OMIŠALJ/RIJEKA – Zagrepčanka u Omišlju, nagrađivana književnica Karmela Špoljarić, kaže da je Krk njezin Otok oduvijek, iako je rođena u Zagrebu i nema primorske korijene. Otac joj je dugo radio na Krku, u Njivicama je ljetovala kao dijete, a onda je, začarana našim zlatnim otokom, prvim novcima kupila maleno potkrovlje u starom gradu Vrbniku, kojeg je „uredila do zadnjeg centimetra“, no koje joj je s godinama postalo previsoko i pretijesno. Dala se u potragu za nečim malo većim, a kako duže može boraviti samo u starim otočnim jezgrama, jer ne voli novogradnju i beton, odluka je pala na Omišalj.

Gotovo pola godine provodite u ovim krajevima, na Krku. Čime su Vas Krk i Omišalj toliko privukli?

– Na Krku postoji samo pet starih gradova Dobrinj, Krk, Baška, Vrbnik i Omišalj. Da živim cijele godine na otoku, vjerojatno bih odabrala maleni Dobrinj u središtu otoka, no Omišalj je puno praktičniji i po meni najljepši stari grad u kojem su gužve najmanje. No moja kuća, „čudesna kuća“, zapravo je pronašla mene, čudnim putevima i nizom slučajnosti. U njoj nitko nije živio pedesetak godina, bila je puna starog namještaja dopremljenog iz Amerike i onih starih brodskih sanduka. Imala je čudesan tavan, a ja volim tavane, i nije imala nikakav podrum, dakle, ništa ispod zemlje jer ja se podruma grozim. I tako, nije bilo lako odlučiti se, kuća je dosta velika. No na koncu sam je kupila i sama je počela preuređivati – od zahtjevnih i temeljnih građevinskih radova do zadnje žarulje. Upoznala sam niz divnih ljudi s otoka i puno otočnih starih majstora, ima nešto plemenito i posebno u tim ljudima. Neke od njih smatram dobrim duhovima moje kuće, jer su potegli i pomogli kad je bilo najteže. Uglavnom, na kući još treba raditi, fasada, krov, ali unutarnji prostor osmišljen je i samo moj. Samo kamen i drvo, renovirala sam stare podove, stepenice, grede. Toliko se dobro osjećam u toj kući, da se ponekad moram natjerati izići van, a to činim najviše zbog mora, koje je glavni razlog mojeg boravka ovdje. More je život, more je meni sve. Moje prirodno stanište.

I Rijeka je postala moj grad

Davno ste krenuli s organizacijom prvih dopisnih radionica i radionica kreativnog pisanja. I ovog vikenda održavate radionicu kreativnog pisanja i to u Rijeci. A kad smo već kod radionica, što je Bajkanje? I hoćete li ga opet organizirati?

– Moja ideja pokretanja dopisne radionice zapravo je bila u tome da se pomaknem iz Zagreba, da pokrenem nešto u čemu može sudjelovati i netko tko živi izvan urbanih sredina, na planini, otoku, selu. No ipak, najveći broj mojih polaznika ipak dolazi iz Zagreba, ali i iz Rijeke. Tako da je i Rijeka postala moj grad. A Bajkanje  je, usudila bih se reći, moj maleni brend. To je putujuća radionica pisanja bajki za odrasle, jedan je vrlo zanimljiv ali i vrlo zahtjevno (za mene kao autora) zamišljen projekt. Radi se o kreiranju specifičnih radionica pisanja bajki u zanimljivim mjestima ili dijelovima Lijepe naše na kojima još uvijek postoje neke mistične i fantastične legende, priče ili predaje. Svaku od tih radionica osmišljavam zasebno, odlazim u taj grad, ili to područje, slušam, snimam, fotografiram, pronalazim materijale, vizure i priče kojima ću „nahraniti“ moje polaznike, ispuniti ih fantastikom i maštom kako bi u ta samo tri dana, obično su to vikend-radionice, iz njih izvukla najbolje –  zapravo dobre alegorijske priče koje nazivamo i bajkama, a koje pišu odrasli, za odrasle. Na žalost, u zadnje vrijeme nisam organizirala nijedno Bajkanje, ali prije toga kreirala sam Bajkanje na Učki s temom slavenskih bogova, Bajkanje u Zagrebu u dva navrata s temom tajni grada, Bajkanje u Slavonskom Brodu na temu preobrazbi, Bajkanje na Kastvu s temom čarobnica, a zvali su me i u Banjaluku i tamo sam na krovu njihovog nacionalnog kazališta održala radionicu bajki na temu snova. Moram reći da su određene lokalne sredine ili manifestacije prepoznale tu atraktivnu radionicu pa su me i sponzorirale no zanimljivo, grad Zagreb nikada, a Bajkanje u Zagrebu jedno je od najatraktivnijih koje sam osmislila. Vrlo je zahtjevno sve to raditi sam i svaka pomoć, u obliku učionice ili mjesta za rad, smještaja sudionika ili bilo kakvog honorara uvijek je dobrodošla. Na kraju krajeva, tom radionicom promoviraju se vrijednosti i identitet pojedinih sredina. No, i nakon ove duže stanke ipak planiram nastaviti Bajkanje, jer već dugo imam ideju o Bajkanju na Cresu, u šumi Tramuntani.

Nije važno odakle ćeš krenuti

Što je to u pisanju, da privlači mnoge? Je li se ljudima možda lakše izraziti pisanim putem, nego usmeno? Ili je to neko unutarnje čišćenje? Ili, pak, nešto treće?

– Pisanje je produžetak vaših misli, vašeg života, vaših iskustava. Pisanje je imanentno čovjeku, kao što je to i slikanje, sviranje, pjevanje. Ljudi pišu iz raznih razloga, a ja se, osim kreativnim, bavim i terapijskim pisanjem. Pisanje je naime kao jedan kanal kojim izbacujemo iz sebe mnogo toga. Sve nakupljeno u nama, naša iskustva, znanja, želje, kreacija, mašta, sve to nahrupi i poteče tim kanalom jer sve što nosimo u sebi teži izaći na površinu. A najviše teži upravo ono što potiskujemo, što smo zanemarili, zatomili, naizgled zaboravili. Dakle, ono o čemu ne želimo govoriti sigurno ćemo jednom, vjerojatno nesvjesno, negdje napisati. Kad se ljudi opuste i počnu vam vjerovati dogode se neke nevjerojatne stvari – oni misle da pišu o nečem drugom, da odrađuju zadatak, vježbu, a zapravo pišu o sebi i svojoj traumi. I sve dok to ne izbace iz sebe, u pravilu nisu u stanju ući u pravu kreaciju.

Svakako sam se s time nosila na početku moje dopisne radionice, nije bilo lako čitati takve tekstove, no na koncu je ispalo da je taj moj pristup za neke polaznike, a bilo je tu i liječnika i psihoterapeuta, bio vrlo poticajan i pozitivan. Progovorili su o onome što nikad ranije nisu, čak su o tome napisali priče, romane. Prvi roman koji je izašao iz moje radionice bio je upravo produkt jednog takvog pristupa – terapijsko pisanje prebacili smo u kreativno, dali toj patnji jedan viši, kreativni oblik, No, kako ja osobno mislim da ljudi moraju imati neko obrazovanje za sve što rade, odlučila sam proučiti određenu literaturu i pokrenuti i jednu kreativno-terapijsku radionicu. Tako je temeljem određene literature, prije svega knjige Desmonda Tutua „Metode opraštanja“ pokrenuta radionica „4priče.put“ koju vodim s urednicom te knjige, Anom Pojatinom Osim toga, odnedavno sudjelujem i u on-line radionici psihoterapeutkinje Sandre Karabaić pod nazivom „Nije važno odakle ćeš krenuti“ u kojem vodim polaznike kroz određene korake zapisivanja njihovih iskustava u obliku priče.

Primijenjena umjetnost i dizajn, kroatistika i južnoslavenske filologije, teorija književnosti – kod Vas je u pitanju cijeli kreativni paket. Čak i fotografirate, volite prirodu, pokušavate živjeti u skladu s njom. Koliko smo danas udaljeni od prirode, ima li još nade za nas, ali i za umjetnosti i prirodu? 

– Pokušat ću tu biti vrlo kratka, jer o tome se danas silno piše i govori, to je svjetska top tema, potaknuta i pandemijom. Ljudi su na globalnoj razini konačno shvatili da smo svi zajedno nagrabusili. Što je naravno loše. Dobro je to da se počela buditi ta svijest i da smo shvatili da su materijalne stvari prolazne. Danas imaš, sutra nemaš, treba to prihvatiti. Ali danas jesi, sutra nisi, to treba živjeti.

E sad, svi kukamo i plačemo nad Amazonom, jer lakše je tako, nego promijeniti vlastite navike. Hodati, kretati se, ići u prirodu, čuvati je, spasiti drvo, spasiti životinju, odvajati otpad, prestati ubijati i uništavati, prestati jesti meso, gasiti svjetlo u stanu, ne ostavljati auto da radi u mjestu, ne bacati hranu, reciklirati. Ne kupiti nove dizajnerske cipele za tisuću, dvije kuna nego polovicu toga donirati nekom azilu.

Svidjela mi se jedna rečenica koju sam negdje pročitala – istinski bogat čovjek u budućnosti koja nam slijedi bit će onaj koji bude imao vlastiti bunar i vlastiti vrt. I još k tome jednu malu, dobro odabranu biblioteku. Ali to sam ja dodala.

Ringišpil kao vremenski vrtuljak

Koliko ima Vas u Vašim knjigama?

„Dočekujem ga na vratima i vodim za stol. Ne dam ni da opere ruke, kupila sam maramice. One mekane, vlažne. Na stolu zakrčeno, od svega. Podižem sve poklopce, diže se para, sukljaju mirisi. Uživam u njegovoj zatečenosti. Pitam ga što će, reda radi, ali trpam sve.

Njegov je tanjur prekrcani brod.

On jede, gledam ga.“

– Ha, ha, volim tu moju priču, nazivam je „ljudožderskom“. I inače, kuhanje kao proces vrlo je zgodno prikazati kao metaforu ljudskih odnosa. Npr. nedjeljni obiteljski ručak (a svi znamo koliko to ponekad može biti „uskuhano“) pa kad se na stol postavi zdjela vruće juhe koja se još puši. Ili, još je bolje ako ju domaćica tresne o stol. I onda reakcije – netko će uzeti prvi, netko će proliti, netko će se opeći, netko opsovati, netko će prekrcati tanjur, netko neće ni kušati, netko će prigovarati… Ma čitava psihologija obiteljskih odnosa.

U ovoj priči osobno me nema, ali me i ima, koliko ima i svih nas. Književnost je laž koja nam govori istinu, dakle nije važno je li nešto bilo, nego je li moguće. U ovoj priči junakinja s najvećim užitkom komada meso, a ja sam vegetarijanac. No to je bilo potrebno ovoj priči, jer ona zapravo cijelo vrijeme komada nekog drugog.

Ringišpil je  Vaša najnovija zbirka priča. Nije Vam to prva zbirka. Kako ono „život kao stalno kretanje“? Pretpostavljam da te priče ne nastaju odjednom, nego ih skupljate polako, kolekcionarski.

– Ringišpil zamišljam kao vremenski vrtuljak, prošlost – sadašnjost, ali i kao krug koji spaja danas dva gotovo jednakopravna svijeta – virtualu i stvarnost. Priče nastaju u jednom i drugom svijetu, putem različitih medija u kojima najčešće svi paralelno komuniciramo. Život kao neprestano ritmično kretanje u kojem se prepoznajemo, gubimo, iznova pronalazimo – tu je taj moj Ringišpil, u tim nestalnim trenutcima koje ponekad vrijedi zapisati, jer to su vrlo često detalji neke priče koje se pomalja.

