RT DOBRE NADE : TRI NOĆI U TRAMVAJU

Iako sam u jeseni 1966.godine dobio sobu u zagrebačkom Studentskom domu „Sava“ prethodni se stanar nije htio iseliti i ja mog prvog zagrebačkog studoškog dana nisam znao gdje ću spavati.  Nekoliko sam dana „ilegalčio“ kod znanca u „Moši Pijade“, a onda, nemajući rješenja, a imajući pokaznu tramvajsku kartu, jedne večeri sjeo u „četrnajsticu“, tramvaj koji je vozio do Savskog mosta, nadomak Studentskom domu „Sava“ , i – cijele noći , sve do jutra, inđiravao gradom Zagrebom, drijemajući i spavajući. Najgore je bilo na zadnjoj stanici. I tako proveo još dvije noći. I tramvajac, vozač, i kondukter ili kondukterka strogo su se držali propisa. Svi bi putnici morali izaći, preći preko ceste pa tek poslije pauze od nekoliko minuta opet ući u tramvaj okrenut prema središtu grada Ali, bilo je i duhovitih kondukterki. Jedna me je polako probudila, nježno poput majke, iako je bila možda samo desetak godina starija od mene, a onda mi duhovito rekla: “Striček, zadnja stanica…“.Tih dalekih jesenskih dana zauvijek sam zavolio tramvaje, tramvaji su mi bili jedini noćni krov nad glavom, dom topao i siguran. I danas sam im zahvalan. Tada nisam znao da je baš Rijeka 1899.godine prva u Hrvatskoj uvela električni tramvaj, koji ću zavoljeti kao i trolejbus, uveden 1951.godine. Gradovi od tradicije diljem Europe nikada nisu rekli zbogom tramvaju i trolejbusu. Ovo je moja priča o tramvajima, trolejbusima i autobusima. I ljudima…

STARI RIJEČKI TRAMVAJ NA DAVNOJ KARTOLINI

Kada smo se daleke godine tisuću devetsto šezdeset i treće s Torette preselili na Belveder, u Ulicu Aleksandra Mamića, broj 7a, prvi put sam u Rijeci, kao vicematurant Prve riječke hrvatske gimnazije, imao – svoju sobu. U njoj je bio novi namještaj, neka naša domaća skromnija replika talijanskog dizajna s kraja pedesetih prošlog stoljeća. Ormar garderobni i ormar s mojom bibliotečicom, ladicama i nekim vitrinicama, kauč za spavanje i sjedenje, radni stol , na kojem će za dvije godine svoje važno mjesto naći pisaća mašina TOPS M.2, koju sam , čuvajući dio novca od ranonovinarskih honorara – sam kupio. Imao sam već i prvi, doduše obiteljski, tranzistor, a imali smo i televizor. Iako sam jedinac nisam baš jurio modu, ali nisam bio lošije odjeven i obuven od mojih vršnjaka, gimnazijskih kolega. Već smo išli u Trst po traperice i „špagerice“, japanke i šuškavce.

STARA DOBRA “ČETRNAJSTICA” – Moj najdraži zagrebački tramvaj

Dobio sam čak i moje prvo konfekcijsko odijelo, domaće, iz „Varteksa“, koji je generaciji mojih roditelja i starijima od njih još uvije bio „Tivar“, kako se zvao prije drugog svjetskog rata. U podjeli kućnih poslova pripadala mi je samo nabava, a na meni uvijek dragom Belvederu – sve je bilo nedaleko od našeg stana, kao što je umni Ivo Andrić, skupljajući izreke i kazivanje naroda, u „Znakovima pored puta“ zapisao – “ni prepišaj hoda“. U jesen tisuću devetsto šezdeset i šeste pošao sam na studij prava u Zagreb i svega toga, vlastite sobice, maminih ručaka, starih gimnazijskih pajdaša, Korza, nogometne Kantride, soba sportskih rubrika u redakcijama „Novog lista“ i „La Voce del popola“, zapravo sigurnosti i udobnosti života – nestalo je već prvog mog zagrebačkog studentskog dana.

Odjednom sam morao pronaći odgovore na tako bitna pitanja, koja mi još jučer nisu bila ni na kraj pameti: “Gdje ću spavati? Gdje ću i što jesti?“. Istina, pošao sam od kuće s novcem, imao sam i potvrdu da sam primljen u Studentski dom „Sava“ (odavna se zove Studentski dom Stjepana Radića), ali me zagrebačka zbilja istog dana grubo ili barem nemilostivo s oblaka spustila na zemlju. Moj krevet u dvokrevetnoj sobi na trećem katu četvrtog paviljona – još uvijek je bio zauzet. Mirko V., Banjalučanin, „izgubio je godinu“, nije upisao sljedeću, i morao je iseliti iz doma. Ali, praksa i paragrafi dopuštali su da još mjesec dana bude u sigurnosti doma.

BEZ SRPANJSKOG I KOLOVOŠKOG ZNOJENJA – Ljetni riječki tramvaj prolazi Žabicom.

A ja?

