RT DOBRE NADE : VLAKOVI MOG ŽIVOTA
Od najranijeg djetinjstva putovao sam vlakovima, po Hrvatskoj, po Jugoslaviji, po Europi. Putničkim, ubrzanim i brzim, posljednjih godina i onim silno brzim međugradskim europskim. Dvaput u životu, kao student od Beograda do Zagreba i kao novinar-iskusnik od Enet Badena do ciriškom aerodroma čak bez plaćene vozne karte. Volio sam putovati vlakovima, ali draži od svih tih vlakova, moj najdraži vlak u životu ipak je onaj u koji nikada nisam ušao. U meni je od najranijeg djetinjstva i nikada iz mene otputovati neće – „Vlak u snijegu“ Mate Lovraka.
VALJA NAMA PUTOVATI – Gimnazijski i životni prijatelji Rapa i Cvijo na riječkom željezničkom kolodvoru, u vlaku za Ljubljanu
Nedavnih sam dana, vidjevši da sam u Poštu broj 2 došao bez kuna u novčaniku, krenuo prema zgradi željezničke stanice, tražeći bankomat za podizanje novca. Nije me u znanoj zgradi bilo godinama, a s riječkog sam kolodvora posljednji put putovao 1991.godine, do Zagreba. Kad sam ušao – prenerazio sam se. Svi šalteri za kupnju voznih karata zatvorenih okana, i s lijeve i s desne strane nestali kiosci s novinama, cigaretama, žvakaćim gumama i bogtepitaj sa čim sve ne, zidovi zaboravili kada su posljednji put oličeni, nigdje žive duše ni živog stvora. Bio sam kao junak prve upamćene knjige u mom priješkolskom djetinjstvu – „Pale sam na svijetu“. Bilo je vrelo rano poslijepodne, a da je bila noć pomislio bih da će me ta noć i progutati.
PRVE LOKOMOTIVE RIJEČKE PRUGE IZ 1873.GODINE – Gore nacrt lokomotive putničkog, a dolje fotografija lokomotive teretnog vlaka
Tmurne su me misli, srećom, u trenu vratile u venecijanske studentske godine mog prvorođenca, u kojima sam ga znao voziti u Trst na prvi jutarnji vlak za Veneciju, ili ga čekati da stigne posljednjim prijeponoćnim vlakom iz Venecije. To je bila sasvim druga zbilja. Peroni puni dolazećih i odlazećih putnika i čekača, kolodvorska restauracija jednako mnogoljudna, kava, kao i uvijek i posvuda u Trstu, izvanredna… Je li vrijeme naših vlakova, barem putničkih, koji su u mom djetinjstvu, i službeno zvani putničkim, ubrzanim i brzim – zauvijek prošlo? Kamo zapravo vozi Riječka pruga na pragu svog 145. rođendana?
JEDAN ČOVJEK NA ŽELJEZNIČKOJ STANICI U FUŽINAMA
Svojih se prvih putovanja vlakom ne sjećam, a i ne mogu sjetiti. Kao tek prohodali dječačić vozio sam se s roditeljima od Karlovca do Zagreba, od Zagreba do Osijeka. Ne spominjem se čak ni putovanja vlakom od Osijeka do Fužina, iako sam tada bio već u četvrtoj godini. Pamtim samo dolazak u Fužine. Padala je gusta, uporna, nemilostiva kiša, skraćujući kao teška zavjesa pogledu u daljinu. Na željezničkoj je stanici poput posljednjeg Mohikanca stajao samo jedan čovjek, jedne invalidne ruke. Poslije su mi rekli da se zove Živko. Kako smo uopće stigli do našeg podstanarstva u Purgi? Pješice po toj kišurini? Nekim automobilom? Konjskom zapregom nekog furmana? Sva je sjećanja isprao taj daleki vodopadni dažd.
NOĆNIM VLAKOM IZ ZAGREBA DO “NOVOG LISTA” – Komentar-karikature “U tušu bez retuša” Miše Cvijanovića-Cvije iz 1969.
