Izložba „Neobični Ante Dukić“

Kastav se može pohvaliti brojnim zanimljivim povijesnim osobama koje su utjecale na život u njemu, pa i na mnogo širem prostoru. Jedan od njih je Ante Dukić

 

Kastav – Izložba „Neobični Ante Dukić“ u Muzeju grada Rijeke najavljena je nedavnom prigodnom malom izložbom o Dukiću u Kastvu. Nova izložba je šireg zahvata, proširena dodatnim eksponatima koji omogućuju cjelovitiji uvid u Dukićev život i rad, te praćena katalogom.

Kako je zabilježio autor izložbe Ervin Dubrović, učitelj i pisac Ante Dukić (1867. – 1951.) glavninu djela napisao je između dvaju svjetskih ratova, a ostao je tek usputno zabilježen u zavičajnoj povijesti i nacionalnim leksikonima. Danas bi se moglo reći kako je Dukića od zaborava spasila tek pjesma „Naš domaći glas“.

Dukić je tijekom rada u Kastvu, od 1886. do 1905., radio kao tajnik i predsjednik Učiteljskog društva kotara Volosko, boreći se godinama za povećanje plaća učiteljima. Kada je stigao za „vježbaoničkog učitelja“ u žensku učiteljsku školu u Gorici, izjavio je kako je on kao Hrvat došao germanizirati talijanske djevojke. U Gorici se zagrijao za arheološka istraživanja pa 1909. i 1910. prikuplja prethistorijsku građu na lokalitetu Mišinci podno zidina Kastva.

Nedugo nakon Prvog svjetskog rata, Dukić je u Gorici  počeo pisati priču o magarcu, ne znajući kako će se ona pretvoriti u roman „Iz dnevnika jednog magarca“. Knjiga je objavljena nakon preseljenja u Zagreb 1925. i doživjela velik odjek. Pored ostalog i tako što je Vladimir Nazor, potaknut njome, napisao priču o svome psu Šarku. Dukić je zbirku stihova „Od osvita do sutona“ objavio 1932. godine. Dio njenih pjesama preveden je na razne jezike, a rekorder je pjesma „Hram“, objavljena na šesnaest jezika.

Dopisivao se s brojnim piscima. Najzanimljiviju korespondenciju vodio je s Ivanom Brlić Mažuranić. Njegove knjige i pjesme povezuju je s Primorjem i bliske su joj, no prigovara mu zbog pesimizma i manjka vjere. On nju uvjerava da su Kastavci skloni jačim izrazima, pa ih valja uzimati s rezervom: “Mi Kastavci trebamo, po svojoj krvi i temperamentu, da ponekad zakrešemo i nešto oštrije, ili da, štono riječ, malko ‘zalajemo’ (ali, više lajemo nego grizemo).”

Dukićev roman o magarcu („Pages from the diary of a Jackass“) objavio je Progress Press, New York 1931. Uslijedila je zbirka aforizama „Pogledi na život i svijet“, ekavizirana i objavljena na ćirilici 1931. u beogradskoj „izdavačkoj knjižarnici“ Gece Kona.

Dukićeva čakavska pjesma „Marija devica“ (1935.) privukla je veliku pažnju Primoraca. To je tužna priča o sluškinji koja „vavek je delala i skrbela, / i nikad ni niš imela.“ Napisao je i ogled „Nešto o čakavskom naglasu“. Sklon je glazbi, skladatelj je nekoliko zborskih pjesama, i zato kaže: „Čakavštinu treba čuti. Ona se pravo može pisati jedino na fonografskoj ploči. I čitati – uhom… Zvučna punoća čakavštine, različitost naglasa i položaja gdje oni sve mogu da stoje u riječi, pa ugodna skladnost dužine s naglasima i nježna obojenost tonova čine taj stari hrvatski govor izrazito melodijoznim; ono skladno i slatko previjanje glasa prava je glazba.“

Tijekom rata objavljuje knjige „Pogledi“ na njemačkom i češkom, „Dnevnik“ na talijanskom, te dopunjeno hrvatsko izdanje „Pogleda“ i „Zov Kvarnera“. Potonja je objavljena u vlastitoj nakladi kao zbirka lirskih pjesama koje slave primorski kraj. Viktor Car Emin je pjesmu „Naš domaći glas“ (1936.) proglasio remek-djelom, a njeni stihovi se i danas recitiraju na javnim priredbama u Kastavštini i Liburniji. Lovro Županović i Dušan Prašelj su pjesmu uglazbili.

Izložba se otvara 24. studenog u zgradi „Kockici“, Trg Riccarda Zanelle 1, u 19 sati.