Kako sam napisala u knjizi,  život u kretanju uvijek je različit. Ritam je ponekad brži, priče kraće. Ponekad se vrijeme uspori i krugovi su dugački horizonti. Ponekad se razlomiš u prvom, drugom i trećem licu. Pišeš o drugima, a ispadneš ti. Pišeš o sebi i budeš si nepoznat.

Da, ova zbirka nastajala je tijekom više godina, jer zbirku priča, barem ja tako na to gledam, nemoguće je napisati odjednom. Zato se zbirka priča „zbire“, jer to su malene zaokružene fikcije u koje moraš pomalo i oprezno ulaziti,  one negdje na tebe već čekaju. Iz njih treba znati i izići, ali tako da tekst koji ostaje bude cjelovit i sam sebi dovoljan. Sa zbirkama nikad ne treba žuriti.

Još da spomenem da sve te priče već imaju neki svoj samostalni život, jer priče su takve, pogotovo ako su dobre, iskaču iz okvira neke zbirke. Priče iz Ringišpila većinom su već objavljene u drugim medijima, pretežno na Trećem program hrvatskog radija (kod urednice Irene Matijašević i pok. Borisa Hrovata) te u Vijencu i u Jutarnjem listu čime, vjerujem, dodatno dobivaju na kvaliteti.

Dosta radite na konstrukciji identiteta svojih likova. Kažete da Vaš lik iz Rašomona nije baš simpatičan kao lik. Koliko je zahtjevno stvoriti takav lik, a da bude prihvatljiv čitateljima, da se, u konačnici, mogu barem dijelom i identificirati s njim?

– Vrlo je zahtjevno stvoriti lik koji nije „po mjeri autora“. Jer taj lik nije sazdan na moju sliku i priliku, ali meni je to bio izazov. Ponovit ću onu već ponavljanu misao –  pisac mora voljeti sve svoje likove, i dobre i loše, i kreirati ih s istom pažnjom i ljubavlju. Smatram da sam to i učinila.

To je, ukratko, lik kojeg privlači samo negativa, pokreću ga stvari koje ga istovremeno i frustriraju. Pri tome ga muče traume iz prošlosti o kojima ni s kim nije razgovarao. On je jednostavno zaboravio biti sretan. No mnogi su danas zaboravili biti sretni i u tome će se mnogi i prepoznati.

Luđakinja u nama koja nas tjera na pisanje

Gdje pronalazite inspiraciju? I pišete li lako, kako mi čitatelji to zamišljamo kad je o književnicima riječ? Ili je to, ipak, borba? Koliko traje taj proces istraživanja, „sjedanja na mjesto“, pisanja…

– Meni je inspiracija obično prva rečenica. Ako nemam dobru prvu rečenicu, onda mora biti nešto o čemu sam negdje nekom rekla – o tome ću jednom napisati priču. Ali to se onda mora kuhati godinama. Dugo sam mislila da nikad ne bih mogla pisati po narudžbi, ali baš nedavno napisala sam jednu zgodnu priču za jedan natječaj, na koji sam bila pozvana kao gost pisac. Dakle, inspiracija može biti šarolika.

Pišem li lako? Da, u prvoj varijanti. Krene to na početku, i onda stane. To su te muke po pisanju. Bez njih nema dobrog štiva. Uglavnom, koliko dugo nešto pišete, toliko dugo još i radite na tome. Rad na tekstu presudan je za svako književno djelo. Nitko ne piše najbolje iz prve. Možete pisati dobro, ali to nije najbolje što možete.

Uvijek volim reći, ako nešto napišete lako, svima će kasnije biti teško – i uredniku, i lektoru, i čitateljima.

Postoji li trema prije nego novu knjigu vide čitatelji – hoće li im se svidjeti, kako će je prihvatiti, kako će kritičari reagirati? Imate li tu vrstu opterećenja?

– Ne. Postoje zato neki alfa i beta čitatelji, koji pročitaju vašu knjigu prije svih, čak i izdavača i urednika. Svaki pisac trebao bi imati jednog „samo svog“ stručnog čitatelja kojem vjeruje i koji će mu reći „što ga ide“ odmah nakon prvog čitanja. I još jednog, ne stručnog, ali u dobro pisanje upućenog čitatelja, koji će reći svoj prvi čitateljski dojam. Jedan vam predstavlja kritiku, drugi publiku. Ja sada imam oboje, i ako od njih dobijem zeleno svjetlo, znam da je knjiga dobra. Još ako ti se potrefi dobar urednik nakon toga, ali to baš i nije uvijek, zato se ja držim moje alfe i moje bete. Naravno, veseli me svaka naknadna dobra kritika i svaki osvrt mojih čitatelja, ali uvijek će biti i onih koji misle drukčije, to treba prihvatiti. No ono što ne mogu podnijeti „naručeni“ su osvrti, dogovoreni hvalospjevi, princip „ja tebi ti meni“ koji je u velikoj mjeri zavladao hrvatskom književnošću. Isto tako, na isti način „lošim“ se kritikama nastoji obezvrijediti konkurencija.

No Rosa Montero genijalno je zaključila: „Književna kakvoća jedna je od najsubjektivnijih i najteže mjerljivih vrijednosti koje poznajem. Povijest nam pokazuje da ni uspjeh za života, ni nagrade, a ni, suprotno tome, omraženost među kritičarima nikad nisu bili pouzdan dokaz kakvoće djela. Čak ni vrijeme ne postavlja stvari na njihovo mjesto kao što bismo mi, iz potrebe za sigurnošću, željeli da bude.“ Njezina knjiga zove se „Luđakinja u nama“. I sve je jasno. To je ona luđakinja koja nas tjera da ipak pišemo.

A sada nešto ljubavno…

Na čemu sada radite?

– Zamislite, pišem nešto pomalo ljubavno. Malo muško-ženskih odnosa. Netipično za mene. Jedna mi pjesma stalno odzvanja u glavi, ali parafrazirat ću te stihove Hladnog piva pa reći: „Napiši nešto ljubavno, klinke otkidaju na to“. Pa eto, pišem za sve moje klinke srednjih godina.

Istraživanja kažu da Hrvati malo čitaju, ali kakvo je Vaše iskustvo? Mislite li da trebamo čitati više? I kupujemo li knjige? I mislite li da je važno samo čitati ili je važnije čitati tzv. „kvalitetno“ štivo?

– A gledajte, i ja sama čitam „na refule“. Nekad više, a nekad mi zavlada totalna čitateljska pustoš. Ponekad ne mogu naći knjigu koja bi me privukla, a nemam energije čitati nešto samo zato što bi to trebalo pročitati. No više se ne opterećujem time, more me naučilo mnogo čemu. Koliko god ga volim, nekad uranjam u njega nemilice, a nekad samo sjedim i promatram ga. Nekad uranjam u ljubav, nekad je samo promatram. Nekad sam u kreaciji, nekad samo razmišljam o njoj. Nisam čovjek discipline, ali činjenica je da je dobro čitati barem pola sata dnevno, imati tu naviku, taj ritual. Isto tako, vrijeme bez čitanja najčešće je i vrijeme bez pisanja. Jer ta dva procesa, čitanje i pisanje, blisko su povezani.

Ako mene pitate, voljela bih da ljudi prije svega prepoznaju kvalitetno štivo. Odnosno, da čitaju sve, ali da znaju razlikovati što je kvalitetno, a što se može pročitati samo iz zabave. Jer većina, na žalost, dobrom knjigom proglasit će onu koja ih nije opteretila, koju su pročitali s lakoćom, zbog koje nisu napravili ni najmanji pomak iz vlastite zone udobnosti. To naravno nikako ne znači da je knjiga koju čitate lako nužno loša knjiga. Ali dobra knjiga, doista dobra knjiga, nešto će u vama promijeniti. I to ponekad može biti naporno.

Kako živi nagrađivana hrvatska književnica? Kad će se kod nas od književnosti moći živjeti? Hoće li uopće ikada moći?

– Pa živi se svakojako, rade se svakojaki poslovi vezano uz pisanje. Uz još neke „osigurače“ sa strane. Važno je da čovjek sve to raščisti sa sobom prije nego krene u tu avanturu. I da, od nagrada svakako više ne živim. Dobivala sam ih u neko drugo vrijeme, a sada namjeravam zamoliti mojeg izdavača da više ne šalje moje knjige ni na kakve natječaje. Ne želim sudjelovati u tim predstavama.

Važan dio vašeg života je i Nigra, divna crna pasica koju ste udomili prije osam godina. Ide s vama i na promocije knjiga, prati Vas svugdje. Čemu Vas je naučila?

– Nigra Kad kažem Nigra, preda mnom otvori se cijeli jedan svijet koji mi je polako, prepuštajući se, pokazala. Kad kažem Nigra, zapeče me to što je na početku nisam razumjela kako treba. U njoj vidim sve ono što je ona sada, ali i što je mogla biti tek malim pomakom sudbine. Vidim tu sreću, povjerenje, tu neobičnu ljubav, i vidim tu napuštenost, strah, mučenje, ubijanje. Sve ono što činimo životinjama svakoga dana.

Nigra me je naučila svemu što nisam naučila do moje četrdeset i neke, i bez čega bih otišla s ovog svijeta osiromašena glupim uvjerenjem vlastite ljudske nadmoći. Lako je zarobiti životinju. Ubiti je. Čak je i pripitomiti. Ali dati joj da diše. Da bude tebi ravna. Da ti pokaže što može i zna. I zauvijek ćeš biti posramljen svojim ljudskim predrasudama. Nigra me promijenila, uz nju sam postala bolja osoba. Kažu i da sličimo, ha, ha. Onaj tko mi ju je poslao, zna zašto je to učinio. U pravo vrijeme, da se prežive dani koji slijede.

Od Nula kuna po minuti do Ringišpila

Karmela Špoljarić rođena je u Zagrebu. Piše prozne i dramske tekstove. Za tinejdžersku dramu “Nula kuna po minuti” dobila je nagradu MK „Marin Držić“. Za roman „Nije ovo Twin Peaks“ dobila je nagradu (DHK) „Slavić” . Objavila je i zbirke priča „Pazi što ćeš poželjeti“ i „Ringišpil“ te romane „Major Tom“ i „Rašomon“. Osmislila je razne autorske projekte, odnosno, radionice kreativnog pisanja: tromjesečnu Dopisnu radionicu kreativnog pisanja „Kako početi“; „Bajkanje – putujuću radionicu pisanja bajki“ (za odrasle); vikend-radionice pisanja „Kako početi“ i „Volimo priče, jer“; „Izložbu priča“, tekstualno-vizualni projekt koji je gostovao po raznim hrvatskim gradovima; kreativno-terapijsku radionicu „4priče.put“, u kojoj se o negativnim iskustvima progovara na kreativan način. Osim pisanja i radionica, bavi se i uređivanjem tekstova. Živi i radi u Zagrebu i na Krku.

