Čakovec – Na jakom Internacionalnom Handball Cupu u Varaždinu i Čakovcu “Pozoj 2001” Riječani su se vratili na rukometnu kartu Hrvatske! Državni prvak Valpovka bio je na konopcima nakon prvog dijela utakmice za finale, ali za prolaz je ipak trebalo malo više.

Mladi rukometaši RK Trsat 2004/2005 god. ostvarili su veliki uspjeh već ulaskom u polufinale (među 4 od 17) nakon osvojenog 2. mjesta u grupnoj fazi natjecanja, a onda su umalo iznenadili prvaka države. Uz jaku podršku roditelja i Puhačke glazbe Lovran ekipa trenera Željka Radanovića vratila se pobjedama i pokazala da je podbačaj na zadnjoj završnici Državnog prvenstva bio tek epizoda.

Druga riječka ekipa, RK Kozala zauzela je na turniru 10. mjesto.

Rijeka – Svetište Majke Božje na Trsatu, okupljalište Marijinih hodočasnika kroz mnoga stoljeća, razvilo se i kao svetište i zavjetište naših pomoraca. U Kapeli zavjetnih darova, koja se nalazi u sklopu trsatskog svetišta, čovjeku zastane dah od mnogobrojnih posveta Majci Božjoj, darova i zahvalnica povješanih po zidovima, brodića i slika kojima su je pomorci i njihove obitelji darivali. Pomorci na dalekim morima zazivali su Gospu Trsatsku u svojim najtežim trenucima kao ‘Zvijezdu mora’, a majke, supruge, kćeri, sestre i zaručnice njoj su zavjetovale svoje mile i drage na svim morima svijeta.

Mnogo je potresnih ali i spasonosnih svjedočanstava upisano na ovim darovima ispunjenim zidovima, i u Knjizi dojmova. Jedan je Talijan, pošto je s obitelji na golim koljenima obišao Gospin oltar, zabilježio: “Došao sam izvršiti zavjet Trsatskoj Gospi jer me 1943. godine izvukla iz morskih dubina od 46 metara, iz oštećene podmornice.”

Jedna pomalo neugledna slika, veličine 60 puta 42 centimetra, na starom tvrdom kartonu i s ne baš raskošnim okvirom, i danas predstavlja iznimnu zanimljivost. Gospi Trsatskoj poklonio ju je u znak zahvalnosti hrvatski mornar Josip Cer, koji je bio jedan od 705 preživjelih s broda “Titanik”. Gorostasni brod udario je 14. travnja 1912. u santu leda i potonuo. Poginulo je 1635 putnika.

Među zavjetnim slikama s prikazom morskih oluja i čudesnih izbavljenja po zagovoru Majke Trsatske, ističe se slika broda “Ban Mažuranić”, s povrh priloženim kamenom. Podno slike stoji zapis u kojemu “barba” broda Barettini svjedoči o čudu Trsatske Gospe. Bilo je to na putu iz brazilskog Santosa za Savanu u američkoj državi Georgia, kad se podigla strašna oluja, pravi fortunal. U brod je navrla voda, smjesta je dana uzbuna, ali nadiruću vodu posada nije mogla zaustaviti ručnim crpkama. Pumpalo se ipak tri dana i tri noći, a momčad je na kraju izdala snaga. Kad je bilo jasno da spasa nema, “barba” broda pozvao je svu posadu:

“Kleknimo, okrenimo se prema Trsatu i pomolimo se!”

Pomorci, pričao je kasnije jedan svjedok, nikada nisu tako zdušno molili kao tada. I doista, voda se pomalo zaustavila, a kad je fortunal prestao, na svoje čudo ugledali su kako je kamen začepio rupu i zaustavio vodu.

Tako piše i u zapisu podno slike: “Samo je čudo što se kamen nije pomaknuo za cijelo vrijeme teških fortunala od Santosa do Savane.”

U davno su vrijeme, u boju na Grobničkom polju 1242. godine stradali Tatari, cijela vojska od 30.000 ljudi koju je predvodio zloglasni vojskovođa Bučuk Batu-kan, unuk legendarnoga Džingis-kana. Potukle su ih čete iz svih hrvatskih krajeva, pa je domaći puk još neko stoljeće bio miran, sve do nove napasti s istoka. Od kraja 15. do početka 17. stoljeća narod je stalno bio u strahu od Turaka.

Za vrijeme posljednjih napredovanja turske vojske prema primorskim krajevima oko 1600. godine, senjski su uskoci često znali u Rijeci pričati o svojim žestokim bitkama s osmanlijama. Među pukom su se proširile vijesti o tome što su Turci učinili u Lici, a strah je zavladao kad se pročulo da su upali i u Gorski kotar. Panika je zahvatila Rijeku i okolicu kad se jaka turska vojska utaborila na obližnjem Grobničkom polju. Za vrijeme opsade Riječani su podizali oči k nebu i molili sv. Mihovila da kamenjem s neba pobije Turke.

Tih je sudbonosnih dana 1601. godine hrvatski velikaš Zrinski gledao s Gradine kod Jelenja kako se velika turska vojska priprema za konačni juriš. Gledao je i bio vrlo potresen jer je znao da od njegove šake junaka neće ostati ništa kad se među njih sruče brzi muslimanski konjanici.

Turci su u međuvremenu poharačili cijeli Grobnik, i crkve i sela. Barbari su iz kaleža pili vino, a u crkvama držali konje. Posred tabora sjedio je turski paša i pušio svoju golemu lulu, koja se dimila kao dimnjak. Ljudi su nebogi pobjegli na sve strane, pune su ih bile grobničke planine. Narod nije imao oružja kao danas, nego samo praćke, a u najboljem slučaju manje katapulte. Na vrhu grobničke planine Obruč bila su dva brata, a oba su imala praćke. Gledajući na polje, gdje su bili Turci i paša, jedan brat je rekao drugomu:

– Brate, kamo ću ga? – mislio je na pašu.

– Va oko! – rekao je brat.

Na to ovaj brat koji je praćkom bolje gađao, izbaci kamen iz praćke, a paša na Grobničkom polju padne mrtav. Kad su turski vojnici ostali bez paše, dali su se u bijeg bez povratka. Pri bijegu Turaka nebo je uslišilo molitve Riječana i s njega je počelo padati goruće kamenje, koje je Turke zatrpalo i na polju su ostali jedino njihovi turbani.

Kao uspomenu na taj događaj riječki su zlatari, morettisti, izradili naušnice s likom crnca s muslimanskim turbanom na glavi. Te naušnice predstavljale su Turčina, a zvale su se morčići ili mori (što potječe od riječi maurus – arapin). Morčiće su rado nosile žene iz Rijeke, ali i iz svih okolnih krajeva: Kastavštine, Grobništine, Vinodola, otoka Krka i Gorskog  kotara. Zlatari su isprva izrađivali samo naušnice, a kasnije i ostali nakit, od prstenja, narukvica i ogrlica do broševa i ukosnica s likovima morčića ili morice.

To je, dakle, priča o morčiću, koji i danas u svojstvu originalnog primorskog nakita podsjeća na onaj sudbonosni dan kad je na Grobničkom polju “kamenje s neba padalo”.

Više u ovom feljtonu:

Petar Klepac – Zaštitnik slabijih iz Gorskog kotara

Prije otprilike godinu dana tek otvorenu Knjižaru Val posjetio je Boris Lav Ostojić, moj profesor i predavač iz gimnazijskih dana, kasnije suradnik na stvarima od posebne pažnje i važnosti, pouzdanik rijetkoga kova kojeg čovjek nikada nije mogao vidjeti ljutitog ili uzrujanog.

Čekao sam da utihnu posljednji pozdravi, sujetno valjda očekujući da se ovo moje opraštanje ne izgubi u posljednjim sjećanjima na pokojnika, koji mi je zapravo bio puno više od starijeg kolege i oca mog prijatelja.

Bio je, štono bi Cvijo rekao, odanik Novom listu i novinarstvu. U niski onih koji na kraju, kao i Cvijo, bijahu odbačeni poput suvišne prtljage s broda koji se opasno nagnuo.

Borislav Ostojić pokretao je cijele biblioteke. Ne, ne šalim se, upravo je tako. S njim je čovjek mogao biti na čistu ako je o poslu riječ.

Boris Lav iz mlađih dana

U Novom listu bio je praktički od 1971. kao urednik dječjeg lista Galeb, kojeg je uređivao narednih devet godina. Bila je to puno modernija verzija Galeba od one iz sredine pedesetih Bibijane Bibe Košćine. Po grafičkom obrascu i tisku Plavih puteva Ostojić je radio odličan dječji list o moru, koji je u školskim klupama na Kvarneru mogao parirati čak i onodobnom Smibu i Modroj lasti. To znam, jer mi je dolazio u školsku klupu. Nikad kasnije nije bila ugrožena dominacija Modre laste u osnovnim školama na Kvarneru, kao u vrijeme Ostojićevog Galeba.

Formalno je Boro, treba reći da smo ga i tako zvali, u Novom listu od 1974. i to kao urednik čitavog niza rubrika: Crne kronike, Kulturne rubrike, Šarenog globusa, Pokrajinske rubrike i Tribine, te reportera u Tjednom “Novom listu” i urednika u tjedniku “Nova”.

Od umirovljenja 1992. neprekidno je surađivao s nekadašnjom matičnom kućom da bi od ljeta 1995. godine bio glavni urednik  “Kleopatre”, edicije ljubavnih romana.

