Branko Fučić: Istra, Bašćanska ploča i druge priče o otkrivanju Nepoznate zemlje

Akademik Branko Fučić – portret po Ježini

Na 24. obljetnicu odlaska dr. Branka Fučića, istraživača, akademika, glagoljaša, povjesničara umjetnosti, objavljujemo biografski razgovor, iz knjige Dragana Ogurlića “Ljudi na prijelazu stoljeća” (1)

Autor teksta: Dragan Ogurlić / Fotografije: Silvano Ježina

Mene netko pita: što je bilo najvažnije u mom životu? Ne govorimo o mom privatnom životu. Moj privatni život je relativno sretno protekao. Pubertet sam doživio vedro, poetično. Jedino što me mučilo, to je moje zdravlje, tu su moje neprestane bolesti. Mislim da radim preko svojih mogućnosti. Ali, ono što je za mene bilo najkarakterističnije u ovom, javnom životu, u stručnom poslu – najbitnije je to da sam ja bio ono što Nijemci zovu Forscher, istraživač. Bitna za moj posao su istraživanja. Ja nisam tip kokoši koja sjedi na jajima, po institutima, u kabinetima i arhivima. Ja sam terenac. To su nevjerojatni kilometri koje sam pješice savladao. I to uvijek govorim: pješice se ne ide najbrže, ali se vidi i doživi najviše. Jer, auto je prokleta stvar.

Vi nemate auto?

– Ne. Mene voze kao staroga papu. Auto je vaš sluga, ali vi ste auta rob. Čujte, vi ne znate gdje ćete parkirati, često puta prođete autom pored nečega i kažete: to ću drugi put. Nikad više ne postoji drugi put. U životu su jedinstvene zgode, nema ponavljanja. I vidite, neki motori idu na benzin, neki na naftu, moj motor ide na pogon znatiželje. Mene znatiželja sada u starosti još uvijek drži. Ja ću umrijeti onoga dana kada iscrpim znatiželju, kad budem blaziran, kad mi sve “bude jasno” i sve svejedno. Gotovo da je u odgoju moga vremena bilo, u djetinstvu, da je znatiželja grijeh. Ma kakvi, to je najveći dar Božji koji možeš imati. Bez znatiželje si nitko i ništa, ti si mrtvo puhalo. Nema ničega, nema nauke, nema istraživanja, nema ljubavi, za boga miloga, nema nikakve ljudske aktivnosti bez znatiželje.

Što osim znatiželje? Upornost?

– Slušajte, naravi su ljudske različite. Meni žena u čuđenju kaže: slušaj, ti to nisi pročitao. Iz svjetske literature ja nisam pročitao neke kapitalne stvari. Ja znam da to nije u redu, ali je meni draže malo i loše producirati, nego mnogo i dobro konzumirati. Više me veseli jedan člančić koji sam napisao nego deset dobrih knjiga koje bih pročitao. Osim toga, ja sam rukotvorac, ja moram rukama fizički raditi. Krepao bih da to ne delam. Za sve velike izložbe ja sam gipsove radio, lijevao. Rodio sam se s kistom, i moj otac učitelj je bio dobar crtač. Pisao sam, istraživao, i imao sam mnogo kulturno-povijesnih izložaba i postava. To je veliki dio moga života. Uvijek smo bili ekipa: Danilo Klen, Igor Emili, Vanda Ekl i ja. To se delalo ozbiljno.

Branko Fučić na šezdesetak mjesta našao je nove freske i protumačio najstarijije glagoljske natpise, uključujući Bašćansku ploču

PUTOVANJE KROZ SAN

Naposljetku, vidite, ja sam imao sreću. Imao sam sreću da sam došao u krajeve koji su prije bili pod Italijom. Ni moji roditelji, niti ja, nismo mogli ići na Cres-Lošinj otkuda smo porijeklom. Tako da je to za mene bilo osvajanje nove zemlje. Došao sam u kraj koji je bio “neizlovljen”.

Dakle, Istra! Za moje kolege Talijane umjetnost se nalazila samo u gradovima, selo ne može imati umjetnosti. U selu su kao bedaki, to je pustinja. A ja sam bio seljak, i moja istraživanja su bila prvenstveno po ladanju, po selima, u zabitima. Čovječe, ja sam sakristan svih istarskih crkvica, nema crkvice u kojoj nisam bio! Pa to je užasno veliki fond. Ali, sve, na dvije noge. Malo-pomalo. Znojan, prašan, često sam spavao na sjenicima. Do 1945. godine nikad nisam pio. Tek sam u Istri silom prilika počeo piti jer drugoga nije bilo. Vi niste ispočetka, 1945.-46. imali oštarija ni uređenih restorana. Ljudi nisu imali ni kruha, ali su imali vina. Voda se dobivala iz nekih lokava, bila je puna nekih mikroorganizama, larvi, crvića, tko će to piti? Voda je bila prenosnik dizenterije i tifusa. Ja sam počeo piti vino iz higijenskih razloga. Takova je bila moja Istra onih prvih godina... Išao sam kao kroz san. A čudesno je bilo to što je svaki izlazak na teren donio neko novo otkriće.