RIJEKA/OSTRAVA – Milan Rajković stigao je prekjučer u češku Ostravu, koja će mu biti dom idućih 16 dana. Naime, Rajković vrhunski je riječki i hrvatski odbojkaški sudac, a Češka je jedna od 4 zemlje domaćina organizatora EuroVolleya 2021 za seniore. Uz Poljsku, u kojoj će se igrati završnica prvenstva (sva polufinala i finale), u Ostravi će pored grupne faze, biti još i  4 utakmice 1/8 finala i dvije polufinalne. Finska i Estonija također su domaćini  Eura, ali ondje se igraju samo utakmice grupne faze. Ako naša reprezentacija prođe grupu u Estoniji, u Tallinnu, dolaze kod Rajkovića u Ostravu. O Milanu Rajkoviću prije svega treba reći da je odbojkaški sudac već 36 godina, od čega gotovo 20 kao međunarodni sudac! Do sada je sudio 5 europskih prvenstava, od čega 2 juniorska i  3 seniorska! Na Euru ima posebnu čast – sudi prvu utakmicu u grupi između Italije i Bjelorusije pa time otvara turnir u Ostravi!

– Ovo je moje zadnje veliko natjecanje, odnosno Europsko prvenstvo, turnir pod pokroviteljstvom CEV-a, jer sljedeće godine navršavam 55 godina što je „age limit u FIVB-u, CEV-u i u HOS-u. Naravno, osjećaji su podijeljeni, jer nakon toliko godina sudačkog staža oprostiti se od nečega što je bilo sastavni dio mog život nije jednostavno. Velika su bila odricanja, ali vrijedilo je. Kada pogledam u natrag, s pravom mogu reći da mi je odbojka pružila toliko lijepih trenutaka, iskrenih prijatelja iz gotovo cijele Europe pa i svijeta. S odbojkom sam proputovao mnoge zemlje, upoznao različite kulture i shvatio da u svijetu postoje samo ljudi i neljudi, neovisno o kojoj zemlji, religiji ili boji kože govorili. Iza mene je jedna doista uspješna karijera gdje sam godinama bio među boljim sucima u Europi i doista ne postoji žal ni za čime, premda sam zbog svog profesionalnog posla morao nakon FIVB Volleyball World Grand Prix u 2016 u Mexicu, odustati od natjecanja u organizaciji  FIVB i time sebi „zatvorio“ vrata svjetskih prvenstava i olimpijskih igara.

No, ako znamo da se najbolja klupska odbojka igra upravo u Europi, gdje sam kroz Champions League sudio najboljim igračicama i igračima svijeta s najboljeg mjesta u dvorani, tada stvarno s obzirom na razne životne okolnosti mogu biti i ponosan i sretan. Premda govorim o oproštaju, ispred mene je još jedna sezona 2021./2022. u Champions League i jedna ili dvije sezone u domaćem prvenstvu. No turnirski sistem natjecanja nosi sa sobom posve drugačiji feeling. Naime, u kontinuitetu sudiš 8 do 10 utakmica, gdje dijeliš „dobro i zlo“ s kolegama bez kojih ako nema „klika“, ne možeš odraditi dobru „predstavu“. Dakle, ma koliko jedan sudac bio eksponiraniji od  ostalog sudačkog kolegija (2. sudac, linijski suci, zapisničar, rezervni sudac i tzv. chalange referee ), za dobru izvedbu potreban je, kao i u svemu, dobar timski rad. Samim time, između nas se stvara i jedna posebna veza i jedno prijateljstvo za cijeli život. Naravno da kao i u svemu postoje pojedinci koji su izuzetak, no ne i pravilo. U globalu gledajući, ja sam doista bogat čovjek jer ne postoji gotovo niti jedna zemlja u Europi gdje nemam prijatelja po odbojci, koji su često i prijatelji i izvan nje, kaže Rajković.

S obzirom na pandemiju, na epidemiološke mjere i na ponovni rast broja zaraženih, ovaj Euro je donio i neke promjene:

– Bez obzira na to što imam europsku digitalnu COVID potvrdu, morao sam napraviti i PCR test ne stariji od 48 sati, a po dolasku i  tzv. brzi test koji ćemo raditi svaka 2 do 3 dana. Tako da zbog raznoraznih higijenskih protokola vezanih za COVID-19, ne postoji onaj „ležerni“ dio dana gdje možeš upoznavati grad ili se baviti nekim običajnim aktivnostima… No, bez obzira na to što u gradu nema lockdowna, zbog većeg broja reprezentacija moramo paziti jedni na druge.

Muški EuroVolley održava se od 1. do 16. rujna , sudjeluju 24 ekipe u Poljskoj, Finskoj, Estoniji i Češkoj, a  u Ostravi, u grupi B, natječu se Italija, Bugarska, Bjelorusija, Crna Gora, Slovenija i Češka. Hrvatska reprezentacija igra u Tallinnu, u skupini D, s Latvijom, Njemačkom, Francuskom, Slovačkom i domaćinom, Estonijom.

Na kraju Milanu Rajkoviću, dugogodišnjem promotoru odbojke, Rijeke i Hrvatske samo možemo zaželjeti uspješan nastup u Češkoj!

RIJEKA – Imunolog Zlatko Trobonjača sebe opisuje kao običnog, svakodnevnog, tipičnog Riječanina koji voli biologiju i biomedicinu. „Obožavam biomedicinske fenomene i mehanizme pa sam od tlake učenja u mlađim danima „degenerirao“ do točke kad mi je znati nešto iz biomedicine postalo strast. Valjda sam tu ljubav prenio na djecu pa sin Adrian specijalizira kardiologiju, a kći Marta kirurgiju u Švicarskoj. Sestra mi je također liječnica u Švicarskoj pa su medicinske teme česte u mojoj privatnoj sredini. Jedino je supruga odvjetnica. Unuk Manuel od godinu i 3 mjeseca, posebna je didova ljubav“, kaže Trobonjača.

Svi očekuju da počnemo s virusom, ali idemo početi s nogometom. Upravo je završio Euro, a Vi ste nogometni fan, čak rekreativno i igrate.

– Volim nogomet, pratim ga, a ponekad rekreativno zaigram. Doduše, u zadnje vrijeme nešto rjeđe. Očekivao sam više od naše reprezentacije, čak možda ne u rezultatskom smislu, koliko u zalaganju i pristupu igri. Razočarala me činjenica da svi igrači nisu bili cijepljeni protiv Covida, što nas je u odlučujućem susretu snažno hendikepiralo te nekakva bizarna ponašanja pojedinaca koja su pridonijela preranom ispadanju.

Navijač ste HNK Rijeke? Što je to u nogometu da ljude, prije svega muškarce, navodi na ludo navijanje, skakanje, živciranje?

– Da, navijač sam HNK Rijeke, imao sam pretplatu na utakmice HNL-a, redovno odlazio na njih dok je to bilo moguće. Nadamo se brzom povratku na stadione i mogućnosti da utakmice pratimo uživo. A što je to u nama, prvenstveno muškarcima, da se toliko zapalimo oko nogometa ili sporta općenito, teško je odgovoriti. Često se znam našaliti da se u muškarcima krije duh drevnog lovca, koji je u modernom vremenu zatrt. Stotinama tisuća godina unazad, po raspodjeli poslova u zajednici, muškarci su bili zaduženi za nabavku hrane lovom. Možda se tako evolucijski u nama sakrio lovac kojega praćenje sportskih natjecanja probudi i raspali, valjda zato što sportsko nadmetanje najviše podsjeća na lov.

Kako komentirate trenutačno stanje s pandemijom? Situacije se smiruje ili je to samo zatišje?

– Bojimo se da je samo zatišje u pitanju. Drugim riječima, s obzirom na širenje nove tzv. delta varijante virusa i na činjenicu da nemamo dovoljno imunih za razinu kolektivne imunosti, možemo očekivati četvrti val. On neće biti tako visok kao treći, niti će imati takve posljedice u smislu broja hospitaliziranih ili umrlih, iako bi nam mogao napraviti probleme što se tiče našeg gospodarstva, konkretno turizma i ugostiteljstva, pogotovo ako se pojavi tijekom ljeta. Da bismo ga spriječili, trebali bi cijepljenjem obuhvatiti veću populaciju.

Na znanstvene istine udaralo se tzv. alternativnim istinama

Prometnuli ste se u društveno-pandemijskog kroničara. Često vam kažu da su prvi put čuli neko laiku razumljivo objašnjenje. Kako Vam to uspijeva? Ili obratno – zašto liječnici i znanstvenici često ne mogu naći jednostavna objašnjenja  stručni informacija za nas laike?

– Treba se staviti u um onoga koji sluša. Često se nama medicinarima podrazumijeva da komplicirane izraze ili složene biološke mehanizme ljudi u općoj populaciji razumiju, međutim za prosječno obrazovanog čovjeka koji nema biomedicinsku izobrazbu mogu biti potpuno neshvatljivi. A za ishod ove pandemije izuzetno je važno da ljudi shvate o čemu se radi, da bi mogli donositi relevantne odluke i prilagoditi svoje ponašanje, te u konačnici iz cijele ove noćne more izaći živi i zdravi. Zato je važno govoriti jezikom razumljivim širokoj populaciji, razmišljati koja im se pitanja ili dvojbe nameću, što ih tišti i rađa strahove, pa im temeljem znanstvenih istina odgovarati i upućivati ih u pravom smjeru.

Prema istraživanju Eurofonda, u bivšim komunističkim zemljama u kojima je cijepljenje za dio zaraznih bolesti obvezno, uključujući i Hrvatsku, visoke su razine kolebljivosti prema cijepljenju protiv COVID-a. U Hrvatskoj čak 43% ispitanika kaže da je malo vjerojatno da će se cijepiti, dok je u Irskoj takvih samo 10%. Kako to komentirate?

– To je pitanje kulturne i civilizacijske razine društava te time razine prihvaćanja i vjerovanja u znanstvene paradigme. Očigledno je da su dugogodišnje aktivnosti organizacija, skupina i pojedinaca u relativizaciji znanosti i znanstvenih istina sada isplivale na površinu u negativnom smislu. Na znanstvene istine udaralo se tzv. alternativnim istinama, fizika se relativizirala kreacionizmom, astronomske istine ravnozemljaštvom itd. Svojevremeno je treća politička stranka u zemlji propagirala postojanje ljudi-guštera, masovna trovanja chemtrailsima i sl. Sve je to predugo trajalo i preduboko išlo te dovelo do toga da dio naših ljudi ne vjeruje u znanost i tehnologiju. U takvom društvenom okružju sjeme sumnje u značaj i kvalitetu cjepiva koje su nemilice sijale antivakserske skupine i pojedinci padalo je na dobro pripremljeno tlo. Dakle, što smo sijali, žanjemo. A tko je što sijao, pokazuju postotci.

Što mislite, zašto smo došli u situaciju da mnogo građana više vjeruje nekom Facebook samoproglašenom znanstveniku, nego liječnicima ili znanstvenicima? Zašto je ljudima lakše povjerovati u lažne vijesti, nego u znanstvene činjenice?

– Živimo u demokratskom društvu u kojemu svatko ima ne samo pravo na mišljenje i stav, nego i mogućnost da ga iskaže. Mediji, društvene mreže i druge digitalne platforme, nude mogućnost istovremene komunikacije sa tisućama ili milijunima drugih ljudi. Naravno da ta mogućnost zahtijeva i odgovornost, koju neki ljudi nemaju. Pa pratimo svakojake istupe, od masovnih vrijeđanja do masovnih poluistina ili laži. Često je pri takvim istupima važnija forma od sadržaja, ideološka pozadina od zdravog razuma. Tako ljudi, bombardirani različitim informacijama, ne uspijevaju pravilno ih procesuirati, pa dolazimo do toga da je svašta moguće. Ipak mislim da bi se ljudi trebali okrenuti znanosti i struci. Jer, evo, godinama volim i pratim nogomet, no ne pada mi na pamet da, primjerice našoj legendi Ćiri Blaževiću sufliram kako da postavi ekipu i kako da igra, pa tako si utvaram da niti on ne bi trebao meni nalagati trebamo li se cijepiti ili ne.