Kao majstor fotografije objektivom svog Nikona bilježio je razne perspektive – pogled s drugog kata Knjižare

Napisao je desetak knjiga a neke među njima s pažnjom su smještene upravo među police Knjižare Val, poput “Parapsihologijskog rječnika” ili biografije Kajetana Blečića “Nemirni sin nemirne zemlje”.

Tamo smo se posljednji put prošlogodišnjeg travnja i vidjeli, doveo ga je kolega Stanislav Škrbec, i čini mi se da mu se otprve svidio prostor, atmosfera i priča oko njega. Odmah ga je nazvao “hramom knjiga”, rekao je da nigdje nije vidio ništa slično. Boris Lav je tada došao i kao novoustoličeni predsjednik Ogranka umirovljenih novinara HND za Primorsko-goransku županiju. Odmah sam predložio da Knjižara Val bude domaćinom njihovih budućih sastanaka i tribina. Nota bene, ta ponuda važi i danas.

Samo dan ili dva nakon njihova posjeta početkom travnja 2019. Boris Lav je na svom facebook profilu napisao opširnu reportažu o svom boravku u Knjižari. Bio je tu pored svega pridodan i osvrt na knjigu u koju se zagledao i koju sam mu poklonio, naime, posljednju knjigu meteorološke legende Milana Sijerkovića – „O vremenu i klimi Rijeke i Kvarnera“.

Stara garda – Stanislav Škrbec i Borislav Ostojić za posjete Knjižari Val

“Pročitao sam, kaže Boris Lav, ovih dana tu – vrlo zanimljivu knjigu – onako – u jednom dahu – kao što se to čini s najnapetijim i najboljim romanima, novelama ili pripovijetkama. Sijerkovićeva knjiga je daleko više od meteorološkog štiva i jednako može biti zanimljiva samim meteorolozima, ali i učenicima, studentima, pomorcima i ribarima jer ne samo da se uživa u njenom čitanju nego se iz nje i mnogo toga nauči o vremenu i klimi Rijeke i Kvarnera. Dakako, Sijerkovićeva knjiga ne može se prepričati jer je u njoj prikupljeno bezbroj podataka – posloženih u brojnim pričama o vremenu i klimi. Stoga, tko se želi vratiti u dane kada je i sam slušao i gledao Milana Sijerkovića – nenadmašnog meteorologa i vrsnog kazivača priča o vremenskim prognozama – na televiziji, valja uzeti u ruke njegovu najnoviju knjigu – zavaliti se u udobni naslonjač i osjećati užitak čitanja zanimljivoga štiva. Ono što čitalac posljednje Sijekovićeve knjige može naći u njoj, neće pronaći nigdje na Internetu!”

Ne treba ni reći da je cijeli tekst bio popraćen kvalitetnim fotografijama njegova vjernog Nikona. U jednom trenutku posudio mi je svoj fotoaparat, i tako su nastale fotografije koje prilažem uz ovo sjećanje.

Kao aktivni mlađi penzioner 2004. godine

Kad je otkrio Zuckerbergovu mrežu i kad je krenuo u produkciju, fascinantno, svakog dana na njegovu facebook profilu osvanuo je neki novi tekst, zapravo reportaža s mnoštvom fotografija. Pronašao se na toj platformi a njegova je stvaralačka i nimalo staračka 80+ energija izazivala strahopoštovanje. Svjedočiš životu i svijetu dok si prisutan, do posljednjeg daha, kao da je želio poručiti.

Jednako tako, kad je fatalno obolio, do posljednjeg daha za njega su se borili njegovi sinovi i obitelj, pogotovo Saša. Opus koji je iznjedren na društvenim mrežama a čiji je autor riječki znanstvenik Saša Ostojić ima pored literarne i univerzalnu vrijednost borbe za svog bližnjeg. Saša nam je držao pažnju zadnjih deset mjeseci, a njihova borba izišla je iz sfere privatnoga. Prvi put smo prisustvovali javnoj angažiranoj podršci i pozivu da pozitivne misli budu upućene oboljelom Lavu. Naslućivalo se negdje da ishod ne može biti pozitivan, jer još nije pronađena zamjena za iscrpljeni organizam.

Borislav Ostojić u sebi je objedinjavao puno profesionalnih profila: bio je novinar, lektor, urednik, pripovijedač, umjetnički fotograf, opažatelj, savjetnik, kreativac i hodajuća ideja. O njemu su posljednjih dana svjedočile njegove kolegice iz redakcije kulture, ali još nitko nije napisao (jer ono što je već rečeno, neću ponavljati) da je taj čovjek između ostalog bio i atletski sudac (od 1980.) i kao takav “najuspješniji sudac u 1995. godini”. Da je bio je predsjednik bibliotekara Hrvatskog primorja, Istre i Gorskog kotara. Zamislite, predsjednik bibliotekara. Da je bio predsjednik SIZ-a za kulturu grada Rijeke (to bi bilo kao danas pročelnik za kulturu), zatim predsjednik Sindikata radnika “Novog lista”… Sve to zahtijeva posebne komunikacijske i praktične vještine.

Ostojić (prvi desno) na kolegiju urednika Novog lista koncem osamdesetih

Da, i malo vas uopće znade, da je pored sve silne produkcije, pisao i ljubavne romane. Ne sjećam se više kako se potpisivao, sigurno ne svojim imenom nego zvučno ženski kao Victoria Brown ili tako nekako, ali je činjenica da smo na poticaj tadašnjeg direktora Posebnih projekata njegove ljubiće poklanjali u nedjeljnom broju Novog lista kroz cijelu 2010. i 2011. godinu. Svašta smo radili kako bismo usporili pad naklade.

Ranije, bio je točan i korektan suradnik magazina Zvijezde, a kao dobar poznavatelj alternative vodio je i recenzentsku rubriku novih izdanja s područja alternative, ezoterije i zdrave prehrane.

Ali, ovo sjećanje ide i dalje, puno ranije od zadnjih desetak godina naše suradnje. U gimnazijskim danima, gdje sam ga prvi put zapazio, predavao nam je dva predmeta – suvremeno novinarstvo i novinsku fotografiju. Rijetko sam bio na tim predavanjima. Mislili smo, onako drčni i bubuljičavi, dok smo se opijali u Iskri i Vrbniku (kasnije Skalinada), neka to slušaju i skupljaju petice oni koji nemaju pojma – ta, mi smo u Valu već imali puno vatrenih krštenja i znamo razliku između vijesti i izvještaja. Što će nam predavanje o reportaži kad smo već bili u jami s labinskim rudarima!

Tiramol s dvorišta Adamićeve (B. Ostojić 4.04.2019.)

Boris Lav Ostojić bio je urednikom kulture Novoga lista i onda kada sam 1987., kao bezobrazno mlad, u Biblioteci Quorum objavio svoj prvi roman. On ga je recenzirao, što je mogu reći bila velika stvar, ali se i dvostruko ogradio već u naslovu: “Solidna preporuka za mogućeg pisca”, stajalo je u naslovu recenzije moje prve knjige.

Kasnije smo se šalili na tu temu. Kad bih kao urednik primao njegove tekstove, često bih znao doskočiti: “Solidan početak za mogući dobar tekst”.

Kao što je i čitav njegov život uz neprestano davanje, dragi čitaoče, vrlo solidna osnova ulazak u legende. Boris Lav je nesumnjivo bio iznimna osoba.

Na dan kapitulacije uprave EPK, riječki umjetnik Damir Urban priredio je niz koncerata za riječke kvartove iz Turističkog autobusa koji je oslikao čuveni riječki slikar Vojo Radojčić.

Damir Urban je, da podsjetimo, isti onaj glazbenik kojemu se nije našlo mjesta za otvaranje EPK 1. veljače 2020. niti u kazalištu niti u riječkoj luci. Njegov glas nije zabilježen niti na pjesmi, himni EPK „Moj grad“.

Reagirao je Urban, vjerojatno će i Putokazi. Pravi Riječani uvijek pokažu kako se voli grad. A sedamdesetak zaposlenih u EPK zajedno sa svojim rukovodstvom imali su barem mjesec dana pokazati da duh Rijeke – Europske prijestolnice kulture – nije umro. Umjesto toga, odlučili su se na strategiju mišje rupe, na kolektivno korištenje godišnjeg odmora. Jer ako nećeš sad na godišnji, kad ćeš? Bila je to pogreška kakva se ne prašta.

Što su mogli a nisu učinili

Kriza koronavirusa evidentno je kušnja globalnih razmjera. Kako ostati doma a biti prisutan, raditi, ne ugroziti drugoga, opstati, preživjeti, pitanje je barem za tri milijarde ljudi u ovom trenutku. Svjedoci smo raznih situacija.

U Italiji i Njemačkoj nogometni klubovi nagrađuju vjernost svojih članova specijalnim prehrambenim paketima i navijačkim rekvizitima. Navijačke skupine u Zagrebu, Splitu i Rijeci pomažu lokalnoj zajednici kroz razne akcije. Zagrebačke udruge i volonteri pomažu pogođenima u potresu. Volonteri također raznose hranu, daju krv, kazališta proizvode online sadržaje, muzeji vode kroz virtualne izložbe…

Ali, što radi EPK? Sedamdeset ljudi na plaći – što su mogli s pravim vodstvom učiniti a što nisu učinili? Mogli su učiniti koješta, pogotovo na polju multimedije i digitalnih kulturnih sadržaja. Video konferencije preko Zooma i Skypea, razgovori o kulturi u doba pandemije, spajanje sa svakim od 27 susjedstava, EPK televizija… Mogli su biti prisutni!

