Rt DOBRE NADE : VJENČANI PRSTEN ZA MASKU I PUSNI KOSTIM

ŠUŠUR KOD “KONTA” – Sušačke i maškare Hrvatskog primorja ispred Hotela “Continental” prije drugog svjetskog rata.

Duga je tradicija primorskih maškara, a u Kordun mojih korijena, vjerovali ili ne, mačkare, maška je mačka, su došle – iz Rijeke. “: Hrvatski publicist i političar Imbro Tkalac (1842-1912.), naime, u svojim »Uspomenama iz Hrvatske 1749-1843.« zapisao je: »Te maškarade su došle u Karlovac iz Italije preko Rijeke; u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima nije toga bilo!“. Moje otac bivao u kordunaškim mačkarama, ja kao pučkoškolac va crkveniškin maškarama, dio moje unučadi već je marširao u dječjim maškarama po Korzu. Jedan od mojih prvih urednika, dobri sior Ettore Mazzieri iz „La Voce del Popola“ pričao mi je da je za karnevala u Rijeci bio pojačan rad ondašnjih – zalagaonica. Mnogi manje imućni Fjumani znali su zarad dobra kostima i maske založiti čak i bračni krevet ili i vjenčani prsten! Sjećam se da su Crkveničani u Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ unajmljivani za poprilične novce prekrasne kostime! I sada mi je pred očima jedna tadašnja naočita mlada Crkveniškinja u purpurnom kostimu pravoga pravcatoga zmaja, kostimu od milijun i jedne »ljuske“. Moja Gordana i ja odavna se ne maškaram i ne idemo u maškare, ali smo dušem i srcem, ne samo očima i tijelima, na Korzu kada , če bi rekl Vrbenčani, marća va mićoj maškaranoj koloni marća naša vnučija: Ena, Mak, Tea i Borjan , oni su nas vratili Riječkom karnevalu, kao vrtićari i pučkoškolci. Dogodine će kaminati i naša mezimica Iskra, a ove godine svojim lijepim znatiželjnim očima maškarice upijati s tatinih ramena.

Moji su Cvijanovići na domak Karlovcu došli prije nešto više od tri i po’ stoljeća iz Crne Gore. O tom putovanju dugom desetljećima, preko Hercegovine, Dalmacije, Bosne i Like, ili barem o dolasku u okolicu Karlovca, svjedoče zapisi, ali možda više neke legende, priče, u svim pokoljenjima prenošene i čuvane. Zaustavili su se u Brezovoj Glavi, koja je ustoličenjem samostalne Hrvatske stekla službeni status karlovačkog prigradskog naselja.

MAŠKARANA KRIMEJA – Maškarani nogometaši “Orijenta” i “Crikvenice” i lgendarni konobar Febo(Grubišić) – ne uz njih nego s njima!
RUKA VA GIPSU
Desetljećima čuvam jednu dragu maškaranu crno-bijelu fotografiju snimljenu na igralištu „Orijenta“ na Krimeji. Na snimku su veterani nogometnih vršnjaka „Orijenta“ i „Crikvenice“, čestitih klubova koji ove godine slave stote rođendane. Budući da je dio meni inače znanih i dragih nogometaša, ljudi i prijatelja, pod maskama spomenut ću samo neke od onih s nezakrabuljenim licima. Slijeva stoje Iva Domijan, jedan od najboljih crikveničkih obrambenih nogometaša svih vremena, a malo dalje od njega i njegov „korektor“ Marijan Briški. Potom je Mladen Kardum, jedan od najumnijih nogometaša „Orijenta“ svih vremena, koga i sada smatram jednim od najvećih znalaca koje sam gledao, a u više od pola stoljeća kako ih gledam novinarskim očima i iskustvima, vidio sam od Pelea, Maradone i Messija na niže. Jednom sam uz ostalo napisao :“… Kardum je znao, umio i mogao sve…“. Znanjem je bio ravan ondašnjem „poslovođi“ višestrukog jugoslavenskog prvaka „Partizana“, reprezentativcu Vladici Kovačeviću. Do njega je „Moćo“ Modrić dinamit-krilo (desno) Krimeje, a kratko i Kantride , pa neslavljeni, ali ne i neznalački Čohar (ne Drago!)… Čuči jedna od legendi „Crikvenice“, veliki napadač i strijelac i čestiti čovjek Nikola Zoričić, pa pouzdani branič Slavko Knez, smije se znalac Bero Jurinčić, krajnji desno JE možda najpouzdaniji, borbeni i znalački „desni half“ Darko Car-Pamprla, sve moji Crkveničani.
A opet, vjerujte mi, dobri moji štioci, u nekim je godinama možda popularniji od svih njih bio čovjek koji poput rimskih patricija leži prvi slijeva – neumrli Febo Grubišić, uistinu legendarni konobar primorskog kraja. Nisam sreo čovjeka koji bi ijednu ružnu riječ rekao o našem dragom Febu, koji je našim generacijama bio ono, što je generacijama prije nas bio jednako legendarni Frane Pitur. Febo ni igral ni za „Orijenta“ ni za „Crikvenicu“, ali je bio reprezentativac – druženja. I duhovitosti. Iskonske, bogomdane, ne naučene…
Iz mora dragih anegdota dragoga Feba ovaj ću vam put izroniti samo jednu. Šeće Febo Korzom, a desna mu ruka u gipsu. Budući da smo se onda valjda svi na Korzu poznavali poslije svakih desetak koraka netko bi zaustavio Feba i prijateljski zabrinuto ga upitao:
-Bog Febo! Ma ča to ja vidin? Ča si ruku slomil?
Febo je za sve imao iste odgovore:
– Nisan ja ruku slomil, prijatelju…
– Pa zač ti je ruka va gipsu?
– Slomil san miša, pa mi j’ doktor dal ruku va gips – da ga ne diran!
Salve smijeha su se podrazumijevale.

