Vječna borba za slobodu – Vlada li u Rijeci doista duh antifašizma?
Piše: Ana Šumanović / Kišobran
Kad bi bar poanta bila samo u odgovornosti, pa da se nađe nekoliko odgovornih glava koje će sjesti zajedno i svojom odgovornošću spasiti brodogradilište koje nosi ime po danu oslobođenja od jednog fašizma, a danas propada pod pritiskom drugog, puno većeg, tolikog da ga se i ne vidi.
Vlada li doista u Rijeci duh antifašizma? Ili su gradonačelnikove riječi povodom predstavljanja Ecovog “Vječnog fašizma” previše optimistične? Manifestacija “Slobodna Rijeka” nesumnjivo u svoj program uključuje teme koje su nas navele na razmišljanje ne samo o prošloj već i trenutnoj društvenoj klimi.
Grad Rijeka, TD Rijeka 2020, Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke, Savez antifašista Primorsko – goranske županije, Povijesno društvo Rijeka te Zaklada Friedrich Ebert, za sve Riječanke i Riječane zajednički su organizirali obilježavanje i proslavu Dana oslobođenja Rijeke. Iako je Rijeka službeno oslobođena 3. svibnja, program obilježavanja ove je godine započeo još u ponedjeljak 29. travnja predavanjem Tvrtka Jakovine te predstavom “Smrt fašizmu! O ribarima i slobodi!”
Predavanje Tvrtka Jakovine
Program je nastavljen 2. svibnja u antikvarijatu Ex libris predstavljanjem knjige Umberta Eca „Vječni fašizam“. Vječni fašizam je tekst predavanja koje je Eco održao na simpoziju na Sveučilištu Columbia 1995. godine povodom proslave oslobođenja Europe od fašizma. Knjiga je međutim na hrvatski prevedena tek ove godine, što je začuđujuće s obzirom na društveni i politički kontekst Hrvatske devedesetih i danas. Porast nacionalizma, povijesni revizionizam te općenita kaotičnost sistema i duha obilježili su ratne i poslijeratne godine na ovim prostorima, a upravo je takva situacija plodno tlo za fašizam, odnosno ono što Eco naziva ur-fašizmom ili vječnim fašizmom, onim koji nije očit na prvu, zakamufliran je, neuniformiran i javlja se u raznim oblicima. U posljednjih nekoliko godina svjedoci smo tih oblika, formiranih ne samo posljedicama i traumama rata, već i krizama koje su uslijedile nakon (ekonomskom, izbjegličkom, pa čak i identitetskom), a koje osjećaj nesigurnosti čine stalnim, što neizbježno vodi u (naizgled) sigurnu zonu konzervativizma i tradicionalizma. Upravo takva društvena klima bila je poticaj da ova knjiga dobije i hrvatski prijevod, a njega su nam pružili prevoditelj Damir Grubiša i urednik i nakladnik Hašim Bahtijari iz izdavačke kuće TIM Press. Oni su u četvrtak knjigu i predstavili ističući specifičnosti talijanskog fašizma koje je Eco opisao critcama iz vlastitog djetinjstva te autorovih 14 elemenata svakog fašizma od kojih je samo jedan dovoljan da bi se nešto moglo nazvati fašizmom. Jedno od Ecovih sjećanja je vijest o Mussolinijevoj smrti i opisujući to sjećanje ističe važnost prepoznavanja svih oblika fašizma: Proglas na naslovnoj strani slavio je kraj diktature i povratak slobode: sloboda govora, tiska, političkog organiziranja. Te riječi “sloboda”, “diktatura”, “prava”- tada sam ih čitao po prvi put u svom životu. Uz pomoć tih novih riječi ponovo sam bio rođen kao slobodan čovjek Zapada. Moramo ostati budni kako smisao tih riječi ponovno ne bi dospio u zaborav. Fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakog dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.
Na navedenom predstavljanju bio je nazočan i gradonačelnik Vojko Obersnel koji je, inspiriran knjigom, sljedećeg dana održao govor na Svečanoj akademiji u povodu Dana oslobođenja Rijeke od fašizma, koja se održala u mramornoj dvorani Povijesnog i pomorskog muzeja. Iako građani često njegovo djelovanje dovode u pitanje, gradonačelniku se mora priznati sposobnost pisanja dobrih govora koje ide ruku pod ruku s prepoznavanjem onog što građani žele čuti. Naravno, tu je i važnost održavanja imidža. Kao i uvijek, istaknuo je specifičnost Rijeke kao grada koji se ponosi svojim naslijeđem: „Uza sve posebnosti naše Rijeke, na koje smo ponosni, iznimno smo ponosni na duh antifašizma koji živi u Rijeci. Po tome smo drugačiji, mi se antifašizma i partizanskih boraca ne sramimo i ne negiramo da je i u antifašističkoj borbi bilo krivih ljudi i zločina… Mi u Rijeci ne vjerujemo u isključivost, neravnopravnost, nasilje i razaranje. Ne prihvaćamo one koji ušutkuju, ignoriraju, zatiru i negiraju antifašističku borbu i žrtve antifašističkih boraca kao jedan od temelja naše domovine“.