Netko je negdje zapisao: „Zamislite samo da je Rijeka sada Europska prijestolnica kulture, da smo Rijeka 2020! Kakva prilika!“

Umjesto toga, Uprava EPK odlučila se na potpuno povlačenje. Na elitizam u kulturi. No money, no work. No conditions, no work. Poslali su ljude na godišnje odmore. Koji valjda još traju. Oni iz drugih gradova otišli su u svoje gradove. Do izražaja je prirodno došla i potkapacitiranost izabranog zaposleništva, mahom ljudi bez praktičnog iskustva rada u kulturi, ili uopće u svijetu rada.

U svijetu rada privatnog poduzetništva u kulturi kakvog poznajemo, valja se izboriti za svoju poziciju. Nametnuti se, dokazati da si potreban. Sebi i drugome. Tako je to u svijetu konkurencije.

59 otkaza u kulturi

Nakon medenog mjeseca u Europskoj prijestolnici kulture sada 85 posto djelatnika trgovačkog društva ide na burzu rada. Pedeset i devet otkaza u EPK odjednom. Pedeset i devet otkaza u kulturi! Jedanaest preostalih djelatnika imaju nezahvalan zadatak zaustaviti procese, otkazati suradnike i projekte, zatvoriti sve špine odljeva novaca.

Hejteri su došli na svoje. Oni će reći da se ovakav ishod i mogao očekivati, da ih je virus spasio totalne blamaže te da je ovo samo rezultat orijentiranosti na performans i akcije u prostoru. EPK je dulje vrijeme tražila kanale za uspješniju komunikaciju s publikom u Rijeci i u Hrvatskoj. Kad se dogodilo senzacionalno otvaranje 1. veljače u riječkoj luci, to je svima u Rijeci dalo nadu u dobru godinu. Bili smo ponosni. Šupljoj komunikaciji s EPK bilo je oprošteno.

Naravno da smo i dalje ponosni na ovaj grad i njegove stanovnike. Ali ne i na EPK. Uprava EPK je Rijeku ostavila na cjedilu, a na njihovu portalu piše Zatvoreno zbog koronavirusa. Direktorica EPK je, nevjerojatno, izjavila da će zaposlenici na godišnjim odmorima čekati da se situacija normalizira, pa će onda vidjeti. Korona je, a oni žele „čistu situaciju“.

Zastave i dalje vijore… (snimio M.Krpan)

A zastave i dalje vijore. Podsjećaju da se nešto treba događati, a ne događa se.

Nešto se ipak odvijalo. Kao pokušaj. Pokušalo se podvesti prijenose nekih predstava i događanja pod program EPK, ali nije prošlo. Loš je bio i posljednji izgovor o neposjećenosti velikog aduta EPK Needcompany festivala. Direktorica EPK 2020 je za posjetiteljski fijasko optužila koronu, iako se to događalo dva i pol tjedna prije ključnih uredbi Nacionalnog stožera Civilne zaštite o zabrani okupljanja. A zapravo, još prošle godine, prilikom gostovanja Need Company bilo je jasno da oni ne mogu privući Riječane u kazalište. Na temelju iskustva polupraznog Zajca, tko je uopće pomislio da za ulaznicu može tražiti 200 kn?

Sva je sreća da novogradnje i adaptacije koje se rade za kulturu u Rijeci nisu ovisne o programima EPK i da njima ne rukovodi ekipa iz Delte 5. To su projekti zacrtani ranije te su spojeni s timelineom Europske prijestolnice kulture. Ostat će i nekoliko zgodnih festivala, poput Tobogana ili Porto Etno, začetih prije EPK, a vrlo brzo ćemo zaboraviti na programske pravce iz bid booka.

Loše krizno komuniciranje

Da, korona je zajebala i ugostiteljstvo i turizam i ekonomije na krhkim granana, posebice kulturu, čitave djelatnosti su poklekle zbog neprivređivanja, zbog toga što je život jednostavno stao, tokovi su prekinuti, uredi, radnje i tvornice zatvoreni. Koroni je uspjelo nemoguće: zaustavila je sve ratove i u drugi plan baciti sva neprijateljstva, zaustaviti migrantsku krizu, spustiti cijene nafte, nekretnina, najma, zaustaviti promet, sport i turizam, zatvorila granice između država i kontinenata.

Ovo je vrijeme stručnjaka. Podržavamo ljude koji upravljaju ovom krizom jer su jasni i uglavnom precizni, uvjerljivi i meritorni. Upravljaju krizom. Krizno komuniciraju. Podržavamo rukovodstva gradova i općina kojima je jasno što treba napraviti u ovom trenutku. Sredine koje se brinu za svakog svog građanina. Gotovo bi se moglo reći da se ispravnost reakcija pojedinih sredina mjeri brojem zaraženih opakom infekcijom.

Kakve sad to veze ima s EPK2020? Ima, jer se to poduzeće nekoliko godina pripremalo za ovaj trenutak. Sa sedamdeset ljudi odgovornih za program u EPK 2020 moralo se nešto učiniti, nešto više i transparentnije od kolektivnog odlaska na godišnji odmor. Uprava je morala krizno komunicirati s javnošću.

Sva ona zaklinjanja u drukčijost, umjesto prokušanih modela izričaja u kulturi, sve one fraze o forsiranju neklasičnog na mjestu tradicionalnog, sva ona uvjeravanja trusta mozgova EPK o inovativnom u kulturi – sada su mogla doći do izražaja. Gdje je nestala ta ingenioznost koja bježi od svake šablone? Gdje je isparila ta povezanost sa zajednicom, sada kad je zajednica gladna svega, pa i kulture?

Korona kao izgovor nije izgovor. EPK je jednom, i nikad više.

Imamo dvije kile brašna za palačinke, deset litara trajnog mlijeka, veliko pakiranje Violeta wc papira, ulja i octa, imamo svega i svačega, puni smo kao brod. Razno meso lukavo smo i strateški zamrznuli na obiteljske porcije, a kako nam nije stalo u ledenicu dio smo proslijedili susjedi (jer ona ima tri frižidera).

Moglo bi se reći da smo opskrbljeni do Uskrsa. Tu su i rezervne žarulje, dvije wi-fi mreže, tri mobitela i fiksna linija, MaxTv, Netflix i HBO. Mi smo u bunkeru i navijamo za Beroša.

Kladim se da dijelimo slično iskustvo.

Preko noći smo kao društvo uskočili u sasvim novi svijet interakcija, u beskontaktne odnose. Prisila izolacije u kojoj se nalazimo ustoličila je konačnu premoć virtualnih odnosa naspram kulture dodira. Socijalno se prenijelo na viralno, svo naše bivstvo preselili smo na internet, dok se tamo u stvarnom svijetu događa prava katastrofa uzrokovana nevidljivim smrtonosnim virusom.

Sa stajališta tv konzumenta doima se kao film, blockbuster, ali nije.

Ponajmanje nije film ako k tome živiš u Zagrebu i trese te najjači potres u 140 godina.

Zamračenja, podrumi, skloništa

Virusna pošast pozvala nas je na brod na kojem su svi ukrcani. Bez iznimke.  Nova situacija je veliki globalni socijalni eksperiment, u kojem će gore proći nacije i društva nesklona discipliniranju. Temperamentni, neukrotivi, tvrdoglavi i bahati postaju najveće žrtve ubojitog virusa. Ustrojeni, disciplinirani, poluvojni sustavi poput izraelskog, kineskog i južnokorejskog usporavaju virus. Tako barem pokazuje Coronavirus Map.

Socijalno ponašanje koje od nas zahtijeva borba s pandemijom, poznavali smo samo donekle u doba nedavnog rata. Zamračenja, podrumi, skloništa, sirene, uzbunjivanja, granatiranja, prelijetanja, izvanredne vijesti i pozdravi braniteljima ma gdje bili, disciplinirao je ovaj narod i angažirao sve njegove resurse.

Neki među vama koji se tada još niste rodili, znaju za to samo iz priča. Bila je to neka vrsta jedino moguće poludiktature kakvu je iznjedrila ratna stvarnost, a društvo oivičeno mnogim ograničenjima i zabranama kao patnja na duge staze. Normalan život bio je velika čežnja.

Istovremeno, pokazalo se nažalost, da je ta poludiktatura bila kao stvorena za legalnu pljačku društvene imovine, osiromašenje ljudi i stvaranje novih elita.

Dok smo se mi ovdje borili u naravi s mnogo jačim neprijateljem, u toj eksperimentalnoj enklavi posljednjeg europskog rata, susjedne su zemlje uglavnom mirno i u rukavicama promatrale nečuveno klanje na Balkanu. Mi smo jedina članica EU koja je svježe ratovala za svoju samostalnost. Danas mi se to ipak čini kao prednost, u smislu društvene kohezije i kolektivne memorije.

Jer, kad je strah i ugroza, ne čuju se više ni lijevi ni desni. Na cijeni su normalni, sabrani i stručni.

Otrežnjenje tek dolazi

Druga je stvar pitanje ekonomije. Država s tako nepovoljnom strukturom proizvodnih djelatnosti kakva je naša, sudbinski ovisna o turističkom prihodu, može nakon normalizacije života očekivati enormne probleme i značajan gubitak radnih mjesta. Otrežnjenje tek dolazi. U kulturi, koja je na začelju prehrambenog lanca, moglo bi nestati pola kulturne scene. Već smo i zaboravili da je Rijeka aktualna Europska prijestolnica kulture. Nepovratno je izgubljen ritam programa EPK, a s njim i entuzijazam koji ga je pratio. Kakva kultura – zdravlje je ipak važnije.

