Rijeka – Hanu Kunić imali ste priliku upoznati kroz njene Kratke priče koje su objavljene 2019. Ovoga puta, osim što je autorica teksta, zauzela je i mjesto redateljice. Snimateljica, autorica glazbe i montažerka je Linda Uran, a glumci su Matino Antunović i Ana Maria Štefanac. Vizual je izradila Tanja Blašković.

U formi radio drame obrađeni su razni tekstovi mladih neobjavljenih ili netom objavljenih autora te jedan komad u tri čina – Reakcionari, Drage Gervaisa.

Kroz studio Radio Rijeke i Radio Sove tako su prošli redom mladi studenti glume te profesionalni glumci i umjetnici kao i razni gosti.

Sova presenta bila je i dio otvaranja Europske prijestolnice kulture te je sufinancirana sredstvima Grada Rijeke. Drame su reprizirane u eteru Radio Rože, Radio Studenta, Radio Rojca i Radio Rijeke.

Veliku podršku u radu i značajan doprinos uspjehu Sove presente dala je i Linda Uran kao autorica glazbe, snimateljica, montažerka te glumica.

Urednica Sove presente, Ana Maria Štefanac poziva nove generacije da se uključe u rad Radio Sove kako bi se nastavila stvarati umjetnost za pažljivo slušanje!

Poslušajte radio dramu Plavo i veliko!

Rijeka – Posljednjih sam dana čitala jedno djelo Alberta Camusa. Iako nije bilo svojevoljno, na kraju se upravo ovo čitanje ispostavilo kao savršen pothvat zbog trenutne situacije u kojoj se svijet nalazi.

Knjiga nosi naziv Kuga. Albert Camus smjestio je radnju u Oran, grad na alžirskoj obali, 40-ih godina 20. stoljeća. Pošast je zahvatila grad, unijela nemir i paniku među njegove stanovnike. Dok su jedni ostajali u kući i čekali da taj horor prođe, drugi su pomahnitalo hodali ulicama tražeći utjehu u kavanama. Isto tako, jedni su molili Boga za pomoć, a drugi mu okretali leđa. Pojavom sve većeg broja žrtava, uprava je morala donijeti strože mjere opreza. Nakon nekog vremena grad je zatvorio i svoja vrata. Turisti su bili prisiljeni ostati, a oni kojima je Oran bio rodni grad, nisu se smjeli vratiti. Tek je tada na scenu uslijedila prava panika. Panika, koja se pretvorila u tugu. Panika, koja je tjerala ljude na očajne postupke. Panika, koja je postavljala samo jedno pitanje: Kako ću bez svoga bližnjega? Ljudi su počeli razmišljati što ako više nikada ne vide njima dragu osobu. Slali su mnoštvo telegrama u kojima su međusobno iskazivali ljubav, žaljenje, želju da što prije ugledaju lice voljene osobe. Iako je donijela više zla nego dobra, kuga im je otvorila oči. Napokon su spoznali koje su prave životne vrijednosti i za što se treba boriti.

„Samo vi mene slušajte: ako hoćeš ljude složiti da budu zajedno, pošalji im kugu; to je najbolji način.“

Ovo su riječi jednoga od glavnih protagonista koje su se poigrale mojim mislima i natjerale me na razmišljanje. Nakon nekog vremena postavila sam si pitanje: Je li korona virus suvremena verzija kuge ? Taj virus koji nas tjera da narednih trideset dana provodimo u samoizolaciji možda i nije tako loš. Uzmimo za primjer jednu prosječnu obitelj. Otac, sa skoro navršenih 60 godina, radi u Austriji kako bi njegova obitelj imala sve potrebne uvjete za život. Majka, nezaposlena, čuva kuću s najmlađim sinom i bakom. Najstariji sin živi u Dubrovniku sa svojom novom obitelji, a kćeri studiraju u Osijeku i Rijeci. Ta obitelj moja je obitelj. Nasuprot nama stoji virus. Virus, koji nam utjeruje strah i paniku u kosti. Virus, koji je odnio mnoge živote. Ali i virus, koji je omogućio jednoj naizgled običnoj obitelji da se zajedno bori protiv njega u toplom domu.

