_______________________________________________

Napokon sam uživo, na rimskom Olimpicu, gledao i treću veliku “desetku” svjetskog nogometa Lea Messija. Pelea sam gledao u Zagrebu, a Maradonu u Firenci. S nogometnim idolom mog djetinjstva Stjepanom-Štefom Bobekom sam u poznim godinama naše najumnije “desetke” i prijateljevao, a gledao ga samo na dvjema veteranskim utakmicama. Ferenca Puskasa , za neke nogometne znalce najveću svjetsku “desetku”, upoznao sam u njegovim trenerskim godinama, 1978. u Zürichu. Kao odanik nogometa – sretan sam čovjek.

PORTRET “OVJEREN” LEOVIM POTPISOM – Lionel Messi u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

U mom crikveničkom djetinjstvu i ranom dječaštvu postao sam strastveni čitač, do šestog razreda Osnovne škole “Vladimir Nazor“ pročitao sam doslovno sve knjige iz dječjeg dijela naše  crikveničke knjižnice. Bio sam i darovit crtač, jedan od onih koje je naš profesor likovnog odgoja, akademski kipar i Meštrovićev učenik Zvonko Car od milja zvao:“Jožiću moj!“ – bez obzira kakvo nam je bilo ime. A propos, Zvonko Car je i autor „Djevojke s galebom“, koja je u Opatiji 1956.godine zamijenila kip „Madonne del Mare“, a Caru je model bila supruga predsjednika Kotara Crikvenica Dušana Cvetića, koji je tragično stradao u prometnoj nesreći. U, nažalost, odavna pokojnom Kinu „Jadran“ gledao sam valjda sve filmove i u „kaubojskim“, kako smo mi mulci zvali westerne, uvijek navijao za Indijance. Nadmetali smo se šesticama, što će reći kovanicama starog novca, špekulama, koje sam preselivši se prije pedeset i devet godina s roditeljima u Rijeku, naravno, zvao špigulama, a sličice nogometaša kartinama. Vozili smo i kola po crikveničkim parkovima i uz balustradu, oponašajući našeg idola Miku Šnjarića i ostale velikane našeg speedwaya. Ali, više od svega volio sam igrati nogomet! Sve su lopte tada u Crikvenici bile bale, čak i krpenjače, a ne samo one silno tvrde gumene domaćeg proizvođača „Borova“, a ona prava, kožnata lopta, kakvom su igrali naši nogometni idoli Rato Blažić, braća Lukarići, Zrnčić, Car-Solarić, braća Milenkovići (otac Milan-Dido i stričevi Miluto i Ivić poslije istaknutog igrača „Rijeke“ Nikice-Dida Milenkovića) zvala se – fuzbal!

Igra je bila nogomet, ali je nogometna lopta bila fuzbal, jedanaesterac elver, pomoćni sudac autrihter, prekršaj faul, a igranje rukom enac – tako su po domaću izgovarani neki poprilično drugačiji njemački nogometni pojmovi. Asove ondašnjeg jugoslavenskog i svjetskog nogometa u tim prijetelevizijskim vremenima gledali smo samo koju minutu u filmskim žurnalima, kratkim u  predigrama filmova. Budući da su tada nogometni dresovi nosili brojeve od 1 do 11, točno su se znale uloge – golman je uvijek bio broj 1, desni bek broj 2, desno krilo broj 7, centarfor broj 9, a u pravilu je najveći znalac, kreator igre, nosio broj 10 i bio lijeva spojka, a za starije „kibice“, kako su onda zvani navijači, i lijeva polutka, talijanski ih tifozi i sada zovu fantazistima.

Od tada sam zavolio nogometne „desetke“, najviše našeg Stjepana-Štefa Bobeka, po mnogima najumnijeg hrvatskog i jugoslavenskog nogometaša uopće, s kojim sam, ponosim se time, i u njegovim poznim godina prijateljevao i bio jedan od čestitara na njegovom posljednjem rođendanu. A prvi put ga vidio kao desetgodišnji dječak na prelijepoj crikveničkoj plaži. Dobri Štef i njegova graciozna supruga Olga ležali bi na „lignštulima“, a mi posjeli u krug oko njih i gledali nogometnog umjetnika. U svijetu je pak najslavija „desetka“ bio Mađar Ferenc Puskas, prvi as „Honveda“ i mađarske reprezentacije, koji je poslije upada sovjetskih tenkova u Mađarsku 1956. emigrirao u Španjolsku i bio uz Di Stefana najjači igrač „Reala“ i španjolski reprezentativac. Velikog Puskasa upoznao sam 1978. godine u Zürichu, kada sam kao glavni urednik lista NK „Rijeke“ izvještavao s izvlačenja parova u prvom nastupu „Rijeke“ u Kupu pobjednika kupova. U „Sheratonovom“ hotelu „Atlantis“ u moru velikana evropskog nogometa Puskas je bio najslavniji. Ferencov stari prijatelj Slobodan Ćosić, tada savjetnik u NK „Rijeci“, upoznao me s nogometnim velikanom, koji, se sjetio svojih starih sportskih suparnika i prijatelja Beare, Bobeka, Vukasa, Čajkovskog i – pozirao mi za karikaturu. Ta karikatura s Puskasovim potpisom, nažalost, završila je nekom fasciklu zagrebačke „SN-revije“, za koju sam tada pisao. Bolno mi nedostaje i danas, ali je sjećanje na dragi susret ostalo zauvijek.

PELE U SNIJEGU „MIRAMAREA“
Nekada nekako najgospodskiji crikvenički hotel „Miramare“ daleke godine 1905. dao je izgraditi Mađar Bela Rimanoczy. Nažalost, već „Isusova leta“ razapet na križ prestrpljivo čeka na uskrsnuće. A 1958.godine u njemu sam uz podosta Crkveničana prvi put gledao televizijski prijenos nogometne utakmice i to baš sa Svjetskog prvenstva u Švedskoj, u kojoj će kao novopečeni  osamnaestogodišnjak bljesnuti Brazilac Pele, bogomdana “desetka”. Ekran je bio prepun „snijega“, ali smo bili oduševljeni majstorskim driblinzima i atraktivnim pogocima tada ustoličenog najmlađeg nogometnog kralja na svijetu, Pelea. I sada mi je pred očima onaj trenutak kada je jedva osamnaestogodišnji dječak među iskusnicima, plakao pri dodjeli pobjedničkog pehara. Do kraja briljantne karijere još će dva puta biti svjetski prvak, 1962. u Čileu i 1970. u Meksiku. Tog toplog ljeta nisam ni sanjao, a kamoli slutio, da ću jedanaest godina poslije, 12.rujna 1969. godine, kao horarni novinar i zagrebački student, na Maksimiru, uživo gledati velikog Pelea, u dresu „Santosa“, u prijateljskoj utakmici s „Dinamom“(1:1). Strijelci su bili Gutzmirtl i Edu, a u nekoliko maestralnih minijatura „O Rei“ digao na noge 60.000 posjetitelja. Mudri su Latini rekli da se o ukusima ne raspravlja, de gustibus non est disputandum. Zato mirne savjesti mogu reći da je za mene Pele bio i ostao najveća „desetka“ u povijesti svjetskog nogometa. Nogometni as, umjetnik, džentlmen. Službeno Edson Arantes do Nascimento, za cijeli nogometni svijet samo Pele, jedan i jedinstven.

”BOŽJA RUKA“ DIEGA MARADONE
Poslije je nogometni svijet obožavao Diega Maradonu, veliku argentinsku „desetku“. Za mnoge je bio „Mali zeleni“, nogometni vanzemaljac. Za razliku od besprijekornog atleta Pelea, Diego je u
punoj snazi bio čvrst, snažan, onizak i zdepast, ali u slalomima nezaustavljiv. Ne samo u susretu s Englezima, nego i mnogim drugima, znao se dočepati lopte na centru i prijeći sve redom strelovitim driblinzima, a onda varkom poslati u pogrešnu stranu protivničkog vratara i ušetati se s loptom u mrežu. Ali, znao je Englezima na Svjetskom prvenstvu dati i gol rukom pa još, ne stideći se, reći da to nije bila njegova nego božja ruka. Cijenio sam Diegova umijeća i moći, ali ne bih bio iskren kada bih rekao da sam ga volio. Uživo sam ga gledao na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. na utakmici Argentina-Jugoslavija, jednog pakleno vrućeg firentinskog poslijepodneva. Utakmica je u regularnom vremenu pa i poslije produžetaka završila rezultatom 1:1, iako je Jugoslavija od 26′ igrala s igračem manje – zbog dvaju prekršaja nad Maradonom (ne baš „krvničkih“) sudac je isključio njegovog čuvara Šabanadžovića. U izvođenju jedanaesteraca Argentinci su bili i spretniji i sretniji i otišli u polufinale, ali Maradona Tomicu Ivkovića, sadašnjeg trenera „Slavena BELUPO“ – po drugi put nije svladao. Tomo mi je jednom pričao o tim dvjema obranama:

– Kad sam bio u »Sportingu«, a Maradona u »Napoliju«, 1989., igrali smo u Kupu UEFA, 0:0 u Lisabonu i u Napulju. Maradona je pucao odlučujući penal za »Napoli«, ako da gol gotovo je. Uzima loptu, a ja mu velim: »’Ajd’ da se kladimo da ga nećeš dat’!«. Gleda me i ne zna što će. Velim:»Sto dolara da ga nećeš dat’!«. Sudac, Francuz, smije se, a Maradona viče: »Dobro, u redu je, važi!«. Obranim mu penal. U svlačionicu smo ušli zajedno, dao mi je odmah sto dolara, ha, ha, ha i još dres za uspomenu. I u Firenci sam osjećao da ću mu obranit penal, ali se Diego više nije htio kladit. Dođe taj penal, Maradona stavlja loptu na bijelu točku, a ja mu vičem:»Tu ćeš ga pucat’, znam ‘di ćeš ga pucat!«. Pogleda mene i odmah spusti glavu, bil je nervozan. Zaleti se, a ja u tom momentu odem – u kontra stranu, ne u onu koju sam mu rek’o. I uhvatim loptu! Ali, nismo imali sreće, fulali su Piksi, Hadžibegić i Brnović. Izgubili smo 4:5…

A propos iz te vruće Firence pamtim dragu anegdotu. Riječki odvjetnik i moj dobri prijatelj Branislav Švegović, za mnoge Švego, a za najdraže i Braco, častio je tom utakmicom svog starijeg suigrača iz “orijentaških” dana Saverija-Sava Milinovića. Poraz Ivkovića i drugova zalijevali su pravim kapljicama i na kraju – zaboravili kako im se zove hotel. Nijedan im nije ličio na njihov, dok dobri Savo u jednom trenutku nije uskliknuo: “Braco, domislel san se kako nan se zove naš Hotel!”. Kako? Albergo! Ha, ha, ha…

RIM OTVORENI GRAD
Najbolja suvremena „desetka“, doduše više brojem dresa, nego ulogom, bez konkurencije je Lionel Messi. I ne pamtim koliko sam ga puta gledao na malom ekranu, diveći se njegovom naoko tako jednostavnom, a najčešće nezaustavljivom driblingu, hladnokrvnim filigranskim minijaturama u gustišu protivničkog šesnaestercima, neumoljivo preciznim pogocima i iz igre i iz slobodnih udaraca, jedanaesteraca, ali i čudeći se njegovoj neuobičajenoj neemotivnosti ili barem neiskazanoj emociji – ni nesputana radovanja ni očite tuge, gnjeva pravednika. Ekran je ekran, poželio sam Messija i uživo gledati. Zato sam u društvu mlađeg sina Marka, službeno hrvatskog sportskog novinara godine 2017.godine, minuloga ponedjeljka četvrti put u životu svjedočio da svi putovi vode u Rim, doduše zrakom. Volim Rim još iz vremena kada sam o njemu samo sanjao. U srcu mi je zauvijek onaj topli, ljudski film „Rim otvoreni grad“, rodonačelnik neorealizma, redatelja Roberta Rossellinija, uz kojega je koscenarist bio i Federico Fellini. U srcu mi je zauvijek duševni, čestiti i hrabri svećenik, don Pietro Pellegrini, otjelotvoren i darovan dušom neumrlog velikana talijanskog filma Alda Fabrizija. Svećenik patriot, koji je štitio i komuniste, borce za slobodu Italije, založivši tom plemenitom cilju i vlastiti život. Kako ne suosjećati s boli hrabre žene Pine, u tako životnoj glumi Anne Magnani?

Kada sam prvi put leđima okrenut bacio nekoliko lira u vodu Fontane di Trevi pomislio sam na ljupku, a do kraja rata plemenitu humanitarku Audrey Hepburn, kao princezu, i naočitog Gregory Pecka kao poštenog novinara u „Prazniku u Rimu“. Kada sam… Volim Rim, u kojem je moj sin prvorođenac i likovnjak Nemanja imao mnogo zapaženih izložaba (i sada u galeriji suvremene umjetnosti Macro u Via Nizza), Rim u kojem je istaknuti glazbenik, violinist, do mirovine bio moj prijatelj Franco Squarcia, veleposlanik Hrvatske naš Riječanin Damir Grubiša, novinar i sada Riječanin Silvije Tomašević… Volim Rim jer je uistinu uvijek – otvoren grad. Usprkos svojoj višetisućljetnoj povijesti i slavi nikada nije postao bešćutni megapolis nego sjajni mozaik malih duševnih gradića, četvrti naravno, u kojima se uvijek osjećam kao da sam kući.

DAVID I GOLIJAT NA “OLIMPICU”
U utorak sam, da sebi ne povjerujem, prvi put bio na kultnom Olimpicu, na uzvratnoj četvrtfinalnoj utakmici Lige prvaka, u koju je ”Barcelona“ ušla s domaćom pobjedom 4:1, što domaćoj ”Romi“ nije davalo neke realnije šanse za ulazak u polufinale. Prije ulaska u gledalište ”Olimpica“ prošli smo pored statua sportaša, natprirodne veličine, u stilu antike, nastalih u doba Mussolinijevih i Hitlerovih želja da njihovi sunarodnjaci izgledaju poput nadčovjeka. Naravno da te statue odavna ne uspijevaju fascinirati ni namjernike ni slučajnike, ali je u meni ipak proradila zerica lokalpatriotizma. Među tim sportskim divovima u kamenu je isklesan i Romeo Milinovich, gorostasni riječki nogometaš između dvaju svjetskih ratova. Navijali smo, naravno, za „Barcelonu“, zbog našeg Rakete, Ivana Rakitića, dobrog nogometaša i dobrog čovjeka, odanog prijatelja, ali od prve do posljednje minute – to nije bila o n a ”Barcelona“, a Messija nigdje bilo nije. Lopte iz njegovih slobodnih udaraca završavale su visoko iznad gola, nijedan mu dribling nije urodio plodom. Sistem ”lako ćemo“ gorko se osvetio miljenicima Katalonije. Na travnjaku je zapravo igrala samo jedna momčad „Roma“, David je još jednom pobijedio Golijata, koji je vrlo lako mogao doživjeti još teži poraz. „Barcin“ je trener vatru počeo gasiti kad je kuća izgorjela, a njegovi igrači i na terenu nisu imali vođe. Utakmica je prošla pored Messija. Iako sam ga dan prije utakmice karikaturalno portretirao, što je Leo, zahvaljujući Raketi, potvrdio i potpisom uz karikaturu – ipak mi je ostao dužan. U njemu nije bilo ni plemenitaštva Pelea, ni nepredavanja i „grinte“ Maradone. A kako me oduševljavao na malom ekranu…

Oduševili su me i igrači i navijači „Rome“. Odavna nisam bio u tako mnogoljudnom gledalištu, na tako važnoj utakmici, a s tako iskrenim, toplim navijanjem, pjevanjem iz svih grla za vrijeme cijele utakmice, a s toliko pristojnosti, ljudskosti, pažnje. Uokolo nas sjedile su cijele obitelji, pljeskali su i pjevali ozarenih lica, dječica mahala „Rominim“ zastavama, klicala svojima. U trenutku sam opet bio “šezdesetosmaš”, kada je mladost moje generacije vjerovala da može promijeniti svijet:”Budimo realni, tražimo nemoguće!”. Poželio sam nemoguće – da tako bude i u gledalištima naših stadiona. Edin Džeko i njegovi suigrači na travnjaku i predivna publika vratili su mi vjeru u pošteni nogomet i čovječno navijanje. Ta čarobna rimska noć RT JE DOBRE NADE, radi kojeg je valjalo poći u Rim. U Serie A navijač sam „Juventusa“, ali ću ubuduće voljeti i „Romu“, ne onoliko koliko ju je volio moj, nažalost odavna u dobrim spominjanjima, prijatelj i kolega Silvio
Stancich, ali s dubokim poštovanjem.

UBOJITI FIJUMAN VOLK

PORTRET NA KRAJU 20. STOLJEĆA – Stjepan Bobek u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Za kraj, spomenimo se i rođenog Riječanina Rodolfa Volka, koji je tridesetih godina bio ubojiti vođa navale „Rome“, a i danas je, poslije više od osam desetljeća(!) na četvrtom mjestu najboljih
strijelaca „Rome“ u Serie A, poslije Tottija (307 golova u 786 utakmica), Pruzza (138-315) i Amedeia (111-234). Volk je postigao 106 golova u samo 161 utakmici – prosjek mu je, dakle, najbolji!
Do prije dvije godine najstariji riječki nogometaš, u krugu starih Fijumana, Sušačana i Riječana omiljeni “Jova” (Giovanni) Car, dijete i odanik Staroga grada, a svojedobno vrstan nogometaš klubova »Juventus Enea«, »Anconitana Bianchi«(Serie C), »Proleter« i »Kvarner«, gotovo do kraja života vitalni sior »Jova«, živo se svojim fijumansko-hrvatskim govorom sjećao Rodolfa Volka: ”Volk je stanovao u Stari grad, se zove ulica Barbacan, e, brada od pasa, ha, ha, ha, se tamo rodio. Je bio veliki igrać i su ga zvali u »Roma«. Onda san ga vidio samo u leto, kad je bio u ferie i kad se vratio trispeta, trissesta u »Fiumana«. Volk je bio slavan u Rimu. Prije utakmice bi dosao na stadion u karocama, bi imao pune ruke lire i bi bacao ljudima. Je bio strasan igrać, bomber, su Rimljani vise volili Volk nego Mussolini. E! Ja kad san doso u Rim, u stanicu, su na svi zidovi bile parole:Volk! Volk! Volk! W Sighefrido! Ma, je volio, mi kazemo trattorie, je sve ćastio, ali su i u svaku trattoriu teli njega ćastit, bi popio i dua litra pa ujutro nije iso na training. A znate kolko je imao lire? Ferraris IV (Attilio, reprezentativac šampionske Italije sa SP 1934. – op. a.) je imao pet hiljada lire na mesec, a Volk ćetiri. To je bila plaća, plus premie. Ali to nije znao saćuvat… A, ćujte, kad su Talijani u Rijeci napravili kuće za radnici od brodogradiliste ste jedan stan, kazemo bez banja je bio, ali je bio pravi stan – za pet hiljada lire. Onda raćunajte… A kada je Volk ćetrdeset osma opet otisao u Italia vise ga nisan vidio…”.

Umro je u ubožnici u Nemiju, u okolici Rima.

Arrivederci Roma!

Poznato mi je da je Cviju takav nemio rastanak od matične kuće toliko pogodio, da on godinama kasnije jednostavno nije pisao. U namjeri da potpuno baci pero u trnje spriječio ga je, odnosno odgovorio, upravo ovaj portal i njegovi glavni ljudi. Tu je Cvijo upravo nedjeljama u posljednjih devet mjeseci dao najbolje od sebe.  U mojim zrelim godinama postao sam svjestan novinarske poputbine koje nosi ime Miše Cvijanovića. On je imao svoju publiku, njima je bio kralj-pripovjedač, trbuhozborio je umjesto gomile koja šuti ili ne može doći do riječi. Osim toga, temu je koju je zahvatio obradio je na čudesan način, detaljima za koje bi čovjek pomislio da su zauvijek izgubljeni u bespućima zaborava.

Cvijo je zapamtio za sve nas, a pritom nije bio zlopamtilo.

Jedino što sam od njega, kao bivši gimnazijski učenik a sada mu urednik – tražio, bilo je da zamijeni crno-bijelu fotografiju svoje kolumne. Tada je Pero Fabijan učinio svoje i Cvijo je portretom tek u 2010. osvanuo u boji. Odabrao sam za ovu IN MEMORIAM priliku Cvijin tekst o sličicama, jer ih i sam skupljam od 1974. i Svjetskog prvenstva u SR Njemačkoj. Od tada pa sve do današnjih dana nisam propustio niti jedno veliko nogometno natjecanje a posljednjih desetak godina imam podršku svog juniora. Cvijo i u ovoj pravoj subkulturnoj temi briljira.

Bivši pasionirani kolekcionar, koji se i sam okušao i u tapkama i zidiću, zna prepoznati i objasniti strasti skupljača sličica. A još kada k tome imate enciklopedijski obrazovanog poznavatelja svjetskog i domaćeg nogometa, užitak je potpun. I čuđenje nad napisanim.  (D.O.)

Ovih sam dana , polako, ne žureći, kao u svetinju, uronio u staru kutiju s morem sličica nogometaša koje mi tako neosjetno, a tako moćno ne daju izroniti iz djetinjstva. Prebirao sam bez reda po tim sličicama, nježno i pažljivo. Sa šezdesetak godina starih fotografijica gledaju me ljudi koji su mi onda bili nekako stari, ozbiljni, a sada vidim mlada, u nekih golobrada, gotovo dječačka lica. Te drage crno-bijele sličice, kao da su se smanjile, slova još više, ali i bez naočala poznajem iz prve idole mog crikveničkog djetinjstva opčinjenog nogometom: Stjepan Bobek, Vladimir Beara, Bernard Vukas, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski, Branko Stanković, Miloš Milutinović, Frane Matošić, Branko Zebec… O, koliko su mi te sličice bile prevažne u godinama kada sam te idole mog djetinjstva mogao vidjeti samo u prekratkim i prebrzim sekvencama na kraju filmskog žurnala u našem dragom Kinu „Jadran“, na nejasnim fotografijama u ondašnjim novinama. Drage naše sličice, nikada nas nisu prestale voljeti.

PRAVI FUZBAL ZA SLIČICU BEARE U BIJELOM DRŽAVNOM DRESU

Nogometni sam zaljubljenik postao godinu dana prije nego što sam krenuo u školu, ljeta Gospodnjega tisuću devetsto pedeset i drugog. I to baš ljeta , u kojem su održane XV. Olimpijske igre u Helsinkiju i na njima ona čuvena, reprizna, četvrtfinalna nogometna utakmica u kojoj su reprezentativci Jugoslavije u Tampereu pobijedili igrače SSSR-a 3:1. Toj jugoslavenskoj jedanaestorici, nazvanoj „Olimpijskim timom“, dok je bilo Jugoslavije pripadala je vječna slava.

Svi mi koji pamtimo te godine, da nas netko i usred noći probudi iz duboka sna,  znali bismo naizust nabrojati prezimena te jedanaestorice: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec. Kao aktivne igrače gledao sam Bearu, Crnkovića, Boškova, Vukasa i Zebeca, kao veterane i Stankovića, Čajkovskog, Horvata, Ognjanova, Mitića i Bobeka.

SLIČICA VRIJEDNA 25 DRUGIH – Bernard Vukas u bijelom državnom dresu.

Kao mladi novinar i zagrebački student, igrajući u selekciji zagrebačkih novinara protiv kombinacije glumaca, humorista i pjevača (među njima i Pere Kvrgića, Brace Reissa, Drage Diklića…), imao sam čast, radost i sreću igrati u predigri veteranske utakmice tih nezaboravnih asova s jednako slavnim im mađarskim vršnjacima.

Čak sam postigao i jedan gol, za našu pobjedu od, čini mi se 4:1. Moj dobri prijatelj i kolega Miro Rede pucao je sa dvadesetak metara silovito, vratar Bane Petrović (igrao u kultnoj seriji tandema Štivičić-Hetrich „Kuda idu divlje svinje“) jedva odbio loptu. Naletio sam na nju i sa četrnaest metara pucao preko palog Baneta u mrežu.

Rede, koga zovem i Redli, i danas tvrdi da nas je u drugom poluvremenu gledalo dvadesetak tisuća ljudi – ne radi nas, već jedva čekajući vidjeti stare asove. Olimpijski tim…

Kao iskusan novinar intervjuirao sam Bearu, Crnkovića, Čajkovskog, Horvata, Boškova, Mitića i Bobeka, a prijateljevao, čime se zauvijek ponosim, s Bobekom i Bearom.

KAPETANI “VELIKE ČETVORKE” – Slijeva: Stjepan Bobek (Partizan), Ivica Horvat (Dinamo), Frane Matošić (Hajduk) i Rajko Mitić (Crvena zvezda).

Zašto je ta pobjeda u Tampereu bila tako silno važna? Dva dana prije Jugoslavija je protiv SSSR-a vodila čak 5:1, ali su Sovjeti u drugom poluvremenu te infarktne utakmice navalili, uspjeli postići četiri pogotka i izjednačiti .

KVAKA, MOJ VELIKI SLIČIČAR-RIVAL I PRIJATELJ – Nikica Kvaternik, riječki odvjetnik
BERO I KVAKA
Sredinom pedesetih prošloga stoljeća u Crikvenici smo , kao pučkoškolci, Bero, Kvaka i ja bili među ponajboljim sličičarima, a to će reći mulcima, koji su obožavajući nogomet obožavali i sličice nogometaša. Svaki je od nas imao poveću zbirku naših ondašnjih prvoligaških nogometaša, a među njima i nešto stranih, Engleza, Belgijanaca, Brazilaca, koji do tada i nisu bili svjetski prvaci, ali su nam njihova imena bila nekako posebna. Etimološki pisana baš i nismo dobro izgovarali, a i fonetski napisana na nekim sličicama nisu baš odgovarala pravilnom izgovoru portugeškog jezika. Mi smo tako Zizinja zvali Zizinho, a nekog Juvenala baš Juvenalom, iako je vjerojatno , izgovorno, bio Žuvenal. Bero je među nama sličičarima, jer Aje i Riki sličice nisu voljeli tako strasno kao mi – postao najbolji nogometaš, dugogodišnji prvotimac i kapetan jake „Crikvenice“, koja je u sedamdesetim prošlog stoljeća solidno igrala u Hrvatskoj. Nikica je s manjim žarom igrao nogomet, a većom odanošću rukomet. S Berom sam i „protivnikovao“ u Ligi veterana, igrajući u momčadi „Novinara“. Jednom smo u Crikvenici čak vodili 3:1, a na kraju odigrali 3:3, što je za nas bio veliki uspjeh. Prije utakmice Bero i ja smo se zagrlili na sredini terena, kao prijatelji još iz dalekih dječačkih dana. Upitao sam ga: „Kako ćemo ti i ja danas?“. Široko se nasmijao i odgovorio: “Prijateljski!“. A već u prvom našem srazu nije bio nimalo nježan, iako je bio tehničar i vezni igrač: “Ča je ovo sad, Bero?“. Opet se iskreno nasmijao i rekao: “E, sad je utakmica, sad se igra!“. I ja sam se nasmijao. Bero ni u nogometu ni u prekratkom životu nije nikada bio zlonamjeran. Bero, Berislav Gašparović. Kvaka i ja prijateljujemo i u ovim iskusničkim godinama, obojica smo ove godine navršili sedamdeset i dvije. Kvaka je iz porodice koja je više od stoljeća pravnička, sudačka ili odvjetnička. Djed je Kvakin diplomirao u Austro-Ugarskoj, otac u Kraljevini Jugoslaviji, Kvaka u Titovoj Jugoslaviji, a Vladimir i Anamarija u Hrvatskoj. Četvoro u Zagrebu, a Vladimir u Rijeci. Sada pravničkim, odvjetničkim putem koračaju i Kvakina i Jelina djeca, Vladimir i Anamarija, uz očevu pomoć, u kancelariji, koja hrani eto tri familije, a nikada nije bila srebroljubačka. U jednoj mojoj novinskoj „Ispovjedaonici“ Kvaka mi je rekao i ovo:
– Kućni odgoj ti usadi radne navike i – moral. Konačno, ja sam sa osamnajst godina otišao u Zagreb, ali uvijek ti je u glavi jedan čip – odgovornost. I odgovornost stječeš i moraš steći u obitelji, pogotovo u ovo vrijeme koje nije dobro. Neće tebi nitko odgajati djecu ako je ne’š sam odgajati. Sve se strašno promijenilo. Dobro, to govore sve generacije, ali ovo silno ubrzanje nije dobro, sve je prebrzo i prepotrošački. Kad sam radio u Senju, znao bi doć’ pokojni riječki advokat Marijan Šprajc, rodom iz Senja, pa bi rek’o: “Vi i ne znate kako vam je lijepo. Podbočili ste se k’o stup pod banku, a ja se žurim u Rijeku, moram vozit’, nać’ parking, opet u kancelariju. Kome je ljepše?“. Dobro je govorio… I ja nisam volio jurnjavu za novcem. Marijan bi znao reć’: “Da l’ ćeš imat dva odijela ili jedno, tri, dva ručka ne možeš pojest, dvije noge imaš, što će ti više od troje cipela?“. A, recimo, moj tata je poslije posla, ako nije iš’o na ribe, im’o je barčicu svoju, obavezno šet’o s mojom mamom popodne. Kad sam već kanio isključiti kazetofon rekao mi je: “Na kraju ti ipak moram nešto izrecitirat’: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec, ha, ha, ha… Da, da, „Olimpijski tim“ iz 1952. To je u svim vremenima bila jedina nogometna momčad, reprezentacija koju i sada znamo napamet.“ Dobri moj Kvaka, Nikica, Nikola Kvaternik. Bero je bolno prerano otišao u dobra spominjanja, a Kvaka i ja u nekim nama dobro znanim kućnim kantunima, među sličicama našeg djetinjstva, čuvamo i naš „Olimpijski tim“.

Tada u pravilima natjecanja nije bilo ni produžetaka ni izvođenja jedanaesteraca pa je o eliminaciji ili prolazu morala odlučiti nova utakmica. Reći ćete, dobro, utakmica je utakmica, nogomet je nogomet. Da, ali i tada je, kao i mnogo puta prije i poslije u svjetskom nogometu, i politika igrala važnu odluku. A to se zbivalo u svježim godinama poslije Rezolucije Informbiroa i povijesnog NE Tita dojučerašnjem predvodniku Staljinu. Pobjeda (3:1) u novoj utakmici tako je i u narodu prihvaćena, čak su spjevane i pjevane pjesme „Bolji naši nego Staljinaši“. Sjaj i slavu te pobjede nije umanjio čak ni poraz protiv Mađara u finalu, u kojem je »Veliki Vladimir« Beara obranio jedanaesterac jednako velikom Ferencu Puskasu. Ali, to je već neka druga priča.

ŠTEF I OLGA

DVA LIKA JEDNOG KEKA – Matjaž Kek kao igrač “Maribora” i trener “Rijeke”

U tim ranim pedesetim godinama prošlog stoljeća mi crikvenički mulci »poznavali« samo najgospodskijeg asa u „Olimpijskom timu“, Stjepana–Štefa Bobeka, ljetovao je u Crikvenici. O tim crikveničkim i mnogim drugim trenucima iz svoga događanjima bogatog života, u druženjima u našim iskusničkim godinama, u Zagrebu i Beogradu, Bobek mi se do sita napripovijedao.

Kada bi dobri Štef i njegova Olga na „lignštulima“ leškarili na finom melu prelijepe crikveničke plaže mi bismo mulci, odanici nogometa, sjeli oko njih u krug, onako „indijanski“ prekriženih nogu, i šuteći gledali u našeg nogometnog idola. Bože, kako se smijao kada sam mu, kao novinar, o tome pričao. I po tko zna koji put ponovio :

“Ali, čuj Mišo, bili smo lep par, ne. Ama da, ne lep, nego prelep. Ha, ha, ha…“.

Ljetovao je u Crikvenici, i to u mom susjedstvu, i Bobekov suigrač u „Partizanu“, a desetak puta i u  reprezentaciji, Ratko Čolić, ali on nas, da budem iskren, i nije baš previše zanimao. Štef je bio veleznalac, a Ratko je bil – bek. I to lijevi.

DAMIR DESNICA KAO PROFESIONALAC U BELGIJI

U tim prijetelevizijskim godinama, u kojima nitko od nas nije gledao prvoligašku utakmicu, jer je najviši doseg naše „Crikvenice“ bila ondašnja Hrvatska liga, mi smo ipak jako dobro znali kako izgledaju ne samo Bobek i Čolić, nego i svi igrači Olimpijskog tima. I ne samo oni, već i igrači „Dinama“ Franjo Woelfl, Cimermančić, Lipošinović, Čonč i Stinčić, „Hajdukovci“ Frane Matošić, Kokeza, Broketa i Luštica, „Partizanovci“ Miloš Milutinović, Valok, Boba Mihajlović, Herceg i Belin, „Zvezdaši“ Branko Stanković, Krivokuća, Spajić, Zeković i Tomašević, Sarajlije braća Lovrić, Biogradlić i Stipić, Novosađani Toza Veselinović, Rajkov, Milovanov i braća Krstić, Skopljanci Velkovski, Cincijevski, Gerov i Janevski… I mnogi drugi. Čak i oni nama gotovo egzotičnih prezimena kao što su Tapiška, Fuka, Švraka, Krgin, Agošton, Palfi(izvorno Palfy), Odžak, Kokinovski, Kobe, Nežmah, Lojen…

BEARU ZA FUZBAL

Kako smo ih znali? Po sličicama, što su prodavane unutar omota raznoraznih čokoladice, koje smo, naravno, zvali – čikuladicama. Neke i nisu bile čokoladice nego nekakve tanke šećerne tablice, koje nitko nije zvao pločicama. Neke su bile tvrde poput kamena pa su ih dječje ručice teškom mukom kršile, a druge bi se očas istopile u ustima i ljeti bile premekane, toliko da zamaste i sličice. Lagao bih, međutim, kada ne bih priznao da su nam, koliko god voljeli sve slatkiše, neusporedivo važnije bile sličice, radi njih smo i kupovali te čikuladice i „čikuladice“.

Prve prave čokoladice sa sličicama nogometaša proizvodio je »Kraš«, potom i »Zvečevo« i bile su božanstvena okusa čokolade, jednake onima poslije njih sa sličicama za albume zvane »Robot svet tehnike« i još i danas živućem »Životinjskom carstvu“.

OBIČNA SLIČICA I “KOŠTAČICA” – Reprezentativni centarfor Kosta Tomašević

Najslavnija sličica nogometaša u mom crikveničkom djetinjstvu bila je ona Vladimira Beare u bijelom državnom dresu. I to ne svaka nego samo jedna jedina – s pečatom, koji smo tada zvali štambilj. Onome tko bi ispod omota čokoladice našao tu sličicu pripao bi – pravi pravcati fuzbal! Fuzbal je bilo naše crkveniško ime za pravu kožnu nogometnu, kakvih je vazda manjkalo i prvoj momčadi „Crikvenice“. Sve one pretvrde gumene „Borovo“ i druge lopte za nas su bile – bale, a samo je fuzbal bil – fuzbal.

Da se razumijemo, igra je uvijek bila nogomet, a nogometna lopta fuzbal, kao i pomoćni sudac autrihter, jedanaesterac – elver, nogometne dokoljenice – štucne, ozljeda – blesura („ćo, blesiral ga je…“), igranje rukom – enac… E, tu sličicu slavnog vratara Beare u bijelom državnom dresu (i broj joj je bio – 1) dobio je jedan Lino. Bio je junak dana, mjeseca, godine… Iako mu je bilo žao predati sličicu Beare. Poslije je bio pomorski časnik i bolno prerano otplovio u dobra spominjanja.

MODELLO DI GONDOLA

PANINI FOTOGRAFIJOM – CVIJO KARIKATUROM – Cesare Maldini u Karikaturi Miše Cvijanovića

Ne želeći ni u godinama peterostrukog ponosnog i sretnog djeda zauvijek izaći iz svog djetinjstva čuvam o njemu mnoga svjedočanstva, familijarne fotografije, bilježnice pučkoškolske, moju dječju bibliotečicu… A dva crikvenička, tri riječka roditeljska stana, zametsko podstanarstvo i ova sljedećeg mjeseca već četrdeset i jedna godina u Ulici Franje Čandeka broj 23, uspjeli su sačuvati i sličice nogometaša iz crikveničkog djetinjstva.

PRVI MOJ RIJEČKI ALBUM SA SLIČICAMA NOGOMETNIH PRVOLIGAŠA

U ono doba nismo uspijevali doći do prvih dvaju poslijeratnih originalnih albuma za sličice nogometaša, a nismo ni vidjeli prijeratne koje su proizvele tvornice čokolada zvane „Šonda“, „Miriam“, „Grič“… Zato smo sličice čuvali na razne načine. Jedno sam ih vrijeme držao u nekoj kutiji od lijekova, koju mi je, davši mi injekciju, dao jedan od prvih mojih liječnika dr.Vladimir Uremović, s kojim sam se družio u njegovim penzionerskim, a nikako umirovljeničkim, godinama , Barba doktor bavio se publicistikom širokog spektra, od stručne liječnike preko knjiga o crikveničkim pavlinima i ribolovu, do knjige o znamenitim Crkveničanima.

U to vrijeme sličice nogometaša nisu bile u bojama, nisu bile samoljepljive. Albume smo izrađivali. Za korice smo koristili kartonske kutije nekih netom kupljenih cipela, »Borovo«, »Peko«, »Šimecki«, a za listove akvarel–papire iz pučkoškolskih risanki. Ljepilo? Naravno da je pravo nama bilo skupo pa smo koristili metodu koju je narod smislio – brašno i voda. I to je ljepilo bilo bome čvrsto. Valjalo je puno napora i strpljenja poslije odlijepiti sličice i opet ih pohraniti u nekim kutijama. Na kraju su te sličice, koje ne bih prodao ni za živu glavu, završile u jednoj od mog pedlja i dva prsta duljoj, a četiri prsta širokoj i zericu od dva prsta višoj kartonskoj kutiji, koja je ovoga ljeta, u srpnju, „proslavila“ pedeset i peti rođendan.

PROKLINJANJE MAĐARSKOG MAJORA S DESETKOM NA LEĐIMA – Ferenc Puskas na sličici iz pedesetih 20.stoljeća MAJOR PUSKAS Daleke godine pedeset i šeste prvi put sam spoznao da je i nogomet politika. Poslije čuvenih budimpeštanskih dana koji su potresli svijet, dana u kojima su se Mađari pokušali osloboditi ruske čizme i tenkova, ugarske su izbjeglice preplavile i Crikvenicu. Jednu je obitelj i moja majka znala pozvati na kolače, kavu, čašicu rakije… Zdvajali su i nadali se odlasku u Ameriku ili Kanadu. Želeći im se na svoj način približiti, barem nečim njima dragim odagnati im na trenutak sumorne misli, pokazao sam ocu familije sličicu najboljeg mađarskog nogometaša svih vremena Ferenca Puskasa. U zao čas! Suočio sam se s ogorčenim mađarskim pogledom, nekom meni, neznanom, ali sočnom psovkom na račun kapetana »Honveda« i mađarske reprezentacije. Zašto? Puskas je igrajući za »Honved« uz ostale privilegije dobio i čin majora, iako je zapravo bio samo »neamaterski« igrač, kao što je to tada bio običaj u zemljama soc–lagera. Međutim, naš gost nije bio u pravu. U toj mađarskoj tuzi, u tom metežu, Puskasa nije bilo ni u uniformi ni na peštanskim ulicama. I on je, zajedno s Kocsisem i Cziborom uspio napustio Mađarsku, potom bio jedan od najvećih asova madridskog »Reala«, stekavši s vremenom i španjolsko državljanstvo. Svojoj se Pešti vratio tek kada je pao Berlinski zid, kada je pala gvozdena zavjesa. Post mortem čuveni nogometni stadion NEP u Budimpešti je dobio ime Ferenca Puskasa. Godine 1978., u srpnju, Hotelu „Atlantis“ u Zuerichu sam imao sam i sreću i čast upoznati slavnoga Ferenca Puskasa, popričati s njim (znao je podosta našeg jezika) i karikirati ga flomasterom, s uzbuđenjem svjedočeći njegovu potpisivanju ispod lica kojemu bore nisu promijenile prepoznatljivost. Da mi je to rekao daleke godine šeste na pedeset i sedmu, bila bi to znanstvena fantastika. Ali, onu istu sličicu s ikom Puskasa, čovjeka koji je postigao 1.300 golova u karijeri i dalje čuvam.

Po sredini gornjeg dijela te kutije kočoperi se crvenom bojom ime VENEZIA, u nadnaslovu manjim slovima piše MODELLO DI GONDOLA – GONDOLA MODEL, a u podnaslovu MODELLE DE GONDOLE – MODEL EINER GONDOL. U toj smo kutiji daleke godine 1963. moja majka i ja iz duždeva grada donijeli valjda najeksploatiraniji venecijanski suvenir –  crnu, plastičnu dakako, gondolu. Bog zna kamo je i kada ta davnašnja gondola otplovila. Desetljećima je nisam viđao u stanu moje majke na Kantridi, u kojem su od ovog ljeta moji Tea, Ena, Valerija i Marko.

MOJ LJUBIMAC SIVORI – Debitantska sezona edicija “Figurine Panini”, 1961/62.

Dragu sam kutiju otvorio ovih dana. Polako, ne žureći, kao u svetinju, uronio sam u more sličica nogometaša koje mi tako neosjetno, a tako moćno ne daju izroniti iz djetinjstva. Prebirao sam bez reda po tim sličicama, nježno i pažljivo, obećavajući si da ću ih nekih dana opet složiti po nekakvom redu. S tih dalekih fotografijica gledaju me ljudi koji su mi onda bili nekako stari, ozbiljni, a sada vidim mlada, u nekih golobrada, gotovo dječačka lica. O, koliko su mi te sličice bile prevažne u godinama kada sam te idole mog djetinjstva mogao vidjeti samo u prekratkim i prebrzim sekvencama na kraju filmskog žurnala u našem dragom Kinu „Jadran“, na nejasnim fotografijama u ondašnjim novinama.

Te drage crno-bijele sličice, prave pravcate fotografijice, kao da su se smanjile, slova još više, ali i bez naočala poznajem iz prve idole mog crikveničkog djetinjstva opčinjenog nogometom: Stjepan Bobek, Vladimir Beara, Bernard Vukas, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski, Branko Stanković, Miloš Milutinović, Frane Matošić, Branko Zebec…

DOBRA TETA KORDIŠINKA

Kako smo dolazili do tih dragocjenih sličica? Poneki bismo dinar skupili odustajući od neke kuglice sladoleda u trima slastičarnicama vlasnika triju nacija, Čeha prezimena Super, Hrvata Bačića i jedno vrijeme najpopularnijeg Šija, za kojega je većina mislila da je Šiftar ili Albanac, ostatak da je Makedonac. A vjerojatno je bio Goranac s Kosova, kao i većina slastičara u to vrijeme.

PRVI “RIJEKIN” REPREZENTATIVAC – Vladimir Lukarić u albumu “Istorija fudbalske reprezentacije Jugoslavije 1920-1999.”

Nešto bismo zaradili prodajući staro željezo, zapravo razne kovine, od kojih je najcjenjeniji bio bakar, nešto noseći plastično napuhano životinjsko carstvo Foto Ivančiću, najslavnijem crikveničkom fotografu. Nešto na neki drugi način: postavljanjem čunjeva u kuglani u Vinodolskoj ulici, koju pamtim i neasfaltiranu, skupljanjem loptica učitelju tenisa i nastavniku fiskulture Branku Banjaninu, nešto… Tada bismo pohrlili do jedne od triju ondašnjih butiga, kod barba Matejčića, barba Zoričića i tete Kordišinke. Kupovali bismo čikuladicu, zapravo neku okamenjenu šećernu tablicu između koje i omotnice nas je čekala sličica nogometaša. Otvarali smo je polako, gotovo poput pasioniranog igrača pokera, silno želeći dobiti sličicu koju još nemamo.

Tugu dobijanja „duple“ sličice uvijek je liječila dobra teta Kordišinka. Dopuštala nam je da sličicu i omot polako vratimo već kupljenoj „čikuladici“ i izaberemo novu. S vremenom bismo ipak skupili poprilično „duplih“ sličica pa smo ih mi „sličičari“ mijenjali među sobom i drugim sličičarima.

OBOJENA I MUTNA, ALI DRAGA “RIJEKA” – Sličice iz sezone 1961/62.

Duple smo sličice rijetko razmjenjivali jedna za jednu! Ma, dajte, dajte, dragi vi! Franjo Woelfl je uvijek vrijedio više nego Krešo Pukšec, Zlatko Čajkovski više nego Božidar Pajević, Frane Matošić više nego Krešimir Arapović, Rajko Mitić više nego Ivan Zvekanović, a Dobroslav Krstić više nego Pavle Ristić. Ohohoj više…

KOŠTAČICE I ČRNO-BELO

SLOŽNA BRAĆA – Giuseppe, Umberto, Franco Cosimo i Benito Panini na snimku iz 1966.godine FIGURINE PANINI – OD ZEMLJE DO MJESECA
Figurine Panini, iliti sličice Panini, iz Modene, već gotovo šest desetljeća svojevrsni su pratitelj ne samo talijanskog nego i svjetskog nogometa. U gotovo 130 zemalja svijeta moguće je kupiti samoljepive sličice u bojama najpoznatijih svjetskih nogometaša. Te sličice nisu mamac samo za dječake zaljubljene u nogomet. Ostrašćenim skupljačima godine nisu važne, važno je ispuniti cijeli album sličicama, ponajviše one sa svjetskih nogometnih prvenstava. Po nekim procjenama i u ovoj „mundijalskoj godini“, sličice sudionika Svjetskog prvenstva u Rusiji rasprodane su. Kad su 1960. godine prvi put počeli prodavati sličice s cvijećem, braća Benito i Giuseppe Panini nisu ni sanjali da će njihova kompanija jednog dana vrijediti milijardu dolara, da će imati više od 1000 zaposlenih i da će steći kultni status kakav odavna uživa. Braća su otvorila lanac kioska s novinama i na njima su se pojavile sličice koje tvrtka iz Milana nije uspijevala prodati. Benito i Pepe otkupili su njihov proizvod, upakirali ga po dvije sličice u paketiću i ubrzo prodali tri milijuna paketića. Ostalo je, kažu kroničari , povijest. Prepoznatljivi zaštitni znak tvrtke je vitez. Kažu da je za viteza bio zaslužan Giuseppe, veliki ljubitelj enigmatike, dok je rabio pseudonim – „Vitez“. Već u sljedećim dvjema godinama Panini su prodali nova 44 milijuna paketića po cijeni od deset lira i kotač zamašnjak se zahuktao. U tvrtku su ušla i ostala dva brata, Umberto i Franco, sestre Veronica, Maria i Norma, a majka je preuzela kontrolu financija. Godine 1964. počeli su prodavati album sa sličicama talijanskih nogometaša, ali svijet počeli osvajati uoči Svjetskog prvenstva 1970. godine. Proizveli su prvi album sa samoljepljivim sličicama i prvi koji se počeo prodavati izvan Italije. Do ove „mundijalske“ godine prodane su milijarde sličice. Svjetsko prvenstvo u Rusiji potvrdilo je da su uz Francusku svjetske prvakinje i sličice „Panini“. Posljednji od braće Panini, Umberto, umro je prije pet godina, sličice „Panini“ nastavljaju pobjedničkim stazama. Netko matematici sklon izračunao je da se prije i za Svjetskog prvenstva u Rusiji prodanim sličicama „Panini“, poredanima jednom za drugom – moglo „popločiti“ put od Zemlje do Mjeseca. Idemo dalje, Sempre avanti.

Najviše smo sličica skupili nadmećući se istim tim sličicama. Igra je bila znana. S vremenom se uvriježila praksa po kojoj smo imali posebne igraće sličice, na poleđinu kojih je nekada zalijepljen još jedan papir. Te smo sličice zvali koštačicama– za koštat. Čuvali smo ih kao malo vode na dlanu, a za udaranje po sistemu črno–belo davali neke druge sličice.

Jedno vrijeme, ni danas ne znam zašto, na mojoj je koštačici bio nogometaš koji se zvao Kosta Tomašević, koji nije bio ni blizu maestralnosti mog nogometnog idola Stjepana Bobeka. Koštačicu je valjalo staviti na kažiprst i srednjak lijeve ruke, onako da malo viri preko kažiprsta, a onda je jakim, ali i odmjerenim udarcem srednjaka desne ruke uputiti što bliže do zida ili čak i „uspeti“ je, „zalijepiti“ o zid. Ta je moja pobjedonosna koštačica bila efikasnija i od Koste Tomaševića, koji je bivao i prvim jugoslavenskim strijelcem sezone. Nerijetko bi se „zalijepila“ o zid.

Nekolicina nas bi, dakle, čučnula ili i kleknula dva-tri metra od nekog ravnog zida i krenula u nadmetanje. Prvoplasirani bi pokupio sve sličice igrača i stavio ih drugoplasiranom na ispružene prste, poleđinom na vidjelu, a onda vješto udario dlanom po dlanu.