Umjesto sporta – zdravlje!

I sport je doživio veliki udarac. Od amaterskih do profesionalnih razina, od individualnih do kolektivnih sportova. Sve je zamrlo, sve je zabranjeno mjerama i odlukama. Nema pristupa dvoranama, stadionima, teretanama, bazenima. Europske nogometne smotre ovog ljeta neće biti. Olimpijske igre preskočene su dosad samo u doba svjetskih ratova. I sada su ljetne igre u japanskom Tokiju napokon i ekskluzivno odgođene, s jakim argumentom globalne pandemije.

A što je život bez sporta, znaju oni pretplaćeni na sportske programe. Ne želim gledati jedinu dostupnu ukrajinsku ligu, ni reprize nacionalnih derbija u ligama petice. Prekrižili smo sport na neko vrijeme. Kruha ima, ali teško je bez igara.

Bergamo, iz kojeg ovih dana stižu najpotresnije scene borbe s galopirajućim koronavirusom, grad je u regiji Lombardia pored Milana. Stanovnika kao Rijeka. Jedna povijesna utakmica njihove Atalante u Ligi prvaka ustanovljena je kao okidač za koronavirus. U publici je već bilo puno zaraženih koji nisu željeli propustiti utakmicu. Ovdje se, u ekstremno negativnom kontekstu, vidi golem utjecaj sporta na društvo.

Kao u pravom ratu, valja znati obraniti svoje i sačuvati glave na ramenima, dok medicinska znanost ne otkrije rješenje. Kao vjerojatno i vi, ne pamtim u svom životu ništa usporedivo s ovom situacijom. Ratna paralela funkcionira na nekoliko dodirnih točaka, ali ovdje je u pitanju strategija igranja bunkera – u nedostatku efikasnijeg načina od eksponencijalnog rasta pandemije branimo se izolacijom, ukidanjem socijalnih kontakata, druženja, šetnji, proslava rođendana, pozdrava, rituala, navika, običaja, u jednom, načina ponašanja koji su rezultat tisućljeća evolucije.

Igramo bunker kao Mourinho. To je u redu, jer je rezultat važniji od igre.

#stayathome #ostanidoma #staymarried

U 2020. krećem s potporom Ministarstva kulture od 0 kuna.

To sam mogao pročitati na stranicama MK, ovih dana. Nisam iznenađen.

Ja sam, kako znate, riječki izdavač, Rijeka je Europska prijestolnica kulture. Prijavio sam 7 knjiga. Sada ću ih sve morati sam financirati.

Nije moj slučaj na području Primorsko-goranske županije izoliran. Takav je godinama odnos Ministarstva kulture – Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost – prema izdavačima s ovog područja. Potpora koju godišnje dobivamo na razini je statističke pogreške, točnije od 0,5 do 1 posto od ukupno dodijeljenih sredstava. Pri tome, 95 posto sredstava odlazi u Grad Zagreb i tamošnju županiju, konkretno Zaprešić. Devedeset pet posto! Jedan posto na Rijeku (PGŽ) i četiri posto na ostatak Hrvatske.

To je slika književne produkcije kakvu forsira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

To je ona slika Hrvatske kakva je na relaciji središte –provincija opisana u pjesmi Predraga Lucića „Za tu Gunju poharanu, puca meni cijev u stanu“.

Ako bismo htjeli biti brutalno iskreni, onda bismo mogli konstatirati da je ovakav odnos prema ostatku Hrvatske rezultirao činjenicom da, osim u Rijeci, na cijelom Jadranu i svim priobalnim gradovima od Umaga do Dubrovnika nema ozbiljnih izdavača! Ili ih nema uopće. Izuzetak je katolički izdavač Verbum iz Splita, najveći hrvatski nakladnik i knjižar vjerske literature.

Lako je pratiti put knjige kod nekih favoriziranih nakladnika. On počinje potporom za produkciju određenih knjiga a nastavlja se otkupom tih istih knjiga za hrvatske knjižnice u stopostotnom MPC iznosu. Priznat ćete, tako je lako biti izdavač. Najprije ti prijatelji u Kulturnom vijeću pomognu objaviti knjigu, a onda je još i otkupe. Nema pretjeranog rizika, nema ovisnosti o tržišnoj utakmici.

Riječki izdavači prosvjedovali

Riječka izdavačka scena, upravo iz razloga nepodrške na državnoj, a često i na lokalnoj razini (pri čemu se na državnoj razini radi o znatno većim mogućnostima za financiranje), ostala je na svega nekoliko žilavih nakladnika. Skutrimo se svake godine na desnom krilu Paviljona 6. Zagrebačkog velesajma, ali svake godine nas je manje.

Uporno upozoravam na to otkako sam 2012. preuzeo Izdavačku kuću Adamić i kada sam, vrlo brzo, vidio potpuni nesrazmjer u dodjeli sredstava namijenjenih nakladnicima u Hrvatskoj. Dakle, ta priča nije od jučer. Najgore razdoblje za nas u „crvenoj“ Rijeci bilo je kad je Ministarstvo kulture preuzeo Zlatko Hasanbegović. Tada, u tih godinu dana, nije bilo moguće dobiti niti lipu. Štetočina Hasanbegović se rukovodio političkim načelom NAŠI i NJIHOVI, što je uzrokovalo potonućem brojnih izdavača knjiga, časopisa, publikacija, nezavisnih portala i kulturnih udruga kojima je ukinuo potporu.

Vidjevši u kojem pravcu ide društveni novac namijenjen kulturi, pobunila se napokon i Strukovna skupina dizajnera, grafičara i nakladnika pri Hrvatskoj gospodarskoj komori – Županijskoj komori Rijeka. Bilo je to prije otprilike devet mjeseci u ožujku 2019. kada su na sjednici članice navedene Strukovne skupine izrazile veliko nezadovoljstvo dosadašnjom zastupljenošću nakladnika iz Primorsko-goranske županije prilikom potpora za knjige i otkupa knjiga za narodne knjižnice tijekom proteklih godina.

Naveden je tako primjer da je u 2017. godini iz Primorsko-goranske županije u prijavama sudjelovalo 19 nakladnika, a sredstva su dobila samo 3! Od 62 prijavljena naslova ODBIJENO ih je čak 57, a otkupljeno svega 5 naslova!

Drugim riječima, nakladnici iz PGŽ u otkupu naslova za narodne knjižnice u 2017. sudjelovali su s manje od 1 posto, odnosno 0,99 posto. U 2018. stanje je bilo još gore jer otkupljeni naslovi nakladnika iz PGŽ (opet samo 5 naslova) čine u ukupnoj masi odobrenih sredstava samo 0,6 posto. U potporama za 2019. nakladnici PGŽ-a sudjeluju sa samo 0,75 posto odobrenih sredstava. U najnovijem izvješću za 2020. tri nakladnika iz PGŽ dobila su 1,1 posto od ukupno 8,5 milijuna kuna dodijeljenih sredstava za potporu knjizi.

U svom zaključku Strukovna skupina pri HGK Županijskoj komori Rijeka navodi da „ove porazne brojke nikako ne odgovaraju snazi nakladničke scene Primorsko-goranske županije koja je, poslije zagrebačke, jedna od najjačih u Republici Hrvatskoj, kako po broju nakladnika tako i po broju objavljenih naslova godišnje“.

Zbog upornog ignoriranja izdavača i svođenja potpore na smiješnu razinu, većina je izdavača s ovog područja odustala od daljnjih prijava svojih projekata, znajući da su daleko od ognjišta i da se nemaju čemu nadati.

Tužna slika Hrvatske

Prilično brzo, već u svibnju 2019., stigao je odgovor iz Ministarstva kulture, potpisan od državnog tajnika Ivice Poljička. On je, navodeći nekakve kriterije, formalne uvjete, Upute za prijavitelje i slično, zapravo potvrdio i podebljao navode Strukovne skupine dizajnera, grafičara i nakladnika iz Rijeke, a to je garnirao i tablicom otkupa knjiga iz 2018. godine. Ništa drugo kao zainteresirana skupina zapravo nismo ni tvrdili, nego da je taj otkup i cijeli postupak tužna i skandalozna slika Hrvatske u kakvoj postoji samo Zagreb i okolica.

Tablica s podacima o otkupljenim knjigama po županijama

Kad sam ove naše tužne brojke nedavno objašnjavao u emisiji na Radio Rijeci osjetio sam blagu nevjericu u izrazu voditeljice. Isto je bilo i na Kanalu RI u jednoj emisiji, ravnatelj Gradske knjižnice Rijeka nije mogao vjerovati.

U nekim drugim sferama ovakvo zanemarivanje povuklo bi ljude na ulicu, ali nas je premalo da bi takva akcija bila učinkovita. Ovdje klijentelizam nije toliko očit, teško ga je dokazati, a ljude ta stvar i ne zanima. Knjiga je nadgradnja koje se lako odričemo.

Kad bismo doista ovisili o sredstvima Ministarstva kulture, nas pet-šest koliko nas je ovdje preostalo i od toga živimo, brzo bismo stavili ključ u bravu. Isto bi se dogodilo da se ufamo u pomoć Odjela za kulturu Primorsko-goranske županije ili Odjela za kulturu Grada Rijeke. Radi se o skandalozno malim sredstvima za poticanje izdavaštva, da je bolje ne dobiti ih. Jer onda i ne postoji obveza vratiti ih.

