećam se krađa u našem razredu, ali je jedan naš kolega, inače dobar i dobrodušan dečko , nadimkom Kopa, ostao bez svog zeleno-crnog nalivpera. Bio je uvjeren da mu ga je netko ukrao, tada riječi otuđiti još nije bilo ni u rječnicima crnih kronika dnevnih novina. I? Počeo je provoditi malu istragu.
Nisam bio jedini sa zeleno-crnim nalivperom kod kojega je htio provjeriti da to slučajno nije – njegovo. Nikom u početku nije rekao o čemu je riječ. Jednog je dana i mene upitao hoću li mu pokazati moje nalivpero. Ne znajući o čemu se radi izvadio sam iz torbe nalivpero, a on ga je uzeo, odvrnuo onu kapicu poklopca i jednostavno rekao: “Dobro je, to nije moje nalivpero!“. Iako malo zatečen, odgovorio sam mu: “Naravno da nije tvoje, to je moje nalivpero, tata mi ga je kupio.“. Onda mi je rekao: “Ja sam ispod ove kapice u mom nalivperu stavio komadić papira s inicijalima mog imena i prezimena – H.K.“. Nisam mu ništa rekao, iako sam trebao i morao biti uvrijeđen, jer je i mene, ni kriva ni dužna, provjeravao.
Ubrzo se otkrilo da je provjeravao sve vlasnike zeleno-crnih , najjeftinijih „Pelikana“ u razredu. Nisam se naljutio, niti sam mu to spočitnuo ni tada ni nikada poslije, čak ni kada nam je nekoliko dana poslije rekao da je pronašao svoje zeleno nalivpero. Dobar je i pošten bio Kopa, da nije mogao je i dalje tvrditi da mu je nalivpero ukradeno, a on da je kupio novo. Ostali smo dobri i u odraslim godinama i desetljećima, a onda je jednog kobnog dana, bolno prerano, otišao u dobra spominjanja.
U danima osmog razreda naše Osnovne škole ”Podmurvice“ (1960/61.) možda sam samo slutio, a u našim zrelijim godinama shvatio koliko je njemu značilo to nalivpero, koliko je ono u razredu bilo znakom prestiža.
IZGUBLJENA OLOVKA
Baš u toj školskoj godini snimljen je jedan od najboljih naših dječjih filmova, ako ne i najbolji – „Izgubljena olovka“. I tužan i plemenit i topao i okrutan, kao što i djeca okrutna umiju biti, pogotovo prema slabijem i nezaštićenom, nije to odlika samo starijih. Film „Izgubljena olovka“ režirao je iskusni Fedor Škubonja, prema scenariju supruge Stanislave Borisavljević. U glavnoj je ulozi bio dječačić naturščik Boško Gašević (kao učenik Diko), a dobra i dobrolika glumica Mira Nikolić igrala je učiteljicu; glumili su i ostali učenici naturščici.
Priča je okrutnija od moje priče o zeleno-crnom „Pelikanu“. Dječačić Diko optužen je za krađu olovke , u zabitom selu na planini dragocjenije od svih najskupljih „Montblanca“, „Parkera“ i „Pelikana“, za koje tada tamo nitko ni čuo nije. Diku preziru njegovi vršnjaci, a on ne može dokazati da nije ukrao olovčicu. Ali, ne želi se pomiriti s nanesenom mu nepravdom i bori se za istinu. Pravda na kraju pobjeđuje, jer je netko, čini mi se podvornik, čisteći pod jednog dana ugledao kobnu olovčicu uglavljenu između dviju dasaka. Gledao sam taj film kao petnaestogodišnjak i nekoliko puta poslije i uvijek proplakao i zbog ojađenog srca dobrog dječačića i zbog dobrote mile učiteljice i pravde na kraju. Jer, što je pravda na kraju? Rane nepravednog osuđivanja, izopćenja, preziranja nikada ne zacijele, koliko god ih istina pokušava ublažiti.