Naši su ljudi slobodomislećeg duha

No, naša Županija je cijepila gotovo 50% odraslih stanovnika. Čemu to možemo zahvaliti?

– Mislim da je u prethodnom pitanju odgovor. Ne bih želio vrijeđati, niti ponižavati druge županije, no ljudi u našoj županiji (PGŽ) ipak u većoj mjeri prihvaćaju savjete stručnjaka, epidemiologa, liječnika i dr., a manje vjeruju u mantre opskurnih internet stranica, samozvanih mesija, teoretičara zavjera i propagatora masovnih zabluda. Naši su ljudi slobodomislećeg duha i pri tome dovoljno educirani da mogu samostalno procijeniti što je za njih dobro, a što nije.

Kada i kako neko cjepivo postaje obvezno? I koja su cjepiva kod nas obvezna?

– Prema HZJZ cijepljenje protiv difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka, rubele, tuberkuloze, hepatitisa B, bolesti izazvanih s haemophilus influenzae tipa B i pneumokokne bolesti su obavezna. Dakle, ako je pitanje kako i zašto, odgovor je vrlo jednostavan – zato jer dijete nije kadro odlučiti što je dobro za njega, a što nije, a dosadašnja iskustva zdravstvenih vlasti na stotinama milijuna cijepljenih pokazala su da cjepiva nude nemjerljivo veliku korist, a zanemarivo malu moguću štetu. Obvezom cijepljenja neutralizira se mogućnost narušavanja dječje dobrobiti nevoljkošću i odbijanjem onih roditelja koji su potpali pod utjecaj antivakserskih skupina da cijepe dijete.

U Rijeci je počelo cijepljenje djece od 12 godina na više. Trenutačno traju istraživanja i za mlađe dobne skupine. Možemo li i očekivati da će se sva djeca u budućnosti cijepiti? Mislite li da treba ići i u tom pravcu?

– Do sada je u svijetu registrirano nešto preko 4 milijuna infekcija u djece, hospitalizirano oko 20.000 i umrlo nešto manje od 400. Dakle, bolest djecu ne pogađa značajno, iako poznato je da sudjeluju uvelike u epidemijskom lancu, odnosno da prenose bolest. S druge strane, u Americi je prema podatcima CDC-a isporučeno preko 330 milijuna doza Pfizerovog i Moderninog cjepiva i registrirano 560 upala srca i srčane ovojnice kao reakcija na cjepivo. Ta upala srca (miokarditis) najčešće se javljala u cijepljenih mlađe životne dobi, između 16 i 30 godina. Iako je to najčešće bio miokarditis blage naravi koji je prolazio u 75% slučajeva nakon par dana bez liječenja, ljudi su ustuknuli. Bez obzira na to, američki CDC (Centar za kontrolu bolesti) preporuča cijepljenje djece od 12 do 15 godina. Ja držim da bi se djeca koja su u posebnoj opasnosti od Covida, zbog neke prateće bolesti, trebala cijepiti, a za ostale možemo pratiti razvoj situacije. Ako ih epidemija počne ugrožavati u većoj mjeri i ako se uspostavi da cjepivo ne uzrokuje nikakve posljedice, onda djecu treba cijepiti.

Za delta soj, odnosno indijski, postaje dominantan. U čemu je stvar s tim virusom?

– To je najzarazniji soj SARS-CoV-2 virusa do sada, nastao kombinacijom nekoliko mutacija. Brže se širi od britanskog soja i značajno brže od izvornog wuhanskog soja. Podiže razinu potrebne kolektivne imunosti na preko 85%. Donekle je imunoevazivan, pa ga protutijela koje dobijemo cijepljenjem ili preboljenjem bolesti manje prepoznaju, a što znači da bi se neki cijepljeni mogli razboljeti ako dođu u kontakt s njime. Dobra je stvar što nas cijepiva štite od teških oblika bolesti, od upale pluća, kisika i respiratora, kao i od smrti u slučaju zaraze delta sojem.

Ako se budemo procijepili, izbjeći ćemo četvrti val

Mislite li da postoji realna mogućnost da nam se u skoroj budućnosti „dogodi“ neki novi virus, da sa desi neka nova pandemija? Koji bi to virus bio, može li se naslućivati ili je to nemoguće?

– Takva prijetnja neprekidno postoji i ne odnosi se samo na koronaviruse. Mahom se radi o zoonotskim virusima, dakle takvim oblicima koji se šire u životinjskim vrstama, a mogu zaraziti i čovjeka. Često su šišmiši rezervoar za takve viruse pa skok sa šišmiša na čovjeka može rezultirati epidemijama. Takvi skokovi se vjerojatno događaju češće no što to detektiramo, ali se virusi ne uspijevaju u većoj mjeri proširiti u ljudskoj populaciji jer nisu dobro prilagođeni ljudskoj biologiji. Primjer je SARS-CoV-1 koronavirus koji je početkom dvijetisućitih uzrokovao kratku epidemiju, zarazio oko 9.000 ljudi, ubio oko 10% zaraženih i nakon 10 mjeseci nestao. Virusima nije u interesu ubijati svoje domaćine jer time eliminiraju svoje biološko stanište, ali upravo ta neprilagođenost ljudskoj biologiji rezultira ponekad težim bolestima i većom smrtnosti, odnosno stanjem u kojem se virus u organizmu ponaša kao „slon u staklarni“. Primjer je HIV virus, uzročnik AIDS-a, koji bi bez liječenja ubio gotovo 100% zaraženih. Prijetnja od velikih devastirajućih pandemija najviše dolazi od virusa gripe. Novi sojevi ovih virusa nastaju rekombinacijom u sisavcima, primjerice u svinjama, a prenose se često s peradi i ptica na ljude. Takva pandemija bila je „Španjolska gripa“ koja je ubila početkom 20. stoljeća 50 do 100 milijuna ljudi. No, opasna pandemijska prijetnja dolazi i od drugih zoonotskih virusa, poput Nipah virusa ili nekih drugih.

Što je s maskama, hoćemo li ih i dalje nositi u zatvorenim prostorima? I do kada?

– Dok god postoji epidemijsko širenje virusa trebamo koristiti opće, jednostavne protuepidemijske mjere, poput kirurške maske za lice, dezinfekcije, distance ili provjetravanja prostora. Teško je reći do kada, jer vidimo da širenje novih sojeva produžava epidemiju, a nastanke novih sojeva ne možemo predvidjeti. Kao dodatni problem pojavilo se odbijanje dijela naših sugrađana da se cijepe, što također prolongira epidemiju.

Pitanje svih pitanja – čeka li nas na jesen i zimu novi val ili će cijepljenje zaista biti brana novom požaru pandemije?

– Vjerojatno da, ali taj val neće biti toliko žestok kao drugi ili treći val. Naravno, najvažnije nam je izbjeći njegov nastup preko ljeta, ali i na jesen može izazvati sve društvene poremećaje kojima smo svjedočili u prethodnim valovima. No, ako se budemo procijepili, izbjeći ćemo ga.

Imunologija i epidemiologija su u zadnjih nešto više od godinu dana izbile u prvi plan. Može li to ostaviti pozitivne posljedice na te dvije grane medicine? Kako se to kod nas odražava?

– To su dosta povezane discipline, koje rijetko izranjaju u prvi plan, osim u ovakvim kritičnim situacijama. Često se danas govori o tzv. prirodnoj imunosti protiv virusa, ali što to uopće znači. Pa ozdravljenje od bolesti, ne samo Covida, nego i drugih infektivnih bolesti, podrazumijeva aktivnost imunosnog sustava. Često lijekovi samo pomažu imunosti da eliminira patogen. No, imunosni sustav može nanijeti i štetu, pogotovo ako se prekomjerno aktivira, čime može voditi u razvoj prekomjerne upale, što nalazimo u Covidu ili kod autoimunosnih bolesti. Sve u svemu, u ovoj pandemiji puno se naučilo o normalnim i patološkim funkcijama antivirusne imunosti, kao i o epidemijskom prijenosu visokozaraznih respiracijskih virusa. Ta znanja sigurno mogu dobro doći u nekim budućim, možda i daleko opasnijim pandemijama.

I Vi ste potekli iz imunološke škole Daniela Rukavine, bivšeg rektora riječkog Sveučilišta. Rijeka i dalje ima snažnu imunološku školu?

– Da, tradicija razvoja imunologije u Rijeci, naslijeđena od prof. Allegrettija, Božovića, Vlahovića i naravno akademika Rukavine, izronila je imunologe svjetskog glasa poput prof. Jonjića, Polića, Lučina i mnogih drugih koji rade u našoj sredini ili su se diseminirali kao uspješni znanstvenici diljem svijeta.

Motori – ljubav i terapija

Predajete na Medicinskom fakultet u Rijeci, ali predajete patofiziologiju i na mostarskom Medicinskom fakultetu. Često su tamošnji fakulteti predmet viceva. Sigurna sam da Vama odlazak tamo nije vic. Je li teško boriti se s takvim pričama, ljuti li Vas to?

– Mostarski Medicinski fakultet i Sveučilišna bolnica ima čitav niz izuzetno kvalitetnih domaćih nastavnika, ali i hrvatskih nastavnika iz Zagreba, Rijeke i Splita koji pomažu u nastavi. Sve to skupa rezultira visokom kvalitetom pa završiti taj Fakultet, vjerujte mi, nije vic.

Dalmatinac ste rođen u Šibeniku. Šibenik sve više postaje brand. Tvrđave, Katedrala, šetnica kroz kanal svetog Ante, Dražen, muzeji… Rijeka u usporedbi s Krešimirovim gradom?

– Rodom sam Dalmatinac, volim Dalmaciju, no kako sam u ranom djetinjstvu, preseljenjem roditelja došao na Kvarner, osjećam se Riječaninom, Opatijcem, Matuljcem.. Šibenik je prekrasan grad, pravi mali dalmatinski dragulj, ali svega čega se rado sjećam u životu i što volim vezano je za ovaj kraj, od mora i sunca, čakavštine, domaćih užanci, mentaliteta naših ljudi… Dalmatinci su općenito puno žustriji, temperamentniji i neposredniji ljudi od naših domaćih.

I za kraj – motori. To Vam je ljubav ili terapija? Koje su Vam ture, jeste član nekog društva bikera? I imate li neki poseban motor ili Vam je samo bitno „odjahati u suton“? Imate li u arhivi kakvu kaznu za prebrzu vožnju?

– I ljubav i terapija, s jedne strane volim upravljati motorom jer je to zaista zahtjevno, no s druge strane nevjerojatno odmara jer takav osjećaj slobode teško mi je doživjeti na neki drugi način. Nisam član nekog društva jer nemam previše vremena za to, ali imam svoju „ekipicu“ pa se vozimo po Istri, Krku, Gorskom kotaru i Lici, no planiraju se i duže ture. Za sada nemam ni jednu kaznu za brzu vožnju na motoru, iako se neki put „potegne“ i malo brže.

Bili ste i na koncertu Jonathana? Što slušate? I jeste li za uvođenje COVID-potvrda za ulazak na koncerte, u muzeje, kazališta…?

