RT DOBRE NADE : VJEČNA ODA SUNCU

Prije sto i dvadeset godina, u ledenoj ruskoj zimi, dok su bješnjele bijele oluje, iznjedrena je glazba za najljepšu odu, himnu suncu – „O sole mio“. Iako se skladatelj Eduardo di Capua, Napolitanac kao i njegov prijatelj pjesnik Giovanni Capurro, stihovima nije oduševio, na turneju po Rusiji ponio tek pukim sistemom „nikad ne reci nikad“. Tako je iznjedrena pjesma nad pjesmama Napulja i Italije, jedan od njihovih najmoćnijih zaštitnih znakova. Kada  je 1916. godine u SAD-u snimljena na gramofonsku ploču, s glasom velikog tenora Enrica Carusa – zavolio ju je cijeli svijet. Voli je i danas, voljet će je uvijek. Tri godine prije smrti , 91.godišnji Alfredo Mazzucchi prvi put u životu javno je izjavio da je – skladateljski koautor. Trideset godina poslije Mazzucchijeve smrti, 2002. godine Torinski mu je sud dao za pravo. Ovo je priča o pjesmi „O sole mio“, pjesmi koju su i sunce i ljudi dobre volje zaslužili.

DIZAJN DALEKIH DANA – O sole mio… O SOLE MIO (Tekst: Giovanni Capurro) Che bella cosa e’ na jurnata ‘e sole n’aria serena doppo na tempesta! Pe’ ll’aria fresca pare già na festa Che bella cosa e’ na jurnata ‘e sole Ma n’atu sole, cchiù bello, oje ne’ ‘O sole mio sta ‘nfronte a te! ‘O sole, ‘o sole mio sta ‘nfronte a te! sta ‘nfronte a te! Quanno fa notte e ‘o sole se ne scenne, me vene quase ‘na malincunia; sotto ‘a fenesta toia restarria quanno fa notte e ‘o sole se ne scenne. Ma n’atu sole, cchiù bello, oje ne’ ‘O sole mio sta ‘nfronte a te! ‘O sole, ‘o sole mio sta ‘nfronte a te!

U burnoj 1917. godini, godini Oktobarske revolucije, ukazanja Gospe Fatimske, bitke na Soči, gdje su u redovima obiju vojski, Austro-Ugarske i Italije, hametice ginuli našijenci, Primorci, Istrani, Gorani i ini,  strijeljanja njemačke legendarne špijunke Mata Hari i srbijanskog „crnorukca“ Dragutina Dimitrijevića-Apisa, imenovanja posljednjeg hrvatskog bana Antuna Mihanovića (koji će banovati do 1919.), u dobra će spominjanja otići hrvatski političar i otac „Novog lista“ Frano Supilo, poštanski jahač, vodič, tragač i plaćenički bojovnik protiv Indijanaca američkog Zapada Bufalo Bill, otac esperanta Ludvig Lazar Zamenhof, a  ovaj će svijet napustiti i istaknuti umjetnici, slikar Edgar Degas i kipar Auguste Rodin i mnogi drugi.

A smrt skladatelja jedne od najčuvenijih pjesama devetnaestog i dvadesetog stoljeća, koju i u ovom stoljeću pjevaju najčuveniji tenori i ini pjevači ostala je bezmalo samo u krugu obitelji. Rođeni Napolitanac živio je tada u Milanu, ne skromno nego uistinu siromašno, u vječnoj oskudici. Obitelj je uspijevao uzdržavati svirajući na klaviru u kino-dvoranama pri prikazivanju nijemih filmova ili dirigirajući malim, nerijetko ad hoc skalupljenim, orkestrima sasvim anonimnih glazbenika. Te 1917. godine ozbiljno se razbolio, novca za lijekove nije bilo pa je skladateljeva supruga predložila jedino moguće rješenje: “Prodat ćemo tvoj klavir…“. Iako svjestan težine svoje bolesti zlosretni je skladatelj odgovorio s pravom zabrinutoj supruzi: “Ako iz stana ode klavir – otići ću i ja!“. Želeći ga spasiti, supruga ga ipak nije poslušala, prodala je klavir, ali je skladatelj nedugo zatim umro. Ostavivši svoju obitelj uistinu bez igdje ičega. Dvije godine i neki mjesec poslije u neimaštini je, u rodnom Napulju, umro i autor teksta rečene slavne pjesme, vezujući doslovno kraj s krajem – bezuspješno. A „O sole mio“ punim životom živi i danas.