Odabrali su zericu više mjesto za kućenje, iako to valja shvatiti uvjetno jer je i to kućište na jedva sto dvadesetak metara nadmorske visine, makar mu je Babina gora ispod, a najbliži njen dio Zakosanjak „pod nogama“.

Uz ostalo bili su i pčelari, a bilo je vrijeska. S koljena na koljeno prenosila se priča da su prve svoje mrtve pokapali baš u Zakosanjku, u šumi, bojeći se da im grobove na vidnim mjestima ne oskvrnave Turci, koji su se još desetljećima zalijetali u te krajeve i haračili, makar je taj krajinski dio, pa i njegovi žitelji, bio pod Austrijom. Pradavni su Cvijanovići poput ostalih Kordunaša izbjegli kmetstvo, ali su zato kao carevi bojovnici za Austriju ginuli diljem Europe. Mojih Cvijanovića , nažalost, više nema u Brezovoj Glavi, djed Stanko, baka Anđa i stric po kojem sam dobio ime , počivaju na groblju u Brezovoj Glavi, otac Marko i majka Ljubica, stric Veljko i strina Redenta na Kozali, pradjed Marko u Pensilvaniji…

DVJESTO KOKOŠJIH JAJA U RJEČICI RADONJI

U svom je prijekarlovačkom djetinjstvu, prije onoga rata, moj dobri otac Marko, koga smo u posljednjih tridesetak godina njegovog života u užoj familiji zvali Matanom, tepajućim imenom po dobrom romanu „Markan“ mog kolege i prijatelja Vlade Šegote, a tu sam knjigu ocu, kao zagrebački studoš darovao za njegov 44.rođendan, koji je ovog mjeseca proslavio i moj sin Marko, imenom i ne samo imenom na djeda – volio sa svojim vršnjacima, deranima, poći u mačkare. U Primoraca i Bodula mačka je maška pa su i mačkare – maškare. U kordunaške je mačkare išla samo muška mlađarija, a s njime tek pokoji mlađi muž, u vrelom srcu još uvijek bećar, za koga su ostarjeli đedovi i babe divanili da to ne priliči ozbiljnu čoeku. Naravno da seoski derani nisu imali ni kićenih maski ni posebnih kostima, nije ih imalo ni vazda slabo plaćeno radništvo i sitno činovništvo u Karlovcu.

Dečki bi se nagaravili po licu, na junoške glave natukli nekakve staračke šešire, kordunaški rečeno škriljake, odjenuli kakvu staru robetinu i takvi, netko nalik na staroga kućedomaćina, a netko s bakinim rupcem na staru prambabu ili i na mladu snašu u rokljama, zaredali po susjednim selima i zaseocima, od kuće do kuće. Otpjevali bi što bi valjalo otpjevati, ponekoga svima znanoga znali su vješto imitirati, iako se to zvalo pre’stavljanjem, domaćine bi nasmijali i oraspoložili, a bome i torbe od drme napunili. Što je drma?

Drma je tkanje od konoplje, tkano u svakoj kući , novo odeblje i grubo, a poslije podatnije. Od njega su krojene i čuvene kuhinjske krpe, kojima je najbolje brisano oprano suđe. Znale su to i karlovačke gospe i zagrebačke milostive pa su ih nabavljale svojim sluškinjama, zvanim „djevojke“.