– Bio sam na puno Jonathanovih koncerata, da, volim njihov pop-indy rock. Obožavam glazbu, domaćih i stranih pop i rock bendova, pa do klasične glazbe. Glazba uživo nezamjenjiva je pa je i zato važno da suzbijemo ovu epidemiju i omogućimo sve društvene aktivnosti, poput ovih koju ste naveli. Covid potvrde su važne jer potiču ljude na cijepljenje, a bez značajnog procjepljivanja teško ćemo se riješiti ovog zla i vratiti se u ono za čim svi žudimo, a to je staro-normalno.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

RIJEKA – Od svoje 42 godine, čak 25 je u padobranstvu,  izveo je 4.990 skokova, već dvadesetak godina nastavnik je padobranstva, obučio je 100-njak mladih padobranaca za izvođenje samostalnih skokova, izbornik je hrvatske reprezentacije u padobranstvu već drugi mandat, inženjer je strojarstva, Rijeka je njegov grad… Sve su to „crtice“ iz života predsjednika Društva padobranaca Cumulus, Gorana Ratkajca, ali ona najzanimljivija je – Goran gradi avion?! Kaže – počeli su ga raditi „ zbog nedostatka aviona na našem području“.

Drugi ljudi izrađuju makete, a vi u Poreču izrađujete manji sportski avion, s kolegama padobrancima. Neobičan hobi. Kako se to izradi avion, koliko to traje, od kojih materijala, lete li…? U kojoj je fazi Ševa, kako mu je radno ime?

– Da, maketarstvo i modelarstvo su jako lijep hobiji i sport, s jednom grupom prijatelja odlučio sam se na putovanje u Kanadu i na edukaciju o gradnji aviona. Krajem 2019. godine, nas 5 članova kluba otišlo je u graditeljski centar blizu Vancouvera u Kanadi i naučilo osnove gradnje aluminijskog zrakoplova. Nakon 3 mjeseca edukacije, po povratku iz Kanade, stigao nam je i paket s materijalom te smo započeli s gradnjom aviona za vlastite potrebe. Projekt je dobio potporu Grada Opatije i Primorsko-goranske županije. Avion koji gradimo sad je u fazi čekanja da dobavljači isporuče diesel motor, elisu i instrumente (avioniku). Moramo neke detalje završiti kad stigne motor, kao na primjer poklopac motora, usisnike, interijer, sjedišta, kontrolnu tablu. A za sve to, kao što rekoh, čekamo motor, koji će mnogo toga definirati.

Najčešće nas promatrate iz ptičje perspektive. Što to vidite iz visina, da im se uvijek vraćate? Zašto uopće skokovi?

– Pa iskreno, moji skokovi su uglavnom „radni“. Ili sam u funkciji vođe padobranaca u zrakoplovu ili u funkciji nastavnika ili u funkciji tandem instruktora. Tada se „bavim“ nadzorom drugih padobranaca, njihove opreme, opažanjima o vjetru, oblacima, eventualnim drugim zrakoplovima u zraku itd. Kad skačem sportske skokove na cilj, fokusiram se na padobrance ispred sebe i u konačnici – fokus je na žutoj točki od 2 cm. Tu, na žalost, nema „vremena“ za razgledavanje i uživanje u prekrasnom pogledu, već je naglasak na kvaliteti izvedbe skoka i na sigurnosti letenja radi drugih skakača koji su istovremeno u zraku. Ponekad imam priliku za opuštanje i razgledavanje krajolika u daljinama. S obzirom na to da najčešće skačemo u Poreču, ponekad, kad je dobra vidljivost, pogled seže do Julijskih Alpa, do Dolomita, Venecije, Ravenne, Dugog otoka, Raba, Paga, Velebita, Snježnika itd.. To stvarno znaju biti veličanstveni prizori u kojima se prostim okom nazire zakrivljenost zemlje.

Što to čovjek osjeća dok je u zraku, na što mislite gore?

– Uglavnom se priprema na skok, vrti film u glavi, vizualizira ono što se planira napraviti, ponavlja prinudne postupke, ali ujedno i uživa u pogledu i pozitivnom adrenalinu koji ga drži budnim i spremnim na skok. Ja mislim na druge padobrance, pogotovo ove s najmanjim stažem, ponavljam im najvažnije upute, govorim im opažanja o vjetru, ponavljam im zadatke koje očekujem od njih da naprave itd.

Koliko je zahtjevno pripremiti padobran, složiti ga? To svatko za sebe radi? Nama laicima je to pomalo zastrašujuće.

– Slaganje padobrana je delikatan posao, postoje generalna pravila, primjerice da polja kupole budu poravnata i da konopci budu zategnuti, no razni proizvođači propisuju ili bolje rečeno preporučuju načine slaganja padobrana, a padobranci se u principu nakon skoka, posvete slaganju padobrana i u tom vremenu analiziraju svoj prethodni skok i pripremaju se za sljedeći skok. Iskusniji padobranci padobran pakiraju „automatski“, ponavljaju isti proces pakiranja padobrana i ne eksperimentiraju.

Bili ste inicijator Padobranske turneje Hrvatskom & Skydive Photo Contesta? To je zapravo sjajna turistička promidžba. Imate li podršku u tome?

– Da, imali smo podršku Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo, taj projekt je zbog COVID-a sad u smanjenom obujmu. No, vjerujemo kako ćemo ga ponovno pokrenuti u punoj svojoj snazi i obići cijelu državu, a možda i regiju skokovima od aerodroma do aerodroma. Ovim projektom pokazujemo ljepotu naše zemlje, predstavljamo atraktivne turističke lokacije, promoviramo sport i turizam.

Zanimljivo je da ste skakali i na padobranskoj Čoji, skakali ste u sridu. Što je to, možete čitateljima pojasniti?

– Alkarski padobranski kup sastoji se, kao i pravo konjičko alkarsko natjecanje, od tri „trke“ – Bara, Čoja i Alka, to su tri natjecanja, pravila su ista, pogoditi u strogi centar – nosi najbolje bodove, pogoci u neposrednoj blizini mete nešto manje bodova, a bodovi pola metra od cilja ne nose bodove. Svakog dana ovog Sinjskog natjecanja imamo pobjednike, a konačnom pobjedom najbolji padobranac uzima i titulu slavodobitnika, svu slavu, nagrade i tradicionalni pršut kojim počasti sve sudionike na natjecanju – meni je ovo jedno od najdražih natjecanja, ponajviše radi gostoljubivosti domaćina, ekipe iz Aerokluba Sinj.

Izbornik ste reprezentacije u drugom mandatu…

– Tako je, poveo sam reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u Bugarsku i Europsko u Crnu Goru. Prošle godine je Svjetsko prvenstvo odgođeno radi pandemije, a trenutno se pripremamo za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Vodim reprezentaciju u klasičnim disciplinama – skok na cilj + samostalni figurativni skokovi. Ovi figurativni skokovi su, na žalost, disciplina koja postupno iščezava, razlog tome je zahtjevna snimateljska oprema (specijalne kamere s teleobjektivima za snimanje sa zemlje), te činjenica da 10-ak osoba već gotovo dva desetljeća dominira u svjetskom vrhu te discipline. Naši reprezentativci nisu u toj top kategoriji, no znaju biti odlični u skokovima na cilj, a tu je, uz faktor stabilnosti i mirnoće, kao i u svakom sportu, potrebno i malo sreće za vrhunsko postignuće. Druge discipline, primjerice grupni likovni skokovi (Formation Skydiving), FreeFly, Free Style, Canopy Formation, u Hrvatskoj nisu, na žalost, u programu financiranja HOO-a i HZS-a, pa se niti ne odlazi na svjetska i europska prvenstva. No, postoje kolege koje rade na tim disciplinama i nadam se da će i oni uskoro dobiti potporu za nastupe na najvišim svjetskim natjecanjima.

Katar ima proračun za padobranstvo 3 milijuna eura, a Hrvatska 3.000!

Educirate i najmlađe. Što im kažete, o čemu im pričate, a što njih najviše zanima?

– Najmlađi kandidati za samostalne padobranske skokove imaju 16 godina, njima pričam istu stvar kao i bilo kome starijem. Svi moraju čuti istu priču, jer kad iskoče iz aviona, kad im se krene otvarati padobran, moraju znati što će učiniti u slučaju da im se padobran normalno otvori, ali apsolutno moraju znati i što će učiniti ako se padobran ne otvori ispravno ili čak ako im se glavni padobran u teoriji „ne otvori“. Mlade definitivno zanima slobodni pad, a to je nešto što se zbiva nakon 10-tak skokova na prinudno otvaranje padobrana.

Nedavno se u Poreču pripremala reprezentacija Katara. Jesmo li mi atraktivna padobranska destinacija? I ako jesmo, zašto?

– Da, katarska reprezentacija odabrala je Poreč iz nekoliko razloga, a to su brzo rješavanje pozivnog pisma, pogodna klima za izvođenje skokova u ožujku i travnju, kvalitetan hotelski smještaj, pogodan sportski aerodrom i sportska oprema, veliki šator za pakiranje padobrana. Ako postoje ovakvi preduvjeti, Katarci su spremni na dolazak. Trening i natjecanja koja su odradili kod nas izuzetno su im pogodovali, a očiti dokaz tome su rezultati koje postižu u ovoj sezoni na drugim natjecanjima u regiji.

Koliko se skokova odradi dnevno, dok traju pripreme?

– Na pripremama se izvodi do 10 skokova na dan (tj. u pola dana). Takav žestoki tempo priprema diže formu padobranaca pa kad dođu na natjecanje i moraju pri tome skočiti 3 do 5 skokova dnevno – te skokove obave bez velikog fizičkog umora. Ovakav tempo priprema podiže i fizičku i psihičku spremnost natjecatelja.

Korona je poremetila i kalendar padobranskih prvenstava. Zna li se već što se održava ove godine?

– U ovoj godini su neka natjecanja reducirana, neka su otkazana, a na neka dolazi manji broj sudionika. Prošlogodišnje Svjetsko prvenstvo u Rusiji će se održati ove godine u sličnom terminu, a planirano Europsko prvenstvo iz ove godine prebačeno je za sljedeću, isto tako je i sa sljedećim Svjetskim prvenstvom planiranim za 2022. – ono seli u 2023. godinu – domaćin će biti Kina. Lokalna i regionalna natjecanja će, nadam se, biti ipak održana radi kontinuiteta rada klubova koji ih organiziraju.

Kako Hrvatska stoji na karti padobranstva, gdje smo?

– Mi smo sada daleko ispod zlatnih vremena, kada smo znali biti na pobjedničkom postolju. Nekoliko je razloga tome, vojske drugih zemalja aktivno podupiru padobranski sport pa imaju vojno-civilne reprezentacije i vojnu potporu – vojska im daje avione i helikoptere za skokove – koji se obavljaju u kombinaciji treninga pilota i treninga padobranaca. Kod nas to, na žalost, više nije slučaj, budžet za pripreme je malen i potrošimo ga za 10-15 skokova, dakle za dan – dan i pol. Katarci koje ste spomenuli imaju budžet za padobranstvo red veličine 3 milijuna eura, a naša reprezentacija 3.000 eura! Dakle, nismo usporedivi. Ono što nas drži u nekoj zlatnoj sredini je iskustvo starije „garde“ naših padobranaca, a mlađe generacije, na žalost, ne iskazuju velik interes za skokove na cilj, tako da trenutno nemamo juniora (mlađi od 24 godine) i sastav ekipe se svodi na ovu „stariju gardu“. No, moja želja je pomladiti sastav i osigurati kontinuitet nastupa hrvatske reprezentacije na svjetskim i europskim prvenstvima. Vrhunski rezultati će se ponovno pojaviti kad budemo al pari s drugim europskim reprezentacijama koje imaju potporu u vojnim letjelicama, novim službenim padobranima… Mi i dalje imamo samo privatnu opremu koja više nije niti toliko mlada i nepotrošena. Sigurnost naše opreme nije upitna, no svakako bi nova oprema pomogla u postizanju boljih rezultata.