Novonastala situacija stvar je kolektiva

Cijela ova katastrofa započela je s pojedincem, no danas, nakon par mjeseci, postala je pitanje svih nas. Svi dijelimo iste osjećaje i svi smo dio toga. Vjerujem da postoji i određeni broj ljudi koje želite vidjeti osim onih u obiteljskom krugu. Razmišljate o njima, dopisujete se s njima, dogovarate se koja ćete mjesta obići kada sve ovo završi. Napokon shvaćate da bez tih ljudi ne možete i da su vam potrebni u životu. No jeste li o tome razmišljali i prije pojave korone? Možda jeste,  možda i niste, ali sada je pravo vrijeme da im pokažete koliko vam zapravo znače, koliko ovisite o njima. Pravo je vrijeme da uočite kome zapravo treba pomoć. Možda je to upravo vaš stari susjed koji živi sam, a obitelj mu je u inozemstvu i nije se mogla vratiti kući. Nekome dobro, nekome loše, ova je situacija svima nešto donijela. Ako vam je omogućeno da budete kod kuće sa svojom obitelji, tamo i ostanite. Uz manju količinu humora i nesuglasica, ali veću ljubavi i zajedništva, sve će se lakše prebroditi pa tako i ovaj virus.

Savjet: nadati se i polagati nadu u vrijeme jer “naviknuti se na očaj gore je od očaja samog”.

Rijeka – Krajem mjeseca, točnije 31. siječnja dolazi nam nova party senzacija u Rijeku. Ako ste više iscrpili sva mjesta za izlazak, bez brige jer nam dolazi nešto novo.

U samom srcu Rijeke, Teatro Fenice ponovno postaje glavna atrakcija. Svojedobno je ovaj prostor bio poznat kao kino “Partizan”, nakon čega je vratio naziv Teatro Fenice te kao Opera u suterenu, gdje su se odvijale zabave i koncerti.

U petak, 31. siječnja, ova jedinstvena riječka clubbing lokacija nakon nekoliko desetljeća otvara svoja vrata u obliku kluba Opera i to uz jednog od najboljih regionalnih producenata, Mike Valea.

Vjerujemo da već pretpostavljate o kome se radi s obzirom na njegov neprekidan niz produkcija i remikseva na vrhu Beatport ljestvica, njegovih ubojitih DJ-setova od Ultra Europe do Ministry of Sound-a i Carla Cox-ovog Revolutiona u Space Ibizi ili o njegovoj toploj osobnosti, Mike Vale je čovjek koji se zna istaknuti zato bi bilo šteta da propustite njegov nastup u novootvorenom clubu Opera.

Njegov Beatport House #1, kojeg je zaradio ovo ljeto sa remiksom pjesme ‘’Music Is The Answer’’ Dannyja Tenaglie, mogao se čuti na Coachelli i EDC Las Vegasu, a podržali su ga: Fisher, Chris Lake, Claptone, Hot Since 82., Erick Morillo, BBC Radio 1 i mnogi drugi.

Uz Valea, u Operu dolaze Bruns Lay, Full Ferry i Recap.

Više o samom eventu i kupnji ulaznica saznajte klikom na link i imajte na umu da su early bird ulaznice već rasprodane.

Rijeka – Koncert grupe Stray Dogg, održan u petak navečer u u Botelu Marina očarao je brojnu publiku. U nastavku slijedi izvještaj i osobni doživljaj koncerta koji je za portal Kišobran napisala Anamarija Šepl.

U pratnji sam oko 20.30 sati ušla u Marinu zadovoljna ambijentom koji je dao naslutiti da će večer proći u intimnoj atmosferi, jer ipak broj karata bio je ograničen na stotinu. Bio je to otvoreni prostor sa uglavnom niskim stolovima za sjedenje što se savršeno uklopilo sa samom koncertnom atmosferom. Zauzeli smo zadnji preostali stol i to ni više ni manje nego u prvom redu, ravno ispred pozornice. Stol kao da je samo nas čekao.

Koncert Stray Dogga započeo je u 21.15 sati, nedugo nakon što su prostor popunili ljubitelji glazbe. Dušan Strajnić zvan Dukat uzeo je svoju gitaru i zauzeo mikrofon, Ana Janković stala je za klavijaturu s pripremljenim glasnicama za prateći vokal, Marko Ignjatović i Vladimir Miličević odšetali su svatko na svoju stranu sa gitarom i basom u rukama i za kraj, Andrej Mladenović sjeo je za bubanj.