U TUŠU BEZ RETUŠA
U zagrebačkim sam se studentskim godinama već ozbiljnije bavio novinarstvom. Osim što sam bio sportski dopisnik „Novog lista“, „La Voce del Popola“ i beogradskog „Fudbala“, za kojeg je prvi dopisnik iz Zagreba bio dr. Jerko Šimić, a u Splitu dr. Šime Poduje, obojica ugledni odvjetnici i nogometni djelatnici, crtao sam i karikature za sva ta tri lista i podosta drugih – od Ljubljane do ondašnjeg Titograda. U sportskoj rubrici „Novog lista“, koju je znanjem i dobrotom vodila dobra duša teta Mira Đurić, imao sam utorkom i rubriku „U tušu bez retuša“, u kojoj sam karikaturama komentirao nedjeljna sportska događanja. Naravno ponajprije i ponajviše „brinući se“ o riječkim i primorskim sportskim klubovima. Veliki je problem bio biti što aktualniji, a još veći kako u vremenima prije telefaxa, a da mobitele i laptope i ne spominjem – karikature transferirati u redakciju. Karikature su u Rijeci morale biti već u ponedjeljak prijepodne, a neke su utakmice i onda igrane u kasnim večernjim nedjeljnim satima. Slanje poštom u to doba nije bilo moguće ni u običnim danima, a kamoli nedjeljom. Moj i redakcijski spas bila su braća s Krnjeva, dobrodušni koliko i punašni, strojovođe putničkog vlaka koji je oko ponoći kretao iz Zagreba prema Rijeci. Ako bih izvještavao s neke noćne utakmice na Maksimiru čim bih telefonom Zlati izdiktirao izvještaj pohitao bih tramvajem na sasvim suprotni dio Zagreba ( s presjedanjem na Trgu Republike), do Studentskog doma „Sava“. Onda bih ideju smišljenu u tramvaju flomasterom prenio na bijeli hamer-papir, stavio u omotnicu i pohitao tramvajem prema željezničkom kolodvoru (također s presjedanjem). Jedan od braće već bi me čekao u lokomotivi. Predao bih mu karikaturu, a on bi, dovezavši vlak do Rijeke, vraćajući se kući trolejbusom, sišao na stanici kod „Novog lista“ i predao portiru karikature za tetu Miru. Do kuće bi najčešće pješačio, ne čekajući sljedeći trolejbus. I „U tušu bez retuša“ u utorak bi bilo na sportskim stranicama „Novog lista“.
Kao i posvuda diljem Gorskog kotara, u mjestima uz željezničku prugu, i Fužine su bile sudbinski vezane uz željeznicu. Vlakom se putovalo u Zagreb, u Rijeku, u Delnice, Ogulin, Karlovac… Kad smo se iz Purge preselili u „Vilu Ružić“ moj bi otac, na povratku sa službenog puta iz Zagreba, znao zamoliti nekog dobrodušnijeg strojovođu da stane na pruzi ispod brda, duboko iznad „Vile Ružić“. Uzbrdo bi očas stigao do našeg stana, a od željezničke bi se stanice ohohoj napješačio. Bile su to moje priješkolske godine…
Preseljenjem u Crikvenicu, kamo se također putovalo vlakom do Plasa (na kolodvorskoj je zgradi pisalo PLASE-CRIKVENICA), a tek odatle do Crikvenice autobusom crikveničkog VAP-a (Vinodolskog auto poduzeća) – vlak je postao mojim omiljenim prijevoznim sredstvom. Dvaput godišnje, na zimske i ljetne školske ferije, bakama u Kordun. Od Plasa do Karlovca, od Karlovca do Plasa.
MOJ PRVI “VLAK U SNIJEGU” – Naslovnica knjige(tiskane 1954.) i ilustracije u njoj djelo su Marijana Detonija
Bio sam jedan od rijetkih u razredu koji je putovao vlakom. Rođeni su Crkveničani i Crkveniškinje imali none i noniće u Crikvenici, poneki u Grižanama, Triblju i Bribiru. Nekome je nono bil zi Selac, a nekome nona Svetojelenka, iz Svete Jelene, koju sada svi zovu Dramljem iako je onda Sveta Jelena bila više od Dramlja. Ako su ikamo putovali bilo je to u Rijeku, u pravilu parobrodom, najčešće „Podhumom“, a ponekad i „Kotorom“. Neki vlaka iz blizine nisu ni vidjeli…
ROŽICE DIŠE, A NOGE SE ČUJU
Moram reći da su u mom djetinjstvu vlakovi imali razrede. Prvi je razred bio najskuplji, a mi smo uvijek putovali drugim. Vagon bez kupea, drvene klupe, a iznad glava u početku mreže u koje su smještani kovčezi i ostala prtljaga A na duljim putovanjima i neki putnik – pokušavajući spavati ili barem drijemati. Problem je bio samo ako bi prije uspinjanja na čudesni ležaj izuo cipele. Ajoj, majko… Znate kako se reče po domaću, rožice diše, a noge se – čuju! Noge ti se čuju… Mnogima su se itekako čule…
Ali, bilo je i živo i veselo. Čim bi vlak krenuo ja bih se domogao prozora i, makar stojeći, promatrao sve što se događa vani. Suputnici bi se u međuvremenu upoznali i raspričali, o svemu i svačemu. Gotovo i ne pamtim nekog koji ne bi prozborio ni riječi. Putovanje je bilo i druženje.
OBAVEZNO ZALOGAJENJE I PRIGNJEČENI PRST
Na put se, naravno, nije polazilo bez poputbine. Ubrzo su otvarane torbe i vađene pečene kokoši, neko pohano meso, domaća valjano sušena slanina, koju su neki zvali pancetom, a neki špekom, domaće kobase, čak i domaće ukiseljene paprike zimi, a ljeti pomidori iliti paradajzi (koje nitko nije zvao rajčicama).
Za jednog našeg povratka sa zimskih ferija majka me odvela do vagonskog WC-a, da operemo ruke prije zalogajenja. Opravši ruke krenuli smo prema našim sjedalima, majka je počela zatvarati klozetska vrata, ali ju je prekinuo moj vrisak i plač. Ne znam kako se dogodilo da je srednjak moje desne ruke dospio u onaj dio na kojem se vrata drže okvira. Kad se prst oslobodio čeličnog zagrljaja nokat i jagodica bili su prepolovljeni, srećom ne i kost. Taj se vrh mesnati vrh prsta držao sam na kožici.
