Književnica u zagrljaju mora: Pišeš o drugima, a ispadneš ti, pišeš o sebi i budeš si nepoznat

Sanja Tumara 3 years ago Novosti , Regija

Karmela Špoljarić: Omišalj je po meni najljepši stari grad u kojem su gužve najmanje. No moja kuća, „čudesna kuća“ zapravo je pronašla mene… Radim dopisne radionice jer želim da u njima mogu sudjelovati i oni koji žive izvan urbanih sredina, na planini, otoku, selu.

OMIŠALJ/RIJEKA – Zagrepčanka u Omišlju, nagrađivana književnica Karmela Špoljarić, kaže da je Krk njezin Otok oduvijek, iako je rođena u Zagrebu i nema primorske korijene. Otac joj je dugo radio na Krku, u Njivicama je ljetovala kao dijete, a onda je, začarana našim zlatnim otokom, prvim novcima kupila maleno potkrovlje u starom gradu Vrbniku, kojeg je „uredila do zadnjeg centimetra“, no koje joj je s godinama postalo previsoko i pretijesno. Dala se u potragu za nečim malo većim, a kako duže može boraviti samo u starim otočnim jezgrama, jer ne voli novogradnju i beton, odluka je pala na Omišalj.

Gotovo pola godine provodite u ovim krajevima, na Krku. Čime su Vas Krk i Omišalj toliko privukli?

– Na Krku postoji samo pet starih gradova Dobrinj, Krk, Baška, Vrbnik i Omišalj. Da živim cijele godine na otoku, vjerojatno bih odabrala maleni Dobrinj u središtu otoka, no Omišalj je puno praktičniji i po meni najljepši stari grad u kojem su gužve najmanje. No moja kuća, „čudesna kuća“, zapravo je pronašla mene, čudnim putevima i nizom slučajnosti. U njoj nitko nije živio pedesetak godina, bila je puna starog namještaja dopremljenog iz Amerike i onih starih brodskih sanduka. Imala je čudesan tavan, a ja volim tavane, i nije imala nikakav podrum, dakle, ništa ispod zemlje jer ja se podruma grozim. I tako, nije bilo lako odlučiti se, kuća je dosta velika. No na koncu sam je kupila i sama je počela preuređivati – od zahtjevnih i temeljnih građevinskih radova do zadnje žarulje. Upoznala sam niz divnih ljudi s otoka i puno otočnih starih majstora, ima nešto plemenito i posebno u tim ljudima. Neke od njih smatram dobrim duhovima moje kuće, jer su potegli i pomogli kad je bilo najteže. Uglavnom, na kući još treba raditi, fasada, krov, ali unutarnji prostor osmišljen je i samo moj. Samo kamen i drvo, renovirala sam stare podove, stepenice, grede. Toliko se dobro osjećam u toj kući, da se ponekad moram natjerati izići van, a to činim najviše zbog mora, koje je glavni razlog mojeg boravka ovdje. More je život, more je meni sve. Moje prirodno stanište.

I Rijeka je postala moj grad

Davno ste krenuli s organizacijom prvih dopisnih radionica i radionica kreativnog pisanja. I ovog vikenda održavate radionicu kreativnog pisanja i to u Rijeci. A kad smo već kod radionica, što je Bajkanje? I hoćete li ga opet organizirati?