DICKENS NA TRGU ŽRTAVA FAŠIZMA

NIKADA U GLAVNOJ ULOZI, A TAKO NEZAMJENLJIV I NEPOHODAN – Sior Karlo Kruljac u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
DOBRI DUH KANTRIDE
Sior Karlo Kruljac, dobri duh nogometne Kantride, i ja igrom slučaja istog smo dana daleke 1961. godine došli na Kantridu – on kao novi „tehniko“ juniorskog pogona „Rijeke“, a ja, kao jedan od riječkih dječaka zaljubljenih u nogomet, na audiciju. Trideset godina poslije tog dalekog kolovoškog dana objavio sam u „Novom listu“ veliki intervju sa sior Karlom, znao je doslovno sve o svim juniorima „Rijeke“ u tim trima desetljećima. Mnoge je otkrio gledajući ih kako igraju na nekom campettu, pred školom, na manje prometnoj ulici… Neki od njih su ušli u sazviježđe najboljih igrača „Rijeke“ svih vremena, igrajući i na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama, a neki završili u nižerazrednim riječkim klubovima, jednako voleći nogomet. Sve ih je volio iskrenošću jednakoj njihovom poštovanju njegova rada. Sior Karlo nikada nije bio u glavnoj ulozi, ali uvijek tako neophodan, nezamjenljiv. Toplinom tipičnog fjumanskog govora, kakav je nemoguće prenijeti običnim slovima, ponajmanje ono meko š i ž, samozatajni, ali iskreni, nepokolebljivi antifašist sior Karlo mi je, pričajući, naravno, najviše o nogometu, rekao i ovo: -Rat…Pazi, nesto da ti kažen. Mama mi je išla u internaciji u Njemaćku, a i ja san imao neki problemi dok san radio kod onaj Illiasich. Corrado, i ulica se danas zove Corrado Illiasich. Taj ćovek je bio vezan sa stari antifašisti i su ga uhapsili i je išao u internaciji u Dachau i tamo je nestao. Međutin, u ovaj doba, je bio ćetrdeset i ćetvrta, san bio šegrt, su došli esesovci i trazili neki spiskovi u radiona na Školjić, e, Scoglietto, dole. Pošto san imao strici, koji su radili u ilegalnost, su bili vezani za ovaj Illiasich, su mi rekli: “Pazi, tamo treba da postoje neki spiskovi ljudi koji su pomagali pokret, antifašisti. Trazi to jer to ne smiju naći esesovci!“. Međutin, su dosli esesovci i su sve pretrazili, su skidali dole i cijevi i nisu nista našli. A posle ne znan koliko vremena, slućajno, ja kada san nesto ćistio i maknuo neki limovi san pronašo ti spiskovi. Još i danas se sjećan su bili napisani na onaj lapis, znaš ti, tintana olovka. I san stavio tu unutra, u košulja, a taman u ono vreme su dosli esesovci u nova kontrola. Ma – ipak san dobro prošao, mi nisu gledali… A bio san u Antifašistićka omladina, smo išli gore, do, do Saršoni gore…

Slučajno poznanstvo s Mićom P., kojega sam posljednji put s drugom njegovom suprugom vidio gotovo prije trinaest godina o novogodišnjim danima u opatijskom ”Admiralu“, odvelo me u Studentski dom „Moša Pijade“, na Trgu žrtava fašizma, najnekomforniji studentski dom u Zagrebu. Ušao sam u jednu dikensovski mračnu sobetinu crna poda i sivih zidova, s četiri vojnička željezna kreveta i četiri ormara nalik austrougarskim rashodovanim beamterskim ormarima, i okruglom peći na ugljen. Što bi rekao pjesnik Petar Preradović: “Mili Bože, kud sam zaš’o…“.

STARE TRAMVAJSKE I TROLEJBUSNE KARTE
CRVENA ZASTAVICA U OMNIBUSU
Prije tramvaja ulicama Rijeke jezdili su omnibusi, koji su imali svoje regule. Riječke novine „LA BILANCIA“ 9.svibnja 1878.godine pišu: “Nabavljena su dva nova omnibusa koja će pospješiti brži i kvalitetniji prijevoz putnika. Općina je odredila da na svakom omnibusu mora pisati maksimalan broj putnika, koje taj omnibus može prevoziti.
List nabraja i ostala pravila:
*Vozač mora na vidljivom mjestu izvjesiti crvenu zastavicu u slučaju da su ispunjena sva mjesta u omnibusu.
*U omnibusu se ne smije pušiti.
*Iz omnibusa se ne smije izlaziti dok se kola sasvim ne zaustave.

Uz Miću je u sobi bilo još šest meni neznanih studenata, bio sam, dakle, osmi – u svakom će krevetu spavati dvojica, leđima okrenuti jedan drugom. A moja soba na Belvederu prazna… Mićo je bio pragmatičan i nedvosmislen: “Cimeri, ovo je naš novi „ilegalac“!“. A to će reći student koji u domu spava bez iskaznice – dok ga ne otkrije kontrola.

Ne želeći roditelje opterećivati o tome im nisam ni pisao niti kazivao u rijetkim telefonskim razgovorima. Kod Miće, međutim, nisam mogao za stalno ostati, a drugog rješenja nisam imao, ni u mislima, a kamoli na vidiku. Ni danas ne znam kako mi je to palo na pamet, ali sam odlučio do daljnjega spavati u – tramvaju.

