Harterom bez harte: Izložba o radnicima kojih više nema i strojevima koji više ne rade
Muzej Grada Rijeke u povodu 200. godišnjice riječkog papira
Rijeka – Dvjesto godina je otkako je bio pokrenut mlin na Rječini koji je davao energiju strojevima za izradu papira. Danas ga više nema, kao ni mnogo čega drugog vezanog uz ovdašnju proizvodnju papira.
Što bi na to rekao riječki poduzetnik Andrija Ljudevit Adamić, koji je 1821. kupio mali mlin u kanjonu Rječine, na predjelu Lučice, da bi u njemu dvije godine potom pokrenuo tu proizvodnju, teško je reći. Priča o Tvornici papira koju je inicirao u međuvremenu je postala područje rada Muzeja grada Rijeke, koji je godinama prikupljao građu o tom dijelu riječke gospodarske povijesti i oformio Zbirku Tvornice papira. Ona je okosnica izložbe koju Muzej uskoro otvara, posvećujući je radnicima Tvornice papira kojih više nema i strojevima koji više ne rade.
Autorica izložbe, Kristina Pandža, nastojala je obuhvatiti brojna poglavlja priče o Harteri. Počevši od vizionarske Adamićeve poslovne ideje i njegove odluke o prodaji inicijalnog pogona Walteru Craftonu Smithu i Charlesu Meynieru, dvojcu s iskustvom u proizvodnji papira, čime je započela era kontinuiranih ulaganja u proizvodni proces, gradnju modernog pogona, uključujući nabavu parnog stroja, što je u njihovo doba dovelo do povećanja broja tvorničkih radnika na nekoliko stotina. Konac 19. stoljeća donio je možda najveću promjenu u proizvodnji: tada glavnom sirovinom za izradu papira prestaju biti stare krpe, glavna sirovina postaje celuloza. Papir za zamatanje i pakiranje, krep papir, cigaretni papir, papir za tisak i druge vrste papira koje su izlazile iz riječkih proizvodnih hala bile su tražene na svim kontinentima.
Rad Tvornice nije tekao bez ozbiljnih iskušenja. Ne mislimo samo na izlijevanja Rječine iz korita, učestale požare i slično, nego i na teške radne uvjete u pogonima, isto tako na bolesti poput cunjavice, koja se pojavila zbog korištenja starih krpa u proizvodnom lancu. Krajem 19. stoljeća krenula je sustavnija proizvodnja cigaretnog papira. Dvadeseto stoljeće obilježio je niz promjena vlasnika i upravitelja, ali rad će se nastaviti. Sve usprkos teškim ekonomskim okolnostima, podjeli grada između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, te opasnostima što ih je donio Drugi svjetski rat. U doba Jugoslavije, s društvenim vlasništvom i radničkim samoupravljanjem, cigaretni papir nastavio je biti izvozni adut broj jedan. Tvornica je 1980-ih pokrivala sedam posto svjetskog tržišta cigaretnog papira. A onda su došle pretvorbene devedesete, koje su donijele stavljanje ključa u bravu jedne od najdugovječnijih riječkih tvornica. Stečajni postupak okončan je 2005. godine.
Izložba podsjeća kako riječki papir nije poput današnjih uvoznih, bjelosvjetskih. U njega je utkana naša priča, priča o radu naših ljudi, ako hoćete i voda naše Rječine. Neka ga zato barem u Muzeju grada, kad već ne može biti tamo gdje je rođen, u kanjonu Rječine, gdje je u neka mudrija vremena jedva čekao da ga isporuče put ovdašnjih, i ne samo ovdašnjih radnih stolova.
Izložba se otvara 16. rujna u zgradi „Kockici“, Trg Riccarda Zanelle 1/1, u 19 sati.