– Moja ideja pokretanja dopisne radionice zapravo je bila u tome da se pomaknem iz Zagreba, da pokrenem nešto u čemu može sudjelovati i netko tko živi izvan urbanih sredina, na planini, otoku, selu. No ipak, najveći broj mojih polaznika ipak dolazi iz Zagreba, ali i iz Rijeke. Tako da je i Rijeka postala moj grad. A Bajkanje  je, usudila bih se reći, moj maleni brend. To je putujuća radionica pisanja bajki za odrasle, jedan je vrlo zanimljiv ali i vrlo zahtjevno (za mene kao autora) zamišljen projekt. Radi se o kreiranju specifičnih radionica pisanja bajki u zanimljivim mjestima ili dijelovima Lijepe naše na kojima još uvijek postoje neke mistične i fantastične legende, priče ili predaje. Svaku od tih radionica osmišljavam zasebno, odlazim u taj grad, ili to područje, slušam, snimam, fotografiram, pronalazim materijale, vizure i priče kojima ću „nahraniti“ moje polaznike, ispuniti ih fantastikom i maštom kako bi u ta samo tri dana, obično su to vikend-radionice, iz njih izvukla najbolje –  zapravo dobre alegorijske priče koje nazivamo i bajkama, a koje pišu odrasli, za odrasle. Na žalost, u zadnje vrijeme nisam organizirala nijedno Bajkanje, ali prije toga kreirala sam Bajkanje na Učki s temom slavenskih bogova, Bajkanje u Zagrebu u dva navrata s temom tajni grada, Bajkanje u Slavonskom Brodu na temu preobrazbi, Bajkanje na Kastvu s temom čarobnica, a zvali su me i u Banjaluku i tamo sam na krovu njihovog nacionalnog kazališta održala radionicu bajki na temu snova. Moram reći da su određene lokalne sredine ili manifestacije prepoznale tu atraktivnu radionicu pa su me i sponzorirale no zanimljivo, grad Zagreb nikada, a Bajkanje u Zagrebu jedno je od najatraktivnijih koje sam osmislila. Vrlo je zahtjevno sve to raditi sam i svaka pomoć, u obliku učionice ili mjesta za rad, smještaja sudionika ili bilo kakvog honorara uvijek je dobrodošla. Na kraju krajeva, tom radionicom promoviraju se vrijednosti i identitet pojedinih sredina. No, i nakon ove duže stanke ipak planiram nastaviti Bajkanje, jer već dugo imam ideju o Bajkanju na Cresu, u šumi Tramuntani.

Nije važno odakle ćeš krenuti

Što je to u pisanju, da privlači mnoge? Je li se ljudima možda lakše izraziti pisanim putem, nego usmeno? Ili je to neko unutarnje čišćenje? Ili, pak, nešto treće?

– Pisanje je produžetak vaših misli, vašeg života, vaših iskustava. Pisanje je imanentno čovjeku, kao što je to i slikanje, sviranje, pjevanje. Ljudi pišu iz raznih razloga, a ja se, osim kreativnim, bavim i terapijskim pisanjem. Pisanje je naime kao jedan kanal kojim izbacujemo iz sebe mnogo toga. Sve nakupljeno u nama, naša iskustva, znanja, želje, kreacija, mašta, sve to nahrupi i poteče tim kanalom jer sve što nosimo u sebi teži izaći na površinu. A najviše teži upravo ono što potiskujemo, što smo zanemarili, zatomili, naizgled zaboravili. Dakle, ono o čemu ne želimo govoriti sigurno ćemo jednom, vjerojatno nesvjesno, negdje napisati. Kad se ljudi opuste i počnu vam vjerovati dogode se neke nevjerojatne stvari – oni misle da pišu o nečem drugom, da odrađuju zadatak, vježbu, a zapravo pišu o sebi i svojoj traumi. I sve dok to ne izbace iz sebe, u pravilu nisu u stanju ući u pravu kreaciju.

Svakako sam se s time nosila na početku moje dopisne radionice, nije bilo lako čitati takve tekstove, no na koncu je ispalo da je taj moj pristup za neke polaznike, a bilo je tu i liječnika i psihoterapeuta, bio vrlo poticajan i pozitivan. Progovorili su o onome što nikad ranije nisu, čak su o tome napisali priče, romane. Prvi roman koji je izašao iz moje radionice bio je upravo produkt jednog takvog pristupa – terapijsko pisanje prebacili smo u kreativno, dali toj patnji jedan viši, kreativni oblik, No, kako ja osobno mislim da ljudi moraju imati neko obrazovanje za sve što rade, odlučila sam proučiti određenu literaturu i pokrenuti i jednu kreativno-terapijsku radionicu. Tako je temeljem određene literature, prije svega knjige Desmonda Tutua „Metode opraštanja“ pokrenuta radionica „4priče.put“ koju vodim s urednicom te knjige, Anom Pojatinom Osim toga, odnedavno sudjelujem i u on-line radionici psihoterapeutkinje Sandre Karabaić pod nazivom „Nije važno odakle ćeš krenuti“ u kojem vodim polaznike kroz određene korake zapisivanja njihovih iskustava u obliku priče.