Zrakom bi zalepršao črno-beli svet. Kada bi sličice pale na tlo, črne, a to će reći one s likom nogometaša, pripale bi prvoplasiranom, ponekad čak svih pet, recimo. Češće bi ostalo belih, koje bi drugoplasirani stavio na ruku trećeplasiranom i nastavio rulet – črno-belo. Bio je to sistem črno–belo, neparnim črno, parnima belo. Takav način stjecanja sličica zvali smo rabanjem: »Si ča urabal?“.

Pamtim mnoge svoje pobjede, ali još više najveći poraz. I to na mom, domaćem terenu, pred ulazom u Villu „Jadranku“ u kojoj smo stanovali. Igrali smo Kvaka, Bero, moj susjed Duško, inače ne baš neki sličičar, i ja. Baš sam tog dana u čikuladici, prvi u Crikvenici, dobio Vukasa u  bijelom državnom dresu, na kojem je po prsima bila uska državna zastava s grbom.

Ondašnja je reprezentacija u pravilu igrala u plavim dresovima pa mi je Bero za tog raritetnog Vukasa ponudio čak dvadeset i pet sličica – koje sam izaberem iz njegovog starog takujina!. Da ne duljim, Bero mi je urabal svih tih dvadeset i pet sličica i zadržao kultnog Vukasa, dakako. Ostadoh i bez Bajde i bez pustih sličica.

Velemajstor je bio Bero.

LUKA I MARA

NAJSKUPLJA SLIČICA U 57.GODIŠNJOJ POVIJESTI EDICIJA “FIGURINE PANINI” – Lik Faustina Goffija na burzi prodan za 121 euro FAUSTINO GOFFI NAJSKUPLJI Sličice nogometaša godinama su već na internetskoj ponudi i potražnji. Uvijek nekom od pasioniranih skupljača nedostaje baš neka, tj. nedostaju baš neke sličice, kojima žele do kraja ispuniti album. Cijenu određuju ponuda i potražnja, a skuplje su sličice iz nekih starijih vremena. Tako, primjerice, ni slučajno među najskupljima nisu sličice Messija, Christiana Ronalda ili Luke Modrića , čak ni negdašnjih i svevremenskih velikana poput Pelea, Maradone, Beckenbauera, Eusebija, Bobbyja Charltona, Ferenza Puskasa, Di Stefana… Do sada najskuplje prodana sličica iz riznice „Figurine Panini“ je ona s likom nikada slavnog, iako ubojitog, talijanskog napadača Faustina Goffija iz Serie B, sezona 1967/68., u kojoj u dresu „Padove“ igrao 18 puta i postigao 4 gola. Sličica tada 23. godišnjeg Goffija (rođenog 21.veljače 1945. u Koelnu) promijenila je vlasnika za – 121 euro. Takvu cijenu do sada nije postigla nijedna druga „Paninijeva“ sličica. Faustino Goffi seniorski je nogomet zaigrao u „Trevigleseu“, za koji je od 1963. do 1965. na 66 utakmica postigao 15 golova. Onda je redao sljedeće klubove: 1965/66 „Padova“(13 – 4 gola), 1966/67 „Monza“(22-7), 1967/68 „Padova“(18-4), 1968/70 „Treviso“(75-20), 1970/72 „Lacco“(82-22), 1972/74 „SPAL“(60-11), 1974/77 „Triestina“(63-17). Nikada nije zaigrao u Serie A, a najviše je dosegnuo Serie B u „Padovi“ – ta je njegova je sličica najskuplja u povijesti „Paninija“. Goffi je jednom bio i prvi strijelac Serie C, a igrao je i u Serie D. Za nekog skupljača sličica Faustinov lik bio najvažniji. I to je nogomet.

Kada sam prije pedeset i devet godina zauvijek otplovio iz Crikvenice  spoznao sam da Riječani, i to i Sušačani i Fjumani, više govore kartine nego sličice, a sve rjeđe igraju – tko će sličicom bliže zidu. Bili su pragmatičniji, nisu voljeli našu kirsku i kotorsku ljepotu igre. Ovdje se jednostavno na zidić, na beton, bilo na kakvu podlogu ,stavilo sličice, licem prema tlu, i onda šakom ukrućenom u školjku (kao kad onom gumenom alatljikom želite potisnuti nečist u lavabou ili banji) udaralo po sličicama, naizmjence. Opet sistemom »črno–belo« – ali bez prethodnog nadmetanja za prvu poziciju.

NAUM MEĐU ASOVIMA – Veljo Naumović, najveća “desetka” u povijesti “Rijeke” na sličicama uz čokoladu “Zvečevo” iz sredine šezdesetih 20.stoljeća.

Svatko dao po jednu kartinu, a ako su igrala samo dvojica svatko po dvije kartine. Koliko preokrenutih kartina, s likom, dakle, prema našim očima – toliko pobjedniku u džepu. Do posljednjeg preokretanja. Moram priznati da je i u takvom nadmetanju bilo pravih majstora, ali, neka se nitko ne naljuti, nije bilo i nema ljepote, tehnike, majstorstva, čari… Starim smo načinom još igrali na Krnjevu, tada i više nego sada zvanom San Nicolo. Uccio, Dare, Gaspare i ekipa, a s Torette jedno vrijeme samo ja.

U Rijeci sam zatekao i sličice/kartine kakvih u Crikvenici nisam viđao. Neki su imali još prijeratne talijanske kartine s kojih su me gledali Piola, Meazza, vratar Olivieri, stariji Mazzola (Valentino) i suigrač mu Fjuman Ezio Loik ili čak i Fjuman s Rujevice Roberto-Berto Sternisa (pisan i kao Sternissa ili i Strnica)… Mi u Crikvenici, međutim, nikada nismo vidjeli prijeratne jugoslavenske sličice s likovima Ice Hitreca, Moše Marjanovića, Ace Živkjovića, Franje Glasera, Aleksandra Tirnanića, našeg Sušačanina Slavka Šurdonje (u dresu BSK-a), Oskara Jazbinšeka…

Početkom šezdesetih prošlog stoljeća naše sličice više nisu bile prave fotografije na fotografskom papiru nego neke sve mutnije, nevješto obojene uz dodatak nekih kičastih detalja. Neke od takvih, doduše tehnički pedantnije , možda i proizvođene u Rijeci, znali smo bez popratnih čokoladica kupovati u nekom podrumu u blizini građevinske škole.

LEGENDARNI IGRAČ “RIJEKE” KAO INTERNACIONALAC U AUSTRALIJI – Ferdo Dunaj

Albumi su se pojavili krajem pedesetih i početkom šezdesetih prošlog stoljeća, a jedan vremešniji od njih, za mog ljetovanja u Makarskoj, dao mi moj vršnjak , prezivao se kao i slavni reprezentativac Mrkušić. Sličice nogometaša i njima posvećene albume na tržište su stavili splitski »Bobis «, zagrebački Kraš“ i požeško »Zvečevo«, fotografije su bile crno-bijele, solidne kvalitete.

Neki drugi gotovo anonimni proizvođači, pionirskih sličica u bojama, ali često toliko »ni nalik« stvarnim likovima, uvrstili su, naravno i nogometaše „Rijeke“, koja je od 1958. bila prvoligaš. Od tih sličica najdraže su mi bile one s likovima Vladimira Lukarića i Marijana Brnčića ,koje sam znao još iz Crikvenice. Luka je rođeni Crkveničan (po ocu vrbenskih korijena), a Mara Tribaljac pa me s njim upoznao moj razredni pajdaš Nikica Dundović, po majci Adi Kučan, tribaljskih korijena. Na tim sličicama potpisu uvijek i nije valjalo vjerovati.

FERATA JE TREĆI SLIJEVA U SREDNJEM REDU – Sličice nogometaša “Hajduka” iz sezone 1931/32.

SNOVI U GROMAČI

Albumi u maniri tvrtke »Figurine Panini« pojavit će se tek u sedamdesetim godinama i zvat će se »Fudbaleri i timovi«. Skupljat će ih moj sin Marko, ali dopunjavati i ja. Mnogi od tih vrsnih najprije crno-bijelih, a poslije portreta u bojama, odlično će mi poslužiti za crtanje karikatura.

Godinama se već izdavanjem sličica i albuma bavi i moj bivši gimnazijski učenik Sanjin Kurević, koji je u sebi, dok je pripadao pisanom novinarstvu, imao i nerv i strast rasnog reportera. Sanjin je iznjedrio i album sa sličicama »Ajmo »Rijeka«!«. Bio je to pravi potez, bum. Poslije je nastavio albumom hrvatskih nogometnih prvoligaša, u sezoni u kojoj su prvoligaši jedini put u životu bili i „Rijeka“ i „Orijent“. Jedan mi je taj album s kompletom sličica darovao – »da su mi pri ruci face za karikature«.

Odavna ne skupljam sličice nogometaša, čak ni one što su ih reklamno znale darivati naše novine. Posljednjih godina znale su me oduševiti sličice s karikaturama slavnih nogometaša u bojama, bile su zaista izvanredne. Neke su , pak, bile manirističke, sve je nekako sjajno nacrtano, ali nije pogođen lik, narav, duh nogometaša. Segmentalno je sve u redu, i oko i nos i usta i kosa, a sve zajedno – ništa. Ali, industrija radi. Ali, svako vrijeme nosi svoje.

ZLATNI OLIMPIJCI IZ MOG ALBUMA AUTOGRAMA – ŠOŠKIĆ, JUSUFI, ŽANETIĆ, PERUŠIĆ i TAKAČ 1960. su sa suigračima bili nogometni pobjednici Olimpijskih igara. Autograme su dali prije Rima, na pripremama u Makarskoj.

Nekih sjetnih ura, kada sam sa sobom, poželim izaći iz našeg drugog crikveničkog stana, u Villi „Jadranki“, i, da nitko ne vidi, zavući ruku u znanu škulju u gromači, zidiću vrta u kojem su bile četiri smokve. I potražiti sličice nogometaša, koje sam tamo sakrio od tog dana ljutog oca . Valjda sam učinio što nisam smio pa me htio lišiti mojih papirnatih nogometnih idola. Pogriješio sam… Moj je otac bio nagao, ali meka srca, planuo bi i pokajao se u sljedećem trenu. Ne bi on mene nikada lišio ni Beare, ni Bobeka, ni Vukasa ni Woelfla, volio je on nogomet, prvi me vodio na nogometne utakmica na nama tada najdražem igralištu pored Dubračine. Sanjar kakav sam, dao bih ruku u vatru da bih u gromači napipao i pronašao moje stare sličice. I pozvao Kvaku, Jura Kolihaja i još nekoga da vidimo ki će bit bolji, ki će urabat više sličic. Tko zna, možda nas negdje daleko, a tako blizu, čekaju sve naše sličice. Nikad nas nisu prestale voljeti.

LEGENDE “MILANA” I TALIJANSKE REPREZENTACIJE – Otac i sin Maldini na figurinama “Panini”.
PAOLO MALDINI IZNAD SVIH
Paolo Maldini, uistinu legendarni nogometaš „Milana“ i talijanske reprezentacije, nije samo nezaboravan po nogometnim učincima vrijednim i poštovanja i slave, nego i kao svojevrsni rekorder sličica „Panini“. Sličice velikog braniča milanskog, talijanskog i svjetskog nogometa, naime, za Paolove igračke karijere, pojavile su se u čak dvadeset i četiri „Paninijeva“ albuma, što nije uspjelo nijednom drugom nogometašu. Paolo Maldini rođen je prije pola stoljeća u Milanu, 26. lipnja 1968.godine. „Crveno-crni“ dres prvi put je odjenuo kao desetogodišnji dječak i – nikada nije igrao ni u jednom drugom klubu! Kao što se nekada govorilo, kopačke je o klin okačio 2009. godine. U prvoj je momčadi „Milana“ prvi put zaigrao 1984. I nanizao 647 utakmica i postigao 29 golova u Serie A, igrajući četvrt stoljeća. Prvak Italije bio je 1988, 1992, 1993, 1994, 1996, 1999. i 2004.godine. Prvak Lige prvaka bio je 1989, 1990, 1994, 2003. I 2007. godine, Europski Superkup je osvojio 1989, 1990, 1994. i 2003.godine, a Interkontinentalni kup 1989. i 1990. godine.
Paolo Maldini je u reprezentaciji Italije od 1988-2002.godine igrao 126 puta i postigao 7 golova, a čak 64 puta bio je kapetan momčadi. Na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji osvojio je treće mjesto, a 1994. godine u SAD-u – drugo. Italiju je je u finalu Romariov Brazil nadjačao tek boljim izvođenjem jedanaesteraca. Kobni penal za „Azzure“ promašio je „Zlatni repić“ Roberto Baggio. Godine 2000. Paolo nije imao sreće ni u finalu Evropskog prvenstva, opet se morao se zadovoljiti srebrom. Paola sam uživo gledao na dvama „vječitim derbijima“, protiv „Intera“, dakako, na San Siru ili službeno Stadionu „Giuseppe Meazza“. Bio je kao i uvijek na visini zadatka, ali i – korektnosti. Nije mi se slučilo da se upoznamo, ali sam u Rijeci upoznao, a u Opatiji karikaturalno portretirao, Paolovog oca Cesarea, također nekada prvotimca i trenera „Milana“ i reprezentativca, inače rođenog Triještina (Trst 1932.-Milano 2016.), koji je nogomet i zaigrao u „Triestini“ (32 seniorske utakmice) – nikada nisam uživo gledao. Cesare je u dresu „Milana“ odigrao 347 utakmica i postigao 3 gola, a potom u sezoni 1966/67. odigrao još 33 utakmice u dresu „Torina“. Za reprezentaciju Italije (od 1960-1963.) odigrao je 14 utakmica. Da je u jeseni 1966. još igrao za „Milan“, gledao bih ga (23.prosinca 1966.) na Maksimiru u utakmici u kojoj je „Dinamo“ pogotkom mog starog sportskog prijatelja Slavena Zambate pobijedio 1:0. Cesare je bio klasični centarhalf, iako ne i robustan, već vitak poput manekena, staložen, pouzdan. Istinskog gospodina Cesarea upoznao sam u Rijeci, a karikaturalno portretirao u Opatiji, 7. studenog 1983.godine. Vodio je mladu reprezentaciju Italije, koju je Jugoslavija uvjerljivo (5:1) svladala na Kantridi. U redovima pobjednika igrao je naš riječki „Doktor“, Nenad Gračan, koji se dogodine okitio i olimpijskom broncom u Los Angelesu.

No, jedna druga osobina velikog novinara čini legendom, a to je da male stvari, „obične“ ljude i svakodnevne događaje predstavi u nekom drugom svjetlu, pokaže nam njihovu novu stranu koju sami nismo zapazili. Cvijo je to radio u brojnim svojim tekstovima, ali meni najimpresivnije u reportaži s riječke place. Izvještaji s tržnice uglavnom su u novinama hrana za „žutokljunce“, novake, ali samo velikani mogu u njima pronaći materijal za priče „veće od života“. (D. Ž.)

Od svih svjetskih tržnica najdraža mi je naša riječka Vela placa. Ona nije samo trbuh grada nego i duša i srce Rijeke. Vela placa nisu pomidori, inćuni, jagode, kisela repa i kapuz, panceta, verdura, šniceli i kokoše, tepli kruh i vrući burek, rožice… Vela placa su ljudi. Kupci i prodavači.

SEZAME, OTVORI SE – Ulaz u prvi paviljon Vele place.

Dio najranijeg djetinjstva proveo sam u Osijeku, koji je i u ranom poraću najstrašnijeg od svih ratova, drugog svjetskog rata, čuvao i esekerski građanski štih. Osijek je za Mađare bio Eszek, a za Nijemce Esseg an der Drau. Essekerima se i sada zovu osječki starosjedioci, kao i dio Zagrepčana Agramerima, dio Riječana Fjumanima…  Iz tih dana pamtim samo neke žive slike, makar i bizarne, nekog bordo otirača ispred ulaznih vrata našeg prvog stana, šljunka u dvorištu našeg drugog stana, bijelog minijaturnog drvenog zečića, što mi ga je darovala dobra i fina susjeda, Židovka, koja je preživjela pogromski pakao fašizma, ali nije vjerovala u dugovječni mir pa je zauvijek ostavila Osijek, otputovala u novoosnovanu (14.svibnja 1948.) državu Izrael. Pismima se javljala mojim roditeljima iz palestinskog kibuca, u kojem je u štali muzla krave, a u Osijeku su joj seljanke donosile svježe mlijeko u stan i uvijek dobivale i napojnice, kolač, popile kavu. Bila je fina osoba, voljela je sve ljude, ne dijeleći ih ni po čemu.

Osječke se pijace ne spominjem, ali mi je majka pričala da su poslije kupnje na pijaci mlade mame s malom djecom znale otići u  slastičarne, u kojima su u vremenima oskudice kolače smjela jesti – samo djeca! Ako su se i mame poželjele  osladiti morale su s dječjeg tanjura jedan kolač krišom spremiti u torbicu i pojesti ga kući.

HARAČENJE  ČREŠANJ
Prva pamteća placa u mom životu je ona u Crikvenici, na rubu Cirkula (onda trga „Pod murvicun“, dijelom sada sadašnjeg Trga Stjepana Radića), na tlu na   kojem je već desetljećima Hotel International, popularni Inter. Iz našeg stana s početka Ulice kralja Tomislava do place bilo je – minutu hoda. Naravno da me povrće uopće nije zanimalo. Čak ni oni blagoslovljeni mirisni pomidori vrbnički (po vrbensku – vrbenski), koji su ranim jutrom stizali „Jadrolinijinim“ brodom „Podhumom“. Stari je parobrod noćivao u Vrbniku, vezan uz stari poret, a poslije Crikvenice, vonjajući na pomidore,  plovio do Rijeke. Ali, i sada pamtim prekrasnu crvenu boju i okus prvih črešanja, najčešće bribirskih, prodavanih baš u ovo doba, prije Prvog maja. Bile su tako drage(skupe) da i nisu prodavane na kilogram, nego na kupiće. Poslije bismo ih i „haračili“ u nečijem voćnjaku, ali smo ipak bili fer – samo najhuji med nami kršili bi grane.

PEŠKARIJA SE BUDI

DRAGA INĐIRAVANJA
Kad smo se 1959. godine preselili u Rijeku, na Torettu, koja tada nije bila  mnogoljudna kao suvremeni Turnić, a dijelila se na gornju (Toretta alta) i donju (Toretta bassa) – navikao sam se ići na Velu placu i vrlo brzo je zavolio,  zauvijek. Bit ću iskren, sve više je varam s bližim supermarketima, ma kako oni bili nekako hladni i bešćutni, gotovo nijemi. Većina kupaca blagajnicama i ne odvrati na „dobar dan“, a i međusobno se ne priča. Zato nema tjedna, u kojem barem dvaput ne odem na Velu placu, ponekad i ne kupujući. Vela placa nisu pomidori, inćuni, jagode, kisela repa i kapuz, panceta, verdura, šniceli i kokoše, tepli kruh i vrući burek, rožice…

Vela placa su ljudi. Kupci i prodavači. Žive ćakule, magari i ka barufa, smijeh, spominjanja. Inđiravanje ne samo u potrazi za nečim boljim i jeftinijim nego i za i s prijateljima i znancima, zaustavljanja kod starih, poznatih prodavača, odavna u rangu prijatelja.

ČUDNA ANGURIJA
Odavna su druge regule na Veloj placi, svako vrijeme nosi svoje. Na kraju radnog vremena sve neprodano vraća se u skladišta, tamo u zaleđu ribarnice, nešto trulo završi bajama, a nešto ispod banka pokupe i potrebitiji penzioneri, život je sve okrutniji.

Nekada su, spominjem se, gomile lubenica noćivale na Veloj placi, a uz njih dremuckali prodavači, najčešće iz Makedonije, a s vremenom sve više i iz Ravnih kotara i mjesta uz Neretvu. Gomile lubenica, angurija, mamile su i obdan i obnoć mulce iz Gomille, Citta vecchije, Starog grada. Najvještiji i najhrabriji među njima prikrali bi se u mrklo doba do tih angurija, strogo pazeći da u tišini ne probude usnulog prodavača laka sna. Tiho i strelovito zgrabili bi anguriju, jož brže ju dodali „suigraču“ , a  on sljedećem i zbrišu u zaštitničku škurecu Starog grada. Jedan mi je prijatelj, još u danima našeg dječaštva, pričao da je jednom jedan mulac  u mraku umjesto prave ščepao anguriju, glavu, prodavača. Joh i kataloh!  Prošao je samo s jednom ćepom.

PIAZZA DELLE ERBE – Legendarna zelena tržnica u srcu Starog grada

A propos, lubenice su u pravilu prodavane cijele. Iskusan bi  kupac, najčešće pater familias, slučajnicima i namjernicima ponosno pokazivao svoje znanje, iskustvo i umijeće. Najprije bi dugo mjerkao lubenice, potom bi najpoželjniju uzeo u ruke, kuckao ju  prstom srednjakom, kao da nekom dijele, a onda je stiskao objema rukama  da se uvjere – „puca“ li, što će reći da je zrela. Tek tada bi je prodavač stavio na vagu, uz poštivanje nepisanog pravila – ste teže iznad „okrugle“ težine, do pola kilograma – nije plaćano. Pet kila i četrdeset deka, recimo, plaćano je kao da je samo pet kila.

Kakva je uistinu bila lubenica saznalo bi se tek kući… Neiskusnijim, sumnjičavijim, a zapravo možda samo razložnijim  kupcima, prodavač bi nožem na lubenici usjekao trokutić, zapravo piramidicu, i pokazao kakve je iznutra „kraljica slasti“. A sve su lubenice onda na Veloj placi bile i zrele i slasne, svjedočile su tome pčele, leteći od slasnih lubenica do preslatkog grožđa i natrag. A danas? Godinama, do prošle jeseni, nisam ugledao pčele na Veloj placi. Čelka je božji stvor, govorile su moje bake, silno sam se obradovao ugledavši ih oko dalmatinskog vinskog crnog grožđa.

MOJA PEMZIJA – KILO RIBE
Peškarija je posebna štorija. Moj stari dobri prijatelj i kolega Andrea Marsanich s Radio Fiume, vrsni nogometaš i suigrač moj iz negdašnjih utakmica Riječke lige veterana, jednom tjedno za hrvatsku redakciju javlja se iz riječke ribarnice. Znalački! Ne samo da je, što se riba, rakova, školjaka i glavonožaca, pravi bonkulović nego je i vrstan i strastveni ribolovac – svim alatima, računajući i podvodnu pušku. Guštam ga slušati, a kad se vidimo o nogometu i o ribama pričali bismo odavde do vječnosti. A imamo i kolegu, umirovljenika poput mene, koji cijeli život živi u Rijeci i Lovranu, a jednom me nazvao u redakciju: “Cvijo, kupio sam kilu crvene ribe na ribarnici. Kako ju je najbolje pripremiti?“. Crvena riba? Škarpina, škrpoč, trilja, lastavica, arbun, ”špigeta“, očišćeni pas, očišćena kamenica (od Kostrene do Novog Vinodolskog pa i južnije) iliti raža…

Ispalo je da je u pitanju bio arbun.

NEZABORAVNI PRODAVAČ RIBE – Ivo Matošević

A opet, desetljećima je najpopularniji prodavač ribe na riječkoj peškariji bio Bosanac Ivo Matošević iz Ivanjske pored Banjaluke, bivši rudar koji je trbuhom za kruhom, kao 27. godišnjak dospio u Rijeku i u njoj našao i svoj posljednji počinak. U mirovinu ili pemziju, kako je govorio,  iz poduzeća ”Riba“ otišao je silom, rekli su mu nemilosnici: “Ili u prijevremenu mirovinu ili na biro rada!“ A bio je najbolji i najomiljeniji prodavač. Rekao mi je tada: “… Mi u posljednje vrijeme nismo imali posebno skupe ribe, al’ mislim da je na placi najskuplja riba kod privatnika bila trista miliona dinara, orada, brancin i škampi ‘naki. Moja pemzija – kila ribe! Poslije triesšest godina rada i to u kakvim uvjetima, u vodi i studeni, a znaš da su me mušterije vol’le…“.

Dobri je Ivo svik’o na nevolje, rano ostavši bez oca u onom ratu, sam se probijao kroz život, pregrmio je i tu nepravdu. Vratio mu se onaj karakteristični osmijeh i smijeh, na kakav su navikli svi kupci. A bio je duhovit… Dođe žena oko 11 sati, a na banku lijepi pišmolji, veći i manji.

– Bin mogla zibrat ovi veći?

– Ne mere, gospoja!

– Zač?

– Znaš li otkad sam ja jutros ovdje?

– Od sedan, valjda.

– Jes’! A da sam ja od sedam svakom dav’o  veće pišmolje bil’ tebi ijedan osto?

Druga štorija… Oslići kila osamdeset tisuća dinara(kao sada 80
kuna), a kupac pita bi li to moglo jeftinije.

– Bi! More po četers iljada!

– Kako?

– Pa… Pola kile, ha,ha,a…

Jedan je bio Ivo Matošević… Kad god se sjetim što bi me uvijek rekao kad bih navratio, u meni se pomiješaju tuga i sjeta što je odavna u dobrim spominjanjima i neka blagoslovljena toplina što smo bili prijatelji: “O dobri i pošteni Mišo, k’o što sam i sam! Ha, ha, ha…“

KRALJ PODZEMLJA NA RIJEČKOJ PLACI – Dragan Tomić u svom kraljevstvu

Riječka je peškarija u pravu bogata ponudom, ali je obiđem i u danima grdih škurih bura, kada samo poneki banak ima smrznutih riba, liganja, totanja… Ali u nekim takvim zlovremenima poneki ribar ima pola kašeta dobre ribe, kakvu je nekada na onom stražnjem ulazu znao imati Edi Malovrh, u mladosti sjajni roker, koji je prvi na Tenisu na Pećinama, pjevajući tada hit „Ne mogu se zadovoljiti“ (znam ja to napisati i na izvornom engleskom), polijevao razdragane plesače. To su bili dani.

DRAGAN KRALJ PODZEMLJA

Odavna je najpopularniji prodavač na Veloj placi Dragan Tomić. U jednom sam ga davnom tekstu nazvao – kraljem podzemlja. I pri tome ostajem, rekao bih to, nedajbože, i na sudu. Jer, dobri, elokventni, duhoviti i širokogrudni Dragan i jest kralj podzemlja – prodaje najviše i najčešće ono iz zemlje: crvenu i žutu mrkvu, korabu, korijene celera, pastrnjaka i inih začinjala svakoj pravoj juhi, ciklu, kapulu, češnjak… Ostatak je verdura, Slovenci bi rekli  zelenjava: salata, radić, cikorija, riga (sada je modernije reći rikola), lišće peršina i celera, kupus…

Dragan ima vagu, ali ona nikada ne izvaže traženu i plaćenu težinu jer uvijek, svima bez biranja, dometne još željene travke ili korijena ili i nešto po svom odabiru. S kim je na ti  kaže: „Ajde daj  dvajst kuna!“. A da je točno vagao – bilo bi uvijek skuplje. Većinu kupaca kralja podzemlja čine stare i stalne mušterije, zato se priča i o tugama i radostima, ne samo o nogometu, a vicevi se podrazumijevaju.

MRKVA JE JAKO ZDRAVA, ZNA ZEKO ŠTO VALJA – Dr. Sokolić i Dragan Tomić.

Ljudske su to ćakule, nerijetko  iskričave, a vicevi bome i „kalorični“. Kada je pred Draganovim bankom gužva, znam ga, kao ozbiljno, upitati: “Dragane, imaš li nešto protiv – pretjerane potencije?“. Dok se Dragan onako od srca ne nasmije, mnogi okrenu vratove da ugledaju čudnovatog  pitača. Onda se svi nasmijemo…

Dragan će pomoći i u kupnji namirnica koje on ne prodaje, kralj podzemlja poznaje sve prodavače na Veloj placi i oni njega. Ako netko nema novca platit će sutra, novac će posuditi nevoljniku, iako zna da će mu neki od njih zauvijek ostati dužan.   A za kratkih pauza ili na kraju radnog dana u „njegovom“ kafiću teško je potegnuti novčanik. To nam samo ponekad uspijeva kada Dragan ode u WC, a mi platimo i kažemo konobarici  da ga obavijesti – kad nas ne bude.

Jedan je Dragan, kralj podzemlja na Veloj placi.

MARIJA TEREZIJA
U mom su djetinjstvu vremešniji ljudi za nešto staro govorili: “To ti je još od Marije Terezije!“ – makar to i nije bilo baš toliko staro. Austrijsku i inu legendarnu kraljicu, bome i hrvatsku, ne samo u nas, svi su zvali caricom, iako joj taj naslov nikada nije dan, ali s razlogom – u vladanju je bila prava carica. Njeni su odani soldati, a bome i oficiri, niži i najviši, bili mnogi našijenci pa je stoljećima pričana ergela viceva na račun njene seksualne raspojasanosti, kojoj su najmoćnijim muškim oružjem, kao, obilato pridonosili lički, kordunaški i banijski soldati. U braku je rodila šesnaestoro djece, od kojih je trinaestoro preživjelo djetinjstvo, pa su i neki povjesničari pokušavali dokazati da je podosta te djece začeto u izvanbračnim ljubavnim bojevima, što, tvrde najozbiljniji povjesničari – nije točno. Ali je točno da je kao jedina žena u povijesti vladala svim habsburškim posjedima, a kao vladarica u jednih bila iznimno cijenjena i voljena, a u drugih ogovarana. I u crno-žutoj Austro-ugarskoj monarhiji život i ljudi nisu bili crno-bijeli.
Da nije bilo Marije Terezije (1717.-1780.) možda ne bi bilo ni naše riječke Vele place. Povijest, naime, bilježi da je poslije velikog potresa, koji je dobar dio riječkog Starog grada pretvorio u ruševine, 1572. iznjedren urbanistički projekt za izgradnju novog grada, civitatis novae, a carica Marija Terezija taj detaljni elaborat, plan, odobrila svojom rezolucijom, 3. studenog 1753. godine, odobrivši i svotu od 8.000 fiorina, da u ostale detalje, osim rješavanja suvremenijeg trgovanja, ne samo pod nebeskim svodom nego i pod krovom – ne ulazimo.
Jezgra Vele place niknula je tek za vladavine Franje Josipa I, godine 1881., u kojoj to za Europu nije bila vijest nad vijestima. Te su godine umrla dva znamenita Rusa, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, pisac svevremenski, i Modest Musorgski, skladatelj monumentalne povijesne opere „Boris Godunov“. Treći je znani Rus ubijen u atentatu, car Aleksandar II, za ono doba veliki reformator koji je promijenio život kmetova, ali je ostao upamćen više po tome što je Aljasku prodao SAD-u za nešto više od sedam milijuna dolara, što i danas ne bi nadmašilo svotu od 100-200 milijuna dolara. Ne’š ti prodaje… Rodio se, međutim, Pablo Picasso, koji će ingenioznim slikarstvom obilježiti ne samo dvadeseto stoljeće nego povijest likovne umjetnosti.

NEKAD BILO
Nekada je voće i povrće na Veloj na Veloj placi bilo najskuplje kod Šime, uspravnog, vitkog vremešnijeg Dalmatinca. Uvijek imao vrhunsku ponudu, uredno složenu, svježu, čistu pa se cjenjkati nitko i nije usudio. Mario peder (ovo nije homofobija,  pardon), simpatični ćakulon (iako mucavac) invalidne ruke, znao je uz jedan kantun prodavati čak i štence. Pseće je mladunče valjda najljepše mladunče u životinjskom carstvu. Nudi Mario peder troje crnih psića, ljepši ne mogu biti.

Dolazi kupac ozbiljnih namjera, koji očito prije Marija pedera nije ni vidio ni čuo za njega, pa pita:

– Oprostite, koja je to vrsta?

– Aaaaaaaaaa, čistoaaaakrvni, aaaaamješanac!

Samci Sarajlija Zvonko i Jakov,  domaći čovik, bili su godinama nosači namirnica u okolne oštarije, bez ugovora, bez plaće, za piće i pokoju marendu, poneki dinar za cigarete… Noseći se sa svojim sudbinama bez jadikovanja spavali su po potkrovljima, ali bili ranoranioci. A kao dobavljači sigurni, pravodobni, pedantni. Jakov u ćakulama suzdržaniji: “Dajte, dajte, dragi vi…“, a  Zvonko elokventniji, duhovitiji, otvoreniji. Bio je strasni  ljubitelj nogometa i još strasniji mrzitelj milicije i policije, bilo koje,  bilo u kojoj državi. Prije onoga rata bio je navijač zagrebačkog „Građanskog“, a poslije rata „Dinama“. Obožavao je zagrebačke nogometne velikane, ali nije mogao smisliti dva možda najbolja centarhalfa koje je iznjedrila ova zemlja – Oskara Jazbinšeka iz „Građanskog“ i Branka Zebeca, koji iz zagrebačkog nogometa otišao kao vihorno krilo, a u beogradskom „Partizanu“ postao centarhalf svjetskog ranga. (Poslije je bio i vrhunski trener, iznjedrio je onaj jaki „Bayern“, kojem će sada trenerom biti Niko Kovač.)  Zašto nije volio Oskara i Branka Zvonko nije tajio: “J…  im  ja mater! Oskar je prije „Građanskog“ igr’o u „Policijskom“, A Branko prije „Partizana“ u „Milicionaru“!

KANADA JABUKE I VRGORAČKE JAGODE
I ne znajući im imena i prezimena, kao ni oni moje, dobar sam s mnogim prodavačima na Veloj placi. Znam kod koga kupujem gotovo izumrlu vrstu jabuka, „kanada“, sa smeđastom korom nalik krumpirovoj. Posljednjih je godina moda reći da su sve jagode na Veloj placi iz Vrgorca, iako su sada, u prvim turama iz Vrgorca Španjolskog, Vrgorca Talijankog i Vrgorca Grčkog, a ne iz rodnog mjesta neumrlog Tina Ujevića, čije stihove ”o, kako je teško biti star, a tako mlad“ tek u ovim našim godinama još više volimo i poštujemo. Zato jednu prodavačicu, upirući prstom i u banane, uz smijeh, znam upitati: “Jesu li iz Vrgorca?“.

Potom se smijemo zajedno. Teško je na Veloj placi otkriti što je domaće, a što uvozno, ali bih za jednu namirnicu dao ruku u vatru da je domaća – kiselu repu nekih dobrolikih i dobrodušnih nonica iz riječkih zaleđa. One su mi, Bog da ih poživi, RT DOBRE NADE NA VELOJ PLACI.

GNJILAČE,  KURUŽNJAK I VRHNJE
Na svim mojim, makar i  kratkotrajnim,  pohodima u  hrvatske i evropske gradove, svratim na njihove tržnice. U Karlovcu kod nekih bakica kupim kruške gnjilače iliti tepke, koje valja jesti tek kada im je nutrina nalik gnjiloj krušci, božanstveno su sočne i osvježavajuće. Kažu da su u svim našim krajinama od Slovenije na istok, jug i sjever, sađenje po naredbi Marije Terezije. Rode u svim podnebljima, a ne zahtijevaju nikakvu pažnju. Na zagrebačkom Dolcu obavezno svratim do štandova na kojima kumice iz  okolice nude pravi domaći kravlji sir i vrhnje(ono tekuće, jer to je pravo) i pravi pravcati kuružnjak, kukuruzni kruh od isključivo kukuruznog domaćeg brašna. Raznježim se kupujući i pričajući s njima, vrate me u daleke ljetne ferije kod mojih kordunaških baka. I sve što nude takvo je. U Ljubljani je ribarnica morskom ribom bogata kao da je glavni grad dežele na Jadranu,  začinski je dio  čista ikebana, a u ranoj jeseni gobe iliti gljive vonjaju kao da su minutu prije ubrane u nekom sjenovitom šumarku.

OVO SU VAN NAJLIPJE ROŽICE

JEŽEVI, ”CRNI“ PRŠUT I FLAUTA
U kontinentalnom sam Madridu, velegradu  na visoravni, u prebogatoj ribarnici vidio čak i žive morske ježeve, kilogram kojih je skup k’o kajgana svetog Petra i divio se obilju čuvenih pršuta Jamon Iberico. Od crnih su svinja, koje se hrane žirom, a kažu da su ih na Iberijski poluotok prije nekoliko tisuća godina izvezli Feničani. I neka su!

U Firenci sam svjedočio nestvarno lijepom preobražaju tržnice. Jutrom sam uživao u pravom šušuru kupaca i slučajnika, dovikivanju, nadvikivanju i zujanju jezika kao da smo u mitskom Babilonu, opojnim voćnim mirisima,   a u tihim sjetnim noćnim urama u istom sam se paviljonu predavao osjećajnoj klasičnoj glazbi neznane mlade flautistice.

U atenskoj sam se tržnici divio najraskošnijoj simbiozi kopna i mora, što sam je vidio u životu, a u susjednim ulicama čudio prodaji mesa u nekakvim mračnim kortilima i  otvorenim portunima. Ni u jednom grčkom gradu nisam vidio loše tržnice i neraspoložena prodavača.

OTAVIĆ S BERLINGUEROM
U Veneciji sam na čuvenoj tržnici kod još čuvenijeg mosta Rialto u ljudskom mravinjaku, pored banaka, kupaca i turista vodio pravu bitku za svaki korak naprijed. Ali sam sa sinom Nemanjom, za njegova studiranja na Accademia di Belle Arti, voće, povrće i ribu kupovao i s nekih o obalu vezanih bragoca. Poslije bismo otišli na čašcu, otavić vina, katkad i opojnog fragolina ili aperol spritz u bar (kafić više nalik oštarijici) Komunističke partije Italije. Bar tako ljudski, bez parola i partijske ikonografije, osim jedne uokvirane stranice nekog važnog broja lista „L’unita“ i  omanje uokvirene fotografije Enrica Berlinguera. Dok su borše sa špežom visile na naslonima stolica ili vješalicama, ćakulalo se kao  nekada  u, nažalost pokojnim,  riječkim tratorijama, pala bi koja pjesma, a iskreni se smijeh razlijevao.

NUOVA PSCHERIA PER LA CITTA DI FIUME – Pročelje tada nove
riječke ribarnice (povijesni prikaz)

MIRNO SPAVAJ VELA PLACO
A opet, od svih tih tržnica najviše ja volim našu riječku Velu placu, njene ljude s ove i s one strane banka. Volim je kada je za lijepa vremena šušur  i u paviljonima i pod riječkim nebom. Volim je i kada nemilostiva bura šiba rijetke kupce i ledeni rijetke prodavače. Volim je čak i kada nam kiša ne da inđiravati.  Vela je placa je poput svih centralnih tržnica na svijetu trbuh grada, ali je i više od toga – srce i duša Rijeke.

Kada se moja Gordana  i ja poslije kazališnih premijera, ne žureći, korak po korak , preko Vele place vraćamo do našeg automobila, na nekom od parkirališta u uličicama  što se od Riva boduli usmjeruju k Veloj placi nježno nas zagrle tišina i mir. U nekom portunu, na nekom sufitu, usnuli  su posljednji noćnici, beskućnici s Vele place. Za njima su ostale samo prazne boce piva, vina i ponekog „unučića“, kako oni tepaju bočicama jeftinih žestica. I otisci  iznošenih cipela na još neisušenom ispranom tlu.

Laku noć Vela placo.

Beskrajno hvala Cviji na tom osjećaju. S njime grad oko mene postaje širi, veći, ljudskiji, bolji, a nekako vjerujem i ja osobno. Da algoritmi…?! (V. Đ.)

MOJ PRVI FILM ODGLEDAN U RIJECI – “Inspektor voli gužvu”

U Almanahu grada Sušaka objavljenom prije točno osamdeset godina, knjizi kakvu, usuđujem se reći, nitko danas ne bi bio u stanju iznjedriti, u kojoj se nalazi SVE što je o Sušaku u dalekoj godini 1938. trebalo znati, o institucijama i poduzećima, o doslovnom svim sudionicima javnog života, istaknutim pojedincima od profesora i liječnika do potkivača, imenom i prezimenom, i vlasnika baš svih kuća, od elitnih vila na Pećinama do prizemnica na rubu Sušaka i uokolo, među čelnicima Opće javne banovinske bolnice „Kralja Aleksandra I“ na čelu s upravnikom dr. Andrijom Carom nalazi se i ime i prezime šefa primariusa (tako piše) Odsjeka za bolesti uha, nosa i grla  – dr. Jakova Bakotića. Uglednog ću liječnika upoznati dvadeset godina poslije, 1958. godine, kao – pacijent. Još kao malenom pučkoškolcu pobolijevale su mi uši, često mi je od kroničnih upala srednjeg uha curilo iz ušiju, a kako umiju uši boljeti, bolje da nikada ne osjetite. Ljeti je to potencirano mojim svakodnevnim neumornim skakanjem u more pa je jedan od crikveničkih liječnika opće prakse rekao mom ocu: “Marko, kad dođe ljeto šalji maloga negdje u planinu, da mora i ne vidi!“.

NAJDRAŽI FILMSKI KAUBOJ MOG DJETINJSTVA – Audie Murphy na fotografiji kakvu je slao svojim obožavateljima diljem svijeta pa je nekoliko primjeraka stiglo i u Crikvenicu i Rijeku.

Ali, tko bi meni oteo more i u ovim djedovskim godinama, a kamoli u djetinjstvu? Tražeći mišljenje više roditelji su me odveli do dr. Bakotića, koji je i tada bio u Sušačkoj bolnici, ali imao i privatnu ordinaciju na Pećinama. Na jednom od tih pregleda preporučio je operaciju trećeg krajnika, za kojeg ja kao dječak do tada nisam ni čuo, a za operaciju „običnih“ krajnika jesam. Djecu su onda prije operacije krajnika tješili da će poslije operacije morati jesti dosta sladoleda. Morati? Kada se to jedenje sladoleda u dječjem rječniku vezalo uz glagol morati? Dogovoreno je da dr. Bakotić operaciju mog trećeg krajnika obavi u Sušačkoj bolnici. A propos, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća u ordinaciji dr.Bakotića na Pećinama ordinirali su zubari i moji pajdaši Vlado Brusić i Zoran Dimitrijević, sin riječnog dopisnika „Politike“ u novinarskim krugovima zvanog čika Rade. Meni je neke zube popravljao Vlado Brusić, inače kolekcionar pištolja, pravi pozitivni mangup, ženo i životoljubac. Za frendove je prije „vrtanja“ zuba uvijek imao poseban medikament protiv bolova – jaku bodulsku rakiju! I Vlado i Zoran, nošeni vrtlozima svojih sudbina, nisu dočekali iskusničke godine.

INSPEKTOR VOLI GUŽVU

“POSLJEDNJI TANGO U PARIZU” VIDIO SAM U BEČU
Ako ne računam suvremena naša uokolna inozemstva, od Ljubljane do Skoplja, u životu sam, da samome sebi ne povjerujem , samo jednom gledao film u inozemstvu, prije ravno četrdeset i pet godina u carskom Beču. Bio sam na ugodnom jednotjednom službenom putu u Brnu, posjetivši mimo plana i Bratislavu, zarad starog prijatelja Jozefa Jaderka, a onda prvi put u životu posjetio Beč. Na tlo Beča stao sam doduše presjedajući iz vlaka Beč-Ljubljana, za vlak prema Brnu. Umjesto da posljednji dan provedem u Brnu odlučio sam ga provesti u austrijskoj prijestolnici. Naručio sam taxi već za dva ujutro i odvezao se do brnskog kolodvora, sjeo u vlak za Beč i častio se jednodnevnim gradom Marije Terezije, Franje Josipa , valcera, Schoenbrunna, Pratera… Prater me, doduše, razočarao. S Riesenrada sam vidio panoramu Beča, a sve ostalo bilo je ne esterajhersko nego pravo balkansko vašarište. Gađanje krpenjačama posloženih limenki, nuđenje ćevapčića, o groze li, isprženih u fritezi, grickanje nekakvih jelkica, izrezbarenih od sirove repe(!) , bacanje drvenih alki na grliće boca konfekcijskih vina i žestica (u nas odavno iščezlo, a zvano – „tko nabije, taj dobije“)… Objedovao sam, međutim, u pravoj bečkoj vrtnoj restoraciji, s ogradama od ukrštenih drvenih prečkica i bijelim šljunkom pod nogama. Iako nikada nisam bio obožavatelj pohanog mesa naručio sam pravi, izvrsni bečki odrezak, koji je prelazio preko rubova tanjura, a zalogaje zalijevao primjereno ohlađenim bijelim vinom „Mueller Thurgau““, kojem je i Austrija (uz Švicarsku, Njemačku, Češku, Slovačku i Mađarsku) jedna od domovina. Sacher tortom sam se sladio u slastičarnici istog imena, a onda , baš u Mariahilfer Strasse, u Kinu „Residenz“, večerajući najprije u ukusnom restorančiću tog lijepog kina – potom gledao Bertoluccijev „Posljednji tango u Parizu“, premijerno prikazan 15. prosinca prethodne 1972. godine u Rimu. O filmu, vjerujem znato valjda sve, iskusnik Marlon Brando, mlađahna Maria Schneider i Jean-Pierre Leaud igrali su sjajno (Bertolucci i Brando bili su nominirani za „Oscara“). „Žuljala“ me samo prokleta sinkronizacija. Brando je od početka do kraja filmske karijere imao onaj svoj tako prepoznatljiv glas da me govor neznanog glumca na njemačkom jeziku , kojim inače poprilično baratam , odvlačio od filma. Živjelo titlovanje!

Vratimo se, međutim, dr.Bakotiću sin mu, prof.dr.sc. Božidar Bakotić bio je ugledni profesor Međunarodnog javnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a u mladosti i vaterpolist riječkog „Primorja“. Nikada se , međutim, nisam upitao je li im moj gimnazijski vrhunski profesor latinskog (inače i francuskog) Ivan Bakotić bio rođak? Profesor Bakotić bijaše nam strog, katkad i pomalo cinik, ali smo naučili latinski, a i popravili – hrvatski, što nam je predvidio i poručio već na prvom satu. Nosio je ne šminkerska nego decentna odijela i podsjećao me na mog omiljenog filmskog glumca Humphreya Bogarta.  Prije operacije na Sušaku, kamo me iz Crikvenice odveo otac, proveli smo cijeli dan u Rijeci. U knjižari na Korzu kupio mi je knjigu o desetoj obljetnici nogometnog Kupa maršala Tita i odveo u Kino „Neboder“, gdje smo gledali film „Inspektor voli gužvu“ – samo da me opusti od misli na bolnicu i operaciju. Bio je to moje prvo gledanje filma u Rijeci. Sjećam li se dobro tog filma? Da budem iskren, baš i ne. Pamtim dobro zapravo samo jednu scenu u kojoj se inspektor uspinje skalama ne bi li ušao u leteći helikopter. Poslije ću pročitati da je režiser bio Jean Devaivre (izvorno Jean Justin de Vaivre), da je više filmova snimio u pedesetim prošlog stoljeća pa i „Inspektora koji voli gužvu“ (1957.), a da je u njegovom filmu „Sin Caroline Chere“ (1954.) glumila i dvadesetogodišnja Brigitte Bardot, koja je ovog 28.rujna navršila 84 godine, a odavna ostavila film, prepustivši se borbi za zaštitu životinja. Dr. Jakov Bakotić me, dakle, na neki način prvi „odveo“ u neko od ondašnjih osam riječkih kina, daleke godine 1958. Već dogodine, preselivši se s roditeljima u Rijeku, hodočastio sam svim riječkim kinima, od mog debitantskog kina „Neboder“ na istoku do zametske „Sloge“ na zapadu Rijeke.

OSAM KINA OD SUŠAKA DO ZAMETA

Televizija se u pedesetim i šezdesetim prošloga stoljeća u nas tek počela boriti za pravo građanstva. U Rijeci i okolici oni zaista rijetki vlasnici televizora mogli su gledati samo program RAI-a, gledati tada najvažniji nam glazbeni festival u San Remu i poneku nogometnu utakmicu Serie A, najjače talianske nogometne lige u kojoj su prije drugog svjetskog rata igrali mnogi riječki asovi, Ezio Loik, Marcello Mihalich, Rudi Volk, braća Varglien, Strnica (Sternissa) i ini. Do stalnog programa TV Zagreba morali smo se još načekati. Zato su svakog poslijepodneva i večeri carevali riječki kinematografi, bile su to čarolije u tami naših junoških ljeta. Nama na Toretti iliti Turniću (iako taj pojam nije prostorno jednak današnjem Turniću, koji je odvna prekoračio preko međa stare Torette) najbliže je kino bilo na Zametu, zvalo se „Sloga“ i u dobra je spominjan ja otišlo još 1963. godine, a najudaljenija sušačka kina „Jadran“ i „Neboder“. Kino »Viševica« (ex »Parigi« i »Impero«) ugašeno je 1991., sada bezdušna bingo-dvorana, uz Studentski restoran „Index“. Kino »Beograd« (ex San Giorgio«), sada je ART kino »Croatia« i jedino je zadržalo izgled nekadašnjih dobrih kina, a i repertoar mu je takav. U naše vrijeme Kino »Partizan« (a izvorno Teatro »Fenice«, i sada službenog tog imena) više ne zna što ga čeka. Privatni ga vlasnik očito ne želi ni reanimirati. Do tradicija u Rijeci i inače se baš ne drži previše. Kino JNA (prije toga i poslije toga, ali sada bez kino-predstava – Filodrammatica) odavna nema kino-predstava, ali barem s vremena na vrijeme u lijepoj dvorani bude neka kazališna predstava, ponajviše u okviru Festivala malih scena. Kino ”Garibaldi” (ex »Centrale«) od devedesetih prošlog stoljeća zvano je »Kvarner«. I sada se naježim kada se sjetim da je poslije jedno vrijeme u njemu bila stalna izložba živih gmazova. Potom su tamo prodavane knjige s popustom. Kad smo se ponadali da ćemo u toj dragoj dvoranici godinama gledati predstave Off-teatara Velikog riječkog kazališta i to je iščeznulo poput jutarnje magle. Sada je u tom prostoru prodaja kozmetike, da već ime tvrtke i ne reklamiramo.