BRANKO, TI SI PITUR

E sada, što? Rođen sam 1920. godine u Dubašnici na otoku Krku, to vam se danas zove nekakova Malinska. Maturirao sam 1938. godine, a onda sam najprije išao na umjetničku akademiju. Zadnji ispit na fakultetu dao sam 1944. na proljeće, bio je kišni zagrebački dan... Doktorirao sam u Ljubljani na srednjovjekovnom zidnom slikarstvu Istre. Sva moja okolina je meni u mladosti sugerirala: Branko, ti si pitur. Tako da, ja sam trebao biti slikar. Poslije sam prešao na filozofiju, povijest umjetnosti i arheologiju. Ja sam dakle imao svoju srednjoškolsku í fakultetsku spremu. Moja struka je povijest umjetnosti i kulture. Ali, jedno je što vi učite u školi, a drugo je što nalazite negdje u rubnim zonama, kao što je ova naša.

Istra vam je jedan čudesan svijet gdje se dotiču tri kulture, tri auto, odnosa, tri povijesti, tri smjera. To je “prijelazno područje”, gdje se kulture prelijevaju i tu su rezultati više puta hibridni, sasvim novi, i sve ono što ste učili u školi ne pomaže vam mnogo. Vi morate stvarati svoje vlastite kriterije za mjerenje onoga što se otkrilo. Sad se dogodio paradoks: dobro je bilo dok ste bili kao pas koji goni zeca, ali je ulovljeni zec počeo naganjati psa. Svako novo otkriće donosilo je isto pitanje: a što je sada to? To se moralo proučavati. Tako da je mene usmjeravala materija nađena na terenu, moja otkrića su mene usmjeravala, ona su me uvodila i u studij i u specijalizaciju.

Slovim kao nekakav stručnjak za glagoljicu. Ja nisam slavist, nisam filolog, ali slušajte, ako vi na terenu najedanput otkrijete jedan novi glagoljski natpis, on vas goni da ga proučite. I ja sam morao tu materiju savladati naknadno. Najedamput vidite, izašli ste na teren da ulovite zeca, a ulovili ste jelena kapitalca ili medvjeda. Natpis koji vam govori da se radi o jedanaestom ili dvanaestom stoljeću! Terenski rad znači mnogo, mnogo uzbuđenja.

Čime sam se bavio na terenu? To su s jedne strane srednjovjekovne freske, zidno slikarstvo, što je tipično, karakteristično za Istru (na jedno šezdesetak mjesta sam našao nove freske), i drugo, to su najstariji glagoljski natpisi. To je sve plod terena, to je mene učinilo stručnjakom i specijalistom.

Istra je jedan čudesan svijet Po mome mišljenju ne stvara nacija državu, nego država stvara naciju. Mi nismo imali svoju državu, i tu ne može biti nacionalnog osjećaja. Mi ga moramo forsirano tražiti i forsirano stvarati. Prva stvar, ne može ti biti domovina tamo gdje ti je ružno. Ima tu tisuću stvari koje treba riješiti. Od nove ekonomike do novog školstva. Mi moramo elitu od učitelja slati u Istru ali tu elitu treba i platiti kao elitu. Mi trebamo dobiti gospodina učitelja, a ne slugu s kojom može zapovijedati svaka suška na općini. To je naš problem, signore. Dok ovdi na Preluku ćakulamo ne pozabite da je vrime od maškara i tanci. I stara Irredenta šegavo maškarana tanca i hita konfeti po celoj Istri do Preluka i priko Preluka.

Govorite o Istri, profesore. Kako ste uopće došli do Istre? Naime, nakon rata to je bila Zona A i B...

– E, vidite. To vam je cijela priča. Jednoga dana odmah po završetku rata dolaze mi moje kolegice koje su morale pobjeć u partizaniju, i vele: zove te Zdenka Munk. Moja kolegica, historičarka umjetnosti, ona je postala šef, glavni kapo svih muzeja, galerija i konzervatorske službe u NR Hrvatskoj. Veli, ti ćeš Branko ići u Istru, preuzet ćeš Arheološki muzej u Puli. Zamislite, ja balavac, žutokljunac pa da preuzmem jednu takvu ustanovu. Bilo me trta.

RAZGOVOR S HAMLETOM U RIJEČKOM PRENOĆIŠTU

I kad sam iz Zagreba jednim kombijem išao za Pulu, u Rijeci sam prespavao u jednom razbijenom prenoćištu. Rijeka je bila sva bombardirana. Korzom se hodalo preko kamenja. To je bilo strašno, kuće na rivi stršale su kao zubi, sva stakla su bila razbijena. To prenoćište je bilo na Togliattijevu trgu, preko puta “Zore”. Prvu noć u Rijeci. Prenoćište je bilo prepuno, na štramacadi, po podu, to je prdilo, to je smrdilo, neoprane noge, kao konji su se isparavali. Sva su stakla bila razbijena pa su bili umjesto njih zabijeni limovi, cilikali su na buri. Jedino što je funkcioniralo, funkcionirao je sat na Korzu, i taj je tukao sate i četvrtine sati cijelu noć.