Primijenjena umjetnost i dizajn, kroatistika i južnoslavenske filologije, teorija književnosti – kod Vas je u pitanju cijeli kreativni paket. Čak i fotografirate, volite prirodu, pokušavate živjeti u skladu s njom. Koliko smo danas udaljeni od prirode, ima li još nade za nas, ali i za umjetnosti i prirodu? 

– Pokušat ću tu biti vrlo kratka, jer o tome se danas silno piše i govori, to je svjetska top tema, potaknuta i pandemijom. Ljudi su na globalnoj razini konačno shvatili da smo svi zajedno nagrabusili. Što je naravno loše. Dobro je to da se počela buditi ta svijest i da smo shvatili da su materijalne stvari prolazne. Danas imaš, sutra nemaš, treba to prihvatiti. Ali danas jesi, sutra nisi, to treba živjeti.

E sad, svi kukamo i plačemo nad Amazonom, jer lakše je tako, nego promijeniti vlastite navike. Hodati, kretati se, ići u prirodu, čuvati je, spasiti drvo, spasiti životinju, odvajati otpad, prestati ubijati i uništavati, prestati jesti meso, gasiti svjetlo u stanu, ne ostavljati auto da radi u mjestu, ne bacati hranu, reciklirati. Ne kupiti nove dizajnerske cipele za tisuću, dvije kuna nego polovicu toga donirati nekom azilu.

Svidjela mi se jedna rečenica koju sam negdje pročitala – istinski bogat čovjek u budućnosti koja nam slijedi bit će onaj koji bude imao vlastiti bunar i vlastiti vrt. I još k tome jednu malu, dobro odabranu biblioteku. Ali to sam ja dodala.

Ringišpil kao vremenski vrtuljak

Koliko ima Vas u Vašim knjigama?

„Dočekujem ga na vratima i vodim za stol. Ne dam ni da opere ruke, kupila sam maramice. One mekane, vlažne. Na stolu zakrčeno, od svega. Podižem sve poklopce, diže se para, sukljaju mirisi. Uživam u njegovoj zatečenosti. Pitam ga što će, reda radi, ali trpam sve.

Njegov je tanjur prekrcani brod.

On jede, gledam ga.“

– Ha, ha, volim tu moju priču, nazivam je „ljudožderskom“. I inače, kuhanje kao proces vrlo je zgodno prikazati kao metaforu ljudskih odnosa. Npr. nedjeljni obiteljski ručak (a svi znamo koliko to ponekad može biti „uskuhano“) pa kad se na stol postavi zdjela vruće juhe koja se još puši. Ili, još je bolje ako ju domaćica tresne o stol. I onda reakcije – netko će uzeti prvi, netko će proliti, netko će se opeći, netko opsovati, netko će prekrcati tanjur, netko neće ni kušati, netko će prigovarati… Ma čitava psihologija obiteljskih odnosa.

U ovoj priči osobno me nema, ali me i ima, koliko ima i svih nas. Književnost je laž koja nam govori istinu, dakle nije važno je li nešto bilo, nego je li moguće. U ovoj priči junakinja s najvećim užitkom komada meso, a ja sam vegetarijanac. No to je bilo potrebno ovoj priči, jer ona zapravo cijelo vrijeme komada nekog drugog.