“SEDAM NEVJESTA ZA SEDMERO BRAĆE” – Mjuzikl u Kinu “Garibaldi”

Kino »Jadran« prije odlaska u dobra spominjanja bio je kino-dvorana s non-stop predstavama. A Kino »Neboder« (otvoreno 1955.) godinama je već Hrvatski kulturni dom, s moderno obnovljenim gledalištem koje je nekoliko godina uživalo u zaista vrhunskom kino-repertoaru, dijelom kinotečnom, a dijelom serijalima novih kinematografija i suvremenim najboljim djelima najboljih svjetskih redatelja. Sada više i nije kino, ali ugošćuje kazališne predstave na Festivalu malih scena izvan njega, a upriličuje i mnoge druge prigodne priredbe, među njima i suvremenog plesa, pa smo ovog rujna moja Gordana i ja uživali u lijepom plesu i naših unuka Ene i Tee. Pravo je kino, dakle, ostalo samo na Žabici, Art kino „Croatia“, a suvremene su dvorane i u Cinestaru u TWC-u između Pećina i Podvežice. ( U „Tower“ u kino idem zaista rijetko, iako je komfor u odnosu na nekadašnja kina neusporediv, odlična slika i ton, velik ekran. Ali, neka se nitko ne uvrijedi, meni to – ni to.).

GOSPON FULIR ZA SVA VREMENA – Relja Bašić, junak filma “Tko pjeva zlo ne misli” u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
OD „NERETVE“ DO „RALJA“
Najgledaniji film u povijesti riječkih kinematografa uvjerljivo je „Bitka na Neretvi“, koju je 1970.godine gledalo 79.004 gledatelja. Potom slijede: “Policijska akademija“(1985. – 60.333), „Sutjeska“(1973. – 50.514), „Tesna koža“(1983. – 47.141), „Ralje“(1976. – 45.167) itd. Uzimajući u obzir prikazivanje filmova u samostalnoj Hrvatskoj na čelu je film „Kralj lavova“ (1994. – 31.130), a od hrvatskih filmova najgledaniji je „Kako je počeo rat na mom otoku“ Vinka Brešana (1996. – više od 23.000 ). Začudo, po mnogim kritičarima najbolji hrvatski film svih vremena, „Tko pjeva zlo ne misli“, Kreše Golika – nije u vrhu riječke gledanosti.

Devetog kina, „Tuhobića“ u mojim riječkim pučkoškolskim i gimnazijskim godinama više nije bilo. Jedno vrijeme tamo je živjelo i djelovalo Amatersko kazalište „Viktor Car Emin“, u kojem je spiritus movens bio veliki redatelj Anđelko Štimac, istinski odanik teatra i kazališni znalac, koji je režirao i u zagrebačkom HNK-u i u Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ u Rijeci. U „V.C.Eminu“ je vodio i poticao trojicu mladih lavova, od kojih će na kraju samo jedan zauvijek ostati u svijetu glume i zarana postati prvakom – Mustafa Nadarević-Mujica, inače, da ne povjeruju mlađi štioci moji, i izbacivač u kultnom plesnjaku „Husaru“. Drugi je bio Ivić Bralić, poslije dentist, a treći Igor Violić, poslije novinar, kći kojega je sada odlična naša glumica Nina Violić. Prijateljevao sam s Ivićem i Igorom, a Mustafu Nadarevića, iako sam i o njemu i o njegovoj vrhunskoj kazališnoj i filmskoj glumi mnogo puta pisao – nikada nisam upoznao. Grijeh mi na dušu. U ex-„Tuhobiću“ poslije je bilo okupljalište mladih, vrlo popularno i odlično posjećeno „Sijelo 18“, ali to je već neka druga priča.

SEDAM NEVJESTA ZA SEDMERO BRAĆE

Kao osnovci u riječka smo kina, naravno, najprije odlazili samo na prve poslijepodnevne predstave. Bilo je to , kao što smo govorili od četiri do šest, od 16 do 18 sati. Prije drugog svjetskog vrata bi zagrebačke frajle znale reći: “Čujte, milostiva, pa ne bum val’da išla v’ kino kad ideju sluškinje i soldati – kao da su u najmanju ruku bile plemkinje, iako im je japa morti bil pošteni zagorski selak. Kad smo se u osmom razredu Osnovne škole „Podmurvice“ nas četvero iz razreda dogovorili da u nedjelju odemo zajedno u kino, bio nam je to događaj nad događajima. Valja znati da vikenda u sadašnjem pojmu onda nije bilo, sve su subote bile radne pa je i škola radila subotom. Kopa, Lajka, Gordana i ja, ni sam ne znam zašto, odabrali smo američki mjuzikl „Sedam nevjesta za sedmero braće“ u Kinu ”Garibaldi“, svima nama i ponaosobno dragom malom kinu. Filmić je taj bio pitak, zabavan, nikada baš slavan, ali gledljiv, u što sam se uvjerio prije desetak godina, gledajući ga na malom ekranu. Svi smo se dotjerali za odlazak , a poslije kina otišli i u prekoputnu slastičarnu (koje također odavna nema), u kojoj su najjeftiniji kolači bili „berlineri“. Kopa je u dobra spominjanja otišao prije nekoliko godina, bio je mio i dobar čovjek, u mladosti i rukometaš „Rijeke“. Lajka je godinama udovica, njen je Pope bio čovjek mnogih znanja i iskustava, dijelom i čovjek novinarstva, što bi rekli njegovi Dalmatinci, u dobre i s Miljenkom Smojom.

ZABRANJENO ZA ONE ISPOD 16 GODINA – Brigitte Bardot i Charles Boyer u “Parižanki”

Kopa se zvao Hrvoje Kopajtić, a Lajka je prije braka bila Silvana Hlaj. Gordana i ja tada smo bili u statusu „prvih simpatija“, poslije nas je život razdvajao i spajao, a ove smo godine navršili četrdeset i šest bračnih godina.

Kino „Garibaldi“ je poslije nama riječkim gimnazijalcima ponekad služilo i kao ugodno sklonište kada bismo „štrajkali“, najčešće zbog kontrolnog iz matematike – u objema smjenama. Imalo je, naime, uvijek matineje, prijepodnevne predstave. Mislili smo da nas tu profesori ne mogu pronaći, zaboravljajući da su i profesori nekada bili – učenici. Da se nekom od troje naših razrednika u četirima godinama baš prohtjelo, pojavio bi se pet minuta prije kraja predstave pred kinom i – sve nas zatekao.

MEĆI KAPUT – DOBI’ĆEŠ RUKAV

Kino „Viševica“ bilo je najomiljenije mladim radnicima-samcima, došljacima, koji su spavali u kojekakvim podstanarstvima u vazda nekako mračnoj Vodovodnoj ulici, po Starom gradu i rubovima sve mnogoljudnije Rijeke, a mnogi se hranili u restoranu „Torpedo“, bolje rečeno menzi, tamo pored željezničke pruge i zgrade Sindikata.

„CRNE VEČERI“ U „TEATRU FENICE“
Prva filmska predstava putujućeg kinematografa u Rijeci prikazana u rujnu 1896.godine, a u kući Adamić na Fiumari početkom travnja 1906. godine pokretne slike prikazuje kinematograf »Edison«, prvi stalni riječki i uopće prvi stalni kinematograf na tlu Hrvatske. U kolovozu iste te daleke 1906. godine u Teatru »Fenice« putujući je kinematograf, pak, priređivao i »crne večeri«, programe samo za muškarce, koji, međutim, po »Novom listu« Frana Supila, najstarijem hrvatskom dnevniku, prvi broj kojega je izašao 1900. godine – bijahu prevara. »Novi list« bio je konkretan: »Sinoć je bila u kinu Fenice zadnja predstava – »crna predstava«, gospođice isključene; samo za muške! Navalilo je preko 2000 ljudi uz pohlepu da vide ko zna kakove pikanterije. No, pošto su slike bile prilično »pristojne«, to se je masa vrlo razdražila, pak piskanju i vikanju nije bilo ni kraja ni konca. Publika, kao što se to obično događa kod ovakovih »crnih večeri«, razočarana je izišla iz kazališta. Čim se načulo da će staro »Adamićevo kazalište« u Rijeci biti srušeno i da će u roku od tri godine biti izgrađeno novo Komunalno kazalište (u kojem je i sada Hrvatsko narodno kazalište Ivana plemenitoga Zajca), poslovna gospođa Caterina Ricotti odlučila je izgraditi Teatro »Fenice«, dograđujući ga i rušeći, mijenjajući da bi sadašnjem, zapravo višedesetljetnom izgledu, svečano bilo otvoreno 2. svibnja 1914. godine, kada je bilo jedno od najmodernijih kazališta u Srednjoj Evropi. U gledalištu je bilo mjesta za 1958 posjetitelja, točnije 1.258 sjedećih i 700 stajaćih(!) mjesta, raspoređenih u parteru, na balkonu, u bočnim ložama i na galeriji. »Teatro Fenice« svih se desetljeća održavalo kao pučki teatar, ali i kino, u kojem će 16. veljače 1930.godine i Riječani napokon gledati i s l u š a t i film, Ala Jolsona u prvom zvučnom filmu »Pjevač jazza«, dvije pol godine nakon premijere na Broadwayu… U svježem, pak, poraću drugoga svjetskoga rata u »Teatru Fenice« predstave su davali glumci novoosnovane Talijanske drame da bi ubrzo bilo pretvoreno u kinematografsku dvoranu »Partizan«, a osamostaljenjem Hrvatske opet se vratilo starom kompromisnom imenu – Kino »Teatro Fenice«. Nažalost, odavna u njemu nije bilo ni filmske ni kazališne predstava.
O tempora, o mores!

Repertoar je u „Viševici“ bio kakav je bio, ali je samcima sve potrebno bilo na nekoliko desetaka metara. Poslije posla otišli bi u „Torpedo“ na ručak, poslije ručka u Kino „Viševicu“. Čekajući početak predstave okušali bi se u nadmetanju s nekim nazovi-ruletom iz kućne radinosti. Drveni je kolut bio izrezan ručnom pilom, a na njemu su nevještim rukopisom ispisana imena ondašnjih naših nogometnih prvoligaša: “Dinamo“, „Hajduk“, „Rijeka“, „Partizan“, „Crvena zvezda“, „Željezničar, „Vojvodina“…

Pored tih su imena , za koje bi u vrtnji zapinjalo „pero“ ruleta, a na kraju se negdje zaustavilo. Jedna je vrtnja bila , čini mi se, upola, ako ne i više, jeftinija od ulaznice za kino. I sada kao da čujem poruke vlasnika ruleta, duhovite i iskrene: “Meći kaput – dobi’ ćeš rukav!“, i. „Meći ako noćas nisi met’o!“. Metali su i jedni i drugi, a dobijao je – kako tko i kako kada. Rulet se, naime, nerijetko zaustavljao na onim malim međuprostorima između imena dvaju klubova. Slučajno?

Poslije kina odlazilo se u slastičarnu (dijelom na mjestu sadašnjeg „Indexa“), na orijentalne delicije – baklave, tulimbe i bozu, piće koje je nestalo iz svih slastičarni, a jednostavno je i osvježavajuće  i prirodno. Tempi passati… A propos, kad mi je jednom kao zagrebačkom studentu ponestalo novca (iako su mi redovito i na vrijeme roditelji slali za mjesečne troškove), posuđenim sam dinarima vlakom doputovao u Rijeku. Kući? Roditeljima se tada nisam ni javio. Ravno s kolodvora otišao sam u „Riječku banku“, podigao neke honorare  i otišao u „Torpedo“ na ručak pa ravno na vlak za Zagreb.

VREMENA TAPKAROŠA

Kino „Beograd“ imalo je uvijek odličan repertoar filmova. I to u godinama kada su za najbolje filmove, pogotovo u prvom danu prikazivanja, uvijek tražene – karte više. Iskren da budem, kada u ovim vremenima pred Art kinom  „Croatia“, kojem sam jedan od osnivača, prije premijernih filmova u malom predvorju i ispred zgrade ugledam raspričano mnogoljudlje, nalik nekim dalekim godinama, toplo mi je oko srca. I sada se bome vapi za kartom više, vapajima kakve su nekada rješavali – tapkaroši.

Iskren da budem, ne znam kako bi se to „zanimanje“ reklo valjanim hrvatskim rječnikom , ali se sjećam legendarnog tapkaroša, preprodavača karata pred Kinom „Beograd“ na prijelazu iz pedesetih u šezdesete prošlog stoljeća. Valjalo je tapkarošu stati u veliku filu, baš prvi ili među prvima, kupiti dvadesetak karata (ili i više), a onda ih u onim presudnim posljednjim minutama prije početka prikazivanja filma po višestruko višoj cijeni ponuditi onima koji su imali i novca i volje – kupiti ih.

SJEĆANJA VELJKA BULAJIĆA, REDATELJA KULTNE „BITKE NA NERETVI“, NAJGLEDANIJEG FILMA U POVIJESTI RIJEČKIH KINA SENTI MONTENEGRINO U moru mojih velikih intervjua, ispovjedaonica, veliki naš i svjetski filmski redatelj Veljko Bulajić spada u moje najdraže subesjednike. Upoznali smo se u našim iskusničkim godinama, meni je bila već šezdeset i jedna, a njemu sedamdeset i deveta, ali smo se očas sprijateljili. Napisao o Bulajiću samo dva velika teksta i oba mi se puta već sutradan, telefonski, zahvaljivao kao da je početnik, kome svaki intervju mnogo znači. Čujemo se s vremena na vrijeme, uvijek prijateljski. Gledao sam sve Bulajićeve igrane filmove, ali da sam vidio samo onu scenu u »Kozari« u kojoj djetešce opalim lišćem pokriva ubijenu majku i tepa joj: »Mama pava…«, i ne sluteći da je usnula zauvijek, znao bih da je veliki redatelj. Bulajićeva „Bitka na Neretvi“, snimljena 1969.godine, pobrala je mnoga visoka međunarodna priznanja, a bila je nominirana i za „Oskara“. I četrdeset i devet godina od premijernog riječkog prikazivanja najgledaniji je film u riječkim kinima svih vremena, 1970. godine vidjelo ga je točno 79.004 gledatelja i teško je da će ga u dogledno vrijeme itko stići. Rat je česta tema u Bulajićevim filmovima, ali nije odredio Veljkov filmski put. Jednom mi je pripovijedao: – Rat mi je kao djetetu ostao u užasnom sjećanju. Možda sam i zbog toga snimio dosta filmova o ratu, ali je na mene ipak snažnije djelovao talijanski neorealizam. Imao sam tu sreću da poslije kratkih filmova »Kamen i more« (za koji sam prve kadrove snimao u Rijeci) i »Brod lutalica« na konkursu Ministarstva kulture Jugoslavije dobijem jednu malu stipendiju za Italiju – Centro sperimentale u Rimu. Preko mog možda najvećeg prijatelja, velikog novinara Frane Barbierija, počeo sam volontirati u filmu »Današnje djevojke« Luigija Zampe. Uslijedio je film »Večeras u osam« s Lindom Barnell, redatelja Giuseppea Amatta, vrhunskog zanatlije i eklektika, a poslije toga film »Krov« Vittorija De Sice«. Srećom, u Drugoj muškoj gimnaziji u Sarajevu učio sam talijanski, u Rim doš’o kao čovjek koji govori talijanski. Kod De Sice sam počeo kao volonter režije. Rek’o mi je na početku snimanja: »Senti, Montenegrino, senti, dev’ essere cinque, sei metri lontano di camera!«. I ja sam bio uvijek tih pet, šest metara daleko od kamere i dobro naćulio uši da čujem sve šta on govori kamermanu, šta glumcima, upijao to, a navečer ponešto i pribilježio. Prvi moj zadatak? Okrenuo mi se jedamput i rekao: »Vidiš onu kuću preko? Otiđi na treći kat te kuće, zamoli da na jednom od tri prozora nek’o izviri i da trese plahtu! Kadar mi treba da malo da oživi scenu. ‘Ja sam dao gas, otrčao gore, došao na treći kat: »Gospođo, molim vas tamo snima Vittorio De Sica…« A ona nema pojma o filmu: »Tko? Kakav De Sica? Možete otvoriti, ali ja vam neću mahati! Mašite vi.«. Mahao sam dok mi odozdo nisu dali znak da je kadar snimljen. To je bila moja prva suradnja sa De Sicom. Poslije sam bio i kod snimanja filma »Il bidone«. Imao sam sreću da prvo naučim zanat. Tada Jugoslavija nije imala redatelje od zanata, nego od ideja, a svak’ ima ideju, al’ i svak’ nema – zanat. Što sam tada naučio zanata o filmu, to i danas znam, Mišo, ništa više, ha, ha, ha… Svijet neorealizma rodio je moj prvi igrani film »Vlak bez voznog reda«. Kako mi je bilo prvi put gledati svoj film? I prvi i svaki put – nikad sretan, nikad zadovoljan. Uvijek gledam s mislima: »Zašto je to tako? Moglo je biti drugačije…« Francois Truffault je za »Cahier du cinema« Luisa Bunuela upitao: »Što su danas za vas vaši filmovi?«, a veliki je redatelj odgovorio: »Ja se sjećam samo emotivnih dijelova u mojim filmovima.« Tako i ja mislim. »Kozara« me nekako dovela do »Bitke na Neretvi«. Ljudi iz Titove najbliže okoline smatrali su da mu ne predam scenarij u kojem on, Tito, nije glavni lik. Oni su ga negdje pročitali i savjetovali mi da uopće ne idem kod Tita – dok ne prepravim scenarij. Ja sam, međutim, mislio da je za film sasvim dovoljno ono Titovo: »Svi ranjenici moraju ići s nama!« i čuvene naredbe: »Prozor mora pasti!« i »Rušite most!«. Sve drugo pripada običnom čovjeku, narodu. Otišao sam Titu i rekao: »Druže predsjedniče, vodi se diskusija da li da vi budete u filmu ili ne. Ja mislim da ne treba vaš lik u filmu jer će svi reći da pravim film – radi Tita! To bi bilo deplasirano. To ne bi bilo dobro ni za ideju filma, ni za film, ni za umjetnost.«. Razmišljao je, a onda me pogledao i odgovorio: »Bulajiću, istrajte u tome i nemojte ni slučajno nikome od mojih suradnika popustiti!«. Poslije premijere Tito je bio maksimalno korektan. U »Neretvi« sam imao sjajnu ekipu stranih glumaca. Ali, što veći glumac – sa njim je lakše raditi. Govorili su mi: »Pazi Veljko, najebao si na Welsu! Težak je karakter, prepotentan, stalno se petlja u scenario…«. A kad sam se našao s Orsonom Welsom i rekao mu: »Wels, hoćete li…« odmah me prekinuo: »Ti si režiser, kako me možeš oslovljavati sa vi? Ja ću igrati onako kako ti kažeš.«. Imao je jednu, dvije sugestije i bio jedan od najdiscipliniranijih glumaca. Yul Brynner, multimilijuner, slavan »oskarovac«, nikakve uvjete nije postavljao. Došao je svojim prestižnim Mercedesom-600, u kakvom se tada kod nas vozio samo Tito, imao auto sa spavaćom sobom, svoju poslugu, a kao glumac discipliniran, vrijedan. Kao veliki Sergej Bondarčuk i Curd Juergens, ili tada mladi Franco Nerro, pa Oleg Vidov, Silva Koscina… Hardy Krueger je za ulogu pukovnika Krenzera dobio njemačku državnu nagradu, a radio je bez ikakvih problema. A sve te glumce je dobavila »Kozara«. Mogli su potpisati ugovor s kim su željeli, ali su ipak pristupili »Neretvi«. Agencijama koproducenta Weinsteina i Ungera preporučili smo da svima glumcima prije razgovora kažu: »Imamo jedan scenarij, reditelj je taj i taj, tu je njegova kratka biografija, ali ‘ajmo prije pogledat jedan njegov film pa da se odlučimo.«. Kada su svi vidjeli »Kozaru« – smjesta su pristali, iako su svuda mogli i veće pare dobiti. Uostalom, sve njihove honorare platili su strani partneri.

Pojašnjenja radi, reći ću vam da je za ulaznice za onda silno željeni film „Div“, u kojem su igrali James Dean (u prvom dijelu, poslije je počinio samoubojstvo) i Elizabet Taylor, fila se od ulaza u Kino „Partizan“, desecima minuta prije otvaranja blagajne, produljila do nekadašnje mesnice preko puta riječkog nebodera! Ne možete danas ni zamisliti koliko je nekom ustreptalom zaljubljenom tetrijebu onda bilo važno odabranici srca pokazati karte prvog reda balkona za premijerni film čekan mjesecima.

Koliko te karte koštale da koštale. Tapkaroši su samo takve vrebali, čekali, znali ih prepoznati čim bi ih ugledali. Onaj ispred Kina „Beograd“ bio je majstor nad majstorima. I posao mu je cvjetao. Kada je pomama za kinima i filmovima počela jenjavati viđao sam ga kako po stupovima lijepi plakate za premijere Hrvatskog narodnog kazališta „Ivan Zajc“. Ime i prezime mu nikada nisam saznao, iako mi je i sada pred očima. Krupno kovrčave tamne kose, mršav i u licu i tijelu, malo hrapavijeg glasa, uvijek u šotovoće tonu i pogledima opreza ulijevo i udesno, da se kakav milicionar ili mupovac u civilu ne pojavi.

„ŽAOKA“, PONTECORVO I DANNYE KAYE

U Kinu „Beograd“ sam se jednom, prvi i posljednji put u mojih riječkih pedeset i devet godina – bez karte ušuljao u dvoranu. Moj pašanac Franco, šogor ili kunjado, kako vam drago, i ja jedne smo prijeratne kolovoške sparne večeri bili u Rijeci bez supruga. Švrljali smo Korzom, a onda i ne planirajući stigli do Kina „Beograd“ u kojem je reprizno prikazivan film „Žaoka“. Bilo je već 20.10 sati, film je počeo, a ulaz u kino otvoren. Dođemo do blagajne, a iza okna nikoga.

Vrtimo se i čekamo hoće li doći prodavačica karata ili se pojaviti parač karata na ulazu u dvoranu. Nigdje nikoga. Pogledamo se i korak po korak uspnemo na balkon. Zavalimo na sjedala u polupraznom gledalištu i predamo već viđenim i znanim majstorijama Paula Newmana i Roberta Redforda , navijajući da u velikoj prevari još jednom nasamare pohlepnog Roberta Shawa.  Gordana i ja često smo i rado u Art kinu „Croatia“, među istinskim riječkim odanicima filma, srećom svih generacija. Rekli bi šahisti:“Gens una sumus!“.

Repertoar je primjeren iskusnim filmskim sladokuscima, ali dijelom i sjećajući, edukacijski da i mlađi gledatelji upoznaju velika djela iz povijesti pokretnih slika. A premijer uz drage goste, redatelje, scenariste i glumce, ne samo u gledalištu već i u pričama osobnih iskustava, u razmjeni mišljenja s gledateljima. Dvaput sam i ja bio predstavljač i pripovjedač, jednom o filmu i stvaralaštvu velikog talijanskog redatelja Gilla Pontecorva, drugi put prije stare dobre komedije s Dannyjem Kayeom u glavnoj ulozi, pripovijedajući i o dalekim godinama u tako silno voljeli i kina i filmove.

BRIGITTE BARDOT POD PLAHTOM

PABLO PICASSO – “Bitka na Neretvi”, plakat velikog slikara
PICASSOV CRVENI PLAKAT – GRATIS
Plakat za film “Bitka na Neretvi” naslikao je veliki Pablo Picasso i to, na golemo iznenađenje redatelja Veljka Bulajića – gratis. Picasso je rekao da ne želi novac, ali je zauzvrat tražio sanduk najboljeg jugoslavenskog vina u kojem je bilo 12 boca. Ali, Picassova je odluka iznjedrena pet godina prije, godine 1964. u Monte Carlu, kada je dokumentarni film Veljka Bulajića „Skoplje 63“ osvojio Grand Prix „Zlatnu nimfu“ i nagradu kritike. Predsjednik žirija bio je francuski akademik Marcel Achard, koji je za vrijeme festivala stanovao kod svog prijatelja Picassa i pokazao mu kopiju Bulajićeva filma u njegovom studiju. Picasso je došao na završnu svečanost festivala i čestitao Veljku Bulajiću. Kada je poslije nekoliko godina Veljko Bulajić Picassovom agentu u Parizu predložio da ga zamoli da napravi plakat za film „Bitka na Neretvi“, Picasso je , pogledavši film, pristao i to uz dva uvjeta – da će uzeti dio iz svoje slike „Sabinjanke“ i zatražio samo da boja plakata – bude crvena.

U Kino JNA rijetko sam išao. Uspinjući se do kino-dvorane, udisali smo vonj konfekcijskih menija iz vojne kuhinje, a repertoar je, pogađate već, bio sveden gotovo isključivo na partizanske filmove iz starijih vremena, od kojih sam neke volio. Rijetko sam odlazio i u Kino „Jadran“, nekako mi se činio dalekim, a kao da i nije imao neki primamljiv repertoar filmova.

U Kino „Sloga“ na Zametu u mojim osnovačkim godinama mi s Torette išli u pravilu na nedjelje matineje, bilo nam je najbliže. Pješačili bismo i da je bilo trolejbusa za Zamet, koji je tek poslije uveden, jer smo dinara u džepovima uvijek imali premalo. U ćakuli smo i ne osjećajući došli do zametskog kina – Toretta, San Nicolo, Campo staccoli (na kojem je sada „Kaufland“), stara zametska placa  i eto nas na domak kinu. Termin matineje, 10 sati, bio je idealan da se potroši vrijeme do nedjeljnog ručka, a poslije ručka,  svake druge nedjelje, pravac – Kantrida: „Rije-ka“! „Rije-ka“! Milina božja…

Kad god se sjetim da sam se morao praviti starijim da bih u „Slogi“ pogledao „Parižanku“ sa starim šarmerom Charlesom Boyerom i prpošnom Brigitte Bardot , nasmiješim se ili i glasno nasmijem. Ta pitka komedijica, naime, bila je i plakatom na ulazu u kino – zabranjena za mlađe od šesnaest godina!

A jedino što je nas pubertetlije pri kraju osnovne škole zagolicalo u tom filmu bila je scena u kojoj su se ispod plahte nazirale obline Brigittine vrteće stražnjice. Prave golotinje ili nedajbože naznaka seksa – ni od korova. Druga su vremena bila… Poslije osnovačkih godina više nikada nisam bio u Kinu ”Sloga“.

KULTNE PRETPREMIJERE NA GALERIJI

Ali, sva ta kina, svi ti filmovi, sve te matineje, poslijepodnevne i večernje predstave, nisu bile ravne tada kultnim pretpremijerama u Kinu „Partizan“, prikazivanim u kasnim večernjim satima. Počinjale su baš nekako kada i policijski sat naših strogih očeva, dva sata prije ponoći.

Osim nedjeljom mi smo kao srednjoškolci, sve do maturantske školske godine, kući morali biti prije nego sadašnja riječka srednjoškolska mladost tek kreće u život, do prije dvadesetak godina posljednjom korijerom u noćnu Opatiju, a posljednjih dvaju desetljeća provodeći se u Rijeci. E, ali tko bi sutra ujutro smio doći u razred, a da nije bio na pretpremijeri? To bi bilo gore nego da prethodne noći pod dekom nije slušao pjesme s Radio Luxembourga. Makar na repertoaru bila i bogtepitaj koja verzija priče o dr. Jackyllu i mr. Hydeu, ili neki drugi film strave i užasa (naravno, neusporedivo blaži od horror filmova sadašnjice) poslije kojeg mi se, bome, nije bilo ugodno po uzbrdnim škuribandama uspinjati do stana na Belvederu. Od toga su neusporedivo neugodnija bila ona dva sata sjedenja na preuskim drvenim klupama galerije, do kojih smo nekada dospijevali i zahvaljujući – falš-kartama.

MAESTRO OD PANOA I PLAKATA – Vili Stipanov-Willy

Jer foliranje na način naših gimnazijskih prethodnika više nije palilo. Što su oni činili? Klapa od osam do deset pajdaša krenula bi kroz ulaz prema galeriji, a taj je bio sporedni, sasvim lijevo od glavnog ulaza, tamo uz „Plavi Jadran“, najčuveniji noćni bar u kojem su carevali strani pomorci i mlađahne i ocvale „ljepotice noći“. Dečki bi pored parača karata bezmalo projurili, pokazujući na posljednjeg od njih u fili, a taj bi mahao desnicom s kartama u ruci. Svi oni prije njega strelovito bi se uspeli skalama do galerije i porazmještali se raštrkano kojekuda.

ZGRADA PRVOG STALNOG KINA U RIJECI I NA TLU HRVATSKE – Fiumara

A posljednji? On bi mrtav-hladan paraču karata pružio – samo jednu, svoju kartu. Psovke paračeve nećemo spominjati, bila je to kombinacija fjumanskih i svih mogućih južnoslavenskih kletvi. Ponajviše od bijesa i nemoći. Smjesta pojuriti za pobjeglima bez ulaznice i ostaviti nečuvan ulaz sljedećim „švercerima“ nije bilo preporučljivo, a ići za vrijeme predstave od jednog do drugog gledatelja na galeriji i provjeravati ima li kartu – još manje. Erano i giorni…

To je , eto, priča o kinima moje i mladosti moje generacije, o dalekim dragim filmovima u nekadašnjih osam riječkih kinematografa, u kojima smo odlazeću prvi put u paru najprije stidljivo nadlakticama dodirivali jednako tako ustreptale nadlaktice naših prvih simpatija i ne usuđujući ih se pogledati. Tek potom uslijedilo je držanje za ruku, a o „filmskim poljupcima“, čak i u blagoslovljenoj tami i tišini nismo se usuđivali ni pomisliti. A kako smo ih silno željeli. Poslije je život učinio svoje, godine su brzale… A opet, nekada poželim i nemoguće, da barem jednog tjedna uskrsnu naša stara dobra riječka kina: “Sloga“, „Viševica“, „Beograd“, „Partizan“, JNA, „Garibaldi“, „Jadran“ i „Neboder“. Pogledao bih u njima svaki film koji bi se pojavio. Hvala našem Art kinu „Croatia“, u kojem je sve kao nekada, a opet tako suvremeno, ovdašnje, naše.

I IZA MRKA POGLEDA – NJEŽNA DUŠA – Jumbo u Cvijinoj karikaturi nacrtanoj u vežičkom “kineskom zidu”

Nedajbog doživet ča san ja doživel. Ma, opet, čuj, meni je život bio i lijep, ljepuškast, ali mi je stalno neč falilo… Falilo… Falilo… „. I onda sam se pitao, kao što se i sada, vremešniji nego što je tada bio Ljubo, pitam  –  je li se baš to što je falilo vječitom dječaku iz Škrljeva prelilo u njegovu divnu poeziju, u velika iskrena druženja i vjerna drugovanja, u nas koji smo s Ljubom znali provoditi i dane i noći, ne uspjevši ga nadmašiti ni u poeziji ni u piću? Ovih je dana prošlo dvadeset i pet godina od Ljubova odlaska u dobra spominjanja. Pjesme Jumbove još za života njegova učinile su ga besmrtnim.

Cesta j’ črna / spod nje more peni,/ Učka siva,/ oblak škuri/ same črne seni… Tuga ljudska, prijateljska kao sa slikarske palete u stihove pretočena , „Garofuli“ daleke šezdeset i treće Nikoli Poliću (Nikice Poliću!) posvećeni. Tuga… A već u sljedećem trenutku riječi jedva od nezauzdana smijeha otrgnute: “Jednu stvar da ne pozabin. Ni mene naučil Nikola Polić pit, kako ča zlobnici govore, ja san bil samouk. Ha, ha, ha…“

JEDNA MISAL IŠĆE DRUGU… – Jumbo

Ljubo Pavešić. Jumbo. Gromačina od čovika. Sedamdesetu preko leđa prebacio, a punog, pravog života proživio barem za dvjesto i deset godina. Suza i smijeha. Bilo bi, stoga, i otužno i smiješno spominjati oficijelni mu curriculum vitae, pjesme i nagrade redati, podsjećati zbog čega je zavrijedio i dobio Nagradu grada Rijeke. I dobrano narušena zdravlja i sjetnih preludija u njemu, vazda zaiskri prpošna šala, zdrav humor, sprdnja i na tuđi , ali i na svoj račun. Što bi rekao onaj mudri stari Grk – blažene bore smijehom zarađene.

Pjesnik i novinar, čovičina i čovečina, tanane duše i srca.

Boem bio i ostao.

NAJDRAŽI MOJ ČAKAVSKI PJESNIK

PRVI ČAKAVSKI PJESNIK NAŠIH DJETINJSTAVA – I JUMBOVOGA – Drago Gervais u krokiju Iva Kaline.

…Tako sam daleke godine 1989., u mjesecu listopadu, počeo moj posljednji intervju s mojim najdražim čakavskim pjesnikom. Od prvog mog velikog intervjua s bardom čakavskih stihova bilo je već prošlo više sedamnaest godina i odavna smo već bili na ti, iako je bio pet godina stariji od mog oca. U jednoj dragoj noći, u kojoj ga nitko od nas za stolom jedne stare, odavna pokojne, oštarije nije ni pokušavao nadmašti u divnom pripovijedanju i pijenju, izričito mi je zabranio da ga i dalje oslovljavam s – vi: “Ćo, ja san za tebe Ljubo, a neću se najadit ni ako rečeš Jumbo, ma na – ti!“ Dobrom Ljubu, dragom Jumbu, jednostavno nisam mogao reći – ne. Volio sam ga i kao čovjeka i kao pjesnika, pisca, novinara, partizana…

Danas, o stotoj obljetnici njegova rođenja, neću spominjati sve njegove pjesme, sve njegove knjige, sve ono lijepo napisano, čime nas je darovao ne samo u godinama u kojima smo se družili nego – zavavik. Sva je naša djetinjstva oplemenila topla čakavska poezija Draga Gervaisa, svi i danas možemo naizust izrecitirati „Pod Učkun…“, mnogi su se prije nas i poslije, ponukani Gervaisovim stihovima, okušali u čakavskom pjesništvu, ali odavna osjećam i mislim, ma što književni kritičari i teoretičari pisali, da je Ljubo Pavešić – najveći primorski čakavski pjesnik.

PRVI PUT UŽIVO NACRTAN CVIJIN JUMBO – Ljubo Pavešić u karikaturi Miše Cvijanovića, nacrtanoj na MIK-u 71, na kojem su najljepši stihovi bili Jumbovi “Rečki organeti”.
VELI ČOVIK – MIĆI MIŠ
O Ljubu Pavešiću , dobrom čovjeku dobre uspomene, i danas među onima koji su ga poznavali kruži malo more anegdota. Danas ću vam ispričati jednu od meni najdražih. Oštarija u riječkom, bolje reć va sušačkon, zaleđu. Duboka noć. Poveda se, smeje, pije, a da ča… A kad se fanj pije mora se i čovik i čovek i čovjek poć i pocurat. Gredu se tako pocurat Ljubo i jedan kumpanj mu, ma ne va kondot nego vanka, zvezde nad njimin…
Odjednom zvjezdano nebo propara gromoglasan smijeh Ljubova sudruga. Altroke smeh!
-Ča se tako smeješ – pita ga Ljubo.
-Ćo, Ljubo, ha, ha, ha, ti tako veli čovik, a tako mići – miš! Ha, ha, ha…
– Trubilo! Na velen čoviku je i veli miš – mići, a na mićen čoviku je i mići miš – veli – vratil mu j’ Ljubo.

I sada čitajući mnoge od njegovih pjesama prosuzim, proplačem, toliko je u njima plemenite tuge, dobrote, nježne nostalgije, suptilne iskonske elegije. I iskrenosti i istine, svevremenske, čovječne. Cijeloga je života bio žedan ne pića nego ljubavi, dobrote, trošio se radeći sve i sva, a ne samo pišući poeziju, trošio se u nezauzdanim druženjima danima i noćima, nemilice, ali je njegov talenat bio toliko raskošan da je iznjedrio pjesme kakve nikada prije ni poslije njega nijedan čakavski pjesnik nije.

TEŠKO VA PARTIJU

Vavik koristIn ono ča je Balzac rekal: “Moje je zanimanje biti bez zanimanja!“ – rekao mi je na početku duboko u noć protegnute poslijednevne drage ćakule, prije gotovo tri desetljeća. Vežica, Ratka Petrovića sedamdeset i dva, „kineski zid“. Kvarner na dlanu , boca moćne domaće rakije, dropovice koju sam mu donio iz Vrbnika, i kave dobre supruge mu Ljubice na stolu.

Tri crno-bijela Jumbova pogleda sa zidova, tada prošlogodišnji portret boema i šarmera Dragana Čarapinine, vremešniji rad Antuna Žunića i moj kroki iz sedamdesete. Drugovali smo., tužili i smijali se, spominjali se… Dalekog dragog dana ovako mi se ispovijedao dobri Ljubo, za mnog od nas i Jumbo:

Rođen san va Škrljevu, 28.siječnja devetnajste, skupa sa Partijon, a član Partije san postal, ne znan ke, morda šezdeset i devete… Ha, ha, ha… Bil san više puti predviđen, kandidat, kako se to govorilo, ali su me vavik izbacivali i to sve zbog istog razloga, a taj, Cvijo moj, ni teško pogodit – piće i žene. Jedan put san bil još va uniforme pa san oficirin ulel gemište od cvičeka va čižme, a čižme su bile vane, bil je siječanj, pa se to smrzlo i – niš od Partije. I drugi put je bilo piće, a treći put su me pod jednin uslovon zadržali, da kade god piše gostionica – da je zaobiđen! Ha, ha, ha…

LJUBAV, ‘BOCUNIĆ’ I DIVOJKA Z BRKI

VOLEL JE LJUBOTA – Vladimir Jugo-Veli u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije.
VELO DEČJE SRCE
Ljubo Pavešić, što god tko o njemu mislio, bio je jedan i jedini. Iskren, dobar kao kruh, pun ironije na svoj račun, nekad nezgodan kad bi se zaputio u svoje nevere i fortunale, ali pravi prijatelji trebaju biti iznad toga. Puno puti smo povedali va njegovoj kamarice na drugen kate Radio-Reki, na kantune. Tu mi je daroval svoju najdražu zbirku „Mamina starina“ i napisal posvetu:
„Drugu, Vladu Jugu, čovičine, po sen; po životu i poslu. Rika, 23.decembra 1975.“
Vavek, kad me spopadne kriza, kad mi se zgjeda škuro i teško, kad mislin da ne znan kamo daje, to pročitan i onda pomislin da vredi poć daje. Mi okole Reki smo trdi, kot hrasti, teško nas je zrušit. Na njegovu sprogodu, na Trsatu 21. siječnja 1994, skupa bili su Rijeka, Sušak, Trsat, svi kulturni ljudi diljem Hrvatskog primorja, svi koji su Ljubota znali i voljeli. Tada mi se učinilo da s Ljubotom odlazi jedna epoha…
Tako je deset godina poslije Ljubova odlaska u dobra spominjanja pisao moj dobri prijatelj i kolega Vladimir Jugo, za njegovi Jugi i Halubje i Vlatko ale Veli. A u in memoriamu u „Novom listu“, uz ostalo, napisao i ovo:“…Vavek je bil med judi, bil je boem pa je živel tako da si ga moral volet al ne. Mislin da ga je puno više judi volelo leh ni. Bil je dobar kot kruh, imel je velo dečje srce, prosanjal je svojeh skor 75 let. Mislel je z srcen i ča god je nekemu rekal, niki mu ni to mogal zamerit. Uspomena na njega je čista kakovo mu je bilo i srce. Bil san š njin četiri dani prvo leh je umrl. Bil je slab, ma još mu je smeh med suzami bil na pamete. Znal je valda onu “smrt nije izvan mene, ona je u meni“, ma se ni dal do kraja.
Adio Ljubo! Ni Ti ni ja ne nadamo se da ćemo se nać na onen svete, ma volel bin kad bi tako bilo i kad bi tamo bila neka oštarija, volel bin da se najdemo i pogovorimo.
„Ča to more,
mat,
al stena
plače.“
Ljubo i Veli, Jumbo i Vlatko. Fale mi…

Potom Jumbovo vječno vraćanje djetinjstvu i mladosti, bosonogom djetinjstvu. Tek kad bi bila ljuta zima mati bi mu priksrbila cipele. Pri spomenu majke Jumbovo se lice i tada ozarilo dragošću vječnog dječaka . Nikada joj nije zamjerio što mu je, kao sušačkom gimnazijalcu, okončala karijeru nogometaša „Orijenta“. Umjesto možda i prvotimca „Orijenta“ postao je zaslužni član klape „Bocunić“, a i zaljubio se…

— Vrag ni spal, ja san se zaljubil. Imel san jednu divojku, ka j’ hodila va četvrti razred gimnazije , i toj san divojke pisal prvo ljubavno pismo – na čakavskom dijalektu. I sad još ne znan da l’ me je pušćala zbog nepoznavanja čakavštine… Odgovora ni bilo. Ćo, mene se srce kidalo od žalosti, dva leta san tugoval. Nakon ta dva leta priklonil san se jednoj klapi ka se zvala – „Bocunić“! Običavali smo svake subote poć pod neku poneštru kantat serenade. To su bili sve Sušačani: Zoran Kompanjet, Duško Bićanić, Vjekoslav Galetović, ja… Jedne večeri smo šli kantat serenadu Zoranovoj divojke, nećemo joj spominjat ime. Zoran se poprtil do poneštri. na prvon katu je bivala, i rekal: „Draga, bušni tvoga Zorića!“. A zad koltrini je stal divojkin otac. Zoran se spušća i govori: “Orko dio, nisan znal da moja mala ima – brki!“. Ha, ha, ha…

NA HODEĆ OD ŽUMBERKA DO TRSTA

Godine 1943. Ljubo je otišao u partizane. U partizanima je iznjedrena Ljubova poezija:

— Onda j’ došal rat i si smo šli va partizane, va rat. Napješačil san se od Žumberka do Trsta. Mogal san na stojeć i na hodeć, va maršu, spat. Nikad više takovega sna… Va Trstu, na Piazza Goldoni, polegal san se pod naš jugoslavenski tenk, prvoga maja četrdeset i pete. Dežurni me stiral pa san se šal premestit pod engleski tenk . Ma, to ne znači da san bil simpatizer Angloamerikanci… Ha, ha, ha… U Lokvama četrdeset i četvrte godine izdali smo u Drugoj brigadi zajedničku zbirku pjesama, u jedno dvadesetak primjeraka. Bila je to moja prva pjesma, ne znan već kako se zove. Va toj zbirke su sudjelovali i Mladen Bjažić i Čedo Variola, potle rata si smo delali na radiju. Ali, dobil san grdu kritiku od komesara divizije, da ča nisan pisal ratne , borbene pjesmi, nego ljubavne… Bil san demobiliziran četrdeset i šeste , a va škole rezervnih oficiri mene su nudili va Mariboru da kako kapetan ostanen aktivan. Komesar je bil Mirko Lenac, govoril je da ostanen, da ću poć studirat pravo… Ma, ja nisan otel ostat! Doma, doma, doma i doma! Još mi je Mirko Lenac „za poputbinu“ rekal da je Armija ko sunce čista, a kao čelik čvrsta i tako neš… Ali bez Ljuba Pavešića – rekal san. Ja san dobrovoljno šal va partizane, dobrovoljno i izlazin, aš je rat finil, rekal san. Ćo, ma i sad san – rezervni kapetan!

Valjalo je potražiti civilnog kruha.

— Dospel san va Zagreb na raspored, oštija. Raspoređen san na dužnost va Narodnooslobodilački odbor za Hrvatsko primorje, na dužnost, ha, ha, ha, blagajnika autobusnog poduzeća za Istru. Ja – blagajnik! Ha, ha, ha…Govorin, ja san pošten, ne bin zel, ali san ja sa svojin soldimi na čudu, a kamo li sa tuđin. Ha, ha, ha, ha, ha, ha… Bolje da me radi preventivnih mjera zajedno strpate va rešt, jer znan da bi va mojoj blagajne vavek neš falilo…

NESUĐENI GLUMAC, NOVINAR, GRGA ĆAKULICA…

STALNO MI JE NEČ FALILO – Ljubo Pavešić
DESET MINUTI LEVI BEK
”Na Rudanovu, igrališću spod gimnazije, sada su kući. Tu se pikalo i bižalo pred profesorin, aš je va ‘no vrime ta šport nosil sobun ukor direktora, a doma batine za poderani postoli. Uz dva klasičara dospel san tako i va športsko društvo „Orijent“, društvo radnika, školani i študenti. Nisan bil naročit igrač, ma san bil veli bek, levi bek. Jedne letnje nedlji, bile su i ferije, nastupil san za juniori i igral na leven beku va predigre utakmice zmed „Orijenta“ i „Fiumane“. Već va desetoj minute dobil san „črljeni kartun“, ma ne od suca leh od materi ka me stirala z igrališća, mašuć lumbrelun. Publika j’ to pozdravila pljeskajuć kod da j’ pal gol za Jugoslaviju. Slično, morda i gore, pasal je Ante Blažić, isto školan sušačke gimnazije, ki j’ bižeć prid materun iskal sklonišće med broskvamin „Viktorija i Mile Hreljanović“.
Tako je moja karijera zavavik finila.“(Ljubo Pavešić)

Upitao sam Ljuba, a ča ni bila parola: “Snađi se, druže“?

— Videt ćeš, ćo, kako ću se ja snać. Bil san šal va glumce, va kazalište. Bil je Đuro Rošić i neka, ne znan, Božena, zvala se Czund … Bila je audicija i tri su mi zadatki postavili. Pantomima – to san stravično odglumil! Drugo, „Galeotova pesan“, Vladimir Nazor, to san znal. Treće je bilo pročitat neki odlomak iz „Makar Čudre“ od Gorkoga. I to san znal. Zahvalili su mi se… Drugi dan pred večer šal san po rezultati . Govori mi Rošić: “Znate, imate vi smisla za glumu, ali nisam siguran da ćete dospjeti do neke više stepenice!“. Ha, ha, ha… Bil san očajan. Bez zaposlenja, niki me neće. Šal san va „Primorski vjesnik“ i sva je srića da je odgovorni urednik i direktor bil Mate Dorčić, njemu zahvaljujem ono što jesam, makar i mrtvome. Prvi novinarski zadatak mi je bil da iden va Slanu na Pagu va napušteni ustaški logor i što god još na putu naiđen, najveć va paškoj solane, a ja solanu nikada nisan videl ni razmišljal o njoj. Logor? Čital san tada Maupassanta, novelu „Užas“, tako me se dojmila da o tomu i danas razmišljam, o dječjim cipelicama i svemu onom ča smo i mi našli va napuštenom logoru. Napisao sam crticu o logoru, a srića i bog da san za ono drugo, solanu, naišal na nekog inžinjera… Ispit novinarski san položil.  „Primorski vjesnik“, „Riječki list“, „Glas Istre“, „Hrvatski glas“, „Vjesnik“, Radio Rijeka… Ma, brzo san bil kaštigan aš san zajebaval, moraš to napisat baš tako – zajebaval! Ja nisan nikada rekal ni protiv Tita ni protiv Partije ni protiv JNA, nego san vavik govoril protiv direktora i sekretara Partije. Direktora san zajebaval da nosi crvene brageši, a to su nosili bivši pitomci kraljevski, a sekretara Partije da bi on mesto urednika govornog programa moral bit muzički urednik. A zašto baš ja , govori on. Zač baš ti? Ča nisi ti sopal va Ljotićevoj fanfare? Ha, ha, ha… Zbog tih riječi odrapio san četire leta va Gradskoj biblioteci i još dva drugamo. Ma san se tamo baren načital dobreh knjig… Ni pasalo mesec dan ča san to rekal, a sekretar kod va zemlju da je propal. A onda su ga neki videli va Trstu…A već više od trejset let je va Merike. Onda san pomilovan, je li, dobroton Mića Devčića, ki je tad bil na radiju, molin te da to obavezno spomeneš. Mićo Devčić je došal va „Treći maj“, vidi da nisan baš jako zadovoljan , pa govori:“Biš tel poć, biš se vratil na radio?“. Odmah! Ćo, ono cvikanje karteli, to te ubija. I od tad san na Radio Rijeke.

NAPISANO LJUBOVOM RUKOM POSVETA PRIJATELJU NA PRVOJ STRANICI KNJIGE “NE POZABI NAPISAT” – U darovanoj mi knjizi Jumbo je istom kemijskom olovkom obavio naknadnu korekturu. Knjigu čuvam nježnom ljubavlju.