Za sam početak izabrana je pjesma „Almost“. Već prvim otpjevanim stihom ostala sam ugodno iznenađena, poluotvorenih usta. Koji su to posebni vokali, ljudi moji! Gledala sam i uživala u zvukovima koji stvara taj, smijem li reći „hipsterski“ petorac? Kada upotrebljavam riječ „hipster“ ili „hipsterski“, ne mislim ni na što loše, naprotiv, volim biti u takvom okruženju. Jedna od pjesama snimana je u Rijeci. Zadnja pjesma s novog albuma, imena „Kraj“ i čiji je spot izašao nedavno, ima potresnu priču iza sebe. Naime, otpjevani stihovi zapravo su tekst pisma Dukatove bake Lele upućeno svom starom, nikad zaboravljenom prijatelju sa Hvara. Njih dvoje povezuje jedan susret otprije pedesetak godina, a njihovo prijateljstvo broji ukupno sedamdesetak godina. Također, spot pjesme sniman je u svrhu stvaranja dokumentarnog filma inspiriranog upravo tom pričom. Naziv filma glasi “Susret”, a osmišljen je od strane redateljice Marije Strajnić, ujedno i sestre blizanke glavnog vokala benda, Dušana Strajnića.

Dušan je sudjelovao i u stvaranju dugometražnog dokumentarnog filma „Nebeska tema“ tako što je otpjevao istoimenu pjesmu od Idola. Tu pjesmu Dušan je otpjevao i na riječko koncertu, bila je to izuzetna izvedba, koja onako dobro prodrma čovjeka. Za kraj je odsvirana nešto energičnija pjesma da nas malo rastrese i oživi. Na prvom “izletu” u Hrvatsku, prvi puta svirali su upravo ovdje, u Rijeci, neplanirano u Tunelu. Zahvalili su i napustili publiku izjavom da se raduju ponovnom susretu.

Nemoguće je ne primijetiti da svih petero glazbenika ulažu veliki trud i da daju sebe u ono što stvaraju. Njihova glazba prava je čarolija, sačinjena od vokala i emocija, instrumenata i ritmova. Drago mi je što sam otkrila ovaj kvalitetan bend, poslušala kako zvuče uživo i ostala, jednom riječju, impresionirana. Toplo preporučujem da prvom sljedećom prilikom poslušate Stray Dogg – jer oni to zaslužuju.

Kišobran je studentska medijska platforma Sveučilišta u Rijeci. Možete je pratiti na portalu Kišobran i na društvenim mrežama.  

Rijeka – U prostoru Narodne čitaonice u Rijeci postavljena je izložba fotografija foto grupe Sveučilišta u Rijeci “Baltazar” koju je moguće pogledati do 6. siječnja 2020. Naziv izložbe je “Volim”, a radove su izložili Antonio Bakran, Andrija Čolakovac, Goran Grudić, Martina Ivanišević, Ivana Jovanović, Dinko Jurjević, Vanja Korica, Tea Mavrinović i Helena Ostrić.

Fotografije prikazuju prirodne ljepote na različitim lokacijama. Neke od njih su nastale na području Istre i Kvarnera, dok su neki od izlagača svoja putovanja ovjekovječili fotografiranjem zanimljivih prizora u Švicarskoj te u gradu Dinantu u Belgiji.

Foto grupa “Baltazar” osnovana je na inicijativu djelatnika Studentskog centra Rijeka i studentice Martine Ivanišević uz podršku rektorice, prof. dr. sc. Snježane Prijić-Samaržija. Namijenjena je svim studentima i djelatnicima Sveučilišta u Rijeci, koji bi se htjeli okušati u fotografiranju. Također, svake godine grupa organizira edukativne tečajeve i predavanja namijenjena početnicima u fotografiji. Voditeljica foto grupe je Vanja Korica, djelatnica Studentskog centra Rijeka, a aktivnosti provode na adresi Ul. Radmile Matejčić 5, pri paviljonu 4 Studentskog naselja “Trsat” u prostoriji na 5. katu. Svoje radove i novosti redovno objavljuju u Facebook grupi i na Instagram profilu.