Ovo je priča o pjesniku Giovanniju Capurru i skladatelju  Eduardu di Capui. I ne samo njima…

DOBRI „DON“ GIOVANNI CAPURRO

NAPOLITANSKA ODA SUNCU – Giovanni Capurro u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Rođeni Napolitanac, skladatelj Eduardo di Capua (1865.-1917.), imao je 1898. godine „Isusova leta“, trideset i tri godine. Otac njegov imao je mali orkestar, kojim je putovao Italijom i Europom, trbuhom za kruhom, a te se godine odlučio za turneju po dalekoj Rusiji, u kojoj je bio u Moskvi, Odesi i još nekim gradovima. Nekako baš prije te turneje Eduardov prijatelj Giovanni Capurro, u javnosti još gotovo neznani pjesnik, predao mu je rukopis najnovije svoje pjesme, više prijateljski nego strogo poslovno, rekavši Eduardu: “Prijatelju, evo ti mojih stihova, riječi su tople, možda te inspiriraju za neku skladbu!“. Pročitavši stihove, pripovijedao je poslije Eduardo – nije bio baš oduševljen, ali ih nije bacio. Po onoj staroj, „nikad ne reci nikad“, ponio je pjesmu sa sobom u Rusiju. Vrijeme će pokazati da nije pogriješio. Naprotiv! Tako se u Eduardovoj poputbini na dugočasnom putu za i po Rusiju našla pjesma „O sole mio“. Ostaje, međutim, tajnom zašto daroviti pjesnik nije sam napisao glazbu za vlastite stihove. Giovanni je naime završio u Napulju konzervatorij, diplomiravši na flauti. Iako se nije specijalizirao za skladanje , možda je mogao vlastitu pjesmu uglazbiti. Da je u sebi nosio skladatelja … Capurro je, međutim, sebe tražio i našao kao novinara, kazališnog kritičara i literata, pjesnika koji je pisao tekstove za šansone, napolitanske pjesme…

MEDITERANSKA INSPIRACIJA NA CRNOM MORU – Skladatelj Eduardo di Capua u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Giovanni Capurro rođen je 5. veljače 1859. u Napulju, u okrugu Montecalvario. Otac mu Antonio bio je profesor jezika, a majka Francesca Prestopino bila je iz Sicilije. Umjesto tehničkih studija, želje očeve, odabrao je , rekosmo, glazbu  i flautu, poeziju i pisanje, uopće.

Suvremenici su Giovannija  Capurra spominjali kao pjesnika jednostavne i skromne prirode, kome život i umjetnost nisu darovali ono što je više od svojih ostalih suvremenika zasluživao. Capurrova duhovita, izvorna, uvijek izražajna i snažna poezija obogatila je dijalektalnu napolitansku poetsku baštinu mnogim divnim pjesmama. Capurro je bio bogomdani talent, gdje god je pogledao, pronašao bi muzu, temu svojoj pjesmi.