— Ja san prvi na Radio Zagreb prodro čakavštinom, u ranim šezdesetim sam pisao Jurinu i Franinu. To je bila „Vedra večer“, bil san i pisac i interpretator, skupa sa Czundom. Počel san se pojavljivat pod pseudonimom Grga Ćakulica. To je trajalo morda jedno dva leta . Osjetil san da štufivan, iz tjedna u tjedan pisat, to je vrag, tr znaš to i sam. Onda san promenil naslov va „Mantinjada bez mužike“, ma ni to ni bilo za sve ljude. Va čakavsken dijalektu, znaš to, se razlikuje selo od sela, po govoru i muzici govora , po melodiji i leksici… Onda je došla „Mantinjada z mužikun“, divne su bile Bakarke Jovanica i Nadalica, orko dio, ćo, to su – pjesme bile, ćo! Tako je niknula i emisija „S primorske poneštrice“… Za pravo reć ja san važgal čakavštinu Hrvatskon primorju, šla je va novinarstvo…

NI LAHKO LAGAT

A gdje je cijelo to vrijeme bila poezija?

— Poezija je moja slomljena, zalomljena autobiografija. Se ono ča san napisal to je poetska istina. Nikada nisan pisal dugo, moje pjesme su nastajale od pol ure do tri ure. „Ni ga ni“, nesreća broda, to san ja va pol ure napisal, jer ako je u glavi jasno, jasno je i na papiru. Poteškoću mi je jedino, ovaj, učinila pjesma „Kartulina z Kraljevice“ Zač? To ni bila istina, to san, moran ti to reć, lagal… To je naručilo Turističko društvo z Kraljevice, to mi j’ bila jedina pjesma po narudžbi, a sve ostale su moje… A ni lahko lagat.

Pomagal san se sa konjakon, a pod ultimatumon san, da napišen do jutra , da njin donesen na uvid, je li. Ča? Ča, ča, ča, ča ča? ČA? Kartulina z Kraljevice mi pade na pamet… Konjaka malo, ma ne previše, čitan jeben ti boga, ja san mislel da san izmislel lumbrelu, a ono san budalaštinu napisal… Nanovo. Pisal san od pol noći do pet ur jutro, dok mravići nisu počeli delat. Na pet jutro gren spat, na deset ur se stanen, jeben ti boga, mačak mi se pocural va pjesmu, se je zaplavalo. Jedva san komać dešifriral… Mačak je bil prvi kritičar. Ha, ha, ha….

Tako je bila ta „Kartulina z Kraljevice“. A se drugo , moja poezija je je moja autobiografija . Niš ni lažno, samo me neš moralo strest, od srca, tako… Najdraža? „Mamina starina“… A morda i „Črni kapot“. Sve moje pjesme su na čakavštini, ali uzora među čakavskim pjesnicima nisam imao, nikakovoga uzora. Ali, vrlo cijenim Draga Gervaisa i Mata Balotu… Nikola Polić je pisao književnim jezikom, ali se možda čak i dodirujemo u nekim mislima i opisima, on štokavac i ja čakavac.

POSLIŠUĆ DRUGI KAKO KANTAJU MOJE BESEDI – PLAKAL SAN

Kako je Ljubo pisao pjesme?

— Kako pišen pjesmi? Ću povedat… Bil san va opatijsken cimitere na grobu Draga Gervaisa, Ivana Matetića Ronjgovega i dr. Iva Orlića i oni elegantni ancipresi su mi se pričinili kod da su jedne vele sopeli. Istoga dana na škatule od cigaret zapisal san te impresije – i još mi vavek va uhu bil kanat od tići…

GIMNAZIJSKI KOLEGA I DOŽIVOTNI PRIJATELJ LJUBA PAVEŠIĆA – Dr. Zoran Kompanjet u silueta-karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije.
NEOBIČNO NJEŽAN ČOVJEK Ljubo i Zorić, dva pjesnika iz iste školske klupe sušačke gimnazije, u drugom svjetskom ratu partizani, službeno – Ljubo Pavešić i Zoran Kompanjet. Dr. Kompanjet, Zorić, svom je starom pajdašu Ljubu , post mortem, posvetio i pjesmu, znao ga je u dušu. Jednom mi je ovo ispripovijedao:
Ljubo, to je pojam, ne samo čovjek. To je pojam. Prerano je umro, trebao je barem do osamdeset živjeti, još bi napisao nešto lijepo. Bio je čudan čovjek. Rekla mu je jednom pjesnikinja Vesna Parun: “Kad sam čitala vaše stihove mislila sam da ste žensko.“ Bio je neobično nježnog srca, neobično nježan čovjek. Htio je to skriti prijetnjama, glasom jakim, a bio je nježan i dobar, pošten u duši… U sušačkoj gimnaziji smo sjedili u istoj klupi i tako smo se smijali, da smo padali s klupe. A drugi su se smijali onako, normalno. Prijateljevali smo od gimnazijskih dana, nekad više, nekad manje, ali smo ostali prijatelji… Ljubo je tužan pjesnik, ja veseo pjesnik, on je veseo čovjek, ja tužan čovjek…

Ma ni šlo kod po loju. Neč san se bil razjadil , muza mi pobigla z kolena, pa san potle dan na dan z golen razumon otel pjesmu finit. Ni hodilo. Trošil san hartu i hartu… A nda kako da j’ došlo samo od sebi…Ćo, na jednen englešken rečniku za vrime rata pisal san pjesmi, aš ni bilo harti. Rečnik mi potle nestal, i š njin pjesmi. A šešnajst pjesam na čakavsken dijalektu je puno. Nikada mi više ni palo na pamet da jih znova napišen. I moral san poć spočetka… Dogodi se , dogodi da napišen pjesmu pa mi bude žal ča san je napisal, aš mi se pričinja da san neč zgubil. Po noće, prvo leh ča zaspin, niman više o čen mislet se dokle ne zilezne novi motiv, nova ideja. Ćo, a poslišuć drugeh kako kantaju moje besedi, moje pjesmi, plakal san…

A propos, Ljubo je divnim literarnim bisernim krokijima, pojasnio kako su nastajale neke njegove pjesme: „NI GA NI“ (Na Viliju božju 1959.leta s porta va Bakru partil je drveni brodić „Igrane“, nakrcan s piriton. Čin je pasal Sešćicu, ulovilo ga j’ velo jugo. Teret se trmbuljal, mastil, brod nagibal, grabil more i četire milji od Žurkova potpnul. Va ten paklu od vetra i vali sedan molnari ni doplavalo do kraja. Od teh su četiri pušćali udovice i šesnajst miće dece. Njimin, dece, mami uz kanat povedaju  od nesrići pred Žurkoven.), „NEBULOZA“(Na ov brodić od magli ukrcal me j’ kako maloga od kuverti na Viliju božju 1937. leta pjesnik Nikola Polić va Gradsken podrumu na Sušaku uz božićnjak od boc i žmulji. I počelo j’ naviganje. Spočetka fanj škodi, osobito kad su veće neveri. Ma, z letin je mali od kuverti položil ispit za „piccolo cabotagio“ i zaten za „lungo corso“. Ni se tekol za Morfejon. Na ovoj drugoj, duljoj rute, mali ume dignut jidro i zajadrit po veloj bure. A kad zbonaca, požaleje za brodićen od magli za prvun posadun.),“DVA ANCIPRESA“(Potle vele zimi – 1929. leta – uz Kačićevu pjesmaricu našla se doma i zbirka „Čakavski stihovi“ Draga Gervaisa, storena va Crkvenice. Za šaku suheh smokav pjesmice se vadilo napamet. Poslišuć vnuka , majka Kata bi rada posegnula va baul. Uri z Dragon v Rike i na Slatine ne moru se pozabit. A ćakuli, partidi šaha i kanat z barbun Jivon Matetićen va Klubu kulturneh radniki v Rike?! Kako bi se bil leh razjadil na parafraziranje: „Ča je more da bi bilo vino/mrkači bi pili i po dnu hodili.“. Već let su oba, i pjesnik i kompozitor, pod opatijskemi ancipresin.

ČA SAN BIL NEPOSLUŠNEJI MOJA MAT MI JE BILA JOŠ BOLJA – Ljubo u karikaturi Miše Cvijanovića, 1989.
Ljubo Pavešić
MAMINA STARINA
(Mojoj matere)
Mah se prti po kuće,
daž zidi nabuhnjiva,
vetar jih šuši, muli,
vrime starinu skončiva
Sled svitla cesi s krova,
kod da škurinu reže,
neč se vidi, skoro niš,
pauk je spušćal mreže.
Sako malo tud pasivan,
Srce šćiplje tiha radost,
Još mi živa je starina
Morda nova, stara mladost.
Posvetila je slipica
svetu sliku majkinu,
se diši po starosti –
po pasanen vrimenu.
Za me vavek vrt cvate
I z loznjaka rožje,
lipa, murva i ostruga
i blagoslov – drvce božje.
Sako malo tud pasivan,
srce šćiplje mića radost,
još mi živa je starina
jako stara, nova mladost.
Sušak, 15.jenara 1972.
(Rojna kuća va Škrljeven. Prazna… Rastrešena familja. Pa ipak… Kuća, zajik, običaji, kamik, more, kanat, tuga, uspomeni, domovina – se je mamina starina. I zbirka oveh pjesam.)

Elegičan ton? To su žalopojki za onen čega više ni. Promenil se pjezaž, usahle su i osušile se dve lipi pred kućun, brata više ni, ni oca ni, ni prijatelji ni, a morda ni vrimena ni. Ni već onoga posebnoga duha, a ni više ni praveh kumpanij. Ni Tina, Alfirevića, Matkovića… (va Zagrebu), ni Polića, Vidasa, Kreša Kovačića (va Sušaku)… Se j’ pomrlo. Već otkad su finili kalamburski razgovori; noveh kumpanij ni. Tu su i leta , šlo j’ svojen puton… A umelo se ćakulat o mužike, o literature, o pjesmah , od ranoga jutra do gluho doba noći. I pilo se, altroke! Ma, sadahna j’ drugo vrime. Ali, ovo ti moran reć, mene su se spunile se želji z mladeh dan. Bil san na Stražilovu na grobu Branka Radičevića i va selu Vinci – rodnen mestu Leonardoven. To su bili moji ljubimci. Kad san došal na Stražilovo, niš se nisan začudil. Baš takovoga san i zamišljal, čitajuć Branka… A va rodnoj kuće Leonardova da Vincija, skupa s Gustavom Krklecom, kad smo se vrnjivali prama Pistoje, leh smo se fermivali po oštarijah i impresionirani , zvan sebe, pili črno toskansko vino, jako kod strel božja i – mučali.

I ovo ti moran reć, nemoj mislit da će čakavština izumrijet kad ne bude Ljuba Pavešića. Ali, mislin da je ima sve manje i manje i da će jednog dana bit ono ča je rekal Vladimir Nazor – čakavština će izumrijeti. A da l’ će to biti za dvjesto , tristo, petsto ili šesto godina… Mladeh čakavci je va Brseču, na Trsatu, va Kastvu… Sagdere kade su dobri učitelji, al’ nastavnici, čakavci, tamo je i dobreh i lipeh pjesam na dijalektu. I danaska se domišljan prelipeh dječjeh pjesam, „Šterna“ z Brseča, „Palentar“ z Kraljevice… Ma, pred malo vrimena šal san obać jedan naš kvarnerski otok , glavni gradić i njegovu pučku školu. Va višeh razredeh niki ni čul za Draga Gervaisa, a još manje za Nika Pinčića. Samo su se čudon čudili, oni i ja. Sadahna, znaš zač ni mladeh čakavci. Pisat se mora počet od mićeh nog…

BOEM I POET

A boema, Ljubo?

— Boem sam bio, boem i ostao. Boeme se ne odričem, a neću se je nikada i odreći. Boema izumire, boema je bol, patnja u svim mogućim varijantama. Ne može biti boem onaj koji ima visoku mjesečnu penziju. To je lažni boem, hohštapler… Sedandeset let iman, kakov mi je bil život? Nedajbog doživet ča san ja doživel. Ma, opet, čuj, meni je život bio i lijep, ljepuškast, ali mi je stalno neč falilo… Falilo… Falilo,,,

… Tako je dalekog dragog dana u noć pretočenog pripovijedao dobri Ljubo, dragi Jumbo. Bolest ga je već dobrano načela, glas mu je već znao zajecati, poneka se riječ otegnuti, ali su misli bile biserne, poruke kristalno jasne, bistre poput dropovice u boci, dobrano ispražnjenoj, da se ne lažemo. Taj će razgovor živjeti u meni dok me bude. I onda sam se pitao, kao što se i sada, vremešniji nego što je Ljubo tada bio, pitam –  je li se baš to što je falilo vječitom dječaku iz Škrljeva prelilo u njegovu divnu poeziju, u velika iskrena druženja i vjerna drugovanja, u nas koji smo s Ljubom znali provoditi i dane i noći, ne uspjevši ga nadmašiti ni u poeziji ni u piću? Ovih je dana prošlo dvadeset i pet godina od Ljubova odlaska u dobra spominjanja. Pjesme Jumbove još za života njegova učinile su ga besmrtnim.

UKRCAO JE MLADOG LJUBA PAVEŠIĆA NA “NEBULOZU” – Nikola Polić u karikaturi najslavnijeg hrvatskog i jugoslavenskog karikaturista Pjera Križanića.

A život ide dalje. Možda je to najljepše rekao Jumbo na kraju „Nebuloze“:

Tu sedi sad mlajarija

i vraški se diverti

za stolon je leh još starac,

nekad mali od kuverti

Si su drugi na Trsatu,

od brodića leh je pena,

na hrbatu od oblaka,

smiron leti uspomena

Jedan je, jedini bio Ljubo Pavešić, naš Jumbo.

ŠUŠUR KOD “KONTA” – Sušačke i maškare Hrvatskog primorja ispred Hotela “Continental” prije drugog svjetskog rata.

Duga je tradicija primorskih maškara, a u Kordun mojih korijena, vjerovali ili ne, mačkare, maška je mačka, su došle – iz Rijeke. “: Hrvatski publicist i političar Imbro Tkalac (1842-1912.), naime, u svojim »Uspomenama iz Hrvatske 1749-1843.« zapisao je: »Te maškarade su došle u Karlovac iz Italije preko Rijeke; u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima nije toga bilo!“. Moje otac bivao u kordunaškim mačkarama, ja kao pučkoškolac va crkveniškin maškarama, dio moje unučadi već je marširao u dječjim maškarama po Korzu. Jedan od mojih prvih urednika, dobri sior Ettore Mazzieri iz „La Voce del Popola“ pričao mi je da je za karnevala u Rijeci bio pojačan rad ondašnjih – zalagaonica. Mnogi manje imućni Fjumani znali su zarad dobra kostima i maske založiti čak i bračni krevet ili i vjenčani prsten! Sjećam se da su Crkveničani u Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ unajmljivani za poprilične novce prekrasne kostime! I sada mi je pred očima jedna tadašnja naočita mlada Crkveniškinja u purpurnom kostimu pravoga pravcatoga zmaja, kostimu od milijun i jedne »ljuske“. Moja Gordana i ja odavna se ne maškaram i ne idemo u maškare, ali smo dušem i srcem, ne samo očima i tijelima, na Korzu kada , če bi rekl Vrbenčani, marća va mićoj maškaranoj koloni marća naša vnučija: Ena, Mak, Tea i Borjan , oni su nas vratili Riječkom karnevalu, kao vrtićari i pučkoškolci. Dogodine će kaminati i naša mezimica Iskra, a ove godine svojim lijepim znatiželjnim očima maškarice upijati s tatinih ramena.

Moji su Cvijanovići na domak Karlovcu došli prije nešto više od tri i po’ stoljeća iz Crne Gore. O tom putovanju dugom desetljećima, preko Hercegovine, Dalmacije, Bosne i Like, ili barem o dolasku u okolicu Karlovca, svjedoče zapisi, ali možda više neke legende, priče, u svim pokoljenjima prenošene i čuvane. Zaustavili su se u Brezovoj Glavi, koja je ustoličenjem samostalne Hrvatske stekla službeni status karlovačkog prigradskog naselja.

MAŠKARANA KRIMEJA – Maškarani nogometaši “Orijenta” i “Crikvenice” i lgendarni konobar Febo(Grubišić) – ne uz njih nego s njima!
RUKA VA GIPSU
Desetljećima čuvam jednu dragu maškaranu crno-bijelu fotografiju snimljenu na igralištu „Orijenta“ na Krimeji. Na snimku su veterani nogometnih vršnjaka „Orijenta“ i „Crikvenice“, čestitih klubova koji ove godine slave stote rođendane. Budući da je dio meni inače znanih i dragih nogometaša, ljudi i prijatelja, pod maskama spomenut ću samo neke od onih s nezakrabuljenim licima. Slijeva stoje Iva Domijan, jedan od najboljih crikveničkih obrambenih nogometaša svih vremena, a malo dalje od njega i njegov „korektor“ Marijan Briški. Potom je Mladen Kardum, jedan od najumnijih nogometaša „Orijenta“ svih vremena, koga i sada smatram jednim od najvećih znalaca koje sam gledao, a u više od pola stoljeća kako ih gledam novinarskim očima i iskustvima, vidio sam od Pelea, Maradone i Messija na niže. Jednom sam uz ostalo napisao :“… Kardum je znao, umio i mogao sve…“. Znanjem je bio ravan ondašnjem „poslovođi“ višestrukog jugoslavenskog prvaka „Partizana“, reprezentativcu Vladici Kovačeviću. Do njega je „Moćo“ Modrić dinamit-krilo (desno) Krimeje, a kratko i Kantride , pa neslavljeni, ali ne i neznalački Čohar (ne Drago!)… Čuči jedna od legendi „Crikvenice“, veliki napadač i strijelac i čestiti čovjek Nikola Zoričić, pa pouzdani branič Slavko Knez, smije se znalac Bero Jurinčić, krajnji desno JE možda najpouzdaniji, borbeni i znalački „desni half“ Darko Car-Pamprla, sve moji Crkveničani.
A opet, vjerujte mi, dobri moji štioci, u nekim je godinama možda popularniji od svih njih bio čovjek koji poput rimskih patricija leži prvi slijeva – neumrli Febo Grubišić, uistinu legendarni konobar primorskog kraja. Nisam sreo čovjeka koji bi ijednu ružnu riječ rekao o našem dragom Febu, koji je našim generacijama bio ono, što je generacijama prije nas bio jednako legendarni Frane Pitur. Febo ni igral ni za „Orijenta“ ni za „Crikvenicu“, ali je bio reprezentativac – druženja. I duhovitosti. Iskonske, bogomdane, ne naučene…
Iz mora dragih anegdota dragoga Feba ovaj ću vam put izroniti samo jednu. Šeće Febo Korzom, a desna mu ruka u gipsu. Budući da smo se onda valjda svi na Korzu poznavali poslije svakih desetak koraka netko bi zaustavio Feba i prijateljski zabrinuto ga upitao:
-Bog Febo! Ma ča to ja vidin? Ča si ruku slomil?
Febo je za sve imao iste odgovore:
– Nisan ja ruku slomil, prijatelju…
– Pa zač ti je ruka va gipsu?
– Slomil san miša, pa mi j’ doktor dal ruku va gips – da ga ne diran!
Salve smijeha su se podrazumijevale.

Odabrali su zericu više mjesto za kućenje, iako to valja shvatiti uvjetno jer je i to kućište na jedva sto dvadesetak metara nadmorske visine, makar mu je Babina gora ispod, a najbliži njen dio Zakosanjak „pod nogama“.

Uz ostalo bili su i pčelari, a bilo je vrijeska. S koljena na koljeno prenosila se priča da su prve svoje mrtve pokapali baš u Zakosanjku, u šumi, bojeći se da im grobove na vidnim mjestima ne oskvrnave Turci, koji su se još desetljećima zalijetali u te krajeve i haračili, makar je taj krajinski dio, pa i njegovi žitelji, bio pod Austrijom. Pradavni su Cvijanovići poput ostalih Kordunaša izbjegli kmetstvo, ali su zato kao carevi bojovnici za Austriju ginuli diljem Europe. Mojih Cvijanovića , nažalost, više nema u Brezovoj Glavi, djed Stanko, baka Anđa i stric po kojem sam dobio ime , počivaju na groblju u Brezovoj Glavi, otac Marko i majka Ljubica, stric Veljko i strina Redenta na Kozali, pradjed Marko u Pensilvaniji…

DVJESTO KOKOŠJIH JAJA U RJEČICI RADONJI

U svom je prijekarlovačkom djetinjstvu, prije onoga rata, moj dobri otac Marko, koga smo u posljednjih tridesetak godina njegovog života u užoj familiji zvali Matanom, tepajućim imenom po dobrom romanu „Markan“ mog kolege i prijatelja Vlade Šegote, a tu sam knjigu ocu, kao zagrebački studoš darovao za njegov 44.rođendan, koji je ovog mjeseca proslavio i moj sin Marko, imenom i ne samo imenom na djeda – volio sa svojim vršnjacima, deranima, poći u mačkare. U Primoraca i Bodula mačka je maška pa su i mačkare – maškare. U kordunaške je mačkare išla samo muška mlađarija, a s njime tek pokoji mlađi muž, u vrelom srcu još uvijek bećar, za koga su ostarjeli đedovi i babe divanili da to ne priliči ozbiljnu čoeku. Naravno da seoski derani nisu imali ni kićenih maski ni posebnih kostima, nije ih imalo ni vazda slabo plaćeno radništvo i sitno činovništvo u Karlovcu.

Dečki bi se nagaravili po licu, na junoške glave natukli nekakve staračke šešire, kordunaški rečeno škriljake, odjenuli kakvu staru robetinu i takvi, netko nalik na staroga kućedomaćina, a netko s bakinim rupcem na staru prambabu ili i na mladu snašu u rokljama, zaredali po susjednim selima i zaseocima, od kuće do kuće. Otpjevali bi što bi valjalo otpjevati, ponekoga svima znanoga znali su vješto imitirati, iako se to zvalo pre’stavljanjem, domaćine bi nasmijali i oraspoložili, a bome i torbe od drme napunili. Što je drma?

Drma je tkanje od konoplje, tkano u svakoj kući , novo odeblje i grubo, a poslije podatnije. Od njega su krojene i čuvene kuhinjske krpe, kojima je najbolje brisano oprano suđe. Znale su to i karlovačke gospe i zagrebačke milostive pa su ih nabavljale svojim sluškinjama, zvanim „djevojke“.

U tim torbama od drme, dakle, svačega se našlo. Netko darežljiviji dao bi i par sušenih kobasica ili komad slanine, a oni neimućniji barem svakom po jaje. Jednom su, često bi mi pripovijedao otac, njih trojica pajdaša skupili više od dvjesto jaja. Dvjesto jaja! I to u danima velikih, visokih snjegova i silne studeni, u kojima se kokama i nesti jaja nije mililo. Ali, broj tih dobivenih jaja nije bio –  djeljiv sa tri. I? Sva su jaja pobacali u rječicu Radonju! Mladost-ludost? Van da što?. Mogli su jedno ili dva suvišna jaja baciti, a ostalo ponijeti kućama – da im nije bilo samo po dvanaestak godina. Sljedećih mačkara moga oca više nije bilo na selu. Pošao je na zanat u Karlovac, koji je tada tih petnaestak kilometara od rodne kuće bio i tako blizu i tako daleko. Iako mu je gazda Geco, jedan od čuvenih karlovačkih pekara, bio dobar i jednom mjesečno čak davao bicikl da ode do roditelja i braće. Bicikl! O, kako bi tog dana Mari u zavičaju „skočila numera“, što bi se danas reklo porastao rejting ili tako nekako. Stankov Mare došo kući biciklom! I još donio kolača, a to će reći bijelog kruha, i zemićaka, a to će reći žemlji, u nas odavna skrajnutog ili čak i zaboravljenog peciva.

Prije petnaest godina, a ako ćete baš točno, 30.siječnja 2004.godine, moj prijatelj, riječki antikvar i povjesničar Saša Dmitrović, inače po majci i ocu ličko-kordunaških korijena, darovao mi je svoju knjigu „Riječki karneval“. Valja čitati dobre knjige dobrih autora. Tek u toj knjizi otkrio sam da je tradicija mačkara u moj dio Korduna, vjerovali vi ili ne, makar i posredno –  došla iz Rijeke!

PUSNA NEDELJA POD SNEGON – Vrhunac Riječkog karnevala 21.veljače 1993.godine, Korzo pod bijelim ogrtačem. Ali, maškare su bile jače i od zamračena sunca, olujnog nevremena, rastjerale tamne oblake i najavile povratak lijepa vremena s burom

Citirat ću vam Sašu, s kojim i ortakom mu Tomom, zavičajcem Žumberčanom, rado ćakulam u njihovom čovječnom antikvarijatu „Mali neboder“: Hrvatski publicist i političar Imbro Tkalac (1842-1912.) u svojim »Uspomenama iz Hrvatske 1749-1843.« zapisao je: »Te maškarade su došle u Karlovac iz Italije preko Rijeke; u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima nije toga bilo!“. A moji su preci barem jednom na tjedan, moja je baka Anđa znala reći i „na osmicu“, odlazili u Karlovac. Obavezno na stočni sajam na Turnju, ali i u grad, jer su na starom placu iza Radićeve ulice žene prodavale žive kokoši, jaja, sir i vrhnje, med… Ili su i samo nešto kupovali, išli k doktoru. Valjda su tako nastale mačkare kordunaške.

ZABORAVLJENI ROGAČI

VELI ČOVEK KASTAFŠĆINE – Ivo Jardas
DUG, DEBEL, DUG, DEBEL
Utorak pred Pepelnicun zovu Pust. Deju Pust i Mesopust zato, aš se od pol noći na pust mora meso i saki mrs mora pustit po bande. Ni zabel ne delaju z mastun ni špehon, lego z ulen ale z maslon.
Na pust nijedan niš ne dela, lego stari judi pred vrati žukvu čiste ale kolci bele. Na Pust jutro rano pul Marčeji bila j’ užanca ječnik poset i mej njeg merlin. Ki merlin seje, trebe je, da se do naga suče i da kriči: “Dug debel, dug debel!“. To mora bit posejeno, utinut ako j’ dobra luna prej sunca zilaza.
Pokojni Matok da j’ na jedan pust rano jutro va Kapužnjake merlin sel. Nag je bil i zmamil je: “Dug debel! Dug debel!“, vas Kapužnjak j’ ozvanjal. Neke Gromišćice, ke nisu znale za tu užancu, da su pasevale skroz Kapužnjak po staze ka pride od Benaši, pak da su rekle: “Mrha stara, ča ne more pamet imet.“.
Citat iz svevremenske knjige Iva Jardasa KASTAVŠTINA (Građa o narodnom životu i običajima u kastavskom govoru). Tu je knjigu kao 39. knjigu Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena 1957.godine izdala JAZU/HAZU– iako je knjiga bila dogotovljena još prije drugog svjetskog rata. Godine 1994. Kulturno-prosvjetno društvo „Ivan Matetić Ronjgov“ iz Ronjgi (Viškova) izdalo je reprint KASTAVŠTINE, a meni ju je darovao moj stari pajdaš, najodaniji Matetićevac i Matetićev sljedbenik Duško Prašelj, 4. srpnja 1994., uz toplu posvetu: Dragom Cviji – za dugogodišnje prijateljstvo i suradnju i da ne pozabi „staru grintu“
Tvoj Duško.
Jardasovoj KASTAVŠTINI se uvijek vraćam, iako nisam Kastavac. Velika je to knjiga, velik je Ivo Jardas. Ako sam ja , rođeni Kordunaš, iskreno i zauvijek zavolio Jardasovu Kastavštinu mislim da ne bi smjelo biti ni Kastafca ni Primorca koji je nema na dohvatu ruke i duše. Ili barem ne bi trebalo…

I mi mulci iz crikveničkog ranog poraća maškarali smo se i išli recitirati i pjevati po kućama. U našim boršama, naravno, nisu završavale panceta suhe i kobasice, neki reču i kurbasice. Da ih je i bilo u onom oskuđu, teško da bi ih koji skrbni Crkveničan ili još skrbnija Crkveniškinja, neću reć’ Kirac, jer su Crkveničani zapravo Kotorani, a oni od brda Kotora „na zgoru“ su Kirci – taj dragi, skupi dakle, mrs darovao mulariji. Od naših smo susjeda dobijali po jabuku, naranču, dlan-dva mendula ili suhih smokava ili i rogač ili i dva, tu čudesnu tvrdu, ali ukusnu suhu voćku koju već pokoljenja i pokoljenja primorske djece nisu ni vidjela, a kamoli okusila. I bili smo presretni! A sve je to stalo va žepi od kapota… Maškarali smo se kako smo znali i umjeli, nerijetko uz pomoć naših dobrih majki, koje su nam, ionako krojeći i šivajući za nas, stvarajući najčešće od starih tatinih starih hlača naše hlačice, smišljale i kreirale dio mesopusnog kostima. Moja bi mi majka, koja je do najiskusničkijih godina, dok su je još prsti služili, voljela heklati, a ne kukičati, jer taj glagol tada nitko nije rabio u govoru , davala nešto izheklano za krabuljnu koprenu preko lica. Naše su maškarane turneje kretale i završavale uglavnom u najbližem susjedstvu, moje od familije Zupanc u susjednoj Villi „Luizi“ do Andresovih i Careva, nadimkom „Pavina“…

CRKVENIŠKI CVETNI KORZO – Dječje ljetne mašakare. Ispred, nažalost odavna pokojne Sokolane, za trgatbu spremna četiri pučkoškolska razredna prijatelja. Slijeva: Marinko Vampula, Ivica Brozičević, Damir Knez i Mišo Cvijanović-Cvijo.

Ljepše smo kostimirani bili ljeti, na tada tradicionalnim dječjim redutama zvanim »Cvjetni korzo«, po crkvenišku cvetni. U albumima moje strpljive i pedantne mame , koje i godinu i po’ nakon njena odlaska u dobra spominjanja, nemam srca polako razgledavati i sada je živa stara crno-bijela fotografija (FOTO-ZORA-CRIKVENICA) moje razredne klape, snimljena 2.lipnja 1957. godine. Moji pajdaši Marinko Vampula (tata mu je prodavao novine i bio mi je silno važan), Ivica Brozičević (liječnik, koji sa suprugom Vlastom, liječnicom, ima čuvenu kliniku »Terme« u Selcima, u kojoj se rehabilitiraju i najslavniji naši i neki čuveni europski sportaši), Damir Knez (sin uglednog crikveničkog tiskara, zagrebački pripadnik fakultetski školovane tehničke inteligencije, koji je još prije mirovine odvolio nekom dalmatinskom otoku ) i ja, na snimku posljednji slijeva – bili smo berači grožđa. Iako tada nitko od nas nije bio na trgadbi ili i trgatvi. Snimljeni smo pred Sokolanom…

ZMAJ-LJEPOTICA U KAZALIŠNOM KOSTIMU

Odrasli su Crkveničani i Crkveniškinje, mladost, ali i iskusnici, obožavali maškare. Nije im bilo teško , makar i legendarnim, sporim parobrodom »Podhumom« otploviti do Rijeke („Kukuriku, pošla baba v Riku…“) radi prelijepih kostima iz bogatog fundusa Narodnog kazališta „Ivan Zajc“. A propos, i maestro Ivan Zajc je običavao dirigirati na nekim davnim riječkim krabuljnim balovima. Crkveničani su te kostime unajmljivali po popriličnoj cijeni i – neka su! I sada mi je pred očima jedna tadašnja naočita mlada Crkveniškinja u purpurnom kostimu pravoga pravcatoga zmaja, kostimu od milijun i jedne »ljuske«. Na plesu u Sokolani kavaliri su se rojili, a poneke njene vršnjakinje pucale od zavisti. Čudesno maštovito, a neka bome i kojekako kostimirana, crikvenička čeljad defilirala je uz prelijepu crikveničku obalu, koju je od mora dijelila čuvena balustrada, od Cirkula do Hotela „Miramare“, a možda i do Črnog mula, ne sjećam se baš više, jer sam ja uz Maškare trčkarao baš prvorečenom rutom. Svi smo bili radosni i razdragani. Stariji su na vas glas hvalili ili i kritikali neke kostime i maske, grla maškara nisu bila suha, ali ne pamtim da se ki tako nakramal da bi ča grdo udelal.

“FIUME” PLOVI KORZOM – Riječki karneval prije drugog svjetskog rata.

Još je veselije bilo na maškaranim večerima plesali u rečenoj staroj dobroj Sokolani, tada samo u nekim službenim dopisima zvanoj Domom Partizana, nažalost odavna, radi pukih dana europskih autobusera i njihova parkiranja – sravnjenoj sa zemljom. U onom su poraću neki nadobudni narodni rukovodioci, selačkih korijena, željeli srušiti tu zgradu, i to sa zaista originalnim obrazloženjem: »Pa ćemo moć videt Selce!«. Uvaženi je, korpulenti, zubar Hinko Montiljo, intelektualac, jedan od otaca tadašnjeg crikveničkog amaterskog kazališta, partizan koji je svakoga titulirao riječju exelencijo na sastanku Narodne fronte (koja će se poslije zvati Socijalističkim savezom radnog naroda) »mudrom« predlagaču ovako duhovito replicirao: »Predlažem, exelencijo, da onda srušimo i Velebit pa ćemo vidjeti i Split!«. I Sokolana je tada preživjela, kada su je sljedeći „mudraci“ odlučili potaracat dobri je Montiljo već bio u dobrim spominjanjima.

RAPA NA „STARICI“ DOJAHAO U RAZRED

DUŠKO JELIČIĆ DULE – Otac Ča-vala i opatijske Balinjerade na monopatinu

Kada smo se prije šezdeset godina preselili u Rijeku, na Torettu, ne poznavajući dobro novo susjedstvo nisam se prve zime maškarao, a ni poslije. Sredinom šezdesetih prošlog stoljeća, međutim, moj gimnazijki pajdaš Rapa, poslije smo se i uzajamno okumili, duhovit i otkačen, a dobar k’o dobra duša, jednoga je dana u naš razred Prve riječke hrvatske gimnazije, na nastavu – banuo maškaran! I predmetni profesor i svi mi u klupama  – »pali smo u nesvijest«! Krakati Rapa, sa stopama veličine, što bi rekli Fjumani, „capafjori“ u razred je „dojahao« na nekakvoj starici(!), kojoj je gotovo cijelo lice prekrivao crni rubac, grleći je oko vrata. Jedva smo čekali kraj nastave da odjurimo na Korzo, na kojem je Rapa među maškarama, koje su điravale, nije to bila karnevalska organizirana povorka – bio  u centru, centro di centro, pažnje. O čemu se zapravo radilo? Rapa je do pasa igrao sebe sama, bio Rapa, ili i Raf, a od pupka do vlastite brade »uglavio« je torzo „starice“ s glavom i crnom maramom. Ispod pasa je on bio u dugačkoj crnoj suknji, a od križa na natrag visjele su, kao, »njegove« noge!

SAKAKOVEH NAS JE – Dr.Zoran Kompanjet u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije iz kultnog zajedničkog broja riječkog “Vala” i zagrebačkog “Studentskog lista” iz 1976.godine. MAŠKARA
Va „Park“ hotele
maškare su tancajuć letele,
glavine smešne i vele
grdo su se smele.
Va gusten dime
„vitezi“ su govorili va rime,
„pjeroti“
su delali moti,
„Indijanci”
ratni tanci.
Si su se vajali kot vali,
a najpijaneji za stolon spali.
Jedna maškara
trubac kot pas
i piskavi glas,
šla je čoveku za stolon,
s prston pokazala: “To je on,
ako delavac zakasni par minuti
zbadne mu deset puti.
A kad zakasni ka mala,
ošćipne ju i pita kako je spala.
Činovnice šaje po rakiju
i z auton peje v Opatiju.“
Zajeno za ten
ta maškara – zajik papren,
jenoj žemskoj je šla
i z jadon stresla:
„Gospa milostiva,
vi ste kriva
da vaš muž, brižničina,
va dečjen dome drži,
od prve ženidbi sina.
Znate leh pušit cigareti,
celi dan merit toaleti,
pit črno kafe
i muška imena
spominjat va sne.“
Pasja maškara šla je daje
da i trećega nalaje:
”I ovisti
je niškoristi!
Prej je delal za fašisti,
sad za popravit – se od reda
direktoru poveda:
ki j’ kade s kin bil,
ča govoril i kuliko pil.
Svemi se lasti
ki su na vlasti.
Za dinar seh prodat
pa da mu je i mat!
Na pol noći,
kad su se otkrili obrazi,
pasji trubac se j’ oflekal
da ga niki ne opazi,
vesel da j’ rekal se
ča mu je bilo na duše:
svojmu šefu, svojoj žene,
i najbojemu prijateju, – zač ne?
Ma kad je ustal sam,
bilo ga je sran,
aš je ćutil
da je z maškarun
prez maškari bil.
A prež nje
komać pravu će nosit
i žuhkega pelina presit,
začepit usta
do drugega pusta.
Trudan, na zidić se j’ posel,
pasji trubac znel,
otkril svoj čovečji, fini,
i zdahnul: “Tr nis jedini!“.
( Pjesma iz zbirke SAKAKOVEH NAS JE… dr.Zorana Kompanjeta, tiskane 1961.godine u Rijeci.)

Nitko se, valjda, do tada na riječkom Korzu nije tako maskirao. ( A propos, uz Rapu je vezan i posljednji moj odlazak na maškare u Senj. Spominjem ga se i po paklenom plesu kumova Fiata–850 na povratku, na zlaslutećem ledu negdje između Senja i Senjske Drage, srećom bez ikakvih posljedica. Čak je i ono malo preostalih alkoholnih para u nama nestalo kao rukom odnešeno, strah je učinio svoje.). Iskren da budem ni u svim desetljećima, što su slijedila, ne spominjem se takve maškare, iako je Rijeka, odavna, barem u posljednjim dvama desetljećima, svaka čast Samoboru, Varaždinu ili Dubrovniku – jedini hrvatski grad karnevala. Doduše, odavna su zavladale i nove navade. Sada u maškare rijetko i kreću pojedinci, nisu to više ni klapice nego strogo pripremane i organizirane brigade, radi završne karnevalske nedjelje na Korzu čak izrazito, da ne kažem i previše izrazito – natjecateljski opredijeljene. Svi su jednoobrazno kostimirani s jednakim maskama na licu. Mnoge je takve skupine, priznajem, lijepo vidjeti, uistinu domišljato izrađena znaju biti alegorijska kola, silan je trud i novac maškaranih u to uložen, ali se, neka se nitko ne naljuti, nekako izgubio pojedinac, čovjek… Obični dobri Fjuman, Sušačan, Riječanin, Gromičan, Kastavac, Kirac, Bodul… A možda i griješim.

MAMA MIA, XE CARNEVALE

Riječki je gradski karneval, upućeno tvrdi riječki moj prijatelj Saša, rijedak dobar spoj dviju različitih karnevalskih tradicija, venecijanske i austrijske, mediteranske i srednjoeuropske. Slijedeći takve uzore i riječki se gradski karneval zbiva na otvorenom, na Korzu, iako kruži i riječkom obalom. Do osamnaestoga stoljeća, dok još Korza nije bilo, riječki je karneval carevao na glavnim ulicama i trgovima Staroga grada –  iako bez gledatelja, barem gledatelja na današnji način. Zašto? Zato jer su sa svih prozora na maškare letjele ne samo poneke naranče i jabuke (Stari je grad tek mnogo, mnogo poslije tih dana postao siromašan ), nego i jaja i kamenčići. I svi su posipani brašnom, što je posljednjih desetljeća prešlo u domenu riječkih maturanata, koji poslije posljednjeg sata redovne nastave obijele Korzo i uokolne ulice….

SENJSKI BALI – Tekst za istoimenu skladbu na MIK-u tek načetimsedamdesetim prošlog stoljeća napisao je novinar “Novog lista” Igor Violić, a omot “Jugotonove”singl-ploče nacrtao i opremio Mišo Cvijanović-Cvijo.

U danima mesopusta , u danima maškara, danima karnevala, Rijekom je odavna zavladalo nepisano pravilo: »Per carnevale ogni scherzo vale!«, za karnevala svaka šala vrijedi. Dobri sior Ettore Mazzieri, jedan od mojih prvih novinarskih učitelja, u sportskoj rubrici „La Voce del Popola“, na stranicama kojega sam se pojavio kao gimnazijski vicematurant, lista koji je tada „stanovao“ u riječkom neboderu, znao mi je pripovijedati da je riječkom karnevalu u doba njegovih roditelja i nonića njegova djetinjstva  – sve podređivano. Dok su Sušačani ludovali u svom lijepom gradiću i uokolnim primorskim malim mistima, najčešće u Krasici, Fjumani su karnevalski živjeli u svom gradu, od jutra do mraka. A balali na više mjesta, od Guvernerove palače i ondašnjega Teatra Verdi do mnogih drugih riječki plesnih dvorana. Svoje su balove pod maskama imali predstavnici mnogih zanimanja, ne samo, primjerice, liječnici, državni činovnici ili trgovci. Koliko je nekada bilo zanimanje za te maskenbale svjedoči i činjenica da je jedne zime u velikom teatru daskama popločeno gledalište u parteru – samo da bi što više Fjumana i Fjumanki moglo plesati. A koliko su Fjumanke i Fjumani držali do karnevala kazuje pojačan rad ondašnjih – zalagaonica.

Mnogi manje imućni Fjumani znali su zarad dobra kostima i maske založiti čak i bračni krevet ili i vjenčani prsten! Uostalom, još krajem devetnaestoga stoljeća u pjesmi, što ju je tiskala tvrtka Stabilmento tipografico fiumano u prvoj se strofi kaže:

»Mama mia, mi sento male

go paura de morir.

Mama mia, xe carnevale

vado al balo per guarir…«

Ni umiralo se, eto, nije kad je karnevalski bal bio u pitanju…

S velikim novinarom, ali i publicistom, humoristom i čovjekom sior Ettoreom prijateljevao sam dok nije, poslije njegovog novinarskog sudruga sior Renata Ticha, otišao u dobra spominjanja. Njihova posljednja počivališta na Kozali obiđem kada Gordana obiđemo naše roditelje i rođake. A propos, baš me sior Ettore naučio da se u fjumanskoj transkrpiciji ona riječ izgovorena kao ze (u standardnom talijanskom jeziku – e, u značenje jest ili je) piše – xe. Un Fiuman patocco neizmjerno je volio svoj grad i svoje Fjumane, toliko da je godinama za fjumansko glasilo u dalekoj Australiji, mislim da se zvalo „El Fiuman“) – pisao pro bono.

RIJEČANI NA SAN MARCU

Riječki je karneval obnovljen godine 1982., najodaniji mu tepaju „Rio de Janeiro u Europi“. Na završnoj karnevalskoj fešti, tvrdili su dežurni novinari i statističari, znalo je biti i sto tisuća promatrača na Korzu, što mi se čini i pretjeranom tvrdnjom. Kao na vrpci, narodski rečeno od jutra do mraka, klize, plešu, premeću se, klikću i pjevaju tisuće maškara, teku maškarane skupine iz mnogih dijelova svijeta, »milijun i jedna« alegorijska kola govore o čovječjoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti, smijući se glupostima i manama svih nas. Gradonačelnik Grada Rijeke Vojko Obersnel, godinama ključeve Rijeke dragovoljno predaje Meštru Toniju, a i sam maškaran prođe Korzom. Karneval riječki, naravno, ima i Njeno Veličanstvo, Kraljicu Riječkoga karnevala, koja, međutim, za razliku od Vojka i Tonija – vlada samo je’no leto!

TRIO “MA-TE-BOR”– Mak, Tea i Borjan Cvijanović, dva brata i jedna sestrična

Vrhunac uzbuđenja, radosti, nezauzdanosti, vatrometa na nebu i u duši, eksplodira kada se, na kraju balade, pojave Halubajski zvončari, u pradjedovskim nošnjama. Tada je već duboka noć, ali rijetko tko od gledatelja, među kojima smo godinama bivali i moja Gordana i ja, pomišlja otići s Korza. Prije desetak godina Gordana i ja cijeli smo dan proveli na karnevalu u Veneciji, nježno se predavajući diskretnom šarmu božanstvenih venesjanskih maškara, koje su u prelijepim kostimima starodrevnom Piazzom San Marco klizile kao po ledu. Ponese se čovjek pa pomisli i na nemoguće. “Kriju li se iza nekih maski i kostima možda neka prelijepa kurtizana i njen najčuveniji ljubavnik Casanova?“. Na kasnom smo povratku u Rijeku drito z korijere pohrlili na Korzo, zahopsali malo pred »centralnim tribinama« i produžili maškaranu noć gotovo do prijejutarnjih ura. Najuporniji to će učiniti i ove zime. A čim je nekada osuđen i zapaljen pust dobri moj kolega, Kostrenjan Milan Perović, naš Mićo, koji mi je u ime sportske redakcije „Novog lista“ u proljeće 1964. godine prvi uputio službeno pismo da dođem „…u Kuću štampe radi dogovora o daljnjoj suradnji…“, brojio bi dane do početka sljedećih maškara. Maškare su uz nogomet i ki pa ki otavić vina, pješačenje i pobiranje šparog’ bile u središtu Mićova svemira.

VENECIJANCI NA KORZU

KONZULSKO OČIJUKANJE NA RIJEČKOM KARNEVALU – Fiorello La Guardia viđen kao Napoleon. FIORELLOVA ZAGONETNA DAMA
„Nikada neću zaboraviti svoj prvi maskirani bal u Rijeci. Nosio sam frak i bijelu kravatu. Osjećao sam se neudobno, kao što se uvijek osjećam kad nosim to luckasto odijelo. Pristupila mi je maskirana djevojka ljupkog stasa, odjevena u vrlo elegantan kostim. Obratila mi se po imenu i zaplesali smo. Nakon plesa, ako je dama poželjela nastaviti druženje, džentlmenu nije bilo dozvoljeno ispričati se i udaljiti. Bilo je, pak, umjesno da se druga maskirana dama ubaci, a tada je džentlmen donosio odluku o izboru. Mlada dama koja mi je prišla imala je ljupki glas i očito je bila vrlo kulturna. Dala je navijestiti da je upoznata s mojim poslom. Prekidali smo ples više puta, ali se ona uspijevala vratiti pa je i u intermezzu bila sa mnom. Bio sam temeljito upoznat redoslijedom postupaka pa sam znao da je sljedeći potez na meni. Zamolio sam je da večera sa mnom i ona je to prihvatila. U jedanaest i pol sati, što je bilo pristojno vrijeme za odlazak, uzeli smo svoje kapute. Običaj je bio ne vraćati se na ovaj elegantni maskirani bal već prepustiti svoj povratni kupon nekomu tko je čekao na ulazu. Nakon intermezza nastavljala se pučka zabava, a to je ponekad bilo razuzdano…
…Večerali smo provevši ugodne trenutke. U zakazano vrijeme dame su imale pet minuta za odlazak, a ako bi odlučile ostati bilo je neophodno da skinu masku. Moja ljupka pratilja me napustila. Bilo je vrlo neumjesno slijediti je ili pokušati ustanoviti tko je .“
(Ovo je u svoj knjizi „Moj život u Rijeci“ napisao Fiorello La Guardia (1882-1947.), koji je kao konzularni agent SAD-a u Rijeci živio od 1903-1906.godine. U Rijeci je čak igrao čak i registrirano nogomet, a poslije je bio legendarni njujorški gradonačelnik i jedan od čelnika UNRRA-e. U Rijeci je, prema kazivanjima suvremenika slovio kao ljubavnik, ali na prvom svom riječkom maskenbalu „nije ušao u finale“.)

Poslije su godine činile svoje, odavna su maškarane noći utekle od nas. U šatore s pomiješanim neugodnim vonjom jeftinih konfekcijskih alkoholnih para, dima cigareta i mokraće – samo smo jednom zavirili, a i one ljepše mašakarane plesove i veselice prepustili našim sinovima. Posljednjih godina nismo čak redoviti ni u gledalištu na Korzu, iako smo jedne godine prekršili to pravilo. Zahvaljujući našem sinu prvorođencu (mlađi je igrao prvenstvenu nogometnu utakmicu), nas četvero, Gordana, Nemanja, Valerija, tada još Markova djevojka, i ja maškarani u prave Venecijance, krenuli smo na Korzo.

Na glavama prave venecijanske maske, bijele i zlatne, povrh njih golemi „trokutasti“ venecijanski šeširi., a preko tamnih kaputa prebačene crne čipkaste tkanine, što su nam sezale gotovo do nogu. Kružili smo Korzom stalno zajedno, pozdravljali mnoge poznate, s nekima i prozborili četiri–pet rečenica i nitko, ali baš  n i t k o  …nas nije uspio prepoznati. Iako bih do te nedjelje dao ruku u vatru da su naši ponaosobni glasovi tako prepoznatljivi, tako karakteristični.

Vrhunac je bio kada nas nije prepoznao ni naš nećak, odnosno bratić u svom tadašnjem kafiću u Starom gradu, iako smo mu, na talijanskom, u kojem je on »doma«, čak pozdravljali tada još žive i zdrave obje njegove none, nonu Cisu i baku Katu. Razvalio se od smijeha i oduševljenja dobri Roland kad smo mu otkrili naše identitete – iako je poslije znao reći „ da smo mu nekako bili poznati“.