Skok padobranom – da znaš da si živio

Vaša preporuka svima je da bar jednom u životu zarone s bocom s instruktorom i skoče padobranom u tandemu s instruktorom. Čak predlažete da to bude dio turističke ponude na Krku, Lošinju, Unijama… Ima li odaziva?

– Da, ima osoba koje dolaze na skok koji je napisan kao stavka na njihovoj „Bucket listi“ – jednostavno skok padobranom je nešto što moraju probati da bi znali da su živjeli. Rado skačem s takvim osobama, tada i ja i moji kolege nastojimo u tom skoku prenijeti sve ono najljepše, najbolje, najsigurnije što smo stjecali u svojoj padobranskoj karijeri.

Može li se bilo tko okušati u letenju padobranom ili mora proći neki tečaj?

– Padobranstvo je najbolje probati skakanjem u tandemu s instruktorom. Taj skok sadrži cjelokupno padobranstvo na siguran način, vožnju avionom na veću visinu 2.500 do 4.000 m, slobodan pad od 25 do 55 sekundi, vožnju padobranom od 5 do 6 minuta i sigurno spuštanje na planiranu lokaciju. Takav skok je uvod u eventualnu karijeru samostalnog padobranca. Tečaj za samostalne padobrance traje nekoliko tjedana i tu je puno veća odgovornost na kandidatima, dok su u tandemu u svakom momentu u sigurnim rukama svog instruktora.

Pozivate na skokove s 4.000 metara. S koje se visine obično skače? I u čemu je razlika, Koliko je teže skakati s veće visine?

– Obično skačemo s 2.500 metara, jer je to limit aviona iz kojeg skačemo. Povremeno dobijemo priliku za najam aviona koji ide na 4.000 m, pa praktički za istu cijenu dobijemo pogled s veće visine i pola minute duži slobodni pad – to iskustvo je svakako dragocjeno i to je generalno prilika koja se ne smije propustiti.

Koji skok vam je bio najteži i zašto?

– Najteži skok – pa ne znam. Možda s putnikom od 136 kilograma – radilo se o osobi velikih gabarita, velike težine. Ja sa svojih tada 80-ak kg sam imao njega od 136 kg ispred sebe i padobran od 20 kg na leđima. Morao sam ga „izbaciti“ iz aviona, upravljati njime u slobodnom padu i spustiti ga sigurno na zemlju. To definitivno nije bilo lako, a koliko se sjećam, postigli smo i brzinu oko 260 km/h u tom skoku!

Vidjela sam da vam je jedan let nezaboravan. Kako ono – 22 minute jurnjave zrakom u 4 min filma. Možete nam reći o čemu je riječ?

– Mislim da se radi o letu mlaznim školskim zrakoplovom tipa Galeb G-2. To mi je definitivno najbolje iskustvo koje sam doživio s drugim muškarcem. Letjeli smo brzinama do 700 km/h, imali opterećenje +5,5 G i -1,5 G, kod ovog pozitivnog G opterećenja, krv odlazi u noge, vidno polje se sužava i moguće je da u nekom trenutku izgubite svijest, dok kod negativnog G opterećenja, krv odlazi u glavu, slika vam postaje crvena, a glava kao da se napuhne. Vrlo zanimljivi osjećaji i vrlo dobar adrenalin koji čisti krvne žile 

Ime li neko mjesto na kojem posebno volite skakati, kojem se uvijek rado vraćate?

– Volim skokove na lokacije uz more, Poreč, Brijuni, Lošinj, Unije, Opatija, Dubai.

Koji je najljepši prizor koji ste vidjeli iz zraka?

– Zalazak sunca i ekipu koja pada sa mnom.

Što vam je do sada neispunjena želja – gdje želite skakati?

– Želio bih skočiti na Sjeverni pol i želio bih skočiti s 10.000+ metara na Brijune, a ne bi se žalio niti za neki skok na pješčanim karipskim otocima

RIJEKA – Travnjak HNK Rijeka zasjao je u punom sjaju. Nakon završetka sezone i desetak dana pripremnih radova, počelo je postavljanje novog travnjaka, mješavine s pamukom i omjera 90:10 posto vlakana prave i umjetne trave, radi boljeg rasta trave i drenaže. Vjerujemo da će novi travnjak utjecati na još bolje rezultate riječkog prvoligaša.

Kako je izgledalo postavljanje pogledajte na poveznici

KRK – “Energetska tranzicija u kontekstu klimatskih promjena i novog Europskog zelenog plana” naziv je jubilarne 10. energetske konferencije otoka Krka koja će se održati 9. lipnja 2021. godine u Velikoj vijećnici grada Krka, a pratiti se može putem Facebook i YouTube kanala.

Organizatori ove hibridne konferencije su Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Regionalna energetska agencija Kvarner i Udruga Eko Kvarner.

– Otoci su na pragu velikih promjena. Budući Europski zeleni plan i Mediteranska strategija za održivi razvoj 2015. – 2022. teže ostvarenju cilja klimatski neutralne Europe kroz jačanje gospodarstva zelenom tehnologijom, stvaranjem održivog gospodarstva te smanjenjem onečišćenja. Zelena ekonomija budućnost je Hrvatske, što je od velike važnosti za naše otoke – održivi razvoj znači gospodarski i društveni rast usklađen s ekosustavima u kojima djeluje pa je  dugoročno održiv. Budućnost naših otoka temelji se na razvojnim strategijama za korištenje obnovljivih izvora energije, uz istovremeno i pravovremeno smanjivanje štetnih utjecaja globalnih klimatskih promjena, navode organizatori.

Registracija za praćenje online webinara moguća je na poveznicama:
Panel 1 : Energetska neovisnost otoka

Panel 2 : Elektrifikacija transportnog sektora

Panel 3 : Pametne mreže i blockchain tehnologija

Četvrtak:
Webinar 4 – Green Arena: Kako smanjiti ekološki otisak u poslovanju

RIJEKA – Iz Opere HNK Ivana pl. Zajca stižu izvrsne vijesti! Solistica riječke Opere, nacionalna prvakinja Kristina Kolar, nominirana za jednu od najprestižnijih europskih nagrada za klasičnu glazbu, njemačku Opus Klassik nagradu za 2021. u kategoriji za pjevačicu godine!
Nominaciju je zaslužila za snimku izvedbe Hrvatskog glagoljaškog rekvijema za sole, zbor i orkestar Igora Kuljerića, kapitalnog djela suvremene hrvatske glazbe, održane u veljači 2020. godine u Münchenu, pod ravnanjem Ivana Repušića, javljaju iz HNK Ivana pl. Zajca. U Münchenu su, uz nominiranu riječku sopranisticu Kristinu Kolar, nastupili i Annika Schlicht, mezzosopran, Eric Laporte, tenor, Ljubomir Puškarić, bariton uz Zbor Bavarskog radija i Orkestar Münchenskog radija. Bavarski radio, koji je izravno prenosio izvedbu, pod svojom je etiketom izdao i CD.

– Zahvaljujući prestižnoj nominaciji, riječka i hrvatska primadona Kristina Kolar našla se u društvu odnosno, konkurenciji, s najvećim pjevačkim zvijezdama svjetskih opernih scena današnjice kao što su primjerice sopranistice Sonya Yoncheva i Fatma Said ili pak mezzosopranistica Elina Garanča kojoj je ova nagrada pripala prošle godine, pohvalili su se u Kazalištu.

– Velika mi je čast i neopisivo zadovoljstvo biti nominirana za pjevačicu godine i to uz svjetska imena operne scene, dive kao što su Garanča, Westbroek, Yoncheva, Stemme, Jaho, Schneider… Nominaciju doživljavam kao potvrdu svog kontinuiranog pjevačkog usavršavanja i profesionalnosti, razine koju pokušavam održati gdje god nastupam“, kaže Kristina Kolar.

Opus Klassik  najprestižnija je nagrada za klasičnu glazbu u Njemačkoj čiji je cilj „promovirati klasičnu glazbu“ te „prepoznati i nagraditi izvanredna postignuća u klasičnoj glazbi“, a dodijeljuje se u ukupno 25 kategorija. Stručni žiri čine eminentni predstavnici glazbene industrije i specijaliziranih medija.

Vijest o velikom međunarodnom uspjehu riječke solistice stiže nakon niza nedavnih uspjeha riječke Opere. Iz naše nacionalne kazališne kuće podsjećaju da je ansamblu Opere dodijeljena Diploma „Milka Trnina“za izvedbu „Tristana i Izolde“, s velikim uspjehom „Traviata“ je gostovala u Zagrebu dok je u Rijeci s jednakim uspjehom praizvedena Juranićeva „Opera po Kamovu“ i izvedena „Tosca“ s Maidom Hundeling i Dimitrisom Paksoglouom u glavnim  ulogama, a samo dan kasnije održan je i koncert „Zajedno“, inaguracijski koncert četverogodišnje suradnje Zagrebačke filharmonije i riječke Opere.

RIJEKA – Brdo kulture zanimljiv je zajednički projekt nekoliko ustanova u kulturi i privatnog sektora, u sklopu kojeg će se od 9. do 14 lipnja održati nekoliko zanimljivih događaja. Kako u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka naglašavaju, riječ je o ustanovama u našem neposrednom okruženju, unutar mikro prostora zelenog poteza urbanog tkiva grada, koje baštine iste vrijednosti i nastojanja. Svi su oni dionici i kreatori kulturnih događanja u zajednici u kojoj djeluju s ciljem stvaranja sadržaja za naše građane u urbanom prostoru središta Rijeke. Uz Muzej, to su Državni arhiv u Rijeci, Prirodoslovni muzej Rijeka, Hrvatski kulturni dom te Galerija Poneštrica. Formirajući program unutar zelene oaze grada i povezujući se i udružujući se s drugima, Muzej želi i na ovaj način aktivirati prostor oko sebe i privući još više posjetitelja kreirajući programe koje posjetitelji žele. Muzej će, s ostalim sudionicima u projektu, organizirati besplatna stručna vodstva, radionice, predavanja i ostale programe u prostoru Muzeja i perivoja koji ga okružuje. Zajedničkom realizacijom programa i udruživanjem pridonosimo aktivnijoj percepciji kulture i njene važnosti u određenju pojedinih urbanih područja grada., navode organizatori

Brdo kulture počinje 9. lipnja, izložbom Riječka zavičajnost ili kako postati građanin Rijeke, nastavlja se 11. lipnja predstavljanjem kataloga Keramika naša svagdašnja, slijedi Zvučno-scensko događanje „Divlja noć“ 11. lipnja, Site specific prezentacija plesne radionice inkubatori 12. lipnja, a radionica „Riba ribi grize rep“ održat će se 13. lipnja, kada će biti organizirano i stručno vodstvo po lapidariju i perivoju Palače.

Za vrijeme trajanja programa Brdo kulture, od 9. do 14. lipnja, ulaz u Muzej bit će slobodan, a uz svaku besplatnu ulaznicu u Muzej, Galerija Poneštrica daruje 5 % popusta na suvenire Izvorno riječko.

RIJEKA – Europski parlament na zadnjoj je sjednici usvojio je Izvješće o umjetnoj inteligenciji u obrazovanju, kulturi i audiovizualnom sektoru te zaključio da u centru mora biti čovjek i imati odgovornost i kontrolu nad time kako se koristi umjetna inteligencija.