Imao sam već pokaznu kartu s fotografijom pa sam tri cijele noći spavao, bolje rečeno drijemao u zagrebačkim tramvajima. Srećom, i onda i sada, nema prijevoznog sredstva u kojem ne mogu zaspati. U tramvaju, trolejbusu, autobusu, metrou, vlaku, brodu, trajektu, avionu…

GOSPON NOVAČIĆ

Prve sam večeri večerao u studentskoj menzi, a onda, s noge na nogu, krenuo prema Trgu Republike, koji su, naravno, purgeri i dalje zvali Jelačić placem. Kupivši sutrašnje „Sportske novosti“ u kiosku pred Kavanom „Dubrovnik“ slučajno sam naletio na skupinu nogometoljubaca, svih generacija, u zaigranoj, ostrašćenoj raspravi o ondašnjoj našoj nogometnoj zbilji. Pridružio sam im se samo kao slušatelj. Točno se znalo tko za koga navija, najviše je bilo „Dinamovaca“, ponešto „Hajdukovaca“, jedan navijač „Sarajeva“ i nekoliko diskutanata kojima nije bilo lako otkriti čiji su navijači. U nekim večerima poslije mene su već su već oslovljavali sa: “Čuj, Riječan…“. O, kako je divnih komentara bilo, iskreno navijačkih, ali poštenih, razložnih, argumentiranih. Nitko od vlastitih mišljenja i procjena nije odustajao, ali je svatko htio saslušati druga i drugačija mišljenja. Bez vikanja, ružnih riječi, nedajbože psovki. Bila je to čista demokracija.

Jednog smo subesjednika svi posebno cijenili, poštivali i voljeli. Bio je to gospon Novačić, najveći navijač „Građanskog“ i „Dinama“ na Špici, kibic i nogometni znalac, koji je od svih igrača najviše volio desna krila. I danas mi je pred očima njegov mršavi, prozračni, promrzli starački lik, i usred hladne noći u tanašnom plavom šuškavcu, s kapljicama studeni na dnu nosa i u krajičcima toplih očiju, a u ušima njegov glas s onim dragim kotrljajućim r:

-„Dinamo“ je najbolji, svi drrrrugi su trrrećorrrazrrredni! Je, je, dobarrr je mali Čerrrček, dobarrr je bil i Lipošinović, dobarrr je bil i Cimerrrr, je prrrrosim lepo, Cimerrrmančić. Dobarrr je bil Mathews, dobarrr je bil i Garrrincha, ali svi su oni trrrećorrrazrrredni prema Viliju Šipošu, on je bil i ostal najbolji na svetu, ne…

SVJETSKO DESNO KRILO – Vili Šipoš u dresu “Građanskog”
JUNAK GOSPONA NOVAČIĆA
VILIM ŠIPOŠ-VILI (Wilhelmsburg, Austrija, 1914 – Pariz, 1978.), ljubimac i junak velikog navijača “Građanskog” i “Dinama”, bio je osebujan nogometaš, lutalačkog, romantičarskog života. Igrao je beogradsku „Jugoslaviju“ (1931), zagrebački „Građanski“ (1932–35. i 1937–39), švicarski , bernski „Young Boys“(1935) i FC Sê­te (1936–37), te za bukureštanski „Rapid“ (1939–41). Kao velika nogometna lutalica, 1942. preselio se u Budimpeštu i kao Vilmos Sipos za slavni „Ferencváros“ (1942–46.) odigrao 121 utakmicu i postigao 32 pogotka. Iz Mađarske je kao Willy Sipos prešao u talijansku „Bolognu „(1947), a nakon toga igrao u Italiji za manje klubove („Arsenal“, „Taranto“, „Messina“). Karijeru završio kao igrač trener „Jeunessea“ iz Orana (Alžir). Povremeno igrao za momčad mađarskih emigranata u Francuskoj, IRO Hungaria. Za jugoslavensku je reprezentaciju (1934–39.) odigrao 13 utakmica i postigao 1 pogodak, a odigrao je i dvije utakmice za Mađarsku(1945–46); na prvoj utakmici protiv Rumunjske u Budimpešti navala Mađarske igrala je u sastavu: Sipos, Hidegkuti, Zsengeller, Puskás, Nyers – bio je to kvintet svjetskih asova. Šipoš je u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog nogometa bio Jedno od najboljih desnih krila svih vremena. Bio je uistinu igrač najviše klase, osrednjeg rasta, malo pogrbljen, dugih nogu i duga koraka, brz, briljantan tehničar s velikim arsenalom raznovrsnih driblinga, finti , gotovo nezaustavljiv.

Kada i poslije nešto više od pola stoljeća pomislim na Jelačić plac, možda ga i sada najviše volim zbog dragih kazivanja čestitog, vremešnog nogometnog navijača. Jedan je bio gospon Novačić.

STRIČEK, ZADNJA STANICA

Kada su se u neko doba te prve moje navijačke večeri na Špici nogometoljupci razišli poput rakove djece, sjeo sam u popularnu „četrnajsticu“, tramvaj koji je vozio do Savskog mosta, nadomak Studentskom domu „Sava“ , u kojem mi moj krevet još uvijek nije bio dostupan i – cijele noći inđiravao gradom Zagrebom.