Ringišpil je  Vaša najnovija zbirka priča. Nije Vam to prva zbirka. Kako ono „život kao stalno kretanje“? Pretpostavljam da te priče ne nastaju odjednom, nego ih skupljate polako, kolekcionarski.

– Ringišpil zamišljam kao vremenski vrtuljak, prošlost – sadašnjost, ali i kao krug koji spaja danas dva gotovo jednakopravna svijeta – virtualu i stvarnost. Priče nastaju u jednom i drugom svijetu, putem različitih medija u kojima najčešće svi paralelno komuniciramo. Život kao neprestano ritmično kretanje u kojem se prepoznajemo, gubimo, iznova pronalazimo – tu je taj moj Ringišpil, u tim nestalnim trenutcima koje ponekad vrijedi zapisati, jer to su vrlo često detalji neke priče koje se pomalja.

Kako sam napisala u knjizi,  život u kretanju uvijek je različit. Ritam je ponekad brži, priče kraće. Ponekad se vrijeme uspori i krugovi su dugački horizonti. Ponekad se razlomiš u prvom, drugom i trećem licu. Pišeš o drugima, a ispadneš ti. Pišeš o sebi i budeš si nepoznat.

Da, ova zbirka nastajala je tijekom više godina, jer zbirku priča, barem ja tako na to gledam, nemoguće je napisati odjednom. Zato se zbirka priča „zbire“, jer to su malene zaokružene fikcije u koje moraš pomalo i oprezno ulaziti,  one negdje na tebe već čekaju. Iz njih treba znati i izići, ali tako da tekst koji ostaje bude cjelovit i sam sebi dovoljan. Sa zbirkama nikad ne treba žuriti.

Još da spomenem da sve te priče već imaju neki svoj samostalni život, jer priče su takve, pogotovo ako su dobre, iskaču iz okvira neke zbirke. Priče iz Ringišpila većinom su već objavljene u drugim medijima, pretežno na Trećem program hrvatskog radija (kod urednice Irene Matijašević i pok. Borisa Hrovata) te u Vijencu i u Jutarnjem listu čime, vjerujem, dodatno dobivaju na kvaliteti.

Dosta radite na konstrukciji identiteta svojih likova. Kažete da Vaš lik iz Rašomona nije baš simpatičan kao lik. Koliko je zahtjevno stvoriti takav lik, a da bude prihvatljiv čitateljima, da se, u konačnici, mogu barem dijelom i identificirati s njim?

– Vrlo je zahtjevno stvoriti lik koji nije „po mjeri autora“. Jer taj lik nije sazdan na moju sliku i priliku, ali meni je to bio izazov. Ponovit ću onu već ponavljanu misao –  pisac mora voljeti sve svoje likove, i dobre i loše, i kreirati ih s istom pažnjom i ljubavlju. Smatram da sam to i učinila.

To je, ukratko, lik kojeg privlači samo negativa, pokreću ga stvari koje ga istovremeno i frustriraju. Pri tome ga muče traume iz prošlosti o kojima ni s kim nije razgovarao. On je jednostavno zaboravio biti sretan. No mnogi su danas zaboravili biti sretni i u tome će se mnogi i prepoznati.

Luđakinja u nama koja nas tjera na pisanje

Gdje pronalazite inspiraciju? I pišete li lako, kako mi čitatelji to zamišljamo kad je o književnicima riječ? Ili je to, ipak, borba? Koliko traje taj proces istraživanja, „sjedanja na mjesto“, pisanja…

– Meni je inspiracija obično prva rečenica. Ako nemam dobru prvu rečenicu, onda mora biti nešto o čemu sam negdje nekom rekla – o tome ću jednom napisati priču. Ali to se onda mora kuhati godinama. Dugo sam mislila da nikad ne bih mogla pisati po narudžbi, ali baš nedavno napisala sam jednu zgodnu priču za jedan natječaj, na koji sam bila pozvana kao gost pisac. Dakle, inspiracija može biti šarolika.