KOLOSJECI SUDBINE – Autorovi najveći gimnazijski prijatelji Rapa i Babo.(Snimio Mišo Cvijanović-Cvijo)
Noć… Netko je i po mraku pojurio do konduktera, koji mi je alkoholom isprao ozlijeđeni prst, posuo nekim bijelim prahom i čvrsto zamotao. Prst je pulsirao cijelim nastavkom putovanja. Nisam više plakao, ali nisam mogao ni zaspati. Čak ni u autobusu od Plasa do Crikvenice. Obnoć se taj zavoj gotovo skorio. Kada ga je sutradan dobri naš doktor, barba Vlado Uremović, s kojim sam u njegovim i mojim iskusničkim godinama prijateljevao do njegova odlaska u dobra spominjanja – u mlakoj vodi polako pokušao odmotati zavoj samo sam, uvlačeći u se zrak, od velike boli siktao poput zmije. Nisam ni suze pustio. Htio sam biti muško…
ISPOD SKUTA ČASNE SESTRE
… Ali, vratimo se mi veselijim putovanjima. Nisu zalogajenja završavala samo mesom, kruhom i kiselišem. Bilo je i crne kave u termosicama, a poslije su slijedili domaći kolači. Podrazumijevale su se i domaće rakije i domaća vina… Pala bi i pjesma. Putnički je vlak stajao, kako se govorilo, „kod svake bandere“. Uvijek bi netko brži i spretniji izletio iz vagona, na brzinu natočio hladne vode iz nekih pumpi, crpki i slavodobitno se vratio. Vodu su uglavnom pila djeca.
Ponekad bi se iću i piću pridružio inače nerijetko strogi kondukter. Naravno, precvikavši najprije onom meni čarobnom alatkom naše kartonske tvrde tikete i prekontroliravši ne vozi li netko negdje skrivenu vreću krumpira, kojoj je mjesto bilo u teretnom odjelu. Uz naplatu, naravno. Ali, putnici su se snalazili. Jednom je moj dobri otac pomoć zaiskao od skrušene bogobojazne časne sestre, po crkvenišku – koludrice. Vreća je ugurana ispod njena sjedala, a od pogleda ju je skrila redovničina duga crna oprava. I u vremenima u kojima je religija službeno tretirana kao „opijum za narod“, kondukteru ipak nije padalo na pamet časnoj sestri zavirivati pod skute. Kad je otišao časna sestra i moj otac samo su se značajno pogledali. A inače, ne pamtim trenutke šutnje u vagonu. Osim u nekim kasnim noćnim urama, u kojima bi mnogi pozaspali, a najumorniji ili najsitiji i snažno zahrkali.
BRIŠKULA I TREŠETE OD RIJEKE DO BEOGRADA
U vlakovima mog života bilo me je i po Jugoslaviji i po Europi. Jednom je nekolicina nas riječkih novinara, koji su pisali o pomorstvu, s riječkim rukovodiocima iz pomorskih tvrtki, ondašnje „Jugolinije“, „Jadrolinije“ i „Lošinjske plovidbe“, putovala na neko Savjetovanje pomorskih brodara Jugoslavije. Cijeli je vagon za spavanje bio naš. I? Odmah smo u većini odjeljaka počeli igrati briškulu i trešete, a već prije Zagreba nestalo je pića u ostavi konobara u vlaku. U Zagrebu je ostava opet napunjena, ali i ta nije izdržala do Beograda. Na kraju većina nije ni legla, ni oka sklopila, a na mene se „opasno“ naljutio moj dobri kolega i prijatelj Branko Turčić, novinar i književnik, zaljubljen u svoju bodulsku čokavštinu, kojoj je posvetio i „Čokavski rječnik“. Na otoku Krku se, naime, govori ča, če, ca i čo. Što je to ojadilo dobrog mog Bodula? Potkraj putovanja igrali smo samo „trešete ki fa meno“, za neupućene cilj osvojiti što manje punata. Sjedili smo tako da sam u igri bio poslije Branka. I? Kad bi on, recimo, bacio lišinu od kopi, koje ja ne bih imao, z gušton bih bacio aša dinari ili baštoni. U jednim mi je trenutku iznerviran viknuo:“ Cvijo, ti to meni delaš namjerno!“. Nasmijao sam se i odgovorio samo dvjema riječima: “Jušto tako!“.
Kako smo svi izgledali na prijepodnevnom savjetovanju – bolje da vam i ne pričam. Mi novinari, s hrpom „materijala“ pred sobom, sakrili bismo dlanom oči, tobože pomno prateći te „materijale“ i pomalo – dremuckali. Oni za predsjedavajućim stolom i u prvom redu dostojanstveno su – patili.