Pa, onda, upitat ćete se, zašto se izdavači u Primorsko-goranskoj županiji i gradu Rijeci uopće bave tim poslom, kad je podcijenjen na svim razinama?

Ne znam točan odgovor na to pitanje. Čini mi se da je posrijedi jedan od ljepših poslova na kugli zemaljskoj. Jedina je šteta što u ovoj zemlji u tom poslu nije omogućena pravedna utakmica.

Dvadeset i dvije su godine prošle otkako je u svom domu na Donjoj Vežici preminuo Veljko Vičević, nezaboravni glavni urednik Novog lista devedesetih.

Umro je na 8. studenog 1997. od srčanog udara; prehodao je a da nije znao dva infarkta, treći je bio koban. Otišao je u legendu vrlo mlad, sa svega 44 godine, premda se nama koji smo ga pratili činio nekako zreliji. Samljeo ga je stres posla koji je toliko volio. Nikada u povijesti te kuće nije pristiglo toliko brzojava sućuti, pisama, pjesama, sjećanja, in memoriama, kao tih dana studenog 1997. Novina ih je objavljivala tri dana, dok nije postalo jasno da je previše…

Veljko Vičević je od 1990. pa do svoje prerane smrti u 44. godini kao glavni urednik potpisao ukupno 2.615 brojeva “Novog lista”. Po dužnosti je do 17. studenog 1991. bio i glavni i odgovorni urednik istarskog dnevnika “Glas Istre”. Pokopan je na groblju u Gradu Grobniku, na ispraćaju kakvog Grobnišćina ne pamti. Posmrtno je nagrađen nagradama za životno djelo: Nagradom grada Rijeke, nagradom HND-a “Otokar Keršovani”, nagradom HHO-a “Joško Kulušić” te nagradom Općine Čavle.

Pisao sam o Veljku na desetu obljetnicu, pa na petnaestu… Tada sam još radio u toj kući. Imalo je smisla ukazivati na Veljkovu ulogu, kako čitateljima, tako i zaposlenicima. Danas ne vidim previše smisla u tome da preostala desetkovana redakcija i uprava obilježava obljetnicu smrti Veljka Vičevića ili da se poziva na njegovo nasljeđe. Jednostavno zbog toga jer su uspjeli poništili sve na čemu je utemeljeno Veljkovo poimanje profesije.

Ali nećemo o njima. Ima dapače smisla pisati o Veljku Vičeviću, zadnjem romantičaru novinarske profesije, ali ne s pozicije sveca, jer je griješio kao i svi drugi.

No, ako je netko devedesetih stajao uz bok Ferala u obranu zdravog razuma, onda je to bio njegov Novi list u Rijeci, koja je njegovala i branila patriotizam na svoj način, i mudrošću i oružjem.

Percepcija riječkog novinarstva u devedesetima

Riječki su mediji u devedesetima obilježili nekoliko respektabilnih obljetnica: pedeset godina Radija Rijeka, pedeset godina dnevnika “La Voce del Popolo” i pedeset poslijeratnih godina “Novog lista”. U turbulentnim devedesetima su se u Rijeci rađali i umirali listovi, osnivale i gasile privatne televizije i radijske postaje, umirali glavni urednici na poslu. Upravo zahvaljujući Veljku Vičeviću, posljednje je desetljeće 20. stoljeća donijelo punu afirmaciju riječkom novinarstvu, koje tako zapažen status u hrvatskim okvirima nije imalo još od Supila.

U desku Novog lista 15. siječnja 1992. na dan međunarodnog priznanja hrvatske neovisnosti. Slijeva: Veljko Vičević, Boris Maljković, Zdravko Businello, Giancarlo Kravar, Edo Stojčić, Vladimir Jugo, Ivan Fabijan, Silvano Ježina i Mladen Mihajlović

Usprkos rečenim činjenicama, percepcija riječkog novinarstva tijekom cijeloga prošlog stoljeća veoma je loša. Čini se da cjelokupna pisana povijest novinstva u Hrvatskoj, od Horvatovih studija do novinarskih almanaha i monografija, gotovo ignoriralo tiskarstvo i novinstvo Rijeke, izuzev Supilove časne iznimke. Novinstva Rijeke i čitave regije nakon 1945. dublje se nije se doticao pak nitko, čak ni onovremeni najrazvikaniji kroničar hrvatskog novinstva Božidar Novak.

Riječkog novinarstva nije bilo u novinarskim udžbenicima, ni u antologijama. Takav je zagrebocentrički tretman novinarstva, pa time i riječkih medija na hrvatskome prostoru početkom devedesetih godina. Pojava utjecajnog, Vičevićevog “Novog lista” to će zauvijek promijeniti.

Početak devedesetih

Početkom 1990. godine “Novi list” je, pored lista talijanske manjine, jedini dnevnik u Rijeci. Te burne 1990., kad ponovno raste svijest o Gradu, potaknuta Fabriovom kronisterijom “Vježbanje života”, lomi se stari sustav preko novog. U lipnju ukinut je omladinski list “Val”, polumjesečnik koji je trajao petnaest godina, a ugasio se s promjenom političkog sistema i sustava financiranja zajedno s kompletnom omladinskom štampom u Hrvatskoj, s brojem 288.

Prosvjed u redakciji protiv pokušaja državne Agencije za restrukturiranje i razvoj 1992. da, po sili zakona, preuzme upravljanje “Novim listom”

Na čelo “Novog lista” 5. srpnja 1990. dolazi Veljko Vičević, komentator unutrašnjopolitičke rubrike. Rođen je 14. rujna 1953. u Podćudniću, na Grobnišćini. Osnovnu školu završio je u Čavlima, gimnaziju u Rijeci, a studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Novinarstvo je prvi put okusio 1974. godine, kada se pojavio u prvoj “Ljetnoj školi novinarstva” Novog lista. Surađivao je zatim u sportskoj rubrici “Novog lista” i zagrebačkim “Sportskim novostima”. Profesionalno u “Novom listu” radi od 1. srpnja 1981. godine, ali ne kao novinar nego na poslovima korektora i lektora, a tek potom prolazi stepenice u sportskoj i unutrašnjopolitičkoj rubrici. Bio je komentator, kasnije urednik i pomoćnik glavnog urednika. Od 1985. do 1989. profilirao se u jedno od udarnih pera “Novog lista”, a za seriju napisa u aferi “Agrokomerc” dobio je 1987. godine nagradu “Zlatno pero” Hrvatskog novinarskog društva. Od 1988. godine Vičević je i član redakcijskog kolegija, a 5. srpnja 1990. Radnički savjet “Novog lista”, prvi put voljom većine članova redakcije, imenuje ga glavnim i odgovornim urednikom, procjenjujući da će na čelu samostalnog i nezavisnog riječkog dnevnika odgovoriti izazovima višestranačja.

Prvi jači potres na riječkoj medijskoj sceni izazvat će ujesen 1990. pojava “RI Telefaxa”, prvoga privatnog dnevnika u neovisnoj Hrvatskoj, koji je počeo s izlaženjem 29. listopada 1990. List koji su pokrenuli bivši novinari “Novog lista” Josip Povrženić i Igor Violić tiskan je u nakladi od pet do deset tisuća dnevno i zamišljen kao gradski list za Rijeku i Opatiju, Pojava konkurentskog dnevnog lista u “Novom listu” je motivirala dodatne resurse. Izlaženje već posustalog “Ri Telefaxa” potpomogla je prekinuti agresija JNA na Sloveniju, jer se list tiskao u Ljubljani, a posljednji 207. broj tiskan je 10. srpnja 1991.

Teške ratne godine

Ostavši za rata ponovo jedini riječki dnevnik na hrvatskom, “Novi list” bez nacionalne mreže dopisnika, oslonjen na Hrvatsku izvještajnu agenciju (HINA), teško prati događaje u Hrvatskoj, koji se smjenjuju strelovitom brzinom. Vičević je na velikim mukama jer nema infrastrukturu za praćenje rata i zbivanja u regiji. “Novi list” se kao i mnogo puta do tada oslanja na domaćeg čitatelja, ali već zbog tisuća ljudi, stalnih čitatelja “Novog lista” koji su na frontu u Lici, nema ni od toga prevelikog uporišta. Standard je nizak jer su mnoga poduzeća u problemima, a nakon Markovićevog jakog dinara, prosječna plaća pala je na ekvivalent od 100 njemačkih maraka. Naklada pada na 28.000 primjeraka, prodaja je još i manja…

Najbliže se približio Supilu – Veljko Vičević u društvu grafičara

Vrijeme je to idealno za brutalnu pljačku nacionalne imovine, nazvane “pretvorba”, vrijeme nerazjašnjenih ubojstava na marginama rata, porasta svakovrsnog kriminala, uz istovremena svakodnevna granatiranja hrvatskih gradova i okupaciju jedne trećine hrvatskog teritorija.

Da stvar bude gora, istovrsni princip pretvorbe i etatizacije spremao se i “Novom listu” 1992. godine. Pokušaji državne Agencije za restrukturiranje i razvoj da, po sili zakona, preuzme upravljanje “Novim listom”, naišao je na žestok otpor Uprave i redakcije na čelu s Vičevićem. U Veljkovoj odlučnosti i borbenosti bilo je ponekad i prijeke naglosti, a taj stil “kusali” su i oni koji su 1992. pokušali udarom unutar redakcije promijeniti uređivačku politiku i podržaviti Novi list. Kad to nije uspjelo, nego je u konačnici 1993. urodilo pretvorbom “Novog lista” prema vlastitom elaboratu, pokušaji discipliniranja te kuće nastavili su se narednih godina.