SKLADATELJSKI OPUS EDUARDA DI CAPUE
Skladbe Eduarda di Capue (izdane u izdavačkoj kući Bideri e Santojanni, te Suvini-Zerboni, u Milanu: Lo campaniello de la parrocchia (1884), Gnorsì (1886), Capille d’oro (1887), Margaretella (1887), Frunnella ‘e rosa (1887), Rusinella (1888), ‘Achiave (1889), ‘Agrotta azzurra (1889), ‘Aserenata d’e nnamurate (1889), ‘E bersagliere (1889), Evviva ‘o Rre (1889), Nennella mia (1889), ‘A ritirata d’e marenare (1890), Tiritì-tiritommolà (1890), ‘Osentimento
(1890), ‘Aluntananza (1892), ‘Opumpiere (1892), Teh!… zuca cca! (1892), Carcioffolà (1893), ‘E gesummine ‘e Spagna (1893), ‘Ombriaco (1893), Pecché, pecché, pecché (1893), Carmela ‘e San Sivero (1894), Sott’ombrello (1894), Mo va mo vene (1895), ‘Amisturella (1896),
Chitarra mia (1896), Muntagnola (1896), ‘Osole mio (1898), ‘Aserenata d’e rrose (1899), Maria, Marì (1899), I’ te vurria vasà (1900), Nuttata a mare (1900), Torna maggio (1900), Filumè, Filumè! (1901), Serenatella nera (1903), Canzone bella (1904), ‘Erragazze (1904),
L’urdema canzona mia (1904), ‘Afurastiera (1906), Pusilleco, Pusì (1906), Pene d’ammore (1907), Nun t’affaccià (1908), Rosa ‘e maggio (1908), ‘Azarellara (1909), Mandulinata ‘e notte (1916).
PJESME GIOVANNIJA CAPURRA
A vongola (1892), Cutignè, cutignì, cutignà (1892), Carmela ‘e San Sivero (1894), ‘E tre chiuove (1894), A tossa (1895), ‘E cataplaseme (1895), ‘O guaglione ‘o speziale (1895), A misturella (1896), Chitarra mia (1896). ‘E zzite cuntignose (1896), ‘O pizzaiuolo nuovo (1896), ‘O presidente (1896), ‘O sculariello (versi e musica, 1896), A sciantosa (1897), Quanno ll’ommo va a marcià (1897), Vòtate ‘a cca e ggirate ‘a llà (1900), Palomma mia (1901), A vennegna (1902), Buscia!(1902), Zi’ Carulina (1902), Nun saccio spiegà… (1904),
Quanno màmmeta nun ce sta! (1904), Lili Kangy(1905), Ammore che gira/(1907), Così, com’è (1907), A capa quanno ‘a miette? (1908), Eh? (1908). Il disperato eccentrico (1908), A zarellara (1909), Addò ce mette ‘o musso Margarita (1910), Perì-pperò (1912), ‘O napulitano a
Londra (1915), Totonno ‘e Quagliarella /(1919).
I, naravno, najslavnija pjesma “O SOLE MIO” , ispjevana prije točno
120 godina, 1898.

Bio je čovjek od novina, počevši u socijalističkoj „La Montagni“, pa je i stihove objavljivao u novinama “Roma”, “Corriere di Napoli”,  “Don Marzio” , te u časopisima, a i sam je bio urednikom u časopisu „Tavola rotonda“. Capurrove uglazbljene  pjesme i danas se rado pjevaju i slušaju, toliko su izvorno napolitanske da mnogi slušatelji misle da su – narodne. Najslavnija je, naravno, “O sole mio’ ‘, istinska himna životu .

Dobri “Don” Giovanni Capurro, kako je zvan u intimnijim društvima. Novinar i pisac  Aniello Costagliola, prisjećajući se svog pokojnog prijatelja Giovannija Capurra, rekao je da će Giovanni Capurro, Napulj i njegove pjesme vječno živjeti “.

PJESMA SUNCU UZ ZALEĐENI RUSKI PROZOR

Slučilo se da je Eduardo di Capua u Rusiju, u Moskvu dospio baš u vrijeme najveće studeni, usred zime koja je glavni ruski grad okovala ledom. Bješnjele su višednevne snježne oluje, čovjeku s juga nije se mililo ni gledati kroz prozor, a kamo li izaći iz kuće.

Eduardo je u mislima bio u svom rodnom Napulju, na obali toplog mora, obasjan napolitanskim blagoslovljenim suncem. Je li ga baš ta moskovska čelična bijela studen nagnala da iz putnog kovčega izvuče Giovannijevu pjesmu, uroni u stihove koji su bili očas u stanju otopiti nemilostivu hladnoću?

Ili je to, kao što misle, neki drugi stručnjaci, bilo u Odesi? Gdje god da je  u studenoj zimi bilo, studen s one strane prozora  u srcu Eduardovom počeli su topiti već prvi stihovi Giovannijeve pjesme „O sole mio“:..

Kakva divna stvar, sunčano jutro…svježi zrak poslije oluje…

Pričao je poslije da je istog trenutka uzeo papir u ruke i počeo redati note za skladbu. Skladbu, koja će , a da on to nije ni slutio ni sanjao, osvojiti ne samo Napulj i Italiju nego cijeli svijet, nadrasti i pjesnika i skladatelja, imena i prezimena kojih zna uistinu rijetko koji od milijuna i milijuna obožavatelja pjesme „O sole mio“. A čedo Giovannija Capurra i Eduarda di Capue nije u početku baš imalo sreće.