Tekst je izvorno objavljen na studentskom portalu Kišobran.

On nije samo transeksualna osoba. On je čovjek. Iako našem društvu možda teško shvatljivo, muškarac koji je prije bio žena. Ne određuje ga to što je transeksualac nego to što on doista jest, individualac kao i svaki drugi. Tekst je objavljen u suradnji sa studentskom medijskom platformom Kišobran.

Rijeka – Razgovarali smo s transeksualnom osobom, studentom Sveučilišta u Rijeci koji dolazi iz male sredine. Naš je sugovornik htio ostati anoniman, a kroz nekoliko redova našega razgovora otkrivamo kako razmišlja o vlastitom spolu i rodu te kako na njegovu transrodnost gleda okolina.

Iako smo obavili klasičan intervju koji je na kraju postao pravi prijateljski razgovor, ovaj članak neće izgledati kao tipična forma intervjua.

On je od djetinjstva znao da nije poput ostale djece. U pubertetu je počeo osjećati seksualne privlačnosti, a danas ga više privlače žene nego muškarci. Rođen je ženskog spola, a više od godinu dana razmišlja o tome kako nije žena, te kaže da je to promjena koja nije došla preko noći. Trebalo mu je mnogo hrabrosti da spozna, a kasnije i prihvati činjenicu da on ipak nije žena. Bojao se kako će on sam, ali i okolina prihvatiti takvu promjenu. Spoznao je da ako ga netko voli zbog toga kakav jest, prihvatit će ga u svakom aspektu. Na takvo shvaćanje i pogled na svijet najviše je utjecala veza u kojoj je bio.

Naravno, strah postoji. Najveći strah mu je okolina i društvo, ljudi koje ne poznaje i ljudi koje treba upoznati. Kada prolazi ulicom nije ga strah jer nitko ne zna tko je on, ali problemi se javljaju u trenutku kada pojedinci shvate da je transeksualac. Komentira da druge države imaju puno bolji sustav i prihvaćanje transrodnosti.

Prokomentirali smo i homoseksualne osobe koje se također nalaze na udaru komentara i odbijanja. On ih naravno podupire i kaže kako svatko ima pravo na slobodu izbora, a prije svega na slobodu življenja.

Uputio nas je detaljnije u proces promjene spola. Transeksualne osobe ne moraju nužno ići na promjenu spola. Transeksualnost nije samo fizičko obilježje. U Hrvatskoj se mnoge transeksualne osobe ne upuštaju na promjenu spola jer je to iznimno zahtjevan pothvat, a i financijski ga je teško ostvariti. Također, smatra da je ženski spol medicinski lakše promijeniti u muški.

Pitali smo ga da opiše kako izgleda njegovo upoznavanje s novim ljudima. Lakše mu je upoznavati ljude preko interneta jer postoji puno manja mogućnost odbijanja. Ljudi ga često sude zbog toga tko je, a samim time i odbijaju. “Kada ne znaju jesi li žensko ili muško pogledaju tvoje atribute i zaključe sami.” On se predstavlja kao muško iako fizički još uvijek ima ženska obilježja. Ako sami zaključuju, često zaključe krivo, no on im to ne zamjera. Najsigurnije se osjeća kada upoznaje transeksualne i homoseksualne osobe jer se međusobno razumiju i podupiru.

Dotaknuli smo se i teme njegovih roditelja koji ne podupiru njegovu odluku. Oni smatraju da je to samo trend, faza, a ne ono što on doista je. On ih opravdava na jedan način i kaže da je to vrlo vjerojatno posljedica života u maloj sredini i generacije kojoj pripadaju.

O Rijeci misli sve najbolje – grad smatra otvorenim, a za Riječane i Riječanke komentira kako prihvaćaju svih.

S nama je podijelio i neka neugodna iskustva. Na jednom festivalu bio je u društvu i dečki koji su se skupili pored njih pogledali su ga i pitali: „Jesi li ti muško ili žensko?“, a on nije htio odgovoriti jer se nije htio nikome objašnjavati. Nakon toga mu je jedan dečko rekao da ako je muško da će ga baciti u rijeku, a ako je žensko onda će mu dati ruku. Prijatelj mu je uskočio u toj situaciji i stao u njegovu obranu.