Uspon Vičevićevog  “Novog lista”

Pozicija “Novog lista” kao jedinog neovisnog dnevnika u Hrvatskoj očvrsnula je otvaranjem dopisništva u Zagrebu 6. travnja 1993. Ogorčeni situacijom u matičnoj splitskoj kući, petnaestak novinara i honorarnih suradnika “Slobodne Dalmacije”  pod vodstvom Tončija Bonaćija prelazi u novoformirano zagrebačko dopisništvo “Novog lista”, koji je do tada u Zagrebu prodavao tek tristo primjeraka novina. Vičević je kao urednik prigrlio i neke kolege koji su u državotvornim medijima ostali bez posla, a na čelo Hrvatskog novinarskog društva 1995. dolazi Riječanka, šefica zagrebačkog dopisništva NL-a Jagoda Vukušić.

Kravatu je navlačio samo iz pristojnosti – s američkim veleposlanikom Peterom
Galbraithom

Često je citiran i kolumnist “Novog lista” Roman Latković, za kojim je 10. siječnja 1996. objavljen komentar tjeralica Hloverke Novak Srzić u Dnevniku HTV-a na račun njegova teksta o Tuđmanu. I honorarca Latkovića, i ovo šareno društvo domaćih i novopridošlih jahača pera prigrlio je Vičević i štitio im svima leđa koliko je mogao. Veljko nije dao dirati ni u najslabijeg među novinarima, Vinka Peršića, branio ga je kao da mu o njemu ovisi produkcija. Svi su imali posla i zato je možda jedna od najvećih njegovih kadrovskih pogrešaka bilo neprimanje u sastav redakcije onih mladih novinara koji su stasali u riječkoj omladinskoj štampi. Te je gotove kadrove prigrlio “Jutarnji list” u svojem osnivanju 1998. godine i nije pogriješio.

U ratnoj i poratnoj Hrvatskoj nije bilo lako biti nezavisnom novinom, niti biti njen novinar. U tom civilizacijskom nevremenu Veljko je uspio od, za hrvatske prilike nevažne provincijske novine, učiniti novinu od formata koja se čita, citira, čak i fotokopira. Nikada prije, nažalost niti poslije Veljka, “Novi list” nije bio toliko čitan i uvažavan u Zagrebu i Hrvatskoj.

Znao komunicirati i motivirati

U rotaciji s Leonidom Kerestedžijancem, prvim ruski veleposlanikom u Hrvatskoj

Pitanje koje se nameće, čime je to Vičević uspio? Osim goleme energije koja, pokazalo se, nije bila neiscrpna, osim volje, znanja, mudrosti i čiste “šljake”, Veljko je, nepobitno, znao komunicirati i motivirati. Oko njega je uvijek bilo živo, rasprave u redakcijskom desku znale su trajati i po sat-dva vremena, ali posao nikad nije patio. Bio je, u motivacijskom smislu, novinski Ćiro Blažević. Znalo bi ga se naći na raznim pozicijama u redakciji, gdje hrpice novinara upijaju njegove novinske štorije. Na onoj mekoj grobničkoj čakavštini, naravno. Svoj kraj volio je i podržavao, dok je NK “Grobničanu” napisao monografiju. Paralelno ali ne i slučajno, Veljkova je zasluga za povratak domaće besede na stranice tog lista.

S pedantnošću prave Djevice, pazio je na svaki detalj, nerijetko uz uredničke obavljajući i lektorske poslove. Novina mora, govorio je, proći kroz mene, a to bi doslovce činio velikom količinom pročitanih redaka i za tisak opremljenih tekstova.

Tužan skup – komemoracija u Novom listu

Ni kad bi rotacija izvrtila prvo izdanje, Veljkov dan ne bi završio. Sa svježim sutrašnjim novinama pod miškom, prije odlaska kući, priče o novinarstvu nastavile bi se negdje drugdje, u “Orijentovom ognjišću” na Krimeji, kod prijatelja Vlačine na Grobniku ili u “Onixu” na Krnjevu.

Nikad ga nisam vidio na Korzu. Redakcija mu je bila profesionalna obitelj, ali je pored nje, naravno, Veljko imao i pravu obitelj, uz majku i brata, suprugu Ljiljanu i kćeri Anu i Tenu, koje je strahovito volio. Iz strasnog, ozbiljnog i ponekad strogog urednika znao bi se pretvarati u nježnog oca kad bi s druge strane žice zazvao dječji glas…

Za ljude koje je primio u redakciju, Vičević je pronašao posao. Kao glavni urednik dnevnika bio je i pokretač tjednih izdanja “Novog lista”: političkog “Novog tjednika”, revije za žene “Nova”, gradskog tjednika “Vida” i sportske “Viktorije”. U njegovo vrijeme 1996. godine pokrenuti su zavičajni prilozi Goranski, Primorski, Otočni i Liburnijski “Novi list”, kao i “Mediteran” tjedni kulturni prilog, koji izlaze do danas.

Je li vrijedilo?

No, je li sve to vrijedilo? Nevjerojatno puno toga se promijenilo. Po profesiju, na gore. Na burzi je više od šesto novinara. Naklade su, ne prepolovljene, nego četiri puta manje u odnosu na Veljkovo vrijeme. Novine se čitaju na internetu i pametnim telefonima, a tko nema profil na facebooku, twitteru ili instagramu je luzer ili čudak.

Novinar Mario Barak upisuje se u knjigu žalosti

Kako bi se u takvom svijetu snašao Veljko Vičević, onaj kojeg smo poznavali? Novinarski romantičar i pravednik, razbarušeni odmetnik u jeansu koji je raznim pretendentima mogao reći s ruba naslovnice: No passaran.

Moć mu je bila nebitna, rugao se moćnima. Kravatu je stavljao iz pristojnosti kad bi dolazili ambasadori svjetskih sila. Uz obavezne traperice.

Da je Veljko živ, da nekim čudom uskrsne i bane iz tamo neke amazonske prašume jer se nakon dvadesetak godina izolacije poželio novinarstva, bilo bi mu vjerujem vrlo neugodno. Teško da bi se snašao u ovom politički, korporacijski i marketinški ovisnom novinarstvu sa stotinu zabrana, obzira i kalkulacija.

Istovremeno, ne dvojim da bi začas prokužio prozirnu shemu uređivanja današnjeg posrnulog Novog lista, jednostavnom deskripcijom svakodnevnog čitatelja: Podrška Plenkoviću ma što radio, predsjednica na najjače, pohvale Vladi, Milanović i Bernardić su zlo, Komadina je nepotist, dolje Mišković i HNK Rijeka, a u osmrtnicama – svi su dobrodošli.

Novinarstvo koje se mjerilo metrom strasti, kakvo više ne postoji

Neovisnost za koju se on borio, potpuno je poništila zavisnost, snishodljivost, rukoljubje, uvlačenje na maksimum.

Zato, ostavimo Veljka u njegovu vremenu. Ta uspomena ne blijedi.

Veljko je, zajedno s nama brojnim suradnicima, devedesetih prošao onu bolnu tehnološku tranziciju od koje nas je hvatao užas – s pisaće mašine na kompjutore. S fiksnih telefona na prve mobitele. S Plamagove na ofsetnu Goss rotaciju. S olovnog sloga na fotoslog a s njega na CTP tehnologiju. Strahovito veliki tehnološki pomaci u sićušno kratkom vremenu. I sve je nekako prošlo, uz puno psovki na račun bespotrebnih izuma, ali civilizacija je donijela još nešto što bi on zasigurno teško prihvatio – zabranu pušenja u službenim prostorijama, tj. redakciji.

Veljko na rubu stola na raznim pozicijama u redakciji s cigaretom u ruci, drži slovo o važnoj stvari, to je bila njegova pozicija trenera i dodavača, motivatora, šefa i prijatelja. A u šest popodne – Čavoglave na najjače. Za motivaciju, ratno je doba. Tamo negdje u rovu naši su dečki.

Takvog ga pamtimo. U dim su otišle borbe sa Šarinićevim novinama, s Tuđmanovim emisarima, u lijepu povijest odlazi podatak o čitanosti neovisnog Novog lista u Zagrebu…

Danas se ipak moramo upitati: za koga i zašto?

Kome vrijedi Veljkova ostavština?

Kome vrijedi smrt čovjeka koji je izgorio izgarajući na poslu svakodnevno stvarajući novine? Kroz njega je prošlo 2.615 brojeva, bio je grudobran za 150 novinara i stotinjak honoraraca, preživio je pokušaj pretvorbe i otimačine, osnovao zagrebačko dopisništvo sa 16 ljudi koje je prije toga spalo na jednog čovjeka, podigao mizernu ratnu nakladu sa 28.000 na 40.000 primjeraka, prodavao u Zagrebu 1.000 novina, uveo nove sadržaje i gomilu priloga koji su poslužili i kao nova marketinška baza, otvorio novinu čitateljima kroz pisma čitatelja koje je svakodnevno objavljivao, zajedno s redakcijom prošao brojne tehnološke stepenice u svega nekoliko godina, bio nevjerojatno posvećen poslu služivši kao primjer i svima ostalima, i k tome uspijevao biti čovjek.

Danas, nakon bitke u kojoj smo svi generali, mogli bismo čak i reći „džaba si krečio“. Tvoj Novi list je izdao profesiju.

Zato, kažem, pustimo Veljka u njegovu vremenu.