U tim torbama od drme, dakle, svačega se našlo. Netko darežljiviji dao bi i par sušenih kobasica ili komad slanine, a oni neimućniji barem svakom po jaje. Jednom su, često bi mi pripovijedao otac, njih trojica pajdaša skupili više od dvjesto jaja. Dvjesto jaja! I to u danima velikih, visokih snjegova i silne studeni, u kojima se kokama i nesti jaja nije mililo. Ali, broj tih dobivenih jaja nije bio –  djeljiv sa tri. I? Sva su jaja pobacali u rječicu Radonju! Mladost-ludost? Van da što?. Mogli su jedno ili dva suvišna jaja baciti, a ostalo ponijeti kućama – da im nije bilo samo po dvanaestak godina. Sljedećih mačkara moga oca više nije bilo na selu. Pošao je na zanat u Karlovac, koji je tada tih petnaestak kilometara od rodne kuće bio i tako blizu i tako daleko. Iako mu je gazda Geco, jedan od čuvenih karlovačkih pekara, bio dobar i jednom mjesečno čak davao bicikl da ode do roditelja i braće. Bicikl! O, kako bi tog dana Mari u zavičaju „skočila numera“, što bi se danas reklo porastao rejting ili tako nekako. Stankov Mare došo kući biciklom! I još donio kolača, a to će reći bijelog kruha, i zemićaka, a to će reći žemlji, u nas odavna skrajnutog ili čak i zaboravljenog peciva.

Prije petnaest godina, a ako ćete baš točno, 30.siječnja 2004.godine, moj prijatelj, riječki antikvar i povjesničar Saša Dmitrović, inače po majci i ocu ličko-kordunaških korijena, darovao mi je svoju knjigu „Riječki karneval“. Valja čitati dobre knjige dobrih autora. Tek u toj knjizi otkrio sam da je tradicija mačkara u moj dio Korduna, vjerovali vi ili ne, makar i posredno –  došla iz Rijeke!

PUSNA NEDELJA POD SNEGON – Vrhunac Riječkog karnevala 21.veljače 1993.godine, Korzo pod bijelim ogrtačem. Ali, maškare su bile jače i od zamračena sunca, olujnog nevremena, rastjerale tamne oblake i najavile povratak lijepa vremena s burom

Citirat ću vam Sašu, s kojim i ortakom mu Tomom, zavičajcem Žumberčanom, rado ćakulam u njihovom čovječnom antikvarijatu „Mali neboder“: Hrvatski publicist i političar Imbro Tkalac (1842-1912.) u svojim »Uspomenama iz Hrvatske 1749-1843.« zapisao je: »Te maškarade su došle u Karlovac iz Italije preko Rijeke; u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima nije toga bilo!“. A moji su preci barem jednom na tjedan, moja je baka Anđa znala reći i „na osmicu“, odlazili u Karlovac. Obavezno na stočni sajam na Turnju, ali i u grad, jer su na starom placu iza Radićeve ulice žene prodavale žive kokoši, jaja, sir i vrhnje, med… Ili su i samo nešto kupovali, išli k doktoru. Valjda su tako nastale mačkare kordunaške.

ZABORAVLJENI ROGAČI

VELI ČOVEK KASTAFŠĆINE – Ivo Jardas
DUG, DEBEL, DUG, DEBEL
Utorak pred Pepelnicun zovu Pust. Deju Pust i Mesopust zato, aš se od pol noći na pust mora meso i saki mrs mora pustit po bande. Ni zabel ne delaju z mastun ni špehon, lego z ulen ale z maslon.
Na pust nijedan niš ne dela, lego stari judi pred vrati žukvu čiste ale kolci bele. Na Pust jutro rano pul Marčeji bila j’ užanca ječnik poset i mej njeg merlin. Ki merlin seje, trebe je, da se do naga suče i da kriči: “Dug debel, dug debel!“. To mora bit posejeno, utinut ako j’ dobra luna prej sunca zilaza.
Pokojni Matok da j’ na jedan pust rano jutro va Kapužnjake merlin sel. Nag je bil i zmamil je: “Dug debel! Dug debel!“, vas Kapužnjak j’ ozvanjal. Neke Gromišćice, ke nisu znale za tu užancu, da su pasevale skroz Kapužnjak po staze ka pride od Benaši, pak da su rekle: “Mrha stara, ča ne more pamet imet.“.
Citat iz svevremenske knjige Iva Jardasa KASTAVŠTINA (Građa o narodnom životu i običajima u kastavskom govoru). Tu je knjigu kao 39. knjigu Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena 1957.godine izdala JAZU/HAZU– iako je knjiga bila dogotovljena još prije drugog svjetskog rata. Godine 1994. Kulturno-prosvjetno društvo „Ivan Matetić Ronjgov“ iz Ronjgi (Viškova) izdalo je reprint KASTAVŠTINE, a meni ju je darovao moj stari pajdaš, najodaniji Matetićevac i Matetićev sljedbenik Duško Prašelj, 4. srpnja 1994., uz toplu posvetu: Dragom Cviji – za dugogodišnje prijateljstvo i suradnju i da ne pozabi „staru grintu“
Tvoj Duško.
Jardasovoj KASTAVŠTINI se uvijek vraćam, iako nisam Kastavac. Velika je to knjiga, velik je Ivo Jardas. Ako sam ja , rođeni Kordunaš, iskreno i zauvijek zavolio Jardasovu Kastavštinu mislim da ne bi smjelo biti ni Kastafca ni Primorca koji je nema na dohvatu ruke i duše. Ili barem ne bi trebalo…

