FOTO Rijeka ima najstariji antikvarijat u Hrvatskoj – Mali neboder u Ciottinoj
Kako u tome svemu opstati? Vučinić smatra da je budućnost antikvarijata izvjesnija od knjižara, jer su prilagodljiviji. No, misli kako će se antikvarijati morati profilirati zbog toga što sada prodaju sve i svašta. Ono što se u Malom neboderu najviše kupuje su udžbenici, publicistika i rijetka, zanimljiva štiva kojih ima malo.
Rijeka – Otvoriti vrata antikvarijata Mali neboder u Ciottinoj i ući u njega, nalik je na ulazak u neki novi svijet. Ili bolje rečeno – stari. Vrijeme ovdje teče na neki drugačiji, posebniji način. Pogrešno je misliti da ovdje rijetko tko uđe jer razgovor sa vlasnikom Tomom Vučinićem sve je samo ne neometan. To ljudi ulaze, pitaju, traže, to zvone telefoni, stižu mailovi, a Vučinić je pri svemu tome miran, koncentriran i vrlo ugodan. Tko zna bi li i dalje bilo tog antikvarijata da je drugačije. Kaže Vučinić da radi ovaj posao skoro 30 godina, a antikvarijat „drži“ sa kolegom Sašom Dmitrovićem.
– Antikvarijat je inače utemeljen 1962. godine, što govori da je to ujedno i najstariji antikvarijat u Hrvatskoj, sa kontinuitetom, dakle da radi tih već 58 godina. Mi smo vlasnici antikvarijata od ’98. godine, s time da smo radili i prije, ali za drugog vlasnika, objašnjava Vučinić. Kaže kako je posao u toj branši zanimljiv, ali da je to pitanje osobnog angažmana i ljubavi prema starinama, staroj knjizi.
Tomo Vučinić
– U ovaj se posao uglavnom ulazi iz nekakve hobistike. Dakle, za to se ne završi neka škola, biti antikvar ne postoji kao profesija…“, nije ni završio rečenicu, već dolazi novi kupac: „Kolega vas je prije zvao za Idiota“, kupac će. „Aha, aha, vi ste za Idiota, evo ga, evo ga“, diže se Vučinić i polijeće prema kupcu.
Krateći vrijeme čekajući, ovdje vam mobitel baš i ne treba, s jedne strane „Mi djeca s kolodvora Zoo“, s druge „Ernest Hemingvej“ na srpskom, s treće stari oglas za pekaru „Braća“, a s četvrte stari predmeti iz doba „Juge“. U Malom se neboderu trenutno nalazi 30.000 raznovrsnih knjiga. Vučinić se vraća, pa nastavlja: „Bavljenje ovim poslom kod nas je konstantna krizna situacija, to je čak i jedan određeni motor koji nas upogonjuje. Bavit se knjigama kod nas je dosta rizično iz jednostavnog razloga što je onih koji knjigu žele – sve manje, a onih koji se knjiga hoće riješiti je sve više“.
Kaže kako ima sve manje onih koji su zainteresirani za knjigu te kako ona nema više ulogu koju je nekad imala.
– Nekad, vi ste imali stanove, sobe, radne ili dnevne, gdje ste imali određeni ugao, vitrinu ili regal, pa ste te knjige imali makar iz dekorativnih razloga. Ili da pokažete nekakvo svoje građanstvo. Knjiga je imala kultni status da je se ima. A danas zahvaljujući novom pristupu uređenja, minimalističkom, skandinavsko-ikeovskom pristupu, ne dozvoljava vam da imate knjige za ukras, svoje je razmišljanje iznio Vučinić.
U to ulazi nova zainteresirana osoba u antikvarijat i prene ga iz sentimentalnog razmišljanja. Kako u tome svemu opstati? Vučinić smatra da je budućnost antikvarijata izvjesnija od knjižara, jer su prilagodljiviji. No, misli kako će se antikvarijati morati profilirati zbog toga što sada prodaju sve i svašta. Ono što se u Malom neboderu najviše kupuje su udžbenici, publicistika i rijetka, zanimljiva štiva kojih ima malo. U tom će smjeru trebati ići i u budućnosti, upravo prema onome što se rijetko može naći, a da je vrijedno. Iako je potražnja za knjigama sve manja, takve se stvari često traže u ovome antikvarijatu, a oni se žele prilagoditi vremenu koje dolazi. Počeli su organizirati i javne aukcije starih knjiga, jednom godišnje u Malom neboderu.
Također, drugu aukciju organiziraju sa tri zagrebačka antikvarijata u vrijeme Interlibera. Za knjige koje idu na aukciju ima zainteresiranih jer su to prilično rijetke i posebne knjige. A što vlasnik Vučinić najviše čita?
– Najviše je to popratna literatura dok radim, dok stvaram katalog za aukciju, pa uvijek moram pratiti ono što slažem i informirati se. Inače, volim biografije, knjige o glazbi, nažalost, ne čitam puno fikcije jer ne stignem. Stalno nešto vrtim i listam, ali dosta toga ne stignem dovršiti, odgovara. U Mali neboder najviše ulazi starija generacija, dok ističe Vučinić da je mlađa zaokupirana novim medijima, no „daj bože da i to čitaju, nadodaje.
Iznimno je ponosan na regionalnu ponudu knjiga – publicistiku i književnost koju antikvarijat ima, no potražnja za tim knjigama nije velika. I koliko god priča s antikvarijatima možda bila pesimistična, Vučinić i Mali neboder uopće ne djeluju depresivno, štoviše, ukazuju na tvrdnju da će retro uvijek biti „in“.