Među legendama.

Još dok se Kolinda nije rodila, 1963. godine u opatijskom poduzeću “Ljetna pozornica” odlučili su nekadašnji putnički parobrod Knin pretvoriti u prvi naš restoran na moru. Cijena za brod koji je namijenjen rezalištu nakon punih 50 godina službe nije bila visoka, veći je problem bila adaptacija broda, što se danas vidi na primjeru „Galeba“.

Ime je brod dobio po vrsnom opatijskom ugostitelju Rudiju Tomašiću, koji je bio i prvi upravitelj broda-restorana u samim njegovim počecima.

Ta 1963. godina bila je za jako socijalističko opatijsko kulturno poduzeće sa svim menadžersko-kapitalističkim obilježjima, vrlo plodna. Otvorili su casino u Vili Rozalija, prvi u socijalističkom lageru, osnovali Muzičku tribinu i porinuli u more brod-kavanu „Barba Rude“.

„Barba Rude“, prvi bar-varijete u onoj državi. U Rijeci, početkom sedamdesetih

O tome mi je pričao pok. Veljko Milošić, tada generalni direktor „Pozornice“.  Nisu znali u što se upuštaju, nisu imali pojma koliko bi mogla koštati ta preinaka i kako će profunkcionirati to groblje od broda, kojemu je izvađena utroba, makina, cijeli komandni most… Ipak, snalažljivi ljudi u „Pozornici“ uspijevaju smoći snage za obnovu broda i u svega nekoliko mjeseci iz brodogradilišta “Viktor Lenac” stiže novi-stari brod, nazvan sada “Barba Rude”. Bio je najprije od kolovoza 1963. na vezu u Opatiji (po danu restoran, po noći bar), ali tu je trpio gubitke. U dogovoru s Istraturistom preinačen je u brod-kockarnicu i otegljen u Umag. No, ni kao kockarnica nije funkcionirao jer se micao na valovima, pa su kuglice plesale kako nisu smjele.

Nakon nesretne umaške epizode brod se vraća u Rijeku, ispred Palače Adria, i 1969. ide na remont u Kraljevicu iz kojega se vraća sav blistav, opituran, s krasnim restoranom i 18-metarskim akvarijem o kojem se brinuo gospodin sa Sušaka koji je imao trgovinu s ribicama i kućnim ljubimcima. Tu je, na riječkoj obali postao pravi hit, prvi brod restoran-varijete s barskim damama i tada još tabuom –integralnim striptizom.

“Barba Rude” je imenski identitet za noćni život bez granica, u vremenu probijanja granica “socijalističkih vrijednosti” i otkrivanja seksualnosti, brod i luka koji su privlačili strance-poslovnjake, političare, diplomate, razne industrijalce, bonvivane, kulturnjake, novinare, američke marince i pomorce iz Šeste flote, „galebove“ i svakojake noćne ptice… Ovdje je Zapad dolazio puno prije pada Berlinskog zida. Luka je radila kao divlja i noćni život je cvao: Plavi Jadran, Klub pomoraca, Neboder, bar Bonavije, no svi su sadržajno tapkali za Barba Rudom.

Program za koji se tražila karta više – Ajša iz Istambula

„Dvije su stvari bile čudo za to doba i takav režim. Zečice i strip tease. Barba Rude je imao prve ženske konobarice golih bedara, u mrežastim čarapama i dobro utegnutim strukovima. I, naravno, prvo svlačenje u Jugi. Rijeci je zavidjela sva muška svjetina na sve strane zemlje. Programi su se s vremenom razvijali, bilo je samo do grudi, pa i malo niže, pa solo, pa u parovima. To je svatko želio vidjeti. Programe na Brodu su činili još i cirkusanti, iluzionisti, trik-majstori. U frakovima. Pjevači. Djeca od gume i malo veća djeca od gume.“, napisao je za knjigu „Barba Rude“ svjedok vremena, novinar i književnik Vladimir Šegota.

Bio je to kapitalizam prije današnjeg neoliberalnog kapitalizma. Govorimo dakle o šezdesetima, sedamdesetima, puno prije nego je naša Kolumbina s Pantovčaka otkrila Ameriku.

Kad je moja nona umrla početkom 1978., iz njene ostavštine nama je, dobro se sjećam,  pripao i prastari magnetofon, dio rekvizite neke ekipe koja je nastupala na „Barba Rudi“. Nona je živjela blizu, u Ciottinoj, nekada ulici Đure Đakovića, i kao udovica pomagala se iznajmljivanjem soba. Onaj tko bi zašao u nevolje vjerojatno bi ostavljao rekvizitu umjesto novaca…

Ali nasljeđivanje magnetofona i vrpci nije bilo najbliže što sam došao „Barba Rudi“. Stari se jednog jutra baš tamo na palubi broda s nekim dogovorio naći, a ja sam dobio sok. Majka je popizdila. Sjećam se da je žestoko reagirala na tatu kad je čula gdje me odveo – na to skaredno, bogohulno, razvratno, odvratno mjesto.

No, po svemu što danas znam, a proveo sam u istraživanju „Barba Rude“ pune tri godine dok nisam objavio knjigu, to mjesto nije ni izbliza bio izlog za hapanje nemoralnih dama ili, ono što se pričalo, kurveraj s posebnim sobama. Smisao „Barba Rude“ u ono vrijeme bio je drugačiji, i zato je bio toliko popularan: noćne dame ordinirale su na Rivi i njima je ulaz na brod bio strogo zabranjen. O tome su mi svjedočili mnogi, a posebno je apostrofirao Vlado Šegota:

Razglednica Rijeke iz 1971. godine

„Iako je zrak oko Broda bio nabijen atmosferom koja obećava, na Brodu se nije dešavalo ništa od silnih naklapanja koja su ga pratila. Nije bilo kurvanja, a profesionalke, čini mi se, nisu ni smjele ulaziti. Ni kao gošće. Mnoge su žestoko prigovarale. I njima se brod činio kao unosan posao, ali “kapetan” ŠIME ĆOZA ni noštromo MUSTAFA nisu marili za njihove prosvjede, iako je tih godina prostitucija imala veliku ulogu u gradu i brojnu postrojbu vojnikinja.“

Naslovnica knjige „Barba Rude“ iz 1998.

Sjećam se, dugo mi je trebalo da obodrim prekaljenog novinara, urednika, vrlo talentiranog književnika („Markan“), legendu Novog lista Vladimira Šegotu da mi napiše tekst za knjigu. O „Barba Rudi“. Nadahnuto, kao svjedok vremena. Izbjegavao me nekoliko mjeseci. Nije stizao, onako u mirovini. Sad će, a zapravo neće. Činilo se da od nečega bježi, da li od uspomena, da li od epizoda za koje nitko ne treba znati…

Valjda sam bio dovoljno uporan. O brodu sam pisao kao o živom biću, biografski, od rođenja do rezališta. Nalazio sam njegove suputnike, posvuda po obali, od Splita do Umaga. Vjerojatno sam s tim entuzijazmom zarazio i Šegotu, i na koncu od njega dobio tekst kakvog nikada nitko nije, niti može napisati o jednom brodu. „Bili smo ukrcani“, moto je Šegotine generacije.

Kao i mnoge druge napredne i pionirske stvari, „Barba Rude“ je bio moguć samo u Rijeci. U Rijeci, za koju je tih sedamdesetih igrala nadarena generacija pretežno riječkih dečki i osvojila dva Kupa. U Rijeci, koja je prva u Hrvatskoj imala meteorološko mjerenje vremena, profesionalnu vatrogasnu postrojbu, vlastitu državu, prvu nogometnu utakmicu… pa evo, sve do prve javne radionice za sitne popravke Riperaj.

Među tim prvim stvarima ne treba zaboraviti ni ovu: Rijeka će koncem sedamdesetih biti kolijevka punka, uvijek ispred, i uvijek svoja.

Više na: http://www.ogurlic.com/hr/book/barba.shtml.

Uzeo sam predah i odmaram se na predivnom otoku, za kojeg Nijemci u njihovu časopisu Focus kažu da je jedan od sedam najljepših hrvatskih otoka.

Molat danas, pogled na Lučinu i pučinu

Nalazim se 18 nautičkih milja od Zadra, na pučinskom otoku Molatu, koji sa sjeverne strane gleda na Velebit, a s južne se za bistroga vremena se s poluotoka Banastra nazire talijanska obala.

Dovoljno smo daleko, i nemamo pitke vode, pa smo izvan domašaja interesa turskih hotelskih lanaca i ruskih skorojevića. Na otoku nekretnine imaju domaći, Zadrani, Zagrepčani, mi Riječani i Slovenci.

A mogao sam početi i drugačije.

Pozdrav s ustaničkog otoka, bivšeg koncentracijskog logora, na kojem ljetujem uz razvijen osjećaj pijeteta prema svemu što su prošle molatske žrtve i ovaj narod.

Glavni trg i seoski dom

Dakle, ovaj, jedan od najljepših hrvatskih otoka koji danas administrativno pripada Gradu Zadru, bio je otok patnji i suza desetina tisuća logoraša uglavnom s područja Dalmacije 1942. i 1943. godine. Ovdje su u zloglasnog talijanskom konc-logoru u uvali Jazi nedužni zatočenici umirali od gladi, žeđi, bolesti, batina, a mnogi su završili pred steljačkim vodom nakon prijekog suda. Iz ovoga su logora mnogi transportirani u koncentracijske logore diljem Italije, i nikad se nisu vratili.