I mi mulci iz crikveničkog ranog poraća maškarali smo se i išli recitirati i pjevati po kućama. U našim boršama, naravno, nisu završavale panceta suhe i kobasice, neki reču i kurbasice. Da ih je i bilo u onom oskuđu, teško da bi ih koji skrbni Crkveničan ili još skrbnija Crkveniškinja, neću reć’ Kirac, jer su Crkveničani zapravo Kotorani, a oni od brda Kotora „na zgoru“ su Kirci – taj dragi, skupi dakle, mrs darovao mulariji. Od naših smo susjeda dobijali po jabuku, naranču, dlan-dva mendula ili suhih smokava ili i rogač ili i dva, tu čudesnu tvrdu, ali ukusnu suhu voćku koju već pokoljenja i pokoljenja primorske djece nisu ni vidjela, a kamoli okusila. I bili smo presretni! A sve je to stalo va žepi od kapota… Maškarali smo se kako smo znali i umjeli, nerijetko uz pomoć naših dobrih majki, koje su nam, ionako krojeći i šivajući za nas, stvarajući najčešće od starih tatinih starih hlača naše hlačice, smišljale i kreirale dio mesopusnog kostima. Moja bi mi majka, koja je do najiskusničkijih godina, dok su je još prsti služili, voljela heklati, a ne kukičati, jer taj glagol tada nitko nije rabio u govoru , davala nešto izheklano za krabuljnu koprenu preko lica. Naše su maškarane turneje kretale i završavale uglavnom u najbližem susjedstvu, moje od familije Zupanc u susjednoj Villi „Luizi“ do Andresovih i Careva, nadimkom „Pavina“…

CRKVENIŠKI CVETNI KORZO – Dječje ljetne mašakare. Ispred, nažalost odavna pokojne Sokolane, za trgatbu spremna četiri pučkoškolska razredna prijatelja. Slijeva: Marinko Vampula, Ivica Brozičević, Damir Knez i Mišo Cvijanović-Cvijo.

Ljepše smo kostimirani bili ljeti, na tada tradicionalnim dječjim redutama zvanim »Cvjetni korzo«, po crkvenišku cvetni. U albumima moje strpljive i pedantne mame , koje i godinu i po’ nakon njena odlaska u dobra spominjanja, nemam srca polako razgledavati i sada je živa stara crno-bijela fotografija (FOTO-ZORA-CRIKVENICA) moje razredne klape, snimljena 2.lipnja 1957. godine. Moji pajdaši Marinko Vampula (tata mu je prodavao novine i bio mi je silno važan), Ivica Brozičević (liječnik, koji sa suprugom Vlastom, liječnicom, ima čuvenu kliniku »Terme« u Selcima, u kojoj se rehabilitiraju i najslavniji naši i neki čuveni europski sportaši), Damir Knez (sin uglednog crikveničkog tiskara, zagrebački pripadnik fakultetski školovane tehničke inteligencije, koji je još prije mirovine odvolio nekom dalmatinskom otoku ) i ja, na snimku posljednji slijeva – bili smo berači grožđa. Iako tada nitko od nas nije bio na trgadbi ili i trgatvi. Snimljeni smo pred Sokolanom…

ZMAJ-LJEPOTICA U KAZALIŠNOM KOSTIMU

Odrasli su Crkveničani i Crkveniškinje, mladost, ali i iskusnici, obožavali maškare. Nije im bilo teško , makar i legendarnim, sporim parobrodom »Podhumom« otploviti do Rijeke („Kukuriku, pošla baba v Riku…“) radi prelijepih kostima iz bogatog fundusa Narodnog kazališta „Ivan Zajc“. A propos, i maestro Ivan Zajc je običavao dirigirati na nekim davnim riječkim krabuljnim balovima. Crkveničani su te kostime unajmljivali po popriličnoj cijeni i – neka su! I sada mi je pred očima jedna tadašnja naočita mlada Crkveniškinja u purpurnom kostimu pravoga pravcatoga zmaja, kostimu od milijun i jedne »ljuske«. Na plesu u Sokolani kavaliri su se rojili, a poneke njene vršnjakinje pucale od zavisti. Čudesno maštovito, a neka bome i kojekako kostimirana, crikvenička čeljad defilirala je uz prelijepu crikveničku obalu, koju je od mora dijelila čuvena balustrada, od Cirkula do Hotela „Miramare“, a možda i do Črnog mula, ne sjećam se baš više, jer sam ja uz Maškare trčkarao baš prvorečenom rutom. Svi smo bili radosni i razdragani. Stariji su na vas glas hvalili ili i kritikali neke kostime i maske, grla maškara nisu bila suha, ali ne pamtim da se ki tako nakramal da bi ča grdo udelal.