JIZDENKA, MISTENKA I PANSLAVIZAM
Jezdio sam sovjetskim vlakovima po Rusiji i Bjelorusiji, pio čaj iz pravih samovara, ali i votku prije i poslije odličnih zalogajenja u vagon-restoranu, a za jelom moćna gruzijska i bugarska crna vina. I podsjetio se neumrlog Sušačanina Vladimira Kolara, velemajstora reportaže, i njegova teksta pod naslovom „Kroz Sibir u papučama“. Bio je to nenadmašan, takozvani naslov-zagonetka.
Jer, naslov je ponajprije nudio asocijaciju na patnje logoraša u sibirskima gulazima, na knjige Aleksandra Solženjicina i našeg Karla Štajnera. A reportaža je nudila priče o putovanju sibirskom željeznicom, doduše u papučama, ali u toplom kupeu. Jedan je bio Vladimir Kolar.
Jednom sam u posljednjem trenutku, pišući o Velesajmu (veletrhu!) u Brnu, odlučio vlakom poći do prijatelja Jozefa Jaderka u Bratislavu. Na kolodvoru, naravno, file ispred dvaju šaltera za karte – odavde do vječnosti. Jedan je šalter prodavao jizdenke (putne karte), a drugi mistenke (karte mjesta, sjedala). Zašto dvije file? Da narod bude strpljiviji. Kupio sam samo jizdenku i sjeo u kupe, za kupnju mistenke više nije bilo ni minute vremena. Kad je došao kondukter pružio sam samo jizdenku, a na upit o mistenki, pravio sam se da ne razumijem. Iako hrvatski i slovački jezik nisu toliko različiti da ne bih mogao shvatiti kondukterovo pitanje. Spominjao je visoku kaznu, koja mi, znajući ondašnji odnos čeho-slovačkih kruna i jugoslavenskih dinara, i ne bi bila toliko neugodna. Prevladala je sveslavenska solidarnost, iako je panslavizam odavna, možda i neopravdano, završio u ropotarnici povijesti. Moji suputnici, mahom Slovaci, uvjerili su konduktera da nisam imao zlih namjera, da nisam bio upućen – pa sam prošao lišo. Naravno da sam ih počastio pićem, mahom su odabrali pivo. Kada sam sve to ispričao dobrom Jozefu nasmijao se od srca, ali mi poručio i ovo: “Miša, zašto svi govore: “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“. Mene su moj djed i otac učili: “Slaveni svih zemalja, ujedinite se!“. I dalje je bio iskreni panslavist, nije mrzio ni Ruse, ali jest sovjetski režim i gazdovanje i nad Slovacima.
BEZ VOZNE KARTE U PEDANTNOJ ŠVICARSKOJ
Jezdio sam se vlakovima i po Italiji i Austriji, Češkoj i Španjolskoj, Poljskoj… Posljednji put prije gotovo devet godina i u Švicarskoj, od Enet-Badena do ciriškog aerodroma i to – bez kupljene karte. Da se ne ponavljam, uletio sam u posljednjem trenutku u vlak bez kupljene karte uz pomoć automata, rekao to odmah kondukteru, a on mi odgovorio da će poslije doći do mene i – nije došao.
AUTO-TAXIJEM DO VLAKA – Crikveničanin Ivan Andres poslije prvog svjetskog rata prvi je uveo redovnu autobusnu liniju od Crikvenice do željezničke stanice Plase
Mnogo uzbudljivije je bilo moje prvo putovanje vlakom bez plaćene vozne karte – trećeg takvog putovanja nije bilo. U mojim zagrebačkim studentskim godinama postojale su studentske „Karavane prijateljstva“ između Zagrebačkog sveučilišta i Beogradskog univerziteta. Jednom godišnja karavana autobusa nas iz Zagreba kretala je u Beograd, a u drugom terminu je beogradska karavana kretala u Zagreb. Bile su to šezdesete prošlog stoljeća, u kojim je već gotovo zaboravljen drugi svjetski rat, a svi smo vjerovali da naša generacija neće doživjeti neki sljedeći rat. Tri su beogradska dana proletjela očas, ali se jedan moj pajdaš i kolega s pravnog fakulteta i ja nismo autobusom vratili u Zagreb. Ja sam u redakciji „Fudbala“ na blagajni podignuo, za naše studentske pojmove, solidan honorar i mi smo još dva dana ostali u Beogradu, spavajući u Studentskom naselju kod nekih starih i tek upoznatih prijatelja.
Iscurili su i ti dinari. U utorak smo još uz pomoć bonova beogradskih kolega ručali u studentskoj menzi i bez dinara u džepu u blizini studentskog naselja počeli – stopirati. Sat, dva, tri… Kolegi je dosadilo, vratio se i odlučio još jednu noć prespavati u Beogradu i sutra vidjeti što će.
VOZIO SAM SE I VLAKO-STOPOM
CRTANO ZA INTERVJUA U POSLOVNOM VLAKU RIJEKA-ZAGREB – Pero Kvrgić potpisom je “ovjerio” Cvijinu karikaturu, u prvom od pet velikih zajedničkih intervjua
CUG ZA KRAPINU
Na zagrebačkom željezničkom kolodvoru, od glavnog ulaza desno, nekada su na dvama peronima stajali vlakovi, koji su vozili od Zagreba do Krapine, odnosno do Čakovca. Obavio Zagorec, ne mora se nužno zvati Štef, a more, posel v belom gradu Zagrebu i kak vsaki selak vuru i pol, ak ne i dve, prije polaska cuga več je, kak i cug, na peronu. U neko doba, na vrijeme, stiže i kondukter.