Redatelj Fedor Škubonja (Murter, 22. srpnja 1924. – Bol na Braču, 23. travnja 2008.) očito je znao raditi s djecom, a postavio je u nas temelje za razvitak žanra – filma za djecu. Osim što ju je silno dobro prihvatila publika, »Izgubljena olovka« je među ostalim nagrađena »Zlatnim lavom« za film za djecu na festivalu u Veneciji 1961. te »Srebrnim hrastovim listom« i »Brončanim konjem« u Mar de Plati 1962. Godine. Na festivalu u Cannesu 1966. godine „Izgubljena olovka“ proglašena je jednim od deset najboljih filmova za djecu svih vremena.
Škubonja je pohađao Visoku filmsku školu u Beogradu i diplomirao režiju na beogradskoj Akademiji za pozorišnu umjetnost. Ključno djelo njegova kvantitativno skromna opusa je baš taj srednjemetražni igrani film za djecu „Izgubljena olovka“ (1960.) snimljen u hrvatskoj produkciji „Veliko suđenje” (1961.), dugometražna komedija za djecu, također u produkciji zagrebačkog „Zora filma“, ocijenjeno je kao promašaj. Ali, drama „Nizvodno od sunca“ (1969.), u produkciji beogradskog „Dunav filma“ i podgoričkog (tada titogradskog) Filmskog studija, nagrađena je u Puli Velikom zlatnom arenom. Za sve te filmove scenarije je napisala Škubonjina supruga Stanislava Borisavljević.
Učiteljicu u „Izgubljenoj olovci“, rekoh, igrala je velika beogradska glumica Mira Nikolić (Beograd, 7.2.1935 – Beograd, 25.4.2005.) prava i jedina ženska zvijezda jugoslavenskog filma pedesetih i početkom šezdesetih godina. Sa četrnaest godina debitirala je u filmu “Barba Žvane“ (1949.), a već na trećoj godini studija zagrebački ju je „Jadran film“ angažirao za glavnu ulogu u filmu „Nije bilo uzalud“ s Borisom Buzančićem, s kojim će igrati i u filmu „H-8“. Postigla je veliki uspjeh. Odmah posle završene beogradske kazališne akademije otišla je u Zagreb (u „Jadran film“) i provela tamo sedam stvaralačkih godina, snimajući film za filmom.
Vrativši se u Beograd, provela je četiri sezone u Beogradskom dramskom pozorištu, govorila je reklame na radiju, i televiziji svojim ugodnim glasom, perfektnom dikcijom, uvijek točnim akcentima. Bila je voditelj mnogih značajnih kulturnih događaja u Jugoslaviji. Na televiziji igrala je Žutu sa Čkaljom, u seriji „Dežurna ulica. Nažalost, mnoge nagrade su je mimoišle. Dobila je nagradu UNICEF-a za ulogu u „Izgubljenoj olovci“ i nagradu za ulogu Dječaka u Švarcovom “Zmaju“ (predstava Akademskog pozorišta Branko Krsmanović) na Međunarodnom kazališnom festivalu u Nancyju. Rada u „Krsmancu“ Mira se spominjala kao najljepšeg dijela svog bogatog glumačkog života.
TINTIBLAJKA, KRMAČA I SLANA TINTA
Prva pisaljka u mom životu bila je neka davna obična olovka, kojom sam u priješkolskim godinama već neumorno crtao bilo po kakvom papiru jer papira nije bilo na bacanje. Crtao sam čak i po unutarnjoj bjelini korica nekih dječjih i inih knjiga. Pismonoše, koje smo, naravno, zvali poštarima, imali su tintane olovke, koje smo zvali i tintiblajkama.
Tim je olovkama valjalo ovlažititi vršak, puntu, pa bi onda rukopis nalikovao onom pisanim perom i držalom ili i nalivperom, a boja je bila nekako ljubičasta. Takve je boje znao biti i poštarev jezik, jer je vršak tintiblajke trebalo često vlažiti.
Tintiblajka je poštaru služila za potpisivanje prilikom preuzimanja neke novčane ili ine važne poštanske pošiljke. U školi smo u prvom razredu najprije pisali običnim olovkama, a tek poslije metalnim perom, uglavljenim u drveno držalo, umačući ga svako toliko u bočicu tinte za koju je u školskim klupama bilo udubljeno posebno mjesto.