Pišem li lako? Da, u prvoj varijanti. Krene to na početku, i onda stane. To su te muke po pisanju. Bez njih nema dobrog štiva. Uglavnom, koliko dugo nešto pišete, toliko dugo još i radite na tome. Rad na tekstu presudan je za svako književno djelo. Nitko ne piše najbolje iz prve. Možete pisati dobro, ali to nije najbolje što možete.

Uvijek volim reći, ako nešto napišete lako, svima će kasnije biti teško – i uredniku, i lektoru, i čitateljima.

Postoji li trema prije nego novu knjigu vide čitatelji – hoće li im se svidjeti, kako će je prihvatiti, kako će kritičari reagirati? Imate li tu vrstu opterećenja?

– Ne. Postoje zato neki alfa i beta čitatelji, koji pročitaju vašu knjigu prije svih, čak i izdavača i urednika. Svaki pisac trebao bi imati jednog „samo svog“ stručnog čitatelja kojem vjeruje i koji će mu reći „što ga ide“ odmah nakon prvog čitanja. I još jednog, ne stručnog, ali u dobro pisanje upućenog čitatelja, koji će reći svoj prvi čitateljski dojam. Jedan vam predstavlja kritiku, drugi publiku. Ja sada imam oboje, i ako od njih dobijem zeleno svjetlo, znam da je knjiga dobra. Još ako ti se potrefi dobar urednik nakon toga, ali to baš i nije uvijek, zato se ja držim moje alfe i moje bete. Naravno, veseli me svaka naknadna dobra kritika i svaki osvrt mojih čitatelja, ali uvijek će biti i onih koji misle drukčije, to treba prihvatiti. No ono što ne mogu podnijeti „naručeni“ su osvrti, dogovoreni hvalospjevi, princip „ja tebi ti meni“ koji je u velikoj mjeri zavladao hrvatskom književnošću. Isto tako, na isti način „lošim“ se kritikama nastoji obezvrijediti konkurencija.

No Rosa Montero genijalno je zaključila: „Književna kakvoća jedna je od najsubjektivnijih i najteže mjerljivih vrijednosti koje poznajem. Povijest nam pokazuje da ni uspjeh za života, ni nagrade, a ni, suprotno tome, omraženost među kritičarima nikad nisu bili pouzdan dokaz kakvoće djela. Čak ni vrijeme ne postavlja stvari na njihovo mjesto kao što bismo mi, iz potrebe za sigurnošću, željeli da bude.“ Njezina knjiga zove se „Luđakinja u nama“. I sve je jasno. To je ona luđakinja koja nas tjera da ipak pišemo.

A sada nešto ljubavno…

Na čemu sada radite?

– Zamislite, pišem nešto pomalo ljubavno. Malo muško-ženskih odnosa. Netipično za mene. Jedna mi pjesma stalno odzvanja u glavi, ali parafrazirat ću te stihove Hladnog piva pa reći: „Napiši nešto ljubavno, klinke otkidaju na to“. Pa eto, pišem za sve moje klinke srednjih godina.

Istraživanja kažu da Hrvati malo čitaju, ali kakvo je Vaše iskustvo? Mislite li da trebamo čitati više? I kupujemo li knjige? I mislite li da je važno samo čitati ili je važnije čitati tzv. „kvalitetno“ štivo?

– A gledajte, i ja sama čitam „na refule“. Nekad više, a nekad mi zavlada totalna čitateljska pustoš. Ponekad ne mogu naći knjigu koja bi me privukla, a nemam energije čitati nešto samo zato što bi to trebalo pročitati. No više se ne opterećujem time, more me naučilo mnogo čemu. Koliko god ga volim, nekad uranjam u njega nemilice, a nekad samo sjedim i promatram ga. Nekad uranjam u ljubav, nekad je samo promatram. Nekad sam u kreaciji, nekad samo razmišljam o njoj. Nisam čovjek discipline, ali činjenica je da je dobro čitati barem pola sata dnevno, imati tu naviku, taj ritual. Isto tako, vrijeme bez čitanja najčešće je i vrijeme bez pisanja. Jer ta dva procesa, čitanje i pisanje, blisko su povezani.