Vrativši se s ruske turneje u Napulj Eduardo di Capua je svoju skladbu poslao na natječaj časopisa „Tavola rotonda“, žarko želeći promociju i slavu u svom rodnom gradu, ali i iz pragmatičnijih razloga, nagrada za pobjedu na natječaju donosila je 500 lira, što pri kraju devetnaestog stoljeća za Eduarda i Napolitance, Talijane nije bio mali novac.

Pobijedila je, na Eduardovu žalost, skladba „Lijepi Napulj“, a skladbi „O sole mio“ („O sunce moje“) pripalo je drugo mjesto. Razočaranje? I da i ne. Jer, Napolitanci su „O sole mio“ odmah prihvatili svim srcem.

POET I SLIKAR VOLJENE UKRAJINE – Taras Ševčenko TRI ŠEVČENKA Napolitanske stihove pjesme „O sole mio“ Giovannija Capurra, skladatelj Eduardo di Capua nije uglazbio na Mediteranu nego u Odesi, na sjeverozapadnoj obali Crnog mora, u Ukrajini koja je iznjedrila neumrlog Tarasa Grigoroviča Ševčenka, slikara, poeta i humanista. Ševčenko ( Моrinc, 9. ožujka 1814 — Sankt Peterburg, 10.ožujka 1861.) je svojim stihovima i prozom bio zapravo preporodan za ukrajinsku književnost. U njegovim se djelima zrcale težak položaj ukrajinskog seljaka, čežnja za sretnim vremenima voljene domovine, vruća želja ukrajinskog naroda za socijalnim i nacionalnim oslobođenjem. Таras је rođen kao kmet, bez majke je ostao s devet, a bez oca s jedanaest godina. Osnovno je obrazovanje stekao u osnovnoj školi i tu otkrio sklonost prema slikanju. Njegov feudalac Engelgardt , otkrivši Tarasov dar, želeći imati „dvorskog slikara“, poslao ga je na daljnje školovanje u Vilnius pa u Sankt Peterburg. Tamo je Taras upoznao ruskog slikara i profesora Karla Brjulova, koji je oduševljen Tarasovim slikarskim talentom, naslikao portret ruskog pjesnika Vasilija Žukovskog i prodao ga za 2.500 rubalja – čime je otkupio Ševčenka i učinio ga slobodnim čovjekom. Ševčenko je tada primljen na likovnu akademiju , na jednom ispitu nagrađen je srebrnom medaljom i postao popularan u carskoj prijestolnici. Počeo je uz slikanje i pisati stihove, za svoju dušu, a prijatelji su ih, da on ne zna, objavili u zbirci „Kobzar“ ( što je naziv za ukrajinskog narodnog svirača na žičanom instrumentu, zvanom kobze – nalik lutnji). Kobzari su za Ukrajince bili ono što su u nas nekada bili guslari. Postavši stihovima borac protiv režima Taras je zatvaran i proganjan, bez prava življenja u Sankt Peterburgu i Ukrajini. Svoje posljednje dane proveo je pišući i slikajući, uz skromnu želju – da se nastani na brdu s kojeg bi se pogled prostirao prema njegovoj mitskoj slobodarskoj rijeci Dnjepar. I nije to doživio. Umro je i sahranjen je u Sankt Peterburgu. Naknadno su prijatelji Tarasove posmrtne ostatke prenijeli u Ukrajinu i sahranili ih na Monaškoj gori (Černečoj gori) na brdu iznad Dnjepra. Podignut je i spomenik do kojega o danima Tarasova rođenja i smrti (9. 