– Dober den, gospon konduktjer! Prosim lepo, kaj ovaj cug ide za Krapinu?
-Da, da, ide – odgovara kondukter.
Šeće se, bumo rekli Štef, lijevo-desno pa za nekoliko minuta opet
pardonira konduktera.
– Prosim lepo, gospon konduktjer, kaj ovaj prvi vagon ide za Krapinu?
– Da, da, naravno da ide.
Štefu nekak mora prejti vreme pa vsakih pet minuta pardonira konduktjera i pita idu li i drugi, treći, četvrti vagon za Krapinu. Strpljivom kondukteru na kraju ipak „puca film“ pa će ljutito Štefu:
– Čuj, ti mene zajebavaš, ne?
– Je, prosim lepo, još od lokomotive!
Ja sam, međutim, sutradan, u srijedu morao biti na seminaru iz Ekonomske politike, kod profesora Stanka Pintarića, pa sam se, i u tramvaju bez karte, uputio do beogradske željezničke stanice. U novčaniku sam imao legitimaciju i studentsku iskaznici i – ni dinara. Pardoniram kolodvorskog milicionara i upitam ga postoji li tu – zalagaonica. Ostavio bih zlatni prsten-pečatnjak, kojim me otac darivao za odlično položenu maturu, dobio novac za kartu, a poslije došao u Beograd, vratio dug i – stavio prsten na ruku.
Gleda me drug milicionar i vrti glavom lijevo-desno pa kaže:
– E, momče, toga već godinama nema… A ti, kažeš, baš moraš sutra ujutro da budeš na fakultetu u Zagrebu?
– Moram…
– Imaš li legitimaciju?
– Imam, evo…
– Ne moraš, bato, meni da je pokažeš, ali će u vozu da ti treb…
Slušaj me dobro. Iz Beograda za Zagreb noćas idu tri brza voza. Svaki stoji u Vinkovcima, Slavonskom Brodu i Zagrebu. Uđi u prvi i javi se odmah kondukteru, kaži šta te muči. Ako je čovek, on će da te pusti da se voziš do Zagreba. Ako neće, siđeš lepo u Vinkovcima i čekaš sledeći voz. Ako i drugi neće da te poveze, siđeš u Slavonskom Brodu, a treći može da te izbaci – u Zagrebu. Jesi li me razumeo? Ajd’ sada i neka ti je srećno.
Ne znam jesam li se tom dobrom čovjeku smilio ili je kolodvosrki milicijski iskusni vuk bio i dobar čovjek i dobar poznavatelj ljudi, očas uvidio da ne muljam. Uđem, dakle, u prvi vlak za Zagreb i ispričam kondukteru što me muči. I? I on je bio dobar čovjek. Veli mi: “Dečec, se bude v’ redu. Počekaj me malo…“. Na drugom kraju vagona neka se đačka, srednjoškolska ekskurzija vraćala iz Beograda u Zagreb, a poslije će, čujem iz priča, presjesti pa do Splita. Kondukter pozove razrednika i od njega uzme objavu o putovanju i tridesetak tiketa, za svakog učenik po jedan. Pa veli:“Drug profesor, bez obzira na objavu, svaki učenik mora čuvati tiket, ak’ dojde kontroler, onaj koji ne bu imal tiket – platil bu kaznu i punu cenu karte. Smo se razmeli?
A dok to govori, pomno ga promatram, prilikom cvikanja tiketa – jedan vješto spremi u lijevi džep.
NOVINSKI REPORTER S OTVORENJA RIJEČKE PRUGE 1873. – August Šenoa
„HRVATSKI SEMMERING“ AUGUSTA ŠENOE
U povodu otvorenja Riječke pruge, 1873. godine, u „Obzoru“ se putopisnom reportažom pod naslovom „Hrvatski Semmering“ javio hrvatski književnik August Šenoa. Već u naslovu Šenoa je kraj uz željezničku prugu Karlovac-Rijeka, usporedio je s 985 metara visokim prijevojem između Donje Austrije i Štajerske, čuvenim Semmeringom. Ta je austrijska željeznička pruga, građena je od 1848. do 1854. godine, bila je prva planinska pruga na svijetu, s mnoštvom vijadukata i tunela. Domoljubni je Šenoa bio čak kategoričan:“… Ja velim, dapače, više, riječka željeznica je krasnija… Naš krajolik je ipak ljepši, jer je raznolikiji… Od Kupe pak do senjske Rijeke i sinjega mora razvija ti se, brate, cijeli niz raznolikih krasnih slika, nu, ukratko, čitava panorama, da, kadšto preletiš preko nasipa, prijedorom ili prosjekom, i kanda si preletio u drugi svijet, druga zemlja, druga šuma, druge kuće, druge gore…“.