MILE NAŠE MAŠKARICE

Posljednjih godinama nismo bili na Korzu na posljednjoj pusnoj nedjelji, ali nam ni prehlađenima nije ni na pamet padalo propustiti drago koračanje dječje maškarane povorke Korzom i obalom. Dušom i srcem, ne samo očima i tijelima, bili smo  na dobrom našem Korzu kada je marćala dečja maškarana kolona. I va njoj naša vnučija: Ena, Mak, Tea i Borjan , oni su nas vratili Riječkom karnevalu, kao vrtićari i pučkoškolci. Nemanja je posljednjih godina za skupinu Makovih vršnjaka iz Osnovne škole Dolac/Scuola elementare Dolac osmislio i izrađivao, sam i uz pomoć nastavnika, uistinu mnogobrojne prave venecijanske maske, kakve su ga i odškolovale dobrim dijelom studija na Accademia di Belle Arti u Venciji. Jedne godine roditelji su s dječjih glava morali smicati one karakteristične bijele venecijanske kljunove, ne bi li – prepoznali vlastito dijete.

Dogodine će Korzom , što bi rekla moja dobra baka Anđa, kaminati i naša mezimica Iskra, a ove godine biti na ramenima svog tate. Zarad unučadi dragovoljno se mrznemo i za najveće studeni, trčimo usporedo s najdražom maškaranom kolonom, biramo što bolja mjesta uz ograde, izvirujemo kriveći vratove,  čekajući da se bandijera s brojem i grbom njihove maškarane skupine pojavi na vidiku pa mobitelima snimamo rafalno.

Maškarice naše mile…

Neka nama i naših maškara i Mesopusta, neka nama našeg Riječkog karnevala.

SVE ZA “ORIJENT” – Milan Blažević, sjedi u sredini gol do pasa, s igračima i navijačima na dobrovoljnoj radnoj akciji u korist “Orijenta”, 1932.

Sušački mesarski pomoćnik Franjo Matković, za znane i manje znane „Fran kitara“, devet je puta poznatim putničkim parobradom  „Carpathia“, u vlasništvu tvrtke „Cunard Line transatlantic“, najpoznatijim po spašavanju preživjelih s „Titanica“ – plovio u SAD, trbuhom za kruhom. Na jednoj od tih plovidbi u nekoj je stranoj luci zapazio parobrod s imenom „Orient“ i zauvijek upamtio to ime. Dva do tri mjeseca poslije Velikog rata, prvog svjetskog rata, u Sušaku su već postojala dva solidna nogometna kluba, sušačka „Viktorija“ i trsatska „Slavija“, a krimejski nogometoljubci-pioniri, bravar Roko Ladišić, Franjo Matković i mesar Pere Spicjerić, odlučili su osnovati svoj klub. Kada su počeli glasno razmišljati o imenu pobijedilo je željeno ime „Frana kitare“, koji je do kraja života znao reći: “Ja san rekal neka bude „Orijent“ i – bil je „Orijent“!.“. Novac je prikupljan od kuće do kuće, a klub je ubrzo imao gotovo tristo članova. Domaćica Tina Godina sašila je crvene košulje i bijele gaćice i to su postale službene boje kluba s Krimeje i ostale tradicionalne boje „Orijenta“ do ovih dana čestitog stogodišnjaka. Za prvog predsjednika kluba izabran je Franjo Rosi, a za tajnika Senjanin Kuntić, stolar.

“ORIJENTOVA” MAT, MILAN I MORO – Milan Blažević, legendarna “Kovačica”(majka Roka Ladišića, jednog od osnivača “Orijenta”) i Moro Brozičević, na “Orijerntovoj” zabavi u Hotelu “Park” 1936.

U monografiji u povodu zlatnog jubileja „Crvenih“ s Krimeje, „ORIJENT 1919-1969“, autor Izidor-Izo Matovinović, nekada nogometaš „Slavije“ i „Orijenta“, otac jedne od najboljih nogometnih monografija koje sam čitao, citirajući sušačke „Primorske novine“ od 26. srpnja 1919. godine piše: “Nogometne utakmice . Povodom pristupa J.S.K.“Orijenta“ i J.S.K. „Slavije“ Jugoslavenskom nogometnom savezu (osnovanom iste godine u Zagrebu – op.a.) obdržavat će se u nedjelju 27. o. m. dve nogometne utakmice između gore spomenutih klubova i J.S.K „Viktorije“ koja istupa Sa svoje dve najbolje momčadi protiv dvoje mladih ali dobro uvježbanih i discipliniranih domaćih momčadi.“.

Obavijest se odnosi na mjesto odigravanja, gimnazijski trg koji se tada zvao Regentov (Aleksandra Karađorđevića – op.p.), a naglašava se da „ekipe koje pristupaju Jugoslavenskom nogometnom savezu prvi put izlaze pred javnost“, što je , međutim, bio slučaj samo s „Orijentom“. Obje su utakmice povjerene „saveznom sucu Nikoli Boškoviću“, jednom od pionira crikveničkog nogometa i velikom čovjeku našeg motociklizma. Utakmice su odigrane 27. srpnja 1919. „Orijent“ je startao – visokim porazom: “Viktorija“-„Orijent“ 6:0 (1:0), a „Primorske novine“ su zabilježile: “Mlada momčad Orijenta vrlo dobro napreduje u par mjeseci opstanka, a premoć Viktorije došla je do izražaja u drugom dijelu igre, kad su novajlije bili iscrpljeni.“.

BORAC ZA RADNIČKA PRAVA, PAO ZA SLOBODU – Vlado Grozdanić
GROZDANIĆ ODBIO DŽEPNI SAT
U 1931.godini nogometaši „Orijenta“ su odigrali 33 utakmice ( 33 15 12 6 81:47), a na svima je nastupio samo BRANKO JOVIĆ. Potom slijede MILAN BLAŽEVIĆ (29), MORO BROZIČEVIĆ (29), Grubešić 28, Basta 27, Ban 26, Marcelo Kovačić (23), Cernić(23), Vučinić (19), Grozdanić (16), Kazo Blokar (11), Vinko Mikuličić (6), Barić, Mika Mikuličić, Dobrijević, Bruno Kovačić, Živko Jović i Puba Bognar (svi po 4), Branko Jovanović (3), Mavro Stipčić (2), Medved, Šanto Kovačić, Davor Čabrijan i Šoštarko (po 1). Strijelci su bili: SLAVKO ŠURDONJA (30), Branko Jović (19), Basta (11), Marcelo Kovačić (9), Vučinić (9), Blažević (3), Dobrijević (2) i Grozdanić (1). Prije utakmice s „Viktorijom“ (1:0, 15.studenog 1931.) igračima su podijeljene nagrade, ukusni džepni satovi – za osvajanje drugog mjesta u provinciji Zagrebačkog nogometnog podsaveza, odmah poslije odlične sisačke „Segeste“. Dobrijević i Grubešići su se nalazili u vojsci, a Vlado Grozdanić je odbio primiti sat pa je uprava zaključila da se uopće ne dodijeli. Nagrađeni su: Moro Brozičević, Stanko Ban, Mario Cernić, Milan Blažević, Branko Jović, Ivan Basta, Slavko Šurdonja, Mane Vučinić, Marcelo Kovačić i Kazo Blokar. Vlado Grozdanić je rođen u Sušaku 1905.godine, na Krimeji. Bio je radnik-mesar i već tada član KPJ i neskriveni borac za radnička prava, a deset godina poslije jedan od organizatora pokreta otpora, ustanka, na Krimeji, prvoborac 1941. Poginuo je kao borac VI ličke brigade 1945. u Crnoj Gori.

Taj se susret smatra prvom javnom utakmicom „Orijenta“. Revanš 24. kolovoza 1919. godine okončan je novom pobjedom „Viktorije“, 4:0 (1:0), a prva će zapisana pobjeda „Orijenta“ uslijediti krajem 1919.godine, kada će „Orijent“ u Martinšćici („pod kavun“) u pravom golijada-susretu biti bolji od trsatskog „Frankopana“ – 5:4(5:1)! Sudio je Štiglić, ulaznica je stajala 3 dinara, ali je igralište bilo neograđeno pa su plaćali „tek oni najpošteniji“. Utakmica je navedena kao revanš, ali prvi susret nije „ovjekovječen“. U Martinšćici su pobijedili: Tone Stipčić, Francele Malovac, Pere Spicjerić, Mavro Stipčić, Roko Ladišić, Perušić, Dukić, Delo Bolha, Fran Matrljan, Grozdanić i Ivić ;Marač, a poraženi su: Razmo Vošnig, Šikić, Gušte Volf, Čohar, Libero Vošnig, Slaby, Smely, Pepi Blokar, Štefo Bracoduro, Šekulja i Ronaldo Kamenar. Tako je počelo…

Danas ću vam pričati o dvojici prijatelja, vršnjaka, između dvaju svjetskih ratova istaknutih i slavnih nogometaša( ali i obnovitelja 1928.) „Orijenta“, veznom igraču Milanu Blaževiću i legendarnom golmanu Renatu-Moru Brozičeviću, koji je čak sedamnaest godina čuvao vrata „Orijenta“. O njihovim sam igrama slušao još kao dječak u Crikvenici, a i „Crikvenica“ ove godine slavi stoti rođendan, a upoznao ih u njihovim iskusničkim godinama. .Bili su dvanaest godina mlađi od „Orijenta“ i imali različita djetinjstva.

Milan je, kao sin radnika i kućepaziteljice, uz petoro braće živio-  oskudno, a Moro kao sin imućnog trgovca i kućevlasnika za ono vrijeme gotovo raskošno, ali nikada bahato, od mladosti radeći s ocem. Iako su i ondašnja Rijeka, u kojoj je živio Milan, i Morov Sušak bili maloljudni da nije bilo nogometa možda se nikada ne bi upoznali. Igranje i druženje u „Orijentu“ zbližilo ih je zauvijek. Imao sam sreću upoznati i Mora i Milana, Blaževića još kao gimnazijalac, novinar-honorarac, a barba Mora kad je već bio osamdesetšestogodišnjak, iako sam, naravno, mnogo znao o njemu, a i on je čitao moje tekstove

Obojica su mi u velikim intervjuima otvorili dušu…

IZ KRMPOTSKOG KRAJA U RIJEKU

— Rođen sam u Smokvicama u krmpotskom kraju, a roditelji su došli u Rijeku, kao i svi sa sela, tražeći posao – ispovijedao mi se Milan Blažević prije dvadeset i sedam godina. Otac je bio radnik, a majka se zaposlila kao kućepazitelj. Bilo nas je mnogo djece, četvero, poslije šestero. Majka nas je, jadna, nastojala odgojiti i podići onako kako treba , sve nas iškolovati. Na nesreću, kada sam pošao u školu, 1914.godine , počeo je prvi svjetski rat. Otac je sve četiri godine bio u ratu, tek je osamnaeste došao kući.

U ratu je bio ranjen, prošao je sve najgore fronte, bio je na Galiciji, a zadnju godinu na Tirolu, pa je i obolio. Nije mogao odmah dobiti zaposlenje, mučio se… Teško je bilo živjeti, znao sam cijelu noć čekati u redu da dođem do karata za aprovizaciju. Najvažniji je bio kruh… Majka se mučila kao kućepaziteljica, bila je to velika kuća na pet katova, trebala je sve to čistit. Kao najstariji sin ja sam joj pomagao. Sreća je bila da smo imali dobre stanare , kad god su mogli pomagali su nam. Da nije bilo njih ne znam kako bi se iz te teške situacije izvukli.

Poslije osnovne škole pošao sam u realku, a poslije realke završio trgovačku akademiju, dvadeset i šeste. Srećom, nisam dugo čekao posao, zaposlio sam se u jednom dioničkom društvu. Poslije, 1928., Vinko Mikuličić, inače direktor, otkupio je tu firmu, komisija za žitarice na veliko i kolonijalna roba, i tamo sam radio sve do drugog svjetskog rata. U trgovini sam proveo čitav radni vijek – od početnika do direktora…

CRKVENIČANI HERCEGOVAČKIH KORJENA

— Ja san se rodil hiljadu devetsto sedme, osmoga četvrtoga. Mi Brozičevići, ja mislin, da smo Hercegovci, došli smo ovamo, u Crikvenicu, kad su u Hercegovini još bili Turci – pričao mi je šjor Moro Brozičević. Moj dida je bio iz Crikvenice, a otac je već rođen na Krimeji, otac i ja, to je Kumičićeva ulica sada.

PRIJATELJI I SURADNICI NA KANTRIDI – Milan Blažević i Renato Tich

Ja san prvo puno hodil u Crikvenicu, jerbo smo puno igrali u Crikvenici, i zbog dela, a imeli smo i neke daljne rodbine. Mi smo imeli skladište kolonijalne robe najprvo na Meji, pa na Plasih, pa na Škrljevu, onda smo šli dole na Sušak, kade je sada neboder sušački, a na kraju na Deltu, kade je most sada. Otac je već prvo prvega svetskega rata imel dućan na Krimeji, tamo kade smo rođeni. Posle tega rata smo imeli već dve kuće na Mihanovićevoj ulici. Uvijek san s njin radil, ali i nogomet igral i skijaš bil, i plivač bil, i jedriličar bil. Još san dvaput z auton bil na trkami, okolo Crikvenice i va Zagrebu, na Sljeme, kade san bil drugi. Prvi je bil neki grof Oršić. Imel je bolje kola od mene, jače. I va Crikvenici san bil drugi, tamo je prvi bil neki Barišić, isto Zagrepčan, imel je Mercedesa. Mene je auto bil za posal, ja san moral poć od dućana do dućana, aš smo slali robu va dućane od Kastva do Crikvenice i Novoga, a drugi naš čovjek bi išao po Krku. Sjećan se u Crikvenici trgovaca Baretića, Matejčića, Požarića…

JEDAN OD OTACA “KVARNERSKE RIVIJERE” S “BIJELIM” SLAVODOBITNICIMA 1964.GODINE – “Rijeka” je tada prvo mjesto osvojila, pobijedivši u svih pet utakmica, s ukupnom gol-razlikom 18:0! Stoje slijeva: Milan Čohae, Pape Filipović, Perčić, Smolica, Kocijančič, MILAN BLAŽEVIĆ, Jurišak, Klevisar i trener Đalma Marković. Čuče: Srdelić, Radulj, Lukić, Rumora, Udović, Veljačić i Šimunić. “
KI ĆE TO PLATIT?
Milan Blažević je poslije duge i bogate igračke karijere u „Orijentu“ desetljećima bio u samom upravljačkom vrhu „Rijeke“. Pripovijedao mi je: “U „Kvarneru“, koji je pedeset i četvrte promijenio ime u „Rijeku“, prošao sam sve rangove natjecanja. Od prve lige do najnižeg ranga pa do velikog povratka u prvu ligu, 1958. godine, kada sam ja, srećom, bio predsjednikom kluba. Nikada neću zaboraviti to nezaboravno navijačko slavlje. Godine 1953. tada najbolji juniorska momčad u Jugoslaviji, BSK-a iz Beograda, bila je pozvana na turnir u Bellinzonu. Prije turnira odigrali su s nama utakmicu, a zamolili smo ih da to učine i na povratku. Poslije te druge utakmice na večeri u „Kontinentalu“, upijali smo sve informacije o tom turniru. S naše strane smo bili četvorica: inž.Ferid Ćimić (inače poslije rata i visoki funkcioner u „Crvenoj zvezdi“, poslije i u “Rijeci” i “Karlovcu”, i doživotni veliki prijatelj s Mikom Matićem – iz vodstva BSK-a, koji je i vodio mladiće u Bellinzonu – op.a.), Julio Simper, Mićo Blažina i ja. Među nama je poslije počeo razgovor: “Zašto ne bismo i mi tako nešto organizirali?”. Daj ovako, daj onako, iako su mnogi govorili da je to utopija („Ki će to platit?“), nismo odustali. Te godine smo organizirali prvu „Kvarnerskiu rivijeru“, odmah internacionalnu, i pobijedio je „Hajduk“. Vodio ih je Luka Kaliterna, a odlično je igrao Jole Vidošević. Tako smo počeli…“.

Najprvo san pješke šal po dućanima, pa biciklun, pa motoron, pa tek onda z auton… A robu smo najprvo vozili sa konjima, a onda z kamionom, imeli smo dva kamiona, saki dan san išal na jedno mesto, jedan dan na Sušak, drugi dan Kastav, pa Grobnik, Hreljin, Krasica…Puno je posla bilo, mi smo na Sušaku najviše radili i sve smo to zgubili pokle drugoga rata. Sve… A imeli smo veliko skladište na Delti, imeli smo „Shella“ glavno zastupostvo, pumpu benzina na Sušaku… Govoreli su da smo bili jedna od najjačih sušačkih familija…

BALA OD DVE TALIJANSKE KAPE

-Nogomet san počel igrat na Meji – živo se sjećao šjor Moro. Tamo smo tada imeli to skladište i ja san se igral s timi dečkimi. Ja san od dve kape talijanske napravil balu, nogometnu loptu, a ti dečki su mi pomogli. Bili su neki Tomići, više svima i ne znan imena. Ne, nisam odmah bil golman, bil san igrač, levo krilo. Ne, nisam bil pravi levak, malo dešnjak, malo levak… Kako san treniral kako golman? Ja san uvik, kad san imel vremena, išal na Školjić. I mene bi bili trenirali za golmana, onaj Volk, znate, ča je pokle igral u „Romi“, ja, ja, Rudi Volk. Treniral me je i još mi govori: “Ma, ti ti šara bon portjere!“. Ja govorin.“A, šaro…Ki šara?“. I tako san postal pravi golman i nikad ne znan kako je „Orijent“ baš mene zval.

Ča su mi za nogomet rekli doma? Niki mene ni branil niš! Ja san se sam delal od svoje glave. A hodil san u realku. Kakov san bil učenik? A… Tako, dobar, nisan baš bil najbolji, ma nisan kasnil. Ha, ha, ha… A čujte, mo smo van Brozičevići si za sport. I sestra mi je bila rukometašica, to se tad zvalo hazena, ja, hazenašica, za „Orijent“. Onda je hćerka Renata igrala rukomet, ona druga je bila plivačica, sin je bil golman od „Pećin“, ja rukomet, ma prvo je branil i nogomet va „Rijeki“. Dobar je bil rukometni golman, dobar, dobar, bil bi još bolji postal da ni plovil. I na kraju mi je unuk nogometaš bil, ja Danko Matrljan.

Gledal san ga i ono protiv „Reala“, kad je pokle „Orijenta“ za „Rijeku“ igral. Ja, gol je oni dal, ma san mu znal reć da je to jedina prava utakmica ku je igral, ha, ha, ha… Ma, znan da je dobar bil, ma… A čujte, dobro je prošal, bil je va Francuskoj, va Španiji…

NA ULICI I „KONOPARIJI“

MOROV UNUK JEDAN OD JUNAKA POBJEDE “RIJEKE” NAD “REALOM” – Danko Matrljan u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

DANKOV NAJDRAŽI GOL

Danko Matrljan, za nepuna dva mjeseca 59. godišnjak, unuk Renata-Mora Brozičevića, najslavnijeg vratara u stogodišnjoj povijesti „Orijenta“, svoj najljepši i najvažniji pogodak postigao je u najslavnijoj pobjedi „Rijeke“ , protiv najslavnijeg kluba na svijetu, madridskog „Reala“, 24. listopada 1984.godine na Kantridi, u Kupu UEFA – 3:1. Mrežu kraljevskog kluba iz Madrida, pred dvadesetak tisuća gledatelja, te je večeri načeo sjajni Adriano Fegic, zvan „Mamca“ i „Pegla“ u 30. minuti, hrabrim i preciznim udarcem iz daljine. Na 2:0 povisio je Danko Matrljan u 41. minuti – pogotkom za pamćenje. Kapetan „Rijeke“ Srećko Juričić, tada u ulozi veznog igrača, sa sredine terena ubacio je loptu prema „Realovom“ šesnaestercu, Fegic ju je glavom odbio loptu, a onda je briljantno reagirao Matrljan, zvan „Maska“. Majstorski se oslobodio iskusnog njemačkog internacionalca Stielikea, grudima primirio loptu i ne časeći poslao je sjajnim udarcem desnice u lijevi gornji kut „Realova“ gola. Mnogoljudna je Kantrida eksplodirala radošću – 2:0. Do kraja utakmice Fegic je dao još jedan gol za „Rijeku“, a Isidro „spasio čast“ gostiju: “Rijeka“ – „Real“(Madrid) 3:1. U Madridu se, nažalost, dogodila nečuvena, bestidna i bešćutna krađa belgijskog suca Shoetersa , koji je isključio trojicu igrača „Rijeke“, među njima i gluhonijemog Desnicu – zbog prigovaranja!?!. „Real“-„Rijeka“ 3:0 – „pogocima“ suca. Ali, najslavnija pobjeda „Rijeke“ u njenoj, za nekoliko mjeseci, 73. godišnjoj povijesti i maestralni gol Danka Matrljana zauvijek žive u srcima navijača „Rijeke“. Danko Matrljan s devetkom na leđima nije bio klasični vođa navale u ondašnjem nogometu. Trener Joško Skoblar Dankove „radničke“ i ljudske kvalitete odlično je koristio . Matrljan se naradio kao rijetko koji napadač u povijesti „Rijeke“, igrajući za svoje suigrače, načinom na koji je u velikom Brazilu, svjetskom prvaku 1970., igrao „devetka“ Tostao – a više golova postizali „osmica“ Gerson i „desetka“ Pele. Tako su i u „Rijeci“ tada često golove postizali vezisti Fegic i Radmanović, iako je i Danko tresao protivničke mreže. Godine 1984.godine moj mlađi sin Marko, dugogodišnji sportski novinar „Novog lista“(lani proglašen najboljim u Hrvatskoj) – imao je devet godina. Čim bih se poslije utakmica na Kantridi vratio kući Mare, živeći za dobre igre i ocjene Matrljanove, još na vratima bi me pitao: “Koliko si dao Danku?“. Neobično je volio Matrljana. I meni je Danko bio, a i ostao, drag. Samo čestit čovjek i dobro odgojen mladić mogao se do krajnosti posvetiti suigračima, kolektivu, svladati ili barem potisnuti dotadašnji golgeterski ego. Takvim poimanjem nogometa Matrljan je, makar i nije bio reprezentativac, bio – „Mandžukić prije Mandžukića“.

Milan Blažević je nogomet počeo igrati pored riječkog željezničkog kolodvora: “Nogomet sam počeo igrati kao dečkić od devet, deset godina. Najviše smo igrali oko zgrada gdje smo stanovali, na cesti. Neprekidno smo pratili i prave utakmice u Rijeci, pogotovo na nekadašnjem igralištu pored stanice, Campo alla Stazione, igralištu „Glorije“. Mi smo dosti igrali na igralištu koje smo zvali „konoparija“, tamo gdje je bila Tvornica konopa. Zapravo, koristili smo svaki prazan prostor u gradu… A na Sušaku smo igrali na Delti i Brajdici, na „Rudanovu“… Naravno, najviše smo igrali krpenjačom, jer se onda teško dolazilo do lopte… Roditelji i nogomet? Majka je bila protiv, nije ona mrzila nogomet nego je – čuvala cipele. Kad bih poslije nogometa kretao kući najprije sam morao očistiti puntu od cipela da majka ne vidi da sam je oštetio. Ha, ha, ha…

Pravi nogomet počeo sam igrati u manjim klubovima, najviše u klubu „Irida“, za juniore. Čak smo osvojili prvo mjesto u gradu i dobili značku koju su zvali „ULIC“, UNIONE LIBERA ITALIANA DI CALCIO. Tada sam prešao u juniore „Glorije“. Bila je i neka proba da se vidi mogu li prijeći u rezervnu momčad, a onda i u prvu, ali sam slomio ruku i morao u bolnicu… U Rijeci je tada bio veliki rivalitet između „Glorije“ i „Olimpije“. „Gloria“ je igrala tu kod kolodvora, a „Olimpia“ na Kantridi.“Olimpia“ je smatrana klubom bogatijih, a „Gloria“ je više bila klub lučkih i drugih radnika, tako da smo svi navijali za „Gloriju“. Uvijek se sjećam dobrih igrača „Glorije“. Igrao je Spadavecchia, Volk, braća Milinovich, Paulinich… Volk je poslije otišao u „Romu“ i igrao za nju baš kad je postala prvakom Italije, bio je i najbolji strijelac u Italiji, internacionalac. A baš kad sam ja slomio ruku Rudi Volk me odveo u bolnicu i najviše posjećivao.

USKRSNUĆE „ORIJENTA“

Milan Blažević je u „Orijent“ došao kada mu je bilo devetnaest godina: “Mi smo u Rijeci osnovali i jedan naš, hrvatski klub – „Vihor“, ali nas nisu htjeli registrirati. Zato smo igrali samo prijateljske utakmice u Hrvatskom primorju, u Kraljevici, Crikvenici… Baš nekako te dvadeset i šeste godine šport u gradu Sušaku je zamro, a dvadeset i sedme ga uopće nije bilo. Jednoga dana me sreo Renato Brozičević, znaš Mišo da ga mi zovemo Moro, golman „Orijenta“, i rekao mi: “Milane, ja još uvijek dobivam poštu od Zagrebačkog nogometnog saveza, a mi više nismo aktivni.“. Ja mu govorim: “Dobro, Moro, mi ćemo ovako učiniti, prebacit ćemo cijeli „Vihor“ u „Orijent“, preregistrirat se. Tako je 1928. većina igrača „Vihora“ počela igrat za „Orijent“, uskrsnuli smo na neki način „Orijent“. Na Sušaku je tada bilo dosta rivaliteta, bilo je dobrih klubova, „Victoria“, „Triglav“, „Slavija“, „Jela“… „Orijent“ je ubrzo opet bio najbolji.

Moro Brozičević mi je o uskrsnuću „Orijenta ovako pripovijedao: “Dvajsetišeste je bil „Orijent“ prestal igrat. Nismo imeli momčadi, ja san sam ostal, jer san bil u Odboru, i ja san stalno dobival službeni list od Zagrebačkega nogometnega podsaveza. Jedno skoro godinu dana. Pa san išal igrat ki put za školu, bin bil šal i igrat za „Jadrana“, va Kostrenu, a tamo je došal i Milan Blažević sa njegovom momčadi, „Vihor“ je to bil. I kad smo mi to finili igru, smo šli tamo u Žurkoven kod Gabrijele (Paškvan, majke „Jadranovog“ nogometaša Slavka, poslije i nogometnog suca, oca moje ujne Jasenke – op.a.). Tamo je bila gostiona, tamo se plesalo i mi smo si skupa bili za stolon i „Jadranaši“ i „Vihoraši“. I onda ja Milanu govorin: “Pa ča ovako divo igrate, kad moremo opet napravit „Orijent“? Goreka na Krimeji ćeš igrat, bit ćeš tajnik i ča budeš otel bit. Ćeš ti svih službeno registrirat?“. I tako se „Orijent“ obnovil, ja, tako. Da ni bilo Milana i mene ne bi više bilo „Orijenta“, jerbo se više niki ni interesiral. .

CENTARHALF KAO „NURMI“

Milan Blažević je bio sam centarhalf, a centarhalf je tada morao igrati po cijelom igralištu (bio zapravo vrlo agilni „zadnji vezni“ – op.a.):“ U „Concordiji“ je igrao Premerl, reprezentativac, Danko. Zbog toga što je igrao centarhalfa i neumorno trčao zvali su ga Nurmi, a za Nurmija smo znali da je veliki trkač i olimpijski pobjednik. Igrao sam dugo, mnogo utakmica. Dok sam služio vojsku igrao sam čak za sarajevski „Hajduk“, u kojem je poslije branio legendarni Franjo Glaser, koji bi uvijek dolazio po mene u kasarnu. Ipak, mislim da sam najbolje igrao jednom u dresu „Orijenta“ protiv „Fiumane“ 1934. godine, na Kantridi, iako smo izgubili sa 5:1. Ha, ha, ha, ja najbolji , „Fiumana“ pobijedila sa 5:1! Često smo na Krimeji igrali protiv vodećih zagrebačkih klubova, a često je protiv nas igrao i „Hajduk“, ali i neki austrijski klubovi… U prvenstvu smo igrali protiv Karlovčana, Bjelovarčana, Siščana, Brođana… Posljednju utakmicu u životu odigrao sam 1945. godine, bila je to prva utakmica odigrana u oslobođenoj Rijeci. Narodnooslobodilački odbor Sušaka pobijedio je Komandu grada Rijeke 2:1. Nažalost, bio sam među poraženima, a za nas su igrali Klausberger, Ettore Mazzieri, Spadavecchia, Ende… Pobjedonosni gol za Sušačane dao je Meho Fetahović ( a prvi Matovinović, poslije čega je izjednačio Ende – op.a.).

MORO I MILAN S NAJSLAVNIJIM SUIGRAČEM SLAVKOM ŠURDONJOM – “Orijent” u tek načetim tridesetim 20.stoljeća. MORO BROZIČEVIĆ stoji prvi zdesna, kleči SLAVKO ŠURDONJA, a čuči MILAN BLAŽEVIĆ.

U „Orijentu“ sam bio kao igrač, kao kapetan i kao tajnik, samo nisam bio trener. Kao „tehniko“ sam na klupi bio nervozan, baš nervozan, pušio sam, a poslije sam samo grizao cigaretu. Teško je to, teško na klupi, Zato uvijek mogu shvatiti trenera. Jedno vrijeme sam čak i sudio, dok sam još bio aktivni igrač. Kažu da sam bio dosti objektivan, strog, ali pravedan. Kao igrač sam samo jednom isključen i to me je isključio moj najveći prijatelj Kauzlarić, Albino, dobar sudac je bio. Napravio sam jedan faul, ma ne neki jak, i on je fućkao kazneni udarac. I ja govorim: “Albino, ma to ni niš!“. A Albino: “Kad ni niš – hodi van!“. Bez pardona.

NAJDULJI „ORIJENTOV“ GOLMAN

Moro Brozičević je punih sedamnaest godina bio „Orijentov“ golman, to nijednom vrataru prije i poslije njega nije pošlo za rukom: “Ja, bil san najdulji „Orijentov“ golman, a da l’ san bil najbolji, al’ najgori – ja to ne govorin. Samo znan da je bilo par golmani ki su me zamenili, ma nisu mogli puno igrat, ako ne par utakmic. Dobri su bili ma – mene nisu mogli zamenit. Razmo (Vošnig – op.a.) je šal va „Olimpiju“, Tone Stipčić va „Fiume“, a mene je predsednik „Glorije“ rekal: “Ve daro cinque cento lire!“. A ja govorin: “Mi per soldi non gioco!“. Šal san bez šoldi igrat kod „Glorije“, ali ča se dogodilo. U Zagrebu su se potukli „Juventus“ i „Građanski“ , neka vela barufa je bila, onda je Mussolini zabranil da mi igramo na Rijeci. Morda bin bil ostal u Rijeci i ne bin ponovo „Orijent“ napravil, pitanje je da li bi se „Orijent“ uopće obnovil, vi’te…

MORO II ODLIČAN GOLMAN – ALI RUKOMETNI – Tri odlična rukometaša “Pećina”, Miro Kromer, Vladimir Vujnović i Davor Brozičević Moro, sin Reanata Brozičevića-Mora.

Tad travnatih terena ni bilo, čak i na Rijeci je bila karbunina. Padali bimo mi golmani, šundrali se. I još neč, ni se gledalo će vas razbit, će van čagod napravit, a sad se ne sme nanke taknut golmana. A kuliko smi mi trpeli, kuliki su golmani i poginuli na terenu, najveć od udarca va glavu. Golman onda ni puno hodil van z gola, van si šal samo kad si moral poć vanka, a ovako kako danas idu vanka  – ki put je dobro, ma više puti ne. Vi’te, to mi se jedamput va životu osvetilo. Mi smo u Banjaluci vodili 7:1. Onda san ja šal malo više van i bala mi je šla preko glave i šla nutra. Ma to je bilo samo jedamput va životu.

Ja san van najbolje branil kad smo igrali va Trstu i Goriziji pa su oni njihovi kibici pitali da ča san ja golman od reprezentacije Jugoslavije, a imel san osavnajst, morda i sedamnajst let. Pa su to pitali i mog rođaka, a on in je odgovoril:“Ma lui xe portiere de reserva!“. Aš san ja branil jerbo je Vošnig bil va vojski. A slabo? Ja van moren reć da se ja ne spametin da san ki put pet goli dobil. Dobil san dva, tri, je li, maksimalno.

ČUDESNA NEZABORAVNA PUTOVANJA

I NEZAPALJENOM CIGARETOM PROTIV NERVOZE – Milan Blažević u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije, objavljenoj prije pola stoljeća.

— U prijeratnom „Orijentu“ smo živjeli od prodanih ulaznica, članarina i prihoda od zabava – pripovijedao mi je šjor Milan. Na Sušaku, pogotovo za vrijeme maškara, bile su poznate zabave „Viktorije“ i „Orijenta“, mi smo ih redovito priređivali u Hotelu „Park“ na Pećinama. A bilo je i nekoliko mecena, nisu baš davali novac, ali bi kupili loptu, dresove , kopačke…Najviše se putovalo kamionima, a ako je bilo dalje  – onda vlakom, trećim razredom. A do Hreljina? Ovako. Vlakom do Škrljeva, tamo bi nas čekala konjska kola pa bimo na njima došli do Meje, a od tamo konji nisu mogli vuć pa bimo mi gurali kola. … Ali, poslije utakmice smo se uvijek našli u oštariji, naše je sjedište gore na Krimeji bilo kod „Kovačice“, majke Roka Ladišića, koji je bio u klubu sve, duša i tijelo. Zvali smo je „Orijentova“ mat.

Najteža su bila daleka putovanja. Kretali bimo sa Sušaka vlakom subotu večer, stigli u Zagreb u šest, sedam ujutro, a onda nastavljali do Čakovca ili Bjelovara. Odmah bimo odigrali utakmicu i nekad poslije utakmice trčali na vlak i istu se večer vratili u Zagreb. Iz Zagreba po noći do Sušaka i odmah iz vlaka – na delo! Nikada nisam izostao s posla jer sam već imao dosti odgovoran posao, takoreći sam zamjenjivao gazdu. Konkurencija je na Sušaku bila jaka… Eto, meni je u trgovini  konkurent bio Moro. Kao igrači bili smo veliki prijatelji, a u poslu konkurenti.

TEŠKO SVLADIVI ISKUSNIK – Renato-Moro Brozičević u godinama nezaboravnih obrana.
MAJSTOR ZA ŽENSKE
„Ča, da san bil majstor za ženske? Ha, ha, ha… Čujte, to se priča, a bilo je – sakako. Ženske su nas dolazile gledat, volile su nas, ha, ha, ha, a govore, ja, da su neke na Krimeju šle i samo zbog mene… Čujte, onda su van ženske jako malo šle na nogomet, na Krimeju, ma su šle na naše zabave va „Park“ hotelu, za Novo leto, za mesopust… A kiput smo i na igralištu napravili zabave, malo se plesalo, ki je znal, ha, ha, ha, pjevalo, veselilo… Ja, mene van niki ni zval po imenu, Renato. I tu ću van priču povedat. Moj otac je bil isto crn, isto su ga zvali Moro. Onda ovi stariji ljudi ki su došli na Krimeju gledat utakmicu su i mene počeli zvat Moro, po ocu. I onda san i ja Moro, a tako je moj sin, koji je – više blond.“(Moro Brozičević) A propos nadimka, u monografiji Iza Matovinovića pri navođenju sastava „Orijenta“ za vratara ne piše Brozičević nego – Moro. Tako je, govorili su Morovi i Izovi suvremenici, poslije utakmice nerijetko pisalo i u – službenom zapisniku.

Šjor Moro je, pak, pamtio je pamtio samo lijepe trenutke s putovanja: “Po vlaku je uvik bilo veselo, pjesme. To kad smo u Banjaluci dobili cela nas je Banjaluka slušala kako smo pjevali. Bili smo dobro društvo, prijatelji, si smo bili skupa. Ne kako sada, kada svrši utakmica saki gre za sebe. Je tako? Mi smo bili uvik skupa. Kad bi završili na Krimeji smo šli tamo kod „Kovačice“, bi se popilo, svaki bi platil par litara , pjesma i – gotovo. Klub ne bi platil, ako ne bi neki put kakovu večeru nan napravili, kad bimo bili prvi, a tu poli nas smo vavik bili prvi, ča ne.

BEZ TRENERA

— Nekada mi u „Orijentu“ i nismo imali trenera – sjećao se Milan Blažević. Sjećam se samo Zdenčaja iz Zagreba i Blocha iz Graza. Bili su to jako dobri treneri, ali mi nismo imali novca za plaćanje trenera. Najčešće nas je trenirao neki stariji, iskusniji igrač. Kako? Nekoliko krugova oko igrališta i igra na dva gola. Na treningu je uvijek bila ista kazna – dva-tri kruga oko igrališta. Tako se on da stjecala kondicija. Jasno, bila su to druga vremena . Eto, mi smo, recimo, redakciji „Naše sloge“, koja je tada imala svoje prostorije na Piramidi, sami donijeli najavu utakmice, a poslije i rezultat. Tko je dao golove, ocjenu kako smo igrali, jer u novinama tada nije bilo toliko športskih novinara da na sve stignu.

– U Primorju konkurencije nismo imeli – domišljal se Moro Brozičević. Samo je „Jela“ jedamput bila prva va sih onih sedavnajst let ča san ja igral. Ali u neki viši rang nismo nikada uspjeli ući. Jedino smo onaj pokal dobili kad smo svih tukli, Bjelovar, svih, ma to van je bil sve kup-sistem. Ali, igrali smo prijateljske utakmice protiv svih najboljih momčadi, s „Građanskim“, s „Hajdukom“, HAŠK-om, „Concordijom“… Ki put bin branil fenomenalno . Jedamput je plakal onaj brat od Joza Matošića, ki je bil pravi centarfor, onaj, ja, Frane – da mi ni mogal dat gol. Tako san fenomenalno onaj dan branil , pucal je sakako, ma ja padan, ja se dižen, ja branin – da su nas komać 1:0 tukli. Ki mi bil najopasniji? A, čujte, si Zagrepčani, onaj Woelfl najviše, ma ja san protiv njih uvijek dobro branil. Evo, tu su van novine iz trejsdevete, tu van piše da san mogal poć va ki god san tel zagrebački klub. A ča? Kako ću poć kad iman dobar posal doma? Ja nisan moral igrat za šoldi. I ki su to upće šoldi tad bili? To van se malo novci dobivalo, kod nas va „Orijentu“ – niš. Ako je Šurdonja dobil kakovu stodinarku. A i to su mu kibici dali, to ni uprava dala. Čujte, bilo je dosta siromašnih pa bimo in mi koji smo bili bogatiji našli mesto. Evo, Beli Grubešić, odličan igrač, bil je radnik na Delti pa san ga ja zel kod sebe. Naučil se vozit auto i postal je šofer, pokle je bil i na autobusu.

ŠURDONJA JE BIL NAJBOLJI

JEDAN OD “ORIJENTOVIH” OSNIVAČA I IGRAČA – Roko Ladišić

Milan Blažević i Moro Brozičević imali su isti odgovor na pitanje tko je bio najbolji igrač „Orijenta“: “Slavko Šurdonja je bil najbolji igrač „Orijenta“!“. Milan je ovako analizirao svoje suigrače: “Najbolji igrač „Orijenta“ objektivno je bio Slavko Šurdonja. Poslije je otišao u „Građanski“, a iz Zagreba u beogradski BSK (I bio kreator igre u društvu s Tirnanićem, Mošom Marjanovićem i ostalim asovima, koji su na prvom svjetskom prvenstvu u Montevideu osvojili treće/četvrto mjesto – op.a.). Postao je i reprezentativac Beograda i Jugoslavije, ali je mlad umro, u ratu, od tuberkuloze. Dobro su igrali Basta, Mane Vučinić, braća Dobrijević, a Moro Brozičević je bil –  iz-van-re-dan golman… Neka se nitko ne naljuti, nemoguće je sve nabrojiti.

Moro je ovako pripovijedao: “Slavko Šurdonja je bil najbolji od svih va „Orijentu“! Bil je pravi napadač, znal je igrat, bil je za tribljat i znal je gol dat. Pokle je igral va reprezentciji. Ma, i drugi su bili dobri! Beli Grubešić je bil dobar, Vončina je bil dobar, a još prvo Roko Ladišić je bil dobar igrač. Kad san sa sedavnajst let branil protiv „Glorije“ na Rijeci bil san najmlađi – a najodgovornije mesto va momčadi i nisan imel straha. Trema malo da, to je normalno, ma strah ne. Tad je igral Dušan Margitić, bil je odličan centarfor. Ovo ću van povedat za Dušana. Mene su va Karlovcu dali gol ki – ni bil gol! Ni lopta unutri uopće, a sudac je sudil gol i to je bilo 1:1. Onda se Dušan tako razjadil da je od centra zel balu i šal direktno va gol, svih je pretribljal i dal gol i to je bilo 2:1 za nas, takov je to igrač bil.

DOŽIVOTNI ODANICI NOGOMETA

OČEVIM STOPAMA – Mlađi sin Milana Blažević MLADEN (stoji šesti slijeva) bio je prvotimac “Orijenta” u sezoni 1965/66.

Šjor Milan Blažević nije imao pravog nogometnog nasljednika. Prvi sin Milan, poslije istaknuti riječki liječnik, nešto je malo omirisao podmlatka u „Rijeci“, u kojem se dulje zadržao mlađi Mladen, ekonomist i gospodarstvenik na oca, kao umirovljenik posljednjih je godina lobist ili promicatelj žičare na Učku. Mladen je jedno vrijeme bio i prvotimac „Orijenta“, a onda se prepustio nižerazrednom nogometu i studiju. Milan Blažević, senior, opojnom je svijetu nogometa odano i aktivno pripadao više od sedam desetljeća. Od riječkih dječačkih dana na prostranstvima i igralištima diljem Rijeke, koja su odavna prekrile zgrade bogate , preko „orijentaške“ igračke karijere do mnogih desetljeća u rukovodstvu „Rijeke“. Lijepo mi je šjor Milan jednom rekao: “Da, praktički sam cijeli život s nogometom. To mi je jedna priljepčiva bolest, koje se nikako ne mogu riješiti. Ha, ha, ha… A izgleda da u ljekarnama i ne postoji medicina protiv toga, ha, ha, ha… Nogomet je kao i život – i tuga i radost…“.

Sa šjor Morom sam se posljednji put napričao u proljeće tisuću devetsto devedeset i treće. Draga, ona sušačka, kuća sljubljenih s cestom, za dešpet kalendaru već na pragu ljeta. Sunce toliko moćno da čovjek vapi za blaženom hladovinom, čašom hladna pića pod brajdom. A dolje, duboko pod cestom, usamljen čovjek, iskonski strpljiv, od trsa do trsa, vrijedan poput pčela što uokolo lete samo njima znanim putima, druguje sa svojim vinogradom. Tijani broj 22.

Osamdeset i šest za sobom zabačenih… Svakom Sušačanu, koji iole više pamti, ili je još u djetinjstvu pomno slušao svog oca i noniće, dobri šjor Moro je i sada istinska vratarska legenda „Orijenta“. Punih sedamnaest godina , od 1924. do 1941., kada je točku na njegovu sjajnu karijeru stavio početak četverogodišnjeg krvavog rata, Moro je bio nezamjenljivi vratar Krimeje. Počeo je braniti još kao dječak, maloljetan, s Marcelom Kovačićem i Perkovićem osnovao krimejskog „Hajduka“. A od 1924. postao prvim vratarem „Crvenih“. U lijepoj je i čestitoj starosti napustio grad, našao mir u svom vinogradu, ali je mnogih nedjelja zvao kumpaniju, „i više od deset od nas“, na marendu i njegovo vina, raznih sorti. Sve dok je iole bio zdrav nije propuštao utakmice na Krimeji: “Na Krimeju iden uvijek. Samo ovu zadnju sad nisan bil. Ča se dogodilo? Karambol je bile ovde va Dragi, čekali smo autobus jednu uru i pokle je falilo još frtalj sata, a ja govorin: “Ma kamo remo sad? Nikamo!“. Kakov san kako navijač? Kalmo? Ne! Ne! Nisan kalmo ma neman komu govorit ni zijat. Si muče ča su kraj mene. Ha, ha, ha..“.

To su, eto, samo neki dragi kamenčići iz bisernih mozaika bogatih nogometnih, i ne samo nogometnih, života dvojice slavnih igrača onog davnog čovječnog „Orijenta“. Snimljeni, zapisani i upamćeni nezaboravi prijatelja i suigrača, šjor Milana i šjor Mora, Milana Blaževića i Renata Brozičevića. Da ih nisam poznavo moj bi život, i danas odan nogometu, bio nenadomjestivo siromašniji. Kao i život „Orijenta“, kome, eto, prvom u nizu pričom dragih spominjanja, unaprijed čestitam stoti rođendan.

NAJBOLJA IGRA MILANA BLAŽEVIĆA – Snimak prije susreta “Fiumana”-“Orijent”(5:1) na Kantridi, 25.svibnja 1934.
PORAZ BEZ TUGE
Najstrašniji od svih ratova, II. svjetski rat, na Sušaku je završio 21. travnja, a u Rijeci 3. svibnja 1945. godine. U prije oslobođenoj Martinšćici 1.svibnja već je mnogoljudno i silno radosno proslavljen Prvi maj. Sportski narod primorski, sušački i fjumanski, hrvatski i talijanski, bio je silno željan sporta u slobodi, nogometa ponajprije. Već 6. lipnja sušački „Primorski vjesnik“, koji je tiskan i prije oslobođenja, u ilegali, piše da je, citiram autora, koji se potpisao pseudonimom -zec… ”prva športska manifestacija nakon oslobođenja Sušaka i Rijeke privukla mnoštvo svijeta u ulicu Cellini“ na prvu poslijeratnu nogometnu utakmicu u kojoj ekipa Narodnooslobodilačkog odbora rada Sušaka sa 2:1 (2:1) pobijedila ekipu Komande grada Rijeke. Riječani su, kaže, imali laganu tehničku premoć, a Sušačani to „suzbili velikom požrtvovnošću i poletom“. Usprkos razumljivoj neuigranosti „na momente živa i tehnički dotjerana igra oduševila je i najvatrenije sportske kibice“. Momčad Sušaka zasluženo je pobijedila „iako bi možda neodlučni rezultat bolje odgovarao kao ogledalo skupne igre“. „Poene“(pogotke, golove – op.a) za Sušak su postigli Matovinović i Fetahović, a za Rijeku Ende. „Sudio je vrlo dobro sudac Petrić (Frane- op.p.), kojemu je posao bio olakšan zbilja športskom i fair igrom sviju dvadeset i dvojice igrača“.
A propos, strijelac prvog poslijeratnog gola već u 3.minuti, Izidor-Izo Matovinović, bio je prijeratni odlični igrač „Slavije“ i „Orijenta“, poslijeratni vrsni nogometni sudac, novinar i publicist, a i „tehniko“ prvoligaške „Rijeke“ i – otac dr. Damira Matovinovića, jedinog Riječanina koji je sudio na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Meho Fetahović, strijelac pobjedonosnog pogotka, godinama je bio u vrhu uprave „Rijeke“, a Oscarre Leandro Ende, poznati riječki sportaš. Evo prezimena sudionika prve nogometne utakmice u Rijeci poslije II. svjetskog rata.
RIJEKA: Klausberger (Pietro, poslije prvi riječki gradonačelnik – op.a), Garapić, Vešligoj, Blažević, Locatello, Bandur, Černjar, Ende, Spadavecchia, Mazzieri (poslije jedan od osnivača „Kvarnera“ i legendarni novinar „La Voce del Popola“), Miškulin
SUŠAK: Lojen, Foser, Rahelić, Matković, Smojver, Polić, Kozina, Basta, Negovetić, Fetahović i Matovinović
Tom se utakmicom Milan Blažević oprostio od aktivnog igranja, porazom zbog kojeg nije tugovao. Volio je i Riječane i Sušačane, a tog je dalekog dana ionako pobijedilo zajedništvo grada, kojeg je Rječina opet spajala, a ne razdvajala.

SRETNA NOVA 1969. S NASLOVNICE “NOVOG LISTA”

Kako sam prije točno pola stoljeća očekivao i dočekao Novu godinu? U Rijeci, naravno, jer je naša generacija riječkih studenata u Zagrebu za svaki državni praznik hitala kući. Prvi maj, Dan Republike, Nova godina…Uvijek vlakom, koji je bio jeftiniji, a bome i komotniji od autobusa. Današnjem je čitatelju to možda nepojmljivo jer su naši vlakovi spori i za dvadeseto, a kamoli za dvadeset i prvo stoljeće. Nama onda sporo truckanje putničkim ili u najbolju ruku ubrzanim vlakom nije smetalo. Živjeli smo za trenutak u kojem će nas lokomotiva dovući do Plasa i podariti nas silno žuđenim pogledom na Rijeku i cijeli Kvarnerski zaljev. Srca su nam bila ovoooooolika. Brza autocesta Rijeka na to i ne pomišlja, Kvarner dospiješ uhvatiti tek krajičkom očiju, a Rijeku vidiš tek kad se kroz nju voziš.

RIJEČKI GRADONAČELNIK 1968. DRAGUTIN HARAMIJA ČESTITA NAJBOLJEM RIJEČKOM SAOBRAĆAJCU I POZORNIKU – Haramija, Paus i Cvitić, Silvestrovo 1968.