1 -10. 3.) hodočaste mnogi Ukrajinci, a ti dani su i povod za okupljanje Ukrajinaca diljem svijeta. Ironija je sudbine da se Ševčenkova smrt poklopila sa službenim ukidanjem kmetstva u Rusiji. VITALIJ I ANDRIJ Poeziju, nažalost, sve manje ljudi čita. Mnogim mlađim čitateljima ime i prezime Taras Ševčenko vjerojatno i neće ništa značiti. Nogometu sklonijim štiocima pri spomenu prezimena Ševčenko na um će odmah pasti Andrij, svojedobno najslavniji ukrajinski nogometaš, izvanredni napadač, koji je briljirao u dresu „Milana“, a poslije Engleske karijeru završio u kijevskom „Dinamu“, postao trenerom i izbornikom ukrajinske reprezentacije. Međutim, Andrij nije prvi veliki ukrajinski nogometaš s prezimenom Ševčenko. Godine 1970. pobjednički pehar „Kvarnerske rivijere“ na Kantridi je zasluženo pripao mladim igračima „Burevestnika“ iz SSSR-a, službeno kluba, a neslužbeno mlade sovjetske selekcije. Tog su ljeta mladi burevjesnici pobijedili na svih pet utakmica, uz sjajnu gol-razliku – 17:1. U labinskoj su skupini nadmašili vršnjake iz „Hajduka“( Šurjaka, Mužinića, Boljata, Mijača, Matkovića i drugove), a u finalu „Dinamo“( Stinčića, Vabeca, Kužea, Tucaka, Brebera..). Najbolji igrač „Burevestnika“ i prvi strijelac turnira (sa šest golova) bio je – Vitalij Ševčenko! Ubrzo je postao i A-reprezentativac SSSR-a, ali je, zbog nestašnijeg, da ne uporabim neku strožu riječ, života skupio samo šest reprezentativnih nastupa. A bio je pakleno ubojito lijevo krilo. Poslije je otišao u trenere i vodio moskovski “Torpedo” , od 1999. – 2002. godine. Slavna se nekadašnja sovjetska, a sada ruska momčad pod vodstvom Vitalija Ševčenka nalazila na vodećim pozicijama, osvojivši 2.000.godine treće. mjesto u prvenstvu Rusije. (Poslije je jedno vrijeme u „Torpedu“ bio „Šibenikov“ pa „Hajdukov“ vratar Goran Blažević.) Andrij Ševčenko , popularni “Ševa”, ( rođen 1976.) , iako nije djelovao ni robusno, a još manje rabijatno, kao dječak bavio se i boksom. Uživo sam ga gledao na „vječnom derbiju“ najjače talijanske lige, u Milanu. Ševini su prodori čas lijevom, čas desnom stranom na San Siru, na stadionu „Giuseppe Meazza“, sijali paniku u redovima „Intera“ i grijali dušu navijača njegovog „Milana“. Zavjet (Zapovіt) Kad umrem, učinite mi Da me grudi prime, Naše lijepe stepe Divne Ukrajine. Da puteve moćnog Dnjepra I vidim i čujem, Niz široke pole polja Kako bučno huje. Kad pline iz Ukrajine U duboko more Krv dušmanska… ostavit ću I polja i gore – Da izletim i doletim Do samoga Boga Da se molim… a do toga Ne poznajem Boga. Učinite, pa skinite Okove svom rodu. I dušmanskom kletom krvlju Zalijte slobodu. Pa u domu mnogoljudnom, Slobodnom i novom, Spomenite tad i mene Dobrim, tihim slovom. (Taras Ševčenko, 25. priosinca 1845.)