U tramvaju je bilo toplo, a putnika poslije posljednjih kino-predstava sve manje i manje, sve do ranog jutra kada su radnici i činovnici polazili na posao. Najgore je bilo na zadnjoj stanici. I tramvajac, vozač, i kondukter ili kondukterka strogo su se držali propisa. Svi bi putnici morali izaći, preći preko ceste pa tek poslije pauze od nekoliko minuta opet ući u tramvaj okrenut prema središtu grada Ali, bilo je i duhovitih kondukterki. Jedna me je polako probudila, nježno poput majke, iako je bila možda samo desetak godina starija od mene, a onda mi duhovito rekla: “ Striček, zadnja stanica…“.Tih dalekih jesenskih dana daleke tisuću devetsto šezdeset i šeste zauvijek sam zavolio tramvaje, ma kako se truckali, ma kako cviljeli na zavojima i pri kočenju, tramvaji su mi bili jedini noćni krov nad glavom, topao i siguran. I danas sam im zahvalan…

Dok se nisam dosjetio tog spasa u Savskoj sam jedne noći gotovo došao u napast da noćnog stražara u „Jugodugmetu“(!), alias Tvornici dugmadi Zagreb, zamolim da uz njega, makar i stojeći, otkunjam sat-dva, ali sam ipak odustao. Radije sam pričao s poljevačima ulica, krijepeći se toplim žemljama iz prve noćne ture dobre stare pekare u vremešnoj prizemnici visokog krova, tipičnoj za negdašnju Savsku cestu. Čitajući sutrašnje „Sportske novosti“, redakcija kojih bijaše preko puta pekare, u jednako trošnoj prizemnici. Onda me spasio moj nekadašnji riječki susjed s Torette, Darinko M., poslije ugledni riječki povjesničar.

Darinkov brat Zdravko moje vršnjak, a otac njihov Kazimir predavao nam je glazbeni u Osnovnoj školi „Podmurvice“ i prvi nas približio djelima skladatelja Ivana Matetića  Ronjgova, po halubajsku Ronjgovega. Darinko i cimer mu, jedan Labinjon, kao stari iskusni studoši , stanari Studoma „Nina Maraković“, popularne Šarengradske, otišli su na petnaestak dana doma, a Darinko mi je dao svoj ključ od sobe. Taj se osjećaj blaženstva ne da riječima opisati. Sam u toploj sobi, grijanje hajca, u kupaonici na kraju hodnika možeš se istuširati kada hoćeš, a na jednom stolu golemi magnetofon nakljukan ondašnjim hitovima, među njima i božanstvenom „Moniom“.

TROLEJBUS NA JADRANSKOM TRGU – Redakcija “Novog lista” bila je iznad “Zore”, a “La Voce del Popola” u riječkom neboderu

Nitko mi u Zagrebu nije bio ravan. Poslije sam „ilegalčio“ i u nekim drugim domovima, a tek početkom prosinca napokon dobio svoj ključ od sobe, krevet, stol s ormarićem i noćnom lampom i garderobni ormar u Studomu „Sava“. I? Iskusivši „ilegalčenje“ i susretljivost znanih i neznanih dobrih studentskih duša nisam imao srca istog dana reći Mirku V. da se iseli. Do Nove godine bio je moj „ilegalac“, a poslije se više nikada nismo vidjeli.

ĐAVA ODNIJA I PRIŠU

U tramvaju sam se prvi put vozio u gradu Osijeku, kao dječačić od nešto više od jedva tri godine, ali se tih osječkih tramvaja uopće ne sjećam. Iz tih se osječkih dana spominjem samo nekih detalja iz naših dvaju stanova, posebice iz onoga u dvorišnoj zgradi, do koje se ulazilo kroz golema drvena vrata. Jednom sam, nitko ne zna kako, dospio na ulicu ravno pod noge paru konja belgijanera, upregnutih u golema teretna kola. Ni kočijaš me nije opazio, a kada je htio potjerati konje, oni se ni poslije nekoliko njegovih poticaja i naredbi nisu ni pomaknuli. Stajali su k’o ukopani. Kočijaš je sišao s kola i ugledao neznana dječačića pred konjskim kopitima i vratio ga u dvorište. I to znam više po pričanju moje majke nego po samo vlastitom sjećanju, u kojem su ipak ostala i neka imena: Tvrđa, Retfala, Desatičina, Ulica Franje Nola…

STARI SUVENIR-TROLEJ U ZUERICHU (Snimio Mišo Cvijanović-Cvijo, 2009.godine)

U dubrovačkom sam se žutom tramvaju vozio u tek načetim šezdesetim, beogradske tramvaje, pa i kultnu „dvojku“ pamtim po vječitim silnim gužvama, pogotovo u danima nekih važnih nogometnih utakmica. U sarajevskim sam tramvajima guštao slušajući duhovite, u trenu smišljene replike dobre raje, a u Pragu bio zaista zatečen besprijekoran red čekača prije i za ulaska u tramvaj. U Trstu mi je tramvaj uvijek nekako pred očima uz Piazza Oberdan ili jezdeći prema Opicini ili Opčinama. U Salzburgu, Frankfurtu, Madridu, Beču, Budimpešti, Pragu, Rimu, Milanu… Tramvaji su dio tradicije starih, pravih gradova, koji drže do svojih tradicija, iako su i u njima bitku, ili barem prednost u utrci s dijelom trolejbusima, a više autobusima, zapravo odavna izgubili. Ma, naravno da sam već četrdesetak godina u inozemnim metropolama i velegradovima više jezdio podzemnom željeznicom, navozao se metroom Moskvom, Barcelonom, Parizom, Rimom.