Vlakom sam se na kraju prosinca 1968.godine prema Rijeci vozio s malo prtljage, s tek ponešto odjeće u ruksak-vreći, sličnom onoj, ali osjetno većoj, u američkih marinaca. U studentskom domu brzo sam se naučio košulje i donji veš najprije iskuhati u limenom lavoru u čajnoj kuhinji, a ostatak obaviti u praoni. Sušilo se na radijatorima centralnog grijanja ili na špagu ispod prozora. Tako je bivalo i s čarapama. Jedino tada i nikada u životu nisam ništa ispeglao. Baš nekako krajem tih šezdesetih godina prošlog stoljeća u modi su, srećom, bile najlon-košulje, nezdrave naravno, ali silno popularne, koje nisu peglane. Dovoljno ih je bilo oprati. A što se hlača tiče, kada bi otupjela ona oštra crta – završile bi u kemijskoj čistioni, makar i ne bile „zaflekane“. Tamo bi bile tako moćno ispeglane da ih mjesecima nije trebalo peglati.

Na kraju 1968. godine u Rijeku sam , dakle, ponio samo jednu torbu, ali je u nevidljivoj prtljagi sa mnom putovala i bogata poputbina moje nezaboravne , romantične, revolucionarne „šezdeset i osme“, koja se iz ključalog Pariza, do kojega ću prvi put u životu stići tek 2016.godine, prelila diljem Europe, snažno zapljusnuvši i Zagreb naše studentske mladosti. Tada smo uistinu mislili da je došlo vrijeme u kojem mi mladi ne samo želimo nego i možemo mijenjati svijet, na bolje. I danas bi mi bilo krivo da nismo – pokušali. Kakva bismo mladost bili da smo prespavali tu dragu „šezdeset i osmu“? Nije me bolno pekao naš poraz.

POSLJEDNJA CVIJINA “NOVOLISTOVSKA” KARIKATURA U 1968. – Dragan Džajić

Te smo 1968.godine učinili koliko smo mogli, nismo zabili glave u pijesak, širom otvorenih srca i očiju upoznali smo svijet, ljude i nas, shvatili jednom za uvijek , kao što je to lijepo rekao naš profesor na Pravu dr. Oleg Mandić, da u svakom žitu ima kukolja. Pa i u mladom.

MILIJUNER BRACE BAJZEKA

Posljednji moj prilog u „Novom listu“, za koji sam, kao i za „La Voce del Popolo“ i beogradski „Fudbal“ redovito izvještavao s prvoligaških nogometnih utakmica, ali i pisao komentare i intervjue, crtao karikature, u 1968.godini, baš na Božić, bila je karikatura nogometaša Dragana Džajića, kapetana nogometne reprezentacije Jugoslavije, koja je u ljeto te godine osvojila drugo mjesto u Kupu europskih nacija(budućem Europskom prvenstvu) u Firenci. Bila bi i prva da je u prvoj finalnoj utakmici nije pokrao švicarski sudac Dienst.

„Novi list“ je objavio vijest, prispjelu na Badnjak, prenosim je doslovno: PARIZ, 24.decembra(Reuter) – U anketi pariškog lista „France Footbal“, u kojoj  je George Best, igrač „Manchester Uniteda“ proglašen za najboljeg nogometaša Evrope, Osim Dragana Džajića , koji je zauzeo treće mjesto, nalaze se još dva jugoslavenska igrača – Fazlagić i Osim.

“FRIŠKA” RIJEČKA GRADONAČELNICA – Neda Andrić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije iz 1970., objavljena u knjizi “MI”, humorista i satiričara Danijela Kokića, koja je ilustrirana Cvijinim karikaturama

Oni su dobili po jedan glas i dijele dvadeset i četvrto mjesto. S njima dijeli mjesto i poznati nogometaš „Celtica“, Johnstone. Baš 1968. upoznao sam , intervjuirao i portretirao Džajića, Osima i Fazlagića, iako sam s njihovih utakmica izvještavao i prije, a Džajić je za Silvestrovo bio u našem kraju, dočekavši Novu godinu s djevojkom Ivonom Puhijero , Dubrovkinjom i jugoslavenskom „misicom“, čini mi se u Lovranu. Ljubav nije završila brakom, ali to je već neka druga priča.

Novogodišnji broj „Novog lista“ bio je tipičan za one godine, ali, osvježen „šezdeset i osmom“, ipak mnogo bliži životu. Telegram glavnog urednika Stanislava Škrbeca, s njegovim portretićem u „štrihu“, uvodnik, na prvoj stranici , nije bio panegirik samoupravnom socijalizmu s nabrajanjem svekolikih radnih pobjeda, već posvećen – željama za bolji život, svima nama.

Odmah ispod tog mini-uvodnika u crvenom okviru upečatljiva je najava teksta na trećoj stranici – „MILIJUNER“ SE NASTAVLJA. Riječ je, naravno, o nagradnoj igri u kojoj je milijun dinara tada bio uistinu vrijedna nagrada. A propos, u ondašnjem Komitetu, partijskom dakako, na uvođenje te popularne nagradne igre , za glavnourednikovanja dobrog Miroslava-Brace Bajzeka, nesuđenog slikara, s kojim sam usprkos velikoj razlici u godinama, prijateljevao do njegovog odlaska u dobra spominjanja.,  – bilo je svakakvih negativnih komentara. Te kapitalizam, te klanjanje „zlatnom teletu“, te skretanje udesno… A čitatelji „Novog lista“, kojima će se ubrzo pridružiti i čitatelji „Glasa Istre“, bili su oduševljeni. Tada takvu nagradnu igru nisu imale nijedne novine u Jugoslaviji.

VIZIONAR DR.PRIKRIL , MARIJA CRNOBORI I VERA MISITA

SMIJEŠAK RATNIKA I POBJEDNIKA – Dwight D. – “Ike”

Na sljedećim stranicama „Novog lista“ nisu se kočoperili lokalni, republički i državni političari. Govorio je ugledni tadašnji riječki privrednik, a privrednike tada još nismo zvali gospodarstvenicima, Jure Vukasović, generalni direktor „Jugolinije“, tada jednog od najuglednijih linijskih brodara na svijetu. Osamdesetak „Jugolinijinih“ brodova tih je godina plovilo svim dijelovima svijeta, a imenjak Rijeke, brod „Rijeka“ za Novu je godinu očekivan u Baltimoreu. Danas bi „pravovjerni“ lektori, privrednike „za svaku sigurnost“ prekrstili u gospodarstvenike. Možda bi bili u pravu. Golema je, naime, razlika u glagolima – privređivati i gospodariti. U nas je sve više želja za gospodarenjem, a sve manje za privređivanjem. Novokomponiranim je kapitalistima najlakše gazdovati, skresati broj radnika, a ostalima plaće… Prof.dr.inž. Boris Prikril, također u velikom intervjuu, najavio je VELIKE PERSPEKTIVE RAZVITKA RIJEKE i bio je u pravu. Već rane sedamdesete dvadesetog stoljeća potvrdit će profesorova argumentirana predviđanja.

ISTINA ILI SIMULACIJA – Neil Armstrong, prvi čovjek na mjesecu 1969., umro je 2012. godine.
ČOVJEK NA MJESECU U 1969. godini 20. srpnja, zbio se povijesni događaj za čovječanstvo, oko 20.18 sati tročlana američka posada, koju su činili astronauti Neil Armstrong, Edwin E. Aldrin Jr. (s nadimkom Buzz) i Michael Collins, sletjela je na površinu Mjeseca. Polijetanje rakete sa svemirskom letjelicom pratilo je više milijuna građana, među njima I tadašnji američki predsjednik Richard M. Nixon, uz mnogobrojne znanstvenike NASA-e, koja je pozorno pratila svaku etapu svemirske misije Apollo 11. Pri slijetanju na Mjesec došlo je do nepredviđenih promjena u programu slijetanja, a modulu Eagle smanjivala se i količina potrebnog goriva. Ipak, Eagle je uspješno sletio u blizini Mjesečevog “Zapadnog kratera”, što su potvrdili senzori letjelice, ali i zaposlenici NASA-e zaduženi za upravljanje i kontrolu Misije. Programom Misije bilo je predviđeno da astronauti, po slijetanju na Mjesec, spavaju, no zbog uzbuđenosti oni su preskočili taj dio programa i pripremali se za izlazak iz lunarnog modula na tlo. Sutradan oko dva sata Neil Armstrong spustio se na Mjesec. Pri koračanju površinom Mjeseca, pošto je izrekao nekoliko zabilješki o površini Mjeseca, izrekao je svoju čuvenu rečenicu: ”Ovo je mali korak za čovjeka, a velik skok za čovječanstvo!”. Uskoro je na Mjesec izašao i Edwin E. Aldrin Jr., s kojim je Neil Armstrong u blizini sletjelog modula prikupio uzorke tla Mjeseca i postavio američku zastavu uz brojne poteškoće, jer je tlo bilo izrazito tvrdo. Potom je uslijedio telefonski razgovor s oduševljenim predsjednikom Nixonom. Astronauti su skupili oko 22 kilograma materijala s površine Mjeseca u istraživačke svrhe, ušli u modul Eagle i iz njega bacili više dijelova opreme za kretanje Mjesecom, a uskoro su zaspali. Kada se Eagle pripremao za povratak na Zemlju javila se mogućnost da astronauti ostanu na Mjesecu zbog malih poteškoća tehničkog karaktera, no kvar je ubrzo odstranjen pa je Eagle mogao poletjeti s Mjeseca. Na Mjesecu su astronauti ostavili više predmeta od povijesne važnosti, primjerice disk na kojemu su ugravirane riječi mnogobrojnih američkih uglednika. Na ploči pričvršćenoj za stube navodno stoji natpis: ”Ljudi s planete Zemlje ovdje su prvi put zakoračili na Mjesec u srpnju 1969. godine. Došli smo u miru za cijelo čovječanstvo.”. Po povratku na Zemlju, astronauti su se morali preodjenuti u posebna zaštitna odijela kako bi se spriječilo eventualno širenje bolesti kojom su se, smatralo se, mogli zaraziti na Mjesecu, a potom su čamcem prevezeni na USS Hornet i smješteni u izolirane prostorije. U karanteni su proveli 21 dan, a tijekom tog razdoblja posjetio ih je predsjednik Nixon. Medicinske pretrage dokazale su da astronauti na Mjesecu nisu zaraženi nikakvom bolešću, a tek naknadno je ustanovljeno da se na Mjesecu živa bića ne mogu zaraziti zbog nepostojanja života. Uskoro su im odali počast mnogobrojnim proslavama širom SAD-a, a predsjednik Nixon osobno ih je odlikovao Predsjedničkom medaljom slobode. Mnogobrojni su skeptici više puta sumnjali u slijetanje na Mjesec, smatrajući da je SAD lažirao scenu slijetanja i mnogobrojne fotografije sa Mjeseca kako bi u Hladnom ratu dokazao SSSR-u dokazao nadmoć na području svemirske tehnologije. Svoje tvrdnje o navodnoj teoriji zavjere potkrjepljuju činjenicom da se na fotografijama snimljenim na Mjesecu vidi američka zastava kako vijori, premda na Mjesecu nema atmosfere, tj. ne postoje vjetrovi ni strujanja zraka zbog kojih bi zastava vijorila. Stručnjaci iz muzeja i znanstvenih udruženja širom svijeta opovrgnuli su tu teoriju tezom da je zastava vijorila zbog snažnog vjetra prouzrokovanog ispušnim plinovima modula Eagle na površinu Mjeseca. Zaštićeno tvrdnjama istaknutih znanstvenika od daljnjih urotničkih teorija, slijetanje na Mjesec 20. srpnja 1969. ušlo je u povijest kao jedan od vjerojatno najznačajnijih svjetskih datuma. Međutim, sumnje u simuliranje spuštanja na Mjesec nisu prestale. Ni u ovoj, odlazećoj 2018. godini.

Tada popularni filmski i televizijski komičar Miodrag Petrović-Čkalja na pitanje Nikole Lorencina, poslije vrsnog filmskog i televizijskog redatelja, (u tada popularnoj novinskoj novinarskoj vrsti – izmišljenom intervjuu) tko pod drugim jamu kopa, lakonski je odgovorio: “Fizički radnik“! U rubrici RAZGOVOR S BIVŠIM RIJEČANIMA gostovale su dvije velike glumice iz pionirskih dana Narodnog kazališta „Ivan Zajc“, Marija Crnobori i Vera Misita, uz koje su tada u riječki teatar dospjeli, neki doduše za kaznu, jer su igrali, režirali ili dirigirali u Zagrebu ili u Beogradu u doba okupacije, i : Viktor Starčić, dr.Marko Fotez, Lovro Matačić(inače rođen na Piramidi!), Marijan Lovrić, Zlata Nikolić… Na pitanje što bi gradu Rijeci zaželjela povodom Nove godine velika Marija Crnobori, tada prvakinja Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, duhovito je odgovorila:“ Gostovanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta!“. A s kojom bi se ulogom opet predstavila riječkoj kazališnoj publici?

— Kao Klitemnestra u Eshilovom „Agamemnonu, u režiji Tomislava Tanhofera!“

Jedna je bila Marija Crnobori…

Vera Misita bila je ganuta što su je se sjetili novinari „Novog lista“. Na pitanja je odgovorila pismom:“… Prošlo je mnogo godina, a da me se nije nitko sjetio. Bilo je jubileja. Slavila se 20.godišnjica osnutka riječkog Kazališta. Nisu me ni obavijestili , a kamoli pozvali, iako je poznato da sam i ja jedan od osnivača ovog teatra. Utoliko me je više obradovalo vaše pismo i ganulo do suza i u srce , koje još uvijek kuca za tu meni dragu kazališnu kuću i dragu riječku publiku… Poznavajući Rijeku kada sam došla 1945., onako svu u ruševinama, ja čestitam ljudima koji su uspjeli izgraditi Rijeku u jedan od najljepših gradova i najznačajniju luku u našoj zemlji. Želim još većih uspjeha na svakom polju rada i izgradnje. A to znači : pravog čovjeka staviti na njegovo pravo mjesto i tada nema bojazni za daljnji napredak.“. A nova uloga na riječkim daskama što život znače?

Upravo se u Rijeci daje „Grička vještica“. Mislim s malo dobre volje mogla bih imati ponovni susret s dragom riječkom publikom . Mogla bih nastupiti u ulozi Marije Terezije, s kojom sam ovog ljeta u Zagrebu imala veliki uspjeh – napisala je dobra Vera Misita.

Vrag mi ne da mira pa vam moram ispričati jednu od anegdota s Verom Misitom, koju je u svojoj duhovitoj knjizi „Ulicama kružim ne bih li te sreo“ zapisao moj duhoviti stari pajdaš Vojo Šiljak. Piše dobri Vojo:“…Sedamdesetih godina 20.stoljeća, u pauzi snimanja vrlo popularne televizijske emisije „Mali noćni razgovori“ u Šubićevoj ulici, gdje se sada nalazi Tvornica kulture, okupili su se novinari, mi voditelji, kamermani, tehničari oko gošće emisije , poznate subrete Vere Misite, koja je u to vrijeme bila već u lijepim godinama života.

Teme razgovora bile su raznolike pa je netko spomenuo atraktivnu glumicu i pjevačicu Dunju Rajter. Svi su hvalili Dunju Rajter, ali je jedan zlobnik primijetio da Dunja ima tanke noge. Na te njegove riječi sjajna Vera Misita je rekla:

— Znate, i ja sam imala tanke noge, ali, Bože moj, kaj sam s njima delala!

PRVOROĐENCI VLADIMIR I SNJEŽANA

Novinar Edo Domazet, inače jedan od pionira rukometa u Rijeci, igrač i trener, ali i neusporedivo bolji kao rukometni sudac, a poslije više od desetljeća, do mirovine, u vrhu Talijanskog rukometnog saveza , objavio je zanimljive demografske podatke o Rijeci na razmeđi 1968. i 1969. godine. Na Silvestrovo 1968.godine, dan uoči Nove 1969.godine, Rijeka je imala 134.300 stanovnika, muškaraca je bilo gotovo dvije tisuće više od žena, što je u odnosu na 1967.godinu bilo 3.369 stanovnika više.

NENADMAŠNA TRAGETKINJA ANTIČKE LJEPOTE – Marija Crnobori

U 1968.godini u Rijeci je rođeno gotovo 1500 djece, dječaka nešto više od djevojčica, a istodobno je umrlo nešto više od 700 ljudi. Sklopljeno je nešto više od 1.200 brakova. Mladoženje su u prosjeku imale 26, a mlade 23 godine. Neki su u brakove jurnuli strelovito, bez razmišljanja, a nekima se očito nije žurilo, razmišljali su – desetljećima. U najmlađem riječkom braku sklopljenom 1968 godine mladenci su zajedno imali – samo 32 godine. Mladoženji je bilo sedamnaest, a mladoj petnaest godina. Brak je, razumljivo, bilo moguće sklopiti samo uz odobrenje roditelja. Istodobno je najstariji novopečeni bračni par imao čak 129 godina, a oboma je to bio – prvi brak. Nisu bili prerijetki ni brakovi u kojima je razlika među mladencima iznosila više od trideset godina. Ljubav je ljubav…U Rijeku se te godine, 1968, uselilo 4217 novih stanovnika, a iz Rijeke iselilo 1546 građana.

Prvog siječnja 1969.godine u Općoj bolnici „Braća dr. Sobol“ u Rijeci točno u 1,30 sati rođen je riječki prvorođenac te godine, VLADIMIR PIRIZOVIĆ, prvorođeno dijete MARICE i MATE, presretnih roditelja, Slavonaca, koji su se 1967.godine doselili u Rijeku. Vladimir je rođen s 2,970 kilograma i 49 centimetara visine, a porod su obavili dr. Nikola Matejčić i sestra Marica Radović. Na Sušaku, u Općoj bolnici „Dr. Zdravko Kučić“, u 1969.godini prva je rođena SNJEŽANA OPAČAK, točno u 10 sati. Visoka je bila 50 centimetara, a težila je 3,170 kilograma – na silnu radost mame MANDE i tate GRGE. Porod je obavio dr. Vjekoslav Weltrusky, a, nažalost brzopleti neki moj kolega, zaslužnu je sestru naveo samo kao – primalju.

I LIJE NA UGLU PETROLEJSKA LAMPA… – Šansonijer Hrvoje Hegedušić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije na stranicama TV_priloga “NL-a” 1969.

S VLADIMIROM i SNJEŽANOM Rijeka je postala mnogoljudnija i radosnija.

MILIJARDA NOVIH DINARA – ŠTEDNJA GRAĐANA

Daleke 1968.godine u trezorima riječkih banaka bila je pohranjena ušteđevina čak 70.000 Riječana. Zajedno su imali gotovo 270 milijuna novih dinara, od čega je bila najjača dinarska štednja – 63.000 štediša, 200 milijuna novih dinara. Oko 8.000 Riječana štedjelo je devize , ukupno oko pet milijuna dolara, što je tada predstavljalo 70 milijuna novih dinara. Teško je reći što bi to danas značilo? Za neke novoobogaćene Riječane mnoge bi od tih brojki bile smiješne, ali za dio Riječana koji se nikako ne uspijeva otarasiti obiteljskih ili osobnih minusa na tekućim računima –  bile bi u najmanju ruku blagotvorne.

Zaposleni su Riječani, međutim, u 1968.godini zaradili milijardu novih dinara. Plaćama, koje smo tada službeno zvali osobnim dohocima, ukupno 700 milijuna novih dinara, a preostalih 300 milijuna novih dinara honorarima, penzijama ili privatnim obrtima. Od te milijarde novih dinara Riječani su 320 milijuna utrošili na prehranu, 200 milijuna na kupnju kućnih aparata i inih industrijskih proizvoda, uključujući odjeću i obuću , a 120 milijuna na kupnju(oko 1500) automobila. A na kulturu? Jedva 2 posto. Čini li vam se posljednji podatak nekako suvremenim ili svevremenim? A pijača? Popijeno je 10 milijuna litara mlijeka , a vina , pjenušaca i žestica – 12 milijuna litara .Inače, pivo je tada smatrano prehrambenim proizvodom. Danas je vjerojatno najkonzumiranija alkoholna pijača. Najjeftinija je…

SILVESTARSKO PRASE JURI PARTEROM KINA

Prije pola stoljeća Rijeka je imala osam kinematografskih dvorana – od Zameta do Sušaka, a može i obrnutim redom. Sve su te dvorane, osim „JNA“ bile otvorene za Silvestrovo, Novu godinu i 2.siječnja – kao i u običnim, radnim danima. Kino „Sloga“ na Zametu, u koje smo kao mulci mi s Torette najčešće išli na nedjeljne matineje, za Silvestrovo je odabralo američki film „HOMBRE“ u bojama i kinemaskopu (cinemascopu – ali tada se drugačije i pisalo mi govorilo), s Paulom Newmanom i Fredericom Marchem u glavnim ulogama. Početak je bio u 17.30 sati – samo jedna predstava, dakle, za sva tri dana. U kinu „Viševica“, između željezničkog i autobusnog kolodvora(u prostoru kojega su odavno pekarna i automat-klub) 31.prosinca 1968. na programu je bio reprizni francuski film „FANTOMAS PROTIV SCOTLAND YARDA“ od 16, 18 i 20 sati. Prvoga i drugoga siječnja premijerno je prikazivan jugoslavenski film „SIROTA MARIJA“ s Milenom Dravić i Mijom Aleksićem u glavnim ulogama. Počeci u 16, 18 i 20 sati. Kino „Beograd“ na Žabici( već deset godina je to sjajno Art kino „Croatia“) 31.prosinca 1968. ,1. i 2. Siječnja 1969. premijerno je prikazivao domaći film u bojama i kinemaskopu“ SARAJEVSKI ATENTAT“ redatelja Fadil Hadžića s Bertom  Sotlarem i Lucinom Vinickom u glavnim ulogama.

Kino „Partizan“( izvorno i otkako je samostalne Hrvatske opet „TEATRO FENICE“- nažalost više zapuštena i zaboravljena nego usnula Trnoružica) za Silvestrovo je pripremio premijerni francuski film u bojama i kinemaskopu „OBRAČUN NA INDIJSKOM OCEANU“ s nježno lijepom Antonellom Lualdi u glavnoj ulozi, s počecima u 16, 18 i 20.30 sati , a 1. i 2. siječnja američki film u bojama i kinemaskopu, koji je i danas popularan – „DVANAEST ŽIGOSANIH“ s dvanaest sjajnih glumaca, od kojih je najavljivač posebno istaknuo dva imena i prezimena – Lee Marvin i Ernest Borgnine. Redatelj, naravno, Robert Aldrich. Počeci : 17 i 20 sati. U Kinu „Garibaldi“(sada prodavaonici DM-a) za Silvestrovo je igrao reprizni talijanski film u bojama i kinemaskopu, „ADIOS GRINGO“, od 17, 19 i 21 sat, a 1. i 2. siječnja premijerna talijanska  „ZLATNA GROZNICA“! Od 17, 19 i 21 sata gledatelje su na velikom ekranu čekali Giuliano Gemma i Teresa Gimpera.

SRETNA NOVA, DRAGI DŽIMI – Stjepan Stanić u Cvijinoj stalnoj rubrici PORTRETI u beogradskom magazinu “Humor”, 1969.

Kino „Jadran“, u ondašnjoj Ulici braće Šupak, a sada izgleda zauvijek pokojno u Ružićevoj, tada je jedino imalo non-stop gledanje od 16 sati, u sva tri blagdanska dana. Repertoar je bio zlatan, za Silvestrovo premijerna talijanska „ZLATNA GROZNICA“u boji i kinemaskopu , u ostalim dvama danima „ZLATNA BOGINJA RIO BENA“, premijera njemačko-španjolskog filma u boji i kinemaskopu, u glavnoj ulozi Pierre Brice . Kino „Neboder“(u HKD-u) za Silverstrovo je pripremio dvije predstave (od 16 i 18 sati), premijeru francuskog filma u boji i kinemaskopu „VIKONT SREĐUJE RAČUNE“, a 1. i 2. siječnja  po tri predstave( 16, 18 i 20 sati) premijeru američkog filma u boji i kinemaskopu „OSVETNIK IZ RIMROKA“ – u glavnim ulogama Audy Murphie i Broderick Crawford.

Što mislite, jesu li sve te silne kinematografske riječke dvorane bile dovoljno popunjene? Ne dovoljno, nego vjerojatno do posljednjeg mjesta. I nemojte misliti da su to bili samo samci i samice, nesretnici koji nisu imali društva za pravi, raspojasani doček Nove godine. Netko , naravno, nije imao kamo ili s kim dočekati Novu godinu i provesti novogodišnje blagdane, ali je netko – obožavao filmove. I u kinu bio s nekim najmilijim srcu. U nekim godinama u nekim riječkim kino-dvoranama su između prikazivanja dvaju filmova čak svečano dočekivane Nove godine, uz pjenušac, čestitanje i ljubljenje. Organizirana je i novogodišnja tombola, a nekada je prva nagrada, vjerovali ili ne, bilo živo malo prase, koje bi za ili poslije uručenja znalo projuriti parterom, uz urnebesni smijeh gledatelja. A kada i nije bilo takvih dočeka, mnogi bi se poslije odgledanih filmova, u posljednjem trenutku „ubacili“ na neko feštarsko mjesto uzduž i poprijeko Rijeke, makar i  – nenajavljeni. Na Korzu ili obali, na ulici uopće, tada u Rijeci Nove godine nisu čekane. To smo viđali samo na televizijskim snimcima iz New Yorka ili i Beograda.

MA, VIDI TI STAROG JARCA

ROĐEN 1969.GOIDINE – Robert Prosinečki-Žuti, jedan od naših najvećih nogometaša svih vremena, u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije.

Novogodišnji horoskop „Novog lista“ zanimljive je poruke nudio prvim rođenima u znaku vezanom uz kraj 1968. i početak 1969. godine, jarčevima ili jarcima, dakle. Uvijek se nasmijem kada pročitam da postoji znak jarica ili, uz znak bika i bikica ili bičica. Toga u prirodi, dakako, nema. Jarcu paše samo koza, a biku krava, a uškopljenicima ne rabi nikakva ženka. Nijedan od tih pojmova, naravno, vezan uz žene nije baš u pozitivnom znaku. Reći za neku ženu da je koza ili krava nije nimalo poželjno i lijepo, iako za to dobre koze i krave, nisu nimalo krive. Reći, pak, za nekog mladog ili muškarca u najboljim godinama da je u seksu pravi bik, može biti silan kompliment. A i za nekog poprilično vremešnijeg, kad se sazna da je ljubavnik nekoj osjetno mlađoj partnerici itekakav je kompliment neke vremešnije gospođe koja će reći: “Ma, vidi ti starog jarca…“.

Što je horoskop u novogodišnjem broju „Novog lista“ predviđao jarcima? Doslovno ovo: “Predstoji vam pregršt ljubavnih avantura, koje, međutim, neće uroditi trajnijim plodovima. Vaši pretpostavljeni, a i vi sami, suviše sebe opterećujete poslovnim zadacima. Toliki entuzijazam je sasvim izlišan, utoliko prije što za svoje pregalaštvo niste dovoljno nagrađeni. Istini za volju, valja reći da vi u svom altruizmu i ne primjećujete kakve sve žrtve podnosite u interesu zajednice. Probudite se već jednom, ovo nije vrijeme altruizma, dajte malo i drugima da rade.

GRADONAČELNIK DARUJE NAJBOLJEG SAOBRAĆAJCA I POZORNIKA

KRALJ NOGOMETA I NAŠ VELEZNALAC – Pele i Rudi Belin na Maksimiru 1969.
ODLAZAK LIJEČNIKA I NOGOMETNOG SUCA
U prosincu 1969. godine u Rijeci je umro dr. Matija Pađen (1898.-1969.). Rođen je u Ledenicama, a Medicinski je fakultet završio u Grazu. Bio je jedan od prvih i vodećih nogometnih sudaca u Jugoslaviji, a nogometnu je pravdu dijelio i diljem Europe. Sudački je ispit položio 1920. godine, dakle samo godinu dana nakon osnivanja Nogometnog saveza Jugoslavije. Godinama je bio i funkcionar u zagrebačkoj „Concordiji“. U drugom svjetskom ratu bio je u zloglasnom njemačkom koncentracionom logoru Mathausen, u Austriji. Bio je vrstan i ugledan liječnik i narodni čovjek. Dr. Matiju Pađena upoznao sam kao riječki gimnazijalac i honorarac u redakciji „La Voce del Popola“. Na Omladinskom igralištu, koje su stari Fjumani uvijek zvali „Campo Cellini“, jednom je fotoreporter „La Vocea“ Frane Morić, naslonjene na metalnu ogradu s južne strane gledališta , snimio dr. Matiju Pađena, urednika sportske rubrike “La Vocea“ Renata Ticha i mene. Godinama sam Franu molio da mi izradi tu fotografiju i – nikada je nisam dočekao. Najprije je, vjerojatno, klupko raznih filmova mirovalo u nekoj ladici u „La Voceu“, a onda je Frane otišao u dopisništvo „Vjesnika“, a na kraju završio u „Novom listu“. A film više nije pronašao. Nikada neću prežaliti tu nikad dobivenu fotografiju. Za kraj, jedan kuriozum iz 12. kolovoza 1946. godine.. Tog je dana odigrana prva utakmica kvalifikacija za Prvu jugoslavensku saveznu ligu, ujedno i prva službena utakmica „Kvarnera“. Protivnik Riječanima je bio klub Unione Operaia Sportiva Pula, a igralo se na Kantridi, s početkom u 17.30 sati. „Kvarner“ je nastupio u sljedećem sastavu: Gardassanich, Tiblias, Blasich, Pavanello, Macorin, Bertok, Nori, Laurencich, Burattini, Petronio, Cergnar. Puljani su iznenadili domaćina, dvostruki strijelac za pobjedu Puljana (2:1) bio je Chiraz. Jedini gol za „Kvarner“, prvi u službenim utakmicama, postigao je Antonio Nori. Sudio je Riječanin dr. Matija Pađen. ( Uzvrat je bio na rasporedu 18. kolovoza u Puli, gdje su domaćini i nesportski željeli eliminirati „Kvarner“, ali im to zahvaljujući drugom sucu nije pošlo za rukom i „Kvarner“ je postao prvoligaš u prvoj sezoni nogometnog prvenstva Titove Jugoslavije.).

Lijep je oproštaj s 1968. godinom najboljim riječkim milicionarima, tako su tada službeno zvani policajci, upriličio i riječki gradonačelnik Dragutin Haramija, za Grobničane ”naš Dragić“, partizanski prvoborac, intelektualac i čestit i ponosan čovjek. Poslije sloma „Hrvatskog proljeća“ 1971. godine i smjene njegovih istomišljenika i suboraca Mike Tripala i Savke Dabčević-Kučar   –  Haramija je odbio ostati na položaju. Iako mu je to, tvrdili su upućenici, ponudio Josip Broz Tito. Haramija je, a propos, predložio 1969. Nedu Andrić za prvu riječku gradonačelnicu, a njegova dobra sestra Adelija, za sve Grobničane „naša Beba“ – bila je prva predsjednica nogometnog kluba u Jugoslaviji. Naravno, „Grobničana“. Dobra naša Beba, živjela je za svog dobrog sina Aljošu, znalačkog suptilnog nogometaša („Rijeke“, „Orijenta“ i „Grobničana“), „Grobničan“ i Gromišćinu, ali za sve ljude dobre volje. Kada smo se posljednji put vidjeli, na Čavji, a dugo se nismo bili sreli, rekla mi je: “Mišo moj, ovo me zadnji put vidiš…“. Zagrlio sam je i poljubio i rekao: “To ste sad rekli i nikad više!“. Nažalost, pobijedila je njena slutnja. Plemenite se Bebe uvijek sjetim nježnom ljubavlju, u njoj su bile objedinjenje sve dobrote istinske Majke hrabrost.

Trideset i prvog prosinca gradonačelnik Dragutin Haramija čestitao je i uručio darove najboljem riječkom saobraćajcu ŽELJKU PAUSU i najboljem riječkom pozorniku JOSIPU CVITIĆU. Željka Pausa tada nisam poznavao, ali sam prije Silvestrova 1971.godine , nakon što sam položio teorijski dio ispita za vozača osobnog automobila, kod Željka Pausa, ozbiljnog i smirenog ocjenjivača, s malo riječi, ali suvislih i dostatnih, polagao praktički dio vozačkog ispita. U „fiću“ smo ispred zgrade MUP-a u Ulici žrtava fašizma sjeli Željko Paus, moj instruktor Vinko Hlaj i ja. Nisam baš neki tremaš, ali mi je, iako sam na uplaćenog „Spačeka“ još čekao, bilo stalo da položim iz prve. Krenuli smo nizbrdo, pa Fiumarom, koju smo tada više zvali Fiumera, prema kazalištu i Obali, koja je je bila dvosmjerna. Potom smo Splitskom ulicom (tada također dvosmjernom) izbili na Jadranski (onda Togliattijev) trg pa preko Žabice i ispod podvožnjaka u ondašnju Ulicu Nikole Cara (također dvosmjernu). Odmah iza kantuna ondašnjeg kafića „Vesna“, kod ulaza u pokojnu boćariju „Rikarda Benčića“, Željko Paus mi je smirenim glasom rekao: “Zaustavite se ovdje. Hvala.“. Naravno da sam dao desni žmigavac i zaustavio automobil, ali sam – šutio. Činilo mi se da je ta ruta bila nekako lagana. Znao sam po pričanju da se najčešće pada na kretanju uz pomoć spuštanja ručne kočnice na onoj grdoj uzbrdici od zgrade Riječke gimnazije prema Guvernerovoj palači. Paus je u trenu osjetio moju, makar neiskazanu, nelagodu: „Potpišite se, molim, položili ste. Čestitam!“. Josipa Cvitića nikada nisam upoznao.

DALEKA DOBRA GODINA

ČESTITKA ROGONJAMA S HUMORISTIČKE STRANICE NOVOGODIŠNJEG “NOVOG LISTA”

Novu godinu prije pola stoljeća, kao i prethodne dvije, dočekao sam sa svojom Gordanom u starom, dobrom društvu, vršnjačkom. Tu godinu 1969. pamtim po dobru. U njoj sam kao vrlo mladi novinar možda najviše napredovao, pisao sve autorskije, a karikature počeo objavljivati, kao što se onda govorilo – od Triglava do Đevđelije. U šest godina, od maloljetničkog početnika iz kasnog ljeta 1963. do te 1969., već sam postao iskusan nogometni prvoligaški autor, a počeo sam intervjuirati i naše poznate estradne pjevače, Dragu Diklića prvoga. Upoznao sam se i postao dobar sa svim zagrebačkim iskusnicima i mladim snagama sportskog novinarstva. Od doajena i odvjetničkog maestra dr. Jerka Šimića, brata Antuna Branka i Stanislava Šimića , džentlmena (i sjajnog novinara i karikaturista-portretista) Borisa Kolomičuka, Zvone Mornara preko Ice Kerchina, Zijada Kršlaka, Zlatka Maćešića-Maca  i Zvonimira Magdića-Amiga (tada još samo honorarca), preko mojih divnih prijatelja Mire Redea i Vjekoslava-Lele Markotića, Milivoja-Nika Nikolića, Darka Draženovića, Borisa Mutića, Vladimira Anzulovića-Zule, Uroša Kovačevića i Stanka-Stena Kučana (inače četvrtine Kvarteta „Melos“) do najmlađeg Ive Topića. Iako sam zapravo ja bio najmlađi…Nažalost, ostali smo još samo Miro, moj dobri Redli, Nik i ja, svi ostali su u dobrim spominjanjima

AVANTI RIKI, AVANTI POMPIERI – Čuvenom riječkom piromanu Rikardu-Rikiju Kovačiću suđeno je i 1969.godine.

Te sam 1969. godine, 12. rujna , na Maksimiru, konačno uživio gledao mog najvećeg nogometaša na svijetu – Pelea. „Dinamo“-„Santos“ 1:1. Pelea sam prvi put gledao 1958.godine, u jednoj od dvorana crikveničkoga gospodskog hotela »Miramare«, koji već desetljećima ne uspijeva uskrsnuti. Bio je to jedan od dvaju crikveničkih televizora, ekran je sniježio, ali te umjetne pahuljice nisu mogle skriti maestralnu igru nogometnih mađioničara Brazilaca, od kojih je nama mulcima najdraži bio baš Pele, najbliži nam godinama. Svakoga sljedećega dana pokušavali smo ga imitirati na melu naše prelijepe crikveničke plaže, »Aje« Katnić ubrzo je bio naš Pele… Da, 12.rujna 1969. godine, napokon sam i uživo gledao Pelea, kao mladi novinar, na Maksimiru, među šezdeset tisuća sretnika. Pele je opet »očešao« prečku, sjajan je gol za »Dinamo« dao Josip Gucmirtl, za »Santos« je izjednačio Edu, završilo je 1:1. Gilmar, Carlos Alberto, Clodoaldo, Pele i drugovi dogodine su Brazilu donijeli treći naslov prvaka svijeta. Da mi je netko 1958. rekao da ću uživo gledati Pelea vjerovao bih u to kao da će ispariti Jadran između kopna i Bodulije pa ćemo od Crikvenice do Šila na hodeć, pobirajuć usput glancarice i sićke . Godine 1990. U Firenci ću uživo gledati Maradonu, a ove godine na „Olimpicu“ u Rimu Messija i zaokružiti na neki način moju intimnu priču o najvećim „desetkama“ u povijesti nogometa. Ali, neka se nitko ne naljuti, iznimno poštujem i volim igru Messija, volio sam i igre, ne uvijek i ponašanje, Maradone, ali Pele je meni ostao najveći, najbolji, najdraži. Hvala zauvijek godini 1969., u kojoj sam uživo uživao u potezima Pelea, najmlađeg junaka mog iskrenog nogometnog djetinjstva.

ONO MALO DUŠE

JOŠ SAMO VEČERAS… Kantautor Drago Diklić iz šezdeset i devete.(Karikatura:M.CVIJANOVIĆ-CVIJO)

O Silvestrovu godine 1968. nismo ni slutili da će u 1969.godini u dobra spominjanja otići Brian Jones, Ho Chi Minh, Dwight D. Eisenhower, Judy Garland, Karl Jaspers, Salvatore Quasimodo, Franz Papen … I mnogi drugi ljudi koji su svojim životima ostavili duboke tragove u povijesti umjetnosti, znanosti, čestite politike, pobjedničkog obrambenog ratovanja… Dvadeset i osmog travnja te godine legendarni vođa francuskog pokreta otpora u drugom svjetskom ratu i jednako tako omiljeni  francuski predsjednik Pete republike Charles de Gaulle – dobrovoljno je dao ostavku, premda je još imao pravo ostati predsjednikom sve do 1973. godine jer su tada francuski predsjednici birani na mandat od čak sedam godina. Budući da je drugi mandat Charlesu de Gaulleu počeo 1966. godine, mogao je ostati predsjednikom sve do početka 1973. godine. De Gaulle je ostavku dao nakon što nije prihvaćen njegov prijedlog decentralizacije Francuske i reforme Senata. De Gaulle je u trenutku davanja ostavke bio u 79. godini života. Umirovio se na svom imanju La Boisserie kod mjestašca Colombey-les-Deux-Églises na prostorima Šampanje, gdje je imao lijep posjed od nekoliko hektara. Umro je već sljedeće godine, upravo uoči svog 80. rođendana.

TREĆI KANAL – Stalna Cvijina komentar-karikatura na TV-stranici “Novog lista” imenom svjedoči da je domaći program u stvarnosti imao – samo dva kanala.

U danima veselja nismo razmišljali ni o novom suđenju čudesnom riječkom piromanu Rikardu-Rikiju Kovačiću, znanom po čuvenom pokliču.“Avanti Riki, avanti pompieri“, koji jest bio palikuća, ali nijedan život nije odnio. Radujući se prvorođenačkom paru u Rijeci u prvom danu 1969., Vladimiru i Snježani, znali smo da će se još puno rado čekanih beba roditi diljem svijeta. U dolazećoj godini bebe iz 1969. godine proslavit će zlatni, pedeseti rođendan. Neke od njih odavna su svojim kreacijama, svaka na svom polju, postale i voljene i poštovane.

Robert Prosinečki-Žuti, jedan je od najboljih naših nogometaša svih vremena, a Gabriel Batistuta drugi po broju postignutih golova u dresu Argentine. Žutoga poznajem, dobar je k’o kruh. Prvi smo veliki intervju (i karikaturalno portretiranje) obavili još 1990. u Beogradu. Batistutu sam uživo gledao u njegovoj oproštajnoj sezoni u Serie A gledao na kup utakmici s „Triestinom“ (1:1) u Trstu, na Stadionu „Nereo Rocco“ –  iz slobodnog udarca postigao je gol za pamćenje. Neumrlog glumca Nebojšu Glogovca gledao sam na riječkim Malim scenama u Krležinoj „Pijanoj noći“, bio je, što bi rekli Rusi, hudožestvenik u svakom treptaju. Steffi Graf je godinama carevala među tenisačicama, a Oliver Kahn bio nogometni vratar nad vratarima. Catherine Zeta-Jones ima uz nehinjenu glumu samozatajnu, prirodnu ljepotu, a Danis Tanović je u europskim pa i svjetskim mjerilima filmski redatelj od formata.

Nekako iskonski, prirodno, na trenutak i surovo prelijepa Jennifer Lopez, s okom za gnjev i duboko suosjećujuću suzu, jedna je od mojih filmskih ljubimica. Neustrašivi fajter iz „Formule 1“ Michael Schumacher nije zaslužio tako gorku sudbinu vegetiranja. Predraga Mijatovića, Šukerovog suigrača u kraljevskom madridskom „Realu“, kao i Žutoga, karikaturalno sam portretirao i intervjuirao prvi put u prosincu 1990. u Beogradu, a kontroverznog Sinišu Mihajlovića, strijelca br.1 najpaklenijih golova iz „slobodnjaka“ u Serie A – nisam upoznao. A Davor Janjić? Glumčina. Pamtim ga još iz daleke duševne televizijske drame „Ono malo duše“, u kojoj , po prilici, iako još dječak izgovara iskusničku misao: “Alah je insanu dao samo ono malo duše, a i to malo – da pati.“. Kakva može biti godina koja iznjedri takve ljude, ako ne dobra i blagoslovljena.

Štioci moji dobri i strpljivi, u godini 2019. želim vam svima što više dobrih duša uz vas. Sve ostalo učinit će život, a s dobrim dušama uza se i poneke se nevolje dadu prebroditi.

___________________

VOLTAIRE, TETA NEDA I “MALI MIŠO” – Neda Andrić i Mišo Cvijanović u Fužinama
NEDA ANDRIĆ, JEDINA RIJEČKA GRADONAČELNICA Fužine dijela mog bezbrižnog priješkolskog djetinjstva i sada žive u meni. Iz tih se godina spominjem i roditeljskih priča o odličnoj studentici i rekordno diplomiranoj ekonomistici, Fužinarki, koja je bila i jednako tako vrsna skijašica. Vječitu Fužinarku u duši, u međuvremenu doktora znanosti, sveučilišnog profesora, ali i prvu i jedinu gradonačelnicu Rijeke, izabranu baš 1969.godine, suprugu, majku i baku, vazda nemirna duha, i u smirenijim umirovljeničkim danima, plemenitu Nedu Andrić (1927-2010.), koju mnogi u njenim Fužinama i sada pamte kao tetu Nedu posljednji sam put intervjuirao koju godinu prije nego što će otići u dobra spominjanja. Dragovoljno je i iskreno uranjala u vremeplov svoj i svoje porodice, za nju sam uvijek bio „onaj mali Mišo“. Uz ostalo moja mi je draga subesjednica, koja ni u vremenima ni u zlovremenima nije mijenjala svoju zastavu ljevice i poštenja, rekla: “Kad je Haramija (Dragutin Haramija-Dragić, prije Nede Andrić Predsjednik Riječke skupštine-op.a.) odlazio u Zagreb, za predsjednika Izvršnog vijeća SR Hrvatske, pozove me i veli: »Neda, znaš da sam ja tebe predložio za predsjednika Grada!«. Velim: »E, nećeš majci! Ja sam otkusurala svoj rok!«. Preko Instituta sam već bila pokrenula izgradnju turističku, gradili smo »Plavu lagunu«, Rabac gdje se američki general opatosio, Crikvenicu, Povile… Ali, na kraju ipak pristanem, dobiju me na – partijsku disciplinu. Prvi put nisam poslušala oca, koji je bio za to da ostanem u turizmu. U onom vremenu sam u cijeloj Jugoslaviji bila jedina predsjednica grada, velikog grada. Srećom, na direktorskim mjestima svih velikih, utjecajnih riječkih poduzeća bili su ili došli školovani ljudi, sjajna je ekipa bila u Lučkom odboru i mi smo – ruknuli! Šezdesetdevete smo u maju, kada sam postala predsjednica, pošli obilaziti velike gradove koji su orijentirani prema nama, Budimpeštu i Beč – samoinicijativno, bez republičkog i državnog blagoslova. Mađarima smo nudili naftovod, ali smo u Budimpešti saznali da se iz Jugoslavije nudi još jedan projekt naftovoda – iz luke Ploče kroz Bosnu za Mađarsku. Naravno, objasnimo Mađarima da je naš pravac najbliži, ekonomski najisplativiji, najopravdaniji, kažem im naftovod se od mora uspinje samo do Zlobina, trideset kilometara, a onda se do Mađarske samo spušta, silom prirode, imat ćete samo kontrolne stanice. Po povratku su nas počeli iz Zagreba »ribati«, ali je na kraju naš projekt naftovoda prošao, iste smo godine položili kamen temeljac. Imam još jednu veliku satisfakciju. Mi smo prvi u Jugoslaviji s našim, riječkim parama počeli graditi autoput. U martu 1971. položili smo kamen temeljac za početak gradnje autoputa, sami, na svoj brk, kod spomenika podhumskim žrtvama, Togunjac iz »Riječke banke«, zagrebački predsjednik Kolar i ja aktiviramo prvu minu i to ti krene. Tih deset kilometara smo završili za godinu dana, počeli smo u martu 1971., a završili za Dan pomorstva 1972. Onda smo napravili kontejnerski terminal. Kad smo kamenjem što smo ga za autoput počeli lomiti na Grobniku počeli nasipati morsku obalu na Brajdici domaći su počeli zijat: » Ča delate, ča delate, ča delate ? To će van se more odnest!«. A ja sam vjerovala dr. Prikrilu i ostalim stručnjacima i – nije more odnijelo terminal. Počeli smo raditi Sulzerove motore u »3.maju«, izgradili smo Robnu kuću »Korzo«… U mom smo mandatu izgradili deset osnovnih škola, deset gimnastičkih dvorana, četiri velika sportska objekta – Dvoranu mladosti, bazen na Kantridi, dvoranu na Kozali, rukometno igralište na Zametu… Ljudi to ne vjeruju sada, ali sreća da na svakom objektu piše kada je izgrađen. Prvi smo uveli besplatne udžbenike, 1973.godine… Naradila sam se za Rijeku, ali sa – zadovoljstvom. Nisam čak htjela prihvatiti Nagradu grada Rijeke kad sam bila predsjednica jer sam ja potpisivala te nagrade i to ne bi imalo smisla. Poslije toga se više nitko nije sjetio predložiti me… Puno smo napravili, a što je najvažnije sve to još živi. … Moj život? Možda bih ponovila sve, iako sam sve u životu radila u brzini, u trku. Ponovila bih cijelu turu s turizmom, s izgradnjom Rijeke. Zamjeram samo što mi je jedan čovjek na bezobrazan način nakalemio – koksaru. Neću mu reć’ ime, nomina sunt odiosa. Koksara je bila državni projekt, zadatak čak i jednog dijela Riječana, ali ne moj, jer sam se opirala, govorila da sam dvadeset godina gradila turistički Kvarner i sad ćemo to, oprosti na izrazu, zasrati koksarom, tim dimom. Uvijek sam se borila za turizam, kad sam 1953.godine došla u turizam, kad smo počeli bavit se turističkom statistikom, imali smo 15.000 smještajnih kapaciteta, a kad sam otišla – 480.000! Ali, Rijeka je ipak živjela, mislila industrijski. …Meni su, Mišo moj, Fužine uvek bile prekrasne, uvek sam u Fužinama bila za vreme ferija i za vreme godišnjih odmora, nisam putovala po inozemstvu nego sam išla doma, htela sam bit s roditeljima jer celi život nisam bila s njima. Konstantno sam bila u pokretu. Zato ti ja sada, u roditeljskoj kući, vrtim po tim knjigama, farbam neke stare, stare stolice, razgledavam fotografije… Ovo su sve očeve knjige, pogledaj ovo, Voltaire, početak novoga vijeka, knjige su iz 1786.godine, starofrancuski jezik. Otac je, inače, bio veliki slavist, veliki čovjek, za mene veliki čovjek… Našla sam i ovaj crtež–projekt naše kuće, koja je građena 1900. godine, 2000. smo slavili sto godina te naše kuće. A, vidiš, tu kuću i kuću u kojoj smo sada, kuću od mog pradeda, dobila je moja baka za miraz. Te su goranske familije u 19. stoljeću bile imućne, ovo je bilo sve po majci, po Plešetima i Mancetima, vidiš ovaj namještaj je od dede i bake, preko sto godina stare stolice, a ono crno od mojih roditelja, tu su oni živjeli, moj stan je dole, u Rijeci, jednostavniji je… Pišem li knjigu? Ma, slušaj, pišem pa prestanem, pišem pa prestanem… Knjigom samo želim reći da je turizam na ovom istočnom dijelu Jadrana počeo na Rijeci jer je to istina, zato sam knjizi već dala naslov – »Turizam se rodio na Kvarneru«. Tako mi je govorila teta Neda, Neda Andrića jedina riječka gradonačelnica u povijesti, jedina i – izvanredna. … Tita sam upoznala 1964.godine, bila sam potpredsjednik za obrazovanje i turizam Kotara Rijeka, predsjednik Širola je morao u Rijeci primiti Nkrumaha s Bakarićem, a Tita, koji je išao od Jelenja prema Crikvenici – ja. Tita smo dočekali još u Delnicama. Tito je bio vrlo duhovit čovjek, veseljak. Delnice su baš nekoliko dana prije toga dobile status grada. S Titom je došao i Ivan–Stevo Krajačić, Delničan Pleše drži govor Titu: »Dozvolite druže Predsjedniče da Vas pozdravim u ime Grada Delnica!«. Tito odmah uzvrati: »Jako mi je drago da ste to rekli, jer sam se celo vreme od Zagreba do Delnica svađao s Krajačićem, koji je govorio da su Delnice selo, a vi kažete da je grad.«. A kad smo išli od Jelenja prema Crikvenici, najedamput vidimo da Titov auto skreće negdje levo, a osiguranje i svi odlaze napred. Silvo nas je vozio i ja mu kažem da sad i on mora skrenut levo, za Titom. Bili smo treća, četvrta kola, i kad smo došli već je Titu domar prostro deku, pa stolnjak, pa pečene piceke, cvičeka. Protokolarac veli: »A vi ste?«. Ja velim: Potpredsjednik kotara!«, a Tito veli:» A ja vas još nisam vidio! Sjedite tu s nama.«. Velim da ne mogu sjesti, da sam u brizi, šef SUP–a je napred s kolima, odjurio, a mi smo tu. A Tito veli: »Pa što se brinete, pa ne čuvamo mi njega nego on nas!«. Ha, ha, ha…«

KAMENITA VRATA – Jedna od zagrebačkih veduta Vladimira Kirina, krajem šezdesetih prošlog stoljeća igrala je i ulogu novogodišnje čestitke.