Lagana i pijevna melodija , brzo i lako pamtljiva,  razgalila je južnjačka srca i duše. Gotovo preko noći Napolitanci su je pjevali, zviždukali, na trgovima i tržnicama, uz more, pod balkonima i u oštarijama…

I ne samo Napolitanci! „O sole mio“ poput tople plime razlio se cijelom „čizmom“, postalo jednim od zaštitnih znakova Italije. Kada je 1916. godine glas velikog Enrica (izvorno Errica!) Carusa prenesen i na gramofonsku ploču „O sole mio“ osvojio je i Sjedinjene američke države i – cijeli svijet.

„TREĆEM ČOVJEKU“ ZADOVOLJŠTINA – POST MORTEM

Prije četiri desetljeća, međutim, baš kao u kultnom filmu poraća drugog svjetskog rata, „Trećem čovjeku”,  remek-djelu  britanskog redatelja Carola Reeda , snimljeno prema scenariju glasovitog pisca Grahama Greenea, u kojem je igrao kvartet velikih glumaca (Joseph Cotten, Alida Valli, Orson Weeles i Trevor Howard) – i skladba „O sole mio“ dobila je svog trećeg čovjeka!

Bio je to  Alfredo Mazzucchi (1878-1972.), također rođeni Napolitanac, skladatelj i mandolinist, koji je u ime skladatelja napravio prilagodbe izvornim melodijama prije promoviranja pjesama, među inima i najslavnijoj “O sole mio”, vrlo popularnoj “Maria Mari” i drugima i po svemu sudeći bio koautor s Eduardom di Capuom, tvrdili su jedni upućenici. Drugi su bili još  eksplicitniji, tvrdeći da je Mazzucchi  kao mlad i vrlo darovit skladatelj (o promociji skladbe “O sole mio” imao je samo devetnaest godina i koji mjesec) tada već poznatom Eduardu di Capui svirao svoje skladbe, di Capua ih je pomno slušao i ponešto izmijenio – i izdao ih pod svojim imenom! Koju godinu prije smrti Alfredo Mazzucchi , već u načetom desetom desetljeću, napokon je javno progovorio o davnoj suradnji s di Capuom, rekavši da za svoje koautorstvo ima – nepobitne dokaze.

Dodao je da zbog poštovanja prema svojim prijateljima di Capui i Capurru to nije želio prije reći, ali da prije svoje smrti želi reći pravu istinu.

Autorstvo ili u najmanju ruku veliki doprinos Alferda Mazzucchija, nije,  međutim, ni poslije sedam desetljeća lako priznato. Alfredo Mazzucchi je umro (1972.), ne dočekavši priznanje i zadovoljštinu. Sudski se spor otegnuo poput trakavica televizijskih sapunica. Tek sljedeće, 1973.godine izdavač Bideri  je u Uredu za književno, umjetničko i znanstveno vlasništvo (UPLAS) Vijeća ministara položio “izjavu o otkrivenju po imenu” u kojemu je Mazzucchija nazvao koautorom čak dvadeset i tri skladbe s potpisanim samo Eduarda di Capue – ustvrdivši neupitno koautorstvo. No, pravda još nije bila zadovoljenja. Tek u ožujku 2002. godine  Torinski sud je odlučio da je Alfredo Mazzucchi bio koautor dvadeset i triju skladbi , pa će ta djela ostati pod autorskim pravima do 2042. godine – pedeset godina od smrti autora.

OSCAR ZA SKROMNOST

Bila je u pravu, dakle, kći Alfreda Mazzucchija, Luisa Mazzucchi, koja je svojedobno izjavila:

“Moj otac koautor je čuvene skladbe „O sole mio“! Tata je skladao je skladao više pjesama i njegov doprinos velikom svjetskom uspjehu skladbe „O sole mio“ nije uopće sporan. Moj je tata bio samozatajan čovjek , nikada nije težio za publicitetom, pa tako ni da mu se ime i prezime pojavi uz imena i prezimena Giovannija Capurra i Eduarda di Capue. Mi nasljednici zahtijevamo da prava našeg tate budu priznata.“.

Na tragu riječi Mazzucchijeve kćeri bio je i poznati talijanski skladatelj zabavne glazbe Carlo Alberto Rossi (1921.-2010.),koji je skladao i za čuvene talijanske pjevačice Minu i Milvu, a pisao glazbu i za filmove, koji je izjavio: “Mazzucchi i post mortem zaslužuje Oscara za skromnost. Gotovo je nevjerojatno da je umalo u grob odnio tajnu svog koautorstva, i to ne bilo kakve skladbe nego „O sole mio“!“.

PRAVDA POST MORTEM – Alfredo Mazzucchi u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Konačna presuda, naravno, nije bila samo pitanje istine, moralne zadovoljštine već i – novca. Produžen je rok za potraživanje i isplatu tantijema (što je do okončanja spora bilo „zamrznuto“ ) svim nasljednicima, ne samo Mazzucchija nego i di Capue i Capurra i Biderija. U vremenima pokretanja sudskog spora „O sole mio“ je u prava autora godišnje unosio 300-500 milijuna lira.

Pomnoživši to s pustim desetljećima nije teško doći do svote zavidne vrijednosti. Budući da je u Italiji rok tih isplata sveden na pedeset godina od smrti autora , prava nasljednika, Capurra i di Capue, završila bi 1970., odnosno 1967., a ovako… Zato su i ti nasljednici podržali zahtjeve nasljednika Mazzucchija.

Nije u šoldima sve… Dajte, dajte, dragi vi.  Konačna je presuda rastužila samo državnu administraciju, morat će do 2042. isplaćivati poprilične svote nasljednicima trojice Napolitanaca, koji su, međutim, pjesmom „O sole mio“  učinili svome gradu i svojoj domovini neusporedivo više slave od svih tantijemskih nekadašnjih lira i sadašnjih eura.