August Šenoa je čitateljima podastro i sve najbitnije tehničke detalje pa se u znanstvenim radovima o novinarstvu u nas ubraja među prve reportere u Hrvatskoj ubraja, eto, i književnik, kojeg književni teoretičari smatraju ocem hrvatskog romana. Reportaža „Hrvatski Semmering“ pisana je načinom u kojem se autor neprestano obraća znanom, za čitatelje neimenovanom, sugovorniku, nazivajući ga – brate.
Šenoa je bio jedan od putnika na probnoj vožnji u vlaku od Karlovca do Rijeke, suočivši se s do tada nedoživljenim promatranjem krajolika. U odnosu na smireno statičko promatranje svijeta oko sebe ili čak i ono u vožnji poštanskom kočijom, vlak se doimao strelovitim, oči i misli morale su biti neusporedivo brže. Dio teksta Šenoa je posvetio i nostalgičnom, elegičnom razmišljanju o povijesnoj sudbini tada već upokojene Vojne krajine, razvojačene, ali još uvijek nepripojene Banskoj Hrvatskoj, budućnosti Hrvatske uopće.
U toj 1873. godini, godini ustoličenja Riječke pruge, koja će iz temelje izmijeniti život Gorskog kotara, ali i unaprijediti ionako rastući industrijski i gospodarski život Rijeke, Šenoa je objavio i svoga „Prijana Lovru“. Problematizirajući odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad i njihovo uzdizanje na društvenoj ljestvici – ili propadanje.
Priđe mi i veli:
– Spavaj mirno do Zagreba, ja te bum probud’l kad dojdemo.
Vidjeli smo se samo još jednom. Bio je iz Horvata, nedalekih našem Studomu „Sava“, s adresom Horvaćanski zavoj b.b. Još je oko našeg doma bilo i kuruze i livada. Prepoznao sam ga „iz cuga“, rekao mu tko sam i kako nikada neću zaboraviti njegovo dobročinstvo. Nasmijao se: Daj, daj, dečec, naj biti nor, em smo ljudi!
Uz mog je dobročinitelja pasla njegova kravica. Ni baš bila „kravica kak frajlica“, kao kultna Pisava u romanu Slavka Kolara i filmu Fedora Hanžekovića „Svoga tela gospodar“, al’ je bila fest kravica. Trknuo sam do domske kantine i vratio se s dvjema pivicama. Kucnuli smo se, još malo popričali i nikada se više nismo vidjeli. Dobrota beogradskog milicionara i zagrebačkog konduktera, u ranoj su me mladosti uvjerile da dobrih ljudi ima i bit će ih. Samo nisu glasni kao oni zli.
„VLAK U SNIJEGU“
OTAC “VLAKA U SNIJEGU” – Mladi učitelj Mato Lovrak
To je, eto, priča o vlakovima moga života. Draži od svih tih vlakova, moj najdraži vlak u životu ipak je onaj u koji nikada nisam ušao, ali je u meni od najranijeg djetinjstva i nikada iz mene otputovati neće – „Vlak u snijegu“ Mate Lovraka. Prvi omiljeni, najdraži pisac u mom djetinjstvu bio je Mato Lovrak. Budući da sam u crikveničkoj čitaonici zaključno s šestim razredom Osnovne škole „Vladimir Nazor“ pročitao doslovno sve knjige u dječjem odjelu, pročitao sam i sva djela Mate Lovraka. Ne baš redom kojim su napisana i tiskana, ali – sve. I sada su mi drage te Lovrakove knjige: „Družba Pere Kvržice”, “Vlak u snijegu“, “Neprijatelj br.1”, “Zeleni otok”, “Anka Brazilijanka”, “Divlji dječak”, “Prijatelji”, „Micek, Mucek i dedek”, “Devetorica hrabrih”, “Tri dana života”, „Dijamant u trbuhu”, “Dječak konzul”, “Slamnati krovovi”, “Andrija Jug”, “Doka Bedaković ili 100.000 na cesti”, “Sretna zemlja”, “Naši dječaci”, “Prozor do vrta”. U mojoj dječjoj biblioteci, koju je moja dobra majka čuvala sve do odlaska u dobra spominjanja, dio je tih Lovrakovih knjiga. Najviše je iz sarajevske dječje biblioteke „Lastavica“, pa i „Vlak u snijegu“, kojoj je naslovnu stranu naslikao neumrli Andrija Maurović, iako pamtim i prije nje tiskanu knjigu sa stiliziranom naslovnicom Marija Detonija, koja mi se tada dopadala manje od realistične Maurovićeve. Volio sam Lovrakove knjige, ljubav njegovu prema dobrim ljudima, pravdi, poštenju, ljepoti iskrenog zajedništva, snazi kolektiva, nesebičnosti, suosjećanju do suza, boli, patnje, pomaganju nemoćnima…
Matu Lovraka nisam upoznao, ali sam bio na njegovoj književnoj večeri, bolje rečeno kasnijem poslijepodnevnu, u crikveničkoj Sokolani (Domu kulture), kada mi je bilo deset ili jedanaest godina. Ne mogu vam opisati kakvo je to uzbuđenje, kakav je vrtlog osjećaja buktao u meni. Mato Lovrak! Mato Lovrak… Naravno da se nisam usudio bilo što upitati mog najdražeg pisca, čak ni zamoliti ga za autogram, a silno sam želio oboje. Nikada nisam doznao tko ga je, kojim povodom, blagoslovljen je tko god da je bio i radi čega je to učinio – pozvao u Crikvenicu. Doduše, tada je u Crikvenici profesorica bila njegova sinovka Višnja Lovrak, krhka, suptilna dušica. Možda je bila stričeva miljenica…
Tada sam, naravno, bespogovorno vjerovao u istinitost Lovrakove fabule i imena i prezimena njegovih junaka. Zato me u tim ranim dječačkim godinama silno kopkalo je li Ljuban Ognjanović, junak moje najdraže Lovrakove knjige „Vlak u snijegu“, u stvarnom životu možda izvanredno reprezentativno lijevo krilo beogradskog „Radničkog“. Nekako sam računao da bi po godinama mogao biti… U Beogradu sam u prvoj pobjedi „Rijeke“ nad „Radničkim“ gledao Ljubu Ognjanovića, poslije sam kao novinarski honorarac, riječki gimnazijalac objavio i dvije njegove karikature, u „Novom listu“ i „La Voce del Popolu“ i – nisam ga pitao je li on Ljuban iz „Vlaka u snijegu“.
