GOGA HAJTIĆ: MOJA RIVA, PRIČA O MIRISIMA SJEĆANJA
Dok svojim stopama laštim stoljetne sjajne kamene ploče na Rivi, uvijek ali baš uvijek osjetim mirise. Mora, ribe, juga, bure, voća, kiše, nafte, prženih sardela, kave, bakalara na mornarski… Mirise Rive donosi Goga Hajtić.
Autobusi. Gradske linije, putnički, turistički duble decker…odjednom vlak. Teretni, dugački… obavezno zapne, stane, pa krene, kraja mu nema. Brod koji ne plovi, tek je usidren. Dvije, tri jahte. Odjednom traktor veeeliki. S prikolicom, na prikolici automobil. Kaos. Konstanta u prizoru su automobili. Neumorna rijeka automobila koja teče glavnom ulicom i hrpa parkiranih na jednom od dva najveća gradska parkirališta.
Onako, na prvu, čini se kao sekvenca konfuznog sna, u kom se scene nevezano redaju, a prizori pojavljuju i nestaju neobjašnjivom brzinom.
Ustvari, komadić je to svakodnevice riječke Rive. Prosto nemoguća koncentracija raznih prometala s početka priče mogu se svakoga dana i to nerijetko u jednom trenu vidjeti na našoj Rivi. Bješe Riva golemo parkiralište ima tome godina. Prilikom neke manifestacije dio je imao biti očišćen od parkiranih automobila, a gradska je uprava shvatila da bi tako trebalo biti uvijek. Parkiralište se smanjilo, Gat Karoline Riječke postao je pješačka zona. Još kada bi bilo mogućnosti autima prenapučenom gradu osigurati dovoljno mjesta, pa da i ostatak Rive postane pješačka zona namjesto uvijek prekrcatog parkirališta Obala.
Ovisnik sam o mirisima. Prvih mjeseci svoje pečalbe u malenom St.Ingbertu njemačke pokrajine Saarland, nisam osjećala nikakve mirise. Bila je jesen, a nigdje mirisa paljevine, pečenih kestena, trulog juga… ničega. Kako me to smetalo! Vjerojatno me više od te činjenice da sam došla u grad bez mirisa, jedino prala nostalgija.Vremenom, nadošli su. Počela sam ih osjećati. Sada znam, nije to imalo veze sa St.Ingbertom. Bilo je do mene.
Tako je i danas. Dok svojim stopama laštim stoljetne sjajne kamene ploče na Rivi, uvijek ali baš uvijek osjetim mirise. Mora, ribe, juga, bure, voća, kiše, nafte, prženih sardela, kave, bakalara na mornarski… mirise Rive.
Tamo nekada davnih dana na Rivu su pristajali dugački, moćni brodovi. Utovarali, istovarali robu. Neki samo stajali na vezu. Dolje, malo niže pa lijevo bilo je skladište 40 Riječke Luke. Iz njega je moj otac otišao u mirovinu odradivši cijeli radni vijek u Luci. Kakav je tek miris imalo to skladište. Biljni, profinjeni, malo po duhanu, više po čaju. Nosnice titraju, u duši lijepo. Visoko, veliko, golemo Skladište 40. Još uvijek u mislima nosim sliku tatinog, onako socijalističkog, ureda, a u nosnicama taj fini miris iz Skladišta 40.
Ni žurba svakodnevice, ni misao koja me vodi kamo trebam stići kada prolazim Rivom, ne mogu me omesti da barem krajičkom oka ne uhvatim pročelje te žute zgrade iz koje još uvijek duboko u sebi nosim mirise čaja i duhana i sjećanje na dane kada bi me put naveo da posjetim tatu na njegovo radnom mjestu.
Ljudi znaju da volim Grad. Nisam sigurna da su svjesni da u mom srcu njegova Riva, tako jedinstvena i tako netipična za Mediteran, zauzima posebno mjesto. Jer za mene to nije samo “di si parkirala? Na Obali” – mjesto, niti je “di ti sad radiš? U Karolini, na Gatu” – mjesto, niti “Gdje ćemo? Na Arcu ili na Ninu?” – mjesto. Za mene je to Riva. Riječka Riva. Jedna i jedina. Neponovljiva.
Gdje se susreće gotovo nemogući slijed prometala, gdje se spajaju neugodni i ugodni mirisi, gdje je njen dio za pješake, a dio za parkiranje, gdje su teretni brodovi iščezli i prepustili mjesto putničkima, gdje kamene ploče naprave impresivna jezerca kad pada ta naša kiša, s koje nostalgično gledam okrnjene dvije obezglavljene dizalice posljednje ostatke sjećanja na teretnu luku, tamo preko puta, na nekad Molo Longu, pa Lukobranu, pa danas opet Molo Longu…
…moja je to Riva
…gdje nosim dio uspomena, na veliko, mirisno, golemo skladište br.40
…zauvijek…