Ipak se znalo dogoditi da poslije neke jurnjave razredom za vrijem velikog odmora ili i nekim iznenadnim nehotičnim pokretom ruke bočica bude prevrnuta ili i razbijena, a klupa i poneka bilježnica i knjiga pa i dio odjeće umrljan.
Češće bi neko malo čeljade pišući malo više pritisnulo perom po papiru i napravilo mrlju, koju smo zvali packom. Ajooooj! Spasa nije bilo…
Tada se listovi iz bilježnica, koje smo zvali tekama, nisu tek tako trgali, zapravo i ne pamtim da je netko istrgao neki list. A kad smo već kod packe u nekim su je krajevima Hrvatske zvali i – krmačom. O tome je tada pričao i jedan naivni dječji vic. Ivica je pišući napravio oveću mrlju, rečenu packu, a kada ga je stroga učiteljica upitala kako mu se to dogodilo, rekao je: “Htio sam napisati repić i previše pritisnuo i napravio krmaču.“.
– Ivice, ne kaže se repić nego zarez i nije to krmača nego packa – poučila ga je učiteljica.
Sutradan Ivice nije bilo u školi, a preksutra ga je učiteljica upitala:
– Ivice, zašto jučer nisi bio u školi?
– Drugarice učiteljice, moj je tata klao packu, a ja sam je morao držati za zarez!
A što se tinte tiče, ona u originalnim tvorničkim bočicama s imenom „Pelikan“ bila nam je preskupa. Zato smo u našoj maloj crikveničkoj knjižari i papirnici kupovali rinfuznu tintu, prodavanu na decilitre. Ne znam što je prodavač radio s tom tintom, ali znam da je bila nekako bljedunjava, vodnjikava, više zelenkasta nego plava, a nekada bi u njoj bilo i zericu pijeska, nalik finom morskom melu s naše prelijepe crikveničke plaže. Je li dodavao vode ili mora ne znam, ali tinta nije bila moćna. Moj je otac za svoje „Pelikan“ nalivpero, ono s nekim smeđim prugama, ili crnim po smeđoj boji, s pozlaćenim perom, od ne znam više koliko karata pa je u našem domu imalo poseban tretman – koristio sam tintu iz originalne „Pelikan“ bočice. Zato mi nije na pamet padalo da to nalivpero uzmem i crtam njime, iako sam znao u kojoj je ladici u spavaćoj sobi mojih roditelja u dijelu namještaja, koji smo zvali šimizetom, ležalo. Već tada sam čuo uzrečicu po kojoj se troje nikada ne posuđuje – žena, lula i nalivpero.
A propos tintanog „gemišta“, s vremena na vrijeme spomenem se što mi je prije četrdesetak godina pripovijedao dobri ded Frane z Vrbnika. Kada su prije drugog svjetskog rata brodićima vozili vino prodavati na Sušak uvijek bi u bačvu dodali i malo – druge tekućine. Točan omjer više ne pamtim, ali se sjećam da mi je govorio da u bačvu zapremnine sto litara u bijelo vino može stati nekoliko litara vode a da se ne osjeti, a u bačvu crnog, gušćeg vina nekoliko litara – mora. Možda je i naša rinfuzna tinta bila morem začinjena.
BRITANSKI GARDIST U KEMIJSKOJ OLOVCI
Sredinom pedesetih prošlog rijetko je tko putovao u inozemstvo. Naš porodični prijatelj i profesor engleskog jezika u novoosnovanoj crikveničkoj gimnaziji, Momčilo Kozlina, otputovao je ni više ni manje nego u – London! Vratio se, naravno, pun dojmova, a donio nam i pozdrave našeg američkog rođaka Johna Sanovicha (“skraćenog“ Cvijanovića), američkog oficira u Engleskoj.