ZAŠTITNI ZNAK VELIKIH TENORA

ČUDESNA A VJEČNA INTERPRETACIJA ELVISA PRESLEYA – “It’s now or never” iliti “O sole mio”

Vratimo  se mi ipak pjesmi nad pjesmama autorskog trija Capurro – di Capua – Mazzucchi, svevremenskoj uspješnici „O sole mio“, stodvadesetogodišnjaku i sada voljenom kao što bijaše i na početku. Otkako ju je na gramofonskoj ploči zapjevao  grandiozni tenor Enrico Caruso  i tako svoju nezaboravnu interpretaciju darovao slušateljima diljem svijeta,  valjda i nije bilo tenora koji na koncertima nije pjevao tu toplu ljudsku himnu suncu. Pjevao ju je i Mario Lanza, koji je glumio-pjevao i u filmu „Veliki Caruso“, pjevali su je i Beniamino Giglii i Tito Schipa, Mario del Monaco i Giuseppe Di Stefano. Pjevali su ih ponaosobno i kao nenadmašni trio tenora Placido Domingo, Jose Careras i Luciano Pavarotti.  Pjevala ju je i čudesna Josephine Baker, velikani od kojih su gotovo svi nastupali i na našim kazališnim daskama. Ali i pjevači glazbe, što je nekad nazivamo lakom ili zabavnom, iako i ona umije biti velika, kad je pjevaju velikani, poput interpreta pjesme „O sole mio“, kakvi su bili Claudio Villa, Roberto Murolo, Frank Sinatra, Elvis Presley, Robertino… O sole mio… Kralj rocka, Kralj rockera ili jednostavno Kralj, kako su nazivali Elvisa Presleya, pjevao je pjesmu pod imenom „It’s now or never“ i ona je postala i ostala jednim od njegovih najvećih hitova.

ŽAL ZA DUŠEVNIM PAVAROTTIJEM

SPOD TRSATA PUL ROMEA – Na ploči za mnoge, u lokalu za drago društvo – Krunoslav Cigoj

Volim pjevati i kažu da ne pjevam loše, naravno samo u „komornijem“ ambijentu, intimnijem društvu: Nekada pjevam i sam, čak i na našem balkonu koji nas za vedrih dana daruje pogledom na sunčev izlazak i zalaz. I ja suncu zapjevam, makar sotto voce: “O sole mio“. Od svih tenora koje sam slušao, nažalost, ne uživo, najdraži mi je bio i ostao neumrli Luciano Pavarotti. Nikada si neću oprostiti što nisam bio ni na jednom njegovom koncertu. Ne šminke radi, ne u džetseterskim mjestima u prvom redu, nego u narodu. Jer je i Pavarotti, sin čestitih, skromnih ljudi, radnika, bio čovjek iz naroda i čovjek narodni, družeći se sa svojim prijateljima iz djetinjstva kada god je mogao, ljubavlju i pažnjom. Pavarottijevom su glasu i interpretaciji nadobudniji kritičari tražili mane, a mi koji smo ga voljeli i uvijek ćemo ga voljeti, nalazili samo ljepotu, srce i dušu. Jedan je dobri tenor  i u meni, u omanjem društvu dobre volje, u ljudskom lokalu nezaboravnog Romea,  prema Banskim vratima pod starim Trsatom,  otpjevao „O sole mio“– Krunoslav Cigoj, poslije jednog nastupa u Rijeci.  Cigoj je Giovannijevom, Eduardovim i Alfredovom suncu pjevajući tepao – „sunašce moje“. Te drage daleke večeri svi smo se nadali da će Cigoj postati članom Opere Narodnog kazališta „Ivan Zajc“, iako mi je dobroliki Krunoslav, dragi veliki dječak, uz smiješak kažiprstom prijetio da to ni za živu glavu ne smijem objaviti – jer će me tužiti. Još prije kraja te večeri shvatio je da nisam takav novinar, da nisam takav čovjek. Uvijek sam poštivao želju subesjednika. Dobri je Cigoj  bolno prerano otišao u dobra spominjanja, a s godinama i nezaboravni Romeo i njegov duševni lokal.

Pjesma „O sole mio“ nikada nas neće napustiti.

 

 

 

 

#wpdevar_comment_3 span,#wpdevar_comment_3 iframe{width:100% !important;}
error: Sadržaj je zaštićen !!