“FIUME” PLOVI KORZOM – Riječki karneval prije drugog svjetskog rata.

Još je veselije bilo na maškaranim večerima plesali u rečenoj staroj dobroj Sokolani, tada samo u nekim službenim dopisima zvanoj Domom Partizana, nažalost odavna, radi pukih dana europskih autobusera i njihova parkiranja – sravnjenoj sa zemljom. U onom su poraću neki nadobudni narodni rukovodioci, selačkih korijena, željeli srušiti tu zgradu, i to sa zaista originalnim obrazloženjem: »Pa ćemo moć videt Selce!«. Uvaženi je, korpulenti, zubar Hinko Montiljo, intelektualac, jedan od otaca tadašnjeg crikveničkog amaterskog kazališta, partizan koji je svakoga titulirao riječju exelencijo na sastanku Narodne fronte (koja će se poslije zvati Socijalističkim savezom radnog naroda) »mudrom« predlagaču ovako duhovito replicirao: »Predlažem, exelencijo, da onda srušimo i Velebit pa ćemo vidjeti i Split!«. I Sokolana je tada preživjela, kada su je sljedeći „mudraci“ odlučili potaracat dobri je Montiljo već bio u dobrim spominjanjima.

RAPA NA „STARICI“ DOJAHAO U RAZRED

DUŠKO JELIČIĆ DULE – Otac Ča-vala i opatijske Balinjerade na monopatinu

Kada smo se prije šezdeset godina preselili u Rijeku, na Torettu, ne poznavajući dobro novo susjedstvo nisam se prve zime maškarao, a ni poslije. Sredinom šezdesetih prošlog stoljeća, međutim, moj gimnazijki pajdaš Rapa, poslije smo se i uzajamno okumili, duhovit i otkačen, a dobar k’o dobra duša, jednoga je dana u naš razred Prve riječke hrvatske gimnazije, na nastavu – banuo maškaran! I predmetni profesor i svi mi u klupama  – »pali smo u nesvijest«! Krakati Rapa, sa stopama veličine, što bi rekli Fjumani, „capafjori“ u razred je „dojahao« na nekakvoj starici(!), kojoj je gotovo cijelo lice prekrivao crni rubac, grleći je oko vrata. Jedva smo čekali kraj nastave da odjurimo na Korzo, na kojem je Rapa među maškarama, koje su điravale, nije to bila karnevalska organizirana povorka – bio  u centru, centro di centro, pažnje. O čemu se zapravo radilo? Rapa je do pasa igrao sebe sama, bio Rapa, ili i Raf, a od pupka do vlastite brade »uglavio« je torzo „starice“ s glavom i crnom maramom. Ispod pasa je on bio u dugačkoj crnoj suknji, a od križa na natrag visjele su, kao, »njegove« noge!

SAKAKOVEH NAS JE – Dr.Zoran Kompanjet u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije iz kultnog zajedničkog broja riječkog “Vala” i zagrebačkog “Studentskog lista” iz 1976.godine. MAŠKARA
Va „Park“ hotele
maškare su tancajuć letele,
glavine smešne i vele
grdo su se smele.
Va gusten dime
„vitezi“ su govorili va rime,
„pjeroti“
su delali moti,
„Indijanci”
ratni tanci.
Si su se vajali kot vali,
a najpijaneji za stolon spali.
Jedna maškara
trubac kot pas
i piskavi glas,
šla je čoveku za stolon,
s prston pokazala: “To je on,
ako delavac zakasni par minuti
zbadne mu deset puti.
A kad zakasni ka mala,
ošćipne ju i pita kako je spala.
Činovnice šaje po rakiju
i z auton peje v Opatiju.“
Zajeno za ten
ta maškara – zajik papren,
jenoj žemskoj je šla
i z jadon stresla:
„Gospa milostiva,
vi ste kriva
da vaš muž, brižničina,
va dečjen dome drži,
od prve ženidbi sina.
Znate leh pušit cigareti,
celi dan merit toaleti,
pit črno kafe
i muška imena
spominjat va sne.“
Pasja maškara šla je daje
da i trećega nalaje:
”I ovisti
je niškoristi!
Prej je delal za fašisti,
sad za popravit – se od reda
direktoru poveda:
ki j’ kade s kin bil,
ča govoril i kuliko pil.
Svemi se lasti
ki su na vlasti.
Za dinar seh prodat
pa da mu je i mat!
Na pol noći,
kad su se otkrili obrazi,
pasji trubac se j’ oflekal
da ga niki ne opazi,
vesel da j’ rekal se
ča mu je bilo na duše:
svojmu šefu, svojoj žene,
i najbojemu prijateju, – zač ne?
Ma kad je ustal sam,
bilo ga je sran,
aš je ćutil
da je z maškarun
prez maškari bil.
A prež nje
komać pravu će nosit
i žuhkega pelina presit,
začepit usta
do drugega pusta.
Trudan, na zidić se j’ posel,
pasji trubac znel,
otkril svoj čovečji, fini,
i zdahnul: “Tr nis jedini!“.
( Pjesma iz zbirke SAKAKOVEH NAS JE… dr.Zorana Kompanjeta, tiskane 1961.godine u Rijeci.)

