KOMENTAR Molite se u svoja četiri zida

Za razliku od nebeskih bića, ljudi su nesigurni, željni prihvaćanja i podrške. Zato su im potrebne ceremonije i javna slavlja, da pokažu kako postoje i drugi koji dijele njihove stavove, uvjerenja, sklonosti ili životne puteve. Da vide da nisu sami.

Predvođeni muškarcima u halj(in)ama i zastavama, iskazujući svoju ljubav, šetači su napravili krug kroz centar grada. Nitko nije reagirao negativno, niti smatrao da se događa nešto neobično. Bila je to samo jedna u nizu crkvenih procesija kakve se nekoliko puta godišnje održavaju u gradu.

Ovog tjedna jedna je djevojka poželjela jednu drugačiju procesiju. U njoj bi isto tako, sasvim sigurno, bilo zastava i muškaraca u haljinama. Isto tako bi se iskazivala ljubav, ne prema Njemu nego prema njemu ili njoj. No, takva ideja naišla je na prilično buran odgovor građana.

Nisu Riječani bili izrazito agresivni prema činjenici da je njihova sugrađanka lezbijka, niti joj osporavali da voli koga god hoće. Već samo da to čini javno. „Volite se u svoja četiri zida“, glasila je često ponavljana poruka, „zašto bismo svi to morali gledati“.

No, ako to pitanje vrijedi za jednu grupu građana i jednu vrstu ljubavi, zašto ne vrijedi za ostale? Zašto vjernici javno iskazuju svoju ljubav prema svom Bogu? Zašto navijači javno iskazuju ljubav prema svom klubu? Sve su to aktivnosti koje se mogu raditi u „svoja četiri zida“. Uostalom, Bog sve vidi i sve zna, pa mu je vjerojatno svejedno molite li se u Crkvi, svom domu, u automobilu ili pod morem dok ronite. Ljudi su oni kojima je važan taj iskaz ljubavi, mogućnost da je mogu javno davati i primati.

Za razliku od nebeskih bića, ljudi su nesigurni, željni prihvaćanja i podrške. Zato su im potrebne ceremonije i javna slavlja, da pokažu kako postoje i drugi koji dijele njihove stavove, uvjerenja, sklonosti ili životne puteve. Da vide da nisu sami.

Zato se ne bismo trebali držati ideje o toleranciji. Mlada lezbijka koja je objavila svoju želju čitavom gradu nahvalila je Riječane i Rijeku zbog tolerantnosti prema njoj, što je rijetko doživjela uvrede i proganjanje u svom gradu. U odnosu na neke druge krajeve Hrvatske, to je velika stvar. Međutim, to još uvijek nije dovoljno.

Tolerancija znači trpljenje, odnosno pasivno prešućivanje određene smetnje koju doživljavamo. Svakako je bolje tolerirati nego reagirati negativno i agresivno. No, možemo li napraviti korak dalje, prema prihvaćanju? Teško je shvatiti kako bi ikoga moglo uznemiriti slavljenje ljubavi, čak i kad se ne molimo i ne volimo samo u svoja četiri zida.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!