IN MEMORIAM BEKIM SEJRANOVIĆ: Potraga za izgubljenim vremenom

Informaciju o tome od čega je i kako umro šira javnost nema. Razlog smrti je nevažan za Sejranovićev nekrolog. Može se reći da je umro onako kako je i živio: naglo, neumjereno, nepredvidljivo… Sve je im’o, ništa im’o nije.

Rijeka – Vijest o smrti Bekima Sejranovića imala je potresan učinak na sve one koji su kao čitatelji upoznali ili kao prijatelji poznavali ovog pisca rodom iz Brčkog. Stotine se opraštaju na društvenim mrežama, puno je misli o njemu napisano, vijest o smrti norveškog pisca Bekima Sejranovica objavio je Norsk Rikskringkasting, norveška nacionalna radio-televizijska postaja.

Piše o njemu puno ljudi koji ga uopće nisu poznavali, ali kažu kao i da jesu. Bio je takav čovjek, znao si ga iako ga nisi znao.

Informaciju o tome od čega je i kako umro šira javnost nema. Razlog smrti je nevažan za Sejranovićev nekrolog. Može se reći da je umro onako kako je i živio: naglo, neumjereno, nepredvidljivo… Sve je im’o, ništa im’o nije.

Bit ću pomorac

Bio je, reklo bi se, čudna sorta, boem koji je živio svugdje i nigdje. Rodio se u Brčkom, došao je u Rijeku, otišao u Norvešku, vratio se u Ljubljanu, preselio u Zagreb… Posjećivao je Brčko iz kojeg je otišao s 13.

– Poslije tog sam jednu godinu sa starim živio u Bosanskoj Gradišci. Stari je bio kapetan riječnih brodova. Nakon toga sam otišao u Bakar, sjeća se djetinjstva u intervju što ga je 2016. dao za portal Lupiga.com

– Zapravo, stari me najprije htio dat’ u vojnu školu, ali me nisu pustili zbog ravnih tabana. Sva sreća. Inače bih najeb’o. Što god je stari htio…, da sam njega sluš’o pogin’o bih do sad deset puta. I tako, ja sam kao dječak sebi namašt’o – bit ću pomorac. Zamišljao sam jedrenjake, palme, ostrva koja te čekaju i to. Međutim, kad sam ja u Bakru završio pomorsku shvatio sam da toga više nema. Oploviš cijeli svijet, ne daju ti da se iskrcaš u jednoj luci. Nema više: iziđeš u luku, napiješ se, zabavljaš i to. Sad samo brod, kazat će Sejranović.

Vijest o smrti norveškog pisca Bekima Sejranovica objavio je Norsk Rikskringkasting

Jedan dio svog nomadskog života snažno je vezao uz Rijeku. Postao je panker, počeo se baviti muzikom, pisao je tekstove za bendove, upisao je književnost. O tome je govorio i u Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića.

– To je bio kraj osamdesetih. Ja sam došao ’85. ili ’86. u Rijeku. Drmao je rock n’ roll na sve strane. I ja sam imao bend, kazat će.

Epizoda iz života u Rijeci

U Rijeci je jedno vrijeme radio kao novinar Novog lista.

– Što se Rijeke tiče, ljudi jesu glasali lijevo, ali bilo je i tamo nacionalizma i svega. Ne znam kako je bilo u drugim krajevima Hrvatske, nisam tamo bio. U Rijeci je vjerovatno bilo manje, jer nije bila napadana. Jebi ga, ja sam se skriv’o. Bilo je svega. Bilo je i u Novom listu, ne od urednika ili šefova, nego od ovih radnika. Trebam predat flopi disk sa svojim tekstom, tako se tad radilo, i uđem frajeru u sobu bez kucanja. Niko nije kucao. On me pita: jel se to kod vas u Bosni ne kuca? Onda, pišem tekst, a neka čistačica koja tu radi – sin joj je na ratištu – okrenula: muslimani ovakvi, muslimani onakvi. Ja sjedim, pišem, normalna raja gleda, al’ niko ništa ne govori. Bilo je svega, nije da nije, kazao je za Lupigu.

Bekim Sejranović Rijeku je napustio 1993. godine. Nije mogao dobiti domovnicu, pa nije mogao nastaviti ni studij. Sugerirano mu je da obuče uniformu, da se prijavi u HOS i ode u Gospić na ratište. Nije otišao na ratište, tetka mu je sredila papire, da kao radi za jednu malezijsku humanitarnu organizaciju. S tim papirima sjeo je na avion i otišao u Norvešku. Mislio je da će ostati dva, tri mjeseca. Mislio je da će se jednom vratiti u Rijeku. Nikad se nije vratio, barem ne da trajno ostane. Oslo je ostao njegov “matični grad”, postao je po papirima Norvežanin. U Norveškoj je magistrirao, postao je sudski tumač i prevoditelj. Moglo bi se reći da je uspio. Ali otamo je često bježao ovamo.

Smrt ga je zatekla u Banja Luci. U Rijeku je povremeno navraćao, ostajao je duže ili kraće.

– U Rijeku sam se pokušao vratiti dva, tri puta nakon Norveške. Obje bivše žene su mi Riječanke. (Najbolje su riječke…) Prošle godine sam tri mjeseca živio u Rijeci. Malo, malo – pukne me: idem se ja sad vratit. Sad, gdje bih? U Rijeku, jebi ga. Al’ nekako, nakon tri – četiri mjeseca, shvatiš da je to potraga za izgubljenim vremenom. Ti tražiš nešto čega više nema. Onda skontam: Aj ti Bekime dalje, kazat će za Lupigu.

Bekima Sejranovića pamtit ćemo po mnogočemu, ali ponajprije po knjigama, romanima Dnevnik jednog nomada, Nigdje niotkuda, Ljepši kraj, Sandale ili Tvoj sin Huckleberry Finn. U njima je o njemu sve rečeno.

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!