To nije bila sudbina Josipa Bašića Bepa, čiju sam knjigu pročitao ovih dana i ostao zatečen potisnutom spoznajom o brutalnosti ljudske vrste.

Područje bivšeg konc-logora u Jazima, Molat

Talijanska okupacija otoka

Josip Bašić umro je prije dvije godine, ali je ostavio svoje svjedočanstvo ukoričeno u svega stotinu primjeraka. Razumijem ga, i ja sam zbog puno manjih poriva pisao knjige, a njegov je ratni put upravo fascinantan.

Još je fascinantnija šutnja hrvatskih vlasti, svih ovih godina, prema pogromu koji su talijanski fašisti i Mussolinijeva država učinili ovom narodu nakon što ga je poglavnik Ante Pavelić predao na pladnju 18. svibnja 1941. ugovorom između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (Akt XIX br. 452). Bio je to akt potpune izdaje hrvatskog naroda na ovim prostorima. Dalmacija je anektirana sa sjedištem guvernata u Zadru, a formirane su tri provincije: Zadarska, Splitska i Kotorska, s prefekturama i kvesturama.

Jedna od pet kamenih logorskih stražarnica, sačuvanih do danas

Meni ni dan danas nije jasno kako se u svjetlu tih činjenica bilo tko može pozivati na tvorevinu i stečevinu NDH, koja se mjesec dana po formiranju odrekla više od trećine svoga najljepšeg obalnog i otočnog područja. Nije to bilo, pokazat će se, samo prepuštanje teritorija, nego i osuda na progon i smrt mnogih koji nisu mislili isto što i talijanski okupator ili su posjedovali ono što je trebalo silom oduzeti.

Na Molatu se već 11. travnja 1941. iskrcao u uvali Jazi, danas omiljenom pješčanom kupalištu, jedan vod talijanskih karabinjera, mjesec dana prije službene predaje Dalmacije. Na centralnom trgu (Trzno) uz Seoski prosvjetni dom podignuta je talijanska zastava, koji čin su mještani bojkotirali. Otok je preimenovan u Melada, a talijanski jezik postao službeni, iako je na otoku bio samo hrvatski živalj, njih 450 stanovnika. Godinu dana kasnije ovdje će biti podignut konc-logor, a vojnika i karabinjera bit će znatno više nego mještana.

Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora

Strahote i torture konc-logora

Od ožujka 1942. otok s tri mjesta bit će praktički izoliran; nitko nije smio napuštati otok bez propusnice lasciapassare, a policijski sat trajao je od 18 sati do jutra. Logor nije predstavljao samo prostor ograđen žicom; čitav otok je bio logor blokiran s mora i kopna. Logor Molat bio je dio sustava koncentracijskih logora koji su ustanovljeni u Italiji na prostorima zemalja koje je okupirala.

U svom vrijednom rukopisu Josip Bašić navodi i opisuje aktivnosti pokreta otpora na otoku. Sve te njihove raznovrsne aktivnosti, od umnožavanja materijala do diverzija i skrivanja oružja, bile su pogibeljne za svakoga tko bi bio otkriven, ili za njihove obitelji ukoliko bi pobjegao u partizane. Završavale su u logoru u uvali Jazi; tako je i Josip bio uhapšen i odveden u konc-logor Molat zajedno sa svojom obitelji i još 40 Molaćana u siječnju 1943.  Imao je 16 godina.

U logoru je bilo 12 baraka. Danas su vidljivi samo njihovi temelji. U svakoj baraci bilo je po 200 logoraša, više nego što je dopuštao kapacitet. Kroz logor je prošlo oko 20.000 logoraša a stalni kapacitet bio je 2-3 tisuće. Opasan bodljikavom žicom, logor su čuvali stražali s puškomitraljezima u pet stražarnica kamene gradnje, sačuvanih i danas.

U Dalmaciji je puk govorio: Sačuvaj nas Bože gladi, rata i otoka Molata.

Mortalitet logoraša bio je oko 20 posto – svaki peti koji je ušao u logor tu bi i preminuo, a svaki drugi interniran je brodom “Amiraglio Viotti” (Crna Marica) na stratišta ili u druge konc-logore na Apeninskom poluotoku i otocima Italije kojih je bilo oko 200. Hrana koju su dobivali dnevno iznosila je 12,5 dkg kruha te tekućina u kojoj bi se našlo zrno riže, boba, graha ili paste. Imali su pravo na litru vode dnevno. Glad i žeđ je dovodila do umiranja naročito djece, iznemoglih i bolesnih logoraša. Umiralo je dnevno po dvoje-troje logoraša.

Paketi koji bi pristizali logorašima namjerno su se kiselili kod logorskih vlasti i takva bi se ustajala hrana onda dostavljala adresantima, što bi dovodilo do trovanja i bolesti. Stražari su bili naročito okrutni prema djeci, prisiljavajući ih da se tuku za mrvice kruha. Bašić piše da su čuvari hranu iz paketa prodavali logorašima, a neki su jadnici bili prisiljeni ponuditi i svoja imanja, samo da bi preživjeli. Živi kosturi bolovali su od tifusa, dizenterije i svraba. U prvoj godini logora preminulo ih je do studenog prema dokumentima 422, a svakodnevno ih je pokopavao hrabri svećenik Eugen Šutrin, koji je koliko je mogao pomagao logorašima te bio njihova veza s obiteljima i antifašističkim pokretom otpora.

Danas se na brdu zvanom Hrica nalazi spomen groblje za umrle logoraše, njih više od tisuću iz svih krajeva Dalmacije. Na području nekadašnjeg logora u Jazima, zabranjena je gradnja kuća i vikendica, ali samo spomen ploča podsjeća na strahote ovog mjesta. U središtu Molata nalazi se i antifašistički spomenik koji gleda prema pučini, s imenima poginulih Molaćana u 2. svjetskom ratu.

Nema pravde za logoraše

Prvi koji je od predsjednika posjetio ustanički otok Molat bio je Josip Broz Tito 1953. godine. Došao je nenajavljen i bez protokola, a ubrzo je njegov posjet privukao cijelo selo. Bilo je to znatno prije obnove m/b Galeb – u Brguljskom zaljevu usidrila se jahta Podgorka. Mnogo godina kasnije na otok će 2014. doći hrvatski predsjednik Ivo Josipović.

Tito na Molatu 1953.

Potom će Molat i bivši koncentracijski logor kao i groblje logoraša posjetiti 2016. hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Njezine su riječi, naravno: “Logor u Molatu dio je povijesti koju ne smijemo zaboraviti.” Bila je i otišla.

Ipak, najglasniji po pitanju zaštite logoraških prava bio je predsjednik Stipe Mesić, koji je bivše logoraše shvatio najozbiljnije. Jer oni ne samo da nisu dobili obeštećenje od talijanske države, već njihovi mučitelji, osuđeni u odsutnosti, nikada nisu procesuirani i živjeli su ili još žive nekažnjeno u Italiji.

U međuvremenu Molaćani se stidljivo pridružuju turističkom valu. Otok je skromnih turističkih kapaciteta, ali s potencijalnim državnim nekretninama koji sutra mogu biti hoteli, odmarališta ili dom umirovljenika. Na otoku je 80-ak stalnih stanovnika, a njihova starosna struktura izrazito je nepovoljna. Zaposlena su svega tri državna službenika. Ljeto zamaskira problem i dovede mladost, promet i turiste, a onda sve utihne u rujnu, najljepšem mjesecu u godini. Talijani dolaze, najčešće iznajmljenim jahtama. Velika većina ne zna, niti bi trebala znati što se ovdje događalo pod zapovjedništvom colonella Fantolija i još trojicu upravnika koje je poslijeratna vlada DFRJ proglasila krivim za ratne zločine.

Tito, Kardelj i Žeželj gliserom napuštaju Molat

No, i mi bismo trebali znati da onda kad masa kliče “Za dom spremni” na koncertu notornog Thompsona na splitskoj rivi u glavnom gradu Dalmacije – to je ništa drugo nego contradictio in adiecto, nesvjesno klicanje režimu koji je prodao Dalmaciju i njene ljude tuđinu i njegovim kvesturama, ujedno stravičan rezultat obrazovnog sustava i aktualne sljepačke vladajuće politike koja nikako da se odredi spram izdajničke i zločinačke NDH.

A što je dalje bilo s Bepom Bašićem? U ljeto 1943. prebačen je zloglasnim brodom Crna Marica u koncentracijski logor Fertillia na Sardiniji, a zatim u logor Renicci di Anghiari kraj Arezza, gdje su nakon kapitulacije Italije probojem 4.000 logoraša kroz bodljikavu žicu uspjeli pobjeći. Mjesecima je tražio put do obale, skrivajući se uz pomoć talijanskog puka od ostataka talijanskih fašista i njemačke vojske. U skrivanju mu je naročito pomogla obitelj Ducci iz grada Urbina, s kojima je ostao prijatelj i nakon rata. U regiji Marche u proljeće 1944. priključuje se bataljunu talijanskih partizana a u kolovozu iste godine uspijeva doći do Barija odakle se prebacuje na otok Vis. Postaje s 18 godina pripadnik 26. Dalmatinske divizije koja će sudjelovati u operacijama oslobađanja Splita, Šibenika, Knina, Mostara, Ličkog Osika, Senja, Sušaka i Klane te će skoro poginuti u krvavim borbama za Rijeku, a svoj ratni put zaokružuje u Monfalconeu nedaleko Trsta. Nikad nije dočekao pravdu za svoje logoraške dane.