Jednom je on stao u obranu svoje prijateljice kojoj su pijani turisti uništavali imovinu, a zatim su ga počeli tući i trgati košulju. Kada su mu rastrgali košulju i shvatili da ima ženske atribute, odustali su.

On nije samo transeksualna osoba. On je čovjek. Iako našem društvu možda teško shvatljivo, muškarac koji je prije bio žena. Ne određuje ga to što je transeksualac nego to što on doista jest, individualac kao i svaki drugi. Ističe kako ima puno drugih zanimacija koje često kao tema za razgovor padaju u drugi plan kada ljudi saznaju da je trans. Nije mu teško objašnjavati i razgovarati o tome s ljudima koji su mu bliski i s onima koji imaju dobre namjere. Ne želi nametati svoja mišljenja i poglede na svijet nikome, pa ni bližim osobama. Njegova teorija je da treba pustiti ljude da sami donese zaključke i da odaberu ljude s kojima će se družiti po onome tko oni zapravo jesu.

Za kraj, postavili smo mu nekoliko pitanja koja mogu poslužiti kao zaključak ove priče.

Da možeš nešto napisati na plakat koji će se objesiti po gradovima i mjestima diljem Hrvatske, što bi napisao? Tvoja misao o tome kako suzbiti fobiju od transeksualnih osoba.

„To bi mogao biti i plakat koji se već pojavljivao u javnosti – onaj s natpisom ‘Moje tijelo, moja odluka‘. Mi odgovaramo sami za sebe i nitko nam ne treba govoriti što ćemo raditi, savjeti su uvijek dobrodošli, ako su dobronamjerni, ali na nama je što ćemo napraviti.“

Misliš li da postoji način na koji bi se društvu u Hrvatskoj mogao približiti pojam transrodnosti?

„Mislim da je jako teško promijeniti mišljenje starijoj generaciji, ali nije nemoguće. Mislim da bi se kroz osnovnu školu trebalo osvijestiti djecu o tome da transrodnost postoji, a onda kroz srednju školu detaljnije objasniti. U školskom sustavu nerijetko učitelji već u početku postave kriva mišljenja jer ih i sami imaju. Mediji također pridonose javnom mišljenju. Organiziran je i prvi transpride u Hrvatskoj i komentari medija su bili pozitivni.“

Što bi poručio našim čitateljima?

„Nevezano za moju transeksualnost, pružite ljudima šansu, upoznajte ih i ne sudite po nekim nebitnim karakteristikama. Osobnost je ona koja čovjeka čini onim što on doista je. U većini slučajeva ljudi ne prihvaćaju nešto jer nisu dovoljno educirani o tome pa sud donose brzopleto. S obzirom na to da se mozak razvija prije nego ostatak tijela, ono smo što osjećamo da jesmo, a ne što smo po biološkim određenjima.“

Tekst je objavljen u suradnji sa studentskom medijskom platformom Kišobran.

Vlada li doista u Rijeci duh antifašizma? Ili su gradonačelnikove riječi povodom predstavljanja Ecovog “Vječnog fašizma” previše optimistične? Manifestacija “Slobodna Rijeka” nesumnjivo u svoj program uključuje teme koje su nas navele na razmišljanje ne samo o prošloj već i trenutnoj društvenoj klimi.

Grad Rijeka, TD Rijeka 2020, Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke, Savez antifašista Primorsko – goranske županije, Povijesno društvo Rijeka te Zaklada Friedrich Ebert, za sve Riječanke i Riječane zajednički su organizirali obilježavanje i proslavu Dana oslobođenja Rijeke. Iako je Rijeka službeno oslobođena 3. svibnja, program obilježavanja ove je godine započeo još u ponedjeljak 29. travnja predavanjem Tvrtka Jakovine te predstavom “Smrt fašizmu! O ribarima i slobodi!”