Dobra je srca bio John. Kada je morao ratovati u Vijetnamu na povratku je sa sobom doveo curicu Vijetnamku, siroče bez roditelja, usvojio je i do kraja svog života volio i pazio kao svoju rođenu djecu. Meni je profesor Kozlina donio knjigu o Royu Roggersu i – prvu kemijsku olovku u mom životu. I to ne bilo kakvu! Iako su nama čudo bile i obične konfekcijske olovke i rijetko ju je tko imao, ova je bila – famozna, kako smo tada govorili. Polovica te kemijske olovke imala je prozirnu površinu, iza koje je u nekakvoj gustoj tekućini, izvana nalik ulju, plutao – gardist Kraljevske garde engleske! Pokazivao sam je vršnjacima kao svjetsko čudo i to u rijetkim trenucima – u našem stanu.
Ta kemijska olovka iz našeg stana valjda nikada i nije izlazila. Pamtio sam je poslije i u našem stanu u Rijeci, i ona je mirovala u – šimizeti. Kamo je otplovila nakon pustih desetljeća ne znam. Možda je pronađem u moru kutija s uspomenama, koje još uvijek nisam detaljno proučio nakon što su, useljenjem, Marka, Valerije, Ene i Tee, u stan mojih roditelja na Kantridi, završile u našoj sobi, koju još uvijek zovemo dječjom. Možda uskrsne i očev statusni „Pelikan“.
Nekoliko godina poslije pomorci su iz dalekog svijeta, možda čak i iz Japana, ali će prije biti iz Amerike, počeli donositi kemijske olovke u kojima su u tekućini umjesto britanskih kraljevskih gardista „plivale“ lascivne ljepotice, iako su u odnosu na pornografiju iz posljednjih desetljeća bile zapravo čedne. Djevojke su bile u haljinama, a kada biste kemijsku olovku okrenuli naglavce – pojavile bi se u bikinijima. Poslije je bilo i onih koje bi najprije bile u bikiniju, a kada biste ih okrenuli nestalo bi bikinija, ali se „magični crni trokut“ nije ni nazirao. Ondašnjim pubertetlijama, da se razumijemo, i to nije bilo malo. Druga su vremena bila.
PUNJAČ KEMIJSKIH OLOVAKA POD UROM
Kemijske su nam olovke u djetinjstvu bile silno važne, a rijetke. Pamtim dobro dane u kojima ih u nas uopće nije bilo moguće kupiti, najčešće ih je netko donosio iz inozemstva, Fjumani su ih dobivali od neke rodbine iz Trsta ili i udaljenijih talijanskih gradova. Kada smo ih mogli i u našim prodavaonicama kupiti – nisu bile jeftine. A kada su se pojavile kemijske olovke s nekoliko boja u unutrašnjosti, pa ste, recimo, mogli početi pisati plavom bojom, a onda na pritisak prijeći na crvenu ili zelenu – tko ju je imao mislio je da je najvažniji. Barem u svom razredu. Možete li, mlađi štioci, uopće zamisliti da je u Rijeci postojao i čovjek koji se bavio – punjenjem uložaka kemijskih olovaka? A propos, na Brajdi je majka jedne moje gimnazijske kolegice imala radnju u kojoj je „štopala“ najlonke, najlonske čarape, majstorski. Skupe su i preskupe nekada bile i najlonke, a pamtim kada ih gotovo i nije bilo u prodavaonicama pa su ih poslije vijaja po dalekim morima donosili pomorci. Da vam već potanko ne obrazlažem što se još u tek načetim sedamdesetim prošlog stoljeća moglo za najlonke dobiti u zemljama Varšavskog ugovora.
Vratimo se, međutim, kemijskim olovkama. Kada s Korza Pod urom ukoračite na Koblerov trg, koji su stari Fjumani zvali Piazza delle Erbe, nekada to bijaše zelena tržnica, odmah lijevo, u prostoriji u kojoj je posljednjih desetljeća bila mjenjačnica, bio je meštar koji je one ispražnjene uloške od kemijske olovke punio: To je , dakako, bilo jeftinije od kupovanja nove kemijske olovke. Vrijeme je srećom brzalo, Na početku sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kemijske su olovke postale dostupne svima. Kao mladi novinarski profesionalac nadobijao sam se reklamnih kemijskih olovaka, s imenom i zaštitnim znakom tvrtki, gotovo svakog dana. Nije bilo važnijeg sastanka na kojem nam nisu davali kemijske olovke, a o nekim blagdanima, razumije se, i rokovnike, kalendare, ukoričene blokove… Mojim sinovima i prije početka škole kemijske su olovke služile i kao strelice i štošta drugo, a ne samo kao suvremene pisaljke. Naravno da sam dobar dio tih kemijskih olovaka davao rodbini, susjedima, ondašnjim penzionerima. Slava kemijskih olovaka zauvijek je prošla, no ni sve podatniji ih flomasteri nisu istisnuli iz naše svakodnevice.