Jedan od onih koji su odavno umjetnu inteligenciju i tehnologiju doslovno stavili u službu čovjeka, kako se to voli reći, naš je sugrađanin, Miroslav Vrankić. Miroslav je profesor na Tehničkom fakultetu u Rijeci, a njegova su područja elektrotehnika i asistivna tehnologija. Kaže da voli rad sa studentima, nastavu, znanost, istraživanje, ali i konkretne projekte čija je svrha da nekome učine život boljim. U toj želji da spoji svoja tehnička znanja i pomaganje osobama s invaliditetom, 2009. godine osnovao je  tvrtku E-Glas (poveznica na https://www.eglas.hr/ ) pri Znanstveno-tehnologijskom parku Sveučilišta u Rijeci. E-Glas se bavi upravo razvojem i distribucijom asistivne tehnologije – tehnologije koja pomaže osobama s invaliditetom. U vrijeme kada živimo nametnuto nam otuđenje, distancu, razdvojenost pa čak i društvenu sebičnost, zanimljivo je razgovarati s nekim tko je svoje znanje odlučio koristiti za pomoć najranjivijima među nama.

Papigica Koko i gusar Srećko pomažu djeci

Ali, počnimo od „kraja“, od Kokolinga. To je prva digitalna vježbalica za pomoć djeci s artikulacijskim poremećajima. Kakva je to inovacija, na koji način zapravo funkcionira i kojoj je djeci namijenjena? I, naravno, tko su papigica Koko i gusar Srećko?

– Kokolingo je jako zabavna web aplikacija za logopedske vježbe. Razvijena je kao pomoć djeci s artikulacijskim poremećajima kako bi mogli svakodnevno vježbati izgovor pojedinih glasova s kojima imaju poteškoća. Kokolingo smo razvili u suradnjim s logopedima iz raznih dijelova Hrvatske te je razvijena po svim pravilima struke.

Kokolingo je prva i jedina hrvatska digitalna logopedska vježbenica za djecu, a napravljena je tako da djeci bude jako zanimljiva. Kokolingo je zapravo skup različitih igara gdje napredak djeteta potiču i usmjeravaju veseli gusar Srećko i papigica Koko. Za Kokolingo smo dobili veliko priznanje od Agencije za odgoj i obrazovanje koja je o Kokolingu dala pozitivno mišljenje te ga uvrstila u virtualni repozitorij obrazovnih materijala.

Više o Kokolingu može se doznati na poveznici https://kokolingo.hr/ , a ovdje se svi mogu registrirati za 15 dana besplatnog probnog korištenja: https://app.kokolingo.hr Kokolingo radi i na osobnom računalu i na tabletu i na mobitelu tako da ga svatko može koristiti i kod kuće, ali i na izletu s djetetom. Važno je reći da su sve vježbe pomno osmislili stručnjaci – logopedi te ih se može koristiti bez straha da ćete učiniti nešto krivo. Igranje u Kokolingo svijetu može samo koristiti djetetu.

Negdje sam pročitala da ima sve više artikulacijskih poremećaja kod djece. Pretpostavljam da Vas je to vodilo kad se rađala ideja za Kokolingo. Imate li povratne informacije, kakvi su rezultati, koliko pomaže djeci?

– Da, tako je, puno je artikulacijskih poremećaja kod djece. Čak i do 30% djece vrtićke dobi ima neke probleme s izgovorom, a jako je važno to riješiti prije polaska u školu. Pored toga, u Hrvatskoj vlada kronični manjak logopeda i mnogi roditelji su prisiljeni jako dugo čekati na red za logopedsku terapiju.

Kokolingo smo razvili kako bismo pomogli i roditeljima i logopedima. Naime, Kokolingo pomaže i logopedu za kvalitetniji rad s djetetom za vrijeme logopedske terapije, ali jako pomaže i roditeljima jer im omogućava svakodnevno vježbanje s djetetom kod kuće. Važno je reći da je za ispravak izgovora potreban redovit rad i da jedan odlazak logopedu tjedno nikako nije dovoljan. Potrebno je puno vježbati kod kuće i baš tu Kokolingo pomaže. Kolikolingo pretvara “dosadne” logopedske vježbe u vesele igrice koje djeca jako vole igrati.

Mnogi nam roditelji i logopedi javljaju kako uz pomoć Kokolinga djeca puno brže napreduju u ispravku izgovora pojedinih glasova. Česta su iskustva roditelja da djeca sama pitaju roditelje da žele još malo igrati Kokolingo. Uglavnom, zamijetili smo jako veliku motiviranost djece, a to je zapravo ključ uspjeha za brži ispravak izgovora.

Tko je sve zaslužan za Kokolingo, koji su stručnjaci bili potrebni da bi se ta inovacija ostvarila?

– Na Kokolingu je radio velik tim stručnjaka. Glavni su bili logopedi koji su detaljno osmislili sve vježbe. Nakon toga su naši programeri mjesecima vrijedno radili kako bi ono što su logopedi osmislili, a naša dizajnerica nacrtala, pretvorili u interaktivnu web aplikaciju. Pored toga, imali smo i glumca koji je odglumio gusara Srećka i snimio upute za različite vježbe te snimio izgovore svih riječi i rečenica kojih je u aplikaciji jako puno. Pored toga jedna djevojčica je dala svoj glas papigici Koko koja u Kokolingo aplikaciji jako puno hvali djecu koja vrijedno vježbaju. Nakon toga, bio je tu i veći broj kolega koji su se uključili u testiranje aplikacije kako bi sve bilo spremno za naše prve korisnike.

Asistivna tehnologija, a ne znanstvena fantastika

A sad se vratimo malo unatrag. Voditelj ste Laboratorija za asistivnu tehnologiju. Ljudi često zaziru od umjetne inteligencije, a Vi UI i tehnologiju stavljate doslovno u službu čovjeka i to onih najranjivijih. Pojasnite nam malo čime se točno bavite.

– Da, asistivna tehnologija je upravo usmjerena dobrobiti čovjeka, odnosno osobe s invaliditetom. Kad bih morao nekome na najlakši mogući način objasniti čime se bavim, rekao bih da koristim jako puno različitih vrsta tehnologije kako bih pomogao osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju. Tehnologija nam danas pruža nevjerojatno velike mogućnosti da bi se nekome olakšao život i omogućilo mu da bude samostalniji u svakodnevnom životu unatoč invaliditetu.

Samostalnost i kvalitetniji život djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom – velike su to stvari. Ali, rekla bih ipak široj javnosti ne dovoljno poznate ni prepoznate. Na kojim ste sve projektima radili?

– Moj prvi korak u svijet asistivne tehnologije bio je projekt Servus, gdje smo razvili sustav za upravljanje domom pomoću govora za osobe s najtežim tjelesnim invaliditetom. Nakon toga smo razvili veći broj edukativnih softvera za djecu s teškoćama u razvoju, ali i za svu drugu djecu. Neke od poznatijih su ABC Maestro (https://www.abc-maestro.com/hr/) za učenje čitanja i pisanja te Mala banka za razvoj vještina računanja i baratanja novcem (https://www.eglas.hr/mala-banka/).

Radili ste i uređaj koji su nazivali čitačem misli, zar ne? Vi živite znanstvenu fantastiku?

– Iako se možda čini kao znanstvena fantastika, radi se o tehnički ipak ostvarivom projektu. BCI komunikator nije doslovno čitač misli, ali radi se o sustavu za vrlo bazičnu komunikaciju mislima koji bi u budućnosti trebao pomoći pacijentima s locked-in sindromom koji su doslovno zaključani u vlastitom tijelu.

Sviđa mi se poruka „Tu smo da pomognemo“ E-glasa. Što mislite, jesmo li kao društvo humani ili smo ipak više samodostatni i okrenuti samima sebi?

– Mislim da je jako teško dati općeniti odgovor. Činjenica je da se ponekad činimo dosta otuđeni, ali opet puno puta smo pokazali da smo kao društvo jako osjetljivi na teškoće malog čovjeka i često smo mogli vidjeti dobre rezultate inicijativa da se nekome pomogne. Naravno, na svakome od nas je da se svakoga dana iznova opredijeli da bude na pomoć onima koji su mu najbliži.

„Kao društvo napredujemo i na taj pomak možemo biti ponosni“

Kakva je situacija s asistivnom tehnologijom u Europi? Zaostajemo li mi ili smo, možda, korak ispred?

– Rekao bih da polako hvatamo korak s Europom. Jako važno je osvješćivanje javnosti, ali i stručne zajednice o prednostima i mogućnostima asistivne tehnologije. U tu svrhu smo 2016. godine pokrenuli ATAAC konferenciju (https://www.ataac.eu/) koja je u međuvremenu postala jedna od najvećih konferencija o asistivnoj tehnologiji i potpomognutoj komunikaciji u svijetu.

S projektima ste se probili i na strano tržište. Koliko je to teško, kad je riječ o asistivnoj tehnologiji, imate li konkurenciju?

– Za izlazak na strana tržišta, posebno zapadna, trebalo nam je puno truda i vremena kako bismo zadobili povjerenje ponekad nepovjerljivih stranih partnera. No danas, 12 godina nakon osnutka E-Glasa, mogu reći da imamo stvarno jako dobre odnose s velikim brojem vodećih tvrtki u svijetu asistivne tehnologije. Konkurencije naravno ima, ali se češće doživljavamo kao partneri, nego kao žestoki konkurenti jer smo svi svjesni da u konačnici svi radimo za isti cilj – kako bismo olakšali život osobama s invaliditetom.

Na čemu radite i imate li koji projekti su u planu? Imate li Vi podršku šire zajednice i razumijevanje (ajmo ih tako nazvati) nadležnih? I kako financirate projekte?

– Trenutno radimo na prototipu jednog uređaja za stimulaciju mozga koji bi mogao jako pomoći osobama koje pate od demencije. Za taj projekt smo dobili financijsku pomoć Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG-BICRO) koja nam jako puno znači.

Što nas kao društvo čeka kad je riječ o tehnologiji?

– Umjetna inteligencija je trenutno jako važna tema. Razvoj u ovom području je jako brz i možemo očekivati sve veći broj praktičnih primjena umjetne inteligencije u našim svakodnevnim životima.

Inovacije i istraživanja nisu baš nešto što u Hrvatskoj puni medijske stupce. No Vas je svojedobno Google uvrstio među sto najvećih pokretača promjena u ovom dijelu Europe. Jeste zadovoljni s promjenama koje su se u međuvremenu dogodile? Ili ste očekivali da će se pokrenuti puno više toga?

– U zadnjih desetak godina puno toga se promijenilo na bolje. Hrvatska startup scena puno je zrelija i sve je veći broj kvalitetnih mladih firmi koje sa svojim inovacijama nalaze put do uspjeha. Naravno, uvijek stvari mogu biti i bolje, ali mislim da ipak napredujemo kao društvo i da možemo na taj napredak biti ponosni.

Učenje kroz pomaganje u zajednici

Zanima li danas studente asistivna tehnologija, vide li se u njoj? I shvaćaju li mogućnosti?

– Rekao bih da naše studente jako zanima asistivna tehnologija. Ja sam na Tehničkom fakultetu pokrenuo istoimeni kolegij gdje se dio nastave odvija po principu učenja kroz pomaganje u zajednici (engl. Service learning). Studenti kroz projektni rad besplatno izrađuju različita unikatna softverska ili hadrverska pomagala za potrebe osoba s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Upravo kroz ova praktična iskustva studenti mogu jako puno naučiti i često budu jako zadovoljni s rezultatima.