Prava vrijednost metroa, naravno, nije u ljepoti već u brzini vožnje, a brzina je, htjeli mi to priznati ili ne, sve bitnija. A ako išta mrzim u stranom, makar i dragom gradu, onda je to žurba. Mudri su Dalmatinci odavna smislili dobru misao: »Đava odnija i prišu!«. U Rijeci se tramvaja spominjem još iz tek načetih pedesetih. Tramvaji su riječki bili neke otužne neodređene boje, možda sivo–zelenkaste, cviljeli su na zavojima poput svih tramvaja na svijetu, a neki su se gradski mulci, naravno, vozili besplatno, vješto na »puferima«, za koje sam da se tako zovu saznao tek za vrijeme studija u Zagrebu. Rijeku su tada obilježavali i dvojezični natpisi prodavaonica i lokala, a melodija dvojezičnosti strujala je i u tramvajima. Nikada neću prežaliti što se moja Rijeka odavna odrekla i tramvaja i trolejbusa, iako je, što mnogi ne znaju ili ne žele priznati, bila prvi grad na tlu Hrvatske u kojem je, daleke godine 1899. u javnom prometu krenuo električni tramvaj, koji je, pak, po nekim statističarima,  rekordnih jedanaest milijuna putnika prevezao ratne godine 1942.

OD MOSTA NA RJEČINI DO PIOPI

NEČASTIVA POSVETA – Treća stranica Knjige NEČASTIVI NA KOTAČIMA Zvonimira Milčeca
Nečastivom prijatelju Cviji od nečastivog Zvonimira Milčeca. NEČASTIVOG NA KOTAČIMA i još nekoliko divnih Milčecovih knjiga, među inima i one tople, dječje, čuvam s ljubavlju i nježnošću i s vremena na vrijeme zaronim zajedno s njim u Zagreb, koji živi u našim uspomenama…

Na prvu su vožnju električnim tramvajem, od Školjića, točnije od mosta na Rječini do naselja Piopi, iliti Pod jelšun, 17. studenog 1899.godine, krenuli gradski uglednici i nekolicina njihovih gostiju. Uvođenjem električnih tramvaja u Rijeci je postupno uklonjen dotadašnji način prijevoza putnika u gradu – konjskim omnibusima. Međutim, da je engleska tvrtka Fiume Tramway Company, osnovana u Londonu, i s nekim Riječanima u sastavu, poštivala ugovor –  Rijeka bi i prije dobila tramvajske tračnice. Projekt za uvođenje tramvaja napravljen je još 1875.godine, a odobrila ga je i riječka općina. Samo što je bilo predviđeno da taj tramvaj pokreće parni stroj, a tramvajska se pruga trebala protezati od Mrtvog kanala do nekadašnje tvornice »Torpedo«. Budući da čak do 17.prosinca 1879. godine engleska tvrtka nije počela radovima ugovor je raskinut i projekt nije ostvaren.

Rijeka je tada bila grad u koji su mnogi željeli ulagati pa su interes za gradnju tramvajskih linija pokazivali belgijski, austrijski, francuski i neki riječki kapitalisti, a građani su negodovali zbog neredovite vožnje omnibusa. Tadašnje su novine pisale da je to zbog toga što se »konji upotrebljavaju u druge svrhe tako da po cijela popodneva omnibusi ne rade.“ Kad je električni tramvaj krenuo zimi je vozio od 7 do 22 sata, ljeti od 6,30 do 22,30 sati, u početku je dioničarsko društvo raspolagalo s osam tramvajskih kola, a svaka su kola mogla prevoziti 28 putnika, 16 sjedećih i 12 stojećih. Ubrzo je broj kola bio premalen pa je nabavljeno još šest prikolica. Tako je krenulo… I trajalo sve do ranih pedesetih prošlog stoljeća.