A onda je prošle godine moj unuk Mak, koji će ovoga rujna krenuti u četvrti razred Osnovne škole „Dolac“ iz lektire trebao pročitati Lovrakov „Vlak u snijegu“. Prolistao sam jednog dana knjigu posuđenu iz Dječje knjižnice „Stribor“, zasuzio nad nekim divnim Lovrakovim rečenicama, voleći Ljubana kao da sam i ja u sadašnjim Makovim godinama. Iznenadilo me da je poslije kraja nekoliko stranica pogovora, nekog post festuma i – uistinu zaplakao.
ISTINSKI JUNAK LJUBAN OGNJANOVIĆ
LJUBAN NIJE LJUBA – Dr.Ljuba Ognjanović, dentist, bio je reprezentativno krilo beogradskog “Radničkog”, na karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije prvi zdesna, a ne junak Lovrakovog “Vlaka u snijegu”.
Zagonetka mog čitalačkog djetinjstva odgonetnuta je, nažalost tužnim saznanjem. Priređivač knjige opisao je prvi poslijeratni susret učitelja Mate Lovraka s njegovim đacima koji su bili – istiniti junaci „Vlaka u snijegu“. Ljuban, Draga i Pero, istih imena i prezimena kao u romanu, i svi drugi čekali su svog dragog učitelja na istim mjestima na kojima su sjedili kao đaci. Svi su preživjeli najgori od svih ratova, drugi svjetski. Samo je u jednoj klupi sijedio sijedi čovjek. Bio je to otac Ljubana Ognjanovića, koji je kao hrabri partizan, borac za pravdu i slobodu poginuo na početku rata. Tronut je bio plemeniti učitelj. Učenik njegov bio je upravo onakav kakav je bio i u „Vlaku u snijegu“. I dok ovo pišem ne susprežem suze. Junak mog najmilijeg dječjeg romana, mog najmilijeg dječjeg pisca, bio je upravo onakav kakvim sam ga zamišljao. Nikada si ne bih oprostio da nisam pročitao pogovor knjizi mog djetinjstva.
JEDINI INTERVJU U VLAKU
Subota. Iščekivanje zore u ekspresnom vlaku što iz Rijeke hita prema Zagrebu. Usred vikendskog raspoloženja – ugodan razgovor. Sugovornik – PERO KVRGIĆ, izuzetno ime jugoslavenske drame. Umjetnik koji je prethodne večeri kao Pomet, ka Mockinpot, kao Kir Janja, kao P e r o K v r g i ć riječkoj publici vratio vjeru u teatar. Umjetnik koji je tu sretnu , zahvalnu publiku nezaboravnom glumom natjerao da mu ne zaplješće čak ni onda kada to zahtijevaju i tekst i gluma, samo da ne naruši onaj predivni osjećaj punoće i ljepote u sebi, pa da mu potom – pljeskom bez kraja – ne da otići sa scene.
Vlak uporno hita naprijed, mi se vraćamo. Počecima.
… Putnici se uskomešaše. Zar smo zaista već na pragu Zagreba? Grad se već nazire dok prolazimo pored potleušica predgrađa. Dječaci začas prekidaju utakmicu malog nogometa, suši se šareno rublje na konopcu između dvaju zabodenih štapova, kuha se subotnji ručak, rakole se kokoši. Zaista, koliko je samo života ovdje.
Ova su dva odlomka zapravo uvod i kraj mog jedinog intervjua dogođenog u – vlaku. Bilo je to u veljači 1974., bio je to moj prvi od pet velikih intervjua s danas 91. godišnjim Perom Kvrgićem, kojega s ponosom mogu zvati prijateljem, jer odavna, bez obzira na neučestalost druženja, i jesmo prijatelji; jedan drugome već gotovo četrdeset i pet godina možemo i želimo reći sve, bez ustezanja, bez ručnih kočnica. U životu nisam upoznao većeg umjetnika i samozatajnijeg Čovjeka, da Čovjeka s velikim Č.