SLAVOLJUB PENKALA
U dalekim mojim osnovačkim godinama, da budem iskren, nisam znao tko je bio Slavoljub Penkala, iako je riječ penkala bila već udomaćena u našem rječniku, a neki su je kontinentalci pretvarali u srednji rod: “Imam novo penkalo!“. O Slavoljubu Penkali, „ocu“ kemijske iliti mehaničke olovke i nalivpera nisu nam pripovijedale ni učiteljice i nastavnice. Tko je, dakle, bio Slavoljub Penkala? Eduard Penkala rođen je 20.travnja 1871. godine u Liptovskom Mikulašu (Liptószentmiklósu), tada u Mađarskoj, a danas u Slovačkoj, a bio je poljsko-židovskog i nizozemskog podrijetla. Jedan je od najznačajnijih izumitelja s početka 20.stoljeća. Nakon mature i završetka studija na sveučilištima u Beču i Dresdenu, diplomirao je na Kraljevskoj visokoj tehničkoj školi u Dresdenu 1898. godine i pisao doktorsku disertaciju s područja organske kemije. Već tada je Penkala govorio, čitao i pisao njemački, slovački, poljski, mađarski, a služio se i francuskim jezikom. Tijekom studija pohađajući i satove violine upoznao je svoju buduću suprugu, pijanisticu Emiliju Stoffregen s kojom će imati četvero djece. Nakon ženidbe izabrao je Zagreb kao prebivalište svoje obitelji i nastanio se na današnjem Trgu kralja Tomislava br. 17. U Zagrebu je počela Penkalina blistava karijera. Prihvatio je državnu službu , a s vremenom je svom imenu pridodao Slavoljub i postao naturaliziranim Hrvatom. Penkalin opus obuhvaća sedamdesetak izuma u mehanici, kemiji, fizici i zrakoplovstvu i mnogim drugim područjima, a nekako ga najviše pamtimo po mehaničkoj olovci koje smo i zvali penkalom i nalivperu. Prvu mehaničku olovku na svijetu patentirao je 24. siječnja 1906.godine, a dogodine prvo nalivpero na svijetu s čvrstom tintom – 31. svibnja 1907.godine. Patenti su prijavljeni u više od 35 zemalja svijeta.
U tom vremenu inženjer Slavoljub Penkala stalno je povećavao proizvodnju pa iz svoje zagrebačke radionice na Trgu kralja Tomislava, odselio u Prašku ulicu br. 3.
Sve veća potražnja tržišta povećava proizvodnju i već 1906. počinje suradnja između Edmunda Mostera i Slavoljuba Penkale, koja dovodi do stvaranja poduzeća Penkala-Moster. Zajednički počinju graditi novu tvornicu u današnjoj Branimirovoj ulici, koju 1911. završavaju i stvaraju zajedničko dioničko društvo Penkala-Edmund Moster d.d.
U toj će tvornici Penkala 1908. Početi lijevati prve gramofonske ploče, a samo godinu dana poslije prvi je u nas počeo snimati glasove naših operetnih i opernih pjevača na gramofonske ploče Edison-Bell-Penkala (današnja „Croatia Records“) u Nikolićevoj (danas Teslinoj) ulici. Usporedo s tvornicom u Zagrebu drugi član obitelji Moster zajedničkim kapitalom otvara drugu tvornicu u Njemačkoj, u Berlinu.
Penkala olovke i nalivpera izvoze se u više od sedamdeset zemalja svijeta i tvornica od 300 radnika 1911. povećava taj broj na 800 radnika: može se reći da je u razdoblju od 1912 do 1926 to bila jedna od najvećih tvornica pisaćeg pribora u svijetu. Umro je iznenada 5.veljače 1922. godine, od upale pluća, koju je zaradio na službenom putu 1911. Bila mu je pedeset i jedna godina i bio je u punom stvaralačkom zamahu. Tko zna što bi još sve darovao svijetu.