NEČASTIVI NA KOTAČIMA
Zvonimir Milčec (Zagreb 1938.-Zagreb 2014.), moj dobri kolega i prijatelj, novinar i publicist, književnik , čovjekoljubac i purger zaljubljen u Zagreb, dječak i neutišani zvižduk s Bukovca, poetikom je oplemenio faktografiku svoga grada, pretočivši je u novinske tekstove i knjige. U knjizi NEČASTIVI NA KOTAČIMA, zbirci priča o tehničkim novumima u Zagrebu devetnaestog i dvadesetog stoljeća, koju mi je, s duhovitom posvetom, darovao u svojoj plemenitoj i plemenitaškoj kavani K &K (Kava i knjiga, a ne K und K monarhija!) na početku Jurišićeve – uz sva tehnička čuda koja su dospjela u Zagreb piše i o konjskom tramvaju. Citiram dragog prijatelja:
„…Prvi je put konjski tramvaj provozao od svojeg spremišta na Savskoj(na mjestu gdje je danas Tehnički muzej) uz kazalište, Frankopanskom do Ilice tek 5.rujna i891.godine. Konjski se topot po tračnicama navodno daleko čuo, a konj je o vratu imao i zvonce, kojim je upozoravao pješake koji bi prelazili prugu. Kolosijek je bio uži od današnjeg, brzina oko sedam kilometara na sat, a svaki je konj imao normu 26-28 kilometara na dan. Isprva je nabavljeno samo šesnaest kola – deset zatvorenih i šest otvorenih. Kola su proizvedena u tvornici u Grazu, dužina im je bila 4,6, visina 2,5, a širina 1,8 metara. Konjski tramvaj Zagrepčani su zvali – konjka. A imao je još jedan nadimak, o čemu je Krešimir Kovačić napisao: “Zagrepčani onoga vremena nazivali su konjski tramvaj šaljivim imenom – filoksera – i to se ime održalo dugo vremena iako mu nitko nije znao porijeklo.“ Vozna karta na konjskom tramvaju stajala je 6 novčića, do Maksimira 12, a đaci i vojnici plaćali su pola karte.
…. Jedan zagrebački park nosi ime Zvonimira Milčeca…

Prvi trolejbus riječkim se ulicama probno provezao 24.listopada 1951.godine, od željezničke stanice do Plumbuma, stalni je trolejbusni promet krenuo šest dana poslije, u 16 sati na Titovu trgu upriličeno je svečano puštanje trolejbusa u promet. Prva trolej-trasa išla je ulicama Janka Polića Kamova, Proleterskih brigada, Žrtava fašizma, Fiorella la Guardije, Nikole Tesle i Borisa Kidriča, a pola godine poslije produžena je do Kantride. Jedno vrijeme vozili su i tramvaji i trolejbusi, vrijedile i prijelazne karte s jednih na druge, a onda je ostao samo trolejbus. Tramvaj je dogodine zauvijek otišao u povijest.

NAJVAŽNIJA VOZNA KARTA U ŽIVOTU

Tu počinje moja priča o riječkom javnom prometu, kojim sam se počeo voziti dalekoga ljeta godine tisuću devetsto pedeset i devete. Na riječkim su me ulicama dočekali stari talijanski Fiatovi trolejbusi, koji u početku bijahu plavi, a potom crveno obojeni, kao i novi trolejbusi domaće, čini mi se brođanske proizvodnje u „Đuri Đakoviću“. Karte su bile nalik onim negdašnjim zagrebačkim, s »milijun i jednom brojkom«, linijom kretanja i dijagonalnom, čini mi se plavom, širokom linijom. Tu sam kartu zauvijek upamtio 1961.godine, kada sam se okuražio pojaviti na prvoj ljetošnjoj prozivci nogometnih pionira i juniora »Rijeke« na Kantridi. Tamo su već nekoliko godina trenirali moji razredni pajdaši iz Osnovne škole „Podmurvice«: Pape, Sipi, Marijan, Kale i Stanko (dvojica potonjih prerano u dobrim spominjanjima), moji suparnici s malonogometnih utakmica, poslije prvotimci „Rijeke“, Jure–Banana i Krešo i mnogi drugi. Trener je bio Jakov Poje, a ubrzo Nikola Vrban, a novopečeni »tehniko« sior Karlo Kruljac. Na prvom vrućem kolovoškom treningu, starosjedilaca i nas novaka, u svlačionici mi je pripao vuneni (!!!) zimski stari dres prvotimaca, bijelim s plavom poprečnom prugom na grudima. Bila je to »jedanaestica« Ivana Medlea-„Kekeca“, jednog najboljih prvotimaca „Rijeke“ i našeg ljubimca. Tenisice smo morali odabrati na golemoj hrpi kojekakvih sivih patika »Borova« (ne u parovima!). Nakon što smo se poslije treninga istuširali i popili šalicu čaja, došao je sior Karlo i bez ikakvih objašnjenja svima počeo dijeliti karte »Autotroleja«, trgajući ih iz bločića. Tko je dobio dvije karte bio je presretan, jednom se vraćao kući, a druga je bila za sutrašnji trening. Tko je dobio samo jednu kartu za njega je san igranja u dresu »Rijeke«, makar i pionirskom ili juniorskom, bio odsanjan, ili barem zamrznut do sljedeće godine, A do tada je sreću valjalo potražiti među  vršnjacima »Orijenta«, »Lokomotive«, »Torpeda«… Nikada prije i nikada poslije trolejbusna ili bilo koja karta u gradskom i međugradskom prijevozu, čak ni avionska do bilo kojeg dijela svijeta – nije mi bila toliko važna.