Nedugo kasnije gradonačelnik će pak govoriti o riječkim maturantima koji Korzom hodaju s uzdignutom desnicom, dok u nastavku ističe kako je važno „glasno reći da i danas nismo spremni odustati od tih ljudskih vrijednosti, nismo spremni okrenuti glavu kad se krše ljuska prava, da nismo spremni šutjeti, da nismo spremni pustiti da prođe. Važno je reći da smo odlučili da naša djeca trebaju biti odgovorno građani, svjesni svojih prava i obveza i svjesni drugih i drugačijih“.
Uz dužno poštovanje gradonačelnikovom optimizmu – bitno je pitati (se) tko to mi i jesmo li stvarno? Iako njegove riječi idealno zvuče, u stvarnosti situacija nije u potpunosti takva. Dokaz je posljednja bitna točka njegovog govora – 3. maj, ne dan, već brodogradilište. Ono koje već godinama srlja u propast, a čija se važnost počela isticati tek kada je stanje u njemu dobilo veći medijski prostor nego prije. Ono o kojem ovisi tisuće ljudi ovog grada, radnici, njihove obitelji, a čija propast ostavlja posljedice i za brojne suradničke tvrtke i vezane industrije. Mora biti poražavajuće (ili olakšavajuće) da gradonačelnik, čelni čovjek grada, može samo poslati poruke nade u spas nekoć najjače industrije u gradu, ali i u državi: „Još jednom i s ovog mjesta vjerujem da iz ovih najgorih trenutaka u brodogradilištu možemo izaći s pobjedom i opstankom proizvodnje. Vjerujem da će ipak biti odgovornosti da brodogradnja ostane dio riječke budućnosti“. Kad bi bar poanta bila samo u odgovornosti, pa da se nađe nekoliko odgovornih glava koje će sjesti zajedno i svojom odgovornošću spasiti brodogradilište koje nosi ime po danu oslobođenja od jednog fašizma, a danas propada pod pritiskom drugog, puno većeg, tolikog da ga se i ne vidi.
U RiHubu se održala tribina o omladinskom i nezavisnom izdavaštvu pod nazivom „Antifašizam nekad i sad“. Govorili su novinari i urednici nekadašnjih i današnjih omladinskih i nezavisnih medija koji su promovirali vrijednosti antifašizma – simbolično 3. svibnja – na dan koji je uza svo značenje za Rijeku, također i Svjetski dan slobode medija. Uz moderatora Hajrudina Hromadžića, profesora na Odsjeku za Kulturalne studije u Rijeci, govorili su Edi Jurković – bivši urednik kulture omladinskog lista Vala (RI) i omladinskog lista Polet (ZG), te osnivač omladinskog lista Centra za kadrove u obrazovanju i kulturi Kult, zatim Dejan Kršić – urednik i dizajner kultnog časopisa Arkzin, Giovanni Morbin – talijanski vizualni umjetnik, istraživač i sakupljač alternativnih publikacija i fanzina te predstavnici mlađe generacije Bruno Butorac – urednik i dizajner fanzina te jedan od voditelja knjižnice Zin Zin te Karolina Hrga – glavna urednica portala Slobodni Filozofski, suradnica više elektroničkih i tiskanih publikacija. Tribina je započela govorima i izlaganjem “pionira” koji su publici predstavili svoj rad za vrijeme bivše države i devedesetih. Usporedili su izdavaštvo nekad i sad, te iako je sloboda izražavanja bila ograničena, ne možemo reći da ona to danas nije, mada pod drugačijim okolnostima. Istaknuli su i veću umreženost mladih novinara i izdavača nekad, među državama bivše Jugoslavije, ali i veći broj omladinskih novina. Na njihove su se priče nadovezale mlade nade, Katarina i Buno, koji oboje imaju jasne stavove o fašizmu i antifašizmu danas, koji su voljni promjene i koji djeluju, usprkos uvjetima u kojima su se našli i koji su im dani u području u kojme djeluju. Na kraju krajeva, kako je rekao Giovanni Morbin govoreći o svom radu – stvar je u predanosti, a ne u novcu ili moći! Katarina i Bruno zaista danas predstavljaju nešto što hrvatskoj mladeži sve više nedostaje – kritički duh, jasan, drugačiji, sa stavom i provokativan.
Članice zbora Praksa
Tribina je završila Morbinovom izložbom anarho-komunističkih i situacionističkih fanzina iz zbirke Giovannija Morbina, a kraj dana obilježen je hranom i glazbom. Nastupali su Zbor Praksa iz Pule, ZborXopi Zbor Domaći gosti iz Zagreba, VINS iz Rijeke – ali i oni koji već desetljećima baštine vrijednosti antifašizma: Mješoviti pjevački zbor Kulturno-umjetničke udruge Jeka Primorja.
Tekst je objavljen u suradnji sa studentskim portalom Kišobran.
