GOGA HAJTIĆ: MOJA KANTRIDA, PRIČA O ODRASTANJU U RIJECI
Nostalgičnu priču o odrastanju na Kantridi donosi naša čitateljica Goga Hajtić.
Tiho je. Mirno je. Ruzina posvuda. Korak na korak po novoj šetnici stare Kantride. Tu sam doma. Kantrida.
Pruga je bila granica. Iznad Zamet, ispod Kantrida.
Kantrida je bila osam godina “Bratstvo i jedinstvo” osnovne i šest “Ivo Lola Ribar” muzičke.
Kantrida je bila stadion, bazen, dječja bolnica, brodogradilište, silos.
Silosa doduše nikada nije imala al’ su samački hotel koji je uz prekoputa sjevernog, tzv. Glavnog ulaza u brodogradilište niknuo osamdesetih nazvali “Silos za Bosance”. Tada to nije bilo politički nit korektno nit nekorektno. Bilo je tako. I bio je silos. Nakon ’91. (a nego kad) prozvaše ga Toblerone. Bosanci se nisu ljutili.
Stadion pod stijenama, jedan od najljepših, meni najsvetiji. I danas ponekad ne odem u žutu kuću kod dječje zubarice kojoj je pol zubi u čeljusti falilo, već samo pređem preko ceste, pa nizbrdo, pa kroz škripava vrata, pa na tribine. Trening je nogometaša ili atletičara, svejedno. Patrick, Robert, Romeo, još poneki iz škole. Uglavnom dječaci. Gledamo trening. Utekli smo od zubarice, preskočili sat muzičke škole ili samo jednostavno došli. Ponekad grickamo krafne krcate marmeladom, užicamo od barbe da nam okrene crijevo pa pijemo vode, iz tetrapaka cuclamo kiseli Dvojni C. Maštamo da neka lopta zaluta, baš tu, među nas, na tribine. Često tako, i danas prošetam stazom spominjanja.
Bazen. Vječni smrdljivi miris klora. Neuredan uglavnom. Veliki nad kojim se nadvili nosači golemog reflektora. I onaj maleni za klince čije dno ide od plitkog ka dubokom, pa je fora ustvari hodati 
po dnu dok ne propadneš u vodu sasvim. Njega su srušili. Izgradili skakaonicu. Prve naočale za plivanje. Nekom ostale, ja ih uzela. Imale su plavo-bijelo-crvenu trakicu za oko glave, prozirna stakla i malo pojedenu crnu gumicu koja dihta oko njih. Poslužile su. Tu se zaljubih u plivanje. Traje i danas.
Bila neki dan s juniorkom u dječjoj bolnici. Ništa strašno. Skidanje Shanza. Gotove u doslovno pet minuta. Nije bilo gužve. I bolje. Po dječjim bolnicama ne bi gužvi ni trebalo biti. Nisam hvalabogu puno ni tada, ni kasnije u bolnici boravila. U slabinama me uvijek štrecne kada vraćajući se u kasne sate s posla vidim auto koji s glavne ceste daje žmigavac u njenom pravcu. Znam koji su to strahovi.
Prve Starke. Zelene. Traper košulja i Carrera traperice. Od prve plaće “preko omladinske” u brodogradilištu zarađene. Jedva sam se jutrima dizala. Snena s majkom koračala prvo cesticom ravno, zatim stepenicama do glavne ceste, pa preko velikog pješačkog na drugu stranu, a nakon prolaska kroz Glavni ulaz opet nebrojenim stepenicama. Do škvera. U skladište alata, koje je majci priskrbilo penziju. Prvu sam godinu zaradila za tih nekoliko kultnih odjevnih predmeta po koje se u Trst moralo. Ostatak je išao “na stranu” i prispojio se škverskoj zaradi slijedeće godine da bi stvorio fond za polaganje vozačkog ispita.
Utrkuju se sjećanja mislima dok lagano s noge na nogu prolazim šetnicom Kantride koja spaja njenu lučicu sa onom trećemajskom. S jedne mi se strane nižu bijele ograde različitih dimenzija i formi prošarane ruzinom, s druge se utavorilo more, smireno u bonaci tmurnog februarskog dana. Malo me uhvati tuga. Sportski kompleks, bogomdan, zapeo u socijalizmu šuti i podnosi nebrige ovih vremena u kojima smo pobijedili mrak. Kuglana, streljana, stolni tenis, nemala dvorana, vani tri golema reflektora na kvadratno u more urezanoj betonskoj površini kojima je bilo osvjetljavati eventualne vaterpolo utakmice, plažica, tuševi, veliki tobogan. Na pročelju ugostiteljskog objekta narančasti natpis BUFFET. “Sportski park 3.Maj” to bješe onomad. Ne znam ima li danas kakvo ime.
Sve to šuti, pomireno sa sudbinom. Stoji. I čeka. Isto je kao prije trideset godina. Iščezli su samo miris i vreva. U utrobi ispod kompleksa nekada je radila trećemajska praona. Prala su se masna radna odijela, posteljina iz silosa. Vijorili komadi čistog rublja ispred praone i na bonaci. Pralje se nadvikivale, radnici kupali, išli na sportske aktivnosti, svi se pozdravljali. Mirisao je deterdžent, vrvjelo sve. Živjelo se.
Volim Kantridu svog djetinjstva.
Volim je i ovakvu.
Strpljivu.
U čekanju.