Kako smo se uopće odlučili razgovarati u poslovnom, ekspresnom ranojutarnjem vlaku Rijeka-Zagreb? Pero Kvrgić je prethodne večeri u Guvernerovoj palači, u okviru sjajne akcije „Večer monologa“, oplemenio večer, a ja sam unaprijed dobio redakcijski zadatak da ga intervjuiram. Vjerovao sam da će dobri Pero poslije večere i počinka u „Bonaviji“ sutradan barem još pola dana biti u Rijeci. On se onako toplo nasmijao i rekao, bili smo još „na Vi“, te smo se večeri upoznali, i rekao:“ Oprostite, ali ja se već sutra rano ujutro vraćam u Zagreb!“. I ne sluteći koliko sam dugo želio intervju s njim. Reagirao sam strelovito:“ Možemo li onda razgovarati u vlaku?“. Samozatajnik se začudio: “Zar ćete se zbog mene tako rano ustati?“. Onda sam se ja nasmijao i odgovorio: “Možda i neću, možda ću probdjeti cijelu noć – samo da ne zakasnim na vlak!“.
Taj mi je daleki intervju i danas, četrdeset i po’ godina poslije, jedan od najdražih u životu. Iz tog ću vas intervjua, dobri štioci moji, podsjetiti samo na jednu misao mog dragog subesjednika: “…U meni uvijek postoji neka sumnja. Do apsolutnog je teško doći. Svaka je gluma čvor nastojanja da se dosegne nedosegnuto. A savršenstvo ne bi ni valjalo, ono vodi u akademizam, u sterilnost, u ono najgore – zatvaranje glumca u gotove forme, u kliše, u smrt.“.
Pero je, na radost pokoljenja i pokoljenja teatarskih odanika, bio i ostao – sasvim drugačiji glumac. Nikada si ne bih oprostio da se tog dalekog dana nismo uistinu upoznali, otvorili dušu jedan drugom, sprijateljili. Neka je blagoslovljen taj davni ekspresni vlak Rijeka-Zagreb.
__________________
PRVA NOGOMETNA UTAKMICA NA TLU HRVATSKE, 1873. U RIJECI – Prigodom otvorenja Riječke pruge 1873. u Rijeci je odigrana prva povijesna nogometna utakmica, kojoj je posvećena spomen-ploča. ŽELJEZNICA RIJECI DONIJELA NOGOMET
U izgradnji željezničkih pruga Rijeka – Sv. Petar (Pivka) i Rijeka – Karlovac – Budimpešta sudjelovali su i engleski inženjeri i tehničari. Oni i željeznica su, na neki način, gradu Rijeci i Hrvatskoj donijeli i – nogomet. U listopadu 1873., u povodu puštanja u promet dionice Rijeka – Karlovac, popularno zvane Riječkom prugom, odigrana je u Rijeci prva nogometna utakmica u kojoj su igrali inženjeri i tehničari mađarskih željeznica protiv inženjera, tehničara i ostalog tehničkog osoblja zaposlenog u tvornici torpeda „Stabilimento tecnico fiumano“. Budući da su riječki strojarski radnici činili jezgru Whiteheadove tvornice torpeda i oni su uključeni u premijeru nogometa u Rijeci – i u Hrvatskoj, što je desetljećima zanemarivano upornim stavljanjem na pijedestal prve, povijesne utakmice u Županji. Međutim, podaci zorno svjedoče da je prva nogometna utakmica na tlu Hrvatske odigrana baš u listopadu 1873. U Rijeci, a podrazumijeva se da su tada i Rijeka, grad u silnom industrijskom i inom usponu, i mala Županja bili dijelom istre države, Austro-Ugarske. Uostalom, i prvu nogometnu loptu u Županju donijeli su engleski industrijalci, ali – dvanaest godina poslije, 1885. godine. A dr.Franjo Bučar tek 1893.godine, tri godine nakon što su mađarske vlasti i službeno u škole uvele nogometnu igru, kao sastavni dio tjelesnog odgoja. Podatak da je prva nogometna utakmica na tlu Hrvatske odigrana 1873. godine u Rijeci FIFA je prvi put na službene stranice ispisala u godini Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji 2002.godine, a UEFA u povodu Evropskog prvenstva 2004. u Portugalu. U Rijeci je, pak, na lokalitetu Pod jelšun (alias Pioppi), u Ulici Milutina Barača, 8.rujna 2008. godine, u prisutnosti predstavnika engleskog nogometa Chrisa Hodgea i dvojice legendarnih nogometaša „Rijeke“, Sergija-Ninija Legana i Stojana Osojnaka, postavljena ploča posvećena toj prvoj nogometnoj utakmici u Rijeci i Hrvatskoj. Prva nogometna utakmica na Kantridi, u kojoj će sušačka „Victoria“ pobijediti zagrebački „Građanski“ rezultatom 3:0, bit će odigrana 1.lipnja 1913. godine, iako je za „purgere“ branio Vrđuka, poslije slavni reprezentativni vratar. Ali, to je već druga priča
