[FELJTON] Žene koje su obilježile Rijeku: Zora Matijević
Autor: Ana Šumanović 10.03.2023
Prvi put uhićena je u veljači 1943., u rodnoj kući na Trsatu, gdje su joj našli kompromitirajuće materijale. Nakon mučenja u policiji završila je u bolnici, a na suđenju joj ništa od optužbi za komunističku propagandu nije bilo dokazano.
Rijeka je grad koji ima najveći postotak ulica nazvanih po ženama u Hrvatskoj, no taj broj i dalje je žalosno malen. Od 637 ulica većina ih je nazvana po nekim povijesnim obilježjima i događajima. Od toga 281 ulica nose muška imena, a samo je 25 ženskih imena. A nije da ih nedostaje. Svoje ulice mogle bi dobiti Marija Jurić Zagorka, Ivana Brlić-Mažuranić, Slava Raškaj, Dora Pejačević, Katarina Zrinska...
Od onih koje ovdje jesu nazvane po ženama, najviše ulica dobile su antifašistkinje, no jedna, borkinja, žena koja je preživjela nekoliko zatvora, mučenja, najgorih logora tijekom Drugog svjetskog rata, a koja je unatoč svemu tome ostala do kraja vjerna svojim uvjerenjima, u povijesti ovoga grada posebno je nepravedno zanemarena. Život je posvetila obrazovanju i djece i odraslih, progovarala o pravima žena i zalagala se za njihovo obrazovanje, te na kraju borbi za bolje društvo. Njena priča dostojna je jednog dobrog povijesnog filma, onakvog kakvog snimaju o znanim i neznanim vojnicima i drugim muškim borcima tijekom tog mučnog perioda.
Zora Matijević rođena je 1903. u siromašnoj radničkoj obitelji koja ju je, unatoč neimaštini, kao nadareno dijete poslala u učiteljsku školu u Kastav. Završila ju je 1922., te je radila kao učiteljica u Podhumu, no radi želje za daljim obrazovanjem, otišla je u Zagreb te tamo završila Višu pedagošku školu i postala nastavnicom povijesti, hrvatskog i talijanskog jezika. Radila je školama u Delnicama, Hreljinu, od 1932. u Đakovu, odakle je zbog ljevičarskih političkih istupa premještena u Suboticu. Vratila se na Sušak 1940., a svoj rad nije ograničila samo na obrazovanje djece. Radila je i s odraslima, a pogotovo sa ženama. Odmah po povratku na Sušak pridružila se Narodnooslobodilačkom pokretu. Od Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), u koju je primljena 1942., dobila je zadatak da ostane djelovati u Rijeci, gdje je bila članica odbora Antifašističkog fronta žena (AFŽ).
Prvi put uhićena je u veljači 1943., u rodnoj kući na Trsatu, gdje su joj našli kompromitirajuće materijale. Nakon mučenja u policiji završila je u bolnici, a na suđenju joj ništa od optužbi za komunističku propagandu nije bilo dokazano. Ipak, odvedena je u zatvor u Videm (Udine), gdje je s drugim članicama partije osnovala partijsku ćeliju te zajedno s njima pokrenula obilježavanje Prvog maja 1943. Zbog toga je s ostalim organizatoricama prebačena u zatvor u Bellunu, pa u logor u Pollenzi kraj Ancone. Iz njega je nakon pada Mussolinijevog režima uspjela pobjeći s drugih osam logorašica te je nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., stigla u Kastav gdje se javila partizanima.
Poslije Rommelove ofenzive na Istru 1943. poslana je u Italiju sa zadatkom da iz tamošnjih zatvora pokuša izvući zatočene borce i simpatizere NOP-a. Služeći se djelomično lažnim dokumentima u više je navrata obilazila zatvore, a u Perugi je čak zapovjednika tamošnjeg Gestapa uvjerila da pusti šest žena.
U Bologni se počela baviti i obavještajnim radom te biva ponovo uhićena. Iz zatvora Budrio kraj Bologne upućena je uz pratnju na suđenje u Trst. U predgrađu Trsta je pak, zajedno s ostalim optuženicima, iskočila iz vlaka i uspjela se vratiti u Istru.
Oblasni komitet KPJ za Istru uputio ju je onda na rad u Prosvjetni odjel Oblasnog NOO-a za Istru, koji je tada bio na Buzeštini. Ubrzo je postavljena za pročelnicu odjela.
Kasnije je ponovo angažirana na obavještajnim zadacima u Italiji. U Trstu biva uhićena i treći put, opet mučena, no ni taj put nikog nije odala. Onda je s još 45 žena, većinom Istrijanki, otpremljena u logor Ravensbrück u Njemačkoj. Tijekom narednih mjeseci prošla je i logore u Finowu, Neusterlitzu i Wesenbergu, gdje ju je 1. svibnja 1945. oslobodila sovjetska Crvena armija.
Kući se vraća izmorena i slaba, no 1946. zapošljava se kao urednica u Glasu Istre, potom kratko radi kao glavna urednica hrvatske emisije na Radiostanici Rijeka. Iza toga vraća se svom pozivu, radu s mladima, kao organizatorica školstva.
Njezina svjedočanstva iz zatočeništva objavljena su u knjizi „Ravensbrück - ženski logor smrti“, 1946. Ovaj slabo poznati koncentracijski logor otvoren je u svibnju 1939. godine, četiri mjeseca prije izbijanja Drugog svjetskog rata. U njemu je ubijeno između 30 i 50 tisuća žena, no desetljećima gotovo da je itko na Zapadu znao za njegovo postojanje. Zato je Zorina knjiga značajan dokument o ženama u Drugom svjetskom ratu, kao i organiziranom zločinačkom djelovanju nacista i njihovih suradnika.
Bila je među osnivačima Društva Naša djeca u Rijeci, pokretala osnivanje prvih dječjih vrtića, škola za roditelje, dječjih odmarališta, školskih radionica, lutkarskog i pionirskog kazališta. Za svoj ratni doprinos, društveni i politički rad dobila je više priznanja, među njima Orden za hrabrost, Orden bratstva i jedinstva, Orden za zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom i Nagradu grada Rijeke za životno djelo. Do smrti je ostala predana tome da ukine tugu, glad i siromaštvo djece bez obzira na podrijetlo. Borila se za jednaka prava i mogućnosti za sve. Preminula je u Rijeci 1981.
[FELJTON] Žene koje su obilježile Rijeku - Karolina Riječka
[FELJTON] Žene koje su obilježile Rijeku: Grobničke mlikarice