Impozantan je popis Penkalinih izuma, spomenimo samo neke: mehanička olovka, nalivpero s krutom tintom, držač nalivpera i olovke, tzv. knipsa, termos-boca i termofor, rotacijska četkica za pranje zubi, ebonit (masa od koje su se pravile gramofonske ploče), deterdžent za pranje rublja, sredstvo za uništavanje insekata, lijek protiv reume, preparat ksilolit protiv parazita u željezničkim pragovima , sustav za mjerenje protoka tekućine, kočnice za vagone, manometar, anodna baterija, džepna baterijska lampa, dinamometar, specijalni mikrofon, prislušni uređaj, usavršio je gramofonsku iglu i gramofonski uređaj.
Načinio je proračune i nacrte turbinskih kola i propelera za pokretanje helikoptera. Patentirao je lebdjelicu na zračnom jastuku, mnogo prije no što je prvi takav stroj i izrađen. A opet, pamtimo ga najviše po predmetu kojem je ime dalo njegovo prezime – penkala.
U gimnaziji smo već valjda svi imali svoja nalivpera, iako su već pomalo pripadala povijesti, gubeći bitku s, makar i konfekcijskim, kemijskim olovkama. Na prvoj godini fakulteta jedno sam vrijeme nalivpero punio crnom tintom pa sam njime crtao karikature, ali sam negdje od tisuću devetsto šezdeset i šeste prešao na prve flomastere i ostao im vjeran do današnjih dana .
Jednu od posljednjih, ako ne i baš posljednju karikaturu iznjedrenu tim nalivperom s crnom tintom nacrtao sam baš 1966. godine. Prenijevši ovog ljeta iz stana mojih roditelja na Kantridi mali ocean uspomena u moj stan na Toretti, pronašao sam je u jednoj staroj bilježnici.
Objavljena je u „La Voce del Popolu“, a budući da sam poslije „prenošenja“ na metalne klišeje, neke originale sačuvao silno sam joj se obradovao. Na karikaturi je tada čuveni navalni trio nogometaša „Zagreba“ (Bubanj, Dračić, Wacha), likovi trojice dobrih nogometaša i dobrih ljudi, o kojima sam kao zagrebački student pisao, prateći u Prvoj ligi njihov dobri „Zagreb“. Skenirao sam tu karikaturu i poslao je e-mailom njihovom suigraču i mom prijatelju Draganu Milanoviću, da im jer proslijedi. Bilo im je drago…
A moj zeleno-crni „Pelikan“? Iskren da budem ne znam gdje je i kako završio. I to je jedna od mnogih tajni u mom životu. Poslije sam kupio možda tek dva-tri nalivpera, nijedno slavnog imena. Opredijelivši se za flomastere, kojima i sada pripadam, kojima bilježim što valja zabilježiti, crtam karikature uživo i sa snimaka, a rišem i životinje mojoj unučadi – nalivpera sam prepustio prošlosti, a kemijske olovke sadašnjosti onih koji ih vole.
Sedamnaestogodišnja Ena sjeća se tih moj crteža, a sedamnaestomjesečnoj sam Iskri prvi put nacrtao mog omiljenog psa kako trči. I, što bi nekada rekli stari ljudi, da ‘prostite – kaka. I ostalo troje moje unučadi, Mak, Tea i Borjan, i ja uvijek smo se smijali kada je svatko od njih u toj dobi, mirisao crne balotice ispod repa simpatičnog psića krupnih očiju i , glumeći neugodu, govorio:“Puj, puj, puj, mudi, mudi…“. A miris flomastera meni nikada neugodno ne vonja, čak miriše. Blaženiji je samo miris dobre mekane olovke. Znaju to i bolji i lošiji crtači od mene. Tom mirisu ni blizu nisu mirisi poteza nalivperom i kemijskom olovkom, neka se gospodin Eduard Slavoljub Penkala ne ljuti.