Ako mene pitate, voljela bih da ljudi prije svega prepoznaju kvalitetno štivo. Odnosno, da čitaju sve, ali da znaju razlikovati što je kvalitetno, a što se može pročitati samo iz zabave. Jer većina, na žalost, dobrom knjigom proglasit će onu koja ih nije opteretila, koju su pročitali s lakoćom, zbog koje nisu napravili ni najmanji pomak iz vlastite zone udobnosti. To naravno nikako ne znači da je knjiga koju čitate lako nužno loša knjiga. Ali dobra knjiga, doista dobra knjiga, nešto će u vama promijeniti. I to ponekad može biti naporno.

Kako živi nagrađivana hrvatska književnica? Kad će se kod nas od književnosti moći živjeti? Hoće li uopće ikada moći?

– Pa živi se svakojako, rade se svakojaki poslovi vezano uz pisanje. Uz još neke „osigurače“ sa strane. Važno je da čovjek sve to raščisti sa sobom prije nego krene u tu avanturu. I da, od nagrada svakako više ne živim. Dobivala sam ih u neko drugo vrijeme, a sada namjeravam zamoliti mojeg izdavača da više ne šalje moje knjige ni na kakve natječaje. Ne želim sudjelovati u tim predstavama.

Važan dio vašeg života je i Nigra, divna crna pasica koju ste udomili prije osam godina. Ide s vama i na promocije knjiga, prati Vas svugdje. Čemu Vas je naučila?

– Nigra 🙂 Kad kažem Nigra, preda mnom otvori se cijeli jedan svijet koji mi je polako, prepuštajući se, pokazala. Kad kažem Nigra, zapeče me to što je na početku nisam razumjela kako treba. U njoj vidim sve ono što je ona sada, ali i što je mogla biti tek malim pomakom sudbine. Vidim tu sreću, povjerenje, tu neobičnu ljubav, i vidim tu napuštenost, strah, mučenje, ubijanje. Sve ono što činimo životinjama svakoga dana.

Nigra me je naučila svemu što nisam naučila do moje četrdeset i neke, i bez čega bih otišla s ovog svijeta osiromašena glupim uvjerenjem vlastite ljudske nadmoći. Lako je zarobiti životinju. Ubiti je. Čak je i pripitomiti. Ali dati joj da diše. Da bude tebi ravna. Da ti pokaže što može i zna. I zauvijek ćeš biti posramljen svojim ljudskim predrasudama. Nigra me promijenila, uz nju sam postala bolja osoba. Kažu i da sličimo, ha, ha. Onaj tko mi ju je poslao, zna zašto je to učinio. U pravo vrijeme, da se prežive dani koji slijede.

Od Nula kuna po minuti do Ringišpila

Karmela Špoljarić rođena je u Zagrebu. Piše prozne i dramske tekstove. Za tinejdžersku dramu “Nula kuna po minuti” dobila je nagradu MK „Marin Držić“. Za roman „Nije ovo Twin Peaks“ dobila je nagradu (DHK) „Slavić” . Objavila je i zbirke priča „Pazi što ćeš poželjeti“ i „Ringišpil“ te romane „Major Tom“ i „Rašomon“. Osmislila je razne autorske projekte, odnosno, radionice kreativnog pisanja: tromjesečnu Dopisnu radionicu kreativnog pisanja „Kako početi“; „Bajkanje – putujuću radionicu pisanja bajki“ (za odrasle); vikend-radionice pisanja „Kako početi“ i „Volimo priče, jer“; „Izložbu priča“, tekstualno-vizualni projekt koji je gostovao po raznim hrvatskim gradovima; kreativno-terapijsku radionicu „4priče.put“, u kojoj se o negativnim iskustvima progovara na kreativan način. Osim pisanja i radionica, bavi se i uređivanjem tekstova. Živi i radi u Zagrebu i na Krku.