Nitko se, valjda, do tada na riječkom Korzu nije tako maskirao. ( A propos, uz Rapu je vezan i posljednji moj odlazak na maškare u Senj. Spominjem ga se i po paklenom plesu kumova Fiata–850 na povratku, na zlaslutećem ledu negdje između Senja i Senjske Drage, srećom bez ikakvih posljedica. Čak je i ono malo preostalih alkoholnih para u nama nestalo kao rukom odnešeno, strah je učinio svoje.). Iskren da budem ni u svim desetljećima, što su slijedila, ne spominjem se takve maškare, iako je Rijeka, odavna, barem u posljednjim dvama desetljećima, svaka čast Samoboru, Varaždinu ili Dubrovniku – jedini hrvatski grad karnevala. Doduše, odavna su zavladale i nove navade. Sada u maškare rijetko i kreću pojedinci, nisu to više ni klapice nego strogo pripremane i organizirane brigade, radi završne karnevalske nedjelje na Korzu čak izrazito, da ne kažem i previše izrazito – natjecateljski opredijeljene. Svi su jednoobrazno kostimirani s jednakim maskama na licu. Mnoge je takve skupine, priznajem, lijepo vidjeti, uistinu domišljato izrađena znaju biti alegorijska kola, silan je trud i novac maškaranih u to uložen, ali se, neka se nitko ne naljuti, nekako izgubio pojedinac, čovjek… Obični dobri Fjuman, Sušačan, Riječanin, Gromičan, Kastavac, Kirac, Bodul… A možda i griješim.

MAMA MIA, XE CARNEVALE

Riječki je gradski karneval, upućeno tvrdi riječki moj prijatelj Saša, rijedak dobar spoj dviju različitih karnevalskih tradicija, venecijanske i austrijske, mediteranske i srednjoeuropske. Slijedeći takve uzore i riječki se gradski karneval zbiva na otvorenom, na Korzu, iako kruži i riječkom obalom. Do osamnaestoga stoljeća, dok još Korza nije bilo, riječki je karneval carevao na glavnim ulicama i trgovima Staroga grada –  iako bez gledatelja, barem gledatelja na današnji način. Zašto? Zato jer su sa svih prozora na maškare letjele ne samo poneke naranče i jabuke (Stari je grad tek mnogo, mnogo poslije tih dana postao siromašan ), nego i jaja i kamenčići. I svi su posipani brašnom, što je posljednjih desetljeća prešlo u domenu riječkih maturanata, koji poslije posljednjeg sata redovne nastave obijele Korzo i uokolne ulice….

SENJSKI BALI – Tekst za istoimenu skladbu na MIK-u tek načetimsedamdesetim prošlog stoljeća napisao je novinar “Novog lista” Igor Violić, a omot “Jugotonove”singl-ploče nacrtao i opremio Mišo Cvijanović-Cvijo.

U danima mesopusta , u danima maškara, danima karnevala, Rijekom je odavna zavladalo nepisano pravilo: »Per carnevale ogni scherzo vale!«, za karnevala svaka šala vrijedi. Dobri sior Ettore Mazzieri, jedan od mojih prvih novinarskih učitelja, u sportskoj rubrici „La Voce del Popola“, na stranicama kojega sam se pojavio kao gimnazijski vicematurant, lista koji je tada „stanovao“ u riječkom neboderu, znao mi je pripovijedati da je riječkom karnevalu u doba njegovih roditelja i nonića njegova djetinjstva  – sve podređivano. Dok su Sušačani ludovali u svom lijepom gradiću i uokolnim primorskim malim mistima, najčešće u Krasici, Fjumani su karnevalski živjeli u svom gradu, od jutra do mraka. A balali na više mjesta, od Guvernerove palače i ondašnjega Teatra Verdi do mnogih drugih riječki plesnih dvorana. Svoje su balove pod maskama imali predstavnici mnogih zanimanja, ne samo, primjerice, liječnici, državni činovnici ili trgovci. Koliko je nekada bilo zanimanje za te maskenbale svjedoči i činjenica da je jedne zime u velikom teatru daskama popločeno gledalište u parteru – samo da bi što više Fjumana i Fjumanki moglo plesati. A koliko su Fjumanke i Fjumani držali do karnevala kazuje pojačan rad ondašnjih – zalagaonica.

Mnogi manje imućni Fjumani znali su zarad dobra kostima i maske založiti čak i bračni krevet ili i vjenčani prsten! Uostalom, još krajem devetnaestoga stoljeća u pjesmi, što ju je tiskala tvrtka Stabilmento tipografico fiumano u prvoj se strofi kaže:

»Mama mia, mi sento male

go paura de morir.