Bijela studena zagrebačka zima prije točno pola stoljeća. Prijeblagdansko doba na trešnjevačkom placu, prosinački dani mojoj generaciji romantične šezdeset i osme sve bliži Badnjaku i Silvestrovu. Gimnazijski kolega moj i prijatelj Boris, zvan Lojzo, i ja, studoši zagrebački i baš nekako u tim danima cimeri u Studenstskom domu „Sava“, tamo pri ulasku u beli grad Zagreb, pored mosta, cupkamo iza banka i vabimo Trešnjevčane i slučajnike da kupe božićne i novogodišnje čestitke. Najjeftinije su po pet, a najskuplje po čak dvadeset dinara, najnižu je cijenu odredio Studentski centar, najvišu mi. Te najskuplje smo kupili od trešnjevačkih fakina, »ispod ruke«.

U jednom trenutku ležerno polako rodnom Ozaljskom, od kućnog broja 19, prema nama korača Zvonko Špišić, rođeni Trešnjefčan , tak se to veli na Trešnjevci, i nenadmašni šansonijer. Iako nije bio već je maestralno pjevao »Milionera«, Zvonko Špišić je, ne pitajući unaprijed za cijenu, kupio dvadeset tih najskupljih čestitaka, s kovertom prosim lepo, Kirinovih veduta starog Zagreba, dao i „tringelt“. I tako nam, i ne znajući, platio i gablec i kuhano vino u tadašnjoj prekoputnoj gostionici, kojoj su ime dale neke davne dvije lipe. Da, „Dvije lipe“

DJED MRAZ “AMERIKANSKI”

…Tako smo Lojzo i ja, koračali prema Novoj 1969.godini…

SVECI I „DRŽAVNI SVECI“

U djetinjstvu moje generacije, rođene u prvoj punoj godini slobode, 1946., Božić nije bio državni praznik. Praznici i blagdani dijelili su se na državne, koji bijahu neradni pa se uistinu praznovalo, i „one druge“. Dobra moja baka Anđa sve je i dalje zvala svecima, samo što su jedni uistinu bili sveci, a drugi „državni sveci“, poput meni najdražeg Prvoga maja, koji je za moju plemenitu baku, dakle, bio „državni svetac”. Čestitke i čestitanja, međutim, uvijek su bili primjereni i praznicima i blagdanima.

DOBROTOM ZADRŽANA LJEPOTA I U POZNIM GODINAMA – Tetka Dragica iliti Dorothy Bielich, rođenjem Cvijanović

U mom domu, u prvom našem crikveničkom stanu s ulazom u Ulici kralja Tomislava, a kroz sve prozore osim kuhinjske poneštrice, gledalo na Cirkul (danas Trg Stjepana Radića) pod nama i Boduliju preko kanala, nije se bdjelo, ali me majka uvijek o Božiću budila ranim jutrom.

Željom naše dobre gazdarice tete Marice, muževljevim jakovarskim prezimenom Pavlić, a rođenjem Crkveniškinje Matejčićke, ja sam bio određen da joj, još kao priješkolac, prvi čestitam Božić. Stara je navada, crkveniška , a i kršćanska uopće, bila da muško prvo čestita Božić, makar se to muško još uvijek bojalo mraka i Baba Roge. Ne sjećam se više kojim sam baš riječima tada čestitao Božić, ali mislim da bih joj poželio sretan Božić, jer se čestitost i blagoslovljenost Božića tada podrazumijevala.

Dobra teta Marica bi me uvijek lijepo počastila, nekim njenim blagdanskim kolačima, među kojima je uvijek bila orehnjača, ali i „amerikanskim“ slasticama iz paketa njene kćeri „preko velike bare“. Takvih slastica, posebno božanstvenog mozaika znanog i neznanog mi kandiranog voća, u nas tada nije bilo ni na žurnalima, „Filmskim novostima“, predigrama igranim filmovima u našem Kinu „Jadran“, a kamo li u jednoj od triju naših crkveniških butiga, kod barba Matejčića, barba Zoričića i tete Kordišinke.

DOMAĆE , „AMERIKANSKE“ I MOJE ČESTITKE

PRIJATELJSTVO IZ SAVEZNIŠTVA U DRUGOM SVJETSKOM RATU – Josip Broz Tito i Winston Churchill
TITOVE ČESTITKE
U beogradskom Muzeju „25.maj“, koji je ime dobio po rođendanu Josipa Broza Tita, 2006.godine otvorena je izložba pod nazivom „Čestitamo“ – o novogodišnjim čestitkama Titu. Na njoj je izloženo devetnaest reprezentativnih čestitaka velikog formata, koje su izradili veliki jugoslavenski slikari. Riječ je o crtežima, akvarelima i uljima na platnu Titovih suvremenika Peđe Milosavljevića, Mersada Berbera, Dušana Džamonje, Otona Glihe, Ismeta Mujezinovića i drugih.Posjetiteljima su uz to bile predočene i formalne, ali luksuzne, raritetne čestitke, mnogih predsjednika i suverena iz svijeta upućene Titu – s originalnim rukopisnim porukama pošiljatelja. Te su čestitke, uz ostale, poslali bračni par Kennedy, Jimmy Carter, Leonid Brežnjev, Fidel Castro, Nehru, Idi Amin, Naser, Georges Pompidou, Elena i Nicolae Ceausescu… Uz te izložene su i čestitke Titovih osobnih prijatelja, znanstvenika, umjetnika iz svijeta likovnosti, književnosti i filma i širem krugu neznanih Titovih poštovatelja. Posebnu su zanimljivost predstavljali originalni rukopisi – čestitke, koje je Tito 1945., u prvoj godini slobode, poslao trojici savezničkih čelnika – Staljinu, Churchillu i Rooseveltu.

I mi smo u tim godinama slali i dobivali prazničke i blagdanske čestitke. Ne bih bio iskren kada bih rekao da mi se naše domaće čestitke nisu sviđale, ali su „amerikanske“ bile raskošnije, blještavije. I danas bih dao ruku u vatru da su i mirisale „amerikanski“. Iako se tada u nas o nekim državnim praznicima i dobrovoljnim radovima, pri uređivanju prelijepe crkveniške plaže, recimo, još uvijek iz svih grla gromko pjevalo:“Ame-rika i En-gleeeeeskaaa, bit će zemlja pro-le-teeeeerska…“.

I sada bih vam po sjećanju mogao nacrtati našeg snješka, dimnjačara, okićeni borić, jelku, potkovu s djetelinom s četiri lista , zimzelen s crvenim bobicama i brojem 1 na onom kalendaru s kojega se na kraju svakog dana otkidao papirić s brojem tog nadnevka i neke druge motive iz naših čestitaka. Na temelju tih čestitaka, gledajući u one prošlogodišnje, izrađivao sam novogodišnju čestitku svojim roditeljima i tajno je stavljao ispod njihovih jastuka u bračnoj sobi. Na akvarel-papiru iz školskih risanki. A propos, odavna se taj lijepi glagol risati izgubio iz rječnika naše svakodnevnosti.

Te sam čestitke, naravno, crtao tajno, drvenim bojicama, koje su mi, srećom, roditelji često kupovali. Neki bih detalj sam dodavao. Bile su formata razglednice, a možda već od drugog razreda osnovne škole, po uzoru na „amerikanske“, radio sam preklopne, izrezujući škaricama rupu , najčešće u obliku srca, na naslovnoj stranici. Kroz tu se rupu vidio središnji, najvažniji dio čestitke, a za čitanje poruke valjalo je okrenuti stranicu. I to nije bilo sve. Da što više liči „amerikanskoj“ na tu bih rupu, s unutrašnje strane, zalijepio komad celofana.

Otkud mi celofan? U jednoj od ladica tada uobičajenog kuhinjskog kredenca ili kredence, mahom blijede zelenkaste boje, moja je majka, pasionirana proizvođačica pekmeza, džemova, slatkoga i raznih kiseliša – uvijek bilo celofana. Ni ljepilo nisam kupovao, proizvodio sam ga ondašnjom metodom skrbne čeljadi – miješanjem brašna i vode. Bile su to godine oskuđa onog poraća, godine u kojima smo mnogočega bili željni, ali baš zato domišljati.

“AMERIKANSKA” ČESTITKA NAŠE TETKE DRAGICE IZ PENSILVANIJE – Devedesetogodišnja Cvijanovićka rođena u Americi, za Amerikance Dorothy, udovica Bielich nikada nas ne zaboravlja. Ova je čestitka iz 2014.godine.

I nama su u tim pedesetim prošlog stoljeća naši Amerikanci slali blagdanske čestitke, božićne i novogodišnje, najčešće sa zajedničkom porukom na jednoj čestitci. Prije nego ću to sam spoznati upućeniji od mene govorili su mi da su motivi i crteži na tim „amerikanskim“ čestitkama čisti kič, ali su meni one tada bile prelijepe. Prekrasno nacrtane, zapravo naslikane, blještavih boja, besprijekornog sjaja i tiska. Hvalili smo se njima u razredu, u školi, pokazivali prijateljima i susjedima, iako je mnogo crkveniških familija imalo rodbinu „va Merkah“, „Gornjoj i Teploj“. I nikada nam nije padalo na pamet da ih u poslijeblagdanskim danima bacimo u smeće. Moja ih je dobra majka čuvala do svog odlaska u dobra spominjanja.

Naši Amerikanci bili su potomci Adama i Milice Cvijanović. Adam je bio brat mog pradjeda Marka, koji se iznuren radom u pensilvanijskim rudnicima, 1932. godine, u svojoj šezdesetoj godini oprostio s ovim svijetom. U Pensilvaniji zauvijek počiva. Adam je imao desetoro sinova i kćeri i sve ih othranio, stvorivši od njih ponajprije čestite ljude, a zanimanja su bili različitih. Živa je još samo najmlađa Dragica, za Amerikance Dorothy, udovica Bielich. Do posljednjeg časa moje majke ona i Dragica su se dopisivale i razmjenjivale fotografije najmilijih. Dragica nije imala djece i sada je u staračkom domu, gotovo ne čuje, a i ne piše više. Kontakte s njom održavamo posredstvom jednog od njih nećaka, Roba, koji je prošle godine prvi put u životu bio u Hrvatskoj i Europi uopće.

CRTANO NA MIK-U ’72 – Zvonko Špišić na MIK-u ’72 pjevao je pjesmu “Jerbo nam se ljubav ne bi ljubav zvala” i – pozirao Cviji za ovu karikaturu
TREŠNJEVAČKI DEČKO
Bio je sunčani svibanj 2008. godine. Parkiravši auto u meni znanoj Krapinskoj ulici, koja se ulijeva ili izvire iz trešnjevačkog placa, dokoračao sam do kafića “Bicikl”, Ozaljska 19, u rodnoj kući Zvonka Špišića, te godine slavodobitnika “Porinova” za životno djelo. Dobar sam makjato gustozno upijao na terasi. Trešnjevka još nesvikla na kratke rukave. Koju minutu potom pozdrav u haustoru i divno pripovijedanje čovjeka, uz stihove, glazbu i interpretaciju kojega plačemo ljudski toplo, oslobađajuće ili se smijemo grleno i nezauzdano. Moj dragi subesjednik i domaćin, dobri čovjek Zvonko Špišić. Kada sam mu četiri desetljeća prije, u prosincu 1968.godine, prodao dvadeset novogodišnjih čestitaka s motivima zagrebačkih veduta Vladimira Kirina, nismo se upoznali. Nepune četiri godine poslije toga, uoči MIK-a 72., telefonski smo obavili intervju za „Novi list“, a na tom MIK-u sam ga prvi put uživo portretirao. Pjevao je pjesmu „Jerbo nam se ljubav ne bi ljubav zvala“ i nije pobijedio. Ali je bio – Zvonko Špišić. Tada sam mu pričao o našem kupo-prodajnom odnosu u prosincu 1968., nostalgično smo se smiješili… A prije deset i po godina, u Zvonkovoj rodnoj kući, otvorili smo si duše i napričali za cijeli život. Tada je nastao drugi moj karikaturalni portret mog dragog domaćina. Taj dobri, veliki čovjek naše glazbe, slavodobitnik najviših naših nagrada i dobitnik visokih svjetskih priznanja, istog dana kada je u „Novom listu“ objavljen intervju nazvao me radostan poput dječaka, početnika i rekao: „Mišo, na placu je rasprodan sav „Novi list“, bute mi nekak’ poslali još neki primjerak…“. Zauvijek pamtim riječi dobrog Zvonka: “Ja sam temeljit čovjek, kad nešto radim, ili to radim kako najbolje mogu ili ne radim. Ja ne kažem da je to najbolje, ali od sebe dajem maksimum: i na “Prvom pljesku” i na “Mikrofon je vaš” na Radio Zagrebu i prvi puta na televiziji, pedeset osme godine. ‘Ko je onda imao televizor? Moja mama je išla gledati susjedima, a susjeda je radila na RIZ-u pa je – posudila televizor. Poslije sam kod profesora Šira išao učiti pjevanje, dva, tri mjeseca, htio je od mene napraviti koncertnog pjevača, ali ja sam htio pjevati onako kako set pjevaju američki pjevači – prirodno. Pjevaj prirodno, kao što govoriš, samo to pretvori u melodiju. … Moje pjesme su vrlo jednostavne, “Trešnjevačka balada” traje pet i pol minuta, ima frazu veliku samo dva puta po dva takta, stalno se jedno te isto zapravo događa, naravno u varijacijama. Treba napisati jednostavnu, a pametnu pjesmu. Mislim da sam napisao sve pjesme koje sam htio, da sam i u životu i u umjetnosti potpuno ispunjen čovjek i da se, stoga, trebam povući. Znate, ja sam imao ideju za tu pjesmu, za „Trešnjevačku baladu“, pa su jedan, pa drugi pa treći autor probali napisati tekst. Ali, šta on piše? Ja sam te sreo na Trešnjevki, tu smo se zaljubili… A ja neću ljubavnu pjesmu, ja hoću pjesmu o Trešnjevki. Dok nije uzeo u ruke Drago Britvić, od toga ništa. Pa u onoj mojoj pjesmi “Suza za zagorske brege” Zagorje je samo u naslovu, nema ga ‘nutra. Da, na tu pesmu svi plaču, niste jedini. To pjevaju pjevači zabavne glazbe, narodne, operni pjevači, koncertni pjevači, zborovi pjevaju, neverovatno, na pogrebima se pjeva i na svatovima, svagdje. …Prije sam šetao po mojoj Trešnjevki, sada odem do placa i natrag, uvrh glave. Trešnjevka više nije ona stara, ali ja kažem: “Ima nas malo, al’ smo dobro raspoređeni.”. Onaj koga trebate i želite ga, poznajete ga. Ha, bilo je u životu nepravdi, onih koje ti sudbina nosi, a i podmetanja svih mogućih vrsta. Mene nije smetalo što ova zločesta vrsta čoveka hoće meni nešto podvaliti nego što misli da sam ja glup pa da to neću skužiti. Eh, to me je smetalo… Kad bih ponovno mogao birati što bih bio, ja bih opet bio Zvonko Špišić, ovakav kakav sam. Pjevao sam sa evropskim i svjetskim imenima, poznavao sam Modugna i Sergia Endriga, Nillu Pizzi, bio sam dobar s Juliette Greco, znate već, što su veći umjetnici to su bolji i jednostavniji ljudi. Ali, ja se nikada nisam smatrao takvom zvijezdom. Ja sam bio i ostao trešnjevački dečko. U svojoj kući.”

Dobra naša, osjećajna tetka Dragica…

OKTOGON, DUBRAVA I KVATRIĆ

Ali, dobri štioci moji, vratimo se mi opet pola stoljeća unatrag, u najkasniju jesen i tek načetu zimu 1968.godine, u kojoj se naše ljetno „šezdesetosmaštvo“ u studentskom domu i pred Studentskim centrom već smirilo, iako je u nama nepromjenljivim romantičara zauvijek ostalo u srcu i duši, zapreteno pod pepelom desetljeća, ali nikada zauvijek ugašeno. Ne znam kako smo se Lojzo i ja odlučili još prethodne godine prodavati blagdanske čestitke, ali nekako mislim da je to bila Lojzova ideja. Još u gimnazijskim danima bio je nekako pragmatičniji od većine nas u razredu.

BLAGDANSKA IDILA PODNO ZAGREBAČKE KATEDRALE – Božićna čestitka u strašnom drugom svjetskom ratu

Kako bilo da bilo, otišli smo u Studentski centar dobili „na revers“ određenu količinu različitih vrsta čestitaka, potpisali nekakve papire i, da budem iskren, u studenom prosincu krenuli – grlom u jagode. Naravno da su tada najbolje od svih zagrebačkih uličnih ili tržničkih prodavača blagdanskih čestitaka prolazili oni u Oktogonu. Iz više razloga. To je strogi centar Zagreba, štandovi nisu bili pod otvorenim nebom, pod nogama nije bilo ni ugažena snijega ni bljuzge, a kupci u centru Zagreba imućniji od onih na Kvaternjaku, Dubravi, Trnju, Trešnjevci… Ali, zakup prostora u Oktogonu bio je visok do neba, nedostupan baš svakom studošu – ako nije radio za nekog mešetara.

Zato smo te godine počeli na Dubravi, ali je prodaja prvih dana bila nedostatna i za najobičnije sendviče od pučke crne salame ili jegera. Ni plac na Kvaternikovom trgu nije bio osjetno bolji, ali su dani curili i za sljedeću promjenu zapravo više i nije bilo vremena. Nismo baš završili u minusu, ali nam, poslije plaćanja hrane u uokolnim gostionicama, jer „Dva goluba“ baš i nisu bila jeftina, i nije previše ostalo za novogodišnji doček i poneku „krpu“ – što nam je bio plan.

DOBRI TREŠNJEVAČKI PLAC

Dogodine, tisuću devetsto šezdeset i osme, odlučili smo se za trešnjevački plac i – pogodili. I prije mi je Trešnjevka bila draga, ponajprije zbog njenih ljudi, koji su bili, a mnogi i ostali, baš onakvi kao u Špišićevoj svevremenskoj „Trešnjevačkoj baladi“, toj nenadmašnoj himni poštene, radničke , ne politikantske „crvene republike“. Na trešnjevačkom smo placu zakupili banak u prvom redu, gotovo uz tramvajsku stanicu prema centru grada, točno preko puta popularne pučke gostionice „Dvije lipe“. U prosincu te 1968. godine prvi put je dopuštena slobodna prodaja božićnih čestitaka u Zagrebu i cijeloj SFR Jugoslaviji, do tada su takve čestitke bile ispod štanda, ispod banka i prodavane „u povjerenju“. Uza sve vjernike, kršćane različitih fela, tome su se možda još više obradovali ulični prodavači, među njima, naravno, i Lojzo i ja:

— Izvol’te lepe čestitke! Bo-žić-ne! Bo-žić-ne!.

Baš zahvaljujući božićnim čestitkama te smo zime dobrano napunili naš studoški budžet, danas zvan proračunom. Za naše ondašnje studentske pojmove carski smo se hranili u dragom pajzlu „Dvije lipe“ i grijali kuhanim vinom, s klinčekom, se razme. Obdan jedan po jedan, jer je netko uvijek morao prodavati čestitke, a svake studene večeri na kraju balade – zajedno. Na kraju je novca ostalo i za dio nove garderobe i darove odabranicama naših srca, koje su nam poslije postale supruge. Moja Gordana i sada negdje čuva minijaturnu torbicu, od skaja, da se ne lažemo, ali ukusnu da se svidi i našoj unuci prvorođenici, Eni. I još je ostalo dinara za doček Nove 1969.godine, doma, razumije se, ne u Zagrebu. Ali nas predavanja na fakultetima tog prosinca baš i nisu vidjela, osim onih na koja smo radi potpisa morali ići, ili na seminarskom predmetu, jednom tjedno.

SLOBODNA NABAVA I PRODAVAČKA SOLIDARNOST

Božićne čestitke su išle, što bi se u Bosni reklo – k’o halva! Njih, naravno, nismo „trebovali“ u Studentskom centru. Tamo smo uzimali standardne domaće novogodišnje čestitke, a božićne smo nabavljali kod preprodavača, koji su do njih dolazili „šverc-komerc“ sistemom . Bile su proizvedene u Italiji i tadašnjoj SR Njemačkoj (jer je još postojala DR Njemačka, ili „Istočna“).

Pojavile su se i nekakve trodimenzionalne, s dojmom da se likovi na čestitci kreću. Bilo ih je i božićnih i novogodišnjih i prvi put su u nas prodavane pa kupci nisu žalili dinara. Prodavali smo prvi put i inozemne petarde i domaćih proizvođača „bombice“, koje su bile manjeg praska, ali su i one imale dobru prođu. A o petardama da i ne govorim. Da se razumijemo, te petarde nisu ni u ludilu bile moćne i bučne poput današnje pirotehnike. Ali, i božićne čestitke i „trodimenzionalke“ i petarde bile su u stilu pjesme koju će desetljećima poslije pjevati Sanja Doležal s „Novim fosilima: “Bilo mi je prvi put…“.

TREŠNJEVAČKI PLAC LJETI – Na jednom od ovih banaka u prosincu prije pola stoljeća Lojzo i ja prodavali smo blagdanske čestitke

BEZBRIŽNI GIMNAZIJSKI SLADOLEDI KOD HALITIJA PORED KINA “GARIBALDI” – Lojzo (dolje) i Cvijo tada nisu ni slutili da će za koju godinu prodavati blagdanske čestitke na Trešnjevci

Kako smo nabavljali to prosinačko zabranjeno voće? Lako! Nuđači kojima nikada nismo saznali ni imena i prezimena sami su robu donosili na trešnjevački plac. Sistem je bio jednostavan – oni nama robu, mi njima dinare. Plaćanje solarno – lovu na sunce. Čak i u maglovitom prosinačkom zagrebačkom danu. Dobro njima, dobro nama. Cijene bismo poslije određivali sami, kako nas je bilo volja, bolje rečeno – prema kupcima. Nevjerojatno je kako čovjek s prodavačke strane banka može u trenu ocijeniti na koju bi cijenu koji kupac pristao. Ili reći višu pa i cjenjkanjem postići željenu ili i više od željene svote.

Cijene su u pravilu usuglašavane s ostalim prodavačima. Bilo je to nepisano, ali dobro pravilo. Nelojalna konkurencija nikom nije padala na pamet, a solidarnost je bila sveto pravilo. Ako bi, recimo, neki kupac poželio dvadeset najskupljih čestitaka, a vi ste imali još samo osam, ne bi susjedni prodavači privukli kupca sebi. Ni govora! Dali bi vam iz svojih zaliha koliko bi vam manjkalo, a vi biste im to vratili sutra ili pomogli njima kada bi zatrebalo. To sam zauvijek zapamtio. Prodavači su mahom bili trešnjevački dečki i puce, čeljad iskonski čestita. O jednom od tih dobrih Trešnjefčana sam kao honorarni novinar tada već i pisao. Bio je to Đuka Kovač, ubojiti napadač tada drugoligaške „Trešnjevke“. Neke sam poslije slučajno znao sresti na trešnjevačkom placu ili i na Grabi, „Trešnjevkinom“ igralištu. Lepo smo se spominali , a bormeš i nekaj spili…

Kontrola iz Studentskog centra? Ni jedan jedini put se nije pojavila. A i čemu? Za mizernih deset posto od prodanih čestitaka, koliko smo dobivali, a „placovinu“ smo sami plaćali, nije ih uopće bilo briga prodajemo li i nešto izvan njihovog asortimana i po kojoj cijeni. A prodajom tog „ostalog“ smo Lojzo i ja, kao i mnogi studoši, jedino i mogli nešto zaraditi. „Ostalo“ su, rekoh, bile inozemne božićne čestitke , petarde, „bombice“, dječji baloni sa sviraljkama…

NIKAD VIŠE…

BRANKOVI BIJELI BRODOVI
Prvi moj novogodišnji pismeni čestitar više od dva desetljeća, ako ne i više, bio je moj stari prijatelj Branko Belak, godinama jedan pri vrhu »Jadrolinije«. Znamo se još od dalekih sedamdesetih godina, u kojima je i on, kao student Ekonomskog fakulteta u Rijeci, bio jedan od mojih novinara-početnika u »Valu«, koji se , ne dočekavši punoljetnost, nažalost ugasio. I danas pamtim jedan Brankov tekst, kojemu je naslov bio »Cijeli svijet pod krevetom«, a riječ je bila o čovjeku, koji je pasionirano skupljao kartoline i čuvao ih u kovčegu pod krevetom. Imao je Branko novinarsku crtu, ali se poslije diplomiranja, razumljivo, počeo baviti poslom radi kojega je stjecao oficijelna znanja. S Brankovih su me čestitaka gledali „Jadrolinijini“ lijepi bijeli brodovi, a smišljene su bile tako da budu stolni samostojeći kalendari. S njih sam na mom redakcijskom stolu mjerio dane. Nerijetko se sjetim jedne anegdote iz Brankovog života, mnogima sam je ispričao i svi se od srca nasmiju kad je čuju. Pozvao Branko, kaže ta anegdota , jednog svog prijatelja na trajekt »Mate Balota«, tada urešen grafikama Zvonimira Pliskovca, prvoga grafičkoga urednika »Vala«. Branko je prijatelju unaprijed rekao da, kada ih zapovjednik nečim ponudi, najprije sasluša njegov, Brankov, odgovor, a onda se odluči za – isto. Uspeli se prijatelji na trajekt, barba ih dočekao raširenih ruku i odmah Branka upitao što će popiti.
– Gusti sok!
Kapetan samo što nije zanijemio od čuda, ali ga prisebnost i pristojnost nisu napustile:
– A Vi?
– I ja bih gusti sok!
Vidi barba da tu nešto ne štima pa pokušava Branka natjerati na promjenu mišljenja:
– Imam odlično domaće vino, ti barem cijeniš pravu kapljicu…
– E, barba, popili bismo mi vina, ali nemamo za čim – nasmijao se onim svojim karakterističnim smijehom Branko.
Zapovjedniku je odmah laknulo. Očas se pred svom trojicom našla portada pravoga domaćeg pršuta i ovčjeg sira, poslije čega je moćno domaće bijelo vino samo klizilo zadovoljnim bonkulovićkim grlima.
Kako onda ne voljeti Branka!
Brankove su mi čestitke redovito stizale u redakciju „Novog lista“, valjda do mog odlaska u penziju, u kojoj srećom ne mirujem, a i ne kanim mirovati. Poslije su godine brzale, a vrijeme činilo svoje. Nedostaju mi Brankove, „Jadrolinijine“ čestitke, ali još više i ćakula s Brankom. Ili smo sve rjeđe na Korzu, ili smo na našoj najdražoj riječkoj ulici u različitim trenucima. Možda se vidimo još ovog prosinca, a u siječnju sigurno, makar nam glavna tema i ne bude nogomet. Sretna ti unaprijed Nova godina, Branko!

Dan prije Badnjaka prava bi prodaja završila. Ostali bismo tek reda radi i za Božić, koji je tada bio radni dan, i dan-dva poslije Božića i „zatvorili butigu“. Pravu smo zaradu uzimali svake večeri, brojeći papirnate i kovane dinare i pare u studentskoj sobi, a ono što je pripadalo Studentskom centru davali pedantno do u dinar. I ostatak neprodanih čestitaka. Na kraju balade očas bismo zaboravili na uistinu studene dane i još studenije večeri. I jedva čekali dan da se vlakom uputimo prema našoj Rijeci, svaki put iznova radujući se onom blagoslovljenom trenutku u kojem ćemo s Plasa napokon ugledati naš Kvarner.

Te 1968.godine posljednji sam put prodavao čestitke. U godini 1969. sve više sam pisao za novine i objavljivao karikature, ne samo u „Novom listu“ i „La Voce del Popolu“, nego i u „Fudbalu“, „Sportu“, „Oslobođenju“ i tako zarađivao džeparac. Godine 1970. vratio sam se u Rijeku i postao profesionalni novinar u „Novom listu“, ostavši mu vjeran do odlaska u mirovinu 2011. godine. Lojzo je još ostao u Zagrebu i oženio se Majdom. Bio sam na toj veseloj svadbi, negdje u Gračanima, dosta nas je domaša bilo, a ja jedini iz naših zajedničkih gimnazijskih dana.

U gimnazijskim smo danima, u kojima još nitko nije slutio kraj slutio kraj socijalizma, Lojzo i ja maštali da ćemo imati svoje privatne novine, sportske ili čak samo nogometne, naravno. U devedesetim nam to više nije padalo na pamet – gdje bismo smogli novac za takvu investiciju. Iako kemičar diplomom Lojzo se u Koprivnici, gdje je Majda počela raditi kao zubarica, zaposlio kao urednik lista Željezničkog čvora Koprivnica. Bilo mi je drago kada sam mu mogao pomoći da se zaposli u informativnoj službi INA-e-Rafinerije nafte Rijeka. Za njegov sam informativni rafinerijski list napisao nekoliko tekstova i nacrtao nekoliko karikatura.

Poslije smo se, bez ikakve svađe, nekako udaljili jedan od drugoga. Iako je silno volio igrati nogomet nije prihvatio veteransko igranje u „Novinaru“, kojeg smo osnovali moj kolega Božo Peter i ja, igrajući poslije dvanaest prvenstvenih sezona u Ligi veterana Rijeke – izuzetnim guštom i ljubavlju.

TREŠNJEVAČKI DEČKO – Zvonko Špišić, crtan u Ozaljskoj ulici na Trešnjevci, u rodnoj kući.)Karikatura: Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO)

Lojzo ne dolazi ni na naše godišnjice mature. Ne viđamo se čak ni slučajno na Korzu, sve više je, a možda i stalno, nisam provjeravao, u Barbatu svojih rapskih korijena. I da prihvati moju romantičnu želju da jednom odemo zajedno na trešnjevački plac i gablamo, to će reći marendamo, u gostionici „Dvije lipe“ – to ne bi bilo moguće. Ona se odavna zove „Admiral-club“ i bezdušni je, konfekcijski automat-klub.

MOŽDA SE I SRETNEMO…

A što se čestitaka tiče – odavna ih ne šaljem. Ne, nisam i neću pristati na konfekcijsko čestitanje tipskim praznim, bezdušnim SMS porukama s meni besmislenim „smajlićima“. Ne činim to ni internetski. Do koga mi je stalo javim mu se mobitelom pa se nekad zapričamo i preko mjere. A najdraže mi je kada prvoga ili drugoga siječnja ili i nekog sljedećeg dana, s dragim čeljadetom sretnem na Korzu pa se izljubimo i čestitamo si k’o ljudi. Dok sam slao čestitke i to poprilično, uvijek sam ih nastojao kupovati od uličnih prodavača na Korzu, a ako su bili studenti – manča se podrazumijevala. U svakom tom mladom čovjeku vidio sam i malo Lojza i mene. I bilo mi je toplo oko srca. A vama, strpljivi i dobri štioci moji, znanima i neznanima, miran i sretan Božić u obitelji i sve najbolje u Novoj 2019.godini – želim ovim putem.

A možda se negdje i sretnemo…

PRVA novogodišnja ČESTITKA NA SVIJETU – Engleska 1843.
PRVA BOŽIĆNA TISKANA ČESTITKA
Najstarija „masovno“ tiskana božićna čestitka proizvedena je 1843. godine u Engleskoj. Tiskana u tisuću primjeraka bila je za ono malo ljudi koji su je vidjeli pravo čudo, a jedan detalj i malu sablazan; na njoj se vidi kako dijete iz čaše pije – vino. Engleski slikar John Calcott Horsley (1808.-1882.) izradio je tu čestitku za svog prijatelja Henry Colea. Komotni Cole je, naime, želio karticu koja bi bila spremna za slanje jer „nije imao vremena“ za pisanje desetaka čestitaka rodbini i znancima. Budući da tiskanje tada još nije bilo usavršeno. Čestitka je ručno bojana. Podijeljena je na tri dijela. U središnjem dijelu je obitelj koja pije vino i slavi, a sa strane su prizori milostinje – davanja hrane i odjeće siromašnima. Tekst na čestitci je “A Merry Christmas and a Happy New Year to You.” ili na hrvatskom jeziku “Čestit Božić i sretna Nova godina“. Henry Cole, inače pisac božićnih knjiga, tiskao je previše čestitaka za svoje potrebe pa je suvišne – prodao. Komercijalno tiskanje i prodavanje čestitaka krenulo je tek od 1860-ih godina, kada je nova tehnika tiskanja u bojama snizila troškove. Od tada se slanje tiskanih čestitaka proširilo Engleskom, a zatim i ostatkom svijeta. Na Božić 1873. američki je nakladnik Louis Prang počeo litografski izrađivati čestitke za englesko tržište, a godinu potom njegova je tvrtka počela prodavati božićne čestitke i u SAD-u. Budući da je bio prvi nakladnik koji je takve čestitke ponudio američkim kupcima, Louisa Pranga katkada nazivaju i “ocem američke božićne čestitke”. Njegove su čestitke bile vrlo omiljene i tražene pa su ih mnogi , često i vrlo loše, kopirali. Zato je Prang s vremenom odustao od daljnje proizvodnje. Izrada božićnih čestitaka u 20. je stoljeću unosan posao za mnoge. Razvoj suvremene tehnologije djelomično je moguće okriviti za svojevrstan pad potražnje za klasičnim božićnim čestitkama. Godine 1987. , primjerice, jedno je američko kućanstvo prosječno primalo 29 čestitaka, 2004.godine 20, a daljnjih godina još manje. Mnogi su se okrenuli internetskim čestitanjima, a najmlađi SMS porukama sve mnogobrojnijih mobitela. Usprkos tome, 2005. je u SAD-u poslano gotovo dvije milijarde božićnih čestitaka, a 2008. u Velikoj Britaniji 668,9 milijuna božićnih čestitki, što je tada bila skoro polovica ukupnoga broja raznih čestitaka prodanih na Otoku. Sada je te brojke nemoguće ostvariti. Ostanemo li još malo na Otoku spomenimo da je prve službene božićne čestitke 1840. godine slala baš engleska kraljica Viktorija. Čestitke engleske kraljevske obitelji najčešće su bile osmišljene kao portreti s prikazom nekog, u tom trenutku, značajnoga događaja u životu portretirane osobe. Godine 1953. američki je predsjednik Dwight D. Eisenhower objavio prvu službenu predsjedničku božićnu čestitku. S vremenom su najčešći motivi tih čestitki bili blagdanski prizori iz Bijele kuće koje su slikali ili osmislili ugledni američki likovni umjetnici. Broj primatelja tih čestitki značajno se povećavao tijekom sljedećih desetljeća. Primjerice, 1961. božićne su čestitke bile poslane na adrese 2 000 američkih građana, a 2005. je predsjednik George W. Bush je svojim pobornicima poslao čak 1,4 milijuna službenih čestitaka.
A predsjednik Trump ovog prosinca?

Prvi portret u mom životu, ne karikaturalni već , recimo, realni nacrtao sam u petom ili šestom razredu, kao učenik Osnovne škole „Vladimir Nazor“ u Crikvenici. Bio je to portret mog oca, nisam ga crtao uživo nego gledajući u crno-bijelu fotografiju, formata razglednice. Moj dobri profesor likovnog odgoja, akademski kipar Zvonko Car, učenik Meštrovićev, koji je na zagrebačku akademiju otišao zahvaljujući i podršci Vladimira Nazora, tada upravitelja dječjeg doma u Crikvenici – bio je oduševljen tim portretom. Uvrstio ga je u godišnju učeničku izložbu . A portret sam, da samome sebi ne povjerujem, izradio u akvarelu, na što se više nikada nisam usudio. Poslije izložbe nije mi, nažalost, palo na pamet uzeti taj očev portret i sačuvati ga za uspomenu, bez obzira što bi o njemu mislio u zrelim godinama. Je li baš dobri Zvonko Car, koji je sve nas dobre crtače, bez obzira naša službena imena, od milja zvao „Jožiću moj“, odredio ili barem naznačio moj put karikaturista-portretista? Možda. Ali, svijet sam, na neki način, uvijek gledao očima slikara. Možda sam trebao i odabrati svijet slikarstva, likovnosti, kojim kroči moj sin prvorođenac Nemanja? Ali, zarad crtanja, koje nikada neću prestati voljeti, ipak se ne bih odrekao svijeta pisanja. Kao novinar s vremenom sam uspio ne pomiriti, jer rata i nije bilo, već sljubiti crtanje i pisanje. Koliko sam desetaka tisuća karikatura objavio u životu ne bih mogao reći jer sam ih objavljivao od 15.rujna 1963.godine do danas i ne mislim prestati. S vremenom sam za sve moje velike intervjue uživo crtao moje subesjednike, dvaput za vrijeme intervjuiranja – jednu bih darovao sugovornicima, a drugu, s njihovim potpisom, sačuvao za sebe.

RUKA SLIJEDI MOJE OČI

Jednom me je jedan mlađi kolega, intervjuirajući me, upitao mogu li objasniti kako nastaju moje portret-karikature crtane uživo. Rekao sam mu iskreno ono što i sada mislim, moja ruka kao da sama od sebe slijedi moje oči. I sada crtam veoma brzo, portret je gotov za dvije-tri minute. Više od pola stoljeća crtam flomasterom pa i ne mogu ništa dotjerivati, sve je zapravo gotovo samo jedna linija. Ali, nikada ne volim varati portretiranoga, a ni u ludilu – sebe. Ako portret nije po mom guštu, kriteriju, osjećaju – rasparam ga i crtam novi. Prvi moj slavni „skalp“, kako mi portret-karikaturisti nazivamo portretiranje uživo, bio je portret tada jednog od najboljih nogometaša na svijetu, Portugalca Eusebija, slijedio je iste te 1970. godine jednako slavni nogometaš Franz Beckenbauer. Uživo sam crtao velikane naše glume Peru Kvrgića (u četiri navrata!), Relju Bašića i Fabijana Šovagovića, opernu pjevačicu Gertrudu Munitić, filmske redatelje Veljka Bulajića i Živojina Pavlovića, književnike Jožu Horvata i Slobodana Selenića, političara Miku Tripala, nekoliko ambasadora u Hrvatskoj na čelu s Peterom Galbraithom (koji je rekao da nikada u životu nije dobio originalniji dar), velikog našeg nogometnog asa Roberta Prosinečkog, nenadmašnog šansonijera Zvonka Špišića, neumrlog pjevača Olivera Dragojevića i njegovog prijatelja Gibonnija, violončelisticu Anu Rucner, nogometnog idola mog djetinjstva Stjepana-Štefa Bobeka, nekada kultnog TV-voditelja Olivera Mlakara, beogradskog velikog glumca i dobrog čovjeka Nikolu Koju, najslavnijeg sarajevskog kazandžiju hadži Nasira Jabučara, jednog od najvećih kazališnih redatelja na svijetu Ljubimova, velikana svjetskog tenisa Nikolu Pilića, velikog čovjeka naše glazbe Ferdu Pomykala, barda čakavske poezije Ljuba-Jumba Pavešića, junakinju našeg prvog poslijeratnog filma „Slavica“, nježnu dušicu Irenu Kolesar, mog neumornog kolegu Peru Zlatara… I nikada se nisam bojao. Iako sam za mnoge od tih portretiranja imao zaista tek poneku minutu vremena, a dobar dio je bio pod teretom neumitne istine: “Sad ili nikad!“.

SAMO TRENUTAK BEZ CIGARETE – Rudi Stipković-Stip u Cvijinoj karikaturi nacrtanoj u neumrloj prizemnici “Sportskih novosti” u Savskoj u Zagrebu

Danas vam neću pričati o crtanju tih i mnogih drugi znamenitih , a gotovo u pravilu dobrih ljudi. Danas ću vam pričat o jedanaest posebnih mojih karikatura crtanih uživo. Tu moju jedanaestoricu, kao da je riječ o meni uvijek i vazda dragom nogometu, čine – slikari i karikaturisti. Crtači. Crtao sam uživo jedanaest crtača, a trojica od njih su mi se revanširali – nacrtali su mene, dvojica uživo, a jedan ne. I tih jedanaest portreta crtača i tri njihova portreta mog lika čuvam posebnom ljubavlju, nježnom pažnjom, nerijetko se spominjući ne samo crtanja već i dragih druženja s tim ljudima, od koji su neki, nažalost, u dobrim spominjanjima. Ne pada mi ni na pamet, odrediti poredak po nekakvim egzaktnim mjerilima, jer takva mjerila ne bi bila ni realna ni ljudska. Neću krenuti ni po abecednim odrednicama, krenut ću od godina u kojima sam se s njima družio i portretirao.

RUDI STIPKOVIĆ-STIP

U dalekim šezdesetim prošlog stoljeća, kao novopečenom zagrebačkom studentu, domašu u Studomu „Sava“, odavna zvanom „Stjepan Radić“, dvije su mi stare prizemnice u Savskoj ulici, koju su purgeri zvali samo Savskom (jer u davnini bijaše Savska cesta), odavna samo u dobrim spominjanjima, donosile toliko radosti. Računajući s dolaskom iz pravca savskoga mosta lijeva je bila ona tipična kontinentalna prizemnica s razmeđe dvaju burnih stoljeća, devetnaestoga i dvadesetoga, golemog krova nad ljudskim prizemljem. U toj je lijevoj  prizemnici bila stara dobra pekara, zvana i pekarnom, u kojoj smo mi vazda gladni studoši, ali i kojekakva druga noćobdijska i slučajnička čeljad, kupovali tople štruce netom iz krušne peći izvađena kruha, koji je još mirisao i dobrotom i tradicijom, ili se sladili žemljama i nekim drugim pecivom. U nekoj hladnoj zimskoj noći, u urama u kojima je posljednja četrnaestica  odavna spavala na remizi, od pekarne do vratnica Studoma »Sava«, kroz maglu za koju bi loši pisci rekli da se mogla nožem rezati zimi, išli smo, kak bi rekli Zagrepčanci, cipelcugom, koračajući bez žurbe jer nam je i ruke i nepca i dušu grijala mirisna krušna blaženost.

Desna je prizemnica bila nekako neuglednija, netipičnija, vanjskim bi izgledom više pripadala najsiromašnijim trešnjevačkim radničkim kućicama pa bi neupućenik u sve prije povjerovao nego u ono što je u nekoliko njenih sobica stvarano. U toj je desnoj prizemnici bila redakcija „Sportskih novosti“, dnevnog sportskog lista koji je tada ne samo diljem Hrvatske već i ondašnje Jugoslavije prodavan u nakladi zbog koje bi danas svi hrvatski vlasnici dnevnih novina gladili bradu. Zašto sam zauvijek vezan za „Sportske novosti“? Zašto u meni i sada živi ta daleka draga prizemnica u Savskoj? Prije punih pedeset i pet godina, 15.rujna 1963.godine, u tim sam se novinama prvi put javio kao novinar, objavljena mi je moja prva karikatura, portret tada odličnog nogometaša „Dinama“ Zdenka Kobešćaka, koga, i to je život – nikada nisam upoznao. Ko novopečeni vicematurant u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji bio sam i radostan i sretan i ponosan, tada još i ne sluteći, iako sam to potajno želio, da od toga dana više nikada neću izaći iz novinarstva.

Pišući kao brucoš o sportu za „Novi list“ i „La Voce del Popolo“ znao sam tek poneku vijest napisati za rubriku sitnih vijesti, koju je jedno vrijeme uređivao istinski gospodin dr. Slavo Svoboda. Rubrika se zvala „Jučer i danas“ i imala je točno jedanaest vijesti od kojih je svaka počinjala inicijalom slova iz tih riječi. U pravilu je bila personalizirana. Prvi čovjek »Sportskih novosti« bio je čestiti partizanski borac, Likota Vladimir Orešković, zvan „Gazda“ – ali ni u primislima nalik „gazdovanju“ Ivice Todorića. Oreškovića je vozio dobrodušni šofer Ban, a „Gazda“ je svima ipak bio više otac nego gospodar, najbitnije je financijske i ine stvari rješavao i nikada se time nije hvalio niti je želio biti hvaljen. Štitio je leđa i redakciji i svakome od novinara ponaosob, a list je žurnalistički vodio šjor Zvone Mornar, vrstan i kao urednik i kao komentator i kao izvjestitelj i kao – vatreni „Hajdukovac“. Vilko Luncer bio je zakon za atletiku i skijanje, Joco Kosijer za košarku, ali sam se ja tada više družio s „nogometašima“ –  Romanom Garberom, Borom Poljakom, Milivojem Nikolićem-Nikom, Mirom Redeom-Redlijem, Ivanom Topićem-Topom, Zvonimirom Magdićem-Amigom…

NACRTANO PRIZEMNICI U ZAGREBAČKOJ SAVSKOJ, NA NOVINSKOJ KARTICI – Cvijo u karikaturi Rudija Stipkovića-Stipa.

I s karikaturistom i tehničkim/grafičkim urednikom Rudijem Stipkovićem-Stipom s vječitom cigaretom u ustima, a ni poneka cuga mu nije bila mrska. Stip je tada bio zakon za hrvatsku sportsku i estradnu portret-karikaturu, poslije i političku. Kao klinac bio je darovit juniorski vratar, iako rastom nizak, akrobatikom i srčanošću silan. U prijemobitelskim i prijekompjuterskim vremenima zahvaljujući baš Stipu mogao sam u nekim kasnim noćnim urama, kad je rotacija već vrtjela sutrašnje „Sportske novosti“ koristiti bogatu redakcijsku foto-arhivu i na miru crtati portrete naših i stranih sportaša. Danju smo, pak, i Stip i ja portretirali valjda baš sve zaposlene u toj dragoj prizemnici u Savskoj, ne nadmećući se tko će biti bolji već želeći učiniti ugodu portretiranim. Kada sam se 1970.godine za stalno zaposlio u „Novom listu“ i dalje bih za nekih službenih dolazaka u Zagreb svraćao do starih pajdaša u „Sportskim novostima“ i obaveznu neku cugu u kafiću, zapravo ugodnom pajzlu, lijepog imena – „Vuglec Cvjetnog naselja“. U kolovozu te godine Stip i ja smo prvi put nacrtali – jedan drugoga. Stip je crtao moj desni, a ja njegov lijevi profil. Ja njega, naravno, dvaput – jedan je portret s njegovim potpisom otputovao sa mnom u Rijeku.

Stip je, nažalost, prerano otišao u dobra spominjanja, rođen 1939. u Začretju u dobra je spominjanja otišao 2004. godine u Zaboku, odradivši cijeli radni vijek u „Sportskim novostrima“ i njenom tjedniku „SN-reviji“. U „Sportskima“ je (dok su se još zvale „Narodni sport“), kao četrnaestogodišnjak, objavio svoju prvu karikaturu – nogometaša „Dinama“ i jugoslavenske reprezentacije Dionizija-Bate Dvornića. U pola stoljeća objavio je dvadesetak tisuća karikatura, zaslužio mnogo priznanja i nagrada, i onu za životno djelo, ali i treću nagradu na tada prestižnom festivalu karikature u Montrealu – za portret Tita s bijelim golubom mira. Stipove su karikature nadživjele autora, ne samo u monografiji, koju je iznjedrio Fadil Hadžić, nego i post mortem objavljivane u mnogim našim novinama i časopisima. Za sve nas koji smo ga poznavali, družili se s njim u nekim dalekim vremenima, Stip je i dalje i u nama i s nama

MOMO KAPOR

MOMO KAPOR I MIŠO CVIJANOVIĆ NACRTANO FLOMASTEROM SLAVNOG PISCA U “AMBASADORU” – Uz svoj karakteristični potpis Momo Kapor je napisao: “Ja, sleđa i intervjuu od obostranog interesa – šta možemo kad smo talentovani.”

