Ivan Šarar: Teatro Fenice mogao bi se obnoviti po modelu javno-privatnog partnerstva

Zbog čega postoji „zazor“ hrvatskog javnog sektora prema javno-privatnom partnerstvu, pokušala je odgovoriti zanimljiva tribina koja se održala u Društvu arhitekata Rijeka, uz renomirane sugovornike te pedesetak ljudi okupljenih u publici koji su pokazali značajan interes za temu.

Rijeka – Javno-privatno partnerstvo sve je aktualniji model realizacije kapitalnih projekata u svijetu, suradnjom javnog i privatnog sektora grade se škole, vrtići, bolnice, zračne luke, prometnice, studentski domovi, policijske i vatrogasne postaje te različita infrastruktura, no u Hrvatskoj se projekti ostvareni po modelu JPP mogu nabrojiti na prste dvije ruke.

Zbog čega postoji „zazor“ hrvatskog javnog sektora prema javno-privatnom partnerstvu, pokušala je odgovoriti zanimljiva tribina koja se održala u Društvu arhitekata Rijeka, uz renomirane sugovornike te pedesetak ljudi okupljenih u publici koji su pokazali značajan interes za temu. Uvodno predavanje održao je dr.sc. Damir Juričić iz Centra za podršku pametnim i održivim gradovima Sveučilišta u Rijeci, uz kojeg su na panelu, koji je moderirao glavni urednk portala Torpedo media Davor Žic, sudjelovali pročelnik odjela za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar, profesor s Građevinskog fakulteta Osijek Saša Marenjak, čovjek s ponajvećim iskustvom u problematici JPP-a, ravnatelj Doma zdravlja Primorsko- goranske županije Vladimir Mozetič, stručnjak za provedbu znanstvenih i istraživačkih projekata i programa, kao i provedbu programa i projekata u području JPP-a Ivan Pržulj te Vjekoslav Robotić, ravnatelj koprivničke gimnazije Fran Galović, realizirane prema modelu javno-privatnog partnerstva.

– U 135 zemalja diljem svijeta u posljednjih nekoliko godina primjena alternativnih modela nabave javnih projekata kao što su koncesije i JPP u stalnom je rastu. U Hrvatskoj, unatoč vrlo dobrom zakonodavnom i institucionalnom okviru, JPP model se ne primjenjuje. S druge strane, jedinice lokalne i regionalne samozprave imaju sve manje fiskalnog kapaciteta, a razina javnog duga države visoka. Alternativni modeli nabave omogućuju manje ukupne životne troškove, veću vrijednost za novac, smanjenje javnog duga, veći broj javnih projekata u kraćem razdoblju, bolji odnos kvalitete i cijene javnih građevina. Unatoč prednostima koje su identificirale brojne zemlje u svijetu, u hrvatskom javnom sektoru je ”zabranjen”, naglasio je u uvodu Juričić te istaknuo kako se modelom JPP-a, prema svjetskim istraživanjima, ostvaruju značajne uštete u ukupnim troškovima investicije, ali i u vremenu potrebnom za njenu realizaciju.

Kao osoba s neposrednim iskustvom rada u ustanovi realiziranoj putem JPP-a ravnatelj Robotić istaknuo je njene brojne prednosti – činjenicu da je siguran kako će se zidovi ofarbati svake tri godine, namještaj obnoviti svakih 12 godina te da će privatni investitor voditi brigu o svim aspektima održavanja zgrade, ostavljajući mu više vremena koje će posvetiti angažmanu oko nastavnika, učenika i programa.

– Ne znam koliko škola može takvo što reći. Evo, imao sam nedavno 30 godina mature, sjeli smo u školske klupe i na stolici sam vidio šestarom urezano ime Vjeko. To nije nikako dobro, jer taj Vjeko je upravo ovaj koji stoji pred vama, što znači da trideset godina ta škola nije dobila nove stolice. Mi znamo da o tom djelu ne moramo brinuti. Od 40 radnih sati, nekad sam 50 posto vremena trošio na majstore, danas to nije moja briga, imamo jako dobre uvjete rada, a ja se mogu posvetiti onome što je važno. I zato je u proteklih 11 godina koprivnička gimnazija Fran Galović strašno napredovala u rezultatima, stalno nam dolaze delegacije iz Hrvatske i inozemstva, a na čekanju imamo više od 300 škola koje s nama žele raditi partnerske projekte, prenio je svoja iskustva Robotić, kazavši da privatni partner ima mogućnost korištenja škole u poslijepodnevnim satima, što dovodi i do veće iskorištenosti školske zgrade.

– Rijeka ima dobre škole, ali one zaostaju jer se ravnatelji bave majstorima, a ne programima, rekao je Robotić.

Tijekom trajanja tribine, stručnjaci kao što su Pržulj i Marenjak objasnili su kako projekti javno-privatnog partnerstva rijetko budu pokretani zbog relativno veće kompleksnosti u odnosu na klasičnu nabavu, zbog slabijeg kadrovskog kapaciteta, odnosno stručnih službi u državnoj i lokalnoj upravi koje nisu upoznate s ovom tematikom, ali i zbog činjenice da javni sektor „štedi“ na svojim investicijama tako da – objekte koje izgradi uopće ne održava.

Međutim, istaknuto je kako ovakva situacija zabrinjava na pragu nove europske financijske perspektive koju će, najvjerojatnije, obilježiti manji intenzitet bespovratnih grantova, a veći onih povratnih, tzv. financijskih instrumenata. Drugim riječima, očekivat će se sve veći udio javno-privatnog partnerstva u javnim investicijama.

Riječki pročelnik Šarar kazao je kako modeli javno-privatnog partnerstva nisu bili prikladni za realizaciju aktualnih gradskih projekata u kulturi, ali kako smatra da postoji nekoliko budućih projekata u Rijeci koji bi se mogli realizirati upravo po tom modelu. U tom smislu, posebno je istaknuo Teatro Fenice, povijesno zdanje koje je prepušteno propadanju, a za koje smatra kako bi se upravo po modelu suradnje javnog i privatnog sektora moglo obnoviti, budući da je u privatnom vlasništvu.

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!