Nisam mogao zaspati. Čujem, pola noći otkucava, a odmah zatim otvaraju se vrata, upada jedna grupa, svi se snađu – svatko se zabije kao klin između dva spavača, malo se proprpa kao kokoš, uvuče se unutra i začas zahrče. Jedino jedan Hamlet iz te grupe, s fajercajgom pripali cigaretu i započne monolog: “Dovrrraga, drrrugovi, gde ću ja položiti moje prrroklete kosti”? Ja govorim: “Gospodine, izvolite do mene”. A on: “Ako vi mene smatrrrate gospodinom, onda smo mi tek prrravi drrrugovi”. Predstavim se kao Branko Fučić, a on: dr. Hrvoje Mezulić, pravnik, advokat. Najinteligentniji i najzgodniji Istrijan koga sam upoznao! On meni govori: “Ne možete u Pulu, jer smo mi ovaj čas ispraznili Pulu, ušli su Englezi i Amerikanci”. Ja govorim: “Hvala Bogu!” Odlanulo mi je. “Tiše zaboga”, kaže, “Da vas netko ne čuje. Vi se nećete vratiti u Zagreb ako ste pametni”, govori on meni. “Znate, ja sam vam sada velika zvjerka – šef Komisije za istraživanje ratnih zločina. Ja imam na raspolaganju auto i pozivam vas da vas odvezem u Labin gdje smo sada smjestili sijelo Narodno-oslobodilačkog odbora i tamo ću vas upoznati s drugovima. Toliko ste željeli vidjeti Istru, pa ne budite ludi, pogledajte je. I ako vam ne odgovara onda ćete reći: hvala, ja idem ća”.

Zamislite, cijela moja kasnija karijera je zavisila od tog noćnog razgovora u smrdljivom riječkom prenoćištu.

Još u Zagrebu sam dao molbu da idem u bilo koje istarsko selo za učitelja. U Odboru su se smijali: si ti normalan, s gotovim fakultetom pa mi tebe trebamo kao fahmana! Tako da sam odmah bio “zadužen” za Zaštitu umjetnina i starina. Tako je počelo. Višeput, velim, u životu su vam neke slučajnosti, na prvi pogled nebitne okolnosti, odlučne za cijeli kasniji život. Kasnije su me poslali u Rijeku, da tu osnujem Konzervatorski zavod. Onda sam služio vojsku u Bovecu i Vipavi, a za to vrijeme su mi zlobnici ukinuli radno mjesto.

Karijeru sam počeo ne kao historičar umjetnosti, nego kao veterinar, kad sam u Bermu porodio kravu

PRIČA O BAŠĆANSKOJ PLOČI

Dvadeset godina istraživali ste Bašćansku ploču, iskapali ste crkvu sv. Lucije i staru glagoljašku opatiju uz nju. Kako je došlo do tih istraživanja?

– Radio sam u nekadašnjem Jadranskom institutu u Ulici braće Šupak br. 5 (danas Ružićeva). Jednoga dana 1955. pojavio mi se u uredu stari gospodin, monsinjor Svetozar Rittig, tada ministar u vladi Hrvatske. Dode mi i kaže: “Dragi prijatelju, ja se bavim glagoljicom i staroslavenskom institut, biste li vi mogli surađivati?” “Vrlo rado”, velim. “Imate li ideja?”, pita me.

I meni padne na pamet ono iz mojih djetinjih uspomena, kad sam s roditeljima dolazio na ferije u Bašku gdje je bio župnik pop Ive Brechler, ujak moje majke koji me je naučio čitati glagoljicu. U susjedstvu je stanovao pop Vinko Premuda, veliki glagoljaš, s kojim sam nekoliko puta bio u Jurandvoru. On je meni mulcu, balavcu, s uzbuđenjem tumačio Bašćansku ploču. I kad mene pita monsinjor Rittig što bismo mogli raditi, ja mu govorim: bilo bi vrijedno da arheološki ispitamo tu Sv. Luciju i tlo pod njom, i ruševine bivšeg samostana naokolo. Odmah nam je dao putni nalog, meni i mom kolegi dr. Klenu. Ja sam s Klenom došao tamo i, šećući po tom terenu koji je bio sav pretvoren u male parcelice, nađem na jednoj gromači ulomak, krhotinu mozaika. Vrisnuo sam! I to vam je tako počelo. Stvar se počela odmatati.

Kasnije, nije bilo para. Čast Akademiji, ja sam sada član te Akademije, ali se ona s ljudima koji su je tada predstavljali, ponijela nekorektno. O nekim stvarima vam ne mogu pričati jer ne bi djelovale uvjerljivo. Snalazio sam se kako sam znao i umio. Važno je da ti imaš viziju. Ti moraš znati što hoćeš i što je potrebno raditi. Institucije ti ništa neće pomoći. Institucije mogu biti lošiji ili najlošiji okvir u kojemu si skrašen da radiš, ali ove institucije kakve mi imamo, od njih male koristi. Neke bih mirne duše ukinuo.

Sutra: Vincent iz Kastva i druge priče

Follow @torpedo_media