Predavanje Tvrtka Jakovine

Program je nastavljen 2. svibnja u antikvarijatu Ex libris predstavljanjem knjige Umberta Eca „Vječni fašizam“. Vječni fašizam je tekst predavanja koje je Eco održao na simpoziju na Sveučilištu Columbia 1995. godine povodom proslave oslobođenja Europe od fašizma. Knjiga je međutim na hrvatski prevedena tek ove godine, što je začuđujuće s obzirom na društveni i politički kontekst Hrvatske devedesetih i danas. Porast nacionalizma, povijesni revizionizam te općenita kaotičnost sistema i duha obilježili su ratne i poslijeratne godine na ovim prostorima, a upravo je takva situacija plodno tlo za fašizam, odnosno ono što Eco naziva ur-fašizmom ili vječnim fašizmom, onim koji nije očit na prvu, zakamufliran je, neuniformiran i javlja se u raznim oblicima. U posljednjih nekoliko godina svjedoci smo tih oblika, formiranih ne samo posljedicama i traumama rata, već i krizama koje su uslijedile nakon (ekonomskom, izbjegličkom, pa čak i identitetskom), a koje osjećaj nesigurnosti čine stalnim, što neizbježno vodi u (naizgled) sigurnu zonu konzervativizma i tradicionalizma. Upravo takva društvena klima bila je poticaj da ova knjiga dobije i hrvatski prijevod, a njega su nam pružili prevoditelj Damir Grubiša i urednik i nakladnik Hašim Bahtijari iz izdavačke kuće TIM Press. Oni su u četvrtak knjigu i predstavili ističući specifičnosti talijanskog fašizma koje je Eco opisao critcama iz vlastitog djetinjstva te autorovih 14 elemenata svakog fašizma od kojih je samo jedan dovoljan da bi se nešto moglo nazvati fašizmom. Jedno od Ecovih sjećanja je vijest o Mussolinijevoj smrti i opisujući to sjećanje ističe važnost prepoznavanja svih oblika fašizma: Proglas na naslovnoj strani slavio je kraj diktature i povratak slobode: sloboda govora, tiska, političkog organiziranja. Te riječi “sloboda”, “diktatura”, “prava”- tada sam ih čitao po prvi put u svom životu. Uz pomoć tih novih riječi ponovo sam bio rođen kao slobodan čovjek Zapada. Moramo ostati budni kako smisao tih riječi ponovno ne bi dospio u zaborav. Fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakog dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.

Na navedenom predstavljanju bio je nazočan i gradonačelnik Vojko Obersnel koji je, inspiriran knjigom, sljedećeg dana održao govor na Svečanoj akademiji u povodu Dana oslobođenja Rijeke od fašizma, koja se održala u mramornoj dvorani Povijesnog i pomorskog muzeja. Iako građani često njegovo djelovanje dovode u pitanje, gradonačelniku se mora priznati sposobnost pisanja dobrih govora koje ide ruku pod ruku s prepoznavanjem onog što građani žele čuti. Naravno, tu je i važnost održavanja imidža. Kao i uvijek, istaknuo je specifičnost Rijeke kao grada koji se ponosi svojim naslijeđem: „Uza sve posebnosti naše Rijeke, na koje smo ponosni, iznimno smo ponosni na duh antifašizma koji živi u Rijeci. Po tome smo drugačiji, mi se antifašizma i partizanskih boraca ne sramimo i ne negiramo da je i u antifašističkoj borbi bilo krivih ljudi i zločina… Mi u Rijeci ne vjerujemo u isključivost, neravnopravnost, nasilje i razaranje. Ne prihvaćamo one koji ušutkuju, ignoriraju, zatiru i negiraju antifašističku borbu i žrtve antifašističkih boraca kao jedan od temelja naše domovine“.

Nedugo kasnije gradonačelnik će pak govoriti o riječkim maturantima koji Korzom hodaju s uzdignutom desnicom, dok u nastavku ističe kako je važno „glasno reći da i danas nismo spremni odustati od tih ljudskih vrijednosti, nismo spremni okrenuti glavu kad se krše ljuska prava, da nismo spremni šutjeti, da nismo spremni pustiti da prođe. Važno je reći da smo odlučili da naša djeca trebaju biti odgovorno građani, svjesni svojih prava i obveza i svjesni drugih i drugačijih“.