Mama mia, xe carnevale

vado al balo per guarir…«

Ni umiralo se, eto, nije kad je karnevalski bal bio u pitanju…

S velikim novinarom, ali i publicistom, humoristom i čovjekom sior Ettoreom prijateljevao sam dok nije, poslije njegovog novinarskog sudruga sior Renata Ticha, otišao u dobra spominjanja. Njihova posljednja počivališta na Kozali obiđem kada Gordana obiđemo naše roditelje i rođake. A propos, baš me sior Ettore naučio da se u fjumanskoj transkrpiciji ona riječ izgovorena kao ze (u standardnom talijanskom jeziku – e, u značenje jest ili je) piše – xe. Un Fiuman patocco neizmjerno je volio svoj grad i svoje Fjumane, toliko da je godinama za fjumansko glasilo u dalekoj Australiji, mislim da se zvalo „El Fiuman“) – pisao pro bono.

RIJEČANI NA SAN MARCU

Riječki je karneval obnovljen godine 1982., najodaniji mu tepaju „Rio de Janeiro u Europi“. Na završnoj karnevalskoj fešti, tvrdili su dežurni novinari i statističari, znalo je biti i sto tisuća promatrača na Korzu, što mi se čini i pretjeranom tvrdnjom. Kao na vrpci, narodski rečeno od jutra do mraka, klize, plešu, premeću se, klikću i pjevaju tisuće maškara, teku maškarane skupine iz mnogih dijelova svijeta, »milijun i jedna« alegorijska kola govore o čovječjoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti, smijući se glupostima i manama svih nas. Gradonačelnik Grada Rijeke Vojko Obersnel, godinama ključeve Rijeke dragovoljno predaje Meštru Toniju, a i sam maškaran prođe Korzom. Karneval riječki, naravno, ima i Njeno Veličanstvo, Kraljicu Riječkoga karnevala, koja, međutim, za razliku od Vojka i Tonija – vlada samo je’no leto!

TRIO “MA-TE-BOR”– Mak, Tea i Borjan Cvijanović, dva brata i jedna sestrična

Vrhunac uzbuđenja, radosti, nezauzdanosti, vatrometa na nebu i u duši, eksplodira kada se, na kraju balade, pojave Halubajski zvončari, u pradjedovskim nošnjama. Tada je već duboka noć, ali rijetko tko od gledatelja, među kojima smo godinama bivali i moja Gordana i ja, pomišlja otići s Korza. Prije desetak godina Gordana i ja cijeli smo dan proveli na karnevalu u Veneciji, nježno se predavajući diskretnom šarmu božanstvenih venesjanskih maškara, koje su u prelijepim kostimima starodrevnom Piazzom San Marco klizile kao po ledu. Ponese se čovjek pa pomisli i na nemoguće. “Kriju li se iza nekih maski i kostima možda neka prelijepa kurtizana i njen najčuveniji ljubavnik Casanova?“. Na kasnom smo povratku u Rijeku drito z korijere pohrlili na Korzo, zahopsali malo pred »centralnim tribinama« i produžili maškaranu noć gotovo do prijejutarnjih ura. Najuporniji to će učiniti i ove zime. A čim je nekada osuđen i zapaljen pust dobri moj kolega, Kostrenjan Milan Perović, naš Mićo, koji mi je u ime sportske redakcije „Novog lista“ u proljeće 1964. godine prvi uputio službeno pismo da dođem „…u Kuću štampe radi dogovora o daljnjoj suradnji…“, brojio bi dane do početka sljedećih maškara. Maškare su uz nogomet i ki pa ki otavić vina, pješačenje i pobiranje šparog’ bile u središtu Mićova svemira.