OTKAČENA TROLA – ULAZ U TROLEJ

OD MATULJA PREKO VOLOSKOG I OPATIJE DO LOVRANA – Opatijski električni tramvaj, uveden prije 110 godina

Prije zamalo šezdeset godina mnogima od nas, da budem iskren, trolejbusna karta nije ni trebala. O Novoj smo se godini svi mulci smjeli cijeloga dana trolejbusima voziti po Rijeci besplatno, a ostalih smo se dana – snalazili. Stanovao sam na Toretti, a išao u Osnovnu školu »Podmurvice« na Mlaki. Budući da tada od Torette do Mlake nije bilo sadašnje (zapravo već višedesetljetne) stanice kod »Novoga lista«, uostalom ni „Novog lista“, koji je još bio u srcu grada, iznad „Zore“, na ondašnjem Trgu Palmira Togliattija, današnjem Jadranskom mi mulci koji smo išli u Osnovnu školu »Podmurvice« (školu vrsnih nogometaša!) – bez problema smo se švercali, vozili besplatno.

Ako bi se kontrolor, kojega tada nitko nije zvao »bakulom«, jer je taj nadimak bio rezerviran za odličnoga vezista »Rijeke« Enza Zadela, i pojavio u trolejbusu  – mogao  nas je u najgorem slučaju izbaciti na prvoj stanici. Na Mlaki! A samo to nam je i bio cilj putovanja. Na povratku bismo nekada sjeli u zaprežna konjska kola slovenskih seljaka iz Jelšana, Bukovice, Zemona ili Ilirske Bistrice, možda i Brca i Staroda, i guštali u laganoj konjskoj vožnji uzbrdicom. Zato roditeljima nije padalo na pamet da mi daju novac za trolejbus.  Kad sam krenuo u Prvu riječku hrvatsku gimnaziju imali smo već pokazne karte, ali u odnosu na ove današnje  – krajnje oskudne. Na toj je karti, naime, bio označen točan broj radnih dana u mjesecu, pa puta dva. Za vožnje do škole kondukterka bi nam »cvikala« jedan kvadratić, za povratka drugi. U kino, na Korzo, na trening, na spoj ili bilo kamo drugamo valjalo je pješice, na hodeć. Pokazna je karta vrijedila za samo spomenute dvije vožnje dnevno. Zato smo podvigom smatrali trolejbusna švercanja do škole ili natrag, da bismo sačuvali besplatne vožnje za ono nama milije. Kada je trolejbus bio prekrcan vozač bi otvarao samo vrata za izlaz pa nitko novi nije mogao nitko. Tako je, barem, mislio vozač. Na stanici bi netko od kuražnijih momaka spretno otkačio trolu, vozač je morao izaći, vrata su ostala otvorena, i mnogi bi ipak uspjeli ući u klupko tjelesa.

ČEŽNJA NIJE ŽUDNJA

POPULARNA TROLEJBUSNA STANICA PREKO PUTA “KONTA”

Iako su se gradski autobusi u Rijeci prvi put pojavili još 19.rujna 1929., u liku premijernog autobusa tvrtke »Grattoni«, gradskim su prometom potpuno zavladali tek krajem šezdesetih. S riječkih su ulica poslije tramvaja u dobra spominjanja odjezdili i trolejbusi, odnijevši za sobom zauvijek i dio jedne drage Rijeke, koji će u nama koji dulje pamtimo zauvijek živjeti. Dugo su još ponegdje ostali betonski stupovi, snivajući i danju i noću o svojim ljubljenim žicama, ostali su i tragovi trola na stropu podvožnjaka na Kantridi. Ostalo je i ime poduzeća, »Autotrolej«, iako generacije i generacije Riječana trolejbuse na ulicama svoga grada gledaju samo u nekim starijim riječkim monografijama. Meni moj riječki tramvaj i trolejbus nedostaju i sada. I sada sam uvjeren da bi, makar samo ljeti, onaj otvoreni tramvaj dobro došao Riječanima. Ali, kako se ono zvao onaj stari dobri film Marlona Branda iz daleke 1951.godine? »Tramvaj zvan čežnja«.

LJUBAV U AUTOBUSU – Vozač gradskog autobusa (Adriano Celentano) i kneginja (Ornella Muti) u pitkoj filmskoj komediji “Innamorato pazzo” iz 1981.

Tada, naravno, nisam ni znao da je 1944. godine meni jedan od najboljih i najdražih filmskih glumaca svih vremena, proturječni i samosvojni Marlon Brando, debitirao na Broadwayu, ulogom Stanleya Kowalskoga, u drami Tenneeseea Williamsa »Tramvaj zvan čežnja«, koju je na daske što život znače postavio Elia Kazan, režiravši 1951. godine i istoimeni film, drugi film u životu Marlonovom, film koji je tada tridesetjednogodišnjeg glumca uveo u svijet slavnih. A propos, suvremeni naši jezikoslovci čežnju su u tom mitskom tramvaju zamijenili žudnjom, pa mi se čini da mi u nekoj od repriza najavljuju neki neznani film. A glagole čeznuti i žudjeti nikada neću smatrati sinonima, kao ni čežnju i žudnju. Kada je za vladavine intendantice Mani Gotovac u riječkom teatru postavljena ta drama zavala se „Tramvaj zvan žudnja“, rječita Mani (također s kotrljajućim r!) uvjeravala nas je da ćemo kada uz Mirjanu Karanović na sceni vidimo Alena Liverića i Žarka Radića, zaboraviti na Marlona Branda i Karla Maldena (inače Mladena Sekulovića, hercegovačkih korijena). Naravno da nije bila u pravu…