Vrbovsko – Valentinu Vukadinović iz Vrbovskog svi znaju kao Vanju. A Vanja je učiteljica srpskog jezika i kulture po C modelu u OŠ I. G. Kovačića Vrbovsko te radi i u područnim školama u Gomirju i Moravicama. Uz to, s kolegicama vodi učeničku zadrugu u kojoj s djecom kuhaju, peku kolače, izrađuju ukrase, fotografiraju… Bila je Vanja i članica stručne radne skupine za izradu kurikula za svoj predmet, bavi se i fotografijom, povremeno preuredi neki stari komad sitnog namještaja, sa suprugom radi pekmeze, likere, sirupe, a sve koristeći vlastito voće i povrće. Ali nama je posebno zanimljivo to što je počela proučavati stare recepte, kuha, fotografira jela te na svom blogu Gorski kotao piše recepte i priče o Gorskom kotaru.

Mnogi odlaze iz Gorskog kotara. Vi ste odlučili ostati, živite u Vrbovskom sa suprugom Stanislavom Majetićem u staroj kući koju je on naslijedio i koju pomalo preuređujete. Što je presudilo da ostanete?

– Moram priznati da svoj život ovdje ne bih mijenjala za život u gradu ili nekoj urbanijoj sredini. Prevagnulo je to što smo oboje uspjeli dobiti posao u Vrbovskom i riješiti stambeno pitanje, a Gorski kotar nam je baš dom koji volimo. Priroda, promjene godišnjih doba, ljudi, život koji nije tako užurban, imamo sve što nam treba i mislim da ovakve sredine poput Vrbovskog imaju puno potencijala za zdrav život po mjeri čovjeka. Trenutno je dosta teško što se tiče posla, naročito za mlade, ali nadam se da će se to promijeniti.

Valentina Vanja Vukadinović

Torpedo.media je portal za budućnost, a Vi ste rekli da ste ostankom u Gorskom kotaru otvorili portal u prošlost… 

– Poput vremenskog portala u prošlost mi je bilo preseljenje u ovu staru kuću koja ima svoju obiteljsku povijest, čiji dio sam sada i ja. Nastojali smo zadržati taj dodir prošlosti u uređenju kuće. Još uvijek koristim stari kredenac kojeg sam preuredila, zdjele, tanjure, razne sitne predmete kao ukras, lampe, nešto namještaja te stare slike kojima smo oplemenili prostor. Pošto su pokojni otac i stric mog supruga istraživali i čuvali obiteljsku povijest, posjedujemo razne dokumente, zapise i fotografije. Tako znamo da je kuću kupio pradjed mog supruga, Ivan Majetić  1903. godine, po povratku iz SAD-a gdje je sa suprugom Franciskom živio u Chicagu te imao Saloon Majetich. Kuća je bila u vlasništvu Holzmanufaktur Vrbovsko, drvodjeljske radionice, a ugovor je potpisao dr. Robert Goriany. Nakon povratka iz Amerike, Ivan i Franciska su u ovoj kući otvorili gostionu Majetić. U zapisima stoji da je prabaka bila vrsna kuharica i da se u gostioni skupljalo elitno društvo Vrbovskog.

Gorski kotar poput bisera

Urbanim rječnikom, polako postajete goranska influencerica. Naime, pokrenuli ste stranicu Gorski kotao, s goranskim receptima. Najprije pitanje otkud ideja i jesu li to zaista samo stari goranski recepti?

– Influencerica je možda prejaka riječ. Stranica, odnosno blog Gorski kotao je relativno nov, pokrenut je u veljači. Pošto sam i inače aktivna na društvenim mrežama i često pišem recepte ili postavljam fotografije, promoviram Gorski kotar i općenito taj neki ruralni život, nekako prirodno je došlo da počnem pisati malo ozbiljnije. Poticaj mi je dala prijateljica koja i sama piše blog, a ime Gorski kotao se iskristaliziralo u raspravi na mom FB profilu. Recepti nisu samo goranski i nađe se tu i neko možda „modernije“ jelo, ali bazira se na namirnicama i načinu kuhanja koji je karakterističan za domaću kuhinju Gorskog kotara. Želja mi je kroz blog oživjeti recepte iz dvije stare bilježnice koje sam pronašla u ladici pisaćeg stola pri preuređenju kuće. Pisane su krasopisom, perom i tintom te sadrže recepte za slana i slatka jela, priloge, salate, zimnicu, povrće, pekmeze, likere pa čak i za izradu piva i domaćeg sapuna. Bilježnice su pripadale prabaki Franciski i njenoj najstarijoj kćeri Mariji, od milja Merici Majetić (tako i piše na jednoj od bilježnica). Već sam isprobala desetak recepata i neki su me stvarno oduševili. Osim recepata, pišem i općenito o životu u Gorskom kotaru te kroz priče o ljudima koji ovdje žive, rade i stvaraju želim prikazati i neke nepoznate tajne ovog kraja.

Promovirate i goranske OPG-ove. Med, sirupi, likeri… Što nam možete preporučiti?

– Kroz priče na svom blogu želim pokazati kakvo bogatstvo nudi Gorski kotar i koliko se trud i rad mogu itekako prepoznati. Tako sam počela s predstavljanjem OPG-ova, malih proizvođača hrane, ljudi koji se bave očuvanjem starih sorti voća ili jednostavno svoj život posvećuju promociji Gorskog kotara. Mogu vam preporučiti Gorski kotar u cijelosti. Bilo da želite pobjeći od gužve ili se aktivno odmoriti uz neku rijeku, potok, jezero, brati gljive, skijati, sanjkati se, jahati, fotografirati, promatrati medvjede ili istraživati spilje. Cijeli Gorski kotar je pravi biser koji krije mnoge krajolike čudesne ljepote i jako puno ukusnih delicija poput gljiva, štrudle od borovnica, likera, rakija, sira, jaja, pastrve, mesa s malih farmi i još puno toga što tek trebate otkriti. Mislim da se moramo držati zajedno i da podržavajući jedni druge, postajemo snažniji i bolji.

Gorski kotao nije samo online knjiga s receptima, već nam pričate razne priče iz Gorskog kotara. Nisam znala za priču o Vražjem vrtu? Možete nam reći o čemu se radi?

– Hortus diabolicus ili Vražji vrt je naziv za Gorski kotar iz rimskog doba. Šumovit, brdovit predio s malo prometnih puteva, oštre zime i prevrtljivog vremena, Rimljanima je možda izgledao divlji i zastrašujući pa od tud naziv. Učinio mi se baš interesantan za naslov priče o mojoj ljubavi prema Gorskom kotaru.

Od gulaša iz kotlića do sukane kaše

Koji su to goranski specijaliteti koji su se zadržali do danas, a koje ste izvukli iz zaborava? Ima li takvih puno?

– Mislim da se u Gorskom kotaru događa nešto poput renesanse među ugostiteljskom ponudom kako restorana, tako i seoskih gospodarstava i domaćinstava. Sve više ljudi cijeni domaću hranu pa tako sve češće susrećemo goranski nadjev u ponudi. Ne znam hoće li i moj blog pridonijeti promociji starinskih jela, ali nadam se da će barem podsjetiti ljude na gulaš iz kotlića, divljač, domaći kruh, pastrvu na žaru, orehnjače i razne štrudle, domaće krafne, jela od gljiva ili čušpajze bogate domaćim povrćem. Nedavno sam pisala o jednom seoskom domaćinstvu koje nudi savijaču s jajima koja se zove prosto povalnico i sukanu kašu, starinska jela koja su kuhale naše bake. Takve stare recepte želim sačuvati i ponukati ljude da ta jela opet budu na našim stolovima.

Koji je najstariji recept koji ste našli?

– Ne mogu odrediti točnu starost recepata, ali pretpostavljam da je prabaka počela sa zapisivanjem negdje u vrijeme kada su se vratili iz Amerike i otvorili gostionu. Otprilike početak 20. stoljeća.

Slatko ili slano, kad ste vi u pitanju?

– Više volim pripremati slastice pa su mi ti recepti draži. A ako me pitate što više volim jesti, slano pa onda slatko

Onaj vaš oujeee po kojem ste postali prepoznatljivi na društvenim mrežama… Otkud to?

– Oujeeee je pozitivna energija, ljubav, želja za životom, ljepota svitanja, rosa, kiša na licu, prve pahulje, gorski potok u vrelini ljeta, cvrkut ptica, gljive u jesenskoj šumi, procvale trešnje, šumske jagode, smijeh, prijateljstvo, obitelj, osjećaj da smo neponovljivi i da nam se nudi izbor, biti namršten i kukati ili borbeno krenuti naprijed.

Zanimljivo je da vaš suprug Stanko Majetić izrađuje razne uporabne predmete od drveta. Vas ste dvoje zaista iskoristili ovu pandemijsku godinu da bi se aktivirali, a ne, kao mnogi, da bi se pasivizirali.

– Moj suprug je po struci drvni tehničar pa mu je rad s drvetom blizak, baš kao pravom Goraninu. Trenutno je u situaciji da je firma u kojoj radi u krizi, a radnici su kod kuće i bez primanja. Iz hobija se bavi izradom drvenih predmeta poput daščica za posluživanje hrane ili tokarenih zdjela, posuda i pladnjeva. Rad je nešto što nas drži, stvoriti nešto svojim rukama je izrazito dobar osjećaj. Na mom blogu je i priča o njegovim vrijednim rukama jer stvarno izrađuje prekrasne stvari.

Vanjin recept za uskrsnu tortu

Recept sam pronašla u staroj bilježnici i pišem onako kako je navedeno u kuharici. Domaćica navodi da se biskvit treba ispeći dan ranije i da se žumanjci moraju tući sa šećerom barem pola sata.

Biskvit:

• 6 jaja
• 180 g šećera
• 110 g brašna
• korica i sok limuna

Krema:

• 2,5 dl hladnog mlijeka
• 2 žlice brašna
• 140 g maslaca
• 140 g šećera u prahu

Priprema:

Odvojite bjelanjke od žumanjaka te istucite snijeg uz dodatak mrvice soli. Žumanjke dugo miješajte sa šećerom da dobijete svijetlu i glatku smjesu. Dodajte sok i koricu limuna. U tu smjesu stavite prosijano brašno, žlicu po žlicu uz miješanje. Umiješajte pažljivo snijeg od bjelanjaka. Biskvit pecite u kalupu za torte nekih 30 do 40 min na 170 stupnjeva. Kalup premažite maslacem i pospite brašnom ili mrvicama. Moj kalup je promjera 20 cm. Drvenim štapićem probajte je li biskvit pečen. Ostavite da se potpuno ohladi i prerežite ga na 3 dijela.

Za kremu stavite hladno mlijeko u zdjelu da umutite brašno (ja sam stavila škrobno brašno). Smjesu miješajte dok se zagrijava i kuhajte na skroz laganoj vatri. Bit će gusta. Kuhanu smjesu ostavite da se ohladi. Omekšali maslac izradite sa šećerom u prahu. Ja sam stavila i limunovu koricu te sve dobro izmiješala. Ohlađenu, kuhanu smjesu izmiješajte sa smjesom maslaca i šećera u glatku kremu.

Na stalak za tortu stavite dio biskvita koji ima gornju koricu, namažite kremom, a zatim srednji biskvit pa kremu i završite s dijelom biskvita koji se u kalupu pekao dolje da vam površina bude ravna. Cijelu tortu premažite kremom. Možete ju dodatno ukrasiti tučenim slatkim vrhnjem, bombonima u obliku pisanica ili nekim bobičastim voćem ili jestivim cvijećem poput ljubičica ili jaglaca. Prije posluživanja izvadite tortu na sobnu temperaturu da se krema malo opusti. Poslužite uz neko desertno vino, pjenušac ili neki dobar liker.

Dobar tek!

Vanja Vukadinović Gorski Kotao