VENECIJANCI NA KORZU

KONZULSKO OČIJUKANJE NA RIJEČKOM KARNEVALU – Fiorello La Guardia viđen kao Napoleon. FIORELLOVA ZAGONETNA DAMA
„Nikada neću zaboraviti svoj prvi maskirani bal u Rijeci. Nosio sam frak i bijelu kravatu. Osjećao sam se neudobno, kao što se uvijek osjećam kad nosim to luckasto odijelo. Pristupila mi je maskirana djevojka ljupkog stasa, odjevena u vrlo elegantan kostim. Obratila mi se po imenu i zaplesali smo. Nakon plesa, ako je dama poželjela nastaviti druženje, džentlmenu nije bilo dozvoljeno ispričati se i udaljiti. Bilo je, pak, umjesno da se druga maskirana dama ubaci, a tada je džentlmen donosio odluku o izboru. Mlada dama koja mi je prišla imala je ljupki glas i očito je bila vrlo kulturna. Dala je navijestiti da je upoznata s mojim poslom. Prekidali smo ples više puta, ali se ona uspijevala vratiti pa je i u intermezzu bila sa mnom. Bio sam temeljito upoznat redoslijedom postupaka pa sam znao da je sljedeći potez na meni. Zamolio sam je da večera sa mnom i ona je to prihvatila. U jedanaest i pol sati, što je bilo pristojno vrijeme za odlazak, uzeli smo svoje kapute. Običaj je bio ne vraćati se na ovaj elegantni maskirani bal već prepustiti svoj povratni kupon nekomu tko je čekao na ulazu. Nakon intermezza nastavljala se pučka zabava, a to je ponekad bilo razuzdano…
…Večerali smo provevši ugodne trenutke. U zakazano vrijeme dame su imale pet minuta za odlazak, a ako bi odlučile ostati bilo je neophodno da skinu masku. Moja ljupka pratilja me napustila. Bilo je vrlo neumjesno slijediti je ili pokušati ustanoviti tko je .“
(Ovo je u svoj knjizi „Moj život u Rijeci“ napisao Fiorello La Guardia (1882-1947.), koji je kao konzularni agent SAD-a u Rijeci živio od 1903-1906.godine. U Rijeci je čak igrao čak i registrirano nogomet, a poslije je bio legendarni njujorški gradonačelnik i jedan od čelnika UNRRA-e. U Rijeci je, prema kazivanjima suvremenika slovio kao ljubavnik, ali na prvom svom riječkom maskenbalu „nije ušao u finale“.)

Poslije su godine činile svoje, odavna su maškarane noći utekle od nas. U šatore s pomiješanim neugodnim vonjom jeftinih konfekcijskih alkoholnih para, dima cigareta i mokraće – samo smo jednom zavirili, a i one ljepše mašakarane plesove i veselice prepustili našim sinovima. Posljednjih godina nismo čak redoviti ni u gledalištu na Korzu, iako smo jedne godine prekršili to pravilo. Zahvaljujući našem sinu prvorođencu (mlađi je igrao prvenstvenu nogometnu utakmicu), nas četvero, Gordana, Nemanja, Valerija, tada još Markova djevojka, i ja maškarani u prave Venecijance, krenuli smo na Korzo.

Na glavama prave venecijanske maske, bijele i zlatne, povrh njih golemi „trokutasti“ venecijanski šeširi., a preko tamnih kaputa prebačene crne čipkaste tkanine, što su nam sezale gotovo do nogu. Kružili smo Korzom stalno zajedno, pozdravljali mnoge poznate, s nekima i prozborili četiri–pet rečenica i nitko, ali baš  n i t k o  …nas nije uspio prepoznati. Iako bih do te nedjelje dao ruku u vatru da su naši ponaosobni glasovi tako prepoznatljivi, tako karakteristični.

Vrhunac je bio kada nas nije prepoznao ni naš nećak, odnosno bratić u svom tadašnjem kafiću u Starom gradu, iako smo mu, na talijanskom, u kojem je on »doma«, čak pozdravljali tada još žive i zdrave obje njegove none, nonu Cisu i baku Katu. Razvalio se od smijeha i oduševljenja dobri Roland kad smo mu otkrili naše identitete – iako je poslije znao reći „ da smo mu nekako bili poznati“.

MILE NAŠE MAŠKARICE

Posljednjih godinama nismo bili na Korzu na posljednjoj pusnoj nedjelji, ali nam ni prehlađenima nije ni na pamet padalo propustiti drago koračanje dječje maškarane povorke Korzom i obalom. Dušom i srcem, ne samo očima i tijelima, bili smo  na dobrom našem Korzu kada je marćala dečja maškarana kolona. I va njoj naša vnučija: Ena, Mak, Tea i Borjan , oni su nas vratili Riječkom karnevalu, kao vrtićari i pučkoškolci. Nemanja je posljednjih godina za skupinu Makovih vršnjaka iz Osnovne škole Dolac/Scuola elementare Dolac osmislio i izrađivao, sam i uz pomoć nastavnika, uistinu mnogobrojne prave venecijanske maske, kakve su ga i odškolovale dobrim dijelom studija na Accademia di Belle Arti u Venciji. Jedne godine roditelji su s dječjih glava morali smicati one karakteristične bijele venecijanske kljunove, ne bi li – prepoznali vlastito dijete.

Dogodine će Korzom , što bi rekla moja dobra baka Anđa, kaminati i naša mezimica Iskra, a ove godine biti na ramenima svog tate. Zarad unučadi dragovoljno se mrznemo i za najveće studeni, trčimo usporedo s najdražom maškaranom kolonom, biramo što bolja mjesta uz ograde, izvirujemo kriveći vratove,  čekajući da se bandijera s brojem i grbom njihove maškarane skupine pojavi na vidiku pa mobitelima snimamo rafalno.

Maškarice naše mile…

Neka nama i naših maškara i Mesopusta, neka nama našeg Riječkog karnevala.