Uz dužno poštovanje gradonačelnikovom optimizmu – bitno je pitati (se) tko to mi i jesmo li stvarno? Iako njegove riječi idealno zvuče, u stvarnosti situacija nije u potpunosti takva. Dokaz je posljednja bitna točka njegovog govora – 3. maj, ne dan, već brodogradilište. Ono koje već godinama srlja u propast, a čija se važnost počela isticati tek kada je stanje u njemu dobilo veći medijski prostor nego prije. Ono o kojem ovisi tisuće ljudi ovog grada, radnici, njihove obitelji, a čija propast ostavlja posljedice i za brojne suradničke tvrtke i vezane industrije. Mora biti poražavajuće (ili olakšavajuće) da gradonačelnik, čelni čovjek grada, može samo poslati poruke nade u spas nekoć najjače industrije u gradu, ali i u državi: „Još jednom i s ovog mjesta vjerujem da iz ovih najgorih trenutaka u brodogradilištu možemo izaći s pobjedom i opstankom proizvodnje. Vjerujem da će ipak biti odgovornosti da brodogradnja ostane dio riječke budućnosti“. Kad bi bar poanta bila samo u odgovornosti, pa da se nađe nekoliko odgovornih glava koje će sjesti zajedno i svojom odgovornošću spasiti brodogradilište koje nosi ime po danu oslobođenja od jednog fašizma, a danas propada pod pritiskom drugog, puno većeg, tolikog da ga se i ne vidi.

U RiHubu se održala tribina o omladinskom i nezavisnom izdavaštvu pod nazivom „Antifašizam nekad i sad“. Govorili su novinari i urednici nekadašnjih i današnjih omladinskih i nezavisnih medija koji su promovirali vrijednosti antifašizma – simbolično 3. svibnja – na dan koji je uza svo značenje za Rijeku, također i Svjetski dan slobode medija. Uz moderatora Hajrudina Hromadžića, profesora na Odsjeku za Kulturalne studije u Rijeci, govorili su Edi Jurković – bivši urednik kulture omladinskog lista Vala (RI) i omladinskog lista Polet (ZG), te osnivač omladinskog lista Centra za kadrove u obrazovanju i kulturi Kult, zatim Dejan Kršić – urednik i dizajner kultnog časopisa Arkzin, Giovanni Morbin – talijanski vizualni umjetnik, istraživač i sakupljač alternativnih publikacija i fanzina te predstavnici mlađe generacije Bruno Butorac – urednik i dizajner fanzina te jedan od voditelja knjižnice Zin Zin te Karolina Hrga – glavna urednica portala Slobodni Filozofski, suradnica više elektroničkih i tiskanih publikacija. Tribina je započela govorima i izlaganjem “pionira” koji su publici predstavili svoj rad za vrijeme bivše države i devedesetih. Usporedili su izdavaštvo nekad i sad, te iako je sloboda izražavanja bila ograničena, ne možemo reći da ona to danas nije, mada pod drugačijim okolnostima. Istaknuli su i veću umreženost mladih novinara i izdavača nekad, među državama bivše Jugoslavije, ali i veći broj omladinskih novina. Na njihove su se priče nadovezale mlade nade, Katarina i Buno, koji oboje imaju jasne stavove o fašizmu i antifašizmu danas, koji su voljni promjene i koji djeluju, usprkos uvjetima u kojima su se našli i koji su im dani u području u kojme djeluju. Na kraju krajeva, kako je rekao Giovanni Morbin govoreći o svom radu – stvar je u predanosti, a ne u novcu ili moći! Katarina i Bruno zaista danas predstavljaju nešto što hrvatskoj mladeži sve više nedostaje – kritički duh, jasan, drugačiji, sa stavom i provokativan.

Članice zbora Praksa

Tribina je završila Morbinovom izložbom anarho-komunističkih i situacionističkih fanzina iz zbirke Giovannija Morbina, a kraj dana obilježen je hranom i glazbom. Nastupali su  Zbor Praksa iz Pule, ZborXopi Zbor Domaći gosti iz Zagreba, VINS iz Rijeke – ali i oni koji već desetljećima baštine vrijednosti antifašizma: Mješoviti pjevački zbor Kulturno-umjetničke udruge Jeka Primorja.

Tekst je objavljen u suradnji sa studentskim portalom Kišobran.