VJEČNE LJUBAVI DJETINJSTVA

TROLEJBUS PROŠAO KROZ PODVOŽNJAK – Otvaranje podvožnjaka na Žabici
RIJEČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ PRVI U HRVATSKOJ
Rijeka je prva na tlu Hrvatske uvela električni tramvaj u gradski promet, 7.studenoga 1899.godine – od Školjića do Pod jelšun (Pioppi), a druga je bila Pula, od 24. ožujka 1904. godine. Treća je bila Opatija, od 17. veljače 1908. godine – na relaciji Matulji-Opatija-Lovran, a taj je tramvaj bio namijenjen dovozu i odvozu turista i njihove prtljage, turista koji su do Matulja stizali željeznicom. Četvrta je bila Velika Gorica od 1907.gdine, a tek peti Zagreb, od 18. kolovoza 1910. godine. Šesti je bio Dubrovnik, od 12,prosinca 1910.godine, a sedmi Osijek, od 12.prosinca 1926.godine. Međutim, Osijek je prvi u Hrvatskoj uveo tramvaj uopće, na konjsku vuču – 1884, godine. Od tih sedam hrvatskih gradova tramvaj su do današnjih dana zadržali samo Zagreb i Osijek. U hrvatskim susjedstvima električni je tramvaj najprije uveden u Beogradu, 1894. godine, u Sarajevu 1895. godine, a u Ljubljani 1901.godine. Trst je električni tramvaj uveo 2.listopada 1900. godine, na relaciji Trst-Opčine, na kojoj i sada prometuje. Prvi tramvaj s konjskom vučom krenuo je 1807. godine u velškom gradu Swansea, na liniji Swansea – Mumbles dugoj 8.85 km. Američka kompanija G.F. Train otvorila je 1860.godine tri tramvajske linije u Londonu i jednu u Birkenheadu. Potom su konjski tramvaji počeli voziti po Salfordu (1862.) i Liverpoolu(1865.). Prvi tramvaj s električnim pogonom, prikazan na tehničkoj izložbi u Berlinu 1879., bio je uključen u javni promet 1881. u Lichterfeldeu kraj Berlina.

Već sedam godina imam penzionersku pokaznu kartu, za sve gradske i prigradske autobuse „Autotroleja“ . Ne koristim je svakog dana, ali više nego što sam mislio. Autobusna stanica za grad mi je na petnaestak metara od izlaza iz nebodera, a povratna ni pedesetak metara, preko puta. I ako koračam sedamdeset i trećom godinom još uvijek mi je nekako neugodno sjediti, ustanem se uvijek ne samo vršnjakinjama nego i mlađim ženama od mene. Dotle mnogi  tinejdžeri, naravno, bezbrižno sjede, i poput daktilografkinja kucaju na svoje mobitele, lap-tope, tablete…Odavna sam odustao od poruka da se ustanu nekom starijem – nije bilo odjeka. Nije lako ni vozačima u gradskom prijevozu. U pravilu su nekom vazda prisutnom dežurnom mrzovoljnom njurgavcu uvijek  za nešto krivi, a rijetko kad zaslužni. Kakvo je to samo vježbanje vlastitih živaca! Ne bih im volio biti u koži – osim jednome. Adrianu Celentanu!

Da, da, i sada bih se mijenjao s njime u filmu „Innamorato pazzo“ iz 1981., u kojem je, krenuvši kao vozač gradskog autobusa na điranje vječnim Rimom, ostavio sve putnike, a vozio samo prelijepu kneginju, koju igra Ornella Mutti, kojoj je pravo ime i prezime Francesca Romana Rivelli, a rođena je u Rimu godine 1956., u kojoj su u Rijeci prvi put uvedene pretplatničke karte u gradskom prijevozu. Prije podosta godina jedan je visokonakladni talijanski tjednik među muškim čitateljima proveo anketu sa samo jednim pitanjem: “Da doživite brodolom koga biste sa sobom poveli na pusti otok?“. Čak 82 posto Talijana odgovorilo je: “Ornellu Muti!“. Svima sam dao za pravo. A jedan tada malo slobodniji magazin, inače za današnje pojmove čedan, napisao je da Ornella Muti ima najljepši „donji dio leđa“  A kako bi onda takav vječni fakin kakav je Adriano Celentano, a još kao vozač gradskog autobusa, odolio Ornellinim čarima?

U načetim pedesetim, rekoh, zavolio sam riječke tramvaje, a na kraju pedesetih i trolejbuse. Zauvijek. I danas mislim da bi svi stari gradovi, gradovi poštujuće tradicije, a Rijeka je sve prije nego grad bez tradicije, morali zadržati tramvaje. Tramvajska  vožnja strogo zacrtanim putem, asfalt je asfalt, a tračnice su tračnice, uvijek mi ulijeva neku sigurnost, postojanost. A možda samo vraća onu dječju ljubav prema vožnji vlakom. Ljubavi iz djetinjstva su vječne.

SREĆA U NESREĆI – Na prvoj(ili posljednjoj) trolejbusnoj stanici na Kantridi trolejbus ipak nije završio na nogometnom travnjaku

 

 

 

 

#wpdevar_comment_3 span,#wpdevar_comment_3 iframe{width:100% !important;}
error: Sadržaj je zaštićen !!