Zašto toliko volimo retke Mome Kapora? Da li zato što smo i sami nekada kunjali u trećim razredima sporih vlakova, što su, bog bi znao zašto, uvijek stajali u nekim nama nepoznatim tamama? Vlakovi iz kojih su naši očevi i suputnici iskakali na svakoj drugoj stanici da napune boce vodom , a mi smo ih suha grla i s pomalo bojazni bodrili – samo da uskoče u vagon prije nego što zastenje parnjača i odvede nas dalje. Da li je Momo Kapor naš jer smo i mi nekada bili došljaci , stranci velikih gradova, dok je u našim rodnim gradićima i selima ostajalo naše sve , dok otrovani velegradom i životom nismo počeli sumnjati i u to sve? Ili je Momo Kapor dio nas zato jer piše tako da ga na dušak pročitamo i kažemo: “Baš tako bih i ja to napisao.“?. Baš tako.

Sjedimo u aperitiv-baru opatijskog hotela „Ambasador“, tak Momo Kapor i ja, otkravljujemo led spominjanjem zajedničkih znanaca. Pokojni Vlado Udatny, Lucifero Martini, Marijan Lovrić… Ali, što razgovor dalje tečer, osjećam da prestajem biti hladni, profesionani, novinar. Opet sam čitalac Mome Kapora.

Siječanj je. U suncu se kupa stara dama Opatija. Ispod nas – „lungo mare“.

To je bio uvod mom intervjuu s Momom Kaporom u revijalnom dvobroju „Novog lista“, s nadnevkom od 1-2.veljače 1975.godine. Momo Kapor je tada bio najčitaniji jugoslavenski pisac novog vala, voljen i obožavan posvuda, a tiskan najviše u Zagrebu. Kapora sam čitao još u starom beogradskom „NIN-u“ (Nedeljne informativne novine) novinskog formata u dva dijela, prvi politika i ekonomija, drugi kultura – svi smo gutali Kaporove priče, ilustrirane njegovim prepoznatljivim ležernim , nježnim crtežima. Jedva sam čekao taj dogovoreni intervju, iako mi je moj kolega iz Opatije, neumorni Kiko, Ivo Kirigin, na tom intervjuu silno zamjerio – Opatiju je čuvao kao zjenicu oka. Intervju je, međutim, bio čitan i spominjan, a uspjelo mi je nešto što nikome do tada, a možda i poslije, nije uspjelo u intervjuu s Kaporom – crtali smo se uzajamno. Na svojem je crtežu Kapor napisao „kaporovsku rečenicu“: “Šta možemo kad smo talentovani.“. Diplomom je je bio slikar, poslije pisanja u novinama pisac, književnik, a zapravo divni pripovjedač. Uz ostalo mi je rekao: „Slikar? Kada sam završio akademiju, a bio sam dobar student, shvatio sam da mi diploma ništa ne znači. I, novinarstvo, ta svespašavajuća profesija, dade mi azil, prihvati mene, odbludjelog sina.

PISAC I SLIKAR – Momo Kapor, u Cvijinoj karikaturi, nacrtan u aperitiv-baru opatijskog hotela “Ambasador”

I ideja da ću jednog dana biti slikar ostade do sada neostvarena. Slikarstvo je moje – rezervno zanimanje… Ljudi istih godina prošli su u ovoj zemlji iste stvari. Mnogi o tome pričaju, a malo pišu. Za mene je pisati i pričati isto – pričanje priče… Sve što radim  to su , zapravo, još uvijek stilske vježbe za nešto što ću raditi poslije, ako bude sreće. Ja sam još uvijek mađioničar u provincijskom hotelu. Strašna je opasnost kada se čovjek poistovjeti s javnom predstavom o sebi. To je smrt. Poznajem gomile ljudi koje je ubila ta narcisoidnost. Zadovoljstvo je kraj umjetnosti… “

Nažalost, u posljednjem ratu, posebno onom u Bosni i Hercegovini, Sarajevu u kojem je odrastao, Momo Kapor je ubio onog Momu Kapora mladosti njegove, mladosti moje i mnogih generacija poslije nas. Lijepo je prije osam godina napisao Miljenko Jergović: “Vrag se počeo uvlačiti u njega potkraj osamdesetih. Kada se zarati, izvještavat će s hrvatskih i bosanskih ratišta, u vrijeme međunarodnih sankcija protiv Beograda grmjet će protiv Amerike – koja mu je u prethodnome životu bila kulturni i identitetski Jeruzalem – psovat će i kleti nezavisne medije, Žene u crnom i borce za drukčiju Srbiju, svjedočit će u Haagu u korist Miloševića, bit će u nekakvom odboru za zaštitu lika i djela Radovana Karadžića… Sve je, nesretnik, učinio da od građanina postane seljak. I pritom je žrtvovao tri svoja grada, rodno Sarajevo, Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li konačno osvojio srce tog jednog Beograda. Na kraju, na drugi svijet ispraćaju ga sve oni koji su daleko od njegovih dobrih knjiga i od senzibiliteta i sentimenta s kojim ih je pisao, dok crnoga đavla u njemu vide, i baš nimalo ga ne žale, urbana, građanski orijentirana djeca, čiji je upravo on, prije trideset i koju godinu, bio predšasnik. Kao da Kaporova smrt s njegovim životom nema previše veze. Žao mi je…Bio je i dobar crtač : da imam neki njegov crtež, držao bih ga na zidu radne sobe, da ga stalno vidim. Kao što i njegove knjige na vidljivom mjestu držim…”

BOŽIDAR JAKAC

JEDAN OD DEVET CVIJINIH KROKIJA SLAVNOG PORTRETISTA BOŽIDARA JAKCA – Svi su portreti nacrtani u galopu u riječkoj Filodrammatici, tada zvanoj Domom JNA.

U Titovoj Jugoslaviji filigranski portretist Božidar Jakac bio je najpoznatiji po portretu Josipa Broza i jedinog našeg književnog nobelovca Ive Andrića. Iako je portretirao toliko poznatih ljudi da vjerojatno ni sam nije znao – koliko. I likom je bio kao da je iskoračio iz neke mape portreta starih majstora. Upoznao sam ga gotovo slučajno. U dvorani riječke Filodrammatice , koja je tada zvana Domom JNA, bila je promocija na kartonu otisnutog Jakčevog portreta Josipa Broza Tita. Za vrijeme predgovora strelovito sam „skalpirao“ devet portreta, iz profila, Božidara Jakca, i „na kraju balade“ slavnog portretista zamolio da ih pogleda i potpiše se na sve. Vjerojatno sam se zacrvenio od komplimenata, ali i od maestrovog pitanja: „Lahko dobim jedan portret?“. Nisam odgovorio : “Seveda.“ Ali, bio sam ponosan, ma kako vam to sada, dobri štioci moji, izgledalo banalno. Osam tih portreta čuvam i danas, deveti su maestro Jakac i njegova supruga odnijeli sa sobom. Božidar Jakac tog se dana valjda svima prisutnima potpisao portrete Tita, a poput dječaka iskreno se nasmijao kada mu je neko od protokola predstavio dvojicu uglednih Riječana, koji su također čekali potpis slavnog slikara. Obojicu sam, naravno, poznavao, a prezivali su se – Mulc i Lenac. I kad su se udaljili Jakac se smijao: “Tisti pa Mulc, a tisti pa Lenčina… Ha, ha, ha…“.

Razmijenili smo brojeve telefona, mobitela još nije bilo, jer smo se dogovorili o intervjuu, u dogledno vrijeme. Dobio sam i tri adrese, u Jakčevom rodnom Novom Mestu, u Ljubljani i negdje u slovenskom dijelu Istre, sada više nisam siguran je li to bio Portorož, Izola, Piran… Moram priznati da se slikareva supruga češće javljala telefonom, ali su se i maestro i ona radovali novom susretu. Neki put se, međutim, ispriječila nečija bolest, neki put neke neodgodive obveze, neki put, da budem iskren, uvjerenje da – ima vremena. Nikada se više nismo vidjeli. Jednog je dana Tanjug donio vijest pod neumoljivim naslovom – Umro je slikar Božidar Jakac. Žao mi je i danas… Božidar Jakac nije bio samo Titov portretist nego i partizan, profesor na ljubljanskoj akademiji, ali iznad svega, do kraja života – dječački zaneseni crtač. U dobra je spominjanja otišao u devedesetoj godini života.

MIODRAG VLADETIĆ-MAC

DOBRI OSJEČANIN NACRTAN U RIJECI – Miodrag Vladetić-Mac u Cvijinoj karikaturi

U travnju 1986.godine iz Osijeka sam dobio pismo dobrog čovjeka, nastavnika (likovnog odgoja) i karikaturista Miodraga Vladetića-Maca, a u omotnici i Macovua karikaturu u bojama – mog lika. Dio pisma doslovno ću prepisati:

Poštovani kolega Cvijanoviću,

Ispunjavam dato obećanje, makar i nisam naročito siguran da sam potpuno uspio. Mislim da ćete se složiti da je bilo premalko vremena da bismo jedan drugog dovoljno likovno proučili. Uostalom, vidjet ćete što će Vam reći kolege i Vaši najbliži. Nadam se da ću nakon par novih viđenja načiniti i nešto bolje nego što je ovo. Ako niste zadovoljni slobodno derite i bacite u koš!..

….

Nadam se uskoro mojoj karikaturi u Vašoj interpretaciji.

Vas i vašu cijenjenu porodicu srdačno pozdravlja Vaš

                                                                                                           Mac

Dobri je Mac cijeloga života bio dobar i samozatajan čovjek, a bio je sjajan crtač, plemenit nastavnik i pedagog. Upoznali smo se za jednoga od njegovih dolazaka u Rijeku. Kao izvanredni student dolazio je polagati ispite na Pedagoškom fakultetu , gdje je 1988. diplomirao likovnu kulturu i povijest umjetnosti. Maca, naravno, nisam nacrtao u bojama, jer sam u životu jedva nekoliko karikatura nacrtao u bojama (i objavio u beogradskom sportskom tjedniku „Tempu“).  Maca sam flomasterom nacrtao bezmalo u jednom potezu. Nisam ga pitao je li mu se moja karikatura dopala.

REVANŠ U KOLORU – Mišo Cijanović-Cvijo u karikaturi Miodraga Vladetića-Maca.

Onda su godine počele brzati, došao je rat i – nikada više jedan drugome nismo uputili pismo. A telefon je samo telefon, razgovor ode u zrak, a samo neke misli ostanu zauvijek u nama. Znao sam da Mac ima problema s dijabetesom, ali nisam slutio da će tako brzo, poslije svog 83. rođendana otići u dobra spominjanja. Kad god mi umre netko dobar uvijek me prostrijeli ista bolna misao – koliko smo si još toga mogli reći.

Rođeni, ali i izbrušeni crtač, osebujni karikaturni portretist, nagrađivan je i u Hrvatskoj i u inozemstvu, primjerice u Anconi, ostavivši za sobom više od šest tisuća neponovljivih crteža, ponajviše junaka iz svijeta sporta u dalekim pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća u Osijeku je bio omiljen i kao pjevač, glasom i interpretacijom nalik onda silno popularnom Marku Novoselu. Bio je i izvanredan stolnotenisač, slavonski juniorski prvak, obožavao je ping-pong kako smo tada zvali taj temperamentni sport. U radu je najveći dio posvetio svojoj voljenoj osječkoj Osnovnoj školi „Vijenac“, potičući dobre crtače, a rado je spominjao i da je bio razrednik poslije najboljem svjetskom strijelcu (1998.) Davoru Šukeru. Kažu da su Macovim portretnim karikaturama najoduševljeniji bili Robert Prosinečki i Goran Ivanišević (o čemu svjedoče i neke fotografije), ali je prava istina da Macove karikature nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Iako smo se ovlaš družili Maca pamtim kao divnog crtača i dobrog čovjeka.

DIMITRIJE POPOVIĆ

Pred djelima Dimitrija Popovića uvijek osjetim neku nadnaravnu, neodoljivu, vapijuću potrebu za šutnjom, suočenjem s iskonom, sudbinskim. Ja, običan smrtnik, kao da uspijevam dosegnuti onu uzvišenu, treperavu, tananu nit što u svakom čovjeku, u Čovjeku, spaja i razdvaja moć i nemoć, prolaznost i vječnost. Ti božanstveno stvoreni , rođeni likovi , ta budna snoviđenja, kao da me vuku u bezdane vlastitih sumnji i kušnji, da bi me već u sljedećem času , neosjetno , vinuli iznad svih sumornosti svakodnevice , zovom čudesnim, ljudskim i nadljudskim.

Pred Popovićevim , tako živim, likovima iz neprekidne kolone Čovječnosti kao da bih vječito ostao sam , a nikada usamljen, kao da bi tu , u isti mah i spokojnu i uskovitlanu, ljepotu nagrdila i neka glazba iz dubine duše…

… A valja nam razgovarati.

CRTEŽ JE IZVOR LIKOVNOSTI – Dimitrije Popović u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije, nacrtanoj u Popovićevom ateljeu u Zagrebu.

Razgovarali smo u Zagrebu, u Dimitrijevom ateljeu, daleko od zbilje svakodnevice, tada žestoko ustalasane prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, ploveći na opojnim valovima Popovićeve mnogostruke likovnosti u srži koje je uvijek – crtež. Je li crtež ono iskonsko u svakom likovnom umjetniku, pitao sam i Dimitrija i sebe, a moj dragi subesjednik nije tajio. Pripovijedao mi je onim svojim karakterističnim laganim, ali duboko dojmljivim tempom: “Tako mnogi misle, ja to cjelokupnim svojim radom mogu da potvrdim. Od najstarijih vremena uvijek je bila linija, uvijek je bio crtež, u osnovi, kao znak, kao govor, kao jedan od osnovnih načina komuniciranja u likovnim umjetnostima. Crtež je temelj svih likovnih umjetnosti, osnovni pokazatelj temperamenta umjetnika, prirode njegovog načina izražavanja. Linija je nešto što direktno proizlazi , što oblikuje duh, onaj najneposredniji trag koji bilježi osjećanje, misao; crtež je registar duhovnog impulsa.

Raspon unutar crteža, od grafičkog do slikarskog, od plošnog do iluzije prostora, trodimenzionalnih iluzionističkih predstava, tih figurativnih sklopova – strahovito je važan. Naročito na onom području koje možemo označiti humanističkim, onom vrstom umjetnosti koja u središte svoga istraživanja postavlja ljudsko tijelo, odnosno ljudski duh. Kao način izražavanja crtež je tu superioran među likovnim tehnikama. S druge strane ako govorim usko stručno, crtež je jednako tako i nemilosrdan. Onaj tko se bavi crtežom u njemu odmah poznaje ruku – ili je majstorska ili nije.

U renesansi je crtež bio svetinja, naročito u firentinskoj školi, da ne govorimo i o sjevernjačkoj renesansi, o Duereru, Holbreinu…Tu je i cijelo moderno slikarstvo, u kojem je vrhunski crtač, jedan od najboljih poslije onog klasičnog razdoblja, Pablo Picasso. Kada promatrate njegove slike, to je jedan fantastično organiziran, fantastično jak i ekspresivan crtež. On je u biti uvijek slikar forme. Kada sam davno, još kao student, čitao neke Picassove intervjue pomalo me čudilo, a sada mi je potpuno jasno, kada je rekao da izbjegava puno kolora , jer osjeća da mu boja na neki način oslabljuje sliku, otklanja je od suštine. Kad mu , kaže, nestane žute boje, on istisne ljubičastu ili crvenu. Duhovno je govorio o boji, koja je, naravno, vrlo važna u drugom kontekstu, koloristikom, koji sa sobom nosi drugi psihološki efekt. Naravno, sad smo došli do generalne podjele, koja uvijek postoji, do crtačke i slikarske varijante, ali ja i dalje mislim da je crtana forma ipak ono što nosi sliku, čini njen život.

Zaboravivši na vrijeme , krenuvši od možda i nehotičnih ispitujućih i preispitujućih uvertira do spuštanja ručnih kočnica, uranjujući u od djetinjstva opojni nam svijet crtanja – napričali smo se za čitav jedan živo. Život crtača.

LADISLAV ŠOŠTERIĆ

Jesen njiše prorijeđene krošnje divljih kestena, otpadne pokoj kostanj i otkotrlja se cestom, ali mladi mačak, ovogodišnjak, već dovoljno mudar i lukav ne poleti za njim, na milost i nemilost zahuktalim automobilima. Iz spokojna, uredna dvorišta i stare, ali brižljivo čuvane, njegovane kuće i Učka i more na dlanu. Široki nesputani vidici. Rubeši. Dom netom umirovljene meštrice biologije Nede i slikara Ladislava Šošterića. Za goste kava samo što nije, iako je domaćini i ne piju. Ćakula ljudska, o brižna i nasmijana, kao i život naš svagdašnji. A gore, na katu, u ateljeu, kovitlac svekolikog, vječnog svemira, svega znanoga i slućenoga , slućenog i ovjekovječenog na nadrealističkim platnima pred kojima čovjek mora stati, ostati, potražiti i sebe i svijet. Pronaći se i izgubiti pa ponovno tragati kao što to čini i Ladislav Šošterić. Valjda otkada i zna za sebe. U životu i življenju slikarskom, koji je počeo crtanjem: “Od malih nogu sam kao crtač odskakao od svoje generacije. Budući da me nije imao tko čuvati, tata i mama bili su učitelji, onda sam uglavnom bio u školi. Dok je mama držala nastavu ja sam sjedio u zadnjoj klupi i uvijek sam onog dečka koji je sjedio pored mene gnjavio da mi crta auto ili kamion sa šoferom. On je to, kako je znao, šematski, crtao i dok nije nacrtao nisam ga pustio na miru. Onda bih crtao po školskoj ploči kredom i ono što nisam znao morala mi je nacrtati mama, one teže stvari. Recimo, u selu je bila pleh-muzika s onim instrumentima velikim i to me je fasciniralo pa sam to znao crtati, ali nisam im znao nacrtati – kape. I tako, malo po malo…

U RUBEŠIMA I UČKA I MORE NA DLANU – Ladislav Šošterić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije, crtanoj u kući Ladislava i Nede Šošterić.

Poslije sam počeo svašta slikati, i onaj kič, one rožice kao neke čestitke, gdje god sam vidio crtao sam, izmišljao, crtao… Imao sam brdo toga nacrtanog. I onda, kad sam već išao u riječku gimnaziju, već smo bili ovdje u Rukavcu, jednoga dana negdje sam pročitao da je Gogolj u momentu duševnog rastrojstva zapalio svoje rukopise i ja kažem sebi: “’Ajde da i ja zapalim pa ću i ja biti nešto slično!“. Tamo u Rukavcu je pol zgrade bila škola, a pol je bio župni dvor, koji je za vrijeme rata bio zapaljen tako da nije imao krov nego samo zidove. I ja sam sve to tamo zapalio…

…Ljudi su me nagovorili da pođem u umjetničku školu kada tako dobro crtam i ja sam dobio o sebi sliku da sam stvarno veliki crtač. Kad je čovjek mlad onda tako misli. Međutim, kad sam došao u Zagreb i kad su me primili , a tri dana smo polagali prijemni ispit , na Školi za primijenjenu umjetnost, tamo je zapravo bilo sedam stotina takvih neznalica kao što sam ja. Vidiš da si nitko i ništa i da moraš sve početi iz početka…“.

Učio je temeljito, a sebe i svoje slikarstvo, nikada nije smatrao definiranim, definitivnim, odabravši svoj , slikarski i ljudski, ne uzmičući ni pred kim i ni pred čim. Iako su mu slike čudesno lijepe i dojmljive, Šošterić od svog slikarstva, temeljitog i moćnog, nikada nije činio  mirakul. A prepreka je bivalo. I kritičarskih i onih iznjedrenih neupućenošću. Lijepo mi je to oslikao jednom davnom anegdotom:“… Sjećam se da sam jednom slušao na radiju skladatelja Jakova Gotovca. Ispričao je anegdotu iz svog putovanja vlakom od Splita do Zagreba. Suputnik je kupio harmoniku, rastezao je mijenjao registre i objašnjavao sve o njoj, a onda je, ne znajući s kim putuje i razgovara, rekao: “Što ja pričam kad se vi u to ne razumijete!“. Meni je jednom prodavač nudio crvenu košulju, rekavši: “To vam uz sve paše!“. A trideset godina usklađujem boje i nikada nisam siguran jesam li ih uskladio. Košulja? Još je neraspakirana, nikada je nisam obukao.“.

S Ladislavom Šošterićem upoznale su me njegove slike. Kada sam jednu , s tehnikom starih majstora, a idejom suvremenom, možda i svevremnom, ugledao na izložbi poželio sam je imati. Tada smo moja Gordana i ja pošli do Šošterića u Rubešima i – ugovorili kupnju, a na ćakuli ostali još dugo i dugo. Poslije smo kupili još tri Šošterićeve slike. Koliko su stajale više i ne pamtim, ali su nam cijene, na rate, bile dostupne, a čestitost maestra Šošterića – nepojmljiva običnom smrtniku. Devalvacija je nemilosrdo potkopavala ondašnji dinar. Vrativši se s ljetovanja u Vrbniku donijevši sljedeću ratu novca rekao sam da bi je trebalo povećati jer je dinar opet devalvirao – slikar nije htio ni čuti: “Dat ćete mi onoliko koliko smo se dogovorili! Ni dinara više…“. Životi naši svagdašnji nisu krivci, ali su nas s vremenom odvojili od Šošterića, ali nas njegove slike u našem stanu i dalje vežu snažno kao i sjećanja na drage ćakule u Rubešima.

SREĆKO PUNTARIĆ-FELIX

Kada se s milicijom baš i nije bilo zgodno šaliti on se s njom sprdao. Kada je na zagrebački Jelačić plac opet vraćen banov spomenik , kada se diljem Hrvatske više nego ikada orila pjesma: »Ustani bane, Hrvatska te zove, zove…« on je nacrtao usnulu legendu na postamentu i konja koji ga drma kopitom i poručuje: »Ustani bane«. Kada je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman još bio u punoj snazi i slavi on se narugao enormnoj dodjeli državnih ordena, nacrtavši čovjeka kako pred sobom gura karijolu prepunu ordenja i kaže: “Ima li još netko tko nije dobio orden?“. Kada su bili najcrnji dani rata njegove su karikature neprijatelje, snažnije od svih instant–komentara, šibale toliko duhovitom pokudom da bi joj se, da su mogli doći do novina, od srca smijali i kuđeni. Nema situacije, prilike i neprilike, čovjeka i nečovjeka, na ovome svijetu, kojima se neće obratiti njegova karikatura, svježa, oštra i ubojita, ali i toliko dobrodušna da joj se, jednostavno, čovjek nasmije od srca.

Tko je i kakav je karikaturist, fakultetskom diplomom inžinjer, Srećko Puntarić-Felix?

DOBROTOM I PROTIV ZLA – Srećko Puntarić-Felix nacrtan u svom ateljeu i prodavaonici na domak Kvaternjaka u Zagrebu; Cvijo je po običaju bio brz.

— Prezime Puntarić? Ja sam to malo ispitivao, izgleda da je ipak po pojmu puntar, buntovnik, iako me neki ljudi s mora pitaju jesu li moji porijeklom iz Punta na otoku Krku, pa Puntar, Puntarić. Ne. Ipak je ova verzija, dakle, puntati se, buniti se, Puntarići su mali buntovnici. Ha, ha, ha…Tu su negdje, Zagorje, Prigorje, Zagreb… U principu mogu reći da je to i moja sudbina karikaturista, karikaturisti su na neki način buntovnici. Rođen sam pedesetdruge u Zagrebu, u Petrovoj ulici, po horoskopu sam bik, onaj zadnji dio bika, ha, ha, ha… Imam neke elementarne osobine znaka. Moji su roditelji i živjeli u gradu, u Zagrebu, ali su mene, kad sam prohodao, dali djedi i baki, po tati, u Prigorje, odnosno Markuševac, sad je to praktički Zagreb. Rastao sam u divnom ambijentu, prostranstvu livada i šuma, u nečemu što je neobično bitno za djetinjstvo – oazi samoće, u kojoj dijete sazrijeva. Gradsko dijete tu samoću traži negdje u sobi, a dijete sa sela negdje u prostranstvima livada i šuma. Odrastao sam u tim prostranstvima, na livadama. Da, da, crtati sam počeo već kod djede i bake, moja karikatura kao hobi ima korijene još u tim godinama, u ranom djetinjstvu. U tim godinama ja sam tada puno šarao po tekama i po knjigama, sve moje knjige su našarane nekakvim karikaturama.

U osnovnoj školi u Markuševcu dobio sam svoju prvu publiku, je l’, svoj razred. Zabavljao sam kolege u razredu, svi su se smijali. Najprije sam to pokazao kolegi u klupi, on je to pokazao onima ispred i iza sebe i tako je krenulo. Imali smo profesora, koji se zvao Marović Davorin, to je bio čovjek koji je tek stigao s fakulteta, prvo radno mjesto mu je bilo u našoj školi, predavao je likovni odgoj, to je bio naš prvi susret s pravim bojama, s pravim temperama. On je osnovao likovnu grupu, to je bilo u petom razredu, znam da smo dobili prave velike tempere, prave kistove, prave široke kistove, pravi papir, to smo, naravno, nemilosrdno trošili… Tu je on već nas prepoznao, poticao, bilo nas je više, nazovimo to, likovno nadarenih… Zahvaljujući njemu dosta ljudi je prepoznalo sebe, svoj talenat. U srednjoj školi isto. Dosta brzo sam artikulirao face s nekakvim karakteristikama, odmah sam išao na geg, to bi išlo po razredu, a nekada bi nastavnici to uhvatili. Bio sam najbolji učenik u razredu pa je to bio nekakav paradoks, bio sam odličan učenik, najbolji u razredu, a crtao sam nešto što nije baš… Čak sam i neki ukor zaradio, ha, ha, ha… Čim sam krenuo u srednju školu počeo sam tražiti suradnju u tim nekim omladinskim  listovima, koji su tada bili strogo politički profilirani, oni kruti omladinski listovi, ali sam prvu karikaturu objavio baš u „Kerempuhu“, mislim sedamdesetpete… Da, sjećam se te prve karikature, kako ne. To je bilo baš vrijeme gripe, to je bila veljača, ozbiljno političko vrijeme, nacrtao sam grupu ljudi kako stoji na ulici i dolazi policajac i veli: »Ne gripiši se!«. Igra riječi, naravno, milicajci su tada govorili: »Ne grupiši se!«. Da, to je bio onaj »Kerempuh« formata A–4. I onda je mene u tom »Kerempuhu« krenulo…

Blagoslovljen da je taj daleki „Kerempuh“. Odavna za Ferlixove karikature (svakog dana u „Večernjem listu“) ne postoje vremenske i državne barijere, zato se obožavatelji njegovih karikatura generacijski ne dijele, zato se u mnogim obiteljima, kafićima, redakcijama već ujutro pita: »Jesi li vidio današnjeg Felixa?«, a jedan od mojih starih pajdaša, kada bih mu donio novine s najnovijom Felixovom karikaturom, nakon što bi se do suza nasmijao, ima je samo jedan komentar: »A, budaleee!«. A to je, njegovim rječnikom, kompliment nad komplimentima.

Sa Srećkom Puntarićem–Felixom, najboljim suvremenim hrvatskim karikaturistom, razgovarao sam u njegovoj kao iz bajke majušnoj, a lijepoj autorskoj galerijici u Zagrebu, u Harambašićevoj 10, jedne večeri u kojoj su zagrebačku maglu i studen, što se uvlačila do kostiju, rastjerale Felixove karikature, otopile su očas i led našeg dotadašnjeg nepoznavanja, grijale i srce i dušu.

BORIVOJ DOVNIKOVIĆ-BORDO

Švrljamo sin moj prvorođenac, slikar venecijanski i riječki, i ja zagrebačkom Petrinjskom. Škola hodanja. Ćakulamo, kad, pored nas, promače poznato lice. Poruka mi izleti sama od sebe: ”Neno, ovo ti je Bordo!“. Čovjek se ukopa, okrene: „Molim?“. Što ću? Predstavim i sina i sebe čovjeku, za kojega znam valjda otkad i sam pripadam svijetu crtača, karikature, stripovi  i crtani filmovi kojega me prate od djetinjstva do ovih godina, i ne samo mene već i sav svijet, jer ga sav svijet animiranog filma i cijeni i uvažava. Upoznajemo se poslije čudesna povoda, ali očas rušimo zidove osobna nepoznavanja, stojeći crtam Bordoov profil i darujem maestru kroki, dopada u se, dobro je, ugovaramo intervju nakon Bordoova povratka iz Kine. I nepristojnost, ili barem preglasno izrečena misao, može, eto, pomoći novinaru.

Borivoj Dovniković–Bordo ispovijedao mi se mjesec dana poslije toga. Obojica smo već poslije prvih nekoliko rečenica spustili ručne kočnice, otvorili duše kao da se poznajemo godinama, desetljećima. U Bordou su, u tih nekoliko dragih ura, drugovali vječiti dječak i iskusnik, isprepletali se treptaji radosti i tuge, nepravdi i prkosne, ali gospodstvene nadmoći nad sitnim dušama, zavidnicima i bezdušnicima, i vječita ljubav prema crtanju, jer možda nikada čovjek nije toliko svoj, samo svoj, kao s olovkom u ruci nad bijelim papirom:: „Počeo sam crtati  vrlo, vrlo rano. Otkad znam za sebe crtao sam, olovka je uvijek morala biti na dohvatu. Svi su papiri bili su namijenjeni meni. Nisu mi, naravno, kupovali specijalne teke ili blokove, nego što se nađe, nepotrebni papiri, papir za kruh. Prije drugog svjetskog rata to je bio izvanredno fini papir, kao roto–papir, malo žućkast, po njemu s prekrasno dalo olovkom crtati. Moji crtački geni? Mati je bila Slovenka, od Maribora. (Vrlo interesantno, Slovenci su nekada bili gastarbajteri u Slavoniji.). Ona je vjerojatno bila bedinerica u Osijeku. Otac se u nju zagledao – i vjenčali su se 1928 .godine. Neobično su se voljeli, pogotovo kad su dobili dva sina, pa se može zamisliti kako mu je bilo kad je umrla, mlada, mlada, imala je dvajs’šest godina. Mati je izrazito krasan rukopis imala, možda je bilo nešto u tome što se tiče mojih crtačkih gena. A među tetkama, običnim ženama sa sela, kasnije sam, već pod njihove stare dane, vidio da je jedna crtala začuđujuće dobre ukrasne ornamente za vezenje jastuka, peškira. Nešto je i tu bilo gena u našoj porodici.

PREPAD U PETRINJSKOJ – Borivoj Dovniković-Bordo, u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije, nacrtan u Kavani AGM u Zagrebu

Bez obzira na sve naše peripetije za vrijeme rata, moj je otac dosta mojih crteža sačuvao. U početku NDH morali smo napustiti zavičaj i prebjeći u Srbiju, i on je, među malobrojnim stvarima koje smo ponijeli sa sobom, imao i te moje crtarije. Imam ih, hvala Bogu, i danas. Ali, i brat bi mi također bio izvrstan crtač. Umro je sa tri i po godine, četiri. Imam jedan njegov crtež kod kuće, na papiru iz onog notesa u kojem su trgovci upisivali špeceraj kupljen na kredit, da bi ga se na prvog platilo. Da je ostao živ, bio bi veliki crtač, možda bolji od mene.

… Sve ostalo o Borivoju Dovnikoviću odavna piše u enciklopedijama. Izvanredan karikaturist, jedan od rodonačelnika Zagrebačke škole crtanog filma, pitak , ali i nešuteći kolumnist na Pilslovom portalu „Autograf“, i oko i olovka, flomaster, i um i duh služe ga kao i cijelog života: “Usprkos svemu, ja još uvijek s radošću crtam. To je najljepše. Apsolutno. Pogotovo kad se zezam. Čitav je moj život bio zapravo uživanje, uvek sam radio ono što mi se u jedno vrijeme sviđalo. Najljepše je to stvaralačko zezanje …“

DAVOR ŠTAMBUK

Iako je njegov stari pajdaš Pero Zlatar i njemu zahvaljujući napisao knjigu »Šarmeri bez pokrića« Davor Štambuk, svjetski karikaturist francuskog šarma i galskog humora, spli’skog temperamenta i zagrebačkog štiha, u svakom je društvu, ne samo za uobičajenih ćakula i tura kod prijatelja mu Čarlija u kultnom zagrebačkom »Charlieu« bio  – šarmer pokrićem. Rođen 29. prosinca 1934.godine u Splitu, Višu je pedagošku školu završio u Zagrebu, iznimno uspješno bavio se novinskim novinarstvom, ali radio i na TV–Zagrebu, stvorivši i vodivši 1980. popularni TV–serijal »Most generacija«, autor je animiranog filma »Sulejman veličanstveni« (1975.), objavio je nekoliko knjiga seksi-karikatura: »Sex made man« (1979. u Francuskoj), »Sex &..« (1992.), »Summer time« (1994.), »In vino veritas« (1995.) i ove godine »Split tease«. U »Ici Parisu«, »France Dumancheu«, »Paris Matchu«, »Playboyu«, »Ježu«, »Startu« i mnogim drugim našim dnevnicima, tjednicima i časopisima objavio je oko šest tisuća karikatura… („ Radeći seksi karikaturu na neki način sam se dirigirao pomalo sa striptizetom, koja fenomenalno dobro izgleda i koja se nikada ne skine do kraja, uvijek ostavi malo mašti. Takva je moja seksi-karikatura, znate sve o čemu se radi, ali nikada sve ne kažem do kraja –  moja karikatura nikada nije bila vulgarna.“) Bio je pionir erotske karikature u Europi, u Francuskoj, zemlji karikature, afirmirao se i stekao iznimnu popularnost, svrstavali su ga, uz Lassalvya i Hoviva, među tri najuspješnija autora erotske karikature. Karikature su mu uvijek bile bez riječi, a to je iskreno objašnjavao ovako: “Kad sam došao u Pariz osim pozdrava – nisam znao ni jedne francuske riječi, ha, ha, ha… Ali, i kada sam govorio francuski – cijenio sam karikature bez riječi, crtež sve govori.“

… I od života nikada nije bježao. Sve dok 7.ožujka ove godine nije otputovao u dobra spominjanja. Sutradan je bio – Dan žena.

Kao klinac precrtavao sam Davorove karikature naših slavnih nogometaša, potpis mu je bio u inicijalu imena i prezimena – DŠ. U našim iskusnim godinama u „Charlieu“, neumrlog dobričine i ljudine Mirka Brauna-Čarlija, upoznao nas je Pero Zlatar. U „Charlieu“ je u zagrebačkim danima bio redovit, iako je živio i u Splitu , a „skoknuo“ bi nerijetko do Pariza, a za otvaranja bačava beaujolaisa – neizostavno. Rado smo se družili i ćakulali, bio je iskusni znalac i pilac vina i konjaka, a kada je apstinirao , časteći znane i neznane mnogim turama, za sebe je naručivao – vitamin B. Pivo, naravno… U „Charlieu“ je imao samo jednu manu, od Davora čovjek nije mogao doći do vlastitog novčanika. Istinski šarmer činio je to iz gušta…

Kako je postao karikaturist?

ŠARMER S POKRIĆEM – Davor Štambuk u Cvijinoj karikaturi, nacrtan u “Charlieu” u Zagrebu

– Crtač sam, valjda, na majčinu stranu, želju za crtanjem imao sam od ranoga djetinjstva, risao sam, crtkarao. Prvu nagradu dobio sam u osnovnoj školi kad sam precrtao sa neke kartoline pjezaž, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da ću jednoga dana završit’ u to. Ja sam mislio postat’ kazališni režiser. Kako sam rođen u Plinarskoj ulici u Splitu, a na dnu Plinarske vam je kazalište, prvi dječački izlasci sa deset godina bili su kazališni. Visio sam u tom đačkom parteru, na nogama, stajalo se. Tu sam upoznao Lepu Smoje, koja mi je tumačila da na drugačiji način moram gledati predstave nego moji vršnjaci, teatar me stravično privlačio, čak sam režirao male predstave u podrumu svoga djeda u Velom varošu. Ajme, kad su roditelji čuli da bi’ ja u teatar: »Joj, kakav teatar?«. A, vidite, indirektno su me naveli da budem zaista pravi, pravcati boem, koji gleda na život s jedne dosta vesele strane. Naravno da imam svojih privatnih itekakvih rana, da me u poslu raduje uspjeh, ali s druge strane na neki način imam totalno nesređen privatni život i neuspjeh u braku. Da, da, čovjek ne može sam od sebe pobjeći. Moja mi kćerka Rahela zna reć’: »Kad vidim kako živiš ti se zapravo nikada nisi ni trebao oženiti!«. E, a ja joj kažem: »Da se nisam oženio e bi’ tebe imao!«.

Osnovno sam školovanje završio u Splitu i baš zahvaljujući jednom svom profesoru koji mi je predavao povijest, ja sam, na neki način, završio u karikaturi i novinarstvu. Dok je on predavao ja sam crtkarao karikature, sve dok on jednog dana nije rekao: »Daj da vidim što ti uvijek radiš! Boga ti! To je jako duhovito! Zašto ne počneš raditi portrete-karikature svojih školskih kolega?«. Tako sam počeo crtati svoje kolege, ubrzo i nogometaše. Pero Zlatar, s kojim sam se sprijateljio, a bili smo u istoj gimnaziji, uzeo je te karikature nogometaša i objavio ih u »Sportskoj panorami«, u kojoj je glavni i odgovorni urednik bio pokojni Boris Janković-Argus. Poslije me Roman Garber angažirao da počnem pisati za novine i počeo me slati na podsavezne nogometne utakmice, ovdje u Zagrebu, čak sam jednu godinu bio dopisnik »Narodnog sporta« iz Splita. I, mislim da su dobro pogodili, čak sam im digao i tiražu u Splitu. Ne pamtim honorar za prvu objavljenu karikaturu, ali jednu

stvar znam sigurno, tadašnji su honorari u novinama bili toliki da sam ja sebi svaku večer mogao dozvoliti izlazak u »Gradski podrum« na večeru i da sam se kroz vrijeme studentskih dana sam izdržavao.

IGOR BREŠAN

CRTANO PRIJE NEPONOVLJIVE KAŠTRADINE – Igor Brešan u Cvijinoj karikaturi, crtanoj u lokalu uz jedan od splitskih bazena.

Igor Brešan u novine je prvi put ukoračio kao dječak, koji se napokon usudio poslati karikaturu Ivice Hlevnjaka-Bukle u »Slobodnu Dalmaciju« i za koji dan ugledati je u novinama. Tu i gotovo svih trideset i pet tisuća objavljenih karikatura i sada čuva. Spominjem se Igorovih portret-karikatura iz tih dalekih šezdesetih godina prošloga stoljeća, ali i onih potom. Uspijevao je u onome što samo najboljima među nama polazi za rukom, likovi su bili očas prepoznatljivi, a stil, s malo, ali istančanih poteza, u čitatelja je upamćen jednom zauvijek. Ali, u Igoru, naoko smirenu čovjeku, buktjeli su i ne sagorijevaju mnogi bogomdani, ali i njegovani i brušeni talenti da bi se zadovoljio samo karikaturom, iako je u Hrvatskoj i onoj Jugoslaviji bio u vrhu. Igor je bio i ostao i pjesnik i skladatelj i pjevač, likovnosti je odan i kao galerist istančana ukusa i dobrih namjera, u suradnji sa suprugom djela najvećih naših umjetnika dovodi i u mala mista, a vani kad se predstavlja, ide s retrospektivama najvećih. U „Slobodnoj Dalmaciji“ u glazbenoj je kritici bio i umnik i osjećajnik, a urednik poput najboljih nogometnih trenera, koji stvaraju i igrače i igru i pobjedničke rezultate, iako je fakultetskom diplomom zapravo inžinjer strojarstva i brodogradnje. Kao da je niknuo u renesansi. A iza svega toga čovjek je u kojem plamti pravedni gnjev buntovnika, ali i tiho plače duša odana ljepoti i dobroti. Jednog dragog dana prije dvanaest godina, a u povodu objavljivanja njegove knjige poezije »Raspete nade« u izdanju »Adamića« iz Rijeke, a uz nju i prvog samostalnog pjevačkog CD-a s tim pjesmama koje je uglazbio – napričali za sve minule godine, za sva minula desetljeća. Uz ostalo mi je rekao:

– Ovo šta ja radin, šta i ti radiš, ponavljan – šta i ti radiš, to moraš registrirati, to su umjetnički radovi. Ti umjetnički radovi, autora sa toliko iskustva, ne smiju u novinama biti reproducirani na dva puta tri centimetra jer se u tisku sve izgubi. A ja san Edo Murtić u ovon poslu, ka šta si i ti Zlatko Prica u ton poslu. E, sad zamisli da je Edi, mom prijatelju pokojnon, objavilo dva sa dva sliku, više mu ne bi moga ni’ko pokucat na vrata. Moj život karikature sada se odvija po kolonijama umjetničkih vrijednosti, na nekim izložbama di to ima značenja, druženjima. Iz pjesme se rode sva prijateljstva. Na jednoj od naših veselica, kad se pivalo po ulicama Blata na Korčuli, Tonči Padovan i Branko Bačić, tada ministar mora, posli su rekli: »Mi smo po duhovnosti centar svita!«.

Ja san tada bija urednik »Pometa« i reka san in da ja livon nogom napravin svjetski festival karikature, tako Blato ima svoj festival, a svi guštamo. Ali, moj novi gazda vjerojatno i ne zna da san zapravo oslipija na toj karikaturi. K’o manijak san crta pa san sa dioptrijon dogura do dvadeset i dva! Srećon me operira dr. Vukas, Zdeslav, e Bajdin sin, bila je vrlo riskantna operacija i na jedno i na drugo oko, mogu mu bit zahvalan šta su mi spasili oèi. I ja bi sad mora radit karikature eventualno za sto kuna. To ne dolazi u obzir! A kad je »Slobodna Dalmacija« imala daleko veću tiražu, sto, sto pedeset pa i sto sedandeset iljada, moje su karikature bile jedan od zaštitnih znakova te novine.

…Ćakulali smo i uz odličnu kaštradinu i dobro vino, a kad sam ga nacrtao Igor mi je, potpisavši se na karikaturi, napisao je duhovitu poruku:“Ovo nisam radio ja, ali kao da sam radio.“. A propos vrednovanja karikatura u našim novinama ne zaboravljam što mi je jednom rekao jedan od mojih glavnih urednika, poslije i direktor, kada sam mu spomenuo uistinu nepošteno niske honorara za karikature: “Cvijo, pa ti to nacrtaš za dvije minute!“. Nisam mu ostao dužan:“ Evo vam flomaster, pokušajte vi.“

MARIO MAVRIĆ

Ne sjećam se kada sam upoznao Marijana Mavrića, Marija, ali znam da je to bilo u Vrbniku; bio je to dobar dan. Mojsijevski gorostas u kratkim hlačama, s golemim starinskim sandalama, od čvrste kože, s potplatima od automobilskih guma. Te su sandale i sada za neke „Kirice“, iako ih je Mario godinama kupovao od majstora s Paga. Očima, rukom, slikama i dušom slikar, poštenjem, čestitošću, temeljitošću, iskrenošću, odanošću i svjetonazorom – čovik. Čovičina, u vremenima i zlovremenima. Nekog čudesnog unutarnjeg mira, i u nemazećem životu i blagoslovljenom življenju, u druženju i kazivanju, nebrzanju, a stizanju kamo je naumio. I samotnjak i iskonski pater familias, na čelu njegova kvarteta „4 M“: Mate, Maro, Meri i Mario. Čovjekoljubac i hodoljubac Mario kao da korača putima starih priča, kakve su nam bake pričale uz lelujanje plamičaka petrolejki.

Naša druženja nikada nisu ukoračila u svakodnevnost, ali su nam uvijek draga, pričamo bez ručnih kočnica. Tako je bilo i jednog nedavnog smirenog sunčanog dana u Selcu, uz miris zbonacanog mora, na kojem je kao na Mariovoj slici drijemao njegov oslikani kajić, kojim sada dovesla do nekoliko metara dalje vezane jedrilice, legendarni je brod „Mate“ otplovio u dobra spominjanja.

— Ne volin reć da rišen otkad znan za sebe, a vavik san risal. Bilo j’ vrimena kad bi mi mat rekla: “Odi van se igrat, ča stalno to…“. Va školi kad smo bili, ovdi va osnovnoj školi, risal san bolje nego drugi dica. Volil san risat, a bil san dobil jedamput i nagradu ko najbolji crtač va školi, ovdi va selačkoj. I to mi je čini mi se jedina nagrada… To j’ bila slikovnica „Po šumama i gorama“, na onaj tekst pjesme, i crteži. Zgazit ćemo izdajnika, je bil evako partizan, narisan, raširenih ruki, stal je na ustaših ili ne znan na koga, onako, socijalistički realizam…

ČOVIČINA – Marijana Mavrića Cvijo je nacrtao u njegovim Selcima

Va Selcih san bil va onoj osnovnoj smo mi govorili, četiri razredi, a osmogodišnja j’ bila va Crkvenici. Srednju školu, grafičku, likovnu, ja san šal va Zagreb, e, na trgu, ja mislin da se još zove maršala Tita. Dobro se naučil zanat, fotografiju, crtali, slikali, puno se polagalo na tehniku, ziučiš zanat; primijenjena umjetnost. Talenat nosiš va sebi, samo treba jako puno delat, inače – ča će ti od toga talenta. Jedan moj pokojni kolega je bil rekal, meni se čudil:“Kako ti to misliš – radno vrime? Delaš od osan… Ča ni slikarstvo ono – kad naiđe?“. A nego kako, nego od osan? Kad naiđe? Čoviku naiđe da se najiš i da poslije toga legneš. Ako budeš tako čekal neće bit niš od slikarstva. Znaš ono, joj, da j’ meni soldi pa samo slikat. Niš ne bi! Da ti je soldi, skital biš se po svitu…

Za Klovića mi prvi Zvonko Car rekal, profesor, e, i da ja nis Mavrić on to ne bi meni rekal. Ti, Mavriću, onaj tvoj Grižanac, ha, ha, ha… To ti ni on drugima govorel. To se često sjetin, sad, kad govorin, aš va Grižane dolaze dica kod mene, ono, škola u prirodi, pa in o tomu govorin. A va to vrime ni se o Kloviću pričalo ko velikon slikaru. Kako san se doma izboril da gren va slikarsku školu va Zagreb? Pa, Zvonko Car je govorel roditeljima da moran poć, a ja san još bil načinil i nezgodaciju, ocu san rekal da j’ Zvonko nastavnik rekal da neka ja iden učit za slikara. A otac je rekal, ha, ha, ha: “Ča ćeš celi život gaće na šćapi nosit?“. Tako se je onda računalo za umjetnost. Ma i sada… E, ali san to prenesal nastavniku, onako dičje, pantavo: “Otac mi je rekal da ću ja celi život nosit gaće na šćapi!“, ha, ha, ha. Onda je Zvono Car ćapal moga oca nigdi na srid Crkvenice pa ga je osramotil: “Bartole, ča ja nosin gaće na šćapi?“. Ha, ha, ha… Onda je opet otac na mene: “Ča moraš se od kuće govorit?“. Komedija. Zvonko mi je puno ostal va sjećanju. On je mene bil izdvojil, ja nis risal oni dupini ča bi on bil narisal na ploči, onda su to ponavljali šest miseci. On je meni daval zadaci, ča ja moran narisat do drugi put. Onda bi bil prišal kod mene: “Ča si načinil, ovo, Selčane? Len si mi, len si mi Selčane, toga više treba!“. Jedamput me doma peljal, va kuću, a ja san bil ponosan, znaš kad te nastavnik zame doma. I bil mi dal komplet uljenih boj! A, Isuse Bože, znaš ča, mene ti je to peklo va torbi noseć do Selac. Ja san prišal doma i valje san šal s tin risat. On mi je rekal neka zamen kakov karton od škatulje, karton natopin ujin pa onda na taj karton risat…

To su, eto, samo iskrice iz stvaralaštvom bogatih života mojih dragih crtača, koje sam crtao uživo. Svaki od razgovora s tim ljudima, odanim crtanju, slikanju, likovnosti oplemenio je moj život, koji nije bio posvećen ponajviše crtanju. Ali, i sada crtam jednakom ljubavlju kao onaj crikvenički priješkolski dječačić, koji je crtao na svakom dostupnom mu papiru, a jedno vrijeme najradije  najdraži bijeli brod „Kotor“, vezan uz crikveničku velu paladu. Samo u crtanju čovjek može biti sam, ali i tako moćno sljubljen s cijelim svijetom.